Željko

Željko

Odbor za ljudska prava i slobode održao je danas Petu sjednicu na čijem dnevnom redu je bilo kontrolno saslušanje na temu „Praćenje realizacije Zaključaka Skupštine Crne Gore donesenih povodom razmatranja Predloga zaključaka Odbora za ljudska prava i slobode sa kontrolnog saslušanja ministra rada i socijalnog staranja (predstavnica Ministarstva rada i socijalnog staranja), ministra prosvjete, ministra zdravlja (predstavnika Ministarstva zdravlja) i ministra pravde na temu „Rad dnevnih centara za djecu sa smetnjama u razvoju i osobe sa invaliditetom u Crnoj Gori, posebnim akcentom na praćenje realizacije Zaključka Odbora za ljudska prava i slobode sa Konsultativnog saslušanja, održanog 25. septembra 2019  na temu „Rad dnevnih centara za djecu sa smetnjama u razvoju i osobe sa invaliditetom u Crnoj Gori" i Preporuka iz Analize intersektorske podrške različitih sistema djeci sa smetnjama u razvoju u Crnoj Gori, koju su pripremile ekspertkinje angažovane od strane UNICEF-a", objavljenih u „Službenom listu Crne Gore” broj 84/22 od 1. avgusta 2022 

Pozivu za kontrolno saslušanje su se odazvali: zaštitnik ljudskih prava i sloboda Crne Gore mr Siniša Bjeković, ministar finansija Novica Vuković, ministar zdravlja dr Vojislav Šimun, v. d. direktorica Zavoda za socijalnu i dječju zaštitu Ana Kulić-Ratković, direktor Instituta za javno zdravlje prof. dr Dragan Laušević i generalna sekretarka Zajednice opština Crne Gore Mišela Manojlović, dok su ministarka rada i socijalnog staranja, ministarka prosvjete, nauke i inovacija i ministar ljudskih i manjinskih prava delegirali predstavnike ministarstava za učešće na ovom kontrolnom saslušanju. Pozivu se nijesu odazvali predsjednik Vlade Crne Gore mr Milojko Spajić i ministar pravde Andrej Milović. 

Lica koja su učestvovala na kontrolnom saslušanju su u uvodnim izlaganjima informisala o ključnim aktivnostima koje preduzimaju na unapređenju položaja djece sa smetnjama u razvoju, sa posebnim fokusom na aktivnosti preduzete na unapređenju rada dnevnih centara za djecu sa smetnjama u razvoju i osobe sa invaliditetom. 

Zaštitnik ljudskih prava i sloboda Crne Gore mr Siniša Bjeković je podsjetio da 17 dnevnih centara u Crnoj Gori funkcionišu kao javne ustanove osnovane od strane lokalne samouprave, osim jednog koji je osnovala država u okviru Dječjeg domaMladost” u Bijeloj. Funkcionisanje dnevnih centara uključujući i njihovo finansiranje je jedan od ozbiljnih problema u pogledu njihove budućnosti. Nedostaje sredstava za funkcionisanje dnevnih centara i treba naći odgovarajući model njihovog finansiranja, jer u tom pogledu još ne postoji jasna i pouzdana granica između obaveza države i lokalne samouprave. Treba razmisliti o tome da li nas ovakve institucije koštaju više ili manje od formiranja posebnih institucija koje ne da će se baviti osobama sa invaliditetom i djecom sa smetnjama u razvoju 8 sati već 24 sata. Zaštitnik smatra da je ovakav model rada i način zadovoljavanja elementarnih potreba osoba sa invaliditetom, prvenstveno djece sa smetnjama u razvoju efikasniji, jer dnevni centri pružaju ne samo usluge koje su tipične za te ustanove, već i brojne druge usluge za njihove korisnike. Ukazao je na problem licenciranja dnevnih centara, kao i na nedefinisan model po pitanju učešća države u finansiranju ovih usluga, posebno metodologiju obračuna cijene koštanja za korisnike usluga. Takođe, ukazao je i na nedostatak stručnjaka u pojedinim oblastima koje se tiču pružanja zdravstvenih usluga, a posebno za djecu iz spektra autizma. Istakao je i da su kadrovi u dnevnim centrima nejednako raspoređeni. Podsjetio je na nedavnu pravosnažnu Presudu Upravnog suda kojom je utvrđeno da djeca iz jedne opštine imaju pravo na korišćenje usluga dnevnog centra u drugoj opštini.  U pojedinim opštinama kapaciteti su popunjeni, a u drugima postoji deficit korisnika. Istakao je da dnevni centri ne postoje u Baru, Kolašinu, Petnjici, Gusinju, Šavniku, Žabljaku, Plužinama i Tuzima. Napomenuo je da su intenzivirani radovi na izgradnji dnevnog centra u Baru i da se njegovo otvaranje očekuje krajem ove godine. Potrebno je što prije i na strateški način pristupiti izgradnji dnevnih centara u preostalim opštinama, jer i u njima ima djece sa smetnjama u razvoju. U pojedinim opštinama mnogo je veći broj potencijalnih korisnika, nego što je kapacitet dnevnog centra.  Kada su u pitanju dnevni centri, smatra i da postoji nedostak saradnje između državne uprave i lokalne samouprave. Poručio je da je neophodno uspostaviti registar osoba sa invaliditetom jer je to osnovni preduslov za kreiranje strategija i dalji razvoj, što je navedeno i u Zaključku Skupštine.  Ombudsman je zaključio da na osobe sa invaliditetom treba gledati kao na resurs, a ne kao problem. Ministar finansija Novica Vuković je naveo da dnevne centre osniva lokalna samouprava u saradnji sa Ministarstvom rada i socijalnog staranja, pa tako nijesu direktni korisnici budžeta. U skladu sa aktima Ministarstva rada i socijalnog staranja iz opredijeljenih sredstava Ministarstvo participira sa 250 eura mjesečno po korisniku. Prema podacima Direktorata za budžet za 2024.  sredstva su planirana u okviru aktivnosti regulisanja prava iz socijalne, boračke i invalidske zaštite u iznosu od 8,34 miliona eura. Od toga je na transfere opštinama za razvoj socijalnih usluga namijenjeno 1,62 miliona eura, dok je za izdržavanje štićenika u domovima planiran iznos od 6,73 miliona eura. Sredstva nijesu namijenjena samo za dnevne centre, već i za smještaj, domove starih, prihvatilišta, skloništa i slično. U 2022.  plan je bio 6, 5 miliona eura, a izvršenje 3,55 miliona eura, transferi ka opštinama plan je bio 1, 36 miliona eura, a izvršenje je 0,76 miliona eura, dok je u 2023. plan bio 5,56 miliona eura, izvršenje je bilo isto toliko, za transfere opštinama plan je bio 1,61 milion eura, a izvršenje 1,18 miliona eura.  Za 2024. godinu planirano je 6, 72 miliona eura. Ministar zdravlja dr Vojislav Šimun je saopštio da je u skladu sa Srednjeročnim programom rada Vlade za period 2022-2024 u oktobru 2023.  usvojena Strategija ranog razvoja djeteta za period 2023-2027. u skladu sa kojom je planirano umrežavanje zdravstvenog sistema, sistema obrazovanja i socijalne zaštite u cilju kvalitetnijeg pružanja usluga rane intervencije, digitalizovanje i uvezivanje sistema sa kvalitetnim bazama podataka, osnaživanje porodice i bolje demografske perspektive, profesionalni razvoj stručnjaka i kadrova u oblasti zdravlja, obrazovanja i socijalne zaštite u Crnoj Gori, kvalitetnije finansiranje usluga, uključenost društva u reformu, bolji uspjeh države u procesu pristupanja EU i u odnosu na globalnu zajednicu koja je prepoznala rani razvoj djeteta kao prioritet i uvećan potencijal za primjenu, akademsku i stratešku razmjenu sa članicama EU. Potrebno je smanjiti administrativne i birokratske zahtjeve prema roditeljima/starateljima sve djece, posebno one u rziku i sa djecama s invaliditetom u razvoju kroz unapređenje digitalizacije, razmjenu informacija između specijalista, izabranih pedijatara, Fonda za zdravstveno osiguranje i učiniti te procedure “prijateljskim” za dijete i porodicu. Takođe, potrebno je implementirati novi model rane intervencije, u smislu porodično orjentisane rane intervencije. Državni sekretar u Ministarstvu rada i socijalnog staranja Agron Ibrahimi je saopštio da je tokom 2023.  usluge dnevnih centara koristilo 353 djece i da je Ministarstvo rada i socijalnog staranja u 2023.  za finansiranje usluga socijalne i dječje zaštite opštinama opredijelilo 1,5 miliona eura koliko je planirano i u ovoj godini. Direktorica Direktorata za visoko obrazovanje u Ministarstvu prosvjete, nauke i inovacija Dragana Ćetković je upoznala sa aktivnostima Ministarstva u ovoj oblasti i istakla da je jedna od važnih obaveza sveobuhvatnije uključivanje svih ranjivih kategorija i lica sa invaliditetom u sistem obrazovanja. Državni sekretar u Ministarstvu ljudskih i manjinskih prava Astrit Hodža je saopštio da je Vlada usvojila Pravilnik o sistematizaciji i unutrašnjoj organizaciji Ministarstva, koji uključuje organizacionu jedinicu Direktorat za zaštitu i jednakost lica sa invaliditetom i da se već pristupilo imenovanju v.d. stanja rukovodioca te organizacione jedinice. Ana Kulić Ratković, v.d. direktorica Zavoda za socijalnu i dječju zaštitu je predstavila ključne podatke sadržane u kvalitetnom i sadržajnom Izvještaju o radu dnevnih boravaka za djecu i mlade sa smetnjama i teškoćama u razvoju za 2022. sa osvrtom na Zaključke Skupštine Crne Gore, koji je Zavod sačinio postupajući po Zaključku Skupštine Crne Gore. Uslugu dnevnog boravka pruža 17 dnevnih centara lociranih u 16 opština. Prema podacima dostavljenim Zavodu za socijalnu i dječju zaštitu, uslugu dnevnog boravka u dnevnim centrima krajem 2022.  koristilo je 375 korisnika, od čega su 239 lica, odnosno 63,7% djeca (do 18 godinu), 94 lica ili 25,1% mlade osobe (od 18 do 26 godina) i 42 lica ili 11,2% odrasle osobe (iznad 27 godina). Najbrojniji korisnici su uzrasta od sedam do 14 godina, koji čine približno 34%, odnosno oko 1/3 svih korisnika dnevnih centara. Od 13 dnevnih centara koji aktuelno ne pružaju usluge odraslim korisnicima, većina dnevnih centara procjenjuju da postoji potreba za organizacijom usluge dnevnog boravka i za odrasle korisnike. Naveli su da sedam dnevnih centara ima potrebu i planira uspostavijanje ove usluge, u tri dnevna centra je već pokrenuta ova procedura, dok njih četiri nemaju u planu uspostavljanje ove usluge. Iako je saradnja sa zdravstvenim ustanovama koje prate zdravstveno stanje korisnika dnevnih centara od velikog značaja, jedan broj dnevnih centara uopšte nema saradnju sa izabranim doktorima i doktorima specijalistima korisnika. Imajući u vidu da su korisnici dnevnog centra djeca i mladi sa kombinovanim smetnjama, počev od intelektualno-kognitivnih, mentalnih, fizičko-motornih smetnji, smetnjama u govoru i komunikaciji pa sve do autističnog spektra, smatra da je saradnja sa zdravstvenim institucijama nužna.  Preporuka Zavoda je da svi dnevni centri uspostave tješnju saradnju sa doktorima specijalistima, a posebno sa doktorima opšte prakse.

Predsjednik Odbora je pohvalio napore Instituta za javno zdravlje o kojima je direktor prof. dr Dragan Laušević informisao, navodeći da je Institut za javno zdravlje od 4. maja 2021. kada je potpisao sa UNDP-ijem Ugovor o implementaciji projektnih aktivnosti u okviru projekta „Reforma sistema vještačenja invaliditeta”, u planiranom vremenskom periodu uspješno koordinirao izradu nacrta liste tjelesnih oštećenja i liste funkcionalnih sposobnosti, te dva upitnika za procjenu funkcionisanja (za djecu i odrasle). Rad na izradi pomenutih upitnika vezanih za potrebe osoba sa invaliditetom je u završnoj fazi, ali će biti finalizovan tek po usvajanju konačnog teksta zakona o jedinstvenom vještačenju invaliditeta, čijom izradom koordinira Ministarstvo rada i socijalnog staranja.

Generalna sekretarka Zajednice opština Crne Gore Mišela Manojlović je ukazala na istinsku korisnost rada Odbora za ljudska prava i slobode i drugih skupštinskih odbora koji svojim radom doprinose uspostavljanju suštinske saradnje i partnerstva među različitim institucijama na državnom i lokalnom nivou. Navela je da opštine obavezuje Zakon o lokalnoj samoupravi i u tom smislu opštine učestvuju u pružanju usluga socijalne i dječje zaštite u skladu sa svojim mogućnostima. Opštine su u fazi izgradnje i uspostavljanja dnevnih centara utrošile oko 3 miliona eura kroz učešće u izgradnji objekata, vrijednost ustupljenog zemljišta i naknadu za komunalno opremanje građevinskog zemljišta, a za troškove dnevnih centara u protekle tri godine oko 6 miliona eura. Od 2019/2020. godine opštine su izložene različitim udarima po pitanju finansija zbog neadekvatnih i neprilagođenih zakonskih rješenja kojima se ukidaju ili smanjuju prihodi opština ili se sprečava njihovo povećanje u različitim oblastima. Prema podacima iz 2022.godišnji trošak lokalnih samouprava za otvarivanje funkcije dnevnih centara je 2.712.274 eura. Zajednica opština Crne Gore je uspostavila saradnju sa Ministarstvom rada i socijalnog staranja i ušla u pregovore o načinu finansiranja troškova dnevnih centara. Tokom 2023. izvršili su analizu ukupnih mjesečnih i godišnjih troškova i utvrđeno je da taj trošak po korisniku iznosi oko 900 eura na mjesečnom nivou. Uslijedilo je povećanje participacije Ministarstva sa 150 na 250 eura mjesečno po korisniku, ali razlika do iznosa od 900 eura i dalje je problematična većini opština iz razloga što je 18 opština neodrživo i korisnice su Egalizacionog fonda i dolaze u situaciju da ne mogu da isplaćuju bruto zarade za sopstvene zaposlene, već su u reprogramu poreskih dugova. Stoga je sve ovo, uz najbolju volju i želju opština, neodrživa konstrukcija za koju se mora naći održivo rješenje. Ministarstvo rada i socijalnog staranja nije bilo u mogućnosti da definiše i opredijeli iznos participacije za opštine iz razloga što nije usvojen pravilnik, odnosno adekvatna metodologija. Manojlovićka je saopštila da su na izradi izmjena pravilnika radili cijele prethodne godine, zajedno sa Ministarstvom rada i socijalnog staranja i da su zahtijevali mnogo veću participaciju države, jer je to izvorna nadležnost države. Stoga Ministarstvo rada i socijalnog staranja treba da uredi ova pitanja posebnim Pravilnikom kojim će utvrditi metodologiju i izvore finansiranja i kojim će se participacija opština svesti na maksimalno 30% ukupnih troškova kako bi opštine mogle da pružaju neke druge usluge za koje postoji potreba u lokalnoj zajednici, a ne da većinu sredstava ulažu u dnevne centre. Naglasila je da je ovo jedan od prioritetnih zahtjeva većine opština, dok su Glavni grad Podgorica i opštine u južnom regionu održive opštine koje mogu da finansiraju ove troškove. Ukazala je na iskustva iz regiona gdje se praktikuje povezivanje ustanova za djecu sa smetnjama u razvoju sa ustanovama koje se bave brigom o starima i djecom bez roditeljskog staranja, čime se značajno smanjuju i troškovi neophodni za funkcionisanje ovih ustanova. Apelovala je da se hitno pristupu dovršavanju rada na pravilniku koji će stvoriti osnov da država preuzme veći dio troškova. Takođe, Ministarstvo zdravlja treba da preuzme troškove zdravstvenog osoblja u dnevnim centrima, a takođe treba uvesti određene stimulativne mjere za zapošljavanje osoblja u manjim opštinama kako bi se ova usluga koja je veoma značajna za jednu od najranjivijih kategorija naših sugrađana mogla izvršavati na najbolji mogući način.

Tokom rasprave, poslanici i ostali učesnici su postavili sledeća pitanja:

- Da li je Ministarstvo finansija uspostavilo procedure sufinansiranja integrisanih međusektorskih usluga za djecu sa smetnjama u razvoju sa međuministarskog i lokalnog nivoa i ako nije, da li namjerava to uraditi? (Zaključak 11);

- S obzirom da se djeca iz romsko-egipćanske populacije suočavaju sa problemom ugovorenih dječjih brakova da li su opredijeljena posebna sredstva za izgradnju centra za djecu žrtve dječjih ugovorenih brakova?;

- Koliko finansijskih sredstava se na godišnjem nivou izdvaja iz državnog budžeta za usluge socijalne i dječje zaštite i na koji način se vrši prioritizacija koje usluge u domenu socijalne i dječje zaštite će se podržati i koliki iznos od državnih sredstava, sredstava koja se opredjeljuju za finansiranje projekata nevladinih organizacija i sredstava Evropske unije se opredjeljuje za djecu sa smetnjama u razvoju? (Zaključak 10);

 - Da li Ministarstvo rada i socijalnog staranja i Ministarstvo finansija planiraju da preduzmu aktivnosti na izgradnji staračkih domova u pojedinim opštinama?;

- Da li se razmišlja o povećanju kapaciteta dnevnih centara za djecu i mlade sa smetnjama u razvoju?;

- Da li je moguće povećanje zarada zaposlenima u dnevnim centrima za djecu i mlade sa smetnjama u razvoju, jer imaju manje zarade od mnogih drugih zaposlenih na lokalnom i državnom nivou?;

- Imajući u vidu povećanje broja djece sa autizmom (oko 70 u Nikšiću) i namjeru da se otvori Centar za autizam koji će biti još jedna ustanova koja će mnogo značiti ne samo za Nikšić, nego i šire, jer može da preraste u regionalni centar, čime bi se značajno smanjili troškovi porodica koje u tu svrhu odlaze van Crne Gore kakav je stav nadležnih institucija, prvenstveno Ministarstva zdravlja i Ministarstva rada i socijalnog staranja, po ovom pitanju?;

- Da li je Ministarstvo zdravlja preduzelo aktivnosti na povećanju broja specijalizovanih stručnih radnika za podršku rehabilitaciji djece sa smetnjama u razvoju: dječjih neurologa, dječjih hirurga, specijalista za rehabilitaciju dječje fizikalne medicine, dječjih fizioterapeuta, dječjih psihologa i posebno dječjih psihijatara?;

- Koje aktivnosti je Ministarstvo rada i socijalnog staranja preduzelo na ubrzanju reforme sistema socijalne i dječje zaštite, u skladu sa preporukama Komiteta Ujedinjenih nacija za prava djeteta i međunarodnim standardima? (Zaključak 14);

- Koje aktivnosti su preduzete na usklađivanju zakona i politika sa Konvencijom Ujedinjenih nacija o pravima djeteta i Konvencijom Ujedinjenih nacija o pravima osoba sa invaliditetom? (Zaključak 15);

- S obzirom da je značajan broj osoba sa autizmom starijih od 18 godina i da se značajan broj njih smješta u Zavodu “Komanski most”, a da su njihovi roditelji nezadovoljni radom te institucije, šta se planira po tom pitanju da bi se na najbolji način zadovoljile potrebe tih osoba, ali i njihovih roditelja?;

- U koliko gradova se planira otvaranje Centara za rani razvoj tokom 2024. godine i da li je planirano da se ove godine realizuje plan integracije dnevnih centara u sistem podrške ranoj intervenciji?;

- Da li je usvojen Akcioni plan za implementaciju preporuka sadržanih u Analizi intersektorske podrške različitih sistema djeci sa smetnjama u razvoju u Crnoj Gori i ukoliko nije, iz kojih razloga isti nije usvojen? (Zaključak 3);

- Koje aktivnosti su preduzete na uspostavljanju registra osoba sa invaliditetom, odnosno konsolidovane baze podataka o djeci sa smetnjama u razvoju? (Zaključak 5);

- Ako je urađeno ocjenjivanje inkluzivnog obrazovanja, kakve su ocjene inkluzivnog obrazovanja u Crnoj Gori i kakvi su benefiti tog procesa?;

- Koje aktivnosti su preduzele nadležne institucije na širenju spektra usluga koje dnevni centri mogu pružati? Šta je preduzeto na povećanju raznovrsnosti spektra usluga i pružalaca usluga socijalne i dječje zaštite zasnovanih na porodici i zajednici u smislu kapaciteta, broja dostupnih mjesta i geografske distribucije?

Ukazano je da je za usluge socijalne i dječje zaštite, uključujući usluge podrške za život u zajednici, konkretno za personalnu asistenciju uvedena participacija korisnika kao obaveza. Primjera radi, osoba sa invaliditetom za koju se procjenom ustanovi da ima ukupne mjesečne prihode u iznosu od 800 eura, treba da plaća participaciju mjesečno u iznosu od 877,53 eura, što je neprihvatljivo, jer osobe sa invaliditetom vodi u situaciju zavisnosti i ne cijeni se njihova samostalnost. Takođe, naglašeno je da još uvijek nijesu doneseni svi pravilnici nakon usvajanja Zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti 2013. godine. Ukazano je na probleme u raspodjeli sredstava nevladinim organizacijama, jer se sredstva dodjeljuju fiktivnim nevladinim organizacijama koje se samo na papiru bave poboljšanjem položaja lica sa invaliditetom, dok su organizacije koje se dugi niz godina bave ovom populacijom zbog nedostatka sredstava na ivici opstanka. Učesnici su saglasni da je neophodno raditi na razvoju usluga u zajednici.

Poslanici i ostali učesnici Kontrolnog saslušanja koji su postavili pitanja izrazili su nezadovoljstvo odgovorima predstavnika nadležnih institucija koji su uglavnom dali uopštene i neprecizne odgovore na postavljena pitanja. Najavili su da će se rješavanjem većine ukazanih problema baviti u okviru pripreme novog zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti čije usvajanje se očekuje u IV kvartalu ove godine. Takođe, ukazali su da će se određena pitanja riješiti donošenjem zakona o jedinstvenom vještačenju invaliditeta i strategije deinstitucionalizacije koja se očekuje u IV kvartalu ove godine.

Zamjenica Zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore Snežana Mijušković je pohvalila rad Odbora za ljudska prava i slobode, predsjednika Odbora koji istrajava u razmatranju problema sa kojima se suočavaju dnevni centri i djeca sa smetnjama u razvoju, kao i rad stručne službe Odbora koja nakon aktivnosti i sjednica Odbora produkuje dokumenta koja mogu da posluže kao dobar model kako se sagledava određeni problem. Onaj ko pročita Zaključke Skupštine donešene povodom prethodnog kontrolnog saslušanja ne može da ima nejasnoća na ovu temu, zaključila je Mijušković. Zamjenica Zaštitnika je ukazala da se duže od 15 godina radi metodologija izračunavanja cijena usluga u ustanovama koje ih pružaju i još uvijek je ne posjedujemo.

Zaklanjanje iza strateških dokumenata i, po njenim riječima, još uvijek neusvojenih zakonskih rješenja ne može se implicirati na sledeću budžetsku godinu, jer takva neizvjesnost može dovesti u pitanje funkcionisanje dnevnih centara.  

Odboru je upućen poziv da posjeti roditeljska udruženja djece sa smetnjama u razvoju i uspostavi bližu saradnju sa Nacionalnom asocijacijom roditelja djece i mladih sa smetnjama u razvoju, što je predsjednik Odbora Jovan Jole Vučurović prihvatio.

Nakon petosatne rasprave, može se zaključiti da nadležne institucije, a prvenstveno Ministarstvo rada i socijalnog staranja koje je, shodno nadležnosti, ključno u ovoj oblasti, nijesu realizovale Zaključke Skupštine Crne Gore donesene 2022. Istaknuto je da se ne smije dozvoliti ovolika inertnost, a naš sistem je suviše mali da bi prepoznavali probleme u prošlom vijeku, a rješavali ih u narednom.

 Odbor očekuje da će na narednoj sjednici koja će biti posvećena ovoj temi dobiti konkretne podatke od nadležnih institucija i da će biti realizovano mnogo više aktivnosti u cilju unapređenja položaja djece sa smetnjama u razvoju, kao i da će se pokazati odgovorniji odnos prema obavezama utvrđenim Zaključcima Skupštine Crne Gore koji su usvojeni jednoglasno od strane tada prisutnog 71 poslanika Skupštine.

Odlučeno je da se sačini Izvještaj sa predlogom zaključaka koji će Odbor podnijeti Skupštini u skladu sa članom 77 stav 3 Poslovnika Skupštine Crne Gore.

U okviru druge tačke Dnevnog reda, usvojene su Informacije o posjetama Delegacije Odbora za ljudska prava i slobode dnevnim centrima za djecu sa smetnjama u razvoju i lica sa invaliditetom u opštinama Bijelo Polje, Pljevlja i Nikšić.



Izvor: Skupština Crne Gore

Pripremila: Dalida Rastoder

Međunarodni dan borbe protiv vršnjačkog nasilja pod nazivom Dan roze majica obilježava se posljednje nedjelje februara u osnovnim i srednjim školama, kao i u predškolskim ustanovama.

Ideja je nastala u znak protesta zbog incidenta koji se dogodio 2007. u Kanadi kada je žrtva nasilja bio učenik koji je prvog dana škole obukao ružičastu majicu kao podršku svojoj majci koja je oboljela od karcinoma dojke, a zatim su ga vršnjaci ismijali i psihički i fizički zlostavljali. Pretrpio je verbalno i psihičko nasilje, a u znak podrške grupa aktivista je nakon toga kupila roze majice i podijelila ih djeci u njegovoj školi. Ubrzo su djeca i sama dolazila u školu u svojim majicama roze boje, kao simbol borbe protiv vršnjačkog nasilja.

Obilježavanje ovog dana ima za cilj promovisanje tolerancije, empatije, poštovanja različitosti, razvijanja saradnje i osnaživanje za nenasilno rešavanje konflikata.

Najvažnija je prevencija, uvijek treba otvoreno kritikovati nasilje, edukovati djecu, nastavnike, vaspitače, roditelje, realizivati aktivnosti i manifestacije koje promovišu toleranciju i nenasilno rješavanje problema.

Tolerancija na nasilje mora biti nulta, odnosno uvijek reagovati u situacijama nasilja u skladu sa propisanim pravilima i protokolima u svim ustanovama koje se bave djecom.

Potrebno je da sa djecom razvijati odnose međusobnog povjerenja i prihvatanja, osluškivati ih i posmatrati znakove nasilja, učiti ih da ne budu takvi, ali i da odmah prijave one koje takve

Kod prijave nasilja potrebno je odmah reagovati, zaštiti dijete, raditi sa žrtvom, nasilnikom i vršnjačkom grupom, uključujući i porodice i sve nadležne ustanove.

Ohrabrivati djecu da prijavljuju slučajeve nasilja odraslim osobama u koje imaju povjerenja (roditelji, učitelji, nastavnici, rođaci, treneri…) Ohrabrivati i „posmatrače“ da ih prijave. Poštovati privatnost i anonimnost ukoliko je neophodno.

Emotivno podržavati dijete žrtvu, osnaživati ga, uvjeriti ga da ono nije krivo, niti manje vrijedno da  svako može nažalost biti žrtva nasilja žrtvu, osnaživati ga, uvjeriti ga da ono nije krivo, niti manje vrijedno da  svako može nažalost biti žrtva nasilja.

Posebna pažnja se mora usmjeriti i na nasilnika uključujući njegovu porodicu, tragati za razlozima takvog ponašanja, izgrađivati pozitivne oblike ponašanja, obučiti ga ispravnim socijalnim vještinama, nenasilnoj komunikaciji, ispravnim reakcijama na frustraciju, uključivati ga u pozitivne zajedničke aktivnosti sa drugom djecom, kažnjavati adekvatnim kaznama nasilno ponašanje, roditeljima pružati savjete o adekvatnom odnosu prema djetetu i poželjnim strategijama vaspitanja. Vršnjačko nasilje je opšte društveni problem sa kojim se mnoga djeca susreću, s toga se mora na njemu raditi dokle god postoji. Nemojmo čekati da nas pokrenu tragične priče porodica čija su djeca ne znajući za drugo rešenje izvršila suicid. Treba reagovati sada.

 

Izvor: RTV Budva

Pripremila: Dalida Rastoder

četvrtak, 22 februar 2024 12:57

NAJAVA: Panel diskusija o vršnjačkom nasilju

Panel diskusija na temu Vršnjačko nasilje – prepoznajmo i reagujmo zajedno, u organizaciji Ženskog kluba Skupštine Glavnog grada, UdruženjaRoditeljiCentra za ženska prava, održaće se u multimedijalnoj sali Gradskog parlamenta u petak, 23. februara, sa početkom u 11 časova.

Događaj će otvoriti predsjednica Skupštine Glavnog grada dr Jelena Borovinić Bojović, a govoriće ministarka prosvjete, nauke i inovacija prof. dr Anđela Jakšić Stojanović, koordinator programa za razvoj adolescenata u UNICEF-u Nikola Vulić, psihološkinja u Savo Pejanović” Milica Pušonjić, izvršna direktorica Udruženja Roditelji” Kristina Mihailović, izvršna direktorica Centra za ženska prava Maja Raičević, kao i odbornice iz Ženskog kluba Skupštine Zoja Bojanić Lalović i Branka Marković.

U okviru događaja, u kojem će učestvovati i učenici osnovnih škola, biće prikazana dva socijalna eksperimenta UdruženjaRoditelji” na temu vršnjačkog nasilja.

Panel se održava u susret Danu roze majica, koji se obilježava posljednje srijede februara kao Međuarodni dan borbe protiv vršnjačkog nasilja.

Događaj je otvoren za sve građane/ke.

Izvor: Skupština Glavnog grada Podgorica

Pripremila: Dajana Vuković

Podgorica, PR pres servis –  Država bi trebalo da u potpunosti pokrije troškove usluge personalne asistencije, da osigura licenciranje više pružalaca te usluge i da je pruži u skladu sa individualnim potrebama korisnika, kako bi se poboljšao njihov kvalitet života i bila im omogućena potpuna participacija u društvu.

To je saopšteno na pres konferenciji povodom Svjetskog dana socijalne pravde, koju je organizovala Inicijativa mladih s invaliditetom Boke a na kojoj su predstavljeni najozbiljniji primjeri kršenja ljudskih prava osoba s invaliditetom u oblasti socijalne i dječje zaštite.

Izvršna direktorka I MI Boke Miroslava-Mima Ivanović podsjetila je da u toj organizaciji pružaju besplatnu pravnu pomoć, u okviru koje se više od polovine zahtjeva odnosi na prava osoba s invaliditetom i njihovih porodica iz oblasti socijalne i dječje zaštite, najviše na materijalna davanja i usluge podrške za život u zajednici.

Ukazala je na niz problema u ostvarivanju prava osoba s invaliditetom u Crnoj Gori.

„Zakonski rokovi za odlučivanje često se ne poštuju, što dovodi do dugotrajnih čekanja i nepotrebnih odlaganja. Materijalna davanja za osobe s invaliditetom, poput lične invalidnine i dodatka za njegu i pomoć, značajno su ispod minimalnih standarda. Nepravilna primjena podzakonskih akata često ograničava prava propisana zakonom, što dodatno komplikuje situaciju“, rekla je Ivanović.

Kazala je da su postupci za ostvarivanje prava često spori i neujednačeni.

„Mnogi su slučajevi u kojima prava nisu priznata suprotno zakonu ili su priznata tek nakon sudskih postupaka. Usluge podrške za život u zajednici takođe su problematične. Pravilnici su doneseni sa kašnjenjem, a cijene usluga nisu adekvatno utvrđene. Osobe s invaliditetom se često suočavaju sa visokim troškovima, ponekad čak i višim od njihovih primanja“, rekla je Ivanović.

Ukazala je i na probleme u ostvarivanju prava na pomoć u kući i personalnu asistenciju poput dugotrajnog čekanja na korišćenje prava ili ograničenja u pristupu uslugama.

„Kad je u pitanju personalna asistencija, naša organizacija je pružila besplatnu pravnu pomoć u podnošenju devet zahtjeva“, rekla je Ivanović

Rekla je da jedino ona u Crnoj Gori za sada koristi uslugu personalne asistencije, navodeći da joj se to pravo priznaje za najviše 40 sati sedmično, suprotno Zakonu i Pravilniku.

Cijena usluge je 8,31 eura po satu, osobe s invaliditetom treba da troše do 877,53 eura za 40 sati ili do 3.589,92 eura za 24 sata, rekla je Ivanović .

Kazala je da je I MI Boke pripremilo dokumentaciju za podnošenje zahtjeva za licenciranje za pružaoca usluge personalne asistencije i usluge pomoći u kući za odrasle osobe s invaliditetom.

„Ove zahtjeve smo podnijeli 22. decembra prošle godine, nakon čega smo poslali dopunu dokumentacije Ministarstvu rada i socijalnog staranja 15. januara ove godine. Do sada nemamo nikakve povratne informacije o tim zahtjevima“, navela je Ivanović.

Advokatica Tijana Živković Petraković kazala je da je Miroslava-Mima Ivanović podnijela tužbu u maju 2018. Osnovnom sudu u Podgorici, navodeći da je ona sadržala sedam tužbenih zahtjeva koji se odnose na nemogućnost ostvarenja prava na personalnu asistenciju.

Kazala je da je u novembru 2023. donesena Presuda Višeg suda u Podgorici u kojoj se navodi da država treba da obezbjedi pružanje usluge personalne asistencije 24 sata dnevno i bez učešća korisnika u pokriću troškova usluge.

„Tim dijelom tužbenog zahtjeva je utvrđeno da su tužene prvog i drugog reda – država Crna Gora i javna ustanova Centar za socijalni rad za opštine Kotor, Tivat i Budva prema tužilji učinili teži oblik diskriminacije, ne u odnosu na druga lica s invaliditetom, već u odnosu na lica bez invaliditeteta i to kontinuiranim nesprovođenjem i nepreduzimanjem posebnih mjera kroz postavljanje i pružanje podrške za život u zajednici, u skladu sa propisima kojima se uređuje socijalna i dječja zaštita“, navela je Živković-Petraković.

Kazala je da je država podnijela žalbu u kojoj se navodi da je njena nadležnost bila da organizuje centre za socijalni rad, dok usluge personalne asistencije organizuje u skladu sa materijalnim mogućnostima budžeta.

„Zabrinjavajuće je da je država istrajavala u tome da propisivanje usluge personalne asistencije ne znači imperativnu obavezu države da je uspostavi, već se zakonskim rješenjima stvaraju preduslovi da se usluga organizuje od strane drugih subjekata. Država se izjasnila da u tom predmetu nema diskriminacije, a slično se izjasnio i Centar za socijalni rad“, navela je Živković-Petraković.

Ukazala je i da je država donijela rješenje po kojem se Ivanović pruža podrška personalne asistencije ali samo 40 sati sedmično, a država pokriva 50 odsto troškova.

„Ovakva odluka nije ispravno rješenje, naročito kad se uzme u obzir Presuda Višeg suda u Podgorici. Presude Osnovnog i Višeg suda u Podgorici su dragocjene. Upravnim organima su „održale lekciju“ kad je u pitanju socijalna zaštita, da je njihova obaveza da se osobi s invaliditetom faktički pruži pomoć i da se preduzmu sve mjere i mehanizmi kako bi se usluga personalne asistencije organizovala“, istakla je Živković-Petraković.

Pojasnila je da činjenica da Crna Gora nije imala registrovanih pružalaca usluga personalne asistencije ne može biti opravdanje zašto se Ivanović priznato pravo ne priznaje u praksi.

Pravni savjetnik u NVO Juventas Jovan Bojović kazao je da socijalna pravda ne može biti samo ideja, navodeći da je to imperativ koji zahtijeva odlučnost.

„U politici, ona ne smije biti samo plan, već temeljni princip koji oblikuje svaki korak prema boljem društvu. U ostvarivanju socijalne pravde, nevladine organizacije su važan pokretač promjena - oni su glas onih koji često ostaju nečujni. NVO nisu samo sudionici, već kreatori i realizatori različitih promjena koje doprinose društvu socijalne pravde“, rekao je Bojović.

Ocijenio je da će projekat koji realizuje I MI Boke doprinijeti unaprjeđenju ljudskih prava osoba s invaliditetom i njihovih porodica, kroz pružanje direktne podrške stručnih saradnika, sa fokusom na pravnu podršku i zagovaranje učešća osoba s invaliditetom u procese donošenja odluka na lokalnom nivou.

„Vjerujemo da će podrška projektima poput ovog Inicijative mladih s invaliditetom Boke značajno unaprijediti pristup pravdi i jednakosti, te da ćemo zajednički konstatovati napretke po pitanju poštovanja prava osoba s invaliditetom i svih drugih građana i građanki, gradeći društvo socijalne pravde, jednakih mogućnosti za sve“, zaključio je Bojović.

Konferencija je organizovana u okviru projekta „Krajnje vrijeme za unaprjeđenje ljudskih prava osoba s invaliditetom”, koji je podržan kroz subgranting program u okviru projekta „U pravo vrijeme - Podrška zaštitnicima/ama ljudskih prava i OCD u oblasti promocije ljudskih prava i razvoja demokratske političke kulture”, koji realizuju nevladine organizacije Juventas, Help - Hilfe zur Selbsthilfe, Centar za monitoring i istraživanjeCeMi, Kvir Montenegro i Otvoreni centar Bona fide, finansira Delegacija Evropske unije kroz program Evropski instrument za demokratiju i ljudska prava za Crnu Goru 2022 (EIDHR) – ctr. 438-535, a kofinansira Ministarstvo javne uprave.

Izvor: PR Centar

Pripremila: Dajana Vuković

utorak, 20 februar 2024 14:17

Konkurs za Bosifiest 2024

Hendi centar koloseum u Beogradu raspisao je konkurs za prijem dokumentarnih filmova za 15. Beogradski internacionalni filmski festival osoba sa invaliditetom – Bosifest, koji će biti održan od 21. do 23. oktobra 2024. u Jugoslovenskoj kinoteci.

Tema Bosifesta je rad i život osoba s invaliditetom

Konkurs je otvoren do 20. aprila, a rezultati selekcije biće objavljeni  25. juna.

Festival je takmičarskog karaktera, a cjelokupan program sadrži i revijalni dio. Filmovi koji ne budu izabrani za takmičarski dio programa, a ispunjavaju uslove konkursa, biće prikazani u revijalnom dijelu programa.

Nagrade:

- Gran pri za najbolji film;

- Za najbolju režiju;

- Za najbolji scenario.

Uslovi prijavljivanja i učestvovanja:

  1. Žanr: dokumentarni filmovi na temu osoba sa invaliditetom;
  2. Trajanje filma maksimum do 100 minuta;
  3. Film mora da bude na engleskom jeziku ili sa srpskim/engleskim titlom;
  4. Film mora da bude produciran u prethodnih 5 godina;
  5. Film mora da bude poslat najkasnije do 20. aprila;
  6. Filmovi se salju putem platforme Filmfreeway, Festhome ili mozete poslati link filma na nas mejl kao i prateci materijal (Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli.Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli.);
  7. Organizacija Bosifesta može da koristi u reklamne svrhe deo primljenog rada (do minut trajanja).

Potrebno je dostaviti i:

  • Sinopsis ili tekstualno objašnjenje dužine između 100 i 200 riječi
  • Dijalog listu (ukoliko postoji)
  • Dvije slike iz filma ili sa snimanja filma
  • Biografiju i fotografiju autora
  • Godinu i mjesto rođenja autora/autorke filma, zanimanje, mjesto boravka i kontakt (telefon i e-mail)

Kontakt za dodatna pitanja u vezi sa konkursom: Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli.Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli., telefon/fax: +381 11 263 78 20 (10-14h), +381 063 221 049, http://bosifest.rs 

 

Izvor: Bosifest 2024

Pripremila: Dalida Rastoder

utorak, 20 februar 2024 09:48

Stepenišni lift put u život

PORODICA BULATOVIĆ SE UZDA U HUMANOST GRAĐANA POŠTO SU NADLEŽNI PALI NA ISPITU

Nas je kod Bulatovića doveo „Glas Zabjela“. Zabjelo se probudilo, mogu to i Masline, Blok pet, Stari aerodrom, Zlatica. Može sva Podgorica, da pokažemo da nas ima.

Stepenišni lift pomogao bi Slavici i Miodragu Bulatoviću da svakodnevne poslove obavljaju lakše i bolje, jer je ona teško pokretljiva. Kako Slavica koristi kolica, a na četvrtom su spratu zgrade svaki izlazak iz stana znači da Miodragu mora neko pomoći da je donesu do lifta. Isto je tako i od lifta do dvorišta zgrade. Nas je kod Bulatovića doveo „Glas Zabjela“. Zabjelo se probudilo, mogu to i Masline, Blok pet, Stari aerodrom, Zlatica. Može sva Podgorica, da pokažemo da nas ima.

Da pomogne Bulatovićima uključila se Fondacija Budi human otvarajući žiro račun preko kojeg se uplaćuje novac za kupovinu stepenišnog lifta. Miodrag kaže da je prije šest godina zbog bolesti Slavica ostala nepokretna i od tada on daje sve od sebe da njihova svakodnevica bude kao i kod svih ostalih ljudi. Često šetaju i trude se da žive potpuno normalan život.

Živimo na nekom međuspratu i kada izađem iz lifta sačekaju nas stepenice. Tuda moram spustiti ili popeti kolica. To je ta neka diskriminacija iz koje želim da izađemo. Želim da svojoj supruzi, koja je nepokretna, omogućim normalan život u zajednici, da i ona može poći do frizera, ljekara. I njoj je potreban vazduh i boravak na otvorenom. Sve to je teško jer imamo stepenište koje moram svakodnevno, nekada i po više puta da pređem kolicima priča Bulatović.
On ističe da se obraćao raznim institucijama tražeći pomoć. Sve je bilo uzalud.
Potrošio sam skoro dva kilograma papira, gusto kucanih strana, obraćajući se za pomoć, ali to je bilo uzaludno. Zahvaljujući Fondaciji Budi human pokrenuta je akcija prikupljanja sredstava za kupovinu lifta. Svi su se uključili da pomognu. Stepenišni lift košta 9.600 eura kaže Bulatović.

On je zahvalan svima koji mu pomažu, naročito komšijama.

Uvijek sačekam da neko naiđe i ljudi mi pomognu. Ispred ulaza sam uradio rampu da bih mogao da dođem do ulaznih vrata zgrade. Ali kada se popnem ne mogu da je spustim niz stepenice bez pomoći drugih ljudi. Sreća je što ovuda narod cirkuliše pa ima ko da mi pomogne. Niko me do sada nije odbio kaže Bulatović.

Bulatovići su zadovoljni što su sada autobusi prilagođeni slabo pokretnim licima.

Ranije sam znao i po 15 kilometara dnevno da prođem. Sada imamo autobus koji je prilagođen jer ima rampu i sve što treba. Tako bi mogli do Beograda. Vožnja autobusom za nju doživljaj kaže Bulatović.

On ističe da ne bi bilo loše i da se napravi malo bolja rampa ispred ulaza kako bi lakše mogao da silazi kolicima.

Kupovinu stepenišnog lifta građani mogu pomoći uplatom na žiro-račun 52044362-73 ili slanjem SMS poruke 44 na broj 14565.

Država mora da reaguje

Marina Vujačić, Direktorica Udruženja mladih sa hendikepom kaže da su se više puta obraćali Glavnom gradu za pomoć porodici Bulatović, ali da nijesu dobili pozitivan odgovor. Pisali su i svim bankama, firmama, ministarstvima, Vladi, političkim partijama.

Godinama već, Slavici su uskraćena i ograničena mnoga prava, a pravo na pristupačan stan je osnovno ljudsko pravo svake osobe s invaliditetom. Obaveza je države, odnosno lokalne samouprave u kojoj živi osoba s invaliditetom da osigura ovo pravo. Međutim, država i njene institucije bilo na nacionalnom ili lokalnom nivou, ukoliko ne pružaju ovu vrstu podrške, posredno ne pružaju podršku ni za opstanak braka i porodice, ostavljajući tako pojedince prepuštene same sebi i na milost humanih ljudi koji razumiju koliko je Slavici važna samostalnost i dostojanstvo, a Miodragu njegovo zdravlje i dobrobit. Iako bi i samo jedan slučaj trebao da zabrine, nažalost, ovo nije jedina porodica u kojoj neka osoba s invaliditetom nema osnovne uslove stanovanja, rekla je Vujačić.

Ona je istakla da im se javljaju osobe iz više gradova koji žive u nepristupačnim objektima.

Zbog toga smo i pokrenuli inicijativu da se u okviru Popisa stanovništva prikupe podaci o pristupačnosti objekta stanovanja. Uprava za statistiku je prihvatila tu inicijativu, pa se nadamo da će Vlada nakon što dobije podatke pristupiti i adekvatnijim javnim politikama u ovoj oblasti, navodi Vujačić.

Izvor: Dnevne novine Dan

Pripremila: Dajana Vuković

Poslanik sa invaliditetom može da uđe u Skupštinu Crne Gore a u Plenarnoj sali imaće mjesto za korisnike kolica, koje je istina, smješteno iza stuba pa je donekle zaklonjeno.

Ipak, ukoliko bi taj isti poslanik bio izabran za šefa državnog parlamenta, upitno je da li bi do mjesta predsjedavajućeg mogao da dođe.

Slični problemi bilježe se i u susjednim državama, mada na svim adresama koje je kontaktirao Radio Slobodna Evropa (RSE) navode da se sitacija popravlja.

U Plenarnoj sali omogućeno je mjesto za korisnike kolica koje je iza stuba pa je jako zaklonjeno. To znači da ona [osoba s invaliditetom] ne bi mogla biti u nižim redovima, ne bi mogla predsjedavati parlamentom i slično, jer to je nezamislivo u Crnoj Gori, opisuje Marina Vujačić, direktorica Udruženja mladih sa hendikepom, okonosti u crnogorskoj skupštini.

Brojne sale u kojima se održavaju sjednice odbora su isto tako djelimično pristupačne jer predsjedavajući sto nije pristupačan, rekla je Vujačić.

Ona je napomenula da, osim fizičke pristupačnosti, treba obezbijediti i neke druge uslove, što ukupno gledano "dovoljno govori kako Crna Gora vidi osobe s invaliditetom".

Iz Skupštine Crne Gore za RSE kažu da su u prethodnom periodu posebnu pažnju posvetili jačanju kapaciteta u domenu pristupačnosti.

Obezbijeđena su mjesta za osobe sa invaliditetom u Plenarnoj sali, a uvedeno je i prevođenje na znakovni jezik nekih od najvažnijih sjednica. Skupština je u saradnji sa Savezom slijepih Crne Gore pokrenula i servis  'Pristupačnost' kojim je skupštinski vebsajt prilagođen slabovidim i slijepim osobama, kazali su iz crnogorskog državnog parlamenta.

Kako su dodali, zgrada Skupštine ima i pristupnu rampu, lift i toalet upodobljen potrebama lica sa invaliditetom.

Skupština Crne Gore nastaviće sa aktivnostima na stvaranju pretpostavki koje će u potpunosti omogućiti nesmetane uslove za kretanje i rad osoba s invaliditetom, kazali su.

RSE kontaktirao je i ostale zakonodavne domove sa Zapadnog Balkana sa pitanjem da li su osobama sa invaliditetom u potpunosti pristupačne sve prostorije, uključujući Plenarnu salu, i da li su im dostupna sva mjesta u sali, uključujući mjesto predsjedavajućeg.

Skupština Republike Sjeverne Makedonije je, kako su nam kazali, u potpunosti opremljena. Dodaju da je ulaz u Plenarnu salu pristupačan ali da je kretanje njome ograničeno.

Može se nesmetano odvijati samo u prvih nekoliko redova jer je glavna arhitektura dvorane blago nakošena, nalik parternom amfiteatru. Iako u dvorani nema posebno određenog mjesta za osobe s invaliditetom, dogovori se mogu napraviti prema individualnim potrebama. U ostalim dvoranama u kojima se održavaju sastanci radnih tijela Sabora predviđeni su posebni prostori za osobe s invaliditetom, koji osiguravaju pristupačnost, kazali su iz Sobranja.

Iz Parlamentarne Skupštine Bosne i Hercegovine (PSBIH) tvrde da je pristupačno svako mjesto u salama tog zakonodavnog doma, kao i mjesta predsjedavajućih.

Oni su se u odgovoru pozvali na Specijalni izvještaj – pristupačnost radnih prostora zakonodavnih tijela u Bosni i Hercegovini osobama s invaliditetom iz 2016., kao i na godinu dana kasnije objavljeni Izvještaj o realizaciji preporuka Ombudsmana za ljudska prava BiH u vezi sa Specijalnim izvještajem o pristupačnosti radnih prostora zakonodavnih tijela u BiH osobama s invaliditetom.

Međutim, aktivistkinja Ana Kotur Erkić, i jedna od autorki publikacije u kojoj su analizirana prava, društveni i politički položaj osoba sa poteškoćama u politici i unutar političkih stranaka na Zapadnom Balkanu, rekla je da su Velika i Bijela sala PSBIH iz njenog iskustva, samo djelimično pristupačne za osobe s invaliditetom, budući da govornice nisu pristupačne.

"I da se dijelu u kojem sjedi rukovodstvo može prići u obje sale, ali da nisu obje pristupačne u smislu potpunog kretanja - Velika sala ima stepenast prilaz sjedećem dijelu za publiku. U Bijeloj se korisnici kolica mogu kretati neometano, svakako - mimo govornice", rekla je Kotur Erkić.

Kako je dodala, pitanje nepristupačnosti govornica vezuje se za mogućnost korištenja dijela za rukovođenje, pa se to uzima kao alternativa.

No mislim da je to prilično klimav argument, jer prosto - makar i jedan događaj mora imati očekivani slijed a ne improvizaciju. Ne vidim zašto ne bi bilo moguće imati nižu govornicu, pogotovo jer su u sali najčešće dvije govornice, kazala je Kotur Erkić.

Dodaje da je nadležnost PSBIH vrlo ograničena i da najveći broj pitanja od značaja za svakodnevni život osoba sa poteškoćama rješavaju parlamenti nižih nivoa - Entitetska Narodna skupština Republike Srpske (NSRS), te Parlament drugog entiteta Federacije BiH i Skupština Brčko distrikta BiH.

Nažalost - nijedno od spomenutih tijela nema riješeno pitanje pristupačnosti - u NSRS je dio za rukovodstvo na zasjedanju potpuno nepristupačan, kao i govornica, iako je napravljen pomak - ranije su zapošljavanju jedne korisnice kolica, a u aktualnom sazivu je i poslanica Milica Ijačić, koja koristi kolica i njeno poslaničko mjesto je u ovom sazivu prilagođeno, kazala je Kotur Erkić.

Ona je rekla da je parlament Federacije BIH ubjedljivo najlošija institucija po tom pitanju, budući da ta zgrada nije adekvatna ni u uobičajenim okolnostima, a kamoli za osobe sa invaliditetom:

U suštini, sala koja je poznata javnosti je formirana po principu amfiteatra - stepenasto su postavljene klupe i ne može im se prići. Do govornice i dijela za rukovodstvo se stiže.

Kako je dodala, Skupština Brčkog ima nepristupačna sjedeća mjesta, dok dio za rukovodstvo i govornica nisu prilagođeni i nemaju toalet.

To je samo aspekt arhitektonske pristupačnosti, jer u cijelosti nedostaje aspekt pristupačnosti osobama s drugim oblicima invaliditeta - nijedna institucija koju pominjem nema riješeno pitanje programa koji prevode govor u titl, odnosno korištenja bilo kakvih materijala za osobe s oštećenjem vida, podvlači Erkić.

Iz Skupštine Srbije rekli su RSE-u da su Dom i Zgrada Narodne skupštine u potpunosti usklađeni sa članom 16. Zakona o sprečavanju diskriminacije osoba sa invaliditetom, odnosno da je svim osobama sa invaliditetom omogućen nesmetani prilaz tim objektima.

Ljupka Mihajlovska, koja je od od 2016. do 2020. godine bila poslanica u Narodnoj skupštini Republike Srbije, kaže međutim da osobe koje se otežano kreću u tu zgradu mogu ući samo kroz sporedni ulaz, koji je vikendom zaključan.

Prema njenim riječima, poslanik može da uđe u zgradu srpske skupštine u bilo koje doba dana i noći ali, ako ima invaliditet, a primjera radi ima sastanak sa svojom poslaničkom grupom vikednom, primoran je da traži od obezbeđenja sa glavnog ulaza da otključa sporedni ulaz.

Moje iskustvo je takvo da su uvek otključavali i nikada nisam naišla na otpor. U zgradi postoje dva lifta koja su prilično uska, ali može nekako da se u njih uđe. Postoje i pristupačni toaleti. Prilazi do restorana i bifea su bez prepreka. Plenarna, velika sala, nije pristupačna iz nekoliko razloga. Nivoi za sedenje su kaskadni, stolice su fiksne. Možda je moguće prići stolu gde je predsedavajući, kroz neki ulaz blizu tog stola. Sa mesta gde sede poslanici, kroz sredinu sale, ne može se prići. Nema nikakvih taktilnih obeležja za slepe i slabovide osobe. Do prelepe biblioteke je nemoguće doći, osim da neko popne osobu u kolicima, navodi Mihajlovska.

Do prelepe biblioteke (skupštinske) je nemoguće doći, osim da neko popne osobu u kolicima, kaže nekadašnja poslanica u Skupštini Srbije Ljupka Mihajlovska

Ipak, naglašava, da je značajan vid podrške koji postoji u Skupštini Srbije pravo narodnog poslanika sa invaliditetom da angažuje asistenta kojeg plaća Narodna skupština, a bira ga sam narodni poslanik.

Zakonodavni domovi Albanije i Kosova nisu odgovorili na upit RSE-a o pristupačnosti njihovih zgrada.

Da li smo imali poslanike sa invaliditetom?

U najvišem zakonodavnom domu u Crnoj Gori, kako kaže Vujačić, do sada se niko nije identifikovao kao poslanik sa iskustvom invaliditeta.

U Skupštini Crne Gore niko nikad nije rekao otvoreno I ja sam osoba sa invaliditetom ili I ja imam iskustvo invaliditeta iako je bilo poslanika i ima poslanika trenutno koji jesu osobe sa invaliditetom, rekla je Vujačić .

Ona je pojasnila da se situacija donekle razlikuje na lokalnom nivou, budući da su odbornici otvorenije govorili o svom iskustvu sa invaliditetom i bavili se pravima osoba sa poteškoćama kao i drugim oblastima. Ipak, prema njenim riječima, to opet nije bilo "u dovoljnoj mjeri odnosno u onoj kolike su bile brojke samih osoba sa invaliditetom u politici do sada".

U susjednoj Srbiji, u prethodnim sazivima parlamenta građane su zastupale dvije poslanice sa iskustvom invaliditeta, kaže doktorand na Univerzitetu u Lidsu i aktivista Radoš Keravica.

Dvije istaknute aktivistkinje koje su radile vrlo dobar posao u zagovaranju prava osoba sa invaliditetom – Gordana Rajkov i Ljupka Mihajlovska. Obe žene sa vrlo vidljivim invaliditetom koje se i same identifikuju kao osobe sa invaliditetom i koje su zagovarale prava onemogućenih osoba i koje su se zbog toga namjenski uključile u politiku, rekao je Keravica.

To je, prema njegovim riječima, vrlo mali broj i vrlo je realno očekivati da je bilo više poslanika koji se nisu tako identifikovali u javnosti i koji nisu vidljivo zagovarali prava onemogućenih osoba.

Iskustvo EU

Sredinom januara vijest da je vijest da je Mar Galceran, nakon decenijske bitke da se glas osoba sa intelektualnim poteškoćama čuje, ušla u političku istoriju svoje zemlje kao prva poslanica sa Daun sindromom, naišla je na sveopšte odobravanje u Španiji.

Galseran, koja je ujedno prva osoba s Daun sindromom u nekom evropskom regionalnom parlamentu, nastavila je naslijeđe Angele Bachiller koju su građani španskog Valjadolida još 2013. izabrali na poziciju odbornice.

Invaliditet odnosno onemogućenost samo je jedan od aspekata ličnosti njemačke političarke Malu Dreyer, koja trenutno obnaša funkciju ministarke-predsjednice Raјna-Palatinata i koja je bila na čelu Bundesrata od 2016. do 2017.

Tu je i Wolfgang Schauble, koji je iz invalidskih kolica od 2017. do 2021. bio na čelu Bundestaga. I ne samo to prethodno je bio na poziciji minitra unutrašnjih poslova, kao i ministar finansija.

Slično je i sa naučnikom i političarem Pablo Echenique koji je predstavljao svoju državu u Evropskom parlamentu od 2014. do 2015. , dok je poljski političar i aktivista Marek Miroslaw Plura dva puta služio u parlamentu Poljske, a od 2014. do 2019. u Evropskom parlamentu.

Evropski parlament, kako su za RSE rekli iz pres službe, zbog privatnosti ne vodi statistiku o poslanicima i osoblju sa invaliditetom.

Međutim, oni mogu da odluče da obavijeste administraciju o svom statusu ako to žele ili ako treba da se prilagodi njihovo radno okruženje, kazali su iz pres službe tog parlamenta.

Tvrde i da je, tokom godina, značajan broj mjera umnogome poboljšao pristupačnost za članove, osoblje i posjetioce sa invaliditetom.

Svi novi projekti proširenja, renoviranja ili opremanja zgrada Parlamenta moraju od samog početka u potpunosti da osiguraju pristupačnost za osobe sa invaliditetom kao prioritet. Internet stranica Parlamenta prilagođena je smjernicama Inicijative za pristup vebu. Uz te sadržaje koji su jednostavni za pristup, dostupno je više pomoćnih tehnologija, a veb stranica Parlamenta poboljšana je i postala je lakša za navigaciju, naveli su iz Parlamenta.

Žele li osobe sa invaliditetom u politiku?

Vujačić je u aktivizmu već 14 godina a u nevladinom sektoru radila individualne konsultantske poslove i ima iskustvo u državnoj upravi.

Ona ocjenjuje da politička scena u Crnoj Gori nije dovoljno ohrabrujuća pa da se, i poslije godina borbe i aktivizma, osobama sa poteškoćama prigovara kao da im neke stvari ne pripadaju.

Pa tako vjerujem da osobe sa invaliditetom nijesu sebi u dovoljnoj mjeri dale za pravo da im politika pripada jednako kao i bilo kom drugom jer se često posmatramo samo kao biračko tijelo, a ne kao oni koji treba da budu birani i mogu biti birani, kazala je Vujačić.

Ona ocjenjuje da je u nekim profesijama kojima se bave osobe sa poteškoćama jako važno da se kaže da neko ima iskustvo u invaliditetu.

Kad bi se jedan političar izjasnio kao osoba sa invaliditetom onda bi poslali poruku da je politika i naša stvar i da mi nijesmo tu samo da biramo druge već da budemo birani, poručuje Vujačić.

Keravica ukazuje i na važnost perspektive iz koje se govori o invaliditetu, budući da poruke mogu da rezultiraju percepcijom o invaliditetu kao o nečem tragičnom ali i kao o dijelu ljudske različitosti i nečemu sa čim se živi.

Skoro kad sam išao u ambasadu u Srbiji, konzulka me pitala, kad me je vidjela kako se otežano krećem sa štapovima, 'Šta je vama, šta se Vama desilo?'. Ljudima je jako interesantna ta priča o invaliditetu - šta se nekom desilo, šta 'nije u redu s tom osobom. Mislim da je ta priča bespredmetna i da nema neku korist osim zadovoljavanja znatiželje. Nije mi problem da zadovoljavam znatiželju, ali mislim da je mnogo važnije, kada bi eventualno parlamentarci sa invaliditetom pričali, da to bude akcenat na izvorima onemogućavanja - šta je to što treba da se promijeni da bismo bili ravnopravni građani, imali iste prilike kao i svi drugi, ali i mogli da se ostvarujemo u životnim ulogama kao očevi, majke, kolege, smatra Keravica.

On je kazao da se društvo odmalena hrani vizijama invaliditeta kao nečeg što je pogubno, deficit i nesreća i za osobu i za porodicu, pa onda osobe sa invaliditetom počnu da razmišljaju na taj način ili čak prikrivaju svoj invaliditet.

Trebalo je dosta vremena, a i poznavanja nekih uzora da primijenim to mišljenje i da dođem do tačke kad se identifikujem kao onemogućena osoba sa velikim 'O' u političkom smislu, kao neko ko pruža otpor onemogućavanju. Ne krijem i otvoreno govorim o svom invaliditetu ali mislim da je pružanje otpora onemogućavanju mnogo važniji aspekt invaliditeta, naveo je Keravica.

Keravica upozorava i da ne mora da znači da će neko ko ima invaliditet nužno zastupati interese onemogućenih niti da zna šta su njihovi interesi.

To što ja imam invaliditet ne čini me nužno ekspertom za pitanja sa kojima se suočavaju osobe sa intelektualnim invaliditetom ili ljudi sa drugim hroničnim bolestima. Da bi neko valjano zagovarao ili želio da zagovara generalno tematiku prava osoba sa invaliditetom potrebno je da izgradi svoje kompetencije, da se izgradi i da ima širinu da prepozna što je zajedničko svima nama koji imamo određeni zdravstveni problem, invaliditet, hroničnu bolest, naveo je on.

Keravica, koji je u upravnom odboru Evropske mreže za samostalni život koja blisko sarađuje sa Evropskim parlamentom i njegovim članovima, rekao je da je u prošlom sazivu bilo pet ili manje evroparlamentaraca koji se idenitifikuju kao onemogućene osobe i na strani desnice i ljevice.

Imali smo na primjer situaciju da su neki evroparlamentarci sa strane desnice imali fizički invaliditet pa su samo zagovarali teme fizičke pristupačnosti. Uopšte nemaju širinu ni viziju šta su politike koje bi mogle biti značajne ostalim grupama osoba sa invaliditetom, da ne govorimo o tome da imaju problematične desne i ekstremističke stavove o drugim grupama čija su prava takođe ugrožena i važna. Imali smo recimo osobu sa invaliditetom koja je vrlo jasno i otvoreno govorila da se protivi pravu žena na izbor na abortus, kazao je Keravica.

Da li je potreban sistem kvota?

Kada se određenoj grupi u društvu uskraćene prilike za napredovanje, ili kada su njeni pripadnici na bilo koji način izloženi diskriminaciji, uvodi se mjera afirmativne akcije odnosno takozvana "pozitivna diskriminacija".

U izbornom sistemu Zapadnog Balkana najpoznatija je mjera ženskih kvota koja propisuje koliko pripadnica tog pola mora biti na poslaničkim izbornim listama.

Iako su osobe sa invaliditetom jedna od najdiskriminisanijih kategorija stanovništva, nije poznato da se sistem kvota primjenjuje igdje u svijetu.

Vujačić je kaže, dugo bila suzdržana i po tom pitanju, jer se razumijevajući crnogorski ambijent plašila da bi se u slučaju propisivanja kvota desilo to da osobe sa invaliditetom budu na listama samo da bi se ispunila kvota a ne zato što bi se suštinski njima omogućilo da se bave politikom.

Međutim, dosta sam promijenila svoj stav upravo prateći način kako se primjenjuju kvote za žene. Da nije propisana kvota za žene, mogu misliti u kojim procentima bi žene bile zastupljene u politici, a vidimo i da se sama kvota ne poštuje uvijek u situaciji i trenutnog saziva parlamenta. Zato vjerujem da je važno da postoji mjera afirmativne akcije, dok se ne obezbijede uslovi koji su adekvatniji, da ne kažem izjednačeni s drugima, rekla je Vujačić.

Prema njenim riječima, vjerovatno bi u nekom prelaznom periodu bilo poslanika koji ne bi na adekvatan način zastupali ni prava osoba sa invaliditetom ni neke druge oblasti. Ipak, kako primjećuje, i među ljudima koji su sada zastupljeni u politici ima raznovrsnih.

Osobe s invaliditetom ne treba na sebe da preuzimaju veću odgovornost nego što to rade drugi, već da upravo slijede sopstvena uvjerenja. Za nas bi naravno bilo poželjno da budu sa adekvatnim stavovima da zastupaju model zasnovan na ljudskim pravima i da se adekvatno bave oblastima i sferama kojima se interesuju, ali ne treba da postoji konstantan pritisak da moraju da pruže više nego svi drugi da bi bili uvaženi i imali pravo na političko učešće i mišljenje, zaključila je Vujačić.

Prema najnovijem Izvještaju Ujedinjenih nacija iz 2023, osobe sa invaliditetom čine 16 odsto svjetske populacije. To što jedna u šest osoba ima neki invaliditet, pokazalo se, ne znači da će u jednakom razmjeru biti zastupljene na mjestima odlučivanja.

 

Izvor: Radio Slobodna Evropa

Pripremila: Dalida Rastoder

 

Iako mnogi govore da Vladu ne treba kritikovati u prvih 100 dana rada, Vujačić smatra da je i tada treba kritikovati u onim situacijama kada propušta da donosi ispravne odluke.

Prošlo je više od 100 dana rada 44. Vlade Crne Gore, a u tom periodu su izostale suštinske i svrsishodne konsultacije sa reprezentativnim organizacijama osoba s invaliditetom, kako u ranoj fazi planiranja odluka, tako i u pripremi i sprovođenju politika, odluka i mjera, ocijenila je u razgovoru za "Dan" Marina Vujačić, izvršna direktorica Udruženja mladih sa hendikepom (UMHCG). Iako mnogi govore da Vladu ne treba kritikovati prvih 100 dana rada, Vujačić smatra da je i tada treba kritikovati u onim situacijama kada propušta da donosi ispravne odluke, kada nijesu jasni njeni ciljevi i prioriteti i kada zapostavlja određene oblasti ili grupe građanki i građana.

– U tom smislu, sa nekim ciljevima i namjerama Vlade prvi put se upoznajemo iz Nacrta srednjoročnog programa rada Vlade 2024–2027. Taj dokument je usvojen na sjednici, a ni premijer, ni ostale članice i članovi Vlade nijesu prethodno zatražili mišljenje i sproveli konsultacije o prioritetima (osim izuzetno u oblasti evropskih integracija i pristupnih pregovora) iako ih na to obavezuje ratifikovana Konvencija o pravima osoba sa invaliditetom. Navedeno je posebno trebalo uraditi uzimajući u obzir činjenicu da smo dobili najgore ocjene u posljednjem izvještaju Evropske komisije, u kojem se konstatuje da u oblasti prava osoba s invaliditetom u izvještajnom periodu od godinu dana nije bilo napretka. Zbog toga se stanje u oblasti prava osoba s invaliditetom ne može popraviti samo ciljevima i mjerama u okviru Srednjoročnog programa rada Vlade ili godišnjih programa rada. Smatram da treba usvojiti i poseban akcioni plan u ovoj oblasti – pretvaranjem ocjena Evropske Komisije u mjere, kao i dodatnim mjerama na osnovu zagovaračkih i drugih aktivnosti koje sprovode organizacije osoba s invaliditetom. Dodatno, treba u kontinuitetu preduzimati i druge vrste aktivnosti koje će dovesti do rješavanja višedecenijskih nagomilanih problema, zastoja ili nazadovanja, karakterističnih za oblast ljudskih prava osoba s invaliditetom. I u Nacrtu srednjoročnog programa rada Vlade mogu se pronaći nekorektne formulacije koje odražavaju pristup kreatora ovog dokumenta, poput onih da se "socijalne naknade i programi podrške namjeravaju usmjeriti na građane kojima je to najpotrebnije", "socijalno staranje" i slično. Ova država bi morala znati da se ne radi o staranju i potrebama, već o zaštiti i pravima i da država kroz sistem socijalne zaštite nije humana, već treba da bude pravedna i pravična. Država treba da obezbijedi zaštitu od siromaštva i sprečavanje siromaštva, usluge, adekvatan životni standard i pokriće troškova života, i u tom kontekstu posebnu pažnju mora posvetiti najugroženijim grupama, pa i kada planira i neke ekonomske mjere – kako njihovom primjenom ne bi napravila dodatni jaz između ovih grupacija građanki i građana u odnosu na ostale – kaže Vujačić.

Ne smanjivati postojeći obim prava

Po riječima naše sagovornice, zbog planiranih izmjena i dopuna nekih zakonskih rješenja, neophodno je i ovoj vladi ponoviti da ne smije da ukida već garantovana prava ili da umanjuje njihov obim, što su radile neke prethodne.

– Podsjećamo da se od Vlade očekuje da uspostavi mehanizme saradnje između organizacija osoba s invaliditetom i vlasti, te da smo i zbog navedenog očekivanja ukazivali na neophodnost konsultacija u ranim fazama donošenja odluka. Interes UMHCG je svakako da sarađuje sa Vladom i da Vladi pruža i svoju podršku u skladu sa misijom i ciljevima organizacije, ali to nije moguće ukoliko Vlada ignoriše naše postojanje, ne inicira i ne kreira mogućnosti saradnje, ćuti na naše inicijative i zahtjeve i ne podržava naš rad ni tehnički ni finansijski. Zbog toga je očekivanje da mandat ove vlade ne protekne u razrješenjima i imenovanjima, u spajanju i razdvajanju institucija, u uspostavljanju institucija i sistema, u javnim prepucavanjima funkcionera i u površnim ili populističkim pristupima određenim temama, već da svoj posao obavlja u skladu s predizbornim obećanjima i očekivanjima onih koji su im i omogućili da se nađu na pozicijama koje pokrivaju – ističe Vujačić.

U konkretnom, kako precizira, prava osoba s invaliditetom u oblasti materijalnih davanja moraju se drugačije postaviti, kao kompezatorna prava po osnovu invaliditeta, a ne na trenutni način, koji je diskriminatoran i na štetu mnogih kategorija osoba s invaliditetom i njihovih porodica. Po njenom mišljenju, usluge socijalne i dječije zaštite moraju se potpuno redefinisati.

– U nacrtu pomenutog dokumenta osobe s invaliditetom se pominju u svega par ciljeva i mjera. U ostalim mjerama i ciljevima osobe ne pominju se direktno, već indirektno, kroz formulacije "ugrožene i osjetljive grupe, inkluzivno obrazovanje, socijalna inkluzija", ili uopšteno kroz mjere i ciljeve koji su namijenjeni svima, odnosno usmjereni prema svakome. Vlada je konačno planirala da usvoji strategiju deinstitucionalizacije. Međutim, iz opisa ovog dokumenta jasno se vidi da Vlada i dalje ne razumije puno značenje deinstitucionalizacije kao fenomena i da ga svodi samo na izmještanje iz ustanova rezidencijalnog tipa i na razvoj usluga, dok ga ne tumači i u segmentu sprečavanja institucionalizacije – ne samo kroz smještaj u ustanovama, već i kroz sprečavanje zatvorenosti u sopstvenom domu, uslovljenom nepostojanjem podrške, usluga i isključivanjem iz života zajednice.

Takođe, bilo bi neprihvatljivo da Vlada svede proces izmještanja iz ustanova na izmještanje iz ustanova većeg u ustanove manjeg obima po broju korisnika jer je i to jednako institucionalizacija, bilo da se radi o ustanovi sa 100 ili sa 10 korisnika. Upravo za ovaj dokument je i Evropska Komisija navela da je njegova izrada spora i da organizacije osoba s invaliditetom nijesu uključene u proces – navodi Vujačić.

 

Izvor: Dan

Pripremila: Dajana Vuković

Iako je zakonski omogućeno, u Crnoj Gori još nijesu stvoreni drugi uslovi za realizaciju programa nabavke donorskog materijala iz banaka iz inostranstva, i nemoguće je i da se žene bez partnera ostvare u ulozi majke.

Predsjednica Fondacije Budi mama Žana Mihaljević kazala je za Dan da su uzalud tražili da se u Crnoj Gori omogući neograničeni broj besplatnih postupaka za liječenja neplodnosti parova koji imaju problema sa začećem, kao i da ne bude diskriminacije žene u pogledu starosne dobi. Ona ističe da je situacija po ovom pitanju takva da ni oni koji počnu sa postupkom vantjelesne oplodnje ne dobijaju zakonski utvrđenu pomoć i realizaciju.

Mihaljević navodi brojne probleme u ostvarivanju prava na besplatnu vantjelesnu oplodnju i druge mogućnosti predviđene zakonom, zbog čega se mnogi građani odlučuju da pomoć potraže u inostranstvu, gdje je ova procedura jeftinija od besplatne“ u Crnoj Gori.

- Kako pacijenti uđu u proceduru liječenja neplodnosti tako se otvaraju razni problemi jer se zakon ne sprovodi. Pitamo se ko je odgovoran za te situacije. Kod nas u Crnoj Gori još uvijek nijesu počele realizacije programa nabavke donorskog materijala (jajnih ćelija, spermatozoida) iz banaka reproduktivnog materijala iz inostranstva. Ženi bez partnera je nemoguće da se ostvari u ulozi majke iako je to zakonski dozvoljeno. Nemamo poteškoća samo oko uvoza doniranog genetskog materijala, dok se ne izgradi banka reproduktivnog materijala u Kliničkom centru Crne Gore, već imamo problem i sa izvozom. Za jedan par koji je želio da ostane anoniman i prenese svoje embrione u inostranstvo čekalo se na dozvole i regulativu skoro 10 mjeseci. Srećom, uspješno je preneseno, iako transportne agencije traže ogromne sume novca, od 6.000 eura i više ukazuje Mihaljević.

Ona ističe da Crna Gora nema nacionalni registar podataka. Svjetska zdravstvena organizacija objavila je procjenu da je na Mediteranu i u slabo razvijenim zemljama čak 20 procenata stanovništva neplodno.

- Lako je izračunati koliko je problema sa kojima se moramo suočiti i napraviti jasne korake kroz nove izmjene zakona, nove inicijative, zahtjeve i odgovornost jedne države da brine o liječenju neplodnosti i reprodukciji. Tome u prilog, nažalost, govori i činjenica da preko 50 odsto parova ne želi da radi vantjelesnu oplodnju u Crnoj Gori, već u inostranstvu, najčešće u Češkoj, gdje imaju garancije uspješnosti čak do 68 odsto, a cijene su praktično jeftinije, jer ovdje parovi moraju da kupuju terapiju (pošto besplatne često nema), plaćaju zamrzavanje i odmrzavanje i još mnogo toga. U Pragu, recimo, sve to plate 2.400 eura. Dakle, u Crnoj Gori bilježimo pad broja prijavljenih osoba i povećan broj odlazaka u inostranstvo. Da li će iko ići na vantjelesnu u Crnu Goru ili će parovi ipak birati najbolje za sebe da bi dobili djecu pita Mihaljević.

Ona ističe da donosioci odluka u crnogorskom parlamentu treba da mijenjaju zakone i prihvate inicijative zainteresovanih.

- Takođe, institucije treba da rade svoj posao i nadamo se da će liječenje nep lodnosti u Crnoj Gori postići ozbiljan nivo, kao što su to naše komšije na Balkanu napravile, primjera radi u Srbiji. Svakodnevno prijavljujemo anomalije i nepravilnosti u nadi da ćemo postići promjene. Nažalost, to se ne dešava, nemamo ni odgovore onih kojima često šaljemo inicijative za rješavanje problema, kao što su Fond za zdravstveno osiguranje, Ministarstvo zdravlja i Skupština Crne Gore. Poslednje molbe i zahtjeve poslali smo premijeru Milojku Spajiću i direktoru Fonda Vuku Kadiću 12. januara ove godine, na koje nam nije odgovoreno - kazala je Mihaljević

Srbija je jedna od rijetkih država u svijetu koja je omogućila parovima neograničen broj besplatnih postupaka vantjelesne oplodnje. Iz Ministarstva zdravlja su na pitanje Dana odgovorili da će razmotriti takvu mogućnost na osnovu mišljenja struke i drugih pokazatelja. Kako su naveli, u ovoj godini je planirano da za postupke VTO iz budžeta izdvoje 1,2 miliona eura za 644 procedure i najavili uvođenje inovativne terapije u Opštoj bolnici na Cetinju, koja je jedina javna zdravstvena ustanova u Crnoj Gori koja se bavi reproduktivnom medicinom.

Odlaze i u Iran zbog programa surogat majčinstva.

Upitana da li je zakonska starosna granica da pravo na besplatnu vantjelesnu oplodnju imaju žene do 45. godine diskriminatorna, Mihaljević ističe da je apsolutno tako, jer svuda u svijetu mogu da urade VTO ili stimulaciju do 55. godine.

- Neplodnost je kao svaka druga bolest. Zamislite jednog dijabetičara ili osobu sa kardiovaskularnim problemima koja ima šok ili infarkt da joj ne pruže besplatnu medicinsku pomoć i vratite je samo zato što je starija. Diskriminacija je i u slučaju žena koje su rođene bez materice (ili uklonjene zbog bolesti) i koje jedino transplantacijom (od donorke) materice ili surogatstvom mogu da se ostvare kao majke. Programi surogatstva obavljaju se najviše u Ukrajini iako je ratno područje, u Grčkoj, na Sjevernom Kipru i u Iranu kaže Mihaljević.

Otvorili smo Pandorinu kutiju.

U Crnoj Gori se pravi ogroman problem oko registracije djece dobijene od surogat majki, a da ne pominjemo problem porodiljskog odsustva od godinu dana na koje ima pravo svaka majka djeteta ili otac. A šta je sa onima koji su svoje dijete dobili uz pomoć surogat žene? Nažalost, otvorili smo Pandorinu kutiju, a na štetu budućih roditelja. Zar nije za dobro svih nas da nam se djeca rađaju? Dok uporedne studije, inicijative i predlozi stoje negdje u fiokama, nama su alarmantne brojke Zavoda za statistiku, jer je mortalitet sve veći, ističe Mihaljević.

Tome u prilog, nažalost, govori i činjenica da preko 50 odsto parova ne želi da radi vantjelesnu oplodnju u Crnoj Gori, već u inostranstvu, najčešće u Češkoj, gdje imaju garancije uspješnosti čak do 68 odsto, a cijene su niže, jer ovdje moraju da kupuju terapiju. 

Izvor: Dnevne novine Dan 

Pripremila: Dajana Vuković

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) u saradnji s glavnim nosiocem projekta, Sportskim savezom osoba sa invaliditetom Šabac, iz Srbije, i ostalim partnerima koje čine nevladine organizacije: Udruga Zaželi i Udruga za promicanje aktivnog sudjelovanja Studio B (Hrvatska), Sportski klub za slijepe i slabovidne Centar Sarajevo (Bosna i Hercegovina) a pored UMHCG iz Crne Gore partner je i NVO Prima, sprovodi projekat Inicijativa za manje invaliditeta, a više potencijala (Initiative for less disabilities and more abilities).

Kao što godinama navodimo, važno je podsjetiti i ovdje da je invaliditet društveni koncept koji nastaje iz sadejstva oštećenja, kao ličnog svojstva, s okolinskim barijerama i barijerama u stavovima ljudi, dok treći važan aspekt iskustva invaliditeta čini postojanje ili nepostojanje podrške za ravnopravno učešće u društvu na osnovu jednakosti sa drugima. U tom smislu, „manje invaliditeta” znači manje prepreka, a više podrške. 

Opšti cilj projekta je razmjena iskustava i umrežavanje između osoba koje rade s mladima s invaliditetom, te jačanje njihovih ličnih i profesionalnih kompetencija. Očekivani uticaj projekta ostvariće se primarno na nivou doprinosa kvalitetu rada s mladima s invaliditetom u partnerskim organizacijama, kroz razmjenu dosadašnje prakse, te zajedničko kreiranje novih lokalnih i međunarodnih aktivnosti. Ciljna grupa projekta su osobe s invaliditetom, koje su suočene s manjkom mogućnosti za međunarodno profesionalno usavršavanje. 

Aktivnosti koje će se realizovati ovim Projektom odnose se na pripremnu posjetu, koja ima za cilj predstavljanje aktivnosti projekta, i uloga svakog od partnera na projektu. Zatim, organizovanje seminara u okviru kojeg je planirano predstavljanje prethodno sprovedenog mini istraživanja svakog od partnera na projektu, na temu položaja mladih s invaliditetom iz različitih oblasti. Nakon ovog predstavljanja, partneri će biti u obavezi da predstave rezultate istraživanja i na lokalnom nivou (diseminacione aktivnosti) u vidu organizovanja različitih seminara, radionica i sl.

Navedene aktivnosti realizuju se uz finansijsku podršku Nacionalne Fondacije Tempus, Erasmus+ programa (Evropske Komisije) i Evropske unije.

Realizacija projekta će trajati 15. mjeseci, počev od 1. oktobra 2023.

Strana 3 od 87

Back to top