Umjetnost i kultura

Umjetnost i kultura

Učene smo da smo nesigurne jer smo žene, učene smo da se nelagodno osjećamo kada smo radosne u svojoj koži, učene smo da smo nesigurne ukoliko nismo pokrivene, onako bez isticanja ljepote lica i tijela, učene smo da je muškarac iznad nas, učene smo na pogrešan način, bez opravdanja da je to podsvijesno loše uvjerenje jer zbog ovog alibija smo mi žene podložne patnji.

Često sebe preisputujemo ko smo, šta žena treba da radi, koja su to pravila koja treba poštovati, a odredio ih je muškarac. Zašto muškarci imaju to nepisano pravo da nam ukazuju na ženine emocije? Zašto su naši preci, čak i žene pristalice patrijarhata, zašto se nameće to vaspitanje anarhističko, zašto ne možemo biti slobodne, zašto se ne probudimo i odupremo ovom šovinističkom ponašanju i iživljavanju nad ženama?

Rekla bih da se odavnina širi patrijarhat i da su prve pristalice žene od kojih je na neki način bilo očekivano da podržavaju sve što muškarac smatra da je pravilno.

Kasnije, iako nije kasno da se trgnemo iz okova divljih muškaraca, postajemo one ubijeđene žene u riječi našeg ,,pretpostavljenog’’ iliti muškarca kojeg smo idealizovali, kako bismo se osjećali inferiorno. Mislim da je to mizogino vaspitanje uticalo na zdravlje, samopouzdanje i spremnost žene da pokaže svoje prirodne moći, zbog te lažne etikete ,,žena je inferiorna’’. Mi smo te koje živimo pod pritiskom muškaraca, medija, a često i drugih ,,neukih’’ žena, koje su smatrale da je pravilo i karektaristika žene da sluša muškarca. Zbog pogrešnog vaspitanja i prestavljene karakteristike ko su žene. 

Mi žene, možemo stati na kraj mizoginiji, ukoliko se osvijestimo i odupremo ideji patrijarhata i stereotipa ženstvenosti. Zasto postoje predrasude o ženama, zašto dozvoljavamo neosviješćenom polusvijetu da nam veže krila.

Smatram da je tužna istina sputavanja instiktivnijeg pola, naših majki, stvarateljki i 

zaštitnica svog ploda, izmišljena knjiga predrasuda mizoginih i  šovinističkih muškaraca, neistražena, bez znanja i bez smetnji uzeta kod naših predaka, ali je zato vrijeme da se mi žene probudimo i pokažemo koliko smo nezavisne i hrabre da stanemo na kraj ovoj divljoj diskriminaciji. Žena ne znači da nešto moramo. 

Tihana Prelević

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) u četvrtak, 2. februara 2023, s početkom u 12.00 časova, u hotelu Aurel u Podgorici, organizuje Regionalnu konferenciju o učešću OSI u kulturnom životu. Prenos Konferencije će biti omogućen i preko Fejsbuk stranice UMHCG. 

Konferencija se organizuje sa ciljem razmjene znanja, iskustava i primjera dobre prakse o učešću OSI u kulturnom životu. Na Konferenciji će biti prikazana umjetnička djela koja su nastala u toku Programa rezidencijalne razmjne umjetnika s invaliditetomProgram razmjene je u toku realizacije, a umjetnici iz regiona borave u Crnoj Gori, gdje uz rezličite aktivnosti pronalaze inspiraciju za rad i kreaciju svojih djela. Konferencija će okupiti predstavnike projektnih partnera, državnih institucija i organizacija koje djeluju u oblasti kulture i umjetnosti, ali i druge zainteresovane strane da razgovaraju o ovim pitanjima.

Konferencija je završna aktivnost projekta Inkluzija umjetnika (ARTiculate Inclusion) koji ima za cilj da doprinese povećanju nivoa učešća osoba s invaliditetom u kulturnom životu zemalja Zapadnog Balkana, a koji UMHCG realizuje u partnerstvu s Udrženjem Art mreža iz Srbije i Udruženjem građana Informativni centar za osobe sa invaliditetom „Lotos“ iz Bosbe i Hercegovine. Projekat je finansijski podržan od strane Fonda za Zapadni Balkan. 

Ovim putem pozivamo sve zainteresovane umjetnike s invaliditetom, zatim sve zainteresovane građanke i građane da se prijave za učešće na pomenutoj Konferenciji.

Za sve dodatne informacije, možete kontaktirati UMHCG putem mejla Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli. ili na broj telefona 069385981, 067801761 ili 020265650. 

Zapravo život bi bio, čini mi se, duži i kvalitetniji, ako bi svako od nas svjesno

razmišljao o održivosti i održavanju svih onih stvari u ormaru koje nam se više ne dopadaju. Šta se desilo sa željom da mi sami obnovimo ili rekonstruišemo, do skoro, našu omiljenu suknju? Suknju koju smo dugo čekali da se pojavi na našem tržištu kako bi je kupili? Mislim da ovdje, uglavnom, preovladaju negativne emocije, pa ne ostanemo dugo vezani" za odjeću, to je olakšanje, ali se to sve dešava jer nas je brza moda poremetila, kako emotivno probudila, tako i unošenjem sigurnosti da se ne trudimo oko neke stare krpice i obnavljanja iste, jer nas u radnji čeka gotova odjeća koja je čak u trendu.

Već ste trebali da shvatite da stil nije trend. Da nije stil ukoliko ste trendseter/ka, 

već ako ostanete dosljedni sebi i svom ustaljenom načinu odijevanja. Proces obnavljanja i dekonstrukcije je zapravo mno osviješćeniji i zanimljiviji od kupovine i gomilanja ormara novim proizvodima, jer kasnije, kako se ritam ustaljuje, ormar mora da se oslobađa i obnavlja još novijim stvarima. 

Kada pročite sličan sadržaj, tek onda se probudite i shvatite da je modna industrija u brzini, samo kako bi ispunila naša očekivanja i potrebe koje su u današnjem životu normalna. Smatram da bi idealno bilo biti dosljedan sebi i tako svoju stariju odjeću, koju bi rado promijenili nekom trend odjećom, samo zato što nam se stara odjeća sa nekim razlogom ne dopada, dosadila je, ili nema sentimentalni značaj, trebala rekonstruisati i osvježiti. Šta dobijamo ovom promjenom? Očuvanje prirodne i  ekosistema, osviješćenost kojom podstičete ljude oko vas da se i oni oprobaju u stvaranju i  renorviranju svog ormara.

Osim toga, neko možda više voli da kupi gotov proizvod, nego da improvizuje na kreativnom polju, ali radnje iz druge ruke (Second-hand radnje) su otvorene i uvijek na usluzi svima, tako da sada kada ste možda i odlučili da nešto promijenite u svom ormaru, može to biti neko ažuriranje na neki od ova dva načina. Osim što je jeftinije, možete biti i kreativni, a proizvodnja bi vremenom usporila, te bi tako originalni i inovativni dizajni mogli da se prezentuju sa više slobode i ljubavi.

Volim što je trenutno aktuelna polemika, oko toga da li je tema samoodrživa moda’’ 

trend, mada smatram da je to manje bitno, već je bitna suština i istinitost teme. Smatram da je potrebmo što više priče i akcije na ovu temu, kako bi bila što veća osvijšćenost i uvjerenje o očuvanju i samoodrživosti na planeti.

Tihana Prelević

Majkel Ungar je doktor nauka, koji stoji iza brojnih naslova knjiga o roditeljstvu, djeci i pobuni protiv psihologije masa. Nedavno je na poznatom portalu Psihologija danas (Psychology today) objavio zašto je jedne Nove godine svom malom sinu poklonio – praznu kutiju.

Kada je njegov sin imao tri godine on mu je kupovao toliko poklona da nisu mogli da stanu ispod jelke. Ujedno je osjećao pritisak da je u obavezi da mu kupuje i kupuje. Takođe je znao da će hrpa poklona biti prvo što će ugledati kada dječakovi baka i djeda dođu.

Prethodne Nove godine bio je u nedoumici i odlučio je da se suprotstavi napadu materijalizma, popusta i pretjerane kupovine stvari koje će biti zanimljive tri nedelje. Lutajući po šoping molu, i tražeći poklone u samom uglu ugledao je, jedva primjetan, savršen poklon za svog dječaka. Riječ je o ogromnoj bijeloj kutiji od frižidera.

Kutiju je vezao za krov auta i dovezao kući. Umotao je u papir od novina i stavio veliku crvenu mašnu na njega. Kupio je komplet markera koji se skidaju vodom i stavio ga pod jelku koja je bila veličine umotane kutije.

Istakao je da nema ništa protiv poklona ali je smatrao da je njegovom sinu bio potreban razvitak, mentalni, fizički i razvitak motorike i kreativnosti. Trebao mu je poklon koji će ga učiniti aktivnim i orijentisanim ka kreirativnosti i rešavanju problema.

„Što sam više razmišljao o tome šta će moj sin zapravo vrednovati, manje sam želeo da mu uzmem najnoviji hit Crnog petka“, rekao je on. Njegov sin je bio zaprepašćen džinovskim poklonom i radosno je pojurio ka istom.

Kutija je prošla mnogo izmjena, navodi Majkel. Prvo je bila kuća sa isječenim vratima, u koju je puzeći mogao da se uvuče. Zatim je iznutra ispunjena novim crtežima i postala je svemirski brod. Kasnije je postala krov utvrđenja pod kojim je spavao. Na kraju, kada se kućica raspala, dječak je napravio tobogan sa kauča.

Kutija je završila u kanti ali je Majkel naučio svog sina važnu životnu lekciju. Danas priča da je ponosan jer je sinu pokazao da nije sve u novcu, da u svemu postoji prostor za kreativnost i da je važno da bude socijalan i svjestran.

U današnjem svijetu sve se vrti oko velikih proizvođača i oglašivača. Sve je koncipirano tako da vam izvuče svaki dinar iz džepa. U toj priči niko ne misli šta djeci zaista treba. Odnosno da im trebaju neke osnovne stvari koje trebaju svakom biću kao što su samostalnost i fizička aktivnost. Dijete treba da živi u svom zamku, ne u zamku koji je neko drugi odredio za njega.

Vratimo se na kutiju i pustimo djecu da samostalno kreiraju okruženje u kojem žele da provode vrijeme. Nadajmo se da će isto učiniti i sa pravim svijetom jednoga dana. Stvoriti sebi bolje mjesto za život.

Izvor: Zelena učionica

Pripremila: Anđela Miličić

U Podgorici održan  okrugli sto OSI u muzičkoj industriji na kome su učesnici  govorili o učešću osoba s invaliditetom (OSI) u muzičkoj industriji u Crnoj Gori, na koji način i u kom obliku OSI participiraju u tom segmentu kulture, koji su primjeri dobre prakse i prijedlozi za unaprjeđenje u tom segmentu.

Događaju su prisustvovali Anđela Dragović (Savez slijepih Crne Gore), Anđelija Savić (Udruženje mladih sa hrndikepom Crne Gore), Nikola Zekić (etnomuzikolog), Dejan Božović (PAM), Stana Šalgo (Radio Crne Gore), Predrag Nedeljković (kompozitor), Tanja Šeter (Udruženje estradnih umjetnika i izvođača) i Mihailo Radonjić (studio M Sound).

Anđela Dragović iz Saveza slijepih Crne Gore kazala je da postoji institucionalna podrška za osobe s invaliditetom u smislu podržavanja projektnih ideja.

„Uvijek smo bili podržani i od strane medija kada treba najaviti neku našu aktivnost. Takođe imamo jako dobru saradnju sa muzičkom školom Vasa Pavić,  gdje je negdje cilj da se i učenici uključe u rad orkestra“ rekla je Dragović.

Nikola Zekić, etnomuzikolog ističe da njegov fokus nikada nije bio na to da je osoba s invaliditetom  nego da je prije svega školovani etnomuzikolog koji u tom smislu može da doprinese našoj kulturi I umjetnosti.

“U svom školovanju nailazio sam na karakteristične prepreke za svaku osobu sa invaliditetom. To se prije svega odnosi na pronalaženje prilagođene literature. Drugih prepreka nije bilo. Mene su i kolege i profesori podržavali tokom školovanja”, kazao je Zekić.

Dejan Božović predsjednik Upravnog odbora Prava autora muzike (PAM) kazao je da je ova organizacija otvorena za sve osobe s invaliditetom koje imaju afiniteta za bavljenje muzikom.

“I meni su muzički idoli bili umjetnici koji su imali neki vid invaliditeta. Dovoljno je pomenuti Gustava Malera, Ludviga Van Betovena, Stivi Vondera i mnoge druge. Zato smatram da su, kada je muzika u pitanju, osobe sa invaliditetom ravnopravne” istakao je Božović.

Kompozitor Predrag Nedeljković kazao je da sarađuje sa osobama sa invaliditetom i koji su po njegovim riječima sjajni sluhisti i veliki profesionalci.

“Njima treba dati priliku da se pokažu kao umjetnici i stvaraju kao umjetnici. Institucije znaju da stanu iza takvih projekata, ali njima treba podrška pojedinaca iz produkcije, koji se bave ovim poslom i zato pozivam osobe s invaliditetom da se slobodno jave i da znaju da imaju podršku i sa te strane” rekao je Nedeljković.

Okrugli sto je organizovalo NVU Art 365 u sklopu projekta Muzika za sve - Music 4 All koji finansira Organizacija za zaštitu prava autora muzike Crne Gore (PAM CG).

Današnji način življenja je koliko nezdrav, toliko prilagođen našem svakodnevnom tempu. Zahvalni smo činjenici da nam je svijet na dlanu, najčešce na  ekranu od telefona ili komjutera. Ušuškani u sofama svog doma, nemamo potrebu da se drmnemo iz zone komfora, već sve gledamo, biramo, saznajemo, upoznajemo preko pametnih uređaja. Čudno je kada neko ima dosta negativnih stavova koje ponosno iznosi, zato što smo svi mi pristalice olakšanog sistema funkcionisanja, iako smo nesvijesni da smo mi robovi u tom sistemu.

Manjina je nezadovoljna postupkom robovanja kroz svakodnevnicu, dok je većina podsvijesno svijesna činjenice o zoni iz koje jednostavno ne žele izaći. Prihvatili smo i ušli u ovoj zoni iz nama prioritetnih razloga i zato smo donekle zahvalni. Možemo zaključiti da je čovjek baš tvorac ovog sistema, pa je razumijevanje prihvatljivije i privlačnije. Da li se stvarno isplati to negodovanje u današnjem svijetu? Baš mislim da ne jer smo mi ti koji biramo svijet u kome ćemo rasti. Svijet u našoj glavi, stvoren vizualizacijom nam odvraća pažnju od stvarnosti. Sigurna sam da je stvarnost, sa svojom oštrinom, posjekla većinu života, koji iluziju olako odbijaju jer nisu uvjereni u moć vizualiranja. 

Smatram da je zona komforna, naizgled najprikladnija za život, dok sa neke malo sakrivene strane vidimo sebe u pozi, skeptičnog borca za rušenje ovog naviknutog stanja. Mislimo da kada su stvari uklopljene u nekom najprijatnijem ritmu, da smo u balansu življenja. Mogli bismo da probamo promjene, odnosno disbalans, baš kako bi istražili svoju moć u ovom čarobnom svijetu, širokog spektra. Iluzija je zapravo svijet u kome živimo, sa prihvaćenim i ažuriranim sistemom, kom smo adaptirani. Brza umreženost I povezanost na planeti je neophodna za razvijanje i napredovanje.

Usavršavamo se u fukncionisanju plivanja u virtuelnom svijetu, pa tako i nismo sigurni u istinitost priloženog sadržaja. 

Nisam sigurna koliko ćete se potruditi da izađete iz ove ušuškanosti, koja postaje primarna u današnjem svijetu. 

Zahvalimo se sebi i svijetu, bilo to u realnom ili virtuelnom svijetu, što nam je jasna slika istine koju možemo da vidimo i osjetimo u našim životima. Bilo da smo robovi sistema, zbog kojeg upadamo u zonu komfora, ipak smo mi tvorci takvog svijeta.

Tihana Prelević

U kakvom društvu živimo, hajde da malo zastanemo i razmislimo?! 

Da li sa zadovoljstvom idemo na posao, da li imamo dovoljno strpljenja za djecu, za sve one kojima je potrebna naša podrška, pažnja, njega, da li osluškujemo sebe, čujemo...ili sve to otaljavamo zato što tako treba, da nam neko ne zamjeri, prigovori? A, onda je sve teško, nesavladivo, zamorno. Sa koliko dilema započinjemo dan? Dajemo obećanja sebi i drugima koja nijesmo u stanju da ispunimo? Koliko formalizma dnevno možemo da progutamo, „servirano” hladno ili toplo nema veze… prazno je isprazno i ništa ne znači. Koliko puta iz užasnog straha od slobode ne ugrabimo priliku, sitnu ili kurpnu, opet nije bitno prilika po prilika je prilika koja suštinski otvara put ka ličnoj slobodi. 

Dođoh do suštine postojanja svega: na ličnom i društvenom. Sloboda, šta je to? To je preuzimanje odgovornosti, to je spremnost da uzmeš konce nad svojim djelima i mislima, to je sagledavanje iz više uglova, imaginacija, lutanje, potraga, borba, protivuriječnost, individualnost, nikako uniformnost, to su djela, ne samo riječi. Demonstrirajući ličnu odgovornost otvaramo proces da i drugi iz našeg okruženja uče od nas. Često toga nijesmo svjesni. Akteri političke scene našeg društva zaboravljaju tu komponentu javnog nastupa i dimenziju lične odgovornosti za svaku izgovorenu riječ ili postupak. Da postoji makar minimum osvješćenosti o tom segmentu njihove politčke aktivnosti i javni diskurs bi možda bio više demokratičan i human, okrenut  građaninu i njegovim potrebama. Ali, odgovornosti nema ili je ima u mrvicama. Nedovoljno, naročito u društvu u kojem demokratija nije osvojena ili gdje se riječ demokratija/demokratski najčešće rabi, pa ako pogledamo suštinu naše društvene zajednice (način kako ona istinski živi) ona nije ništa drugo do isprazna ljuštura. Demokratija nije samo ograničena na politiku, parlament, političke partije, sistem vlasti, demokratija je stil života, njegovanje univerzalnih ljudskih vrijednosti, univerzalnih ljudskih prava, od početnih koraka u procesu socijalizacije u porodici, obrazovnom sistemu, medijima, društvu uopšte. A šta mi radimo, sužavamo prostor za demokratiji, zatvaramo je u okvire politike, ne učimo mlade generacije najprije osnovnim ljudskim vrijednostima, već im šaljemo poruku da politika treba da bude prostor za zadovoljenja ličnih, partikulrnih interesa, prostor mržnje i isključivosti, prostor nepriznavanja različitosti. I onda se pitamo kako smo ušli u fazu radikalizacije društvenih vrijednosti i samog poimanja društva. Prirodno je da u društvu postoje različite ideologije, sistemi vrijednosti, pogledi na svijet i čovjekovu prirodu. Ali, nije prirodno da se vrednujemo na osnovu poluistina, predubjeđenja, naučenih, konzerviranih matrica. Hajde da malo zastnemo, razmislimo i preispitamo se, pojedinačno, lično, ali i na nivou ukupne društvene zajednice.


Mr Mirjana Popović

Težnja ka savršenstvu nas baca u tamnicu iz koje izlazimo ukoliko odlučimo da pobijedimo, nikog drugog nego sebe.

Jednostavno, ritam naše svakodnevnice nas gomilava presijama, brigama i ukorijenjenim strahom od sebe samih, našim nastupom i predstavom. 

U dječjem uzrastu je to trema, koja nas prati, dok se ne osvijestimo i probudimo svoje samopouzdanje.

U godinama kada shvatimo da smo zreli i odrasli volimo da bez truda radimo na sebi. 

Često smo žrtve svog učenja i formiranja naših kvaliteta, pa se u toj masi u kojoj smo okruženi nama bitnijim detaljima života zapitamo ko smo.

Krivac za ovaj izuzetak ne postoji, mada svakako da jedini mi sami možemo pomoći sebi na ovom putovanju, iscijeliti i promijeniti srž.

Vrste paničnih napada, raznih presija i anksioznosti, samo su ometači u našoj svakodnevnici. Postoji mnogo tehnika za savladjivanje straha. 

Na mom putovanju i isceljenju sam probala dosta tehnika koje su mi olakšale i promijenile moje pojavljivanje u svakodnevnici, a ostala najvjernija tehnici afirmisanja.

Tehnika afirmisanja je najzahvalnija tehnika, osim jednostavne izvedbe, možemo je vježbati i na samoj predstavi. Vjera, poštovanje i ljubav prema sebi su glavni pokretači ove tehnike. Potrebno je da afirmacija ,,zahvalna sam sebi’’ ili neka druga pozitivna i ohrabrujuća afirmacija, dođe iz srži srčane čakre, kako bi ona bila istinita i obmotana energijom ljubavi koja će onda odlepršati u svemir i sa ljubavlju se magično manifestovati. Uvijek treba vježbati ovu tehniku i to ne samo kada smo u situaciji kada nam je potrebna snaga, već u svakodnevim prilikama šaljimo impulse pozitivnog iz svjesnog u nesvjesno.  Kod afirmacija je glavna alatka jaka volja, a uz to ide nezaostavna sadašnjost. Umjesto rečenice u budućem vremenu, jasno je izrazimo u sadašnjem obliku jer svaki neuspjeh ili strah od neuspjeha,  moramo preobraziti u sadašnji oblik uspjeha. Panični/anksiozni napadi su posljedica straha od neuspjeha, zato se strah može prevazići uz strpljenje i istinsku volju poteklu iz srca. 

Ovu tehniku možete primijenjivati kada god hoćete da učvrstite sebe i svoju sigurnost u uspjeh. Smatram da je prije religijskog vjerovanja, vjera u sebe potrebnija, kako bi sami mogli da saznamo i osjetimo božje tijelo, ma ko to bio, bez nametnutih uvjerenja u odredjenu religiju.

Tihana Prelević

Dragi čitaoci portala DisabilityINFO, želimo da Vas informišemo da kupovinom novogodišnje čestitke u Poštinim poslovnicama od 12. do 21. januara 2023. građani mogu donirati novac Udruženju mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG).

Zajednička akcija Pošte Crne Gore i UMHCG Čestitka za osmijeh ima za cilj da obezbijedi finansijsku podršku Udruženju, ali i podsjeti na jedan od najljepših načina na koji možemo čestitati novogodišnje praznike.

Kupovinom i slanjem čestitke, čija je cijena 1 €, moguće je istovremeno obradovati i primaoca i članove UMHCG, kome će biti uplaćen sav novac od kupovine čestitki.

Pozivamo građane i Kompanije da se pridruže akciji Čestitka za osmijeh.​

 

Saopštenje za javnost Pošte Crne Gore i UMHCG

 

Nesvijesni tišine jer smo udavljeni u buci sopstvenih misli, razmišljamo o težini našeg života, da li je sve mračno? Nismo ni svjesni lakoće zbog loših uvjerenja koja su u nama podignuta. Umjesto traženja krivaca i stavljanja na metu, promijenimo loša uvjerenja.

Molimo se, vizualizujmo, prepustimo se osjećaju lebdenja. Lakoći. Razdraganom svijetu. Izlivu emocija, neka suze sjure, osmijeh neka se raširi, glas neka čuju kao eho. Stomačić neka viri. Srce neka nas vodi. Neka naš duh dohvati visinu sjaja. 

U mogućnosti smo da biramo, ponuđene su nam dvije opcije: mrak i svijetlo. Svi hoćemo svijetlo, ali sebi dopustimo i da upadnemo u mrak. Sve je to normalno, sve je to u nesvijesti. Lijepo je pokazati i naš mrak, gore je potisnuti mrak u još veći mrak. 

Srećni, ispunjeni, strastveni, inspirisani, u ljubavnom obliku smo u tim naletnim momentima, kada nas zapljusnu hormoni sreće.

Kako da taj momenat traje zauvijek, možemo li to sami?

Razmišljamo o mislima, mislimo o razmišljanju. Sve je u čvoru. Svijet je zamršen u nitima pozativnog i negativnog. Kako da se iščupamo?

Pogled iz druge perspektive je dovoljan, oproštaj je dovoljan. To je samo zbog nas, prestanimo da težimo za pozitivnošću jer zašto se sada ne bismo opustili, radili šta volimo, izašli u prirodu, jednostavno disali. 

Glupo je voditi diskusiju o ljepoti življenja, svi sebi kreiramo mir. Svi drugačije doživljavamo ljepotu i sklad. Možda je prisustvo u nijansi egoizma dobro. Iako mislimo da je to sebičluk, nije. Ako volimo i poštujemo sebe, onda smo u plusu, to ne očukujemo od drugih, dostojni smo sebe. Manifestujmo i zahvaljujmo, misli normalnosti će nas napadati do beskraja, ali čemu otpor. Čvor mora postojati da bi vidjeli sreću. Zahvalimo sebi, za svaki naš korak, svaku odluku, svaku sitnicu. Budimo ponosni na sebe. Ne radite uvijek ispravno ako vas to neće usrećiti. Za sve pitajmo srce. Lakoću mi biramo. Sve priče imaju pouku, neuspjeh je uspjeh za nešto novo. Nije potrebno da se trudimo, već radimo srcem. Ne vraćajte se u prošlost, to je stari uspjeh koji više ne postoji, ne gledajte budućnost, ona ne postoji, živite sada. Ispunjavajmo se našom slobodom. Sreća uvijek postoji, dočekajmo je s otvorenim srcem i lakoćom. Volimo detalje našeg života, veličajmo trenutke, uživajmo u hedonizmu, prestanimo da zatvaramo oči na mrak, nekad malo okusimo deluziju, svijet izvan našeg tijela, istražujmo neka nova iskustva, obogatimo se vještinama, znanjem i kratkim tradicijama. Sitnice i rituale veličajmo. Zahvalimo se čvoru.


Tihana Prelević

Strana 1 od 7

Back to top