Sve veći značaj plaćenog stažiranja ukazuje na prepoznavanje vrijednosti koju pripravnici donose organizacijama, kao i na važnost pružanja pravedne naknade za njihov doprinos.

Percepcija praktikanata kao jeftine radne snage uskoro bi se mogla promijeniti predloženom inicijativom Evropske komisije (EK) da se osigura pravedna naknada za njihov rad i uspostavi kao standard u cijeloj Evropskoj uniji (EU).

Ta direktiva ima za cilj ispraviti trenutnu situaciju i priznati vrijednost doprinosa praktikanata. Iako takav prijedlog zvuči obećavajuće, postoje izuzeci od tog standarda, uzimajući u obzir specifične okolnosti ili industrije.

Procjena Komisije potvrdila je postojeće napore u oblasti pripravništva, ali i istakla potrebu za poboljšanjima.

Prepoznajući to, Konferencija o budućnosti Evrope i Evropski parlament pozvali su Komisiju da preduzme neophodne mjere za unapređenje kvaliteta i djelotvornosti programa pripravništva.

Prilika za osobe s invaliditetom

Prema posljednjim podacima, koji datiraju iz 2019, Evropska unija imala je gotovo 3,1 milion pripravnika. Otprilike pola svih pripravnika, njih 1,6 miliona, bila je uključena u plaćeni pripravnički staž. Takve brojke naglašavaju značajan broj pojedinaca koji su aktivno tražili praktično iskustvo i prilike za profesionalni razvoj.

Ključni elementi revidirane preporuke uključuju pravednu platu, pristup adekvatnoj socijalnoj zaštiti za pripravnike, imenovanje mentora koji će pružati ciljanu podršku i savjete učesnicima, osiguravanje da poslovi budu dostupni i pripravnicima s invaliditetom, omogućavajući hibridni i remote rad, ali i potrebnu opremu, te podsticaj da im se ponude redovne pozicije po završetku staža.

Želimo stvoriti više prilika širom svijeta i ponuditi plaćena pripravništva koja su dostupna svim mladim ljudima bez obzira na njihovu socio-ekonomsku pozadinu, izjavio je Valdis Dombrovskis, izvršni potpredsjednik Komisije i povjerenik za trgovinu.

Važnost provođenja tog prijedloga prepoznao je i Nikolas Šmit (Nicolas Schmit) evropski povjerenik za rad i socijalna prava, rekavši da svaka mlada osoba u Evropi zaslužuje dobar početak svog radnog života.

Moramo uložiti sve napore kako bismo pripravništvo učinili dostupnijim i inkluzivnijim, a ono ne bi trebalo biti namijenjeno samo za nekolicinu privilegiranih.

Ko je izuzet od ove naknade?

Drugačiji tretman, uključujući onaj koji se odnosi na zaradu, dozvoljen je prema predloženom članu 3. u slučajevima kada je opravdan objektivnim razlozima koji se odnose na težinu, broj i kompleksnost radnih zadataka, odgovornost, intenzitet rada kao i odnos između radne i edukativne komponente prakse.

Navedeno ne podrazumijeva da te osobe neće biti plaćene, već da će u situacijama kada pretežno uče, a manje rade na konkretnim zadacima, njihova zarada vjerovatno biti niža od zarade osoba koja redovno rade na istim poslovima, rekao je za AlDžaziru (Al Jazeeru) Mario Reljanović, profesor radnog prava na Pravnom fakultetu Univerziteta Union u Beogradu.

Kritičari ovom rešenju zameraju da će dovesti do uvođenja raznih formalno opravdavajućih kriterijuma, koji će u praksi dovesti do toga da poslodavci po pravilu manje plaćaju sve praktikante, budući da je na nacionalnim vlastima ostalo da utvrde kako kriterijume za tako nešto, tako i mehanizme za praćenje potencijalnih zloupotreba, što prema realnoj situaciji većina država nije u stanju da uradi dovoljno efikasno.

Naglašava i prilično široku i nejasnu definiciju “praktikanta“ u predloženom tekstu, što vodi ka određenim zaključcima da će direktiva, ako se nešto ne promijeni do njenog usvajanja, voditi zaštiti samo onih osoba koje su završile formalno obrazovanje, odnosno koje su radnim praksama obavile pripravnički staž.

Istovremeno, predložene izmene Preporuke Saveta iz 2014. idu ka tome da se plaćene prakse preporuče kao obavezne za sve praktikante, bez obzira na formalni radnopravni status (radni odnos, drugu vrstu ugovora, praksu kroz učenje i slično). Evropski zeleni su zbog toga objavili rezignirano saopštenje da su iz predloga teksta direktive praktično izostavljeni svi studenti.

Praktikanti će primati isti iznos zarade kao njihove kolege koje obavljaju identične poslove kod poslodavca.

Kada je reč o izuzetku i mogućnosti da se praktikanti plaćaju manje nego redovni radnici, u prošlosti su vršene razne analize koliki je minimalni iznos koji praktikant može očekivati kako bi pokrio makar osnovne troškove života. EU prosjek se kreće oko 1.000 evra, ali treba naravno posmatrati stvari na nacionalnom nivou, budući da su troškovi stanovanja i života drastično različiti u pojedinim članicama, pa čak i u različitim regionima u okviru jedne države.

‘Lažne radne prakse’

Stručnjak za radno pravo smatra kako je u tom smislu veoma važno da se u tekstu direktive prepoznaju “lažne radne prakse“ koje trenutno služe da se redovna radna mjesta popune praktikantima koji rade besplatno. Takva praksa od sada neće biti dozvoljena na nivou EU-a, a na državama je da odrede minimalne iznose u smislu izuzetaka iz člana 3. predloženog teksta.

Svakako se ni u jednom slučaju ne može očekivati da ti iznosi budu niži od utvrđenih minimalnih zarada.

Kao i u mnogim drugim slučajevima kada je riječ o evoluciji prava radnika i iznalaženju normativnih rješenja za nove eksploatatorske prakse, Evropska unija je prijedlogom direktive poslala jasnu poruku da će se neplaćene i takozvane lažne prakse smatrati nedozvoljenim oblikom eksploatacije mladih.

I pored očiglednih nedostataka na koje prethodnih nekoliko dana ukazuju sindikati i udruženja mladih širom EU-a, a koji idu u prilog da se na ovom tekstu mora još dosta raditi pre njegovog usvajanja, predlog direktive jeste iskorak u dobrom pravcu, koji bi morao postati minimalan standard ophođenja prema praktikantima u bilo kojoj zemlji. Ovo se naročito odnosi na prestanak praksi koje obuhvataju neplaćeni rad na raznim oblicima specijalizacije ili pripravništva, koje su prisutne i na ovim prostorima. Ukoliko direktiva bude usvojena, ona će praktično postati cilj kojem se teži i zakonodavstva svih država-kandidata za članstvo u EU će morati da se usklade sa ovim rešenjima, kaže Reljanović.

Dvije godine za uvrštenje u nacionalne zakone

O predloženoj direktivi EK-a uskoro će raspravljati Evropski parlament i države članice. Nakon što je usvoje zakonodavci, države članice imaće dvije godine da je ugrade u nacionalno zakonodavstvo. Nakon rasprave, preporuka članova Evropskog vijeća bit će proslijeđena na dodatno razmatranje i usvajanje.

Prema najavama, Komisija će podržati države članice u provedbi preporuke te će ih pozvati da dostave ažurirane informacije o nacionalnim inicijativama, reformama, najboljim praksama i statistikama.

Za kvalitetan pripravnički staž potrebni su pošteni i transparentni uvjeti rada te odgovarajući sadržaj učenja.

Nudeći ravnotežu između praktične primjene i teorijskog razumijevanja, kvalitetno pripravništvo olakšava profesionalni razvoj i priprema pojedince za buduće prilike zapošljavanja.

Izvor: ALJAZEERA

Pripremila: Dajana Vuković

LIFT NA ŠETALIŠTU UZ MORAČU, NAMIJENJEN OSOBAMA S INVALIDITETOM I SMANJENOM POKRETLJIVOŠĆU, VEĆ DUŽE NIJE U FUNKCIJI

Lift bi morao biti u funkciji, u suprotnom praktičnije ga je ukloniti, a i poštenije. Nije u redu da se ostavlja privid pristupačnosti kad ona ne postoji. Za sada, postoji samo konstantna diskriminacija osoba s invaliditetom poručuje direktorica Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore Marina Vujačić, uz napomenu da trenutni lift, i da jeste funkcionalan, ne osigurava potpunu pristupačnost šetalištu na drugoj strani, prema plaži Labud.

S obzirom na to da platforma za osobe s invaliditetom i smanjenom pokretljivošću na stepeništu, na šetalištu uz Moraču, već duže nije u funkciji, uskraćenaje mogućnost takvim osobama da u lijepim proljećnim danima mogu kao i drugi građani da uživaju na osunčanoj promenadi uz rijeku.
Navodeći da se koso-podizne platforme nijesu pokazale kao funkcionalne, iz Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore poručuju da su kose platforme mnogo bolje rješenje, na što su i prilikom izgradnj e šetališta uz Moraču sugerisali prethodnoj gradskoj upravi.

(NE)FUNKCIONALNOST

Izvršna direktorica Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore Marina Vujačić kazala je za Pobjedu da lift na šetalištu uz Moraču nije funkcionalan na adekvatan način otkad je postavljen. Na to su, kaže, upozorili Glavni grad i prije njegovog postavljanja.

- Čim je najavljena rekonstrukcija šetališta, tadašnjoj upravi Glavnog grada smo poslali upit o tome na koji će način obezbijediti pristupačnost za osobe smanjene pokretljivosti i osobe s invaliditetom, imajući u vidu da ih na to zakon obavezuje. Po saznanju da će to biti stepenišni lift, tražili smo izmjenu projektne dokumentacije, obustavu radova, odnosno izgradnju kose platforme, kakva postoji u evropskim zemljama, kazala je Vujačić. Iz uprave Glavnog grada, podsjeća ona, tada im je odgovoreno da nije moguće izgraditi kosu platformu.

- To je, navodno, bio stav projektanata, ali smatramo da ovo nije valjan argument i da je trebalo tražiti više idejnih rješenja kako bi se izabralo najadekvatnije. To znači i najfunkcionalnije, ali i ono koje obezbjeđuje pristupačnost cijelog šetališta uz Moraču, a ne samo jednog njegovog dijela, što bi bio slučaj sada da je lift uopšte funkcionalan, poručuje Vujačić. Zaposlene i zaposleni iz UMHCG, među kojima su i ljudi koji koriste kolica, ukazivali su na nefunkcionalnost lifta.

- Dvije osobe s invaliditetom, posredstvom advokatskog tima UMHCG, pokrenule su i parnični postupak za zaštitu od diskriminacije po osnovu invalidnosti. Posredstvom Pravnog savjetovališta, krajem jula 2023, pokrenuta je grupna tužbi za zaštitu od diskriminacije, ističe Vujačić.

(NE)PRISTUPAČNOST

Direktorica UMHCG navodi da se koso-podizne platforme nijesu pokazale kao funkcionalne, te da su Glavnom gradu, osim njih iz Udruženja, na to ukazivale i same osobe s invaliditetom koje žive ili borave u Podgorici.

- Mnogi ovakvi liftovi, u objektima u kojima su postavljeni, nijesu funkcionalni od starta ili se često kvare, a dešavali su se i primjeri da osobe s invaliditetom ostanu zaglavljene u stepenišnom liftu i da to traje i po nekoliko sati dok se ne otkloni tehnički kvar. Jednom je naš aktivista, pokojni Milenko Vojičić, u stepenišnom liftu Skupštine Glavnog grada ostao zaglavljen sat i po, dok nije obezbijeđena funkcionalnost, odnosno uklonjen kvar. U tom trenutku, bila je visoka temperatura vani, pa ovakve situacije ugrožavaju i bezbjednost i zdravlje osoba s invaliditetom. Takvih primjera je bilo i u svim drugim objektima u kojima postoje ovakvi liftovi, a nabrojaću samo neke: Skupština, Rektorat, Fond za zdravstveno osiguranje, Poreska uprava, Novi studentski dom, poručuje Vujačić.

Kako navodi, kada je Glavni grad prihvatio i priznao da lift nije funkcionalan, onda su dobijali upite da im pruže podršku i daju sugestije i instrukcije kako pravilno da se upravlja liftom jer je nekada jedan od razloga kvara nepravilno rukovanje i upravlj anje ovakvim liftovima.

- Morao bi biti u funkciji, u suprotnom praktičnije ga je ukloniti, a i poštenije. Nije u redu da se ostavlja privid pristupačnosti kad ona ne postoji. Za sada, postoji samo konstantna diskriminacija osoba s invaliditetom poručuje Vujačić, uz napomenu da trenutni lift, i da jeste funkcionalan, ne osigurava potpunu pristupačnost šetalištu na drugoj strani (prema plaži Labud) na što su, takođe, ukazivali Glavnom gradu. Kako ističe, ne postoji primjer da stepenišni lift funkcioniše ispravno i dugotrajno.

- Jednostavno, ovakav vid pristupačnosti mora biti posljednja opcija, kad nijedna druga nije moguća. Ovo, osim diskriminacije osoba s invaliditetom, predstavlja i nepotrebno trošenje resursa, na što, takođe, ukazujemo. Naime, pristupačnost, kada se radi u skladu s principima univerzalnog dizajna i sa definisanim standardima, nije skupa, već je često i mnogo jeftinij a od bilo kakvih naknadnih radova, a pritom upotrebljiva je za mnogo širi spektar građanki i građana, ne samo osoba s invaliditetom. Mi upravo i želimo da okruženje, objekti, usluge i sve što se dizajnira, gradi i izgrađuje budu jednako upotrebljivi za sve ljude. Vjerujem da će se cijela crnogorska javnost složiti sa tim da nije uopšte u redu da objekti, koje sam prethodno nabrojala, nemaju pristupačnost na glavnom ulazu i lift koji svi jednako mogu da koriste. Mi ne tražimo nešto samo za nas i samo zbog nas, ali tražimo da uživamo ljudska prava i slobode jednako kao i svi drugi ljudi u ovoj zemlji, zaključuje direktorica UMHCG Marina Vujačić.

Razmatraju uvođenje dodatnih mjera nadzora u cilju sprečavanja oštećenja i vandalism

Odgovarajući na pitanja Pobjede, iz Službe glavnog gradskog arhitekte su saopštili da platforma za osobe s invaliditetom i smanjenom pokretljivošću, koja se nalazi na šetalištu uz rijeku Moraču, trenutno nije u funkciji.

- Razlog za to je nesavjesno korišćenje. Rampa je bila često meta vandala, što je dovelo do njenog oštećenja i neispravnosti. Preduzimaju se odgovarajuće mjere kako bi se objekat ponovo stavio u funkciju. Uz popravku same rampe, razmatramo i uvođenje dodatnih mjera nadzora kako bi se spriječili dalja oštećenja i vandalizam. Očekujemo da će ove mjere osigurati dugoročnu funkcionalnost i dostupnost rampe za osobe s invaliditetom, poručili su iz Službe glavnog gradskog arhitekte.

Izvor: Pobjeda

Povodom 2. aprila – Svjetskog dana osoba sa autizmom danas je NVO Trophy Montenegro u saradnji sa Dnevnim centrom za djecu sa smetnjama u razvoju i osobe sa invaliditetom organizovala Reli karavan za djecu iz autističnog spektra i njihove roditelje. Maršruta je bila duga oko 70 km, a karavan je prošao kroz živopisne predjele Vučja, Krnova i Lukavice gdje su učesnici bili u prilici da uživaju u ljepotama Velikog i Malog Žurima, brojnih izvora i nepreglednih pašnjaka jedne od ljepših crnogorskih planina.

Radovan Dragnić, direktor Dnevnog centra za djecu sa smetnjama u razvoju kazao je da je ovo četvrto druženje koje organizuju sa džip relijem i da je, za razliku od ranijih, ovoga puta povod bio Svjetski dan osoba sa autizmom.

Željko Labudović iz NVO Trophy Montenegro istakao je da je njihov glavni motiv bio da ovim hrabrim ljudima i njihovim porodicama bar jedan dan učine drugačijim. Cilj je, poručuje Labudović, da se skrene pažnja javnosti na ovu djecu ali i na njihovu potrebu da se u našem gradu otvori Dnevni centar za osobe sa autizmom.

Vikica, majka Vuka Novakovića, je istakla da su djeca zadovoljna i srećna što su ovaj dan provela u prirodi sa drugarima i vaspitačima.

Inače, svim učesnicima današnjeg druženja uručene su zahvalnice za doprinos obilježavanju Svjetskog dana osoba sa autizmom.

Izvor: RTVNK

Pripremila: Dajana Vuković

Potpredsjednik Vlade Crne Gore i ministar sporta i mladih gospodin Dragoslav Šćekić sastao se sa direktoricom Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore gospođom Marinom Vujačić i sa predsjednicom Fondacije „Ognjen Rakočević” gospođom Valentinom Rakočević.

One su na sastanku potpredsjednika Šćekića upoznale o ciljevima, misiji i nekim od aktivnosti koje sprovode UMHCG i Fondacija ,,Ognjen Rakočević“, kao i o problemima sa kojima se suočavaju u radu i praksi.

Sagovornici su se saglasili da je položaj mladih s invaliditetom u Crnoj Gori veoma izazovan i svakako da država mora kontinuirano odlučnije raditi kako bi se, uz stalnu međuresornu i međusektorsku saradnju, taj položaj poboljšao.

Na sastanku je, takođe, istaknuto da se djeca, mladi i osobe s autizmom u Crnoj Gori suočavaju sa izazovima kao što su nedovoljni resursi i neujednačene prakse i pristupi, a da unapređenjem ljudskih i povećanjem prostornih kapaciteta, te uvođenjem savremene opreme država može poboljšati taj položaj. 

Nedostatak stručnog kadra se može premostiti stipendiranjem u okviru stručnih programa za obrazovanje kadra neophodnog u ovoj oblasti. Unapređenje multisektorskog rada nadležnih institucija, sektora i zajednica u oblasti usluga za djecu sa smetnjama u razvoju treba da donese direktne koristi i djeci i njihovim porodicama. 

Dostupni podaci za Crnu Goru govore da ima oko 4 000 djece iz spektra autizma na nivou države, dok njih oko 270 koristi usluge Centra za autizam, razvojne smetnje i dječju psihijatriju „Ognjen Rakočević”. Uz neophodnost adekvatnijih baza podataka i registara, naglašena je i važnost rane identifikacije i intervencije.

Ravnopravnost položaja svih mladih osoba u svim društvenim oblastima u crnogorskom društvu je ono za šta se zalaže i Resor za demografiju i mlade i Ministarstvo sporta i mladih. 

Istaknuto je i da se kroz aktivnosti Savjeta za prava djeteta mogu sprovoditi brojne inicijative koje će doprinijeti postizanju ravnopravnosti i stvaranja jednakih šansi. U tom kontekstu, biće održana i tematska sjednica posvećena položaju djece i osoba s autizmom i njihovih porodica. 

Sastanku su prisustvovale i Sanja Jokić, savjetnica potpredsjednika Vlade za demografiju i mlade i Tijana Ivančević, sekretarka Savjeta za prava djeteta.

ŽIVOT S BARIJERAMA: DISKRIMINACIJA NA SVIM NIVOIMA - JEDAN OD KLJUČNIH IZAZOVA S KOJIM SE SUSRIJEĆU ŽENE S INVALIDITETOM U CRNOJ GORI

Loš položaj žena s invaliditetom je u korelaciji sa neadekvatnim položajem žena u Crnoj Gori uopšte, zbog patrijarhalnih obrazaca ponašanja, istakla je novinarka portala Analitika Nevena Kovačević.

PODGORICA: Predrasude o majčinstvu i osnivanju porodice, nedostatak adekvatnog obrazovanja i zapošljavanja, veća izloženost nasilju, kao i prepreke u ostvarivanju prihoda ključni su izazovi s kojima se suočavaju žene s invaliditetom u Crnoj Gori, ocijenile su za Pobjedu izvršna direktorica Udruženja mladih sa hendikepom Marina Vujačić i novinarka portala Analitika Nevena Kovačević.

Prepreke sa kojima se posebno suočavaju žene s invaliditetom, kaže Vujačić, su i činjenice da su one često marginalizovane i isključene generalno u aktivnostima kompletnog društva.

MARGiNALiZACiJA

- Ovo ukazuje na potrebu za širim razumijevanjem, prilagođavanjem politika i aktivizma kako bi se osigurala inkluzija i jednakost za sve žene, kazala je Vujačič i istakla da je država dužna da pruži podršku u društvenoj participaciji žena s invaliditetom na svim nivoima, pa i u osnivanju organizacija civilnog društva koje se bave specifično pravima ovih žena.

Ne samo u Crnoj Gori, već i u svijetu, žene s invaliditetom, kako kaže Vujačić, u nepovoljnijem su položaju u odnosu ne samo na žene uopšte, već i u odnosu na muškarce s invaliditetom, zbog čega trpe višestruku diskriminaciju.

- U mnogim zemljama svijeta, žene s invaliditetom su izložene sterilizaciji i abortusu bez pristanka, što predstavlja ozbiljan problem, navodi ona.

Iako postoje zakoni koji garantuju prava osoba s invaliditetom, naglašava ona, ti akti nemaju specifične garancije za žene s invaliditetom, ali i kada su garancije zakona adekvatne, nedostaje njihova efikasna primjena i sprovođenje u praksi. 

Zbog svega toga, poručuje Vujačić, za poboljšanje položaja žena s invaliditetom potreban je i kontinuirani aktivistički pristup koji bi podstakao promjene i obezbijedio pravednost i jednakost za sve.

Od velike je važnosti osigurati uključivanje osoba, a posebno žena s invaliditetom u proces donošenja odluka koje nas se tiču, kako bi se čuo naš glas i potrebe bile adekvatno adresirane naglasila je ona, konstatujući da to zahtijeva i promjene u institucionalnim strukturama kako bi bile inkluzivnije i odgovornije.

Da je proaktivnije djelovanje svih institucija neophodno, kako bi ženama s invaliditetom bilo omogućeno da vode samostalan život i slobodno odlučuju o izboru obrazovanja, zanimanja i zasnivanju porodice, saglasna je i Nevena Kovačević.
- Samo stvaranjem društva jednakih šansi, može se prevazići širok spektar sveprisutnih barijera, počev od arhitektonskih, pa do onih koje se tiču pristupa zdravstvenoj zaštiti, informacijama... kazala je ona.

INVALIDNOST NE MORA BITI BARiJERA

Sa nama je podijelila neka od svojih iskustava i istakla da, iako sa oštećenjem vida, nije se suočavala sa ozbiljnijim primjerima diskriminacije u društvu, međutim dodala je i da je uvjerena da je njeno iskustvo drugačije od ostalih, prije svega zbog čvrstog karaktera i podrške u okruženju.

- Svakako se radilo o jednoj velikoj borbi da dokažem kakve su naše sposobnosti, da naši potencijali nemaju veze sa invaliditetom, da invaliditet nije karakteristika koja određuje moje sposobnosti. Naišla sam na razumijevanje po tom pitanju, ali sam upoznata i sa drugim, ne baš pozitivnim primjerima, pojasnila je ona.

Na studijama je u početku primjećivala da postoji određeni strah kod kolega kako da komuniciraju sa njom. Nije imala utisak da je ne prihvataju, već, kako kaže, da postoji nesigurnost. I samaj e pobijedila strah da se neće uklopiti, što je, sigurnije, prevagnulo u odnosu sa kolegama. Ključne barijere s kojima se suočila tokom studija su nedostatak literature koja je za osobe oštećenog vida, te proces praktične nastave.

- Profesori i saradnici su mi pomagali i tako su mi te procese prilagođavali u određenoj mjeri. Kada bi kolege nešto radile pismeno, ja sam onda to radila preko računara ili telefona, a gradivo sam pripremala uz pomoć personalne asistentkinje koju sam imala iz Udruženja mladih sa hendikepom,  objašnjava ona.

Osim što je danas uspješna novinarka i ekonomski nezavisna, Nevena Kovačević je i na postdiplomskim studijama, ali, kako kaže, većina žena sa invaliditetom, nažalost, zavisi od okruženja porodice ili prijatelja, koji raspoložu njihovim finansijskim sredstvima.

Ono što joj smeta u odnosu okruženja prema ženama sa invaliditetom koje su uspješne, pa i prema njoj, je takozvani herojski pristup prema njima. Uvjerena je da tome u znatnoj mjeri doprinose institucionalna ograničenja s kojima se suočavaju osobe s invaliditetom.

- Loš položaj žene s invaliditetom je u korelaciji sa neadekvatnim položajem žena uopšte u Crnoj Gori, zbog patrijarhalnih obrazaca ponašanja, zaključila je Kovačević.

PROAKTiViSTiČKE PODRŠKE FALi

Da je diskriminacija osoba s invaliditetom prisutna u mnogim sektorima društvenog života, poručuju i iz Centra za ženska prava (CžP).

- Nijedna osoba sa invaliditetom se ne nalazi među parlamentarcima i parlamentarkama ili na nekom drugom istaknutom mjestu u državi gdje se donose odluke i politike. Ustanove su nepristupačne, čime se ove osobe ograničavaju u ostvarivanju svojih osnovnih građanskih i političkih prava, kakvo je recimo i pravo glasa. Ekonomska diskriminacija i pravo na samostalan život su sljedeći problemi kojima se politike moraju baviti, naglasili su iz CžP-a. Smatraju da, iako postoje važne organizacije koje se bave pravima osobama s invaliditetom, takvih udruženja i aktivista mora biti više.

- Za nas je intersekcionalnost podrazumijevajuća. To znači da sa aktivistkinjama za prava žena sa invaliditetom svakodnevno sarađujemo, u želji da svojim znanjima doprinesemo snaženju njihovih kapaciteta kazali su iz ove nevladine organizacije i istakli daje borba za ženska prava uvijek borba za prava svih žena, bez izuzetka.

Ističu da su žene sa invaliditetom posebno ranjiva kategorija, zbog čega su ozbiljno izložene i partnerskom i porodičnom nasilju.

U Ministarstvu ljudskih i manjinskih prava, međutim, ne raspolažu podatkom koliko je žena s invaliditetom bilo žrtva bilo kod vida nasilja (porodičnog, partnerskog, nasilja nad ženama). Nemaju ni podatke koliko ima žena s invaliditetom u Crnoj Gori, koliko ihje zapošlj eno i kakva je struktura posla kojim se bave, kao ni koliko su žene s invaliditetom uključene u državne institucije.

- Nadležnost Ministarstva ljudskih i manjinskih prava ne uključuje prikupljanje statističkih podataka. Upravo zbog sistematskog prikupljanja i analize podataka, predviđeno je osnivanje zavoda za vještačenje invaliditeta, radi primjene nove metodologije za procjenu invaliditeta zasnovane na modelu ljudskih prava, a u okviru ko je je planirano i uspostavljanje nacionalnog elektronskog registra osoba sa invaliditetom, kazali su iz Ministarstva. Istraživanja iz prethodnog perioda su, kako navode iz Ministarstva, pokazala da su žene s invaliditetom jedna od najugroženijih kategorija društva, jer se suočavaju sa višestrukom diskriminacijom po osnovu pola i invalidnosti, a koja dalje vodi do izolacije, što rezultira manjkom samopoštovanja i samobitnosti. Podaci kojima raspolažu, na osnovu istraživanja, ukazuju da je jedna od oblasti gdje se žene i djevojčice s invaliditetom posebno suočavaju sa diskriminacijom oblast rada i zapošljavanja. Nezapošljeno je dvostruko više žena nego muškaraca s invaliditetom sa istim stepenom stručne spreme.

- Godine, invaliditet i pol utiču na to da je gotovo 156 posto više nezaposlenih žena nego muškaraca s invaliditetom, starijih od 50 godina. Najveći broj nezaposlenih žena s invaliditetom čine žene sa lakšim oblikom invaliditeta, dva puta više u odnosu na muškarce s istim stepenom invalidnosti, saopštili su Pobjedi iz Ministarstva.

Naša sagovornica Marina Vujačić jedna je od prvih žena s invaliditetom u Crnoj Gori kojaje digla glas za svoja, ali i tuđa, prava i upozorava daje i dalje dug put do pune jednakosti. Žene s invaliditetom, kako kaže, i u Crnoj Gori i u svijetu još se posmatraju kao manje vrijedne, inferiorne i manje sposobne.

- Ovakvi stavovi i uvjerenja ogledaju se u tzv. moralnom modelu pristupa koji promoviše paternalistički (zaštitnički) odnos prema ženi s invaliditetom i njeno isključenje iz društva, ali i iz društvenih uloga, poput uloge aktivistkinje, donositeljke odluka, i/li one koja ima svoje adekvatno obrazovanje, posao, prihode i nezavisnost, do partnerke i majke, zaključilaje ona.

Nepristupačnost zdravstvenoj zaštiti

Marina Vujačić je ukazala i na činjenicu da opremljenost zdravstvenih ustanova u Crnoj Gori nije adekvatna za potrebe žena sa invaliditetom od nedostatka pristupačnih toaleta, kreveta, do ginekoloških stolova. Na to su upozorili i iz Centra za ženska prava, ističući da ima slučajeva da medicinsko osoblje ne zna da upotrijebi ginekološke stolove na pravilan način.

Pobjedi su iz Ministarstva za ljudska i manjinska prava rekli da sa Ministarstvom zdravlja planiraju da definišu niz aktivnosti radi smanjenja diskriminacije i barijera s kojima se suočavaju osobe s invaliditetom prilikom pristupa zdravstvenoj zaštiti.

Zabrinjavajuće je da su upozorili i na činjenicu da je „i dalje u Crnoj Gori kod zdravstvenih radnika prisutno mišljenje da najvažniji cilj u pogledu na život lica s invaliditetom treba da bude potpuno ili makar djelimično izlječenje"

Herojski pristup vrijeđa

Nevena Kovačević upozorava da takozvani herojski pristup osobama sa invaliditetom u društvu nije prihvatljiv, jer ih percipira ili kroz prizmu sažaljenja ili herojstva, pa se čak i svakodnevna postignuća veličaju kao herojska jer su ostvarena „uprkos“ invaliditetu.

- Nijesam neka heroina koju neko treba da veliča zbog mog invaliditeta, da se moji postignuti rezutati posmatraju kroz tu prizmu. Iste rezutate postigla bih i da nemam invaliditet poručila je Kovačević.

Izvor: Pobjeda

Usluga stanovanje uz podršku mogla bi da bude jedan od odgovora na pitanje koje roditelji osoba s invaliditetom sebi svakodnevno postavljaju: šta će biti sa mojim detetom kada o njemu više ne budem mogao da brinem. Udruženje Za osmeh iz Pančeva pred sobom ima cilj da ovu uslugu razvije i tako osobama s invaliditetom obezbedi sigurnu i dostojanstvenu budućnost.

Usluga stanovanja uz podršku u Srbiji skoro i da ne postoji i to nije parafraza ili neki proizvoljni zaključak, to je citat iz strategije koja je usvojena pre dve godine, a koja zapravo predviđa razvoj ove usluge.

U tom kontekstu, ona bi trebalo da doprinese jednom procesu, koji se pomalo rogobatno zove, deinstucionalizacija. Zapravo ona predviđa izvođenje korisnika, odnosno osoba s invaliditetom iz institucija i predviđa njihovo uklapanje u lokalnu zajednicu.

Međutim, zbog nedostatka stabilnog izvora finasiranja i institucionalne podrške, potrebna je podrška građana.

Dragana Radogosić iz udruženja Za osmeh istakla je da je pored tih malih kućnih zajednica u neposrednom okruženju ideja je da se izradi i jedna farma odnosno poljoprivredno gazdinstvo.

Ljudi u skladu sa svojim mogućnostima i uz pomoć i podršku uključivali bi se u rad na tom gazdinstvu i od prihoda koji bi na taj način ostvarivali finansijski bi pokrivali tu uslugu stanovanja uz podršku, potpuno ili delimično, rekla je Radogosić u emisiji Novi dan.

Dodala je da je usluga stanovanje uz podršku jako skupa jer ona podrzumeva ceo sistem podrške.

Za sada je kupljen jedan plac, međutim pošto institucionalne podrške nema, pozivaju se svi dobronamerni ljudi da pomognu na žiro račun:

Dinarski račun: 205-528644-09

Devizni račun: 0070800070080

Izvor: N1

Pripremila: Dajana Vuković

Direktorica Udruženja mladih sa hendikepom Marina Vujačić smatra da država jedino pokušava smanjiti broj nezaposlenih osoba s invaliditetom projektima za zapošljavanje grant šemama, ali ne i drugim redovnim aktivnostima i mjerama.

Marina Vujačić je to saopštila u intervijuu za portal PRESS:

PRESS: Koliko država i opštine vode računa o licima sa invaliditetom?

Marina Vujačić (M.V) Država Crna Gora, pa prema tome i cjelokupan sistem na nacionalnom i lokalnom nivou, je propisala neka od prava osobama s invaliditetom, njihovo ostvarivanje i zaštitu, te se prema tome obavezala i na poštovanje tih prava u praksi.

U tom smislu, obaveza je države da promoviše, garantuje i štiti sva ljudska prava osoba s invaliditetom, ne zbog toga što je humana, već zbog toga što je to dužnost svakog društva i države da osigura ravnopravnost, pa i onda kada treba, da propiše posebne mjere za ljude koji su u nepovoljnijem položaju, kao što je to nesporno slučaj s osobama s invaliditetom.

To znači da država treba da garantuje prava osobama s invaliditetom opštim zakonima, ali i posebnim zakonima, kada opštim nije moguće neku oblast i neko pitanje adekvatno urediti. To isto se odnosi i na druge mjere, pa tako i na dužnost opština i lokalnog nivoa, odnosno zajednica u kojima žive osobe s invaliditetom.

Zbog toga govorim često da je pogrešan odnos ljudi u institucijama i ukupnom sistemu koji govore da nama izlaze u susret, imaju dobru volju razumiju naše potrebe.

Naime, sve navedeno odražava pogrešne pristupe i invaliditetu i odgovornostima kakve ima jedna država, a to je da garantuje, osigura, obezbijedi i zaštiti poštovanje ljudskih prava i urođenog dostojanstva svakog ljudskog bića.

Sve suprotno govori u prilog činjenici da država ne postupa u skladu sa svojim nadležnostima i da ljudi u institucijama sistema i drugi nadležni ne rade (dobro) svoj posao.

Praksa i na nacionalnom i na lokalnom nivou je različita, što znači da, bez obzira na neke pozitivne primjere i prakse kojih svakako ima, ne postoji adekvatan sistemski pristup pravima osoba s invaliditetom. Samim tim, mnoga rješenja nijesu održiva i dugoročna i često neke od uspostavljenih praksi, nestanu s promjenom vlasti ili pojedinaca na pozicijama donošenja odluka i/li sprovođenja javnih politika i mjera.

To dovodi do toga da se iznova zagovaraju prava, gubi dragocjeno vrijeme, resursi i energija.

U tom smislu, postoje i primjeri kada nadležne institucije i onda kada garantuju prava zakonom, podzakonskim aktima ograniče korisnike/ce prava, obim prava ili, u slučaju osoba s invaliditetom, izvrše diskriminaciju po osnovu vrste oštećenja (invalidnosti), procenta oštećenja, a nekada i po osnovu uzroka nastanka/sticanja i godina starosti.

Pored toga, neka ranije garantovana prava ili obim tih prava je ukinut osobama s invaliditetom, što nije smjelo da se dogodi i suprotno je međunarodnim standardima.

PRESS: Koji su glavni izazovi sa kojima se suočavaju?

 M.V: Prvi i osnovni izazov a ujedno i najveća prepreka s kojom se suočavaju osobe s invaliditetom je odnos društva prema nama, odnosno stavovi, predubjeđenja i uvjerenja o invaliditetu koja su najčešće negativna, pogrešna i štetna po osobe s invaliditetom, naše porodice, ali i cijelo društvo. Naime, i dalje se suočavamo s kontinuiranom potrebom promjene i unaprjeđenja stavova i svijesti o osobama s invaliditetom i promjenom percepcije o nama, kao o dostojnim i tretiranjem invaliditeta kao društvenog fenomena, a ne nikako problema pojedinca/ke.

I dalje postoje stavovi da su osobe s invaliditetom manje sposobne, manje vrijedne, štetne, nedovoljne i pogrešne, odnosno nesreća porodice i tragedija društva. Takav pristup nerazumijevanja, pogrešnog odnosa i neprihvatanja dovodi do stalne diskriminacije osoba s invaliditetom, izopštavanja, segregacije i getoizacije, ali i mnogo šteti i utiče i na odnos osoba s invaliditetom prema sebi samima. Proces samoprihvatanja kod samih osoba s invaliditetom zbog toga je dugotrajan, a za neke se nikada i ne desi upravo zbog negativnih stavova, okruženja u kojem su i nedostatka podrške.

Iz stavova proizilaze i norme i garancije u zakonima, mjere u strateškim i planskim dokumentima, akcije u praksi i sve ostalo što se radi ili popušta da se radi za osobe s invaliditetom, s osobama s invaliditetom i od strane samih osoba s invaliditetom, jer je taj proces naravno uzajaman i međuzavisan. Onda se nadalje izazovi ogledaju u nedovoljnoj pristupačnosti okruženja, objekata, saobraćaja, informacija i komunikacija, usluga i servisa za osobe s invaliditetom, kao i nedostatkom podrške za ravnopravnost, samostalan i dostojanstven život.

Osobe s invaliditetom cijelog života moraju da dokazuju da nešto mogu, da su sposobne i da im pripadaju prava, dok se za mnoge druge podrazumijeva da im to pripada po rođenju.

PRESS: Imate li tačan podatak koliko je broj nezaposlenih lica sa invaliditetom u Crnoj Gori i da li postoji neki plan za smanjenje tog broja?

M.V: Zavod za zapošljavanje je objavio podatke o broju osoba s invaliditetom koje su zaposlene na dan 31. 12. 2023, kao i broj onih prijavljenih na evidenciji Zavoda. Prema tim podacima, 9.522 osoba s invaliditetom (od čega je 5.620 ili 59,02% žena) posljednjeg dana 2023. bilo je prijavljeno na evidenciji nezaposlenih. S druge strane, po evidencijama Zavoda, na određeno vrijeme zaposleno je 1.093 osoba s invaliditetom, dok su 3.105 njih zaposleno na neodređeno vrijeme.

Navedeni podaci predstavljaju evidenciju onih koji ostvaruju prava propisana Zakonom o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju lica sa invaliditetom, što znači da ne moraju biti konačni, imajući u vidu činjenicu da osobe s invaliditetom mogu biti zaposlene, a da njihovi poslodavci ne koriste prava propisana ovim zakonom.

Moguće je da u Crnoj Gori i dalje postoji određen broj osoba s invaliditetom koje nijesu korisnici/e ovog zakona i nijesu registrovani/e na taj način, odnosno nemaju utvrđen status, kako zbog neadekvatnog zakonodavstva, tako i zbog straha od neprihvatanja kojem su izložene same osobe s invaliditetom, vjerujući da će na taj način izgubiti posao ili doživjeti diskriminaciju od strane kolektiva i poslodavaca.

S pozicije aktivistkinje i direktorice UMHCG-a, smatram da država jedino pokušava smanjiti broj nezaposlenih osoba s invaliditetom projektima za zapošljavanje grant šemama, ali ne i drugim redovnim aktivnostima i mjerama. Država još uvijek nije stvorila pretpostavke i mogućnosti za radno angažovanje teže zapošljivih kategorija i među samim osobama s invaliditetom jer najveći broj onih sa evidencije Zavoda spada u kategoriju dugoročno nezaposlenih, ali i nezapošljivih, dakle onih koji nemaju ni adekvatne kvalifikacije za potrebe tržišta rada. Naime, mnoge osobe s invaliditetom su se ranije obrazovale u tzv. specijalnom sistemu obrazovanja i imaju kvalifikacije vrstu i stepen obrazovanja za kojim nema potreba na današnjem tržištu rada. I dan danas, većinu osoba s invaliditetom sistem usmjerava u srednje stručne škole što dalje ograničava njihove izbore obrazovanja i zanimanja. Dodatno, i samo zakonodavstvo je definisano na pretpostavci preostalih radnih sposobnosti osoba s invaliditetom, što je diskriminatorno i pogrešno. Pretpostavka da osobe s invaliditetom, kakve god kvalifikacije i obrazovanje da imaju, imaju preostalu radnu sposobnost je zasnovana, takođe, na pogrešnom pristupu invaliditetu.

Ovaj koncept se samo primjenjuje prema osobama s invaliditetom za koje se smatra da su manje sposobne za rad i to zbog njihovog ličnog svojstva, a ne nepristupačnosti i neprilagođenosti radnog mjesta i uslova rada, dok se za sve druge podrazumijeva da imaju radnu sposobnost.

U tom smislu, država ne sprovodi redovne obuke, edukacije, dokvalifikacije i kontinuirano sticanje kompetencija osoba s invaliditetom, kako bi se one lakše i brže zaposlile, zadržale posao i napredovale u karijeri. Ne realizuje kampanje kojima se promoviše pravo na rad i pozitivni primjeri, ali ni efekti zapošljavanja osoba s invaliditetom, već sve svodi na volju poslodavaca, a osobe s invaliditetom nerijetko ostavlja bez stvarne podrške.

PRESS: Koju vrstu posla osobe sa invaliditetom najlakše mogu pronaći i kome se najčešće obraćaju kada traže posao?

M.V: Dugo vremena su osobe s invaliditetom u najvećoj mjeri i procentu bile zaposlene u nevladinom sektoru, posebno u organizacijama osoba s invaliditetom. U posljednje vrijeme, upravo posebno najviše zbog grant šema za zapošljavanje, ima ih zaposlenih u privredi, odnosno u privrednim društvima i kompanijama, kao i u javnoj upravi, ali dominantno na lokalnom nivou ili u nekim ustanovama i institucijama u okviru sistema, ali premalo u državnoj upravi, pa su samim tim skoro nikako zastupljene u okviru sve tri grane vlasti.

Izvor: PRESS

Pripremila: Dajana Vuković

Starijim ženama i ženama s invaliditetom prijeti poseban rizik da postanu žrtve nasilja i zlostavljanja, ali je njihova situacija u većini globalnih i nacionalnih izvještaja o nasilju slabo vidljiva, saopštila je Svjetska zdravstvena organizacija (SZO).

SZO je u dva obavljena izvještaja pozvala da se u zemljama članicama sprovedu bolja istraživanja, kako bi se obezbjedilo da te žene postanu vidljive, odnosno da njihovi problemi naiđu na veće razumijevanje i da se izađe u susret njihovim specifičnim potrebama.

Mali broj istraživanja posvećenih ovim kategorijama žena pokazuje da su upravo one srazmerno zastupljenije među žrtvama nasilja.

Tako je jedno istraživanje pokazalo da žene s invaliditetom imaju veći rizik da postanu žrtve partnera i da one čine srazmjerno veći udio među žrtvama seksualnog nasilja.

Starije žene i one s invaliditetom su manje zastupljene u većini raspoloživih istraživanja o nasilju nad ženama, što potkopava kapacitet da se izađe u susret njihovim specifičnim potrebama, izjavila je doktorka Linmari Sardinja, stručnjak SZO i autorka izvještaja.

Ona je naglasila da je razumijevanje načina kako nasilje različito pogađa različite žene, i da li, i na koji način traže da im se pomogne, ključno da bi se stavila tačka na svaki oblik nasilja.

Iako je partnersko i seksualno nasilje i dalje najrasprostranjeniji oblik, koji pogađa približno jednu od tri žene, starije žene i žene s invaliditetom su uz te oblike izložene i drugim, specifičnim oblicima nasilja, koje često vrše i negovatelji ili medicinski radnici.

Takvo nasilje može da se ispolji i kroz prinudu ili dominaciju, kao što je uskraćivanje ljekova, medicinskih pomagala ili drugih oblika njege, pa i finansijsko iskorišćavanje.

Izvor: Beta

Pripremila: Dajana Vuković

Iako im je zadatak da sankcionišu vozače koji se nepropisno parkiraju, objavljene fotografije svjedoče i da su vozila Komunalne inspekcije takođe parkirana mimo propisa. 

Direktor Uprave za inspekcijske poslove Branko Kovačević, za Gradsku RTV tvrdi da će službenici koji su počinili prekršaj biti sankcionisani.

Zakon je jednak za sve i Uprava za inspekcijske poslove isto i bez izuzetka postupa prema svim građanima Podgorice, tvrde u rukovodstvu te institucije.

Procedure su potpuno iste, kako za službena vozila, tako i za sva fizička lica. Nesavjesno parkiranje vozila, bilo da je od strane fizičkih lica ili službenika i službenih vozila, pristupamo i postupamo potpuno isto kada je riječ o sankcionisanju takvih vozila i te vrste prekršaja, ističe Kovačević.

Komentarišući fotografije nepropisno parkiranog službenog vozila na više lokacija u gradu, koje je objavio opozicioni odbornik Miloš Mašković, Kovačević kaže da je pokrenuta procedura.

Uz onu sankciju koja slijedi kada je učinjen prekršaj, u ovom slučaju je pokrenut i disciplinski postupak, jer iako se sve dešavalo u par minuta, pristupamo potpuno isto kao da se radi o svakom drugom građaninu Glavnog grada, tvrdi Kovačević.

Disciplinska komisija odlučiće kako će biti sankcionisan službenik koji je počinio prekšaj, objašnjava Kovačević. Poručuje i da se naročito vodi računa da se sankcionišu oni koji nepropisno zauzimaju mjesta namijenjena osobama s invaliditetom.

Izvor: CDM

Pripremila: Dajana Vuković

Zaštitnik ljudskih prava i sloboda objavio je danas javni poziv za izbor članova Mreže zlatnih savjetnika Ombudsmana, koja je osnovana u cilju postizanja većeg stepena učešća djece u svim oblastima društvenog života.

Iz institucije Zaštitnika kazali su da je mreža zlatnih savjetnika Ombudsmana osnovana i zbog afirmacije i zaštite garantovanih prava i sloboda djece.

Draga djeco, ukoliko ste zainteresovani da postanete dio kreativnog tima koji pomaže Ombudsmanu u promociji i zaštiti dječjih prava, pozivamo vas da se prijavite kako bi zajedno radili na poboljšanju uslova za postizanje većeg stepena učešća djece u svim oblastima društvenog života, navodi se u saopštenju.

Iz institucije Ombudsmana objasnili su da članstvo, odnosno mandat, traje tri godine, dok se Mreža sastoji od najviše 20 članova.

Kroz obrazovne kampove i druženja djeci je na prilagođen i zanimljiv način obezbijeđeno učenje o ljudskim pravima i njihovoj ulozi svojevrsnih ambasadora i predstavnika mišljenja djece iz svojih škola i lokalnih zajednica, navodi se u saopštenju.

Dodaje se da su prethodne generacije zlatnih savjetnika učestvovale na konferencijama i drugim skupovima na kojima su javno predstvaljani stavovi djece i institucije o aktuelnim pitanjima.

Zlatni savjetnici su, kako se navodi, učestvovali u izradi specijalnih izvještaja Zaštitnika, a jedna od najvažnijih aktivnosti bilo je učešće na sjednici Komiteta Ujedinjenih nacija za prava djeteta u Ženevi.

Troje zlatnih savjetnika bilo je nominovano za Međunarodnu dječju nagradu za mir, koju dodjeljuje organizacija KidsRights fondacija, naglasili su iz institucije Zaštitnika.

Oni su objasnili da je, za prijavu, potrebno poslati lične podatke, kratku biografiju i sastav, najviše jedna pisana ili naslikana stranica o nekom ljudskom, dječjem pravu koje bi trebalo poboljšati u narednih 20 dana.

Kako se navodi u saopštenju, zainteresovani se mogu prijaviti slanjem prijave na adresu: Ulica Svetlane Kane Radević br. 3 Podgorica, ili na e-mail adresu: Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli..

Izvor: RTCG

Pripremila: Dajana Vuković