Kristian

Kristian

četvrtak, 25 mart 2021 14:16

Spajić: Mora se poboljšati položaj OSI

Ministar finansija i socijalnog staranja Milojko Spajić, juče, 24. marta održao je sastanak  s predstavnicima nevladinih organizacija (NVO) čiji rad je posvećen zaštiti prava osoba s invaliditetom (OSI), kako bi se razmijenila mišljenja o unapređenju njihovog položaja u društvu. 

„Osobe s invaliditetom (OSI) su posebno osjetljiva kategorija čiji položaj u društvu se mora poboljšati i mora se osigurati veće poštovanje njihovih prava“, kazao je ministar.

On je izrazio posebno žaljenje što nije imao priliku da upozna nedavno preminulog istaknutog aktivistu Milenka Vojičića, koji je, kako je rekao, dao nemjerljiv doprinos poboljšanju položaja OSI.

Spajić je rekao da cilj spajanja Ministarstva finansija i dijela resora Ministarstva rada i socijalnog staranja, koji se odnosi na socijalno staranje, bio da socijalno staranje direktno uvežu sa javnim finansijama.

„To je bila naša poruka da smo ovdje da rješavamo probleme i unapređujemo položaj marginalizovanih i ugroženih građana“, naveo je on.

Na sastanku je istaknuto da se Ministarstvo finansija i socijalnog staranja i Vlada Crne Gore zalažu za unapređenje položaja osoba s invaliditetom, kao i za reformu sistema koji će, u krajnjem, osigurati da svi građani ovog društva imaju iste mogućnosti u svim životnim sferama.

Naglašeno je da je inkluzija osnovni princip rada ove Vlade i da će se, u skladu s tim principom, sve odluke donositi u najvećem mogućem koncenzusu.

„Jedino očekivanje je adekvatan pristup prema osobama sa invaliditetom, jer će jedino takav pristup imati dugoročan efekat. Mi još uvijek nemamo riješeno pitanje reprezentativnosti OSI u tijelima koja se bave poboljšanjem našeg položaja. Želimo da imamo jednake šanse i mogućnosti za zaposlenje, kakve imaju i lica bez invaliditeta. Invaliditet je fenomen, ne problem i samo ograničenja i prepreke koje nam društvo postavlja ga pretvaraju u problem“, saglasni su predstavnici NVO.

Na sastanku su identifikovani neki od problema s kojima se u Crnoj Gori suočavaju OSI. Organizacije koje se bave zaštitom i unapređenjem prava OSI do sada su bile nedovoljno uključene u proces donošenja politika i odluka u ovoj oblasti. Sagovornici su saglasni da ova praksa mora odmah biti promijenjena i stoga će Vlada biti istinski partner svima koji se iskreno zalažu za poboljšanje položaja ove grupe građana.

„Danas smo ovdje da čujemo koji su vaši, kako kratkoročni, tako i srednjoročni, prioriteti. Mi smo otvoreni za sve vaše sugestije i predloge, kako bismo zajednički pronašli rješenje za probleme sa kojima se suočavate i otklonili sve prepreke koje onemogućavaju da date svoj puni doprinos kao građani Crne Gore. Pred nama je i formiranje Savjeta za prava lica sa invaliditetom u čijem radu ćemo sarađivati. Otvoreni smo za sve predloge i inicijative za izmjenu zakonskih okvira koji se tiču ove oblasti“, naglasio je državni sekretar u Ministarstvu finansija i socijalnog staranja Janko Odović.

Predstavnici Ministarstva naglasili su da će sastanci ove vrste biti redovna praksa, kako bi udruženja koja se bave zaštitom prava OSI bila od samog početka uključena u proces donošenja odluka. Najavljeno je da će biti sprovedena stroga kontrola raspodjele budžetskih sredstava nevladinim organizacijama i udruženjima koja se bave ovim pitanjem.

Ispred UMHCG-a sastanku su prisustvovale Marina Vujačić, izvršna direktorica i Milica Marđokić, koordinatorka servisa podrške. 

Priredili: Ivan Ćović i Anđela Miličić

Izvor: portal dnevnog lista Pobjeda

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) u okviru projekta OsnaŽENA, zapOSIena, uključena  19. marta 2021. organizovalo je Info dan s poslodavcima o zapošljavanju žena s invaliditetom. Info dan je organizovan u Podgorici, u hotelu Hilton. 

Ovom prilikom su svi prisutni dobili informisacije o mogućnostima i prednostima zapošljavanja osoba s invaliditetom, s posebnim fokusom na podsticanje zapošljavanja žena s invaliditetom, i podstaknuti da, umjesto plaćanja posebnog doprinosa zbog nezapošljavanja osoba s invaliditetom, zaposle OSI i tako utiču na rješavanje situacije na tržištu rada, nađu kvalitetnu radnu snagu i unaprijede svoje poslovanje. Facilitatorka na Info danu bila je izvršna direktorica UMHCG-a Marina Vujačić.

Učešće na Info danu uzeli su predstavnici Ministarstva ekonomskog razvoja, Uprave za kadrove, Unije poslodavaca Crne Gore, Unije Saveza sindikata Crne Gore, Centra za ženska prava, Centra za profesionalnu rehabilitaciju, Društva za zapošljavanje, obrazovanje odraslih, organizovanje i izvođenje profesionalne rehabilitacije (ZOPT-a), Saveza slijepih Crne Gore, Bild studija i Arhimeda.

Sadržaj Info dana bio je motivaciono – edukativnog karaktera, tako da su svi učesnici, imali priliku dobiti više informacija o uticaju modela pristupa invaliditetu na garancije u oblasti radnih prava, uključujući i evropske i međunarodne propise, posebno u segmentu razumnih adaptacija za osobe s invaliditetom, te neophodnosti njihove primjene u praksi. Dat je osvrt i na višestruku i intersekcijsku diskriminaciju žena s invaliditetom, mjere u oblasti zaštite i zdravlja na radu, te mjere smanjenja progresije invalidnosti i štetnih posledica po zdravlje. Ukazano je na negativan pristup u garancijama prava na rad koje polaze od preostale i umanjene radne sposobnosti osoba s invaliditetom proistekle iz invaliditeta, odnosno invalidnosti, a ne društvenih činilaca: barijera u okruženju, nepostojanja adekvatnih uslova rada i sl. Kao takva „preostala radna sposobnost“ se procjenjuje samo kod OSI i to kao početna mjera profesionalne rehabilitacije, a ne kao krajnji ishod nakon sprovedenih svih mjera profesionalne rehabilitacije kojima treba da se omoguće adekvatni uslovi rada, odnosno obezbijedi pristupačno radno okruženje i prilagođeno radno mjesto. 

Takođe, ukazano je i na statističke podatke Zavoda za zapošljavanje o nezaposlenosti žena s invaliditetom, pri čemu je dat prikaz i podataka UMHCG-a u vezi s brojem pokrenutih i nastavljenih parničnih i upravnih postupka i sporova u oblasti rada i zapošljavanja.

S poslodavcima je razgovarano o neophodnosti iskorjenjivanja predrasuda prema radnim sposobnostima i mogućnostima OSI, prije svega žena s invaliditetom, afirmativnoj akciji, potom kako da poslodavci obezbijede radnu produktivnost OSI i veću zainteresovanost za ostvarivanje organizacionih ciljeva i programa, potrebu ulaganja i sprovođenja mjera za adekvatnije uslove rada, a sve u cilju zasnivanja radnog odnosa, zadržavanja zaposlenja i napredovanja u poslu zaposlenih OSI.

Izvršna direktorica UMHCG-a Marina Vujačić poseban akcenat stavila je na efikasnost rada žena s invaliditetom, ukazujući na to da se u praksi nerijetko dešava da prolaze kroz teške faze samoprihvatanja, težeg zapošljavanja, dokazivanja poslodavcu, što nekada dovodi i do prekovremenog ili preopterećnog rada žena s invaliditetom a razlog tome je upravo nejednakost na tržištu rada. 

Diskusiju su otvorili direktor Saveza slijepih Crne Gore Goran Macanović koji je ukazao na ključne odredbe Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju lica s invaliditetom, odnos poslodavaca prema subvencijama i direktor ZOPT-a Slaven Ćipranić koji je dao osvrt na osnovne uslove rada koje svaki poslodavac treba da obezbijedi zaposlenima. Kako navodi Ćipranić, ključni problem je zapošljavanje teže zapošljive kategorije OSI, zbog čega su nadležnom Ministarstvu i uputili inicijativu s ciljem otklanjanja i rješavanja ovog problema.

Načelnica zaštite i zdravlja na radu u Ministarstvu ekonomskog razvoja Danijela Šuković, ukazala je na neke od aktivnosti na kojima je Ministarstvo radilo u proteklom periodu, između ostalog, i na izmjenu podzakonske regulative u oblasti zaštite i zdravlja na radu, napominjući da je izmijenjen i Pravilnik o mjerama zaštite i zdravlja na radu a koji će uskoro biti dostupan i javnosti. Ukazala je i na značaj kolektivnih mjera kao i neophodnosti postojanja i izrade akta o procjeni rizika.

O uticaju kvalitetnog obrazovanja na kompetencije OSI diskutovano je u više navrata, pri čemu je zaključeno da je neadekvatno formalno obrazovanje jedan od ključnih problema koji kasnije ostavlja posljedice i prilikom zapošljavanja na otvorenom tržištu rada. Zbog formalnog obrazovanja i nepoznavanja suštine pojma inkluzije, usmjeravanja u obrazovni proces bez promjene sistema koji podrazumijeva da "škola mora biti spremna za svako dijete", neadekvatnog pristupa u obrazovnom sistemu koji nije zasnovan na individualizovanom pristupu prema svakom djetetu posljedice na kompetencije i kvalifikacije za rad su očiigledne. S druge strane ni projekti i programi za zapošljavanje se ne bave uzrocima niske zapošljivosti već samo tretiraju posljedicu koja se odnosi na smanjenje broja nezaposlenih OSI zbog čega efekti i dalje nijesu održivi.

Zaključak Info dana je da su poslodavcima, izvođačima profesionalne rehabilitacje i osobama s invaliditetom neophodne dodatne edukacije i savjetovanja u cilju stvaranja jednakih mogućnosti za zapošljavanje, ravnopravniji tretman žena s invaliditetom na tržištu rada i stvaranje adekvatnih uslova za obavljanje posla, sticanje vještina, napredovanje u poslu i primjenu mjera profesionnalne rehabilitacije i zaštite i zdravlja na radu. S druge strane, neophodno je više promovisati radne mogućnosti, sposobnosti i učinke OSI, odnosno krajnje efekte zapošljavanja, a ne samo obaveze i mogućnosti poslodavaca. Zaposlena OSI predstavlja benefit za cijelo društvo a nezaposlena doprinosi socijalnoj isključenosti većeg broja članova tog društva. 

Na kraju Info dana svim učenicima/cama podijeljena je i Brošura o pravima žena s invaliditetom na rad i zapošljavanje, koja je izrađena u okviru projekta a takođe je ispromovisan i Informator na istu temu.

Podsjećamo da je Info dan održan i 28. oktobra 2020. u Petnjici kada smo na istu temu razgovarali s predstavnicima lokalne samouprave, poslodavcima i NVO koji se bave pravima OSI.

Ova aktivnost dio je potgranta i realizuje se u okviru projekta OsnaŽENA, zapOSIena, uključena  podržanog od strane Mreže žena Kosova i njenih partnera kroz aktivnosti ”Unaprjeđenje radnih prava žena“. Ovu aktivnost finansira Evropska unija, a sufinansira Švedska agencija za međunarodni razvoj i saradnju (Sida). Sadržaj ove aktivnosti / posta isključiva je odgovornost Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore i ne odražava nužno stavove Evropske unije ili Sida-e. 

Pripremila: Dragana Sokić, koordinatorka projekta

Pozivajući se na nalaze Istraživanja o uticaju COVID-19 na troškove života osoba s invaliditetom, s akcentom na mlade s invaliditetom i njihovom uključivanju u mjere oporavka od virusa Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) je uputilo inicijativu Vladi Crne Gore sa zahtjevom razmatranja negativnih efekata epidemije i kreiranja sveobuhvatnijih, inkluzivnih, i pristupačnih mjera oporavka. 

Ključni nalazi istraživanja su pokazali da organizacije osoba s invaliditetom i organizacije za osobe s invaliditetom smatraju da bi negativni uticaj epidemije na OSI bio znatno manji da su odgovori bili usmjereni prema međunarodnim obavezama i standardima. Ovo bi podrazumijevalo uključivanje i konsultacije s osobama s invaliditetom i predstavnicima relevantnih organizacija OSI koje su tokom krize predlagale različite mjere koje bi za cilj imale sprečavanje diskriminacije OSI s pojedinim vrstama invalidnosti i omogućavanje dostojanstvenog života, odnosno smanjenje negativnih efekata epidemije i predlaganih mjera, i adekvatnije mjere za oporavak OSI od krize. Pritom su napomenuli da osim što nije bilo proaktivnog pristupa vlasti, vlasti su istovremeno i ignorisale većinu poziva ovih organizacija za njihovim uključivanjem.

Takođe, već godinama unazad OSI i OOSI ističu potrebu za izradom registra osoba s invaliditetom, što je ujedno i zahtjev preuzet ratifikacijom Konvencije UN o pravima osoba sa invaliditetom. Registar ne bi trebao da sadrži samo demografske podatke OSI, već i specifične informacije u vezi s invaliditetom i životne troškove povezane s invaliditetom, odnosno proistekle iz invaliditeta. Ključna preporuka ove studije je da vlasti hitno počnu prikupljati ove podatke kako bi registar osigurao adekvatniju procjenu potreba i planiranje, kao i pravedniju i inkluzivniju raspodjelu podrške za OSI jer je ona trenutno usmjerena samo na pojedine kategorije OSI, prvenstveno one obuhvaćene pravima iz oblasti socijalne zaštite (u kojoj se pritom na vrlo rigorozan način garantuju prava OSI), čime se mnoge OSI kojima je podrška realno potrebna zapostavljaju i isključuju. 

Pored toga, istraživanje je pokazalo da se važan preduslov za smanjenje negativnog uticaja odnosi na pristupačnost fizičkog okruženja, institucija, informacija (uključujući i medije), komunikacija, transporta i usluga, uključujući i raznolikost javnih i lokalnih usluga, prepoznavanje znakovnog jezika kao jezika u službenoj upotrebi, itd. 

Rezultati istraživanja sprovedenog u decembru 2020. su pokazali i da 80% ispitanika nije obuhvaćeno nikakvim mjerama podrške čiji je cilj bio ublažavanje negativnog uticaja ili pomoć u oporavku od COVID-19, dok je 18,9% dobilo neki oblik pomoći i podrške bez obzira da li su to tražili. Međutim, samo 6,7% ispitanika je bilo obuhvaćeno mjerama podrške koje su pružale opštine u kojima su živjeli, dok je samo 18,9% obuhvaćeno vladinim mjerama podrške. Takođe, 12,2% ispitanika dobilo je neku vrstu humanitarne pomoći, dok su neki od onih koji nijesu dobili humanitarnu pomoć izjavili da poznaju druge ljude koji su dobili pomoć od opštine (što pokazuje da kriterijumi nisu bili jasni ili transparentni).

Dodatno, poboljšani kvalitet i standardi zdravstvenih usluga i protokoli za liječenje i tretman osoba s invaliditetom smanjili bi dodatni negativni uticaj na zdravlje tokom krize. Inkluzivne usluge socijalne zaštite i ciljane mjere za smanjenje siromaštva OSI, kao i njihovo redovno i adekvatno finansiranje, smanjili bi negativni socijalni uticaj i rizik marginalizacije OSI tokom krize.

Važna preporuka za period tokom i nakon krize uključivala bi uspostavljanje nacionalnog institucionalnog okvira za saradnju između države i osoba s invaliditetom - savjetodavnog tijela za prava osoba s invaliditetom i uključivanje osoba s invaliditetom i njihovih predstavničkih organizacija u odlučivanje u vezi s donošenjem mjera za sprečavanje širenja virusa COVID-19, a naročito u predlaganju i usvajanju mjera zaštite, ali i mjera za oporavak od krize. Ovom prilikom napominjemo da je prethodna Vlada u junu 2020. bila donijela Odluku o osnivanju Savjeta za brigu o OSI, ali da ovo tijelo u vrijeme mandata 41. Vlade nije održalo konstituitivnu sjednicu, pa samim tim Savjet nije ni počinjao s radom. 

Vladu smo podsjetili na inicijativu poslatu u decembru 2020, i očekivanje da u najskorijem periodu pokrene proceduru formiranja ovog Savjeta koje će kao Vladino tijelo, biti sastavljeno od ministara/ministarki  i isključivo reprezentativnih predstavnika/predstavnica organizacija osoba s invaliditetom i udruženja roditelja djece s invaliditetom (što nije bio slučaj sa sazivom iz juna 2020). U tom kontekstu, istaknuto je raspoloženje da se predstavnici UMHCG sastanu s jednim ili oba tijela koja je nova Vlada formirala u cilju zaštite i oporavka građana od posljedica epidemije.

Vlada bi trebala da razvije strategiju oporavka s ciljanim mjerama podrške za osobe s invaliditetom i njihove porodice uz veću finansijsku podršku na nacionalnom i lokalnom nivou. Mjere bi trebalo da odražavaju različitost invalidnosti i da isprave nedovoljno sveobuhvatno razumijevanje invalidieta koje postavlja ograničenje za pristup postojećoj podršci - ostavljajući mnoge osobe s formalno neprepoznatim oštećenjima/invalidnostima bez podrške usljed diskriminatornih odredbi u važećim politikama na koje se Vlada oslanja prilikom kreiranja mjera.

Finansijska podrška bi trebala da uključuje plaćeno odsustvo za osobe s invaliditetom i članove njihovih porodica, povećanje iznosa lične invalidnine, podršku organizacijama osoba s invaliditetom u obezbjeđivanju mjera zaštite i zdravlja na radu (maske, sredstva dezinfekcije), ali i drugih materijalnih davanja, uključujući posebno pokrivanje dodatnih troškova prouzrokovanih invaliditetom. Pritom je važno da je da postupak prijavljivanja za bilo koju vrstu podrške lako dostupan i bez ikakvih troškova za osobu koja je traži, kao i da se na zahtjeve odgovora efikasno i blagovremeno.

Uz navedeno, neophodno je razviti programe i mjere podrške u vezi s habilitacijom, rehabilitacijom i programe podrške za sticanje veće zapošljivosti, ličnog razvoja i kapaciteta za samozapošljavanje i kompetencije potrebne u savremenom društvu (uključujući IT i digitalnu transformaciju). I na kraju, svi drugi programi ekonomskog oporavka namijenjeni građanima/kama treba da uključuju i osobe s invaliditetom.

Skrenuli smo pažnju da je Crna Gora 2009. ratifikovala Konvenciju UN o pravima OSI u kojoj je, pored ostalog, u članu 28 Adekvatan životni standard i socijalna zaštita navodeno da države potpisnice priznaju pravo svih lica sa invaliditetom na socijalnu sigurnost i na uživanje tog prava bez diskriminacije po osnovu invalidnosti i preduzeće odgovarajuće korake da osiguraju i promovišu ostvarivanje ovog prava, uključujući mjere radi osiguravanja licima sa invaliditetom i njihovim porodicama, koje žive u uslovima siromaštva, pristupa državnoj pomoći da pokriju troškove vezane  za invalidnost, uključujući odgovarajuću obuku, savjetovanje, finansijsku  pomoć i ustanove za privremeni smješta. Adekvatan životni standard i socijalna zaštita OSI trebaju da budu predmet veće pažnje nadležnog resora, ali i cijele Vlade, kako tokom aktuelne epidemiološke situacije, tako i u regularnom stanju. 

Osim navedenog Vlada bi morala uključiti osobe s invaliditetom u pitanjima međunarodne saradnje i humanitarne pomoći, što do sada nije bio slučaj. Brojne donacije medicinskih sredstava i opreme, ali i druge vrijedne donacije, „zaobišle“ su osobe s invaliditetom i njihove organizacije. Pored navedenog, Vlada bi, uz koordinaciju Ministarstva vanjskih poslova, trebala procjenjivati potrebu i u skladu s tim potraživati vrijedne donacije u medicinskoj opremi, medicinsko-tehničkim pomagalima i asistivnim tehnologijama, ali i finansijskoj pomoći, koje bi bile dostupne OSI, odnosno koje bi koristile OSI, a što je, takođe, njena obaveza proistekla iz člana 32. Konvencije UN o pravima OSI. 

U krajnjem, od Vlade očekujemo dobre odluke i dosljedne, nediskriminatorne mjere i njihovu primjenu, koje će odgovorni građani/ke slijediti i koje će uticati na poboljšanje epidemiološke situacije u državi, ali se isto tako očekuje da Vlada poštuje i osluškuje prava i potrebe građana/ki s invaliditetom u svim okolnostima, a naročito u ovakvim kriznim situacijama. Pored toga što su osobe s invaliditetom jedna od grupacija koja je posebno pogođena koronavirusom i posljedicama koje virus izaziva, poštovanje međunarodnih dokumenata, domaćih zakona i u krajnjem ljudskih prava je nešto što treba biti praksa Vlade, bez posebne potrebe za skretanjem pažnje na to.

Istraživanje je realizovano na zahtjev Kancelarije Visokog komesara za ljudska prava (OHCHR) uz podršku UNDP u Crnoj Gori (Program Ujedinjenih nacija za razvoj), a kroz Zajednički program UN-a za podršku zemljama u dizajniranju i sprovođenju inkluzvnog odgovora i planiranju oporavka. Podaci su se prikupljali od OSI s različitim vrstama invalidnosti, različitih uzrasta, nivoa obrazovanja i iz više gradova u Crnoj Gori, ali i od nadležnih institucija i zainteresovanih organizacija koje na različite načine imaju uticaj na život OSI tokom epidemije. 



Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore poziva osobe s invaliditetom i osobe bez invaliditeta, aktiviste u organizacijama osoba s invaliditetom, porodice i prijatelje OSI, volontere i druge zainteresovane za temu prava OSI da se prijave za učešće na Edukativnoj radionici za OSI o uslugama podrške za samostalni život i Psihološkoj radionici za mlade s invaliditetom i mlade bez invaliditeta, koje će se održati 16. marta 2021. u Bijelom Polju. 

Organizovanjem edukativne radionice za OSI o uslugama podrške za samostalni život se namjerava da se OSI kroz predavanja i rad u grupama informišu o samostalnom življenju i uslugama podrške za život u zajednici propisanih Zakonom o socijalnoj i dječjoj zaštiti, a neke od tema koje će obuhvatiti radionica su: modeli prisupa invaliditetu, filozifija samostalnog života, samostalno kretanje, usluge podrške za život u zajednici s akcentom na personalnu asistenciju, podržano stanovanje, pomoć u kući itd.

Organizovanjem psiholoških radionica se želi pružiti podrška jačanju socio- emocionalnih vještina mladih s invaliditetom i mladih bez invaliditeta u procesu njihove tranzicije u odraslo doba, te međusobnom zbližavanju, većoj otvorenosti i direktnijoj komunikaciji. Učesnici/ce na radionicama će proći kroz međusobno povezana područja emocionalne samo(svijesti), samoregulacije i društvene interakcije. Takođe, na radionicama će se analizirati sposobnost prepoznavanja i razumijevanje sopstvenih i tuđih osjećanja, svjesnost o tome kako vlastita osjećanja i akcije utiču na mlade s invaliditetom i na druge, sposobnost izražavanja misli, osjećanja i ponašanja na društveno odgovarajući način. Same radionice imaju za cilj smanjenje socijalne isključenosti i diskriminacije mladih  s invaliditetom, te smanjenje socijalne distance između mladih bez invaliditeta i mladih s invaliditetom.

Zainteresovani kandidati se mogu prijaviti najkasnije do 12. marta 2021. dostavljanjem prijave na mejl adresu Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli. s naznakom Prijava za edukativnu i psihološku radionicu.

Nakon dostavljenih prijava, izabranim učesnicima/ama će biti dostavljen detaljan program rada radionica. 

Edukativna radionica za OSI o uslugama podrške za samostalni život se realizuje kroz projekat OsamoStalI se! koji sprovodi UMHCG uz finansijsku podršku Ministarstva finansija i socijalnog staranja posredstvom Konkursa za NVO u 2020, a Psihološka radionica za mlade s invaliditetom i mlade bez invaliditeta se realizuje kroz projekat Mladi za Stvarnu Inkluziju finansiranog od strane Uprave za sport i mlade, posredstvom Konkursa u oblasti društvene brige o mladima.

„Uvek je lepo kada se osvoji nagrada. Ona mi mnogo znači i zbog toga što je na nagrađenoj fotografiji moja porodica, dok slavimo prvi rođendan naše dvoje dece“, kaže Aleksandar Radišić iz Čajetine, pobjednik foto-konkursa Srbija bez barijera.

Njegova fotografja Lukin i Sofijin prvi rođendan je osvojila prvo mjesto na foto-konkursu Srbija bez barijera, povodom 3. decembra, Međunarodnog dana osoba s invaliditetom. Ovaj dogadjaj organizovala je Nacionalna organizacija osoba sa invaliditetom, uz podršku Ministarstva za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja.

Zbog epidemijske situacije, nagrada nije dodjeljena tada, već 1. marta ove godine na Međunarodni dan invalidskih kolica. Na svečanosti koja je organizovana u Palati Srbija, nagrade i priznanja Jednaki je uručila Darija Kisić Tepavčević, ministarka za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja.

Osim što je uspješan sportista, Radišić je i predsjednik čajetinskog udrženja Inkluzija osoba sa invaliditetom, koje godinama uspješno realizuje mnoge projekte i akcije za pobljšanje položaja osoba s invalidtetom u toj opštini.

Njegov entuzijazam, aktivizam i uspjesi su nadahnuće za ljude koji su korisnici kolica i primer za to da invaliditet nije prepreka ličnim stremljenjima i društvenom životu.

„Osobe s invaliditetom ne treba da budu zatvorene u kući. Trebalo bi da izađu iz svojih domova, da budu više vidljive, da se bave sportom i drugim aktvnostima, a invalidska kolica nisu prepreka, već pomagalo koje nam omogućava izlaz u svet“, kaže Radišić.

Radišić, koji je rođen 1984. u Užicama i diplomirao je na Fakultetu za sport turizam u Novom Sadu, bavio se skijanjem i fudbalom, a nakon povrede je nastavio da se bavi sportom nizajuci uspjehe u stonom tenisu, a potom i u atletici. Mnoštvo medalja je osvojio na svijetskim, evropskim i domaćim takmičenjima u disciplini bacanje čunja.

Očekuje ga takmičenje na atletskom mitingu, 28. marta ove godine u Puli, gdje bi, kako dodaje, trebalo da potvrdi normu za Paraolimpijske igre u Tokiju.

Pripremio: Ivan Čović

Izvor: portal dnevnog lista Danas

Ne postoje službeni podaci o tome koliko osoba s invaliditetom nema pristup ginekološkim uslugama, ali prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, tri puta je veća vjerovatnoća da će im zdravstvena zaštita biti uskraćena.

Profesorka i borac za prava osoba s invaliditetom Dušica Lipovac, za početak govori da je pravo na reproduktivno zdravlje i porodicu jedno od osnovnih ljudskih prava, koje je zagarantovano međunarodnim i nacionalnim zakonima, ali nedovoljno dostupno ženama s invaliditetom. Pored toga, potrebno je raditi i na unpređenju položaja žena s invaliditetom u društvu.

Neugodna iskustva s medicinskim osobljem                              

 „Nailazimo na dvostruku diskriminaciju, na osnovu pola (roda) i na osnovu invalidnosti, te smo često posmatrane kroz prizmu invaliditeta. Prisutne su višestruke barijere kada želimo da osnujemo porodicu, kao što su predrasude prema majkama s invaliditetom, položaj žena s invaliditetom u društvu i nedovoljno razvijeni servisi podrške za žene i roditelje s invaliditetom. Neke od barijera se mogu ukloniti prilagođavanjem zdravstvenih usluga, više servisa podrške za žene i roditelje s invaliditetom”, naglašava Lipovac.

Medicinski radnik treba da bude upoznat s vrstama invaliditeta, da stekne određene vještine u smislu opšteg ophođenja s ženama s invaliditetom. Sagovornica navodi da je imala loše iskustvo s ginekologom gdje se nije ophodio profesionalno i etički i samim tim je promijenila ginekologa gdje se susrela s ljubaznošću, pristupačnosti i podrškom koja je neophodna.

„Nedovoljna obučenost za rad sa ženama s invaliditetom dovodi i do negativnog odnosa pojedinih medicinskih radnika prema ovim osobama, te rezultira sve kasnijim i što rijeđim ginekološkim pregledima. Imala sam takvo iskustvo gdje mi je ginekolog postavljao isuviše primitivna i diskriminirajuća pitanja, što nije bilo u skladu sa pregledom niti je imalo ikakve veze sa njim. Pored toga, ginekološki sto nije bio pristupačan niti me je ko upitao da li mi treba pomoć da se popnem. Da moja majka i sestra nisu bile sa mnom, ne znam šta bi se desilo. Ne smije se dešavati da medicinski radnik samo blijedo stoji i posmatra bez da pruži pomoć”, objašnjava Lipovac.

Pored lošeg iskustva s ginekologom, Dušica je imala i neugodne situacije s drugim medicinskim radnicima gdje su se obraćali personaloj asistentkinji, a ne njoj.

„Dešavalo se i to da se medicinski radnik obraća mojoj personalnoj asistentici (asistentkinji), a ne meni na šta sam odreagovala. Ukoliko ćutimo i dopuštamo da nam se obraćaju na način koji nije u skladu sa kulturom, stvari se neće mijenjati. Mi smo ti koji mijenjamo svijest i edukujemo ih, dajući rješenja koja su neophodna kako bi zdravstveni sistem, kada su u pitanju žene s invaliditetom, bolje funkcionisao bez propusta i grešaka” naglašava Lipovac.

Pokret žena s invaliditetom

Proteklih godina zaživio je pokret žena s invaliditetom i radi se na poboljšanju uslova života, ali informacije o zaštiti reproduktivnog zdravlja nisu dovoljno dostupne.

„Žene s invaliditetom bi trebalo da budu bolje informisane, naročito u ruralnim sredinama, gdje je protok informacija loš, a i više su izražene predrasude. Udruženja i organizacije, koje se bave pravima i pitanjima igraju ključnu ulogu i važan su faktor kada je u pitanju informisanje članica. Donedavno su pitanja žena s invaliditetom bila nedovoljno zastupljena u organizacijama, ali i ignorisana u ženskom pokretu. Značajan korak je osnivanje mreže žena s invaliditetom s ciljem njihove veće vidljivosti u političkom i kulturnom životu i boljim pristupom obrazovanju, zdravstvenoj zaštiti i tržištu rada”, naglašava Lipovac.

Osnivanjem savjetovališta za žene i roditelje s invaliditetom pruži će se mogućnost da se informišu u vezi s reproduktivnim zdravljem i zasnivanjem porodice. Takođe je bitno i osnaživanje žena s invaliditetom, kao i edukacija  medicinskog osoblja.

„Potrebno je raditi na razbijanju predrasuda, te razvijanju tolerancije i razumijevanje među medicinskim radnicima prema ženama s invaliditetom. Zatim omogućiti veću pristupačnost zdravstvenim ustanovama i pristupu informacijama u cilju zaštite zdravlja žena s invaliditetom da na vrijeme koriste usluge zdravstvene zaštite. Osim toga, omogućiti davanje tačnih informacije za žene s invaliditetom o raspoloživim reproduktivnim tehnologijama i mehanizmima zaštite reproduktivnog zdravlja. Neophodno je i osnaživanje žena s invaliditetom, naročito u ruralnim sredinama, jer ponekad nemaju s kim razgovarati o seksualnosti, reproduktivnom zdravlju, uticaju trudnoće na invaliditet i slično”, ističe Lipovac.

Arhitektonska pristupačnost je daleko od zadovoljavajućeg

Psihološkinja i jedna od autora studije Pristup žena s invaliditetom u BiH seksualnom i reproduktivnom zdravlju i planiranju roditeljstva, Jovana Džever, govori da se na osnovu dobijenih podataka iz zdravstvenih ustanova zaključuje da je trenutno stanje po pitanju arhitektonske pristupačnosti daleko od zadovoljavajućeg.

„Na osnovu dostavljenih odgovora od strane zdravstvenih ustanova, nismo mogli utvrditi da li je arhitektonska pristupačnost rađena prema standardima koji su propisani Pravilnikom o uslovima za planiranje i projektovanje objekata za nesmetano kretanje djece i lica sa umanjenim tjelesnim sposobnostima i Uredbom o prostornim standardima, urbanističko-tehničkim uvjetima i normativima za sprječavanje stvaranja arhitektonsko-urbanističkih prepreka za osobe sa umanjenim tjelesnim mogućnostima“, objašnjava Džever.

Prema podacima, 66,5% anketiranih zdravstvenih ustanova je pristupačno za korisnike/ice kolica, odnosno posjeduju rampu sa ili bez zaštitne ograde, međutim, 48% ustanova nema prilagođene liftove i toalete za osobe s invaliditetom.

„Arhitektonski prilaz predstavlja problem prilikom pristupanja ustanovi, međutim problem se produbljuje onda kada žena ne može otići do toaleta ili kad ne može pristupiti ambulanti koja je na spratu. Iznalaze se rješenja  u tim situacijama, gdje sestre nose pacijentice i pomažu na različite načine, ali to nije nikakvo trajno rješenje. U skladu s propisima o univerzalnom dizajnu, trebalo bi graditi prostore koji će biti dostupni svima kako bi ih svi ravnopravno upotrebljavati. Bilo koja vrsta invaliditeta ne bi smjela biti prepreka za korištenje usluga u zajednici, a naročito onih koje se tiču zdravlja”, navodi Džever.

Kada je riječ o edukovanosti i stručnosti medicinskog osoblja, podaci iz pomenute analize nam govore da je medicinsko osoblje nedovoljno obučeno za rad s ženama s invaliditetom.

„Čak 41% anketiranih zdravstvenih ustanova je navelo da je njihovo osoblje nedovoljno ili samo djelimično obučeno za rad sa ženama s invaliditetom. S druge strane, svjedoci smo činjenice da nam nedostatak postojanja edukacija  govori o tome da medicinskom osoblju jednostavno nisu dostupne, a ni ponuđene dodatne stručne edukacije te da se služe sa znanjem dobijenim tokom redovnog i formalnog obrazovanja, što nikako ne znači da nema potrebe za dodatnim edukacijama”, ističe Džever.

Iskustva žena su različita

„Oko 80% anketiranih žena navode da su tokom trajanja trudnoće i redovnih pregleda imale pozitivno iskustvo u odnosu sa ljekarom i medicinskim osoblje prema njima. Takođe, subjektivni osjećaj žena kod kojih nije vidljiv invaliditet jeste da su se ljekari prema njima odnosili, kao i prema svim ostalim ženama. Međutim, žene čiji je invaliditet vidljiviji navode postojanje određene distance i čudnih reakcija”, naglašava Džever.

Najveći problem su neprilagođeni ginekološki stolovi, a ustanove koje posjeduju prilagođene stolove ih uglavnom ne koriste, jer žene s invaliditetom rijetko dolaze na preglede, a i kada dođu, ti stolovi obično nisu funkcionalni zbog nerednovne upotrebe.

„Različiti su faktori koji utiču na to, poput mjesta stanovanja žena s invaliditetom (urbana ili ruralna sredina), predrasude prema kojima se žene s invaliditetom posmatraju kao aseksualna bića pa vremenom i one same internalizuju takvo mišljenje o sebi, te nepristupačnost zdravstvenih ustanova i ginekoloških klinika (više od polovine ispitanih zdravstvenih ustanova (56%) ne posjeduje ginekološki sto koji je prilagođen za žene s invaliditetom koje koriste kolica ili se otežano kreću)”, govori Džever.

Rezultati analize su pokazali da se samo 15 žena s invaliditetom porodilo u prethodnih 10 godina. Iskustva su različita, ali ono što su izvijestile jeste postojanje izražene podrške od strane porodice u smislu ohrabrenja i pomoći u ostvarenju u ulozi roditeljstva. 

„Ono na šta ispitanice ukazuju, pored evidentne arhitektonske nepristupačnosti i nemogućnosti korištenja svih neophodnih usluga, jeste i neadekvatan tretman od strane medicinskog osoblja u postporođajnom periodu, ali i značajna razlika u pristupu u odnosu na državne i privatne zdravstvene ustanove”, naglašava Džever.

Žene s invaliditetom radije biraju da ne idu na preglede zbog pristupa usluge i nedovoljne educiranosti medicinskog osoblja za pružanje zdravstveni usluga.

„Zbog različitih oblika nepristupačnosti, žene s invaliditetom često biraju da ne idu ljekaru zbog nemogućnosti pristupa usluzi. S druge strane, zbog nedovoljne participacije žena s invaliditetom u zdravstvenom sistemu i društvu, te nepostojanja obaveznih edukacija na ovu temu, zdravstveno osoblje nije dovoljno obučeno za pružanje usluga ovoj društvenoj kategoriji”, ističe Džever.

Potrebni su adekvatni pristupi rješenju problema s kojim se susreću žene s invaliditetom.

„Uz saradnju stručnjaka iz oblasti invalidnosti, organizacija osoba s invaliditetom, ljekara i predstavnika nadležnih ministarstava, neophodno je izraditi akreditovani plan i program teorijske i praktične obuke za zdravstvene radnike za pristup osoba s invaliditetom zdravstvenoj zaštiti i njezi, sa akcentom na razumijevanje različitosti pristupa osobama sa različitim vrstama invaliditeta, posebno ženama s invaliditetom. Osim toga, trebalo bi osigurati sredstva za nabavku adekvatnih medicinskih aparata za pružanje usluga ginekoloških i drugih pregleda važnih za seksualno i reproduktivno zdravlje žena s invaliditetom”, objašnjava Džever.

Savez organizacija za podršku osobama s intelektualnim invaliditetom

Haris Haverić, direktor Sumera koji predstavlja Savez organizacija civilnog društva koji promoviše ljudska prava, zastupanje i samozastupanje osoba s intelekutalnim invaliditetom. Tokom razgovora govorio je o praktičnim iskustvima 60 žena s intelekualnim invaliditetom.

„Mnoge od tih žena iskusile su i neki oblik viktimizacije, traumatskog iskustva ili su zbog institucionalizacije imale vrlo ograničen pristup zdravstvenim uslugama u vezi reproduktivnog i spolnog zdravlja”,  ističe Haverić.

Sve žene uključene u servis podrške Sumero imaju minimalno jedan pregled godišnje, a u zavisnosti od individualnih potreba, odlasci i korištenje ovih usluga su češći, u zavisnosti od toga da li su seksualno aktivne, da li imaju određene zdravstvene izazove i sl. Haverić navodi da se svi odlasci žena s intelektualnim invaliditetom realiziraju uz asistenciju/pratnju, tako da je i doktorima omogućeno i olakšano dodatno pojašnjenje i upoznavanje sa stanjem i situacijom. Najčešći izazov je da žene s traumatskim iskustvima, poput institucionaliziranih i seksualno zlostavljanih žene odbijaju i imaju strah od odlaska ginekologu zbog trauma i iskustava koje su ranije proživjele.

Od velike pomoći pri odlazku u zdravstvenu ustanovu su personalni asistenti koji mogu doprinijeti kod prepreka za kvalitetniju medicinsku uslugu.

„Stanje je zadovoljavajuće, medicinsko osoblje u većini ima prilagođen i senzibiliziran pristup. Moramo naglasiti i da asistencija tj. dolazak u pratnji uveliko olakšava i nadomještava eventualni nedostatak znanja medicinskog osoblja u radu sa osobama s invaliditetom. Primijetno je da domovima zdravlja nedostaje oprema ili je ona značajno zastarjela, a to je naročito vidljivo nakon što se posjeti privatna zdravstvena ustanova. Kada su u pitanju žene s intelektualnim teškoćama akcenat je na potrebi za stalnom edukacijom i obnavljanjem stečenih znanja i informacije”, pojašnjava Haverić.

Pripremio: Ivan Čović

Izvor: BH portal

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) nastavlja s Onlajn pravnim savjetovalištem za djecu i mlade s invaliditetom. Tema narednog savjetovališta će biti Obrazovanje s posebnim naglaskom na osnovno i srednje obrazovanje i servisi podrške u procesu obrazovanja.

Događaj će biti organizovan 4. marta 2021, s početkom u 11.00 časova na Zoom-u, a prenos uživo na Facebook-u.

Cilj aktivnosti je osnaživanje osoba s invaliditetom, s posebnim naglaskom na djecu i mlade s invaliditetom, kao i na djevojčice s invaliditetom, da se aktivnije zalažu za svoja prava.

Na ovaj način pružiće se potrebna stručna podrška ciljnoj grupi da se informiše i podstakne da se aktivnije bori za svoja prava i da ista zaštiti. Osim  toga, besplatno pravno savjetovanje biće pruženo i porodicama osoba s invaliditetom na koje pandemija i mjere sprečavanja i oporavka od COVID-19 neprimjereno utiču, što bi moglo rezultirati njihovom boljom zaštitom i većom otpornošću na potencijalno negativne mjere. 

Pozivamo sve zainteresovane za prava djece i prava OSI da nam do 3. marta 2021. do 16.00 časova dostave pitanja iz navedene oblasti na koja žele dobiti odgovore.

Pitanja se mogu slati putem SMS-a na telefon: 069/385-981 i 067/801-761, e-maila (Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli. i Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli.)  Fejsbuk straniceInstagram naloga, putem čata na portalu DisabilityInfo.me  ili putem čata na platformi Vršnjačkapodrška.me (po sopstvenom izboru zainteresovanih). 

Nakon završetka snimak će biti objavljen na platformi Vršnjačkapodrška.me i YouTube stranici UMHCG-a i biće dostupan svim zainteresovanim stranama koje bi mogle pronaći odgovore na svoja pitanja. 

Ova aktivnost realizuje se u okviru projekta Osnaživanje i kvalitetno uključivanje kroz pomoć, pravne informacije i podršku (EQUALIS – Empowerment and Quality inclUsion through Assistance and Legal Information and Support) koji UMHCG sprovodi uz finansijsku podršku UNICEF-a (Predstavništvo u Crnoj Gori).

 

Pripremila: Aleksandra Pavićević, koordinatorka projekta

četvrtak, 25 februar 2021 14:51

Smjernice za ostvarivanje prava na alimentaciju

Na linku ispod, nakon što preuzmete dokument, možete se upoznati s pojmom alimentacije, postupkom za ostvarivanje prava na alimentaciju,  određivanjem izdržavanjem članova porodice i  kaznenim odredbama u slučaju nedavanje izdržavanja.

„Civilno društvo je važan partner u procesu pristupanja EU i Vlada želi da unaprijedi ovu saradnju kroz uvažavanje stavova i konsultovanjem organizacija civilnog društva na svim nivoima, od predloga za operativniji rad pregovaračke strukture do inicijativa za unapređenje sadržaja  konkretnih sektorskih politika po svim poglavljima pregovora“, poručila je glavna pregovaračica Crne Gore sa Evropskom unijom Zorka Kordić na konsultacijama sa predstavnicima nevladinih organizacija.

 Cilj konsultacija, koje su održane 17. februara, je bio razmjena mišljenja o temama od značaja za dalji tok pristupnih pregovora s EU, s posebnim osvrtom na ulogu koju NVO sektor treba da ima u ovom procesu.

Glavna pregovaračica je pozdravila dosadašnje učešće predstavnika NVO u radnim grupama za pripremu pristupnih pregovora i doprinos koji su dali reformskim procesima. Istakla je da je Vlada opredijeljena da suštinski unaprijedi saradnju i dijalog sa civilnim društvom, u svim oblastima, a posebno u procesu evropske integracije.

„Nevladine organizacije su važan partner u sprovođenju reformi na putu prema EU, jer su svojim stručnim znanjima i iskustvom dale značajan doprinos izradi i unapređenju ključnih zakonskih i strateških dokumenata, kao i sprovođenju politika“, rekla je Kordić.

Ona je podsjetila da trenutno u radnim grupama od ukupno 909 članova gotovo jednu trećinu čine predstavnici organizacija civilnog društva.

 „Očekuje nas puno posla i želimo da okupimo sve pojedince, organizacije i institucije koji mogu doprinijeti da reformski proces iznesemo kvalitetno i do kraja. Želim da zajedno sagledamo i uspjehe i slabosti dosadašnje saradnje i da, na temelju naučenih lekcija, napravimo iskorak na tom polju, ne samo zarad pukog članstva nego zbog boljeg života naših građana“, poručila je Kordić.

Predstavnici nevladinih organizacija su pozdravili inicijativu glavne pregovaračice za održavanje sastanka, ukazavši da bi to trebalo da bude praksa na nivou cijele pregovaračke strukture. Istakli su spremnost da nastave aktivno da doprinose procesu pristupanja, ali i ukazali na potrebu za suštinskom, a ne formalnom saradnjom i učešćem NVO-a.

Iznijeli su potrebu za većom transparentnošću rada pregovaračke strukture, posebno u pogledu objavljivanja dokumenata iz pregovaračkog procesa. Osvrnuli su se na potrebu unapređenja stanja u oblasti vladavine prava i zaštite životne sredine. U tom kontekstu su ukazali na potrebu revidiranja akcionih planova za poglavlja 23 i 24, kao i procjene uticaja projekata na životnu sredinu, te važnosti zaštite ekosistema u Ulcinjskoj solani.

Ispred Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) na konsultacijama je učestvovala programska menadžerka Anđela Radovanović.

„Što se tiče UMHCG, mi smo se danas osvrnuli na neke ključne tačke koje smatramo da je trebalo preduzeti za unapređenje položaja osoba s invaliditetom. Prvenstveno, radi se o javnim uslugama, o pružanju usluga, zatim o javnim nabavkama, statistici, takođe i o socijalnoj politici i zapošljavanju, o pitanjima pravde i temeljnim pravima. Očekujemo da se Vlada što prije odazove više puta ponovljenim pozivima, da što prije pristupi osnivanju Savjeta za prava osoba s invaliditetom, a nakon toga i usvajanju Akcionog plana za primjenu preporuka Komiteta UN o pravima osoba s invaliditetom, a Savjet je prvi preduslov da bi se ovaj Akcioni plan usvojio“, istakla je Radovanović.

Predstavnici NVO-a su dali značajne sugestije u dijelu unapređenja rada pregovaračke strukture, na operativnom nivou, implementacije javnih politika i informisanja građana, kao i u oblastima poboljšanja omladinskih politika, unapređenja prava djece, i korišćenja EU fondova. U tom kontekstu su ukazali na potrebu intenziviranja saradnje sa resornim ministarstvima.

Ana Novaković-Đurović, izvršna direktorica Centra za razvoj nevladinih organizacija (CRNVO), kazala je da su na sastanku predstavnici NVO-a imali priliku da daju konkretne komentare na to kako će se nova metodologija primijeniti u Crnoj Gori. 

„Bilo je komentara za to kako će se nova metodologija primijeniti u Crnoj Gori, nova metodologija pregovaranja koju smo prihvatili, oko promjena pregovaračke stukture, oko proaktivnosti pregovaračke stukture, što nije bio slučaj u prethodnih nekoliko godina i dosta tematskih predloga iz različitih oblasti: zaštita životne sredine, organizacija osoba s invaliditetom i drugih tema. Današnji sastanak je pokazao koliko je saradnja važna, koliko je multisektorski pristup važan, da proces evropskih integracija nije jedno pitanje koje rješava jedan organ, u ovom slučaju Kancelarija, ona treba organizaciono da vodi ovaj proces, ali ovo je odgovornost cijele Vlade i mi u NVO sektoru smo tu da budemo podrška, ako se nastavi intezivnim procesom i putem evropske integracije, ali smo takođe tu da prvi ukažemo kada se sa tog puta skrene“.

Zajednički je ocijenjeno da je za uspjeh u pregovorima neophodna sinergija svih aktera u društvu, te da je kvalitetna saradnja Vlade i civilnog sektora važna komponenta, neophodna za izgradnju društva po evropskim standardima i vrijednostima, od kojeg će najveću korist imati građani.

Izvor: Sektor za informisanje javnosti o Evropskoj Uniji i procesu pristupanja Evropskoj Uniji

Generalni Sekretarijat Vlade, PR Centar

Photo Credits: PR Centar

Pripremila: Anđela Miličić

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) povodom Svjetskog dana socijalne pravde, koji se u svijetu obilježava danas, 20. februara, poziva vlasti i cijelo društvo da proklamaciju iz Ustava Crne Gore istinski započnu sprovoditi u praksi. Socijalna pravda je preambulom Ustava Crne Gore proglašena za jedan od principa javnog poretka. Ovo obavezuje nosioce vlasti i cjelokupno društvo da u definisanju i sprovođenju politika i aktivnosti budu vođeni principom socijalne pravde, a u praksi posvećeni rješavanju pitanja siromaštva, ekonomske nejednakosti, socijalne isključenosti i nezaposlenosti, te postizanju jednakih šansi. Socijalna pravda, dakle, podrazumijeva pravičnost u najširem smislu.

Međutim,, kada je riječ o socijalnoj isključenosti osoba s invaliditetom ona je i dalje izuzetno visoka, dok je ekonomska nejednakost prisutna sa zabrinjavajućim trendom povećanja. Istraživanje koje su sproveli aktivisti UMHCG u novembru i decembru prošle godine pokazalo je da čak 20,9 % OSI živi u većinskom ili apsolutnom siromaštvu.

Upravo su osobe s invaliditetom jedna od grupacija čiji društveni status predstavlja negaciju socijalne pravde. Državne vlasti u Crnoj Gori ne prikupljaju potpunu statistiku o građanima s invaliditetom tokom popisa, niti vrše druge redovne procese prikupljanja podataka za potrebe adekvatne primjene Konvencije UN o pravima osoba s invaliditetom. Stoga ne postoje pouzdane informacije o broju osoba u Crnoj Gori koje imaju invaliditet, niti postoji baza podataka koja bi sakupljala ove informacije. Kao posledica toga, nemoguće je izvršiti potpunu procjenu prepreka za OSI, njihovih potreba, uticaja i praćenja politika i mjera, što je i razlog postojanja takvih podataka. Samim tim, informacije i o tome kako je epidemija COVID-19 uticala na OSI su ograničene, iako je jasno da se desio nesrazmjeran uticaj, a mjere oporavka koje donosi Vlada su neadekvatne i nedovoljne i njima je izostavljen najveći broj osoba s invaliditetom koje nijesu obuhvaćene postojećim pravima na materijalna davanja.

Kada govorimo o osobama s invaliditetom u Crnoj Gori, dosadašnja praksa govori da se u institucijama sistema, ali i u ukupnoj javnosti koncept socijalne pravde razumije kao, prije svega, novčane naknade ovoj društvenoj grupaciji kako bi se pokrile najminimalnije životne potrebe, a zatim kao pružanje povlastica u različitim oblastima u kojima one ne uživaju jednake šanse. 

Socijalna pravda ili drukčije rečeno društvena pravda podrazumijeva jednakost, pravdu i pravičnost, solidarnost i odgovornost svih građana/ki pojedinačno, kao i cjelokupnog društva prema građanima/kama u ostvarivanju ljudskih prava i sloboda. Bez socijalne pravde nema ni jednakog uživanja osnovnog prava i sloboda. U demokratskim državama socijalna pravda za osobe s invaliditetom podrazumijeva upravo mjere za izjednačavanje startnih pozicija kreirane upravo zbog istorijske neravnopravnosti. Do toga se dolazi pristupačnim javnim uslugama, pružanjem servisa podrške, stvaranjem uslova za jednake šanse u različitim oblastima, uz dodatne olakšice u onim oblastima gdje jednake šanse ne postoje. Ove zemlje su upravo postizanjem socijalne pravde postale i ekonomski jake države. Međutim, Crna Gora u oblastima u kojima je pružila povlastice (kao na primjer, na putovanje lica s invaliditetom, kod uvoza vozila povlastice na carinu i porez, olakšice za zapošljavanje, za plaćanje električe energije, oslobođanje od plaćanja naknade za školovanje..), ili ima zabrinjavajuće diskriminatorne procedure u pristupu tim pravima, ili ne preduzima druge mjere i aktivnosti kako bi se omogućile jednake šanse i zaživjela socijalna pravda i u krajnjem bio omogućen samostalan i dostojanstven život.

U tom smislu, samostalni život i uključenost u zajednicu se osobama s invaliditetom ne uskraćuje samo zbog smještanja u ustanovama (iako i ovaj trend zabrinjavajuće raste), nego i drugih vidova institucionalizacije, izostavljanja, odnosno izopštavanja, zanemarivanja, zapostavljanja, i izdvojenosti iz zajednice, pa i skrivanja u sopstvenom domu, odnosno nepružanja i neobezbjeđivanja izbora i mogućnosti za život u zajednici.

Ovo znači da osobama s invaliditetom, pored ostalog, nije omogućeno da koriste dostupne, pristupačne, prilagodljive i prihvatljive/priuštive javne usluge, odnosno usluge namijenjene za javnost, i nijesu im obezbijeđeni servisi podrške koji će omogućiti život u zajednici.

Zato pozivamo vlasti (zakonodavnu, izvršnu i sudsku) da umjesto politike milosrđa koja ne suzbija ni siromaštvo niti socijalnu isključenost, niti umanjuje diskriminaciju i neravnopravnost osoba s invaliditetom, šta više – produbljuje je, počnu s kreiranjem i sprovođenjem politika koje će biti u duhu socijalne pravde, principa javnog poretka Crne Gore i pružiti osobama s invaliditetom neophodne uslove za istinsku društvenu uključenost (socijalnu inkluziju), društvenu aktivnost, pristup pravdi i doprinos ovoj državi u ekonomskom razvoju.

Strana 10 od 42

Back to top