Kristian

Kristian

PRAVO NA OBRAZOVANJE

Kada je riječ o ovoj temi važno je da razumijemo da je obrazovanje temeljno ljudsko pravo svih onih koji uče. Naime, obrazovanje je pravo pojedinačne osobe, a ne, u slučaju djece, pravo roditelja ili staratelja. Roditeljske odgovornosti u tom pogledu su podređene pravima djeteta, zato je važno da o ovaj temi govorimo.

Obrazovanje je sredstvo za ostvarivanje drugih ljudskih prava. To je glavni način na koji se osobe s invaliditetom mogu izdići iz siromaštva, dobiti sredstva kako bi u potpunosti učestvovale u svojim zajednicama, i zaštitile se od eksploatacije. 

Ono je rezultat procesa kontinuirane i proaktivne posvećenosti uklanjanju prepreka koje ometaju pravo na obrazovanje, zajedno s promjenama u kulturi, politici i praksi redovnih škola da se prilagode i efikasno uključe sve učenike.

Ustav Crne Gore proklamuje svima obrazovanje pod jednakim uslovima. Pored toga osnovno obrazovanje je i obavezno. Dakle, nije riječ samo o pravu i mogućnosti nego i obavezi roditelja, odnosno porodica pa i cijelog društva da djecu uključe u proces obrazovanja. 

Pored navedenog kad su u pitanju djeca s invaliditetom, mada ne samo ona, važno je razumjeti pojam inkluzivnog obrazovanja. 

Inkluzija obuhvata proces sistemskih reformi koje uključuju izmjene i modifikacije sadržaja, nastavnih metoda, modela pristupa, struktura i obrazovnih strategija za prevazilaženje barijera s ciljem da svim učenicima odgovarajućeg uzrasta omogući spektar pravednih i participativnih iskustava učenja i okruženje koje najbolje odgovara njihovim zahtjevima i prioritetima. Uvođenje učenika s invaliditetom u redovne razrede bez pratećih strukturalnih promjena, na primjer, organizacije, nastavnog plana i programa i strategija učenja, ne čini inkluziju. Osim toga, integracija ili puko uključivanje automatski ne garantuje prelaz od segregacije na inkluziju. 

Inkluzija podrazumijeva u najširem smislu promjenu prethodno utvrđenih tradicionalnih pravila, politika i praksi, novim, modernim i prilagođenim svakom djetetu i njegovoj individualnosti. To znači da postoje obaveze sistema obrazovanja, prije svega nadležnog ministarstva, i škola da budu potpuno pristupačne, da prilagode nastavne planove i programe, metode i sredstva rada svakom pojedinačnom učeniku i njegovim potrebama i zahtjevima, da budu adekvatno opremljene dodatnim didaktičkim i nastavnim sredstvima, da imaju senzibilisan i dobro obučen kadar o pravima i potrebama djece s invaliditetom, da obezbijede potrebne servise podrške kao što je asistencija u nastavi, zatim vršnjačku edukaciju i dr. Cilj je da se izbjegne segregacija i izopštavanje djece s invaliditetom, da se omogući njihov napredak u skladu s prethodno postavljenim ciljevima. Navedeno znači da je inkluzija suprotna onom što često imamo u praksi a to je nametanje uklapanja djece u postojeće sisteme. Takođe, inkluzija podrazumijeva da djeca stiču kompetencije koje mogu kasnije primijeniti u praksi kroz rad i zapošljavanje, a ne samo puko školovanje čiji je cilj diploma, a ne znanje. U ovom segment roditelji i porodice imaju važnu ulogu reaalnih očekivanja u odnosu na svoje dijete kako bi stepen i profil stečenog obrazovanja odgovarao realno dostižnim mogućnostima. 

KONVENCIJA UN O PRAVIMA OSI – ČLAN 24

Pravo na inkluzivno obrazovanje djeci s invaliditetom garantovano je Konvencijom o pravima djeteta i Konvencijom o pravima osoba s invaliditetom. 

Ovi dokumenti garantuju uživanje ovog prava bez diskriminacije i na osnovu jednakosti sa drugima, i inkluzivni sistem obrazovanja na svim nivoima i učenje tokom čitavog života. 

Međutim, crnogorski obrazovni sistem se i dalje u velikoj mjeri bazira na funkcionalnom i medicinskom modelu pristupa invaliditetu, umjesto modela zasnovanog na ljudskim pravima koji garantuje pravo svakom pojedincu bez obzira na lične karakteristike. Između ostalog, Konvencija propisuje i to da nijedno dijete ne smije biti isključeno iz procesa obrazovanja, da pristup obrazovanju imaju u svojim lokalnim zajednicama, da im budu obezbijeđene razumne adaptacije odnosno prilagođavanja u skladu s individualnim potrebama, i da dobiju podršku i mjere koje su im potrebne za efektivno obrazovanje. 

Dakle, jasno je da škole moraju biti spremne za svako dijete. Međutim, primjena ovih odredbi u našem obrazovnom sistemu može se dovesti u pitanje uzimajući u obzir da kroz proces usmjeravanja u školu ne prolaze sva djeca, već samo ona s invaliditetom (ili ona za koju se pretpostavi da imaju invaliditet, u slučaju da on nije utvrđen prije polaska u školu), obrazovanje se i dalje odvija u resursnim centrima čija potpuna transformacija u ustanove za pružanje podrške još uvijek nije izvršena, pa tako neka djeca bivaju izdvojena iz svoje lokalne zajednice i porodičnog okruženja da bi mogla pohađati školu, što ima dugoročne posljedice na njihov dalji život, i pored toga postoje i dalje specijalna odječljenja u redovnim školama ili se čak vrši grupisanje djece s invaliditetom na način što se veliki broj jih upisuje u ista odjeljenja. Dodatno, zakonodavstvo u oblasti obrazovanja ne prepoznaje razumne adaptacije, a individualizovana podrška, mada djelimično definisana zakonskim okvirom, u praksi se ne obezbjeđuje u potrebnom obimu i svim oblicima koji bi bili potrebni učenicima s invaliditetom. Ipak, u postojećim okolnostima, djeci s invaliditetom bi, bez prolaska kroz proces usmjeravanja, bila nedostupna bilo kakva podrška jer bi se sistem isključivo temeljio na integraciji, bez ijednog elementa inkluzije.

Proces usmjeravanja propisan je Zakonom o obrazovanju i vaspitanju djece sa posebnim obrazovnim potrebama, a pored ovih zakona postoji i Opšti zakon o obrazovanju i vaspitanju, Zakon o gimnaziji, Zakon o stručnom obrazovanju i dr.

Zakonom o vaspitanju i obrazovanju djece sa posebnim obrazovnim potrebama prepoznaje predškolske ustanove, osnovne, opšte i stručne srednje škole, kao i resursne centre kao mjesta u kojima se odvija obrazovanje djece s invaditetom. Takođe se navodi da prostor, oprema i nastavna sredstva u ovim ustanovama „moraju biti prilagođeni djeci sa posebnim obrazovnim potrebama, u skladu sa obrazovnim programom“, te da su škola i resursni centar „dužni da obezbijede pristup objektu i adekvatne obrazovne tehnologije, kao vid dodatnih nastavnih sredstava (uvećanu štampu, Brajevo pismo i sl.). 

Pomenutim Zakonom su definisana tri oblika obrazovnog programa u skladu s kojima se mogu obrazovati učenici s invaliditetom: 

1) obrazovni program uz obezbjeđivanje dodatnih uslova i pomagala; 

2) obrazovni program sa prilagođenim izvođenjem i dodatnom stručnom pomoći; 

3) posebni obrazovni program. 

Obrazovni program uz obezbjeđivanje dodatnih uslova i pomagala sprovodi se na način što se učenici s invaliditetom uključuju u odjeljenja s drugom djecom, uz obezbjeđivanje dodatnih uslova i pomagala i dodatne stručne pomoći, u skladu s obrazovnim programom. Dodatna stručna pomoć se pruža individualno, uz mogućnost mijenjanja, prilagođavanja i individualizacije metodike izvođenja nastavnih sadržaja u individualnom programu. U programu s prilagođenim izvođenjem i dodatnom stručnom pomoći djeca s invaliditetom su uključena u odjeljenja s ostalom djecom, uz prilagođen obrazovni program, koji, zavisno od karakteristika i potreba djeteta, može uključivati: skraćivanje ili proširivanje sadržaja predmetnog programa; mijenjanje; prilagođavanje i individualizaciju metodike kojom se sadržaji realizuju. Obim stručne pomoći određuje se rješenjem o usmjeravanju. Kroz posebni obrazovni program djeca s invaliditetom stiču obrazovanje u integrisanim odjeljenjima i resursnim centrima. Prema navodima zakona, po ovom programu se obrazuju djeca „koja se zbog težine smetnji ne mogu obrazovati u školi“. Predviđeno je da učenici integrisanog odjeljenja pohađaju zajedničku nastavu pojedinih predmeta s vršnjacima u redovnim odjeljenjima, u skladu sa individualnim razvojno-obrazovnim programom i rasporedom časova. Zakonom su preciznije definisani i načini usmjeravanja djece s invaliditetom u obrazovni proces, individualni razvojno-obrazovni program (IROP), individualni tranzicioni plan (ITP) i asistencija u nastavi kao jedan od servisa podrške.

Pomenutim zakonom je definisano da je  usmjeravanje djece s posebnim obrazovnim potrebama “postupak kojim se, na osnovu stručnog mišljenja komisije, donosi program vaspitanja i obrazovanja u koji se dijete usmjerava, određuje obim i način izvođenja dodatne i druge stručne pomoći za školu, odnosno resursni centar u koju će dijete biti uključeno, imajući u vidu očuvane sposobnosti, vrstu i stepen smetnje u razvoju (posebne obrazovne potrebe)“. 

Postupak se pokreće zahtjevom, koji može predati roditelj, ustanova primarne zdravstvene zaštite, vaspitnoobrazovna ustanova, centar za socijalni rad ili organ lokalne uprave nadležan za poslove prosvjete, uz obavještavanje roditelja.

O zahtjevu odlučuje Komisija za usmjeravanje djece s posebnim obrazovnim potrebama, koju čine: pedijatar i ljekari odgovarajuće specijalnosti, psiholog, pedagog, defektolog odgovarajuće specijalnosti i socijalni radnik, a u njenom radu učestvuju i roditelji, učitelj, odnosno vaspitač djeteta koje se usmjerava. 

Komisija prijedlog o usmjeravanju daje na osnovu svoje procjene, uvida u dokumentaciju i razgovora s roditeljima, a takođe je u obavezi da traži mišljenje od vaspitno-obrazovne ustanove u koju će dijete biti usmjereno i da prikuplja podatke o djetetu od drugih nadležnih institucija. U prijedlogu o usmjeravanju određuju se program vaspitanja i obrazovanja u koji se dijete usmjerava, obim i način sprovođenja dodatne stručne pomoći, potreba za angažovanjem asistenta u nastavi, kadrovski, prostorni, materijalni i drugi uslovi koje škola ili resursni centar u koji će dijete biti uključeno mora da obezbijedi, kao i elemente na osnovu kojih se obezbjeđuju i druga prava djeteta koja se ostvaruju prema posebnim propisima, ako tim propisima nije drukčije određeno.

Na osnovu prijedloga Komisije, organ lokalne uprave nadležan za poslove prosvjete donosi rješenja o usmjeravanju u obrazovni program. Rješenje sadrži rok koji ne smije biti duži od godine dana, u kojem je vaspitno-obrazovna ustanova dužna da prati postignuće i napredovanje djeteta radi provjere ispravnosti usmjeravanja, načina rada, dodatnih pomoći i podrške, realizacije ciljeva individualnog razvojno-obrazovnog programa. 

Na rješenje lokalne uprave se u roku od 30 dana od dana prijema može uložiti žalba Ministarstvu prosvjete, nauke, kulture i sporta Po žalbi odlučuje drugostepena komisija koju formira Ministarstvo, a koju čine pedijatar i ljekari odgovarajuće specijalnosti, defektolog, psiholog, pedagog, socijalni radnik i učitelj, odnosno vaspitač. Na osnovu odluke drugostepene komisije, Ministarstvo donosi rješenje o usmjeravanju, protiv kojeg se može pokrenuti upravni spor. 

Kao što smo naveli, ovakav postupak može se smatrati jednim od oblika diskriminacije djece s invaliditetom, budući da samo ona prolaze kroz proces usmjeravanja kroz koji ne prolaze njihovi vršnjaci bez invaliditeta,. Dodatno, djeca prilikom ovog postupka ne bivaju konsultovana, već Komisije daju prijedloge koji su kako se navodi “u najboljem interesu djeteta”. 

Revizija sistema usmjeravanja djece s invaliditetom u proces obrazovanja na način što će se u usmjeravanju primijeniti model pristupa zasnovan na ljudskim pravima i uzimati u obzir mišljenje djece, omogućila bi da svako dijete s invaliditetom dobije adekvatnu podršku za uključivanje u obrazovni sistem, prelazak s jednog na drugi nivo obrazovanja i kasnije na tržište rada. Nakon upisa djeteta u školu, odnosno resursni centar, vaspitno-obrazovna ustanova je dužna da u roku od 30 dana donese individualni razvojno-obrazovni program (IROP). 

IROP omogućava prilagođavanje sadržaja predmetnih programa – njihovo skraćivanje ili proširivanje, izmjene, prilagođavanje i individualizaciju načina realizacije sadržaja, mogućnost dopune alternativnim oblicima komunikacije, upotrebu znakovnog jezika, Brajevog pisma, asistivnih tehnologija. Ovaj dokument se u toku godine može mijenjati i prilagođavati.  Za sprovođenje, odnosno praćenje i prilagođavanje IROP-a, na nivou škole, odnosno resursnog centra, formira se stručni tim sastavljen od nastavnika i stručnih saradnika, uz učešće roditelja. Izradu sličnih individualizovanih planova podržava i Komitet UN za prava osoba s invaliditetom koji u Generalnom komentaru br. 4 navodi da je potrebno izraditi planove kojima bi se prepoznale potrebe za razumnim adaptacijama i specifičnim oblicima podrške potrebnim pojedinačnom učeniku, što uključuje obezbjeđivanje odgovarajućih pomagala, nastavnog materijala u alternativnim ili pristupačnim formatima, modele i načine komunikacije, komunikacionih tehnologija, pomagala za komunikaciju i asistivne i informacione tehnologije. 

Ovakvim planom se može prepoznati i potreba za pružanjem podrške od strane kvalifikovanog asistenta u nastavi. Takođe, u Generalnom komentaru se preporučuje i redovni monitoring i evaluacija ovih planova uz obavezno uključivnje učenika s invaliditetom. Što se načina primjene plana tiče, potrebno je da on bude određen u saradnji s učenikom, i kada je to potrebno, s roditeljem, starateljem ili trećim licem. U slučaju nedostupnosti podrške ili neadekvatnog pružanja, učenik mora imati mogućnost da zatraži njenu reviziju. U smislu ovih preporuka, potrebna je izmjena aktuelnog modela izade IROP-a na način koji bi u prvi plan stavio učenika s invaliditetom i uzeo u obzir njegove želje, uz mnogo opsežnije određivanje potreba za podrškom i razumnih adaptacija, koje se ne bi zasnivale isključivo na tehničkim adaptacijama i angažovanju asistenata u nastavi, već bi uključio i prilagođavanje škole i njenih sadržaja, obezbjeđivanje pristupačne literature i nastavnih programa, upotrebu jezika, pisma i načina komunikacije (znakovni jezik, Brajevo pismo, augmentativni i alternativni vidovi komunikacije), potrebne informaciono-komunikacione tehnologije, servise, usluge i pomagala.

Dakle, za roditelje je posebno važno da budu uključeni od početne faze procesa umjeravanja dok god se on sprovodi kao takav, posebno zato što se i potrebni servisi podrške navode u rješenju poput asistenta u nastavi, a posebno kasnije tokom izrade IROP-a kako njihovo dijete ne bi samo formalno bilo uključeno u proces obrazovanja bez sistemske podrške. Navedeno podrazumijeva i procjenu potrebne asistencije u nastavi. 

Asistencija u nastavi za učenike s invaliditetom se odnosi na pružanje pomoći učeniku s invaliditetom tokom pohađanja škole, a koja ima za cilj da olakša praćenje nastave, pomoć prilikom odlaska i dolaska u školu, hvatanje bilješki u toku trajanja nastave, pomoć prilikom izrade domaćih zadataka.

Škola zaključuje ugovor o radu sa asistentom u nastavi na određeno vrijeme, a najduže do kraja nastavne godine.

U skladu sa individualnim razvojno-obrazovnim programom i rasporedom časova, određuje se obim podrške koju asistent u nastavi pruža pod nadzorom nastavnika, stručne službe i direktora škole.

Jedan asistent u nastavi može biti angažovan za više učenika, čime se krši princip individualizovanog pristupa svakom učeniku. Njegovo angažovanje se obavlja u skladu sa individualnim razvojno-obrazovnim programom i rasporedom časova, na način koji ne ugrožava ostvarivanje potreba ni jednog od učenika.

Za asistenta u nastavi može biti angažovano lice koje ima najmanje IV nivo okvira kvalifikacija, koje je pohađalo obuku stručnog usavršavanja za rad sa djecom s invaliditetom. Od 2018. Centar za obrazovanje odraslih Gimnazije „Slobodan Škerović“ posjeduje Rješenje o izdavanju licence  za program obrazovanja za sticanje stručne kvalifikacije za asistenta u nastavi.

Puno radno vrijeme asistenta u nastavi iznosi 40 časova u radnoj nedjelji.

INDIVIDUALNO TRANZICIONI PLAN (ITP)

Individualni tranzicioni plan (ITP) je dio individualnog razvojno-obrazovnog programa čiji su ciljevi, mjere i aktivnosti usmjereni na podršku učeniku u procesu prelaska iz jednog obrazovnog nivoa u drugi, odnosno iz sistema obrazovanja na tržište rada i zapošljavanje. 

Postoje dva tranziciona plana: na kraju osnovne škole (ITP1) i na kraju srednjoškolskog obrazovanja (ITP2). Kada je riječ o ITP1, na samom početku se uspostavlja saradnja između osnovne i srednje škole. Ona se prvenstveno odnosi na razmjenu informacija, identifikaciju potencijala i sklonosti djeteta sa ciljem prelaska na sljedeći nivo obrazovanja, koji treba da ga osposobi za nezavisan profesionalni život. 

Kod ITP2, akcenat je na zapošljavanju, odnosno povezivanju obrazovanja sa tržištem rada, koji se za učenike završnih razreda srednje škole priprema kao dio IROP-a. Osim prelaska na tržiste rada, u ITP-2 se definiše i prilagođavanje radnog mjesta, okruženja i sl. Škole, kako osnovne, tako i srednje, su dužne da obezbjeđuju nesmetan prelazak djeteta i kontinuitet između nivoa obrazovanja. One treba da obezbijede neophodnu podršku djetetu i usmjeravaju se na programe tranzicije tako što prave veze između škola i prilagođavaju svoj obrazovni pristup kako bi odgovarao djetetu.

U cilju lakšeg prelaska s razredne na predmetnu nastavu, škola treba da formira tim koji ima zadatak da osmisli i sprovede mjere koje treba da olakšaju prelaz i privikavanje djeteta s invaliditetom na veći broj nastavnika i usložene zahtjeve, kao i da omogući kadru prilagođavanje na dijete.

ITP tim čine sljedeći članovi: učenik, nastavnici (odjeljenski starješina u osnovnoj školi, predstavnik stručnog aktiva srednje škole), stručni saradnici (osnovne i srednje škole), roditelji/staratelji, predstavnici uprave škole (osnovne i srednje). Po potrebi, mogu se uključiti pružaoci dodatne stručne pomoći i podrške (npr. stručnjaci resursnog centra, član mobilnog tima, asistent i sl.) kada stalni članovi tima procijene da im je neophodno još informacija značajnih za dijete. Članovi tima su u obavezi da na stručnim sastancima razmjenjuju iskustva o metodama, oblicima rada, didaktičkim sredstvima i preduzetim prilagođavanjima na osnovu stečenog iskustva. Pored navedenog, oni treba da pružaju podršku djeci, roditeljima, sarađuju sa djecom i porodicama u analizi prepreka. Uprava škole formira tim za izradu i praćenje ITP-a, i vodi računa o vremenskom planu rada, komunikaciji osnovne i srednje škole i formiranju zajedničkog tima za izbor zanimanja, definiše listu i ostvaruje kontakt sa ustanovama s kojima će se dalje sarađivati, organizuje sastanke, kako sa predstavnicima osnovne i srednješkole za koju se dijete orjentiše, tako i s komisijom za usmjeravanje. 

Predstavnici stručnih službi osnovne i srednje škole (pedagog, psiholog, defektolog) učestvuju u izradi ITP-a. Sprovode procjenu interesovanja i mogućnosti djeteta na osnovu različitih tehnika kao što su opservacija i intervju, ali i upotreba testa ličnosti i drugih sposobnosti profesionalnog opredjeljenja. Po potrebi, stručne službe sarađuju s Resursnim centrom i članom mobilnog tima, dok na osnovu razvojnih i obrazovnih postignuća djeteta formiraju profil njegovih profesionalnih potreba. 

Odjeljenjski starješina prati postignuća učenika u skladu s IROP-om, kao i motivisanost, postignuće, pokazana interesovanja i potencijale učenika. On, takođe, organizuje sastanke odjeljenskog vijeća na kojima prikuplja podatke o profesionalnim interesovanjima i potrebama djeteta, nakon čega dobijene podatke, zapažanja i impresije upoređuje, razmatra sa stručnom službom, obavlja direktnu i neposrednu komunikaciju s roditeljima, i učestvuje u izradi i sprovođenju ITP-a. Članovi tima iz srednje škole za dijete s invaliditetom izrađuju plan obilaska škole i predstavljaju program stručnog obrazovanja za koji je zainteresovano. Takođe, djete može da razgovara i s članovima aktiva stručne grupe predmeta obrazovnog programa za koji je zainteresovano. Nakon toga, nastavnici stručnog aktiva sa stručnom službom škole postavljaju preliminarnu procjenu djetetovih interesovanja, potreba i potencijala u okviru zanimanja za koje je ono pokazalo interesovanje. S druge strane, s roditeljima/starateljima neophodno je razmjenjivati informacije koje su značajne za izradu djelotvornog programa rada u školi, kako bi se utvrdio adekvatan način komunikacije s djetetom, ali i stvorili uslovi za adekvatnu socijalizaciju i ostvarivanje njegovih potencijala. Pritom se ne smije izostaviti procjena trenutnog nivoa postignuća, prepoznavanje interesovanja i potrebe djeteta koji će dovesti do pravilnog izbora budućeg zanimanja. 

SERVISI PODRŠKE ZA UČENIKE S INVALIDITETOM

Servisi podrške treba da pomognu u povećanju nivoa nezavisnosti osoba s invaliditetom i potpunom ostvarivanju njihovih prava. Oni su jedan od temeljnih segmenata koncepta proširenih prava, a njihova uloga je pružanje podrške u zadovoljavanju potreba osoba s invaliditetom u različitim oblastima života.

Već smo pomenuli šta podrazumijeva asistencija u nastavi za učenike s invaliditetom dok asistencija u nastavi za studente s invaliditetom se odnosi na pružanje pomoći studentu s invaliditetom tokom studiranja, a koja ima za cilj da olakša praćenje nastave, pripremanje predispitnih i ispitnih obaveza. Asistencija u nastavi podrazumijeva pružanje pomoći osobi s invaliditetom prilikom odlaska i dolaska sa fakulteta, za vrijeme trajanja predavanja (hvatanje bilješki tokom predavanja, pomoć prilikom popunjavanja kolokvijuma), ali i van predavanja (kucanje seminarskih radova, domaćih zadataka, fotokopiranje literature i sl).

Udruženje već duži niz godina sprovodi psihološko savjetovalište, kao jedan od vidova osnaživanja i ličnog osamostaljivanja mladih i osoba s invaliditetom. U skladu s mogućnostima i projektnom podrškom UMHCG pruža individualne i/ili grupne seanse. Navedeni servis podrške se sprovodi u cilju motivacije za lični napredak, otvorenost, aktivno uključivanje u rad Udruženja, samospoznaju, samoprihvatanje, rješavanje problema i prevazilaženje do tada naizgled nepremostivih prepreka i problema, veću borba za ostvarivanje sopstvenih prava i sl.

UMHCG omogućava prilagođavanje literature za studente s invaliditetom kojima je to potrebno, i to radi u saradnji s Organizacijom slijepih za Nikšić, Šavnik i Plužine koja u okviru Audio biblioteke prilagođava knjige na način što se štampana izdanja prvo skeniraju, zatim se knjiga sređuje i pakuje za slanje mejlom na dalju proceduru volonterima. Nakon skeniranja, knjiga se dijeli na „pakete“ od po 10 stranica, čuva u Word formatu, pa tako na primjer ako knjiga ima 360 strana, ona će biti podijeljena u 36 „paketa“. Audio biblioteka šalje mejlom volonterima pakete teksta, najčešće u TIF formatu i dokument u Wordu na kome se vrši ispravljanje. Volonter iščitava tekst, koriguje eventualne greške i vraća finalni tekst u Word formatu. Kada se prikupe svi djelovi knjige, „paketi“ se spajaju u jedan finalni dokument u Word formatu. Gotova knjiga se postavlja na server, iz Word dokumenta konvertuje se u web HTML format, a po želji korisnika šalje se u Word ili MP3 formatu.

Osim toga, Udruženje je pruža i uslugu prevoza "od vrata do vrata" za osobe s invaliditetom koje žive, rade ili se obrazuju na teritoriji Glavnog grada Podgorica, čije dugoročno uspostavljanje i finansiranje očekujemo od Glavnog grada nakon završetka projektne aktivnosti. Uslugu je moguće naručiti pozivom na neki od brojeva telefona: 067 124 000 i 020 282 300. 

Sadržina ovog teksta je nastala u okviru aktivnosti Onlajn pravno savjetovalište za djecu i mlade s invaliditetom kroz projekat Osnaživanje i kvalitetno uključivanje kroz pomoć, pravne informacije i podršku (EQUALIS – Empowerment and Quality inclUsion through Assistance and Legal Information and Support) koji UMHCG sprovodi uz finansijsku podršku UNICEF-a (Predstavništvo u Crnoj Gori).

Pripremila: Anđela Miličić

Na Univerzitetu Crne Gore je u prethodnom periodu realizovano nekoliko vrijednih projekata koji su ili u cjelosti ili u nekim elementima bili posvećeni studentima s invaliditetom. O projektima, idejama za unapređenje svih segmenata rada kada su u pitanju studenti s invaliditetom i budućim aktivnostima su govorile prof. dr Tatijana Dlabač, sa Pomorskog fakulteta Kotor, i prof. dr Tatjana Novović, dekan Filozofskog fakulteta, na panel diskusiji u okviru događaja Mjesec Evrope – Mjesec programa Erasmus+. Događaj je juče organizovala Nacionalna Erasmus+ kancelarija u Crnoj Gori, u Narodnoj biblioteci “Radosav Ljumović” u Podgorici, a tema diskusije je bila Inkluzija mladih sa invaliditetom u Erasmus+ programu mobilnosti

Profesorica Dlabač je predstavila projekat koji je u svom planu imao realizaciju radne prakse u regionu za studente s invaliditetom, a na kojem je Univerzitet Crne Gore imao ulogu partnerske institucije. Naziv projekta, na kojem je Dlabač bila koordinator, je Prelaz studenata sa invaliditetom od visokog obrazovanja do zapošljavanja u Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori (“School-to-Work Transition for Higher education students with disabilities in Serbia, Montenegro and Bosnia & Herzegovina (TRANS2WORK)”.

“Ovaj projekat je učvrstio veze Univerziteta Crne Gore i Udruženja mladih s hendikepom Crne Gore i značajno doprinio podizanju svijesti o inkluziji studenata s invaliditetom u procesu sticanja visokoškolskog obrazovanja i njihovog pozicioniranja na tržištu rada. Kroz TRANS2WORK projekat je nabavljena vrijedna oprema za studente s oštećenjem vida i sluha koja je na raspolaganju široj zajednici u Centralnoj univerzitetskoj bilioteci”, naglasila je Dlabač.

Svoja iskust<yva o stečenoj dvomjesečnoj radnoj praksi kroz program mobilnosti (eng. Special Mobility Strand) objasnili su Katarina Miljan Cerović, korisnici granta.

Profesorka Dlabač je ukazala da je neophodno povezivanje svih radnih timova koji u svojim projektnim aplikacijama imaju aktivnosti vezane za studente sa invaliditetom, kao i to da se trenutno na Univerzitetu Crne Gore realizuje nekoliko ovakvih projekata (ENEMLOS, ReFLAME i IESP).

Jedan od prvih projekata iz TEMPUS programa je realizovao projektni tim Filozofskog fakulteta (FOSFIM - Foundation of Study Program for Inclusive Education in Montenegro). Dekanka ovog fakulteta, prof. Novović, koja je svojevremeno bila rukovodilac FOSFIM projekta, apostrofirala je značaj akreditovanog jednogodišnjeg master studijskog programa za inkluzivno obrazovanje i potvrdila da je zajednički rad i sinergija projektnih aktivnosti vezanih za studente s invaliditetom nešto što bi trebalo biti u fokusu ravnopravnog obezbjeđenja uslova za sticanje visokog obrazovanja za sve studente na Univerzitetu Crne Gore.

Na otvaranju ovog događaja govorili su Vanja Drljević, direktorka Nacionalne Erasmus+ kancelarije u Crnoj Gori, Tamara Milić, načelnica za inkluzivno obrazovanje u Ministarstvu prosvjete, nauke, kulture i sporta, Danilo Vučinić, ispred Kancelarije za mlade Opštine Podgorica i Anđela Radovanović, ispred Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore.

Panelisti su ukazali na novi ciklus programa Erasmus+ čiji je jedan od prioritetnijih oblasti inkluzija u visokom obrazovanju. 

“Ono što ovaj program izdvaja od ostalih je niz mogućnosti za studente sa invaliditetom koji mogu učestovati u programima mobilnosti”, izjavila je Rina Muhaj ispred Nacionalne Erasmus+ kancelarije.

O iskustvima mobilnosti mladih s invaliditetom kroz Erasmus + volonterske programe više informacija je dala Mirela Kalamperović predstavnica ADP ZID, a svoje iskustvo kroz ovaj program je prenijela Katarina Cerović, učesnica programa.

Nikolina Radulović je, ispred Kancelarije za međunarodnu saradnju Univerziteta Crne Gore, ohrabrila buduće učesnike i korisnike programa mobilnosti, ističući da su dosadašnji utisci studenata ukazivali na pospješivanje razumijevanja različitih kultura, lično napredovanje i kvalitet procesa internacionalizacije institucija iz kojih dolaze.   

Univerzitet Crne Gore u posljednjoj deceniji njeguje osjećanje pripadnosti evropskom obrazovnom prostoru kroz programe mobilnosti akademskog i administrativnog osoblja, a takođe i studenata. Veliki broj potpisanih međuistitucionalnih ugovora omogućavaju našim studentima na svim nivoima studija mobilnost na preko 100 univerziteta iz više od 20 evropskih zemalja.

 

Izvor: sajt Univerziteta Crne Gore

Priredila: Anđela Miličić

Mira, Ana, dva Gorana i Blagoje su tim. Tim koji se bavi izradom privezaka, majica... Tim koji svakodnevno dijeli razne ideje, vještine, ali i brige, teret... život.

Ipak, vizija za sve je krenula od našeg sugrađanina, Nikšićanina Gorana Macanovića. Nakon sedam-osam godina rada u državnom sektoru, shvatio je, kaže, da to nije ambijent u kojem može da ispolji sve svoje potencijale koje smatra da ima.

Prvo je, sa svojom suprugom Anom krenuo sa Agencijom za organizovanje slavlja i veselja. Ipak, to nije uspjelo pa su pokušavali sa komercijalnim geronto servisom. I to je, bilo bez uspjeha pa su konkurisali kod Zavoda za zapošljavanje za program iz kojeg se rodila firma Oganj.

„Meni često kažu da sam ja rođen u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu, da živim u Americi možda bi se neka od mojih ideja i realizovala, ali ovdje, u ovom ambijentu teško. Onda sam razmišljao šta bi mogli da radimo da to ne bude kopija nečega što već postoji. Došao sam na ideju da pravimo priveske u obliku mapa, sela i plemena računajući da smo društvo koje drži do zavičaja“, priča nam Goran.

Kroz taj projekat je zaposlio tri osobe. Kaže da nemaju promet koji bi im omogućio da posao bude održiv, ali nekako se premošćavaju. Razmišljao je i da stavi tačku na čitavu priču oko firme, ali je, na zadovoljstvo mnogih kupaca, odustao.

„Ja sam više puta razmišljao da završim sa projektom, ali zbog pozitivnih komentara na Instagram stranici nijesam. Mi praktično nemamo fizički kontakt sa kupcima. Oni poruče preko Instagrama, šaljemo im kurirskim službama i oni pojma nemaju ko to radi. Stižu nam komentari „stigao je privezak, fantastičan je“, „svaka čast na ideji“. Kad vidim da se to ljudima stvarno sviđa, drži me to i ne odustajem“, objašnjava on.

Sad samo, kaže, rade priveske i majice. Bila je ideja da rade magnete i suvenire, ali im to nije uspjelo, ali ih nije ni obeshrabrilo.

„Rekli smo nastavljamo dalje“, sjeća se Goran.

Rade priveske po želji, može bilo ko da odabere, bilo kakav oblik, tekst, sliku, sve što žele. Razmišlja i da prošire asortiman, ali vrijeme je takvo da se niko ne usuđuje da ulazi u nove poduhvate.

Svemu ovome, a najviše neodustajanju su ga, kaže, naučili principi samostalnog života. Ako napravi neku lošu procjenu - nastavi dalje.

Odluku da hoće da živi sam nakon završenog Pravnog fakulteta vidi kao ključ svega, svih kasnijih uspjeha, iako ih Goran ne doživljava tako.

„Da sam prihvatio najdobronamjerniji mogući savjet mojih roditelja i porodice da ne živim sam, siguran sam da ne bi to ostvario, ne zato što sam manje vrijedan, pametan, nego ne bih bio u prilici da sam odlučujem o svemu i da sam stisnem petlju i osnujem firmu, pa i ako pogriješim“, dodaje.

Zbog toga je danas tu gdje je – osnivač firme Oganj, jedan od osnivača Udruženja mladih sa hendikepom, predsjednik Saveza slijepih, član raznih komisija, i ono što mu je najvrijednije – suprug i otac dvoje djece.

„Nijesam ja još završio svoju misiju, ali svaka ta kockica je podstrek za neke nove ideje i uspjehe“, kaže nam on za kraj razgovora.

O tim uspjesima i idejama smo dogovorili razgovor na nekoj narednoj kafi, jer morali smo da idemo, posao zove, a da nijesmo ni primijetili da je već prošlo dva sata.

A i šta je dva sata za sve ono što Goran ima da nam kaže.

 

 Autorka: Marija Vujović

 

Ovaj tekst je nastao kao rezultat konkursa raspisanog od strane Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore za novinare/ke, zaposlene u medijima ili freelance novinare/ke koji se organizovao u susret Evropskom danu samostalnog života – 5. maju, i kao podrška kampanji koju je UMHCG sprovodilo tim povodom. 

Kampanju povodom 5. maja UMHCG je organizovalo u sklopu projekta EU4ME koji finansira Evropska unija, a sprovodi ga Generalni sekretarijat Vlade Crne Gore, kao i kroz projekat Osamostali se! koji sprovodi UMHCG a finansira Ministarstvo finansija i socijalnog staranja kroz konkurs za NVO u 2020.

Dragan Tepavčević, osoba koja ima cerebralnu paralizu, u braku je sa njegovom Jovankom – srodnom dušom. Prije skoro godinu dobili su kćerku Aleksiju.

Dragan nije osoba koja voli da se eksponira, niti da ističe u javnosti uspjehe koje je do sada postigao, jer voli da ih čuva za sebe i uži krug prijatelja. Međutim, pristao je da u svojoj priči iznese, čak, i neke intimne detalje iz života, samo iz jednog razloga – očekuje da će nekome biti vjetar u leđa da ostvari određene želje koje su, možda, potisnute pod uticajem pojedinaca ili generalno društva.

Prvi korak – prihvatiti sebe

„Kada govorimo o osobama sa invaliditetom, veća je barijera taj prvi korak - kako naći srodnu dušu, nego nešto dalje, kako smo se ostvarili kao roditelji. Jovanka je supruga koja me je prihvatila takav kakav jesam. Ona se zaljubila u mene u totalitetu, i fizičkom i intelektualnom i duhovnom, kako god. Čovjek treba da prihvati sebe onakvog kakav jeste“ , kaže on.

Upoznali su se sasvim slučajno. Ona je počela da radi u jednoj organizaciji čiji je osnivač i povremeno je dolazio tu. Ističe, uz osmijeh, da se iza svega, krije jedna anegdota. Pošto radi kao socijalni radnik u Centru za socijalni rad u Podgorici, jednom prilikom se zadesio u nikšićkom Centru za socijalni rad, te mu je tadašnji direktor predočio mogućnost da može da pređe kod njih da radi. Kada ga je, međutim, pitao je li oženjen, rekao mu je, u šali, da ne može da pređe kod njih dok to ne završi.

„Kada sam izašao iz njegove kancelarije pošao sam u tu NVO, gdje je radila Jovanka, i tog dana sam je upoznao. Ona kaže da ne vjeruje u sudbinu, pa neka bude slučajnost“, dodaje Dragan, uz osmijeh.

Komentari nakon vjenčanja

Kada su se vjenčali pojedinci su njihove fotografije sa vjenčanja počeli da dijele na društvenim mrežama. Uslijedile su salve komentara, među kojima je bilo i patetičnih. Bilo je onih koji su veličali Jovanku, u smislu toga da joj svaka čast što je donijela takvu odluku i upustila se u sve to. Dragan kaže da ih takvi ljudi prosto nijesu posmatrali kao normalnu pojavu.

„Znajući kakav je naš narod - ok mi je to. Ja sam na to navikao, ne dotiče me to. Poručujem svima koji budu u sličnoj situaciji da to ne primaju ka srcu, neka im to bude snaga za dalje, jer će uvijek biti takvih komenatra. Treba se usredsrediti na odnos između supružnika, ostalo sa strane je stvarno manje bitno. Ako im znači podrška sa strane neka samo gledaju pozitivne komentare, na ostale neka se ne obaziru“, poručuje on.

Bilo je negativnih komentara i nakon toga – kada je njegova supruga ostala trudna. Pojedinci iz našeg okruženja su se pitali šta će da se desi ako se rodi beba, osoba s invaliditetom.

„Cerebralna paraliza nije nasljedna. Nravno, važno je da dijete bude zdravo. Prosto, plod ne bismo dirali i da je bilo kakvih ,,falinki”, ako to ne bi ugrozilo život majke“, ističe on.

Dok Dragan komentariše društvene prepreke kojim se otežava život osobama s invaliditetom, to radi britkog uma, sa zavidnim nivoom samopouzdanja, strpljenja, te uz dozu duhovitosti. Kaže da ne postoji neki poseban recept kako je dosegao taj nivo - sve je izgradio kroz godine iskustva borbe za svoja prava.

„Po zanimanju sam socijalni radnik i imam tu neku notu pomirljivog i razumijevanja za sve što se dešava. Da kažem da je bila laka borba za ovo što sam postao danas – nije“, ističe on.

Prisjeća se koliko mu je bio težak život kada je bio dječak. Suočavao se sa raznim predrasudama i nije mu bilo jasno zašto se ljudi tako ponašaju prema njemu.

„Ne bih se generalno vraćao na taj period. Bilo je jako teško savladavanje svih prepreka, u periodu osnovne škole. To je bilo jako stresno“, kaže on.

Otac napravio drvenu rampu ispred fakulteta

Izabrao je da upiše Fakultet političkih nauka, smjer socijalnog ranika kako bi profesionalno nastavio da pomaže drugima, a ta životna faza visokog obrazovanja je bila poseban izazov, prije svega, iz fizičke perspektive. Njegov otac je ispred fakulteta napravio drvenu rampu kako bi mogao invalidskim kolicima da uđe u zgradu.

„Tu je ona bila dugo godina. Bitno mi je bilo samo da uđem u zgradu. Kada sam završio fakultet napravili su lift (osmijeh). Sve mi je to bio izazov. Imao sam dosta sreće, mnoge kolege su mi pomagale. Bilo je komičnih kolega koji su me nosili do gore kao nevjestu. Zezali smo se“, dodaje Dragan.

Ako hoćeš da voziš, nabavi ručne komande

Tokom studija je odlučio da položi vozački ispit. Ni taj posao nije mogao glatko da završi, kao što to čine ,,obični“ građani. Kada je položio testove, vlasnik jedne auto škole mu je rekao da mora da nabavi auto sa komandama kako bi mogao da nauči da vozi.

„Nabavim ja komande i desilo se da mi brat od strica ponudi automobil, i majstor je vrsni, te smo uspjeli da na njegova kola namontiramo ručne komande i presrećan sam bio. Inače sam krišom pokrenuo priču oko vozačkog, jer sam želio da iznenadim svoju porodicu“, priča Dragan.

Kada je počeo da vozi auto, živio je u Studentskom domu, te mu je bio olakšan odlazak do fakulteta. Prisjeća se da je jednom prilikom, kada su se vraćali sa fakulteta, koleginici ponudio prevoz, ali se nije usudila da sjedne sa njim.

„Rekla je da ima obavezu u gradu i da ne može. Smiješno mi je to bilo, ali nisam htio da komentarišem. Zadržao sam se i ja tada negdje po gradu i kad sam prilazio domu, desilo se da smo stigli u isto vrijeme, i ja sam joj svirnuo i mahnuo. Nek zna da sam shvatio zašto neće sa mnom (osmijeh). Ako se neko plaši, u redu je to. Samo mi je to bilo komično“, ističe naš sagovornik.

Generalno bi volio da se kompletno društvo primijeni i po automatizmu bi se i osobe s invaliditetom malo više pokrenule i postale bi vidljivije. Kaže da se dosta njih, nažalost, zadovoljava onim što drugi kažu da treba da urade, te ako imaju neko prave iz socijalne i dječje zaštite odluče da sjede kod kuće i uživaju. Ne vole izazove.

Roditelji sputavaju svoju djecu

„Treba da krenu da se bave nečim, da pronađu neke svoje talente, interesovanja. Svi smo mi talentovani za nešto. Meni je neko mogao da kaže da ne mogu da trčim i da, ne mogu, zaista, ali imam neke svoje druge kvalitete koje sam razvijao i nije me ta ocjena da ne mogu da trčim obeshrabrila u životu. Meni je najviše značilo što me porodica nije sputavala i bio sam slobodan. Danas imamo primjere gdje su roditelji obrazovani ljudi i imaju dobre poslove, a dijete koje ima određeni invaldiitet ne ide nigdje, ostavljaju ga kod kuće i tako ga sputavaju. To mora da se promijeni i ja ih ohrabrujem da ustanu i naprave neku promjenu. Oslobodite se okova“, zaključuje naš sagovornik.

Autorka: Nada Đurđevac

Ovaj tekst je nastao kao rezultat konkursa raspisanog od strane Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore za novinare/ke, zaposlene u medijima ili freelance novinare/ke koji se organizovao u susret Evropskom danu samostalnog života – 5. maju, i kao podrška kampanji koju je UMHCG sprovodilo tim povodom.

Kampanju povodom 5. maja UMHCG je organizovalo u sklopu projekta EU4ME koji finansira Evropska unija, a sprovodi ga Generalni sekretarijat Vlade Crne Gore, kao i kroz projekat Osamostali se! koji sprovodi UMHCG a finansira Ministarstvo finansija i socijalnog staranja kroz konkurs za NVO u 2020.

Brojne javne ličnosti iz Crne Gore dale su podršku samostalnom življenju osoba s invaliditetom, kroz poruke važnosti dostojanstva, slobode, jednakosti, samostalnosti, pravde i pravičnosti, mobilnosti i poštovanja različitosti koje su uputili u video kampanji. 

Tako su u kampanji učestvovali: dr Dritan Abazović, potpredsjednik Vlade Crne Gore, poslanici Nikola Janović, Danijel Živković i Miloš Konatar, mr Sead Šahman, predsjednik mladih Bošnjačke stranke, ministri i ministarke i to: mr Tamara Srzentić, ministarka javne uprave, digitalnog društva i medija, mr Sergej Sekulović, ministar unutrašnjih poslova, Mladen Bojanić, ministar kapitalnih investicija i dr Jelena Borovinić-Bojović, ministarka zdravlja, potom Janko Odović, državni sekretar u Ministarstvu finansija i socijalnog staranja, prof. dr Danilo Mrdak, državni sekretar u Ministarstvu ekologije, prostornog planiranja i urbanizma, i dr Milena Lipovina-Božović, državna sekretarka u Ministarstvu ekonomskog razvoja, kao i mr Tamara Milić, načelnica Direkcije za inkluzivno obrazovanje u Ministarstvu prosvjete, nauke, kulture i sporta. U kampanji su takođe učestvovali i Zorka Kordić, glavna pregovaračica Crne Gore sa Evropskom unijom, kao i mr Siniša Bjeković, zaštitnik ljudskih prava i sloboda. 

Tema ovogodišnjeg 5. maja bila je Mobilnost, koja kao takva obuhvata pravo na ličnu pokretljivost i mobilnost (slobodu kretanja) osoba s invaliditetom. (Lična) pokretljivost i/li mobilnost mogu se široko tumačiti, i obuhvataju pojmove kao što su: sloboda kretanja, prava, usluge i sredstva podrške, putovanje u svrhu rada i/li razonode, uključujući i programe mobilnosti i razmjene, javni i privatni transport, (ograničenja) kretanja usljed pandemije COVID-19, značaj pokretljivosti za djecu i odrasle osobe koje žive u institucijama, i sve drugo na šta vas asociraju riječi pokretljivost i/li mobilnost.

Pozivamo medije da podijele i emituju poruke iz kampanje i na taj način pruže podršku aktivnostima koje imaju za cilj da promovišu važnost obezbjeđivanja uslova za samostalni život osoba s invaliditetom u Crnoj Gori, u želji da poruke iz kampanje budu stvarnost koju ćemo živjeti. Ujedno kampanja je jedna od aktivnosti koja se u Crnoj Gori sprovodi u susret 9. maju, Danu Evrope. 

Video je dostupan ovdje

Kampanju je UMHCG organizovalo u okviru projekta EU4ME koji finansira Evropska unija, a sprovodi ga Generalni sekretarijat Vlade Crne Gore, kao i kroz projekat Osamostali se! koji sprovodi UMHCG, a finansira Ministarstvo finansija i socijalnog staranja kroz konkurs za NVO u 2020.

„Mi kao društvo jedino možemo da uspijemo ako svi budemo bili zajedno. Svaki pojedinac je značajan za sebe i bez svakog pojedinca naš mozaik građanske Crne Gore nikada neće biti zaokružen“, saopštio je potpredsjednik Vlade Crne Gore dr Dritan Abazović.

On je to poručio otvarajući Konferenciju o samostalnom životu osoba s invaliditetom koja je održana u organizaciji Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) povodom 5. maja, Evropskog dana samostalnog života.

Na samom početku, potpredsjednik Abazović se osvrnuo na rad i doprinos pok. Milenka Vojičića, za kojeg je istakao da je pokretačka snaga svih ljudi koji su se borili za jednakost.

Govoreći o onome što je država uradila u prethodnom periodu kako bi poboljšala mobilnost osoba s invaliditetom (OSI) i adaptirala različite objekte od javnog značaja, Abazović je kazao da sigurno postoji određeni napredak i da su institucije sistema uradile nešto više nego u prethodnih pet godina, ali da to, ipak, nije dovoljno niti je postignut zadovoljavajući nivo. Dodao je da se sve državne institucije moraju založiti više kako bi doprinijeli mobilnosti OSI, te je u tom smislu istakao da u tom smislu nije važno samo usvajanje Budžeta, već i dobra volja.

„Ako budemo imali dovoljno volje, mislim da ćemo naći sredstva da adaptiramo naše zgrade i naše javne ustanove za sve ljude, da omogućimo veću inkluziju, veću mobilnost i da se radujemo različitostima“, naveo je potpredsjednik Abazović.

Na pomenutom događaju on je kazao da je važno da kao pojedinci izađemo iz komfora razmišljanja i oslobodimo se ličnih i sebičnih interesa, te da svi zajedno damo lični doprinos za našu zajednicu.

„Naš najveći lični interes jeste da zajednica građanska Crna Gora konačno profunkcioniše, da bude jedno društvo blagostanja, većeg životnog standarda i veće inkluzije“, istakao je potpredsjednik Abazović.

Potpredsjednik Vlade dr Dritan Abazović je izrazio nadu da će se 5. maj 2022. dočekati na način što će se konstatovati neki vidljivi uspjeh, istakavši da je to možda mala stvar za državu, ali velika za ono što treba da bude jedna puna inkluzija, kao i stvaranje jednog društva jednakih šansi i ostvarivanje punih prava svih građana na ono što im zaista pripada.

„Demokratija bez jednakosti i bez principa nema svoj puni smisao i smatram da je ovo samo jedan doprinos demokratskom društvu i društvu veće pravde i veće inkluzije“, zaključio je potpredsjednik Abazović u svom izlaganju.

Izvor: Saopštenje Vlade Crne Gore 

Priredila: Anđela Miličić

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) uputilo je srednjim školama na teritoriji Crne Gore Inicijativu za podsticanje inkluzivnog obrazovanja učenika s invaliditetom s namjerom  da učenike koji su usmjereni u obrazovni proces, te one za koje postoji izrađen IROP/ITP informišemo o sadržaju o servisima podrške koje mogu ostvariti posredstvom Studentske savjetodavne kancelarije i radi povezivanja s UMHCG zbog aktivnosti savjetovanja koju sprovodimo i dalje podrške u procesu obrazovanja mladih s invaliditetom. 

Naime, u društvu, pa tako i u obrazovanju i na nivou politika i prakse, je i dalje prisustna primjena funkcionalnog ili medicinskog modela pristupa invaliditetu, kao i kontinuirano neobezbjeđivanje adekvatnih servisa podrške za učenike s invaliditetom, (usluga psihološkog savjetovališta, dostupan prevoz, nepristupačna literatura za osobe oštećenog vida ili literatura u lako čitljivom ili lako razumljivom formatu, neadekvatno obezbjeđivanje asistencije u nastavi, individualizovan pristup svakom učeniku, alternativne metode nastave i dr) zbog čega je prisutan nejednak broj učenika koji upisuju osnovno obrazovanje i onih koji se odlučuju da nastave srednje, a posebno onih koji kasnije upišu fakultet, ali i nedovoljan kvalitet procesa obrazovanja. Smatramo da je učenicima s invaliditetom potrebno omogućiti adekvatne servise podrške tokom obrazovanja, individualizovan pristup u radu, kako bi se na pravi način podstaklo razvijanje navika kod učenika i usvajanje znanja na pravi način, u skladu s potencijalima i individualnim mogućnostima, a sve u cilju motivacije za nastavak daljeg školovanja, odnosno sticanja znanja i vještima a ne samo formalnog obrazovanja - diplome. 

U skladu s navedenim, uprava škola je informisana da UMHCG sprovodi Savjetovalište za srednjoškolce s invaliditetom i to srijedom od 10.00h do 12.00h.  Ova aktivnost ima za cilj informisanje učenika s invaliditetom o pravima i servisima podrške tokom školovanja, stvaranje ravnopravnijih uslova, kako za vrijeme srednjeg obrazovanja – upućivanjem različitih inicijativa srednjim školama, kao što su inicijative za upis djece s invaliditetom, vanredno polaganje nastave i/li poštovanje standarda pristupačnosti, tako i za vrijeme visokog obrazovanja.

Dodatno, putem Savjetovališta studenti će biti informisani i osnaženi za nastavak daljeg školovanja, na način što ćemo im pružiti podršku pri odabiru željenog fakulteta i prilikom upisa na fakultet, redovno ili po principu afirmativne akcije (ovo uključuje i pomoć prilikom prikupljanja i predaje dokumentacije), pružanje informacija u cilju ostvarivanja prava na studentsku stipendiju i smještaj u studentskom domu. 

Kroz ovu aktivnost učenici će biti informisani i o pravima i mogućnostima koje mogu ostvariti kao brucoši u skladu sa Zakonom o visokom obrazovanju. Prije svega ističemo: 

- upućivanje inicijative za primjenu principa afirmativne akcije prilikom upisa, i u situaciji kada se kandidat za upis na studijski program na osnovnim i specijalističkim studijama nalazi ispod crte odnosno ispod propisanog broja kandidata za upis. 

- upućivanje inicijative fakultetskoj jedinici/konkretnom profesoru da omogući polaganje predispitnih i ispitnih obaveza na način, u vrijeme i u formi koja studentu najbolje odgovara, uključujući i pomjeranje kolokvijuma/ispita ukoliko je student s invaliditetom bio spriječen da izađe u prvobitno zakazanom terminu;

- upućivanje Zahtjeva za povraćaj novca uplaćenog po osnovu naknade za školovanje ili drugih administrativnih troškova fakultetskoj jedinici/univerzitetu, i dr.

Ovom prilikom pozivamo sve zainteresovane da nam se obrate za informacije i savjete pozivom na brojeve telefona UMHCG: 020 265 650; 067 801 761; 069 385 981 ili slanjem poruke na Fejsbuk stranicu

Ova aktivnost se trenutno sprovodi u okviru projekta Nauči – primijeni promijeni, koji je finansijski podržan od strane Ministarstva prosvjete, nauke, kulture i sporta, kroz konkurs Inkluzija na djelu za finansiranje projekata/programa za NVO u oblasti institucionalnog i vaninstitucionalnog obrazovanja-podoblast podrška inkluzivnom obrazovanju za 2020.

Pripremila: Anđela Miličić, koordinatorka Studentske savjetodavne kancelarije

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore poziva svu zainteresovanu javnost da isprati Konferenciju posvećenu Evropskom danu samostalnog života, koja je planirana za srijedu, 5. maja, s početkom u 12.00 časova, a čiji je direktan prenos omogućen posredstvom ZOOM-a i Facebook stranice UMHCG.

Konferenciju će otvoriti potpredsjednik Vlade dr Dritan Abazović i ambasadorka EU u Crnoj Gori NJ. E. Oana Kristina Popa, dok će u panelu vrijeme biti rezervisano za izlaganje zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore Siniše Bjekovića, ministra finansija i socijalnog staranja Milojka Spajića i izvršne direktorice UMHCG Marine Vujačić

Koristimo ovu priliku da pozovemo sve zainteresovane da prate događaj i uključe se na isti postavljanjem pitanja tokom diskuje, planirane nakon panela. Takođe, pitanja se mogu slati i prije i tokom Konferencije na mejl adresu Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli., kao i na Facebook stranici UMHCG.

Tradiciju obilježavanja Evropskog dana samostalnog života pokrenula je 2014. Evropska mreža za samostalni život (European Network for Independent living - ENIL), čija je UMHCG punopravna članica, pa se ove godine obilježava osmi put zaredom i to na temu Mobilnosti OSI. Mobilnost kao posebno važna tema obuhvata više prava kao što su sloboda kretanja i lična pokretljivost, pristupačnost, život u zajednici, adekvatan životni standard i dr. Na ovaj datum se svake godine skreće pažnja s ciljem podizanja svijesti javnosti o pravu i značaju samostalnog življenja za osobe s invaliditetom, kao i ključnim principima samostalnog života: samostalnom donošenju odluka, izboru, odgovornosti, kontroli i pravu na grešku. OSI treba motivisati na život u zajednici, i omogućiti im maksimalno dostižni nivo življenja po principima filozofije samostalnog života, a ne na život „pod ključem“ u instituciji ili sopstvenom domu. 

Događaj povodom 5. maja UMHCG organizuje u okviru projekta EU4ME koji finansira Evropska unija, a sprovodi ga Generalni sekretarijat Vlade Crne Gore, kao i kroz projekat Osamostali se! koji sprovodi UMHCG a finansira Ministarstvo finansija i socijalnog staranja kroz konkurs za NVO u 2020.

Za sve dodatne informacije možete kontaktirati UMHCG na brojeve telefona 020 265 650, 067 801 761 ili 069 385 981

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore poziva crnogorske novinare/ke, zaposlene u medijima ili freelance novinare/ke za učešće na konkursu za pripremu medijskih priloga posvećenih pravu na samostalni život osoba s invaliditetom. Konkurs se organizuje u susret Evropskom danu samostalnog života – 5. maju, i kao podrška kampanji koju UMHCG sprovodi tim povodom.

Novinari/ke se ohrabruju da pripreme i pošalju autorske tekstove, emisije, video sadržaje i sl. na teme samostalnog života, slobode i mobilnostiPoslati sadržaj mora biti isključivo tematski kreiran između 23. aprila i 3. maja. Kandidovani materijal za nagradu na Konkursu može biti i objavljen, ali samo u periodu nakon raspisivanja ovog Konkursa. Komisija će izabrati najbolje materijale čiji autori/ke će biti nagrađeni novčanim nagradama.

Materijal za konkurs se može slati najkasnije do 3. maja 2021. do 23.59 časova, na mejl adresu Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli.. Dodjela nagrada će biti upriličena na tematskoj konferenciji planiranoj u susret 5. maju, a nagrađeni materijali će biti objavljeni na portalu www.disabilityinfo.me.

Kampanju povodom 5. maja UMHCG organizuje u sklopu projekta EU4ME koji finansira Evropska unija, a sprovodi ga Generalni sekretarijat Vlade Crne Gore, i to kao mjeru Akcionog plana za 2021. Strategije za informisanje javnosti o pristupanju Crne Gore EU, kao i kroz projekat Osamostali se! koji finansira Ministarstvo finansija i socijalnog staranja kroz konkurs za NVO u 2020.

U prilogu teksta možete naći detaljnija objašnjenja pojma samostalnog života, njegovih principa i filozofije, odnosno okvira mogućih tema za Konkurs.

Radujemo se vašem učešću. Za sva pitanja i dodatne informacije stojimo na raspolaganju.

Stejt Dipartment (State Department) je 30. marta 2021. objavio svoj najnoviji izvještaj o Crnoj Gori za 2020.

Djelove izvještaja koji se odnose direktno ili indirektno i na osobe s invaliditetom možete pročitati u nastavku. 

U izvještaju se navodi da su značajna pitanja ljudskih prava obuhvatala: navode o mučenju od strane vladinih organa; proizvoljno hapšenje ili pritvaranje; ozbiljne probleme sa nezavisnošću sudstva; proizvoljno ili nezakonito miješanje u privatnost; ozbiljna ograničenja slobode izražavanja; značajno miješanje u slobodu mirnog okupljanja i slobodu udruživanja; ozbiljna djela korupcije; krivična djela koja uključuju nasilje ili prijetnje nasiljem usmjerena na osobe s invaliditetom, članove nacionalnih/rasnih/etničkih manjinskih grupa ili starosjedjelačkog stanovništva; i zločine koji uključuju nasilje ili prijetnje nasiljem usmjereni na lezbejke, homoseksualce, biseksualne, transrodne ili interspolne osobe.

Nekažnjivost i dalje predstavlja problem, a vlada je malo toga učinila da identifikuje, istražuje, krivično goni ili kažnjava zvaničnike koji su počinili kršenje ljudskih prava. Navodilo se da se većina zloupotreba (prekoračenja ovlašćenja) dogodila bilo u vrijeme lišenja slobode ili tokom faze istrage u pritvoru u svrhu izvlačenja priznanja. 

Tokom junskih protesta, policija je ponekad koristila prekomjernu silu prilikom zadržavanja demonstranata. Opozicija je osudila „policijsku brutalnost“ i ustvrdila da se zemlja kretala od „autokratije ka nasilnoj diktaturi“.

ZATVOR I IZDRŽAVANJE KAZNE

Bilo je izvještaja u vezi s uslovima u zatvorima i pritvorima koji su pokrenuli zabrinutost za ljudska prava.

Fizički uslovi u zatvorima su definisani kao loši zbog prenatrpanosti i nedostupnosti zdravstvene njege i zaštite. Nakon posjete Crnoj Gori 2017. CPT je zabilježio problematičan nivo prenatrpanosti zatvora, odnosno manje od tri kvadratna metra (32,3 kvadratnih stopa) prostora po zatvoreniku u ćelijama, a da im se mjesecima ili čak godinama ne nude neke rekreativne aktivnosti. CPT je primijetio da materijalno stanje u policijskim stanicama koje su posjećene nije pogodno za zadržavanje osoba do 72 sata zbog strukturnih nedostataka kao što su loš pristup prirodnom svijetlu, neadekvatna ventilacija, loši higijenski uslovi i neredovno snabdijevanje hranom.

Nevladine organizacije su izvještavale da su se zatvorenici koji su bili korisnici psihoaktivnih supstanci, imali psihosocijalni invaliditet ili su imali druga oštećenja i dalje suočavali sa poteškoćama u dobijanju adekvatnog liječenja dok su bili pritvoreni/zatvoreni. CPT je takođe primijetio da je stepen ozbiljnog nasilja nad zatvorenicima dugogodišnji i trajni problem u istražnom zatvoru i Zavodu za izvršenje krivičnih sankcija. U maju su se pojavili izvještaji da je jednog zatvorenika drugi zatvorenik izbo nožem. 

Tokom nadzora Centra bezbjednosti u Nikšiću 13. maja nakon hapšenja vladike Joanikija i osam sveštenika (vidi odjeljak 1.d.), Savjet za građansku kontrolu policije primijetio je loše uslove zatvorske sobe. Pored nedostatka vode i opremljenosti oštećenim i prljavim dušecima, problem je bila i pretrpanost jer je za devet zatvorenika bilo samo sedam kreveta. U drugim nadzorima centara bezbjednosti u Podgorici i Nikšiću, inspekcija je primijetila slične probleme sa prenatrpanošću i nedostatkom kapaciteta za zadovoljavanje osnovnih potreba zatvorenika. Zatvor u Podgorici nije u potpunosti pristupačan osobama s invaliditetom.

Poboljšanja: Prenatrpanost u privremenom pritvoru u Podgorici nastavila je da se smanjuje i trebalo je da se dodatno poboljša nakon završetka novih objekata. Vlada je takođe najavila da će novi zatvorski objekat biti izgrađen u Mojkovcu i da je predviđen za 250 zatvorenika. Zavod za izvršenje krivičnih sankcija pružao je zdravstvene usluge zatvorenicima kako bi ublažio širenje COVID-19. Od avgusta, mediji su objavili da je bilo pet slučajeva zaraženosti sa virusom COVID-19 među zatvorenicima u objektu u Spužu. Takođe su promovisani novi programi usmjereni na rehabilitaciju zatvorenika i sticanje vještina za povećanje izgleda za zaposlenje po oslobađanju, uključujući programe za razvijanje poljoprivrednih vještina.

U junu je parlament usvojio Zakon o amnestiji čiji je cilj ublažavanje problema prenatrpanosti zatvorskog sistema i osiguranje sigurnosti zatvorenika kojima prijeti pandemija COVID-19. Zakon predviđa smanjenje kazne zatvora za 15 odsto i smanjenje kazne za 10 odsto za one koji još nijesu započeli izdržavanje kazne. Amnestija se ne odnosi na najteža krivična djela, uključujući ratne zločine protiv civila, terorizam, trgovinu ljudima, silovanje, pranje novca, kriminalno udruživanje, stvaranje kriminalne organizacije, zlostavljanje maloljetnika i porodično nasilje.

POSTUPCI SUĐENJA

Ustav i zakon zabranjuju proizvoljno hapšenje i pritvaranje i predviđaju pravo na pravično i javno suđenje i pravosuđe je generalno to pravo sprovodilo, iako su mnoga suđenja odložena zbog pandemije COVID-19. Prema zakonu, optuženi se u toku trajanja postupka do konačne presude smatraju nevinima (presumpcija nevinosti). Institucije su dužne da zatvorenike obavijeste o razlozima pritvora. Optuženi imaju pravo na pravično i javno suđenje bez nepotrebnog odlaganja i da budu prisutni na njihovom suđenju. Sudovi mogu zatvoriti određene djelove suđenja tokom svjedočenja zaštićenih svjedoka ili drugih osjetljivih svjedoka. Institucije takođe zatvaraju suđenja za maloljetnike. Optuženi imaju pravo da se blagovremeno konsultuju s advokatom u pretkrivičnom i krivičnom postupku. Iako je predviđena pravna pomoć za osobe kojima je potrebna, finansijska ograničenja ponekad ograničavaju kvalitet i dostupnost pomoći. Zakon zahtijeva od vlasti da obezbijede advokata o javnom trošku kada je okrivljeni osoba s invaliditetom ili za osobu koja je već u zatvoru. 

Kancelarija Ombudsmana primijetila je da je čak i prije operativnih kašnjenja izazvanog pandemijom COVID-19, dugo trajanje suđenja, posebno onih koja su smatrana visokim prioritetom, narušilo povjerenje građana u sudski sistem. Ovo je bilo posebno izraženo u sporovima koji se tiču zasnivanja ili prestanka radnog odnosa ili prava na zaradu i druge naknade. 



Nezvaničan prevod s engleskog: Nada Bošković i Marina Vujačić 

Strana 8 od 42

Back to top