ponedeljak, 21 jun 2021 12:15

ŽIVOT U RUKAMA KORONE

Autor:

Na početku želim da se predstavim. Zovem se Borjana Radulović i lice sam bez ostataka vida. Učenica sam osmog razreda Osnovne škole ,,Resursnog centra za djecu i mlade Podgorica“. Živim sa majkom u iznajmljenom stanu u blizini svoje škole. Svoje rano djetinjstvo sam provela  kod bake u Tivtu, ali s obzirom na to da nije bilo mogućnosti za moje školovanje u tom gradu mi smo se preselili. Taj novi početak života u nepoznatoj sredini je bio donekle stresan, ali opet  s druge strane  sam prva četiri razreda imala jako dobru učiteljicu Jelisavku, pa mi je zbog toga bilo lakše. Uz nju sam brzo savladala Brajevo pismo, a sa tim svojim opismenjavanjem  bilo mi je mnogo lakše. Uporedo sa osnovnom sam upisala i muzičku školu u kojoj sam  izabrala odsjek violine.

Zašto vam sve ovo govorim? Zato što sam bez obzira na moj problem sa vidom i čestog osjećanja usamljenosti prije ove epidemije u suštini bila srećna djevojčica. Srećnom se nisam svakako osjećala ako pored cijelog odjeljenja u muzičkoj školi baš pored mene bude prazna stolica ili čak  i ako tu sjedne neka djevojčica, a čas nam prođe bez ijedne izgovorene riječi. Možda je to zbog toga što se ostala djeca poznaju iz drugih škola, a samo smo moj drugar Radovan i ja među njima djeca koja dolaze iz škole za „djecu sa posebnim potrebama“. Vremenom su se izmjenile neke stvari pa vidim da me ponekad na orkestru djeca uključe u razgovor i tada sam zaista veoma srećna. Za nastavnike mogu da kažem sve najbolje, jer me nikada ne izdvajaju, već uvijek imaju razumijevanja za mene. Što se tiče naše osnovne škole u petom razredu smo dobili izvarednog razrednog starješinu zbog koga sa radošću idemo u školu. Ona se zove Dara i predaje nam italijanski jezik. Taj jezik sam uz nju jako zavoljela. Pored razredne imamo zaista još nekoliko divnih nastavnika koji su mene i moju drugaricu Anastasiju znali srdačno i prijateljski zagrliti na kraju časa. Vjerovatno  je to meni uvijek značilo i više nego mojim drugarima, jer sam u našem odjeljenju jedina osoba sa kompletnim oštećenjem vida. Neki ljudi prosto ne razumiju potrebu slijepih ili slabovidih ljudi za prijateljskim dodirom ruke. 

U martu 2020. godine sam uvidjela da svijet može biti mnogo gori nego što je bio do tada. U početku nijesam nikako mogla shvatiti o čemu se tu radi samo sam bila veoma uplašena i tužna što ne možemo ići čak ni u školu. I to malo druženja koje smo imali odjednom je stalo. Svakodnevne vijesti na televiziji i brojke oboljelih ljudi kao na žalost i onih kojih više nema su me jako potresle. U početku su najviše govorili o nesrećnim ljudima iz Kine i Italije. S`obzirom na to da posebno volim italijanski jezik i imam veliku želju da u budućnosti posjetim tu zemlju to me je ponavljam baš učinilo tužnom. To ne znači da mi nije podjednako žao bilo i svih ostalih zemalja u kojima se virus širio. Ne treba da vam naglašavam koliko je teško saznanje da je virus stigao i u našu zemlju i da ljudi uveliko oboljevaju, pa i umiru. Odjednom se više ne družimo ni sa kim. Odjednom ne smijemo nikoga da dodirnemo. Strogo moramo paziti da ne dodirnemo čak ni komšije iz ulaza u prolazu, niti oni nas. Imaš onaj grozni osjećaj da se svak svakoga boji. Neko vrijeme je Ministarstvo dalo dozvolu za rad naše škole, ali to nije više ono što je bilo. Moramo držati strogo propisanu distancu, druge paziti od sebe, a i sebe od drugih. Sada smo ponovo na onlajn nastavi  i sada ponovo najveći dio vremena provodimo u kući. Prekinute su veze sa okolinim gradovima tako da ne mogu sići čak ni kod svoje bake u Tivtu. Ovo je prvi put da je nijesam posjetila puna tri mjeseca, a s obzirom na to da ona ima osamdeset godina, pa spada u rizične grupe možda je i bolje da za sada ne idem. 

Stalno mi je isto pitanje u glavi, a to je do kada će sve ovo trajati?! Unazad nekoliko mjeseci mi je ova neizvjesnost postala toliko teška da sam počela voditi svoj lični dnevnik. U njemu iskazujem sva svoja osjećanja, a zamišljam ga kao najboljeg prijatelja kome mogu reći sve. Što se tiče mog razmišljanja  o budućnosti nakon ove epidemije, znam da nikada više neće biti onako bezbrižno vrijeme kao što je nekada bilo. Nadam se  samo  da će poslije kolektivne vakcinacije ili već nekih  drugih preventivnih mjera biti mnogo više dječijih osmijeha, druženja, bliskosti i empatije među ljudima. Smatram da za ljude nikako nije život pun sterilnosti i bojazni, jer život pod staklenim zvonom i ne može da se nazove pravim životom. 

Znam da je ovo 21. vijek  i da je tehnika  jako napredovala, ali mi ipak nijesmo roboti već najitelegentnija bića na planeti Zemlji, pa se nadam da ćemo ipak uskoro preuzeti kontrolu naših života i sudbina u svoje ruke. Ova pandemija već predugo traje i ja se nadam zaista od srca da će se u nekoliko narednih mjeseci zvati prošlošću i to jako ružnom. Za sada smo još uvijek svi u sličnoj i zapravo neizvjesnoj situaciji, gdje nema mnogo naglašavanja kakve su čije potrebe, već mi se čini da cijelo čovječanstvo ima jednu jedinstvenu potrebu. Ta potreba je da se cijela Zemlja oporavi i virus nestane, tako da svi napokon živimo „punim plućima“ bez strahovanja za svoju budućnost. 

 Autorka: Borjana Radulović, učenica 8. razreda Osnovne škole Resursnog centra za djecu i mlade „Podgorica“

*Tekst je napisan u okviru Javnog poziva za takmičenje za djecu i adolescente s invaliditetom u pisanju sastava i crtanju na temu: Svijet poslije epidemije COVID-19 u okviru projekta Osnaživanje i kvalitetno uključivanje kroz pomoć, pravne informacije i podršku (EQUALIS – Empowerment and Quality inclUsion through Assistance and Legal Information and Support) koji UMHCG sprovodi uz finansijsku podršku UNICEF-a (Predstavništvo u Crnoj Gori).

Napomena: UMHCG je navedeni tekst objavilo uz saglasnost roditelja/porodica.

Pročitano 470 put(a)

Back to top