ponedeljak, 21 jun 2021 11:24

Promijenjeni životi

Autor:

Prije epidemije nijesam razmišljala ni o kakvim sitnicama i detaljima. Sve mi je bilo svejedno. Svuda sam žurila, a pitanje je đe sam stigla uopšte. Sjećam se kako ni slobodnog vremena nijesam imala. A zašto? Ubijedih sebe da nemam slobodnog vremena od škole i gotovo. 

A onda je došao 13. mart 2020.godine, petak. Situacija nealarmantna a đaci prelaze na online nastavu. Mislila sam da će biti lakše, da ću se naspavati i da nas profesori neće gnjaviti. Sa gorčinom ću se sjećati perioda kada smo prešli na online nastavu, online predavanja, online projekte i najteže sam podnijela virtuelne zagrljaje sa društvom i članovima svoje porodice, baš one koje nijesam vidjela duže vrijeme. Moja prva godina srednje škole nije trebala izgledati  tako, ili sam ja možda imala velika očekivanja i ciljeve, pa sam je drugačije i zamišljala. Čovjek je biće koje ne cijeni prave vrijednosti dok ih ne izgubi. Epidemija mi je poklonila vrijeme za razmišljanje o novom početku. Ali pravo pitanje je bilo odakle početi? Nek’ nas je pandemija naučila da trebamo cijeniti svaki trenutak. I da, sjećam se da ni u školi nije bilo lakše, nijesam se ni naspavala od straha sa ne zakasnim na predavanja, a o ostalom ne želim ni pisati. Ne jer ne zaslužuje biti spomenuto, već što ne znam koje riječi upotrijebiti, ili one baš prave rečenice. Virus nije birao ni boju kože, ni vjeru, ni nacionalnost... baš ništa od toga. Moji prijatelji i profesori doktori rizikuju svoje živote, dok sam ja imala priliku da čujem od nekih ljudi da virus uopšte ne postoji i da je sve ovo laž, jedna velika laž. Pišem dnevnik i čudim se kako jedan papir može toliko izdržati. Mi Crnogorci smo malo čudan narod, znate. Prije epidemije nijesmo imali nekih obaveza, a i ako smo ih imali odlagali smo ih što smo duže mogli, da ne zaboravim, spavali smo do podne i nije nam predstavljao problem ni preći nekoliko kilometara da bi popili dojč. Eto, toliko smo bili zauzeti, šteta. Kad je epidemija počela da hara, ne samo kod nas već svijetom uopšte, sve se promijenilo. Kao da je epidemija sa sobom donijela i neodložive obaveze, i baš tad smo se počeli buditi iz zimskog sna. Od početka epidemije žurimo, a nažalost niđe ne stižemo. Sada smo u istom čamcu. Ako jedan pogriješi, na sve ostale se odrazi.

Poslije epidemije hoću da zagrlim one koje volim i one koje „manje“ volim. Hoću da otvoreno razgovaramo o problemima koje su nam nametnuli neki nebitni ljudi. Hoću da se volimo. Hoću da više ne bude važno ko smo i šta smo. Izdržah da ne vidim i zagrlim članove svoje porodice duže vremena nego što sam mislila da mogu izdržati. Hoću da više čitamo, više razmišljamo i da više cijenimo jedni druge. Hoću da cijenimo prave vrijednosti, baš one sitnice koje nam uljepšavaju živote. Zar smo zaboravili da ima strašnijih epidemija od ove? Zašto se ne govori o epidemiji nepoštovanja i epidemiji zavisti i ljubomore? Hoću da poslije svega ne govorimo previše o ekonomskoj krizi, već da ispravimo greške koje smo pravili, svjesno ili nesvjesno. Žao mi je što sam ja, a i meni dragi ljudi izgubili nekog dragog. Hoću da ih čuvamo od zaborava. Hoću da očistimo svoje unutrašnje carstvo-srce od svega što ne pripada tu. Hoću pravdu i boriću se za nju, iako znam da će jedna osoba teško ispraviti „krivu Drinu“. Hoću da se ujedinimo i da napravimo nešto zbog čega nas zajednica neće zaboraviti. Istoriju pišu pobjednici. Hoću da živimo u svijetu slobodno, bez straha da se ne zarazimo. Nek’ svijet živi u boljem ritmu. 

Autorka: Lejla Srdanović, volonterka Mreža za mlade

*Tekst je napisan u okviru Javnog poziva za takmičenje za djecu i adolescente s invaliditetom u pisanju sastava i crtanju na temu: Svijet poslije epidemije COVID-19 u okviru projekta Osnaživanje i kvalitetno uključivanje kroz pomoć, pravne informacije i podršku (EQUALIS – Empowerment and Quality inclUsion through Assistance and Legal Information and Support) koji UMHCG sprovodi uz finansijsku podršku UNICEF-a (Predstavništvo u Crnoj Gori).

Napomena: UMHCG je navedeni tekst objavilo uz saglasnost roditelja/porodica.

Pročitano 582 put(a)

Back to top