Kristian

Kristian

  • Predmet javnog poziva: 

 

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore raspisuje javni poziv za dostavljanje ponuda za nabavku pristupačnih vozila (dva kombija ili kombi i dva manja mini vana) za prevoz osoba s invaliditetom.

 

  • Uslovi/bitne karakteristike: 

 

Javni poziv je otvoren za sve firme čije se sjedište/predstavništvo nalazi na teritoriji Crne Gore i koje mogu da nabave i prilagode vozila po sljedećim zahtjevima:

  • Kombi (mini van, kapaciteta 8+1) koji je potrebno učiniti pristupačnim za osobe s invaliditetom
  • Neophodno je da posjeduje hidrauličnu ili manuelnu rampu/platformu za korsinike kolica, kao i sistem za osiguranje kolica, odnosno korisnika kolica prilikom vožnje (šine i kaiševi za osiguranje kolica i korisnika); 
  • Poželjno bi bilo da se prilagodi na taj način da ukoliko je potrebno prevoziti više korisnika kolica ima mogućnost da se sjedišta uklone i na taj način se napravi prostor za više kolica; 
  • Na bočnom ulazima treba biti pomoćni stepenik; 
  • Rukohvati za ulazak putnika u vozilo;  
  • Gorivo: dizel; 
  • Zapremina motora treba biti od 1600 do 2500 cm3
  • Elektro podizači stakala na vratima; 
  • ABS, ESP; 
  • Broj vrata: Najmanje četvoro. 
  • Manje putničko vozilo (kapaciteta 5+1) u čijem zadnjem dijelu je obezbijeđen prostor za prevoz korisnika kolica, kao i hidraulična ili manuelna rampa/platforma za ulazak u vozilo. 
  • Treba imati u vidu da je  prosječna širina kolica 80 cm, dužina 120 cm dok visina (od poda do krovišta) ne bi smjela biti ispod 150 cm, kako bi korisnik nesmetano mogao da uđe i boravi u vozilu; 
  • Sistem za osiguranje kolica, odnosno korisnika kolica prilikom vožnje (šine i kaiševi za osiguranje kolica i korisnika); 
  • Gorivo: Dizel; 
  • Zapremina motora: Od 1400 do 2200cm3
  • Elektro podizači stakala na vratima; 
  • ABS, ESP; 
  • Centralno zaključavanje s daljinskim upravljačem. 

 

  • Dodatna oprema: 

 

Osim osnovnih zahtjeva prilikom nabavke i odlučivanja o najpovoljnijoj ponudi uzeće se u obzir i dodatna oprema za vozila: klima (automatska, manuelna i dodatni klima uređaj pozadi...), rezervne sezonske gume,  krovni nosač prljaga, fabrička navigacija, radio (CD) i bluetoth i sistem prenosa muzike, usb ulaz za prenosne aparate. 

Prednost prilikom izbora dobavljača će imati oni ponuđači koji ispunjavaju sve navedene zahtjeve i imaju dodatne tehničke pogodnosti i udobnosti za putnike. 

Uz ponudu je potrebno dostaviti cijene i uslove finansiranja.

 

  • Napomena: 

 

Sva vozila koja budu predmet nabavke moraju imati odgovarajuću homologizaciju u skladu s važećim propisima u Crnoj Gori, odnosno mogu biti registrovana kao specijalna vozila za prevoz osoba sinvaliditetom. 

 

  • Rok za dostavljanje ponuda:

 

Ponude se  mogu dostaviti najkasnije do petka 12. juna 2020. na mejl adresu: Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli., uz napomenu: Javni poziv za nabavku pristupačnih vozila za OSI. 

 

  • Rok za isporuku: 

 

Nakon dostavljanja svih ponuda u predviđenom roku i izbora najpovoljnije vozila je potrebno isporučiti najkasnije u septembru 2020. 

 

  • Opis projektne aktivnosti:

 

Nabavka pristupačnih vozila je projektna aktivnost koja prethodi kasnijem obezbjeđivanju usluge prevoza od vrata do vrata za osobe s invaliditetom namijenjenoj svim onim OSI koje ili ne mogu koristiti javni prevoz iz razloga nepristupačnosti ili što im je taj prevoz nedostupan u određenom vremenskom periodu, na određenim relacijama. 

Aktivnost je dio projekta Pristupačnim prevozom do promjena (Accessible drive (for) the change) koji Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore realizuje u partnerstvu s Glavnim gradom Podgorica i Zavodom za socijalnu i dječiju zaštitu, uz podršku EU, kroz projekat IPA II - Višegodišnji program akcije za Crnu Goru za zapošljavanje, obrazovanje i socijalnu politiku (Multi-annual Action Programme for Montenegro on Employment, Education and Social Policies), grant u okviru poziva Podrška pružanju usluga socijalne i dječije zaštite.




Postojeće informacije na glavnom i službenom ulazu, table za signalizaciju ispred zgrade Opštine Budva, kao i obavještenja na Građanskom birou i na prostorijama unutar zgrade Opštine, od prekjuče su istaknute i na Brajevom pismu.

Kako je saopšteno iz Sekreterijata za lokalnu samoupravu, ovim je Opština Budva ispoštovala Zakon o zabrani diskriminacije lica sa invaliditetom kojim je propisano da su državni organi, organi državne uprave, organi jedinica lokalne samouprave, javna preduzeća i druga pravna lica koja vrše javna ovlašćenja, kao i druga pravna i fizička lica dužni da za osobe s invaliditetom obezbijede natpis na Brajevom pismu, navodi RTV Budva.

"Sekretarijat za lokalnu samoupravu, polazeći od prioritetnog cilja da svim građanima obezbijedi jednake uslove za ostvarivanje svojih prava, propisane prvenstveno Ustavom Crne Gore, a zatim i Zakonom o zabrani diskriminacije lica sa invaliditetom, ispunio je zakonsku obavezu i u saradnji sa Organizacijom slijepih za Bar i Ulcinj, koja je odradila štampu materijala sa informacijama koje su istaknute u prostorijama Opštine Budva, omogućio osobama s oštećenim vidom jednak pristup istim", navode u saopštenju.

Izvor: Dnevne novine

sreda, 13 maj 2020 10:13

Odbacite predrasude i budite svoji!

Ona je djevojka koja je učestvovala na Specijalnoj olimpijadi Sjedinjenih Američkih država i pobijedila već četiri puta, a Svjetsko prvenstvo je osvojila dva puta. Gimnastika je oduvijek bila važan dio njenog života. Njeno ime je Čelzi Verner.

Imala je četiri godine kada se počela baviti gimnastikom kako bi ojačala mišiće. Nedugo nakon toga, postala je prvakinja kakva je i dan danas. Kako sama kaže, gimnastika je naučila novim vještinama, ali i pored toga dala joj je ogromno samopouzdanje.

Na kraju su se strpljenje i istrajnost isplatili. Kompanija Mi govorimo (We Speak), koja radi na promovisanju pozitivnog stava prema tijelu i inkluziji u svijetu modela, ubrzo je otkrila na društvenim mrežama. Čelzi je primjetila da, kao i u mnogim drugim sferama života, ni u svijetu modelinga ne postoji dovoljno osoba s Daun sindromom. Ona je željela da bude ta promjena. Osnivačica pomenute kompanije Maraja, je u jednom vrlo popularnom videu uočila njenu veselu optimističnu energiju. Otkrila je njen potencijal da napreduje u svijetu mode.

Prema riječima Maraje, Čelzi je prosto predivna. Spremno i otvoreno prima povratne informacije, a takođe i izrazito brzo uči. Iako su ove dvije osobine značajne za bilo koju sferu života, to je naročito tačno u svijetu mode. Zbog toga se Maraja nada da će Čelzi dogurati vrlo daleko na svom životnom putu. 

Čelzi tvrdi da u današnje vrijeme puno raznolikosti ljudi treba da odbace svoje predrasude o osobama s invaliditetom, budu neustrašivi i slijede svoje snove.

Izvor: www.lolamagazin.com 



Imajući u vidu trenutnu situaciju uzrokovanu pandemijom virusa COVID-19 i brojnim ograničenjima potrebno je raditi na izbjegavanju, procenjivanju i eliminisanju rizika na radnom mjestu u borbi protiv zaraze. U skladu sa Zakonom o zaštiti i zdravlja na radu („Sl. list CG”, br. 034/14, 044/18) poslodavac je u obavezi preuzeti preventivne mjere zaštite na radu radi sprječavanja ili smanjivanja rizika po život i zdravlje zaposlenih. Shodno tome, UMHCG je pripremilo preporuke za poslodavce s ciljem očuvanja zdravlja zaposlenih OSI na radnom mjestu:

  1. Prije dolaska u radne prostorije izbjegavati kontakte s ljudima, posebno one koji podrazumijevaju fizički kontakt, a ako ste primorani dodirivati različite predmete do dolaska na posao (kvake na vratima i sl.) obavezno nositi rukavice, ili sredstvo za dezinfekciju ruku;
  2. Zabranjeno je rukovanje, ljubljenje ili grljenje s drugim zaposlenima ili saradnicima, odnosno korisnicima usluga koji posjećuju radne prostorije;
  3. Svi zaposleni su prilikom ulaska u radne prostorije, kao i nakon otvaranja/zatvaranja vrata, frižidera, viseće i sl. ishrane i dr. dužni prati ruke mlakom vodom i sapunom; Preporučljivo je da svaki zaposleni ima svoj peškir ili da briše ruke ubrusom koji mora stajati u toaletu; 
  4. Preporučljivo je napraviti novi razmještaj zaposlenih na način da će biti udaljeni na najmanje dva metra rastojanja ili biti okrenuti leđima jedna od drugih;
  5. Obavezno držati distancu od drugih zaposlenih minimum 2 metra, osim u slučaju kad trebaju proći jedni pored drugih. Tada to treba učiniti s oprezom; 
  6. Obavezno je nošenje maski na radnom mjestu. Ukoliko su zaposleni sami u kancelariji ili udaljeni od drugih po propisanoj distanci masku ne moraju nositi tokom radnog vremena, osim u slučajevima kada su s nekim u zajedničkom prostoru, ali moraju dezinfikovati svoj radni sto, kompjuter i telefon; 
  7. Ukoliko se koriste rukavice, potrebno ih je redovno dezinfikovati ili mijenjati;
  8. Poželjno je da svaki zaposleni označi i koristi pribor za jelo, čašu, šolju za kafu i čaj koje će koristiti samo za sebe ili da donosi sopstvene od kuće;
  9. Zaposleni koji koristi pomagala kao npr. kolica i hodalicu, dužan je da vodi računa o higijeni istih; 
  10. Preporučljivo je da zaposleni koristi samo jedan radni sto, pritom je dužan da na svom radnom stolu vodi računa o urednosti i higijeni (što manje papira na stolu, fascikli, brošure, hemijske i sl). Pogotovo da vodi računa o higijeni kompjutera na kojem radi. U slučaju da drugi zaposleni koristi nečiji kompjuter prije i nakon njegove upotrebe od strane tog zaposlenog dužan je da ga dezinfikuje; 
  11. Ograničite ili onemogućite posjete zaposlenima od strane porodica, rođaka, prijatelja osim u vandrednim sitaucijama, u tom slučaju posjete se mogu obaviti ispred kancelarija poslodavca;
  12. Ako se zaposleni/a osjeća bolesno, odnosno ima neke simptome dok je na poslu, veoma je važno da ne nastavlja posao. Simptomi se moraju odmah prijaviti direktoru/ici; Kašljati i kijati u svoj lakat, a ne u dlan; Izbjegavati dodirivanje očiju, nosa i usta; 
  13.  U zavisnosti od prirode posla kojom se bavi poslodavac, preporučuje se da rad sa strankama organizuje online (npr. informisanje stranki telefonskim putem, putem e-mail adrese, društvenih mreža, čata i video poziva na portalima..) sve dok se ne ukinu u potpunosti preventivne mjere;
  14.  Ukoliko postoji mogućnost, bilo bi poželjno da poslodavac obezbijedi psihološku podršku zaposlenima, koja podrazumijeva i saslušanje i normalizaciju reakcija jer je uobičajno da se u kriznim situacijama zaposleni osjećaju uplašeno i zabrinuto kako zbog zdravlja tako i zbog rada;
  15. Preporučljivo je da poslodavac obavi individualni razgovor sa zaposlenima o situaciji izazvanoj koronavirusom kako bi se pospješio radni učinak zaposlenog. 

Preporuke su dio Informatora za poslodavce i OSI o mjerama i aktivnostima zaštite i zdravlja na radu koji je izrađen u okviru projekta OSIguraj uslove sebi! podržanog od strane Ministarstva rada i socijalnog staranja. Preporuke su isključiva odgovornost UMHCG i ni na koji način ne održava stav donatora.

ponedeljak, 11 maj 2020 11:51

Prilagoditi javni prevoz za OSI

Na sjednici Savjeta za pitanja lica sa invaliditetom koja je održana u petak, 8. maja, raspravljano je o izvještaju Dnevnog centra za djecu i omladinu sa smetnjama i teškoćama u razvoju za prošlu godinu i predlogu Lokalnog plana za unapređenje socijalne inkluzije u Glavnom gradu za 2020. - 2023 godinu. Sekretar za socijalno staranje Ivan Terzić istakao je da su Lokalnim planom predviđene nove aktivnosti kojih do sada nije bilo te da će biti pokrenut veliki broj usluga u saradnji sa institucijama i civilnim sektorom.

Predstavnik Udruženje mladih sa hendikepom Bojan Đorović istakao je da plan mora da se vrati na ponovno razmatranje, jer su navođeni zakoni koji su nevažeći, te da smatra da će ga odbornici u Skupštini vratiti na ponovno razmatranje.

Milijana Ćirković, iz Udruženja paraplegičara, je istakla da bi javni prevoz trebalo prilagoditi za osobe sa invaliditetom.

„Prevoz od vrata do vrata je dobar, ali se ne može izaći u susret svim korisnicima u isto vrijeme, a pristupačan gradski prevoz bi bio najbolje rješenje. Znamo da se ne može od jednom sve prilagoditi ali treba da se krene od jedne linije“, kazala je Ćirković.

Izvor: www.dan.co.me  

Hrvatski paraolimpijski odbor (HPO) u okviru priprema za Paraolimpijske igre u Tokiju 2021, pokrenuo je za sve svoje sportiste i trenere malo drugačiju seriju "priprema" tj. online radionica s posebnim naglaskom na marketinško-komunikacijske aktivnosti.

U protekle tri nedelje kroz jednosatne edukacije raznih marketinških stručnjaka, paraolimpijci su direktno iz svojih domova imali pristup edukacijama i time dobili poglede u nove dimenzije svog sportskog života. Teme su bile: kreiranja ličnog brenda, vođenja društvenih mreža i objašnjavanju razlike između donacija i sponzorstava.

"Mi sportisti se često fokusiramo samo na sport i pokušavamo sve ostalo staviti sa strane. Međutim, u ovoj situaciji to nije moguće jer sve ovo što se događa oko nas je puno više od sporta. Na nama je velika društvena i moralna odgovornost da sada ostanemo doma i usporimo širenje virusa, a aktivnosti kao što su radionice za dodatno usavršavanje znanja o komunikacijskim aspektima našeg bavljenja sportom svakako će nam pomoći u karijeri. Za takve stvari često ne stignemo izdvojiti vremena, ali se pokazuju kao izrazito bitne za razvoj svakog sportiste pojedinačno, ali i cjelokupnog paraolimpijskog pokreta" - izjavio je paraolimpijac Ivan Mikulić.

Pandemija, izolacija i odlaganje Olimpijskih te Paraolimpijskih igara promijenili su svakodnevicu svih sportista, a pogotovo onih koji su svoju formu tempirali upravo za Tokio 2020. Hrvatski paraolimpijski odbor je u skladu s tim napravio promjene u planiranim aktivnostima te je dodatno vrijeme iskoristio za pružanje sadržaja koji će svima biti od velike koristi u budućnosti.

"U vrijeme kada cijeli svijet nema priliku trenirati u normalnim uslovima, vrlo je bitno biti u kontaktu sa sportistima kako bi se što jednostavnije prilagodili novim i nepoznatim okolnostima. Ovo vrijeme karantina bitno je za naše paraolimpijce iz više aspekata, a osim održavanja fizičke forme ovo je i prilika da svaki sportista iskoristi vrijeme i da radi na sebi. Upravo zato smo pokrenuli online edukacije na marketinško-komunikacijske teme pa je odziv sportista zadivljujući. U razgovoru sa sportistima došli smo i do zaključka kako bismo ovakve aktivnosti mogli uvesti i u naš godišnji plan, budući da su se ponuđene teme i predavači pokazali kao pun pogodak.” - izjavio je predsjednik Hrvatskog paraolimpijskog odbora Ratko Kovačić.

 

Izvor: Hrvatski paraolimpijski odbor

 

Alesandro Aleks Zanardi je rođen 1966. godine u italijanskom gradu Bolonji. Svoju karijeru je stvarao u auto moto sportu. Osvojio je dvije titule u CART (KART) šampionatu Sjeverne Amerike tokom kasnih devedesetih godina prošlog vijeka. U dva navrata je vozio i za timove u karavanu Formule 1, prvo za Lotus, a kasnije i za Vilijams (Williams) gdje je bio partner sa Ralfom Šumaherom.

“Nema ničega magičnog u onome što sam uradio. Nisam skočio na moj bicikl zato što sam htio da pobijedim, pobijedio sam zato što sam htio da vozim moj bicikl. To je jednostavna istina koja se krije iza mog uspjeha", kazao je Aleks.

Prelomni trenutak u njegovom životu dogodio se na trci u Brandenburgu u Nemačkoj, 15. septembra 2001. godine. Pred kraj trke, dok je bio na čelu, doživeo je težak udes posle koga su mu anputirane obje noge.

I pored teških povreda, Aleks Zanardi se nije predao, nije odustao i što je najvažnije uspio je u svojoj nameri da se vrati na stazu.

To nije bila bilo koja staza, već upravo ona na kojoj se dogodio udes samo 13. krugova prije kraja. Aleks se, 2003 godine dvije godine posle udesa, vratio da završi trku, i uspio je, odvozao je tih 13 krugova, uz pomoć posebnih pomagala u vidu volana sa menjačem i specijalnih uložaka koji su mu služili da pritiska gas ali i da nadoknadi težinu u bolidu. Po statistici, da je tog dana mogao da učestvuje na trci u konkurenciji sa ostalim vozačima i da je vozio kao što jeste, osvojio bi 5 poziciju.

Nakon ovog uspjeha, Zanardi je vozio trke Formule 1 sve do 2009 godine, kada je završio svoju karijeru automobilskog trkača.

Na svom maratonskom debiju, 2007 godine u Njujorku, Alesandro Zanardi je zauzeo 4 mesto, u konkurenciji “handcyciling” ("hendsajkling) posle samo četiri nedelje treninga. Takmičio se i na Parabiciklističkom prvenstvu svijeta 2009 godine.

U Veneciji na maratonu je pobijedio 2009. godine. U Rimu je trijumfovao 2010 godine.

Deset godina nakon udesa Alesandro Zanardi je pobedio na najvećem maratonu na svijetu. U Njujorku je pobedio u konkurenciji 93 “Heroja i Divova” koji su se takmičili u disciplini Handcycle (Hendsajkl).

Kao svoj cilj zacrtao je da obezbijedi sebi mjesto u reprezentaciji Italije na Paraolimpijskim igrama u Londonu 2012. Uspio je i pobijdio je.

Izvor: www.trcanje.rs 

petak, 08 maj 2020 10:57

Priča o vilenjaku Petru

Ovo je priča Petrove mame Maje Duletić, koja budi svijest, ali i nadu da je inkluzija djece s invaliditetom moguća, ukoliko se svi potrudimo. Priča i apel da treba učiniti mnogo više za djecu s autizmom od onog što je do sada učinjeno. 

Toplog junskog dana 2013. godine, nakon uspješno završenog carskog reza u kotorskom porodilištu, prostorijom u kojoj je izveden porođaj najednom se provio zvonki dječji plač i na svijet je došao zdravi dječak, moj sin Petar. Kao većina prvorotki, previše sam strijepila i razmišljala o ishodu trudnoće, te mi je lavina izmiješanih emoicija tjerala suze na oči. Doktorica anesteziolog mi se obratila strogim tonom: ,,Što je, što plačeš? Vidiš li kako si lijepo dijete rodila?!", htjevši tako da me trgne i smiri… I, zaista, bješe Petar jedna prelijepa beba. Ostavih iza sebe jedan skoro bezbrižan život i postadoh majka. Opiše me mirisi majčinstva, gledam svog sina, te savršene bebeće konture, divim se svakom njegovom pokretu, svakom osmijehu, svakom pogledu, prepustih se potpunoj razoružanosti pred takvom divnoćom. Izgradili smo Petar i ja uzvišeni odnos gdje svako drugo biće postade suvišno.

Javljale su se prve riječi, radovao se svakom novom otkriću koje je spoznavao, bijaše Petar jedna vesela i dobra beba, toliko voljena od svojih najbližih. Međutim, u periodu između prve i druge godine, Petar je počeo da se mijenja. Toliko je bio fasciniran reklamnim sadržajima na TV-u da smo postali najbolji poznavaoci prodajne ponude TV Shop-a (TV Šop-a). Volio je da gleda jedan te isti crtani satima, bješe to ,,Pčelica Maja". Toliko je savladao sadržaj svake epizode da je unaprijed bježao u drugu prostoriju zbog nailazeće scene iz crtanog filma koje se plašio.

Mogao je Petar da trči u parku oko istog drveta i po pola sata, mogao je Petar tako mali da pješaci i do Kamenova, jer nije htio da se vrati nazad istim putem. I sve je to počelo da nas zbunjuje kao roditelje. Gubio je vremenom naučene riječi, senzorni podražaji poput ulične rasvjete su ga dovodili do histerije, više nije bio zainteresovan za zajedničku igru sa djecom kao ranije, te je napravio neki svoj svijet u kojem se najudobnije osjećao. Znala sam da nešto nije u redu, ali nijesam znala što bi to moglo da bude i koliko je situacija ozbiljna.

S Petrovih dvije i po godine počinje naša roditeljska aktivnost na razotkrivanju problema. Tražili smo upućivanje u Beograd, jer u tom periodu u Crnoj Gori nije bilo dječjeg psihijatra, niti dijagnostike za utvrđivanje autizma. Nakon tri mjeseca posmatranja stručnog kadra u Dječjoj dnevnoj bolnici ,,Svetomir Bojanin", Petru je identifikovana dijagnoza autizma. Prognoze su nam se učinile krajnje sumornim, u smislu da postoji mogućnost da nikada ne razvije govor, ili da taj govor bude oskudan, da je svaki pomak kod ove djece mali, odnosno ,,kap po kap", da se pripremimo na mnoge faze koje autizam donosi - od hiperaktivnosti, teškog usnivanja, nesanice, problema senzorne obrade do moguće autoagresije, agresije, paničnih napada i slično.

Suprug i ja smo bili slomljeni ovim saznanjem. Stvari su se odvijale tako da sam kao roditelj, u početku, poricala Petrovu dijagnozu. Od konstatacije da su to samo slova na papiru, do teških momenata anksioznosti i depresije gdje se nametalo glavno pitanje - što će biti sa mojim sinom u budućnosti? Sa čime se ja to suočavam i borim i imam li dovoljno snage da izdržim buduće periode konstantne borbe sa ovakvom situacijom? Svaka majka vremenom prestane da se pita i kreće u borbu za svoje dijete.

Naša stvarnost su postali odlasci kod oligofrenologa, logopeda, dječjih psihijatara i psihologa. Probali smo i druge varijante, bioenergičare, vidovnjake, gatare, vrače... Ovi drugi su nas nemilosrdno trošili duhovno i finansijski, jer suludo je to što bi sve čovjek učinio za svoje dijete. Svaki dan je imao raspored i satnice kod stručnjaka. Sebe, kao majku djeteta s invaliditetom, stavila sam u drugi plan, trošila sam se fizički i psihički do granica iznemoglosti. U ovom začaranom krugu maničnog traženja pomoći na sve strane, upoznala sam puno djece s autizmom i njihovih roditelja. Pitala sam se kako do sada nijesam primjećivala da nas toliko ima. Često mi se tada vraćala u misli rečenica cijenjenog dječjeg psihijatra dr Rudića: ,,Autizam nije bolest, to je stanje u razvoju." I zaista, jeste stanje potpune duševne ljepote, gdje upoznajete djecu koja pružaju i traže čistu ljubav, djecu koja ne lažu, djecu koja ne znaju što je korist, djecu koja ne mjere koliko će vam pružiti i ne vagaju koliko će im biti vraćeno.

Djeca s autizmom su avanturisti. Ono što nama izgleda besmisleno oni istraže do finesa, tako da je njihova spoznaja potpuna i zaokružena. Moj Petar nevjerovatno pamti detalje, pređene ulice, puteve, kuće, natpise, pruge, livade… I svako dijete s autizmom može biti besprekorno  u domenu svojih interesovanja, a na nama je da to otkrijemo. Djeca s autizmom nas uče da govor nije jedino sredstvo komunikacije, te zahvaljujući njima, otkrivate ljepotu gestovnog sporazumijevanja.

Po povratku u Budvu, sa Petrovih navršenih pet godina, imali smo sreću da je odlično prihvaćen u vrtiću od strane djece, vaspitača i asistenata. Uči Petar svakim danom nove vještine, ali je i dalje neverbalan.

U našem gradu i dalje postoji manjak edukovanog kadra za rad sa djecom s autizmom, naročito oligofrenologa, fali nam senzornih soba koje su jako važne za senzornu integraciju djece s autizmom. Mom sinu je odložen polazak u osnovnu školu. Stava sam da bi najbolji model obrazovanja djece s autizmom bio formiranje "specijalnih odjeljenja" u okviru redovnih škola. Tim edukovanih ljudi za rad sa djecom s invaliditetom bi omogućio njihov najbolji napredak, djeca ne bi morala da mijenjaju stalno prebivalište. Po otkrivanju interesovanja djece s autizmom, ona bi na pojedinim časovima npr. likovnom, engleskom ili muzičkom mogla da se spajaju sa  drugom djecom koja imaju autizam (djecom "tipičnog razvoja"). I tako ne bi bila etiketirana kao drugačija.

Znam da smo daleko od ovog modela školovanja ali, ipak, smatram da nadležni treba da se što prije uključe u traženju i omogućavanju najboljeg modela obrazovanja djece s invaliditetom.

Čitava Budva je bila uključena u traženje i pronalaženje mog vilenjaka 10. septembra 2019. godine. Taj dan, iako sa srećnim epilogom, bih da sam u mogućnosti voljela da zaboravim i izbrišem iz sjećanja. Tako traumatično iskustvo napravilo je koprenu straha oko mog čitavog bića i bitisanja, da je od tada svaki tren koji dišem usredsređen na brigu o fizičkom opstanaku mog sina. Od ovog događaja pomislite da je najvažnije da vam dijete samo živi, zaboravite da je išta drugo važno - i govor, i socijalizacija, i njegov napredak, i uspjeh. Neka mene Petar samo drži za ruku i ja sam srećna. I zato hvala svim dobrim i plemenitim ljudima što su tog dana bili uz nas, tražili Petra i plakali od tuge što se izgubio i sreće što smo ga živog pronašli. Jer ko zna mog vilenjaka, zna i da ga je nemoguće ne voljeti. Peco razoružava svojom toplinom i neposrednošću, kao i iskrenom dobrotom i ljubavlju koju pruža. I jos nešto: toga dana sam stalno mislila na još jednog dječaka, malog i bespovratno izgubljenog Ognjena Rakočevića.

Zato, Državo, ne dozvoli da te pokreću samo ovakvi nemili događaji! Djeca s autizmom su djeca svih nas, djeca Države Crne Gore. Iz tog razloga, ne smijemo da zaboravimo koliko nam daju naši mali, čisti, bezazleni vilenjaci.

  Izvor: www.krugmladih.com

Generalni sekretar Ujedinjenih nacija (UN-a) Antonio Gutereš (Antonio Guterres) upozorio je da je milijardu ljudi s invaliditetom širom svijeta među najteže pogođenima pandemijom koronavirusa u smislu smrtnosti.

"Udio smrti povezane s Covidom-19 u domovima za stare i nemoćne - u kojima preovladavaju stariji ljudi s invaliditetom - kreće se od 19 posto do zapanjujućih 72 posto", rekao je Gutereš u videosnimku.

Gutereš je naglasio da se osobe s invaliditetom suočavaju s nedostatkom dostupnih zdravstvenih informacija, preprekama da primijene osnovne higijenske mjere i nepristupačnim zdravstvenim ustanovama.

"Ako se zaraze bolešću uzrokovanom novim koronavirusom, mnogi će vjerovatno razviti teške zdravstvene simptome, koji mogu rezultirati smrću", rekao je.

Pojačana nejednakost

Gutereš je u izvještaju preporučio odgovor koji bi uključio osobe s invaliditetom i njihov oporavak u krizi.

"Čak i u normalnim okolnostima osobe s invaliditetom vjerovatno imaju manje mogućnosti u pristupu obrazovanju, zdravstvenoj zaštiti i ostvarivanju prihoda ili učešća u zajednici", rekao je.

"Pandemija je pojačala te nejednakosti i stvorila nove prijetnje", istakao je Gutereš.

Sekretar UN-a je takođe, nedavno upozorio na uticaj krize na starije ljude i djecu, kojima zbog pandemije prijeti veća opasnost od smrti, zlostavljanja i gladi. 

Izvor: www.balkans.aljazeera.net   

Izuzetno je mali broj osoba s Daun sindromom koje žive samostalno, pohađaju redovnu školu ili imaju stalan posao. O tome da li je moguće naći model podrške za djecu i odrasle s Daun sindromom kako bi ravnopravno ostvarivali građanska prava, govori Uroš Milošević, koji učestvuje u programu za samozastupnike Inicijative za prava osoba sa mentalnim invaliditetom (MDRIS).

Uroš je jedan od rijetkih osoba s Daun sindromom kome nije oduzeta poslovna sposobnost i koji je nastavio obrazovanje posle srednje škole. Voli da sprema hranu, pa je krenuo putem gastronomije i upisao Visoku hotelijersku školu, a cilj mu je da jednog dana otvori restoran. Ali put kroz obrazovanje nije bio nimalo lak.

"Mojoj majki je bilo mnogo teško da me upiše u prvi razred osnovne škole jer su tada svi bili protiv toga. Htjeli su da pohađam "specijalnu školu". Nisam bio baš prihvaćen i nije mi bilo lako, nekako je sve bilo protiv mene", priča Uroš o teškoćama u osnovnoj školi, posle koje se upisao u srednju u Inđiji, smjer za kuvare. Iako je srednja škola išla mnogo lakše, imao je problem da odradi obaveznu praksu jer, kako kaže, „niko me nije htio“.

Nakon toga je Uroš upisao Visoku hotelijersku školu u Beogradu. Iako je polagao prijemni ispit koji mu nije bio prilagođen bio je 139. na listi od 150 primljenih studenata, a preko afirmativnih mjera ostvario je pravo na budžet i stidentski dom.

"Nije lako, ali me uvažavaju profesori i kolege, zbog čega sam srećan. Imam mnogo prijatelja iz srednje škole koji su nastavili dalje pa smo zajedno na predavanjima i vježbama. Upoznao sam i nove kolege koji mi pomažu da nešto bolje razumijem, šalju mi informacije i materijale. Na konsultacijama sa profesorima se dogovorim šta i kako da radim", kaže Uroš. Ipak, u svemu što radi najveću podršku mu pruža majka, a pomoć mu je potrebna, kako kaže, u učenju, u organizaciji obaveza, kako i gdje da se informiše

"Ima još mnogo stvari  u kojima mi treba podrška kako bih ostvario želju da živim sam. Učim i kao samozastupnik. Samostalno se krećem po gradu, a više puta sam prevozom išao iz Inđije na Novi Beograd kod sestre, što je za osobe s Daun sindromom nezamislivo".

Urošev cilj je da otvori restoran, jer želi da spoji ljubav prema hrani i ljudima, a volio bi da upozna još osoba s Daun sindromom.

"Imam dobrog druga Dekija iz Novog Sada i upoznao sam jednog drugara s Daun sindromom iz Subotice, koji se zove isto kao i ja. Prepoznam osobe s Daun sindromom, a nekad kada vidim neke momke na slici mislim da sam to ja. Ličimo. Žana je moja kuma i sa njom igram šah i pišemo recepte. Oni su išli u "specijalne škole" i sada ne rade. Znam da ima mladih koji rade u kafićima, ali ne dobijaju pravu platu. Volio bih da upoznam mlade ljude s Daun sindromom koji su završili i redovne škole, koji rade i primaju plate. Mlade koji žive samostalno, kao što ja želim. Ja hoću da budem samostalan i odgovoran čovjek, da živim sam, da imam djevojku i da to naglas kažem", kaže Uroš.

 

Kao Pablo Pineda

Uroš bi volio da upozna kuvara i nekog glumca koji ima Daun sindrom. „Mnogo volim glumce. Volio bih da uspijem kao Pablo Pinjeda, koji isto ima Daun Sindrom. On je Španac. Prvi u Evropi koji je završio fakultet po prilagođenom programu. Pablo je samozastupnik. On zastupa sve osobe s Daun sindrom. Glumac je, snimio je film. Vodi sa prijateljem jednu emisiju. On je savjetnik za različitost. Želja mi je da ga upoznam.“

 

#OstaniKodKuće

"Ja moram da se čuvam zbog srca i ne izlazim iz kuće. Tužan sam jer mi svi nedostaju. Spremam ručak. Imam puno da učim, ali me je ovo poremetilo u svemu. Teško je, ali moramo da čuvamo sebe i druge. Ostanimo Kod Kuće!"

 

Izvor: www.danas.rs



Strana 30 od 46

Back to top