Izuzetno je mali broj osoba s Daun sindromom koje žive samostalno, pohađaju redovnu školu ili imaju stalan posao. O tome da li je moguće naći model podrške za djecu i odrasle s Daun sindromom kako bi ravnopravno ostvarivali građanska prava, govori Uroš Milošević, koji učestvuje u programu za samozastupnike Inicijative za prava osoba sa mentalnim invaliditetom (MDRIS).

Uroš je jedan od rijetkih osoba s Daun sindromom kome nije oduzeta poslovna sposobnost i koji je nastavio obrazovanje posle srednje škole. Voli da sprema hranu, pa je krenuo putem gastronomije i upisao Visoku hotelijersku školu, a cilj mu je da jednog dana otvori restoran. Ali put kroz obrazovanje nije bio nimalo lak.

"Mojoj majki je bilo mnogo teško da me upiše u prvi razred osnovne škole jer su tada svi bili protiv toga. Htjeli su da pohađam "specijalnu školu". Nisam bio baš prihvaćen i nije mi bilo lako, nekako je sve bilo protiv mene", priča Uroš o teškoćama u osnovnoj školi, posle koje se upisao u srednju u Inđiji, smjer za kuvare. Iako je srednja škola išla mnogo lakše, imao je problem da odradi obaveznu praksu jer, kako kaže, „niko me nije htio“.

Nakon toga je Uroš upisao Visoku hotelijersku školu u Beogradu. Iako je polagao prijemni ispit koji mu nije bio prilagođen bio je 139. na listi od 150 primljenih studenata, a preko afirmativnih mjera ostvario je pravo na budžet i stidentski dom.

"Nije lako, ali me uvažavaju profesori i kolege, zbog čega sam srećan. Imam mnogo prijatelja iz srednje škole koji su nastavili dalje pa smo zajedno na predavanjima i vježbama. Upoznao sam i nove kolege koji mi pomažu da nešto bolje razumijem, šalju mi informacije i materijale. Na konsultacijama sa profesorima se dogovorim šta i kako da radim", kaže Uroš. Ipak, u svemu što radi najveću podršku mu pruža majka, a pomoć mu je potrebna, kako kaže, u učenju, u organizaciji obaveza, kako i gdje da se informiše

"Ima još mnogo stvari  u kojima mi treba podrška kako bih ostvario želju da živim sam. Učim i kao samozastupnik. Samostalno se krećem po gradu, a više puta sam prevozom išao iz Inđije na Novi Beograd kod sestre, što je za osobe s Daun sindromom nezamislivo".

Urošev cilj je da otvori restoran, jer želi da spoji ljubav prema hrani i ljudima, a volio bi da upozna još osoba s Daun sindromom.

"Imam dobrog druga Dekija iz Novog Sada i upoznao sam jednog drugara s Daun sindromom iz Subotice, koji se zove isto kao i ja. Prepoznam osobe s Daun sindromom, a nekad kada vidim neke momke na slici mislim da sam to ja. Ličimo. Žana je moja kuma i sa njom igram šah i pišemo recepte. Oni su išli u "specijalne škole" i sada ne rade. Znam da ima mladih koji rade u kafićima, ali ne dobijaju pravu platu. Volio bih da upoznam mlade ljude s Daun sindromom koji su završili i redovne škole, koji rade i primaju plate. Mlade koji žive samostalno, kao što ja želim. Ja hoću da budem samostalan i odgovoran čovjek, da živim sam, da imam djevojku i da to naglas kažem", kaže Uroš.

Kao Pablo Pineda

Uroš bi volio da upozna kuvara i nekog glumca koji ima Daun sindrom. „Mnogo volim glumce. Volio bih da uspijem kao Pablo Pinjeda, koji isto ima Daun Sindrom. On je Španac. Prvi u Evropi koji je završio fakultet po prilagođenom programu. Pablo je samozastupnik. On zastupa sve osobe s Daun sindrom. Glumac je, snimio je film. Vodi sa prijateljem jednu emisiju. On je savjetnik za različitost. Želja mi je da ga upoznam.“

#OstaniKodKuće

"Ja moram da se čuvam zbog srca i ne izlazim iz kuće. Tužan sam jer mi svi nedostaju. Spremam ručak. Imam puno da učim, ali me je ovo poremetilo u svemu. Teško je, ali moramo da čuvamo sebe i druge. Ostanimo Kod Kuće!"

Izvor: www.danas.rs

Predsjednik Opštine Bar Dušan Raičević kazao je da je period od zatvaranja Građanskog biora, od 18. marta do danas, iskorišćen na pravi način, i da su prostorije Građanskog biroa adaptirane s ciljem da taj prostor bude funkcionalniji za boravak i rad službenika, i da služi neposredno građanima za ostvarivanje njihovih prava.

“Poseban akcenat našeg djelovanja u prethodnih mjesec i po dana bilo je prilagođavanje prostorija Građanskog biroa licima s invaliditetom, tako da smo napravili posebnu, pristupnu rampu sa rukohvatima i taktilne staze za osobe s oštećenjem vida. Instalirali smo i poseban šalter za osobe s invaliditetom, a u prostoru oko Građanskog biroa adaptirali smo i poseban parking prostor sa silaznom i uzlaznom rampom rampa”, kazao je Raičević.

Radove na adaptaciji Građanskog biroa izvela je kompanija “Cerovo” iz Bara, sa kojom je Opština Bar zaključila ugovor o izvođenju ovih radova nakon sprovedenog odgovarajućeg postupka javne nabavke.

Raičevič je kazao i da je otvaranju Građanskog biroa prethodio period u kojem su svi službenici u Opštini Bar funkcionisali po posebnom režimu rotirajućih dežurstava, i da je rad sa strankama bio omogućen uz poseban režim.

“Ovom prilikom moram da istaknem da smo uspostavili jedan novim režim u tom periodu, gdje su stranke elektronskim putem slali svoje zahtjeve, i gdje je poseban akcenat stavljen na dio koji se odnosi na ostvarivanje prava socijalne zaštite. Tako su se zahtjevi za socijalna davanja nesmetano prilagali elektronskim putem, i oni su bili rješavani u skraćenoj proceduri”, istakao je Raičević.

On je pozvao građane da i dalje u maksimalnoj mjeri svoje potrebe pred organima lokalne uprave obavljaju elektronskim putem.

“Ovo jeste još jedna prilika da pozovem građane da koriste službene prostorije Opštine Bar, ali da se ipak još uvijek pridržavamo svih mjera i preporuka, i da se suzdržimo, ukoliko nema prijeke potrebe, da dolazimo ovdje. Službenici će biti maksimalno na raspolaganju, prije svega, na poštovanju svih preporuka NKT”, kazao je on.

Predsjednik Opštine Bar zahvalio je sugrađanima na odgovornom odnosu i poštovanju mjera prevencije u ovoj situaciji i kazao da je važno da se svi adaptiraju na život u izmijenjenim okolnostima izazvanim koronavirusom.

“Ovo je još jedna prilika da se zahvalim našim sugrađanima koji su vrlo odgovorno u prethodnom periodu postupali sa već pomenutim mjerama. Od juče sa zadovoljstvom možemo da konstatujemo da je naša barska bolnica - Korona free (fri) bolnica, nemamo više smještenih pacijenata sa koronavirusom. U danima koji su pred nama pokazaćemo još jedan visok stepen odgovornosti prema sebi i prema zajednici, i dalje ići u postepeno uklanjanje svih ovih mjera i preporuka koje dolaze od strane NKT. Polako se vraćati u normalu, uz obavezu da naučimo da živimo sa ovom opasnošću u narednom periodu, zaključio je Raičević.

Sekretarka za lokalnu samoupravu Svetlana Gažević kazala je da će režim rada Građanskog biroa podrazumijevati nošenje zaštitne opreme za sve zaposlene i korisnike usluga biroa.

Opština Bar obezbijediće besplatne maske svim građanima kojima to bude potrebno, kada budu dolazili u prostorije lokalne uprave.

“Za građane koje ne posjeduju zaštitne maske, obezbijedili smo besplatne maske na ulasku u Građanski biro i na ulazu u zgradi Opštine. Takođe, jedna od obaveza koju moramo svi da poštujemo je i dezinfekcija ruku, koja je organizovana takođe na ulazu u Građanski biro, službenom ulazu Opštine i na ulazu gdje su smještene kancelarije Komunalne policije i drugih organa, tako da bih zamolila građane i stranke da tu mjeru ispoštuju”, kazala je Gažević.

Ona je pojasnila da će Građanski biro raditi po uobičajenom radnom vremenu, od 8:30 do 14 časova svakog radnog dana i zamolila građane da se pridržavaju mjera prilikom korišćenja usluga biroa.

Izvor: portal RTCG

Podgorica, PR pres servis – U Crnoj Gori je neophodno usvajanje Strategije deinstitucionalizacije kojom bi bilo omogućeno da osobe s invaliditetom (OSI) žive samostalnije, a transformacija velikih institucija u male ili premještanje osoba iz institucije u instituciju ne može se smatrati deinstitucionalizacijom.

To je ocijenjeno na drugom panelu Deinstitucionalizacija kao preduslov samostalnog života, u okviru online konferencije, koju je organizovalo Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) povodom obilježavanja Evropskog dana samostalnog života 5. maja i Dana Evrope 9. maja.

Programska menadžerka UMHCG, Anđela Radovanović, kazala je da u posljednjih desetak godina „možda smo počeli drugačije da posmatramo neke stvari“. 

„Možda smo osobe s invaliditetom počeli doživljavati kao svoje članove porodica, školske drugove, prijatelje, kolege… Možda smo počeli shvatati da su prava bolja varijanta od milostinje… Da invaliditet nije tragedija i sramota koju treba kriti… Ali, sve to nije dovoljno, još uvijek“, kazala je Radovanović. 

Prema njenim riječima, usluge koje postoje u sistemu su limitirane, finansijski teško održive, navodeći da ih nerijetko pružaju nevladine organizacije, odnosno organizacija osoba s invaliditetom, „umjesto nadležne institucije“. 

„Mnoge druge, koje osobe s invaliditetom ocjenjuju kao potrebne, poput usluge pasa vodiča i pomagača, pristupačnog i dostupnog prevoza, sistem i ne prepoznaje. Osobama s invaliditetom se umjesto pluralizma usluga nudi jedna ili par njih, a otvaranje novih institucija najavljuje se svečano, s fanfarama i presjecanjem crvenih vrpci“, navela je Radovanović. 

Ona je ocijenila da se transformacija velikih institucija u male ili premještanje osoba iz institucije u instituciju ne može smatrati deinstitucionalizacijom. 

„Socijalizacija u dnevnim boravcima za one do 27, pa onda odlazak u dnevne centre 27+, i tako dalje do dnevnih boravaka za stare ili staračkih domova, nije način na koji će se osobama s invaliditetom omogućiti život u zajednici. Život u kome će sami birati šta, gdje, kada, s kim i kako će uraditi. Život u kome će sami praviti izbore, kontrolisati ih, biti odgovorni za njih, ali i praviti greške.“, rekla je Radovanović.

Ali, ni, kako je istakla, zatvaranje institucija bez plana kuda i kako dalje, nije rješenje. 

„Nekada, bez servisa podrške za samostalni život: personalne asistencije, ličnih pratilaca, pomoći u kući, psihološke podrške, prevoza, pravnog informisanja i podrške, osnaživanja porodica za život s invaliditetom, lako se u instituciju pretvori i sopstveni dom. Instituciju u kojoj među četiri zida ostaju, možda i zauvijek izgubljeni, nemjerljivi potencijali našeg društva“, navela je Radovanović. 

Ona smatra da je Strategija deinstitucionalizacije rješenje koje je potrebno, da bi, kako je navela, bilo obezbijeđeno da svaka osoba s invaliditetom dobije šansu „da joj život ne počinje rečenicom u koju je ustanovu najbolje smjestiti, već kakvu joj podršku treba pružiti“. 

„Da bismo o samostalnosti govorili jasno, glasno, uzdignute glave, ne pitajući se kada će ona doći“, dodala je Radovanović. 

Samostalna savjetnica u Direktoratu za socijalno staranje i dječju zaštitu u Ministarstvu rada i socijalnog staranja, Amela Jarović Orahovac, kazala je da se dosadašnji rezultati u procesu deinstitucionalizacije djece i mladih ogledaju u smanjenju broja djece na smještaju u ustanovama i razvoju porodičnog smještaja – hraniteljstva. 

„Ukupan broj djece u institucionanlnoj zaštiti (sve ustanove) smanjio se za 50 odsto u periodu od 2010. do 2019. godine., dok je isti bio 58 odsto za period od 2010. do 2018. godine.  Djeci bez roditeljskog staranja i djeci čiji je razvoj ometen porodičnim prilikama, obezbjeđuje se smještaj u Dječjem domu „Mladost“ u Bijeloj ili usluga porodičnog smještaja-hraniteljstva“, navela je Jarović Orahovac. 

Ona je rekla da je krajem decembra 2019. godine, u Dječjem domu „Mladost“ u Bijeloj,  boravilo 81 dijete, a na porodičnom smještaju - hraniteljstvu  smješteno je 367 djece, broj djece na hraniteljstvu uz intenzivnu ili dodatnu podršku je bio četvoro. 

„Proces reforme dostigao je svoju najsložniju fazu, kada je neophodno održati postignuti napredak i nastojati tražiti održiva rješenja kako bi se osiguralo sprečavanje smještaja u ustanovu“, kazala je Jarović Orahovac.

Prema njenim riječima, prelazak sa institucionalnog smještaja korisnika na vaninstitucionalne oblike zaštite je dug proces koji, kako je istakla, prije svega podrazumijeva razvoj i održivost usluga u sistemu socijalne i dječje zaštite. 

„Usluge socijalne i dječje zaštite treba da u najvećem stepenu odgovore na potrebe korisnika uz poštovanje ljudskih prava i dostojanstva, budu jednako dostupne svim korisnicima u sredinama u kojima žive, omoguće korisniku izbor usluga i pružalaca usluga, bilo da se radi o javnom, nevladinom ili privatnom sektoru, budu pružene u kontinuitetu i potrebnom trajanju“, rekla je Jarović Orahovac. 

Ona je ocijenila da za sam proces deinstitucionalizacije nisu dovoljni napori samo jednog resora, već se, kako smatra, na tom polju mora djelovati intersektorski.

„Osobama s invaliditetom se mora obezbijediti pristupačnost objektima ali i saobraćaja, dostupnost obrazovnih institucija, zdravstvenih usluga, povećanja zapošljivosti ovih lica kao jednih od primarnih faktora koji bi doprinijeli povećanju samostalnosti osoba s invaliditetom“, navela je Jarović Orahovac. 

Ona je istakla da je izmještanje iz ustanova i omogućivanje osobama s invaliditetom da samostalno i uz podršku žive u zajednici proces na kom se mora raditi temeljno i koji iziskuje vrijeme, „s tim što je preduslov za uspješnost realizacije ovog cilja povećanje svijesti svih građana da svaka osoba, a tako i osoba s invaliditetom ima sposobnost i mogućnost da se bavi nekim poslom ili zanimanjem, ništa više ili manje od osoba koje nemaju invaliditet“. 

„Tek kada dosegnemo tu svijest moći ćemo da govorimo o ravnopravnosti i učestvovanju svih ljudi u zajednici“, rekla je Jarović Orahovac. 

Predstavnica Evropske mreže za samostalni život (European Network on Independent Living – ENIL), Kapka Panajotova, kazala je a deinstitucionalizacija zahtjeva novo i drugačije zakonodavstvo koje će, kako je istakla, biti zasnovano na principima koji su uvršteni u UN konvenciju. 

„Što znači da bi sva pravila trebalo da budu zasnovana na procjenama OSI, na procjenama za personalnu asistenciju, na pristup svemu u okruženju, na pristupačnost i dostupnost svih servisa u društvu“, rekla je Panajotova.

Prema njenim riječima, ukoliko se sve to ispuni i može da se obezbijedi, „onda bi OSI imale izbor da biraju između smještaja u instituciju ili da se same otisnu u samostalan život“. 

„Na osnovu mog iskustva koje imam u Bugarskoj, mogu da kažem da je deinstitucionalizacija rađena sa glavnom svrhom da se zatvore velike institucije. To je bilo neophodno da se odradi. Sve su to bile velike, ružne, stare institucije i bile su užasne, ali samo zatvaranje tih institucija ne znači da je to deinstitucionalizacija“, ukazala je Panajotova. 

Ona je kazala da je, na osnovu njenog iskustva, deset do 15 puta više malih institucija nego što je bilo u prošlosti velikih institucija. 

Panajotova je ocijenila da male institucije iziskuju novac i da im nije namjera da omoguće samostalan život OSI. S druge strane, za samostalan život je potrebna najčešće personalna asistencija, ali prava personalna asistencija, kao mehanizam osnaživanja, a ne lažna, s kojom se često susrećemo. Dodala je da je za osobe s invaliditetom mnogo važnija podrška i osnaživanje od zaštite, koja nas često može udaljiti od zajednice jer nas „nedostatak podrške čini ranjivima, a ne invaliditet sam po sebi“.

Direktor Evropskog udruženja za inkluziju (Inclusion Europe), Milan Šverepa, ocijenio je da su tri elementa važna da bi deinstitucionalizacija bila uspješna. 

„Prvi je da se fokusiramo na socijalne elemente i odnose. Upravo ono što predstavlja segregaciju i zatvorenost u ustanovama. Na tome se zasniva rad na deinstitucionalizaciji - na investiranje u ljude, u njihove vještine, nezavisnost i samoupouzdanje“, istakao je Šverepa.  

On je ukazao da, kada neko napusti instituciju, veoma je ranjiv jer nema nikakvih socijalnih odnosa.  

„Drugi element koji će pomoći uspjehu deinstitucionalizacije je sprječavanje novih institucija. Moramo da radimo na vještinama za društveni život, na samostalnoj inkluziji, da ljudi ne bi bili slani u institucije, a i da oni koji izlaze iz institucija mogu da budu samostalni“, smatra Šverepa. 

On je kazao da je treći element koji bi pomogao da deinstitucionalizacija bude uspješna  fokus „na ono što ide dalje od servisa“. 

„Svi servisi koji se pružaju u društvu treba da budu pristupačni svima. Tu podrazumijevamo obrazovanje, zdravstvene usluge i slično“, dodao je Šverepa.

On je ocijenio da je od presudnog značaja da se prestane sa uskraćivanjem prava osobama da odlučuju o sopstvenom životu, „što znači da moramo da imamo dobre zakone“.

Događaj je organizovan u okviru projekta "Communicating EU accession and EU assistance in Montenegro III", kojeg finansira EU, a sprovodi Generalni sekretarijat Vlade Crne Gore, i to kao mjera Akcionog plana za 2020. Strategije za informisanje javnosti o pristupanju Crne Gore EU.

Podgorica, PR pres servis - Dužnosti države i njenih institucija su efikasnost, održivost i adekvatnost mjera koje licima s invaliditetom olakšavaju potpuno uživanje prava na samostalnost i uključivanje u zajednicu, zbog čega bi hitno trebalo izmijeniti brojne zakone, a neophodna je i ozbiljna promjena svijesti i pristupa.

To je saopšteno na prvom panelu Garancije prava na slobodu OSI, u okviru online konferencije, koju je organizovalo Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) povodom obilježavanja Evropskog dana samostalnog života 5. maja i Dana Evrope 9. maja.

Izvršna direktorica UMHCG, Marina Vujačić, istakla je da crnogorsko zakonodavstvo, potpuno suprotno svim međunarodnim standardima i Konvenciji UN o pravima OSI, dozvoljava, omogućava ali i, kako je dodala, propisuje mogućnost ograničenja ili oduzimanja slobode osobama s invaliditetom, samo zbog njihovog oštećenja ili pretpostavljenog oštećenja.

„Ovakve politike i propisi, ali i crnogorska praksa uslovljena je negativnim pravnim nasljeđem koje proističe iz starih, tradicionalnih modela pristupa invaliditetu, prije svega, medicinskog i funkcionalnog, koji problem vide u osobi - posmatrajući je kao bolesnu, nesposobnu za obavljanje i izvršavanje osnovnih životnih funkcija, pa naravno i za samostalan život i život u zajednici“, istakla je Vujačić.

Ona je ukazala da se ne zna dovoljno o tome koliko se poštuje dostojanstvo, integritet i sloboda OSI, koliko mladih OSI boravi u domovima za smještaj starijih, koliko je OSI u ustanovi za smještaj zato što država nije pronašla, ili nije tražila drugo rješenje, ili koliko je njih u bolnicama i drugim ustanovama iako im nije potreban medicinski tretman, „i primjenjivanje određenog tretmana čak ima negativne posljedice po njihovo mentalno i fizičko stanje“.

Vujačić je ukazala da tzv. Zakon o zaštiti i ostvarivanju prava mentalno oboljelih lica ne pravi preciznu razliku između mentalnog oboljenja, odnosno psihosijalnog invaliditeta i intelektualnog invaliditeta, pa tako, kako je dodala, poistovjećuje te dvije kategorije, propisujući isti odnos i tretman prema njima.

„Iako mijenjan 2013. Zakon i dalje ima diskriminatorne odredbe koje se odnose na ograničenje uživanja ili potpuno lišenje slobode i prisilan smještaj, kao i medicinske eksperimente u cilju „liječenja“, pojasnila je Vujačić.

Kao kategoriju kojima je takođe nerijetko ograničena sloboda navela je i osobe kojima se oduzima poslovna sposobnost.

„Oni, kada je na snazi zamjensko, umjesto odlučivanja uz podršku, nijesu subjekti i nosioci prava, poput prava na život u zajednici, i najčešće se upravo smještaju u ustanove, pa često lišenje poslovne sposobnosti i prethodi smještaju u ustanovu, a s druge strane važno je naglasiti da oni ne mogu imati bilo kakav ugovorni odnos pa prema tome ne mogu ni ostvariti pravo na usluge podrške za život u zajednici“, istakla je Vujačić.

Prema njenim riječima, kada je riječ o samostalnom životu OSI Crna Gora nije ni blizu modernih shvatanja, pa samim tim ni standarda ljudskih prava, a brojni zakoni u oblasti zdravlja, socijalne zaštite i života u zajednici, porodičnih i bračnih odnosa, i drugi materijalni i procesni, hitno bi morali pretrpjeti ozbiljne reformske izmjene.

„Samo tako, makar pred zakonom možemo govoriti o jednakosti svih, a onda nam za praksu ostaje ozbiljna promjena svijesti i pristupa“, poručila je Vujačić.

Zaštitnik ljudskih prava i sloboda, Siniša Bjeković, smatra da je samostalnost ili nezavisnost, kao bitna karakteristika funkcionisanja ljudskog bića u zajednici, prirodna potreba p

,mnjim, roistekla iz njegovog integriteta, slobode i dostojanstva, bez obzira na lično svojstvo, uključujući i invaliditet.

„Samostalnost ne znači da je čovjek prepušten sam sebi. Suština koncepta ljudskih prava ukazuje na činjenicu da je njihov katalog, kao i način njihovog ostvarivanja stvar društvenog dogovora oličenog u najvišim pravnim aktima država na nacionalnom nivou, odnosno međunarodnih ugovora na tom nivou implementacije ljudskih prava“, pojasnio je Bjeković.

Dužnosti države i njenih institucija su, kako smatra, efikasnost, održivost i adekvatnost mjera koje licima sa invaliditetom olakšavaju potpuno uživanje prava na samostalnost i njihovo potpuno uključivanje u zajednicu.

„Moram ukazati na jedan od temeljnih nedostataka koji se često zapaža u našoj praksi i počiva na pretpostavci o tzv. medicinskom modelu u poimanju invaliditeta. To apsolutno odudara od standarda ako se ima u vidu sama definicija invaliditeta po Konvenciji UN. I upravo taj drugi dio koncepta invaliditeta, koji u kontinuitetu izostaje, tiče se različitih prepreka koje sprečavaju puno i efektivno učešće osoba s invaliditetom u društvu na ravnopravnoj osnovi sa drugima, a nadasve u mogućnostima da u društvenim tokovima participiraju sa pozicije samostalne osobe“, objasnio je Bjeković.

Civilni sektor koji zagovara prava osoba s invaliditetom ukazuje, kako je naveo, na niz sistemskih problema u realizaciji mjera podrške samostalnom životu osoba s invaliditetom.

„U tom dijelu postavljeno je otvoreno pitanje kvaliteta usluga unutar postojećih institucionalnih rješenja, kao i nedostataka u shvatanju pojedinih instituta koji se tiču podrške životu u zajednici. To se posebno odnosi na personalne asistente kao oblik podrške koji treba omogućiti olakšano uključivanje u život zajednice. Osim suštinskih nedostataka u realizaciji ovog servisa, ukazuje se i na nedostatke u normiranju uslova zasnovanih na međunarodnim standardima i značenju personalne asistencije u tom okviru“, kazao je Bjeković.

Kada su u pitanju posebni oblici invaliditeta, potrebno je, kako smatra, ubrzati reforma u promjeni prakse tzv. zamjenskog odlučivanja u odnosu na odlučivanje uz podršku kao zadovoljavajući standard.

„Ovo je posebno značajno jer se u pojedinim oblastima, kao što je politička participacija, porodični i bračni odnosi, pa i oblast socijalnog staranja i slično, odsustvo izražene volje lica sa mentalnim invaliditetom potpuno ukorijenilo u matricu ponašanja na svim nivoima“, ukazao je Bjeković.

Problem pristupačnosti i dalje, kako je rekao, opstaje kao sistemski iz dva razloga.

„Samo letimičan pogled na pojedine urbane sredine pokazaće zašto je inkluzija iluzija, a samostalnost nemoguća u uslovima arhitektonskih, infrastrukturnih, tehnoloških i drugih barijera. Osim toga, radi se o ključnim principima međunarodnog prava, a treba podsjetiti da je takva obaveza predviđena i u unutrašnjem pravnom poretku, najčešće u anti-diskriminacionim propisima“, kazao je Bjeković.

On je istakao da načelo samostalnog življenja podrazumijeva i slobodan i efektivan pristup svim organima javne vasti i u vezi s tim korišćenje svih mehanizama pravne pomoći, uključujući i sredstva prilagođena potrebama osoba sa invaliditetom, kako bi djelotvorno mogli koristiti procesne mehanizme za ostvarivanje svojih prava.

Izvršni direktor Međunarodne alijanse osoba s invaliditetom, Vladimir Ćuk, ukazao je da ljudi s invaliditetom širom svijeta i dalje ne uživaju slobodu, samostalan život, nemaju pravo na obrazovanje, na zapošljavanje.

„To je prosto činjenica i to je nešto što moramo da prihvatimo. Mislim da treba malo da prestanemo da slavimo jer mislim da smo malo nestali u tom slavlju i da smo izgubili onu osnovu koja je bila tu kada smo gradili i stvorili Konvenciju. Pozivam na malo žešći rad organizacija OSI širom svijeta. Siguran sam da u Crnoj Gori imamo dobar kadar, jako puno organizacija koje zapošljavaju kvalitetne ljude i koji među članstvom imaju aktiviste koji mogu da drže odgovornom svoju državu“, rekao je Ćuk.

On je predložio da se s novom kampanjom i novom snagom krene u nove radne pobjede.

„Svjedoci smo, ovih dana, krize izazvane koronavirusom, koja nas je u jednoj sekundi podsjetila da nismo uradili posao dobro. U jednom danu smo vidjeli da su ljudi s invaliditetom zaboravljeni, da im nije pružena medicinska pomoć kada je trebalo, da su čak stavljeni na listu da im se ne pruža medicinska pomoć, ako nema dovoljan broj respiratora“, istakao je Ćuk.

Iz mnogih država svijeta se, kako je rekao, čulo da je upravo samostalni život na velikom udaru.

„Asistenti koji pomažu osobama s invaliditetom u mnogim državama nisu dobili pravo da se kreću. Zatim, nemaju pravo da se testiraju, i vi ako otvorite vrata da dočekate asistenta, koji vam pomaže, ne znate da li ima virus ili ne. Mnoge informacije nisu obrađivane na način da su pristupačne za sve. Tako npr. ljudi koji su gluvi nisu imali pristup informacijama kada je policijski čas i sl.“, rekao je Ćuk.

Ljudi svakodnevno umiru, kako je kazao, jer Konvencija nije sprovedena kako je trebalo.

„Imali smo 12 godina i svijet to još uvijek nije uradio u dovoljnoj mjeri. Trenutna kriza može da nas nauči da treba da radimo i zahtjevamo više. Krajnje je vrijeme da uradimo mnogo više i vjerujem da ćemo malo pomalo uspjeti“, smatra Ćuk.

Prethodnih godina su, ipak, kako je ukazao, ostvarene velike pobjede, koje donose velike promjene ljudima s invaliditetom širom svijeta.

„Mnogo je učinjeno i imamo osnovu na kojoj možemo da više utičemo na naše vlasti, vlade da rade više. Imamo osnovu, mnogo dokumenata, odluke, pa hajde da gradimo na tome i da počnemo s odgovornom politikom i odgovornom implementacijom Konvencije“, poručio je Ćuk.

Savjetnica za ljudska prava UN, Anjet Lanting, kazala je da nema podataka koliko je među osobama koje su preminule od novog koronavirusa bilo osoba osoba s invaliditetom.

„Neke osobe se oslanjaju na podršku koju nisu uspjele da dobiju, zbog raznih restrikcija u pogledu kretanja i fizičke distance. Nažalost, čuli smo za slučaj tinejdžera, u Kini, koji je imao cerebralnu paralizu, koji je ostavljen sam kod kuće i koji je umro jer su mu otac i brat bili u karantinu“, rekla je Lanting.

I ona je ukazala da osobe s invaliditetom često nemaju pristup informacijama o koronavirusu.

Pandemija je, kako je ukazala, potvrdila da je potrebno da se potpuno reorganizuje podrška i servisi koji se fokusiraju na osobe s invaliditetom.

„Sada postoji mogućnost da se to sve odradi na bolji način. A da bismo sve postigli moramo da sve osmislimo u bliskoj saradnji sa samim osobama s invaliditetom“, pojasnila je Lanting.

UN su, kako je istakla, jedna od organizacija koja je prepoznala potrebu za boljom inkluzijom OSI u svim aspektima svog rada.

„Ispunjavanje svih prava i propratnih obaveza će zaista pomoći svim državama da dalje napreduju u ostvarenju održivih razvojnih ciljeva i takođe će pomoći Crnoj Gori da dalje napreduje tokom pregovora pristupanja Evropskoj uniji“, kazala je Lanting.

OSI su već ranije i s pravom, kako je ukazala, istakle da je podrška neophodna zbog njihovog osnaživanja.

„Personalna asistencija će biti potrebna nekim osobama i Komitet UN je istakao da takva asistencija treba da bude kontrolisano vođena od strane korisnika, da treba da se zasniva na personalizovanim kriterijumima. OSI treba da same angažuju, obuče i nadgledaju svoje asistente, da budu u centru samog procesa odučivanja u vezi s asistencijom i da se njihove želje i potrebe poštuju“, poručila je Lanting.

Ona je ukazala da postoje dokazi da sistemi samostalnog življenja i življenja uz podršku, kada se dobro uspostave, mogu da budu isplativiji i da donose bolje rezultate nego življenje u institucijama.

U sklopu Konvencije o pravima OSI, kako je istakla, ima specifičan član koji obavezuje države potpisnice da pružaju pomoć i podršku jedni drugima tako da „Crna Gora nije sama u ovome“.

„UN u Crnoj Gori su i dalje spremne da nastave pružati podršku osobama s invaliditetom, državi i svim drugim partnerima, kako bi se dalje u potpunosti realizovala prava svih“, poručila je Lanting.

Događaj je organizovan u okviru projekta "Communicating EU accession and EU assistance in Montenegro III", kojeg finansira EU, a sprovodi Generalni sekretarijat Vlade Crne Gore, i to kao mjera Akcionog plana za 2020. Strategije za informisanje javnosti o pristupanju Crne Gore EU.

Na linku ispod, nakon što preuzmete dokument, možete se upoznati s ostvarivanjem prava na plaćeno odsustvo, skraćeno radno vrijeme i polovinu radnog vremena za roditelje djece s invaliditetom i određene kategorije OSI.

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore u utorak, 5. maja 2020. s početkom u 13.00 časova organizuje onlajn konferenciju povodom obilježavanja Evropskog dana samostalnog života (5. maj) i Dana Evrope (9. maj).

Događaj se organizuje u okviru projekta EU4ME koji finasira Evropska unija, a sprovodi Generalni sekretarijat Vlade Crne Gore, i to kao mjera Akcionog plana za 2020. Strategije za informisanje javnosti o pristupanju Crne Gore EU. 

Konferencija će se sastojati iz dva panela, na kojima će govoriti po četvoro učesnika, i biće uživo prenošena na Facebook stranici UMHCG. U okviru prvog panela na temu Garancije prava na slobodu OSI, govoriće Marina Vujačić, izvršna direktorica UMHCG, Siniša Bjeković, zaštitnik ljudskih prava i sloboda, Vladimir Ćuk, izvršni direktor Međunarodne alijanse osoba s invaliditetom (International Disability Alliance – IDA), čije obraćanje će biti omogućeno putem već snimljenog izlaganja, i Anjet Lanting, savjetnica za ljudska prava UN.

U drugom panelu, na temu Deinstitucionalizacija kao preduslov samostalnog života OSI govoriće Anđela Radovanović, programska menadžerka UMHCG, Amela Jarović Orahovac, samostalna savjetnica u Direktoratu za socijalno staranje i dječju zaštitu u Ministarstvu rada i socijalnog staranja, Kapka Panajotova (Kapka Panayotova) u ime Evropske mreže za samostalni život (European Network on Independent Living – ENIL) i Milan Šverepa (Milan Šveřepa), direktor Evropskog udruženja za inkluziju (Inclusion Europe). Svaki od panela će biti praćen diskusijom.

Pitanja za govornike na konferenciji moguće je postaviti putem mejla Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli. , ili putem Facebook i Instagram stranice UMHCG, do 4. maja do 12.00h.

Na ovaj način UMHCG se već sedmu godinu zaredom pridružuje kampanji koju pokreće Evropska mreža za samostalni život (European Network on Independent Living) – ENIL, s ciljem podizanja svijesti o pravu osoba s invaliditetom na samostalni život i o njegovim ključnim principima: samostalnom donošenju odluka, izboru, kontroli, odgovornosti i pravu na grešku. Ove godine ključna tema obilježavanja ovog datuma je Sloboda, pa su u vezi s tim od 24. aprila na stranicama UMHCG na društvenim mrežama objavljivane fotografije s heštagovima #ENILilDay #ILDay2020 #FreedomOfChoice, na kojima su korisnici usluga, volonteri, prijatelji i zaposleni UMHCG odgovarali na pitanje šta je za njih sloboda. 

Pozivamo vas da ispratite ovaj događaj, šaljete pitanja i na taj način date dodatan doprinos ovoj temi.

Od elektronske sjednice Upravnog odbora Paraolimpijskog komiteta Srbije do udaranja loptice reketom po prislonjenom stolu u meču u kojem je zid protivnik. Borislava Perić Ranković, najbolja stonoteniserka s invaliditetom na planeti, dane u izolaciji provodi u porodičnom okruženju, uz ćerku Draganu i supruga Milenka, upravo u svom stilu, ne gubeći ni časa, već obavlja "100 poslova" dnevno.

"Može se, naravno, i apelujem na sve naše građane da se striktno pridržavaju baš svih mjera zaštite i socijalnog distanciranja u vrijeme vanrednog stanja", kaže Borislava.

"Kao osoba s invaliditetom imala sam period prilagođavanja novom načinu života i tome kako da funkcionišem sa invalidskim kolicima, da se osamostalim. Sada je, takođe, potrebno ponovo se prilagoditi novim uslovima. Uključila sam se od starta u nekoliko akcija našeg ministarstva i sekretarijata sporta, u kontaktu sa Vanjom Udovičićem i Vladimirom Batezom, podržavam i pomažem kako bih doprinijela da sve u vezi s koronavirusom što bolje prebrodimo. Dakle, nije sve stalo, radi se od kuće, kod kuće, ali drugačije".

Borislava je, kako ističe, organizovala način života u vanrednoj situaciji upravo da bi sa porodicom korisno provodila vrijeme.

"Ćerka Dragana ide u treći razred osnovne i, kao i svi njeni drugari, u redovnom je kontaktu sa učiteljicom koja nam svakodnevno šalje zadatke. Naravno, tu sam da pomognem. Ovo neočekivano slobodno vrijeme, bez treninga, takođe, koristim da privedem studije kraju. Na završnoj godini sam Fakulteta za sport i turizam, ostali su mi neki ispiti iz treće godine, pa sam se prihvatila knjige. Fiziče aktivnosti ne zapostavljamo, bavimo se koliko je to u stanu moguće. Suprug Miša je "spoljni momak" za nabavku i redovno se priključi kada na red dođu društvene igre za stolom".

Odluku da se najveća svjetska smotra sportista u Tokiju pomjeri za godinu dana, Borislava je prihvatila sa odobravanjem.

"Olimpijske i Paraolimpijske igre su poseban izazov za svakog sportistu i isto tako je bitno da svaki od njih ima iste uslove da se pripremi. Smatram da je dobro da se Igre održe dogodine, i to prvi put u neparnoj godini. Najvažnije je da iz svega ovoga izađemo što bezbolnije. Borislavi, ne krije, mnogo nedostaju zajednički treninzi i druženja sa našim zlatnim paraolimpijcima. 

"Upućeni smo jedni na druge, ali kontaktiramo samo telefonom, radi našeg dobra. Naravno, svakodnevno sam u vezi sa mojom saigračicom u reprezentaciji i "Spinu", Nadom Matić, selektorom Zlatkom Keslerom... Svako od nas se bori sa samoizolacijom na svoj način, a uzajamno se podržavamo", kaže Borislava.

Izvor: www.novosti.rs

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore i Savez slijepih Crne Gore, povodom Međunarodnog dana pasa vodiča/pomagača, pozivaju državu da obezbijedi ovu uslugu korisnicima kroz redovno finansiranje iz budžeta, na način što će planirati sredstva za školovanje minimum jednog psa godišnje. 

Psi pomagači, a među njima i psi vodiči, omogućavaju osobama s invaliditetom da žive u skladu s postulatima samostalnog života, oni omogućavaju visok nivo samostalnosti i nezavisnost od drugih osoba, uključujući i zaštitu privatnosti korisnika. Psi vodiči pomažu osobama s oštećenim vidom da se samostalno, slobodno i bezbjedno kreću, dok pomagači pružaju asistenciju u podizanju i premještanju iz kreveta na kolica, toalet, podizanju i dohvatanju predmeta, otvaranju/zatvaranju vrata, paljenju/gašenju svijetla i slično. 

U Crnoj Gori trenutno dvije osobe s oštećenim vidom koriste uslugu psa vodiča, dok se druge dvije osobe nalaze na listi čekanja, odnosno u proceduri su dobijanja psa. 

UMHCG već godinama, ali sa značajnim naporima u održivosti programa, sprovodi ovu aktivnosti jer se sredstva prikupljaju isključivo iz donacija. Među značajnim donatorima u poslednjoj godini izdvajamo Morsko dobro, Rotary klub Kotor i Regulatornu agenciju za energetiku, ali i sve građane, pojedince koji su obezbijedili sredstva za školovanje psa vodiča Lavera. 

Donacije je moguće uplaćivati putem žiro računa 550-7880-14 ili direktno u 17 kasica koliko ih je trenutno postavljeno u različitim objektima u Crnoj Gori: poštama, marketu Idea u Zelenici i Mall of Montenegru, Montvetu, Aerodromima Crne Gore, Autobuskoj stanici Podgorica i Hard rock kafeu u Podgorici. 

Kako je Crna Gora malo tržište, nema školu u kojoj bi se obučavali psi vodiči/pomagači, obuka za pse sprovodi se u Centru za rehabilitaciju Silver u Zagrebu, na osnovu sporazuma s UMHCG. Kada je u pitanju cijena psa vodiča/pomagača, potrebno je izdvojiti oko 15.000,00 eur za prve procjene, školovanje i prenos, dok se kasnije izdvajaju redovna godišnja sredstva za kontrole, a sami korisnici već godinama pokrivaju troškove ishrane i veterinarskih usluga za pse, kao sopstveni doprinos programu i njegovoj održivosti.

Iako je Crna Gora donijela Zakon o kretanju lica sa invaliditetom uz pomoć psa pomagača, ovaj propis garantuje korisniku pravo kretanja i boravka sa psom, ali ne i školovanje i nabavku psa pa je isti neophodno dopuniti, ili u Zakonu o socijalnoj i dječjoj zaštiti, koji definiše usluge u zajednici prepoznati i ovu uslugu direktno. Preduslov za dobijanje psa vodiča/pomagača je samostalnost korisnika; za osobu s oštećenim vidom preduslov je pravilna tehnika kretanja uz pomoć bijelog štapa, dok je i za njih i za osobe s fizičkim invaliditetom neophodna samostalnost donošenja odluka, odnosno pravilnog upravljanja uslugom, brige o psu... Na ovaj način podržava se i život u zajednici i maksimalan nivo nezavisnosti osoba s invaliditetom od članova porodica i sistema, i smanjuje rizik moguće institucionalizacije. 

U mnogim zemljama Evrope, osim finansiranja školovanja i nabavke pasa vodiča, lokalne i nacionalne vlasti, omogućavaju i finansiranje veterinarskih usluga i ishrane za pse. Tako, npr. Češka obezbjeđuje 32 eur mjesečno za ishranu, Francuska 50 eur za brigu o psu, Rusija obezbjeđuje godišnji dodatak od 250 eur, dok lokalne vlasti u Danskoj obezbjeđuju nabavku, edukaciju i veterinarske usluge. 

Finansiranjem ove usluge iz budžeta osobe koje žele, i pritom ispunjavaju uslove, za korištenje usluge psa vodiča/pomagača ne bi čekale da se stvore uslovi, prikupe sredstva kroz donacije, već bi mogli da dobiju uslugu blagovremeno i odmah po završenim procjenama i proceduri.  

U trenutnoj situaciji, u vrijeme pandemije COVID-19, većina osoba s invaliditetom ostala je bez usluga koje se pružaju u sistemu ili od drugih pružalaca usluga, bilo da su u pitanju usluge dnevnih centara, ili druge usluge u zajednici, uključujući i mnoge koje pružaju organizacije osoba s invaliditetom zbog mjera i naredbi Vlade, dok to nije bio slučaj s korisnicima pasa vodiča, pa se i na ovaj način pokazala jedna od važnih prednosti ove usluge. 

I Svjetski savez slijepih se pridružio obilježavanju ovog dana, navodeći par krucijalnih stavova, koje prenosimo u nastavku:

• Psi vodiči, pomagači, omogućavaju osobama oštećenog vida da izbjegavaju prepreke, budu nezavisni, samouvjereni, putuju sigurno. 

• Kako bi se izbjegle posljedice Covid-19 i ispoštovala distanca, osobe oštećenog vida su primorane da ostanu doma, bez pristupa osnovnim uslugama. Ovdje postaje vrlo važna uloga pravilno obučenih pasa vodiča. Njihova upotreba značajno smanjuje potrebu za fizičkom interakcijom osoba s oštećenim vidom s drugima; 

• Koristimo priliku da pozovemo Vladu i donosioce politika da razviju i sprovode zakonodavstvo u cilju uklanjanja diskriminacije korišćenja psa vodiča; 

• Obavještavamo da nema dokaza da psi prenose COVID-19, ipak pozivamo na pravilnu higijenu, osobe koja koristi psa vodiča, i psa pomagača, a i drugih osoba ukoliko brinu o psu;  

• I dalje ćemo se zalagati u ime naših članova, da ne budu lišeni prava koja su utvrđena UN Konvencijom o pravima OSI.

Međunarodni dana pasa vodilča i pomagača obilježava se svake godine, poslednje srijede u aprilu. Ovim povodom djeca iz vaspitne jedinice "Kosovka djevojka" JPU “Dragan Kovačević” iz Nikšića, u okviru trosatnog programa s vaspitačem Borisom Marušićem, izradili su likovne radove koji prikazuju značaj pasa vodiča i pomagača za osobe s invaliditetom, a koje smo objavili na FB stranici.

U ovim vremenima neprestano slušamo o problemu policijskog časa, karantina, izolacije. Ova izolacija se računa u satima, danima i sigurno će proći, ali neki je žive cijeli život.

„Mi možemo samo da se nadamo da će kad se ovo sve završi postojati veća želja svih za rešavanje problema i predrasuda sa kojima se susreću osobe s invaliditetom”, kaže aktivista u zrenjaninskom Udruženju paraplegičara Banata.

Nenad pojašnjava  da postoje različite vrste invaliditeta tako da je često utisak da je broj osoba s invaliditetom daleko manji. Veliki broj osoba s invaliditetom zbog problema i ograničenja nikuda ne ide i ne pojavljuju se u „stvarnom” životu. Mnogi su i prije ove izolacije bili u nekoj vrsti trajnog karantina tako da je za njih ovo uobičajena realnost.

„Naravno, postoji jedan broj naših članova koji su, kao i drugi morali da se naviknu na nove okolnosti karantina, a žive aktivno. Ipak, to je manji broj osoba s invaliditetom. I oni su se relativno lako prilagodili novoj situaciji, jer su kroz nju u dužem ili kraćem vremenskom intervalu već prolazili”, naglašava Nenad i daje korisne savjete.

„Ako želiš da se prilagodiš, treba sebi unaprijed da postaviš zadatke koje želiš taj dan da obaviš i dan na kraju bude kratak. Godinama unazad nakupilo se mnogo sitnih zadovoljstava, obaveza i nezavršenih stvari za koje sad imaš vremena. Budući da se bavim sportom, svakodnevno vježbam, a ostalo vrijeme provodim uz tv, internet, filmove, knjige i komuniciram sa prijateljima. Živim kao i drugi. Jedino što dio vremena provodim u nalaženju novih rešenja koje mi mogu unaprijediti stepen rehabilitovanja i funkcionisanje u budućim vremenima posle korone”, predočava Nenad i ističe da nije izlazio iz kuće trideset dana. Kako ima dvorište olakšana mu je izolacija.

Prema njegovim riječima, sigurno da su se mnoge osobe s invaliditetom susrele sa brojnim  dodatnim problemima.  Postojao je problem personalnih asistenata koji nisu mogli da se vrate od korisnika prije 17 časova, problem transporta i nabavke...

Nenad dodaje da ne može reći da mu nešto teško pada, jer se trudi da u svakoj situaciji nađe nešto lijepo i to mu uglavnom uspijeva. Pošto u normalnim okolnostima živi aktivno, najviše mu nedostaje druženje sa prijateljima i njihova pozitivna energija.

„Teško je reći kako vanredno stanje utiče na osobe s invaliditetom, sve je individualno. Postoje mnogi koji su cijeli život u ovakoj i goroj izolaciji i vjerovatno oni nemaju problem sa novonastalom situacijom. Postoje i oni, među kojima sam i ja, koji su ovo prihvatili kao nešto kroz šta se mora proći. Možda nam je i lakše, jer smo već prolazili nešto slično. Neki i više puta. 

"Vjerovatno postoje i oni kojima ovo teško pada, ali mislim da ih je relativno malo i da će shvatiti da će i ovo proći", dodao je na kraju Nenad.

Izvor: www.politika.rs

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore, povodom 28. aprila, Svjetskog dana zaštite i zdravlja na radu, izražava zabrinutost zbog činjenice da je određeni broj osoba s invaliditetom ostao bez zaposlenja usred pandemije koronavirusa, bilo na način otkaza uslovljenog prestankom rada poslodavaca, dobrovoljnim ili nametnutim od strane države, ili zbog činjenice da su neke OSI imale ugovor na određen vremenski period, koji je isticao upravo u vrijeme trajanja mjera i naredbi, a za isti nije omogućeno produženje od strane poslodavca. 

Naime, poslodavci nekim osobama s invaliditetom koje obavljaju poslove u određenim djelatnostima nijesu osigurali rad od kuće ili plaćeno odsustvo, niti su onima kojima je isticao ugovor omogućili produženje ugovora o radu, iako ostvaruju pravo na refundaciju značajnih procenata zarada zaposlenih OSI, dok su s druge strane osobe s invaliditetom koje su u radnom odnosu i dalje u velikom strahu da će ostati bez posla zbog pandemije koronavirusa.  U takvoj situaciji, osobe s invaliditetom ne znaju kako neka prava mogu ostvariti i zaštiti, usljed nedostatka adekvatne podrške od strane nadležnih, odnosno nepružanja informacija o mjerama zaštite iz oblasti rada i zapošljavanja.

Takođe, u ovim uslovima osobama s invaliditetom se ne obezbjeđuju zaštitna sredstva i oprema koji su zdravstveno prihvatljivi i sigurni za bezbjedne uslove rada kako bi se izbjegla neposredna i ozbiljna opasnost po život ili zdravlje, pa samim tim su u mogućnosti odbiti radne zadatke i zaduženja ukoliko može biti ugroženo njihovo zdravlje i bezbjednost na radu. 

U tom smislu, pored činjenice da je podrška u navedenim uslovima potrebna zaposlenima, ona je potrebna i poslodavcima kako bi sačuvali radnike i omogućili im bezbjedan rad i zaštitu na radu. Zbog toga je neophodno kroz mjere podrške ekonomiji od strane države obezbijediti donacije potrebne zaštitne opreme i sredstava kako bi poslodavci koji imaju zaposlene OSI istima mogli organizovati rad i osigurati im dalje redovne i sigurne izvore prihoda. 

Dugoročno, država mora zakonski garantovati specifičnije mjere zaštite i zdravlja na radu pored opšte odredbe o posebnoj zaštiti zaposlenih osoba s invaliditetom, uključujući i obavezno propisivanje i primjenu razumnih adaptacija na radnom mjestu, ali i sprovođenja mjera zaštite i zdravlja na radu kroz redovni proces profesionalne rehabilitacije. 

UMHCG je u proteklom periodu kroz projekat OSIguraj uslove sebi! finansijski podržan od strane Ministarstva rada i socijalnog staranja, a u saradnji sa ZOPT-om, izradilo interne procedure i mehanizme zaštite i zdravlja na radu za zaposlene OSI, i to: Akt o procjeni rizika, Pravilnik o zaštiti i zdravlja na radu, Program o osposobljavanju za bezbjedan rad zaposlenih, evidenciju iz oblasti zaštite i zdravlja na radu. Pomenuta dokumenta sadrže mjere zaštite i zdravlju na radu i način njihovog sprovođenja, prava, obaveze i odgovornosti svih zaposlenih; način osposobljavanja i provjere osposobljenosti zaposlenih za bezbjedan rad i korišćenja sredstava i opreme lične zaštite na radu. Takođe, zaposleni u UMHCG su pohađali obuku za osposobljavanje za bezbjedan rad zaposlenih kod poslodavca, kako bi se upoznali sa svim vrstama opasnosti na poslovima na koje je rapoređen/a i konkretnim mjerama za zaštitu i zdravlje na radu, koje su potrebne radi otklanjanja opasnosti po život, odnosno oštećenje zdravlja. 

Svjetski dan zaštite i zdravlja na radu, koji je proglasila Međunarodna organizacija rada (International Labour Organization – ILO), obilježava se kao dan sjećanja na poginule i povrijeđene radnike u nesreći na radu na gradilištu, u saveznoj državi Konektiku u SAD-u. Datum je odabran s ciljem da se oda počast žrtvama povreda na radu i profesionalnih bolesti, kao i unaprijeđivanju zaštite i zdravlja na radu, odnosno smanjenja broja povreda na radu, profesionalnih oboljenja i oboljenja u vezi s radom. 

Jedan od ključnih stubova ILO-a kao odgovor na krizu COVID – 19 jeste da se ojačaju mjere zaštita zdravlja radnika na radnom mjestu, spriječi diskriminaciju i isključenost, pruži adekvatan zdravstveni pristup, proširi pristup plaćenom odsustvu kao i da se obezbijede mjere zadržavanja zaposlenih.

Na kraju, pozivamo sve osobe s invaliditetom kao i njihove poslodavce da nam se obrate u slučaju potrebe za informisanjem i savjetovanjem, ili drugim vidovima podrške, dok je osobama s invaliditetom na raspolaganju i psihološka podrška.