sreda, 06 maj 2020 06:45

Hitno izmijeniti zakone i promijeniti svijest i pristup kada je riječ o pravima OSI

Autor:

Podgorica, PR pres servis - Dužnosti države i njenih institucija su efikasnost, održivost i adekvatnost mjera koje licima s invaliditetom olakšavaju potpuno uživanje prava na samostalnost i uključivanje u zajednicu, zbog čega bi hitno trebalo izmijeniti brojne zakone, a neophodna je i ozbiljna promjena svijesti i pristupa.

To je saopšteno na prvom panelu Garancije prava na slobodu OSI, u okviru online konferencije, koju je organizovalo Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) povodom obilježavanja Evropskog dana samostalnog života 5. maja i Dana Evrope 9. maja.

Izvršna direktorica UMHCG, Marina Vujačić, istakla je da crnogorsko zakonodavstvo, potpuno suprotno svim međunarodnim standardima i Konvenciji UN o pravima OSI, dozvoljava, omogućava ali i, kako je dodala, propisuje mogućnost ograničenja ili oduzimanja slobode osobama s invaliditetom, samo zbog njihovog oštećenja ili pretpostavljenog oštećenja.

„Ovakve politike i propisi, ali i crnogorska praksa uslovljena je negativnim pravnim nasljeđem koje proističe iz starih, tradicionalnih modela pristupa invaliditetu, prije svega, medicinskog i funkcionalnog, koji problem vide u osobi - posmatrajući je kao bolesnu, nesposobnu za obavljanje i izvršavanje osnovnih životnih funkcija, pa naravno i za samostalan život i život u zajednici“, istakla je Vujačić.

Ona je ukazala da se ne zna dovoljno o tome koliko se poštuje dostojanstvo, integritet i sloboda OSI, koliko mladih OSI boravi u domovima za smještaj starijih, koliko je OSI u ustanovi za smještaj zato što država nije pronašla, ili nije tražila drugo rješenje, ili koliko je njih u bolnicama i drugim ustanovama iako im nije potreban medicinski tretman, „i primjenjivanje određenog tretmana čak ima negativne posljedice po njihovo mentalno i fizičko stanje“.

Vujačić je ukazala da tzv. Zakon o zaštiti i ostvarivanju prava mentalno oboljelih lica ne pravi preciznu razliku između mentalnog oboljenja, odnosno psihosijalnog invaliditeta i intelektualnog invaliditeta, pa tako, kako je dodala, poistovjećuje te dvije kategorije, propisujući isti odnos i tretman prema njima.

„Iako mijenjan 2013. Zakon i dalje ima diskriminatorne odredbe koje se odnose na ograničenje uživanja ili potpuno lišenje slobode i prisilan smještaj, kao i medicinske eksperimente u cilju „liječenja“, pojasnila je Vujačić.

Kao kategoriju kojima je takođe nerijetko ograničena sloboda navela je i osobe kojima se oduzima poslovna sposobnost.

„Oni, kada je na snazi zamjensko, umjesto odlučivanja uz podršku, nijesu subjekti i nosioci prava, poput prava na život u zajednici, i najčešće se upravo smještaju u ustanove, pa često lišenje poslovne sposobnosti i prethodi smještaju u ustanovu, a s druge strane važno je naglasiti da oni ne mogu imati bilo kakav ugovorni odnos pa prema tome ne mogu ni ostvariti pravo na usluge podrške za život u zajednici“, istakla je Vujačić.

Prema njenim riječima, kada je riječ o samostalnom životu OSI Crna Gora nije ni blizu modernih shvatanja, pa samim tim ni standarda ljudskih prava, a brojni zakoni u oblasti zdravlja, socijalne zaštite i života u zajednici, porodičnih i bračnih odnosa, i drugi materijalni i procesni, hitno bi morali pretrpjeti ozbiljne reformske izmjene.

„Samo tako, makar pred zakonom možemo govoriti o jednakosti svih, a onda nam za praksu ostaje ozbiljna promjena svijesti i pristupa“, poručila je Vujačić.

Zaštitnik ljudskih prava i sloboda, Siniša Bjeković, smatra da je samostalnost ili nezavisnost, kao bitna karakteristika funkcionisanja ljudskog bića u zajednici, prirodna potreba p

,mnjim, roistekla iz njegovog integriteta, slobode i dostojanstva, bez obzira na lično svojstvo, uključujući i invaliditet.

„Samostalnost ne znači da je čovjek prepušten sam sebi. Suština koncepta ljudskih prava ukazuje na činjenicu da je njihov katalog, kao i način njihovog ostvarivanja stvar društvenog dogovora oličenog u najvišim pravnim aktima država na nacionalnom nivou, odnosno međunarodnih ugovora na tom nivou implementacije ljudskih prava“, pojasnio je Bjeković.

Dužnosti države i njenih institucija su, kako smatra, efikasnost, održivost i adekvatnost mjera koje licima sa invaliditetom olakšavaju potpuno uživanje prava na samostalnost i njihovo potpuno uključivanje u zajednicu.

„Moram ukazati na jedan od temeljnih nedostataka koji se često zapaža u našoj praksi i počiva na pretpostavci o tzv. medicinskom modelu u poimanju invaliditeta. To apsolutno odudara od standarda ako se ima u vidu sama definicija invaliditeta po Konvenciji UN. I upravo taj drugi dio koncepta invaliditeta, koji u kontinuitetu izostaje, tiče se različitih prepreka koje sprečavaju puno i efektivno učešće osoba s invaliditetom u društvu na ravnopravnoj osnovi sa drugima, a nadasve u mogućnostima da u društvenim tokovima participiraju sa pozicije samostalne osobe“, objasnio je Bjeković.

Civilni sektor koji zagovara prava osoba s invaliditetom ukazuje, kako je naveo, na niz sistemskih problema u realizaciji mjera podrške samostalnom životu osoba s invaliditetom.

„U tom dijelu postavljeno je otvoreno pitanje kvaliteta usluga unutar postojećih institucionalnih rješenja, kao i nedostataka u shvatanju pojedinih instituta koji se tiču podrške životu u zajednici. To se posebno odnosi na personalne asistente kao oblik podrške koji treba omogućiti olakšano uključivanje u život zajednice. Osim suštinskih nedostataka u realizaciji ovog servisa, ukazuje se i na nedostatke u normiranju uslova zasnovanih na međunarodnim standardima i značenju personalne asistencije u tom okviru“, kazao je Bjeković.

Kada su u pitanju posebni oblici invaliditeta, potrebno je, kako smatra, ubrzati reforma u promjeni prakse tzv. zamjenskog odlučivanja u odnosu na odlučivanje uz podršku kao zadovoljavajući standard.

„Ovo je posebno značajno jer se u pojedinim oblastima, kao što je politička participacija, porodični i bračni odnosi, pa i oblast socijalnog staranja i slično, odsustvo izražene volje lica sa mentalnim invaliditetom potpuno ukorijenilo u matricu ponašanja na svim nivoima“, ukazao je Bjeković.

Problem pristupačnosti i dalje, kako je rekao, opstaje kao sistemski iz dva razloga.

„Samo letimičan pogled na pojedine urbane sredine pokazaće zašto je inkluzija iluzija, a samostalnost nemoguća u uslovima arhitektonskih, infrastrukturnih, tehnoloških i drugih barijera. Osim toga, radi se o ključnim principima međunarodnog prava, a treba podsjetiti da je takva obaveza predviđena i u unutrašnjem pravnom poretku, najčešće u anti-diskriminacionim propisima“, kazao je Bjeković.

On je istakao da načelo samostalnog življenja podrazumijeva i slobodan i efektivan pristup svim organima javne vasti i u vezi s tim korišćenje svih mehanizama pravne pomoći, uključujući i sredstva prilagođena potrebama osoba sa invaliditetom, kako bi djelotvorno mogli koristiti procesne mehanizme za ostvarivanje svojih prava.

Izvršni direktor Međunarodne alijanse osoba s invaliditetom, Vladimir Ćuk, ukazao je da ljudi s invaliditetom širom svijeta i dalje ne uživaju slobodu, samostalan život, nemaju pravo na obrazovanje, na zapošljavanje.

„To je prosto činjenica i to je nešto što moramo da prihvatimo. Mislim da treba malo da prestanemo da slavimo jer mislim da smo malo nestali u tom slavlju i da smo izgubili onu osnovu koja je bila tu kada smo gradili i stvorili Konvenciju. Pozivam na malo žešći rad organizacija OSI širom svijeta. Siguran sam da u Crnoj Gori imamo dobar kadar, jako puno organizacija koje zapošljavaju kvalitetne ljude i koji među članstvom imaju aktiviste koji mogu da drže odgovornom svoju državu“, rekao je Ćuk.

On je predložio da se s novom kampanjom i novom snagom krene u nove radne pobjede.

„Svjedoci smo, ovih dana, krize izazvane koronavirusom, koja nas je u jednoj sekundi podsjetila da nismo uradili posao dobro. U jednom danu smo vidjeli da su ljudi s invaliditetom zaboravljeni, da im nije pružena medicinska pomoć kada je trebalo, da su čak stavljeni na listu da im se ne pruža medicinska pomoć, ako nema dovoljan broj respiratora“, istakao je Ćuk.

Iz mnogih država svijeta se, kako je rekao, čulo da je upravo samostalni život na velikom udaru.

„Asistenti koji pomažu osobama s invaliditetom u mnogim državama nisu dobili pravo da se kreću. Zatim, nemaju pravo da se testiraju, i vi ako otvorite vrata da dočekate asistenta, koji vam pomaže, ne znate da li ima virus ili ne. Mnoge informacije nisu obrađivane na način da su pristupačne za sve. Tako npr. ljudi koji su gluvi nisu imali pristup informacijama kada je policijski čas i sl.“, rekao je Ćuk.

Ljudi svakodnevno umiru, kako je kazao, jer Konvencija nije sprovedena kako je trebalo.

„Imali smo 12 godina i svijet to još uvijek nije uradio u dovoljnoj mjeri. Trenutna kriza može da nas nauči da treba da radimo i zahtjevamo više. Krajnje je vrijeme da uradimo mnogo više i vjerujem da ćemo malo pomalo uspjeti“, smatra Ćuk.

Prethodnih godina su, ipak, kako je ukazao, ostvarene velike pobjede, koje donose velike promjene ljudima s invaliditetom širom svijeta.

„Mnogo je učinjeno i imamo osnovu na kojoj možemo da više utičemo na naše vlasti, vlade da rade više. Imamo osnovu, mnogo dokumenata, odluke, pa hajde da gradimo na tome i da počnemo s odgovornom politikom i odgovornom implementacijom Konvencije“, poručio je Ćuk.

Savjetnica za ljudska prava UN, Anjet Lanting, kazala je da nema podataka koliko je među osobama koje su preminule od novog koronavirusa bilo osoba osoba s invaliditetom.

„Neke osobe se oslanjaju na podršku koju nisu uspjele da dobiju, zbog raznih restrikcija u pogledu kretanja i fizičke distance. Nažalost, čuli smo za slučaj tinejdžera, u Kini, koji je imao cerebralnu paralizu, koji je ostavljen sam kod kuće i koji je umro jer su mu otac i brat bili u karantinu“, rekla je Lanting.

I ona je ukazala da osobe s invaliditetom često nemaju pristup informacijama o koronavirusu.

Pandemija je, kako je ukazala, potvrdila da je potrebno da se potpuno reorganizuje podrška i servisi koji se fokusiraju na osobe s invaliditetom.

„Sada postoji mogućnost da se to sve odradi na bolji način. A da bismo sve postigli moramo da sve osmislimo u bliskoj saradnji sa samim osobama s invaliditetom“, pojasnila je Lanting.

UN su, kako je istakla, jedna od organizacija koja je prepoznala potrebu za boljom inkluzijom OSI u svim aspektima svog rada.

„Ispunjavanje svih prava i propratnih obaveza će zaista pomoći svim državama da dalje napreduju u ostvarenju održivih razvojnih ciljeva i takođe će pomoći Crnoj Gori da dalje napreduje tokom pregovora pristupanja Evropskoj uniji“, kazala je Lanting.

OSI su već ranije i s pravom, kako je ukazala, istakle da je podrška neophodna zbog njihovog osnaživanja.

„Personalna asistencija će biti potrebna nekim osobama i Komitet UN je istakao da takva asistencija treba da bude kontrolisano vođena od strane korisnika, da treba da se zasniva na personalizovanim kriterijumima. OSI treba da same angažuju, obuče i nadgledaju svoje asistente, da budu u centru samog procesa odučivanja u vezi s asistencijom i da se njihove želje i potrebe poštuju“, poručila je Lanting.

Ona je ukazala da postoje dokazi da sistemi samostalnog življenja i življenja uz podršku, kada se dobro uspostave, mogu da budu isplativiji i da donose bolje rezultate nego življenje u institucijama.

U sklopu Konvencije o pravima OSI, kako je istakla, ima specifičan član koji obavezuje države potpisnice da pružaju pomoć i podršku jedni drugima tako da „Crna Gora nije sama u ovome“.

„UN u Crnoj Gori su i dalje spremne da nastave pružati podršku osobama s invaliditetom, državi i svim drugim partnerima, kako bi se dalje u potpunosti realizovala prava svih“, poručila je Lanting.

Događaj je organizovan u okviru projekta "Communicating EU accession and EU assistance in Montenegro III", kojeg finansira EU, a sprovodi Generalni sekretarijat Vlade Crne Gore, i to kao mjera Akcionog plana za 2020. Strategije za informisanje javnosti o pristupanju Crne Gore EU.

 

Pročitano 1891 put(a)

Back to top