Marina
UMHCG započinje realizaciju projekta Naš je budžet naša stvar!
UMHCG je 1. januara započelo realizaciju projekta Naš je budžet naša stvar! s ciljem doprinosa reformi javne uprave u kontekstu upravljanja budžetom, odnosno kontrole javne potrošnje.
Opšti cilj projekta Naš je budžet naša stvar! je doprinos kontroli utroška posebnih doprinosa za zapošljavanje osoba s invaliditetom i procesu planiranja budžeta za mjere profesionalne rehabilitacije i zapošljavanja OSI.
Rezultati projekta koji se žele postići ovom šestomjesečnom inicijativom odnose se na:
R1: Unapređen nivo informisanosti i javnog dijaloga o finansijskom aspektu Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju lica sa invaliditetom;
R2: Unapređena transparentnost uplata posebnog doprinosa za zapošljavanje osoba s invaliditetom i planiranja potrošnje ovih sredstava.
Aktivnosti planirane ovim projektom podijeljene su u dvije ključne grupe i mogu se razvrstati na aktivnosti:
1. Sprovođenja istraživanja o prihodima po osnovu posebnog doprinosa za zapošljavanje OSI i potrošnji ovih sredstava:
U okviru ove aktivnosti biće sprovedeno: Desk istraživanje u okviru koga će biti analizirani svi dostupni dokumenti koji sadrže informacije o posebnim doprinosima za zapošljavanje osoba s invaliditetom, odnosno prihodima po osnovu posebnih doprinosa, budžetu namijenjenom za mjere profesionalne rehabilitacije i zapošljavanja osoba s invaliditetom, po kategorijama troškova, odnosno aktivnsti. Dodatno u okviru ove aktivnosti biće korišćeni mehanizmi koje nudi Zakon o slobodnom pristupu informacijama, kako bi se prikupile informacije u posjedu organa državne uprave a koje nijesu javno objavljene, odnosno dostupne javnosti.
U okviru aktivnosti istraživanja, a u cilju adekvatnijeg razumijevanja i dijaloga, kao i obrade podataka, biće organizovani i sastanci s institucijama u prvom redu Ministarstvom finansija, Ministarstvom rada i socijalnog staranja, Zavoda za zapošljavanje, Skupštinskog odbora za zdravstvo rad i socijalno staranje i Odbora za ekonnomiju, finansije i budžet, kao i Državne revizorske institucije.
Nakon sprovođenja aktivnosti istraživanja svi sistematizovani podaci biće objavljeni u okviru Analize o finansijskom aspektu Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju OSI, koja će sadržati i informacije odnosno analitički osvrt na postojeći zakonski okvir profesionalne rehabilitacije i zapošljavanja osoba s invaliditetom. Analiza će sadržati i preporuke za unapređenje zakonodavnog okvira i procesa planiranja, raspodjele, utroška i kontrole budžeta u segmentu posebnih doprinosa za zapošljavanje, odnosno mjera profesionalne rehabilitacije i zapošljavanja OSI.
Sve navedeno biće predstavljeno na okruglom stolu na kojem će biti pozvani predstavnici svih nadležnih institucija, unije poslodavaca i Unije slobodnih sindikata, medija, političkih partija, domaćih i međunarodnih NVO.
U okviru seta aktivnosti: 2. Kampanja javnog zastupanja i medijska kampanja, biće sprovedene aktivnosti:
2.1. Upućivanje inicijative Ministarstvu finansija za izradu Uputstava za uplatu posebnih doprinosa, nakon sačinjene Analize i sprovedene javne diskusije o sadržaju iste.
Zatim 2.2. Emisija studijskog karaktera u saradnji s Televizijom Vijesti (u nekom od trenutnih formata) u okviru koje će se pokrenuti javna debata s predstavnicima Ministarstva finansija, Ministarstva rada i socijalnog staranja i organizacija osoba s invaliditetom.
Na kraju zbog konzinuirane medijske pažnje i informisanja javnosti, ali i posebno osoba s invaliditetom biće sprovedena kontinuirana kampanja na društvenim mrežama i u drugim medijima.
Projekat Naš je budžet naša stvar! je finansijski podržan kroz Program malih grantova u okviru projekta "Money Watch - Civilno društvo, čuvar budžeta", koji sprovodi Institut alternativa, u partnerstvu sa Institutom za javne financije iz Zagreba i NVO Novi horizont iz Ulcinja, a uz finansijsku podršku Evropske unije kroz Instrument za civilno društvo i kofinansiranje Ministarstva javne uprave Crne Gore.
Povezani članci: UMHCG u okviru konkursa za NVO dobilo podršku za kontrolu utroška sredstava namijenjenih za zapošljavanje OSI
Filip Radović najbolji junior planete u konkurenciji do 23 godine
Crnogorski stonoteniser Filip Radović zauzima prvo mjesto na juniorskoj rang listi Svjetske para stoni tenis federacije, saopšteno je iz Paraolimpijskog komiteta (POK).
Navodi se da je Radović u kategoriji S10, u konkurenciji igrača do 23 godine, na januarskoj rang listi prvi sa 1629 bodova.
Francuz Mateo Bohas je drugi s 1615, dok treće mjesto zauzima Holanđanin Bas Hergelink 1571 bod.
Među prvih pet su još Poljak Igor Mištal (1546) i Kinez Shubo Mao (1508).
Prvi do decembra prošle godine, Kinez Lian Hao (1703), nema više pravo nastupa u konkurenciji juniora.
Na seniorskoj rang listi Radović je trenutno osmi igrač svijeta.
U odnosu na prethodni mjesec, za tri boda, pretekao ga je Čeh Ivan Karabec (1632), koji je osvojio Kostarika open, turnirna kojem Radović nije nastupio.
Vodeći na rang listi je zvanični svjetski šampion, Poljak Patrik Čajnovski s 1854 boda.
"U 2019, u veoma zahtjevnom sistemu kvalifikacija za Paraolimpijske igre u Tokiju, Radović će braniti bronzanu medalju sa Evropskog prvenstva iz Laškog na Evropskom prvenstvu u švedskom Helsingborgu (16 - 21. septembar). Braniće i zlato iz Đenove na Evropskim igrama mladih paraolimpijaca u finskom Lahtiju (25 - 30. jun), kao i sakupljati bodove na Masters turnirima u Linjanu (14 - 16. mart), Laškom (8 - 11. maj), Tokiju (1 - 3. avgust) i Ostravi (6 - 8. septembar)", saopšteno je iz Paraolimpijskog komiteta.
Izvor: RTCG
Italijan usvojio djevojčicu s Daun sindormom
Dok se u Crnoj Gori i dalje preporučuje abortus kada se na osnovu medicinskih indikacija pretpostavlja da će se roditi dijete s Daun sindromom, u drugim zemljama gdje ljudi mnogo žele imati sopstvenu djecu, ili usvajati i odgajati drugu, najčešće napuštenu.
Da ovo nije samo obična rečenica, već istinita priča u nastavku slijedi tekst o Luki I Albi.
On je Italijan, homoseksualac, katolik, nema partnera i oduvijek je maštao da postane otac.
Prije 18 mjeseci u život četrdesetjednogodišnjeg (41) Luke Trapanezea ušla je mala Alba i ispunila mu životnu želju. Jula 2017. prvi put je držao u naručju.
“Od prvog trenutka sam znao da će ona biti moja ćerka”, rekao je Luka i dodaje da je tada osjetio “neizmjernu sreću”.
U početku je htio da usvoji dijete zajedno s bivšim momkom, ali pošto su raskinuli poslije 11 godina, plan je propao. Zakon nije dozvoljavao usvajanje samcima. Početkom 2017. zakon je promijenjen i Luka se odmah registrovao kao kandidat za usvojitelja.
“Rekli su mi da mogu da usvojim bolesno, dijete s invaliditetom ili dijete sa poremećajem ponašanja. Dijete koje su druge porodice odbile”, rekao je Luka.
Zajedno s bivšim momkom, u Napulju je osnovao humanitarnu organizaciju za osobe s invaliditetom. Organizovao im je kurseve kuvanja i odlaske na pozorišne predstave. Zbog toga je bio siguran da će moći da brine o djetetu s invaliditetom.
U julu 2017. stigao je dugo očekivani poziv. Djevojčica se zove Alba i ima Daun sindrom, a odbilo ju je više od 20 porodica.
“Nisam mogao da zadržim radost. Odmah sam pristao”, priča Luka.
Od tada su zajedno. Mala Alba ima jak karakter i zna da bude tvrdoglava, ali on svakako uživa u ulozi oca.
“Najradije bi se po cio dan igrala, jela i plesala. Voli da bude među ljudima, zbog toga često idemo u park ili muzej”, otkrio je Luka.
O svom životu s Albom napisao je knjigu: “Rođena za tebe” (Nata per te).
Izvor: Cafe del Montenegro
Povlastice – mjera za izjednačavanje mogućnosti ili povod za diskriminaciju?
Prije desetak dana sam zamolila jednog ministra u Vladi Crne Gore da bude pažljiv kada pominje Konvenciju UN o pravima osoba sa invaliditetom jer je Konvencija ozbiljna stvar, i treba je razumjeti da bismo se tako lako pozivali na nju. Vladini zvaničnici, inače, Konvenciju jedino vole pomenuti kroz priču o pravnom osnovu za donošenje nekog dokumenta.
Konvencija nije i ne smije biti parče papira, protokolarna stvar koja nas uvodi u svijet međunarodne zajednice, da bismo samo bili u njemu. Ona nas, između ostalog, obavezuje na poštovanje načela i standarda među kojima su i dostojanstvo, nediskriminacija i jednakost, i pristupačnost.
Pristupačnost po Konvenciji se odnosi na okruženje, odnosno javne površine i objekte, zatim informaciije i komunikacije, informaciono-komunikacione tehnologije i sredstva, usluge i saobraćaj. Ako bismo uzeli posebno u obzir pristupačnost saobraćaja onda možemo razmišljati da Konvencija garantuje pristupačnost javnih površina: pješačkih i drugih zona, parkirališta, stajališta, objekata (autobuskih, željezničkih stanica, luka, marina, pristaništa, aerodroma i slično), informacija i komunikacija u saobraćaju (o linijama i redovima vožnje i svim drugim relevantnim informacijama koje mogu dobiti i imaju pravo tražiti svi putnici) i usluga saobraćaja jer saobraćaj je javna usluga.
Osim što crnogorki zakoni na nepotpun, neadekvatan, može se reći i diskriminatoran, način definišu neka od prava OSI u oblasti saobraćaja, moglo bi se reći da su i mjere za izjednačavanje mogućnosti u oblasti saobraćaja ili ukupno standarda života OSI neefikasne i suprotne svom cilju.
Naime, zakoni iz oblasti saobraćaja, na primjer, definišu obavezu prevoznika da mjesta najbliža ulazu u vozilu rezerviše za OSI, ali ne i obavezu prevoznika da osigura pristupačan i bezbjedan ulazaka i izlazak iz vozila.
S druge strane, neki avio prevoznici na osnovu Sporazuma o saradnji s pojedinim nevladinim organizacijama omogućili su povlastice, odnosno popust za karte za OSI i pratioca, međutim Montenegro Erlajnz (Montenegro Airlines) na primjer, zahtijeva popunjavanje obrasca koji između ostalog sadrži pitanje „da li prevoz vas ili vašeg prtljaga može da ugrozi bezbjednost, zdravlje i udobnost drugih putnika ili posade)“.
Konkretni primjer navodim jer je povodom navedenog slučaja Zaštitnik ljudskih prava i sloboda utvrdio da se radi o diskriminatornom postupanju, ali Montenegro Erlajnz nije ispoštovao preporuku Zaštitnika, te je pitanje u formularu ostalo isto, a odgovor se i dalje traži samo od osoba s invaliditetom koje žele ostvariti popust na kartu.
S druge strane, Vlada Crne Gore je, nadajmo se, svjesna situacije usvojila Zakon o povlasticama na putovanje lica sa invaliditetom, kao mjeru izjednačavanja mogućnosti. Zaista je naša želja da ovaj Zakon doživimo kao mjeru izjednačavanja mogućnosti, iako ga Vladini resori u poslednje vrijeme pokušavaju predstaviti kao osnov za uvećanje ličnog budžeta OSI.
Ovaj Zakon, bez ulaženja u način njegove primjene, mogao bi se okarakterisati kao mjera ili korak ka socijalnoj pravdi za osobe s invaliditetom. Naime, socijalna pravda ili drukčije rečeno društvena pravda podrazumijeva jednakost, pravdu i pravičnost, solidarnost i odgovornost svih građana/ki pojedinačno, kao i cjelokupnog društva prema drugim građanima/kama u ostvarivanju ljudskih prava i sloboda. U demokratskim državama socijalna pravda za osobe s invaliditetom podrazumijeva upravo mjere za izjednačavanje mogućnosti ili mjere za izjednačavanje startnih pozicija. Do toga se dolazi pružanjem servisa podrške, stvaranjem uslova za jednake šanse u različitim oblastima, a samo u onima u kojima jednake šanse trenutno ne postoje se nude povlastice kao prelazno rješenje i izuzetak. Ove zemlje su upravo postizanjem socijalne pravde postale i ekonomski jake države. Omogućile su ravnopravnost i učešće OSI u društvu zajednice, samim tim i u troškovima društva. Suprotno tome, Crna Gora u oblastima u kojima je garantovala povlastice (kao na primjer, na putovanje lica s invaliditetom, oslobađanje od plaćanja carine i poreza prilikom uvoza vozila za potrebe OSI i sl.), ne preduzima druge mjere i aktivnosti kako bi se omogućile jednake šanse i zaživjela socijalna pravda.
Osim toga što je upitno zašto je sprovođenje ovog Zakona o povlasticama na putovanje lica sa invaliditetom u nadležnosti centara za socijalni rad, odnosno Ministarstva rada i socijalnog staranja, procedura za ostvarivanje ovog prava je toliko obeshrabrujuća, iscrpljujuća, omalovažavajuća i definitivno suprotna Konvenciji da podriva standarde ljudskih prava, i prije svega, dostojanstvenog ostvarivanja prava.
Naime, Zakon propisuje da korisnici dodatka za njegu i pomoć i korisnici prava na ličnu invalidninu imaju pravo na 12 povlastica na putovanje godišnje, uključujući i pratioce, dok za zaposlene osobe s invaliditetom, takođe, korisnike ova dva prava, propisuje povlastice na putovanje od kuće do posla i obratno, ukoliko su zaposleni u drugom gradu u odnosu na onaj u kojem im je prijavljeno prebivalište/boravište.
Kako naša država funkcioniše po sistemu „preventive“, tako ona u slučaju kada sama počne iznositi navode da se pravo zloupotrebljava, umjesto sprječavanja zloupotreba, i sankcionisanja onog ko ih, navodno ili možda, čini spriječi sve buduće moguće zloupottrebe, na način što ukine ili ograniči pravo, ili definiše takve procedure da više niko nema snage, volje i motiva da ostvari to pravo.
Tako je država upravo uradila i s pravom na povlastice na putovanje. Priča o zloupotrebama prvi put je značajno pokrenuta 2015, tadašnjim navodima ministrice rada i socijalnog staranja, Zorice Kovačević da neki pojedinci zloupotrebljavaju pravo, pritom navodeći da zna tačno o kome se radi. Na molbu UMHCG da te slučajeve, ukoliko ih ima, ili njen resor sumnja da ih ima, prijavi kako bi bili procesuirani ministrica Kovačevuić je navela da ona to ne može da uradi, a građane/ke koji ne ostvaruju ovo pravo nazvala je poštenim. Svi drugi su, jasno, u kategoriji manje poštenih ili nepoštenih.
Međutim, uradila je ministrica nešto drugo - potpuno suprotno od opravdanog i razumnog, a to je izmjena i dopuna Zakona o povlasticama na putovanje koje sada predviđaju da osoba s invaliditetom, koja želi ostvariti pravo na 12 povlastica godišnje, mora da se javi zaposlenima u centrima za socijalni rad u gradu u koji putuje, ili u nadležni mjesni centar koji pokriva više opština, kako bi joj izdali potvrdu u putovanju. Nakon toga ista osoba je dužna poći do autobuske stanice kako bi tamo uzela potvrdu o cijeni karte, koju pritom plaća. Ovo u praksi znači da zaposleni cenatara za socijalni rad imaju dežurstva, što podrazumijeva dodatni trošak za državu, odnosno budžet građana/ki, dok osobe s invaliditetom troše mnogo više vremena i resursa činjenicom da moraju otići u centar, ukoliko je to nakon radnog vremena, pozvati dežurnog/dežurnu socijalnog/u radnika/cu, sačekati dok on/ona dođe kako bi mogla izvaviti potvrdu. Pored svega toga, ukoliko je centar za socijalni rad nepristupačan osobama s invaliditetom, OSI svoje pravo ostvaruje ispred vrata, na ulici ili nekom drugom mjestu.
Kako država nastavlja s kreativnim idejama sada su zaposleni Ministarstva rada i socijalnog staranja izdali nalog zaposlenima u centrima za socijalni rad da zaposlenim OSI traže da svaki dan, fizički nakon posla, dođu u centar kako bi izvadili potvrdu.
Navedena situacija nije „samo“ diskriminatorna, već predstavlja i otežavajuća okolnost, možemo reći i administrativnu barijeru, odnosno mjeru suprotnu izjednačavanju mogućnosti, a definitivno i nehumanu mjeru jer podrazumijeva dodatno vrijeme i resurse OSI prilikom ostvarivanja ovog prava, te ograničava slobodno vrijeme OSI garantovano upravo Konvencijom.
Da država funkcioniše upravo po modelu: zatvoriti market koji je opljačkan ili može biti opljačkan, umjesto uhapsiti pljačkaša/provalnika ili ga spriječiti da to učini, to nam dokazuje u kontinuitetu, i ta pomisao nije ni najmanje ohrabrujuća za građane čija bi država trebala biti servis, a oni u nju imati povjerenje.
Ono što se nikako ne bi smjelo i ne treba desiti jeste kompromis osoba s invaliditetom koji se zasniva na tome „bolje išta, nego ništa“, ili „bolje bilo kako, nego nikako“. Jedini građani/ke, u ovom slučaju OSI imaju mandat da odluče kakav servis od države žele. I nadam se, i želim vjerovati da će to i učiniti.
Marina Vujačić, aktivistinja za prava OSI
Napomena: Tekst je pisan u okviru projekta Ovo su (i) naša mjesta! kojeg UMHCG sprovodi u okviru Javnog konkursa Ministarstva saobraćaja i pomorstva za finansiranje projekata NVO za 2018. u prioritetnoj oblasti zaštite lica sa invaliditetom.
UMHCG i SSCG: Ministarstvo rada i socijalnog staranja nanosi direktnu i namjernu štetu nevladinim organizacijama osoba s invaliditetom
"Umjesto da podržava rad nevladinih organizacija osoba s invaliditetom u skladu s obavezama, na koje ukazuju Evropska komisija i Komitet UN o pravima osoba s invaliditetom, Ministarstvo rada i socijalnog staranja nesprovođenjem politika i odluka iz svoje nadležnosti nanosi direktnu finansijsku i programsku štetu radu organizacija OSI, odnosno indirektno samim osobama s invaliditetom, kao krajnjim korisnicima usluga.", saopštili su iz Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore i Saveza slijepih Crne Gore, u zajedničkom reagovanju.
Kako navode iz ove dvije NVO, od Zakonom o nevladinim organizacijama raspoloživih ukupno 0,5 % budžeta za projekte i programe nevladinih organizacija u kalendarskoj 2018. jedino nije isplaćen iznos po Odluci o raspodjeli finansijskih sredstava za projekte koji doprinose razvoju usluga podrške za život u zajednici, koju je donijelo Ministarstvo rada i socijalnog staranja 22. novembra 2018[1]. ali u skladu s istom nije potpisalo ugovore s nevladinim organizacijama, i samim tim im nije isplatilo sredstva do kraja kalendarske i budžetske godine.
Oni podsjećaju na činjenicu da se 0,1% ukupnog budžeta građana opredjeljuje za projekte i programe koji za cilj imaju zaštitu prava lica sa invaliditetom. U skladu s tim, po Odluci o utvrđivanju prioritetnih oblasti od javnog interesa i visine sredstava za finansiranje projekata i programa nevladinih organizacija u 2018. koju je Vlada usvojila prošle godine, ovaj iznos raspoređen je na pozicijama tri ministarstva, i to:
- Ministarstvo za ljudska i manjinska prava - 51,67%,
- Ministarstvo rada i socijalnog staranja - 44,83% i
- Ministarstvo saobraćaja i pomorstva - 3,50%.
Međutim, kako navode, osim što je Ministarstvo rada i socijalnog staranja, suprotno Zakonu o nevladinim organizacijama, javnim konkursom, postavilo uslov kojim se od organizacija traži posjedovanje licence za obavljanje djelatnosti, nepotpisivanjem ugovora, nakon donošenja Odluke i vraćanjem sredstava u budžet, nanijelo je štetu samim osobama s invaliditetom i samim tim prouzrokovalo dalju institucionalizaciju i nedostatak podrške za život u zajednici. Licenca je tražena od svih nevladinih organizacija, iako većina ili čak sve organizacije čiji su projekti odobreni nije predviđala sprovođenje usluga u zajednici za koje je Ministarstvo predviđelo standarde. Takođe, licenca je tražena, uprkos činjenici da nije u pitanju redovno finansiranje NVO iz budžeta, kao pružalaca usluga, već se odnosi na projekte koji za cilj imaju rješavanje problema, odnosno pružanje alternativnih usluga koje država nije uredila sistemski, a da se pritom ne mali broj ustanova socijalne i dječje zaštite finansira direktno iz budžeta građana, uprkos tome što još uvijek ne posjeduju navedenu licencu.
Dodatno, napominju oni, sve NVO kojima je i bila kompletna dokumentacija su ujedno u izjavama navele da li projekat zahtijeva posjedovanje licence ili ne, i ukoliko posjeduje da će ući u proces licenciranja ukoliko projekat bude odobren. Stavom da, ipak, moraju posjedovati licencu iako im nije potrebna za sprovođenje projekta Ministarstvo samo pokazuje osnovno nerazumijanje suštine i načina funkcionisanja NVO.
Dalje se u saopštenju navodi da zahtjevom za posjedovanje licence država pokušava dodatno usloviti NVO i odrediti im djelovanje, odnosno usloviti finansijsku podršku, ali i usmjeriti programski rad. Na taj način, NVO preuzimaju ulogu javnih ustanova, a zamjenom uloga s Vladom, osim što postaju servis građana, postaju i servis Vlade jer „preuzimaju njen mandat“. S druge strane, Vlada se oslobađa odgovornosti, ali istovremeno odlučuje da li će, kada, i u kom iznosu finansijski podržati rad (i koje) NVO što će zavisiti od toga da li je vladanje NVO „loše“, ili „poželjno i pohvalno“ za Vladu.
Ovakva odluka ozbiljno podriva navodni odnos saradnje Vlade prema NVO, koji, još jednom se pokazuje očiglednim, samo služi kao paravan i pokriće pred javnošću i međunarodnom zajednicom.
Na ovaj način u budžet je vraćen iznos od 381.054,00€ čime Ministarstvo rada i socijalnog staranja krši više zakona i obaveza, zaključuju oni. Na kraju iz UMHCG i Saveza su izrazili interesovanje o tome ko će za navedenu situaciju preuzeti odgovornost, i da li će biti sankcionisan, ili pohvaljen jer je uštedio značajan iznos sredstava u budžetu?
Saopštenje: Udruženja mladih sa hendikepo Crne Gore i Saveza slijepih Crne Gore
Pravo osoba s invaliditetom na pristupačan saobraćaj: Iz ugla jedne OSI
Kada se spomene saobraćaj i učešće u istom, prvo što pomislim jeste masovnost saobraćaja. Saobraćaj je univerzalna kategorija i učesnici saobraćaja u svakom društvu su gotovo svi građani i građanke. Smisao saobraćaja upravo jeste da se građanima omogući protok roba, prevoz lica, ali i informacija. Kao takav, on je servis svih građana i građanki, i zato predstavlja univerzalnu kategoriju. To je jedan od najvažnjih činilaca funkcionisanja modernog društva, pa ga zato i možemo povezati veoma lako sa konceptom ljudskih prava. Dostojanstven život, gotovo da nije zamisliv bez slobodnog kretanja, a to znači da nam je u savremenom društvu za svakodnevno kretanje neophodan adekvatan transport, odnosno mogućnost samostalnog kretanja na svim urbanizovanim područjima. Država je jedini subjekt koji je odgovoran za sve segmente saobraćaja, uključujući njegovu bezbjednost, ali i ono što je za predmetnu temu najvažnije, a to je pristupačnost.
Država se, još kada je ratifikovala Konvenciju Ujedinjenih nacija o pravima osoba sa invaliditetom, obavezala da omogući pristupačnost osobama s invaliditetom u svim oblastima života, uključujući pristupačnost u saobraćaju, kao i u sredstvima javnog prevoza. Kao osoba oštećenog vida, u ovom sažetom izlaganju nastojaću da skrenem pažnju i da ukažem na direktne primjere kršenja Konvencije u oblasti pristupačnosti saobraćaja osobama oštećenog vida.
Tek godinu dana prije nego što je i u Parlamentu naše zemlje ratifikovan ovaj već pomenuti, značajni akt koji nepogriješivo i ciljano obavezuje društvo da stvori uslove za dostojanstven život OSI, doselio sam se u Podgoricu, Glavni grad Crne Gore. U Podgorici živim samostalan život punih deset godina, i prirodno je da kao osoba koja nije vozač u najvećoj mogućoj mjeri zavisim od javnog prevoza, kao i prohodnosti saobraćajnica na području Glavnog grada. Danas mi zato nije neophoodno puko poznavanje regulative u ovoj oblasti, mada mi je i ista poznata u većoj mjeri, budući da sam pravnik. Mnogo je važnije potsjetiti čitaoce na sve ono s čime se gotovo svakodnevno susrećemo krećući se ulicama crnogorskih gradova, ali i koristeći usluge javnog prevoza.
Odlučite li se da kao osoba oštećenog vida Podgoricom hodate uz pomoć bijelog štapa, naići ćete na barijere koje ne samo da otežavaju vaše samostalno kretanje, već ugrožavaju i vašu bezbjednost. Na našim ulicama je sve prisutniji trend nenamjenskog korištenja trotoara i kolovoza, pa se zato i ne treba čuditi ako se, dok hodate trotoarom koji je namijenjen pješacima, susretnete sa vozilom u pokretu. Ovo iz razloga što se trotoari veoma često koriste i kao parkirališta, te je redovna pojava da umjesto da hodate trotoarom i zaobiđete parkirano vozilo vi morate skrenuti na cestu i na taj način zaobići parkirano vozilo, iako ste u stvari pješak. Slična je situacija i s pješačkim prelazima u zonama u kojima je gust saobraćaj. Gotovo je uobičajeno da kada dođete do nekog prelaza tamo naiđete na parkirano auto. Za osobe oštećenog vida prostorna orjentacija predstavlja veoma složen izazov i naročito je opasno prelaženje ulice kada se zaobilazi vozilo parkirano upravo na pješačkom prelazu. Na ovaj način je povećana mogućnost da se u trenutku prelaženja izgubi predstava o pravcu samog prelaza, a takođe je znatno teže čuti vozila koja nailaze saobraćajnicom koja se prelazi.
Za ovakvu situaciju su direktni krivci nesavjesni vozači, ali i uopšte loša kultura u saobraćaju. Ipak, za deset godina samostalnog kretanja, naučio sam da u svakom problemu sagledavam uzrok, pa zato i ne smatram da je dovoljna samo puka edukacija učesnika u saobraćaju o pravima osoba s invaliditetom. Smatram da je najvažniji uzrok ovakvog problema inertnost nadležnih službi i njihova nespremnost da se ozbiljno i odgovorno prihvate rješavanja, prije svega, manjka parkirališta, ali i adekvatnog i neselektivnog kažnjavanja svih onih koji svojim ponašanjem druge ometaju da ravnopravno učestvuju u saobraćaju. Nadležne službe u ovom trenutku, nažalost, ne samo da ne primjećuju osobe s invaliditetom u saobraćaju, već i same kreiraju prostor u kojemu osobe s invaliditetom ne mogu ravnopravno učestvovati u saobraćaju. U strukturama lokalnih, kao i državnih vlasti ne postoji svijest o važnosti i značaju, ali i obavezi da se saobraćaj konačno učini pristupačnim.
Svjedoci smo da osim što inspekcije nemaju adekvatne kadrovske kapacitete, do sada se skoro nikada nije dogodilo da je prilikom izgradnje neke nove saobraćajnice konsultovana ni jedna osoba s invaliditetom, niti relevantna organizacija, koja bi pojasnila značaj pristupačnosti, ili način na koji se neka saobraćajnica čini pristupačnom. Zato se sasvim opravdano stvara slika da i oni koraci koji i jesu bili preduzeti kako bi se poboljšala pristupačnost su bili samo kozmetičke prirode. Svrha i glavni motiv za preduzimanje tih aktivnosti nije bilo ispunjenje osnovnog cilja, a to je sveopšta pristupačnost gotovo svim osobama s invaliditetom, već pokazivanje rezultata široj javnosti da nadležne službe, ipak, neke stvari pomjeraju s mrtve tačke. Tako se neupućenoj javnosti šalje poruka da društvo napreduje u svim segmentima, pa i u segmentu pristupačnosti, a zapravo suštinski osobe s invaliditetom od takvog napretka nemaju gotovo nikakvu korist. I dalje se može konstatovati da u saobraćaju postoji kršenje ljudskih prava i da je nepristupačnost glavni razlog što osobe s invaliditetom ne mogu ili mogu u manjoj mjeri da se kreću nesmetano, bezbjedno, samostalno i najzad na dostojanstven način, onako kako to svi zaslužujemo.
Ovom prilikom ću sa vama podijeliti i jedan ozbiljan strah, koji se tiče odnosa nas samih osoba s invaliditetom prema ovako nepovoljnoj situaciji koja se odnosi na nepristupačnost u saobraćaju. Naime, u poslednje vrijeme polako primjećujem da više nisam ni sam svjestan u kolikoj mjeri je nepristupačnost prisutna. Gotovo da sam navikao da uz različita kreativna rješenja zaobilazim barijere, i najzad ih ne primjećujem. Čini se da svi polako prestajemo da aktivno ukazujemo na nedostatke, ili to činimo sve rjeđe. I upravo zato se nalazimo u jednom veoma opasnom momentu, a to je da se navikavamo na nepristupačnost, a to nismo dužni, niti iko to želi. Niko se uistinu nije ni navikao, niti takvu nepristupačnost želi da prihvati. Ali nakon brojnih apela, inicijativa, kampanja i neispunjenih obećanja, glas osoba s invaliditetom se gubi. Vremenom postaje uobičajena praksa da se ne sasluša glas osoba s invaliditetom. Takođe, postoje osobe s invaliditetom, koje bez adekvatne pristupačnisti uopšte ne mogu učestvovati u saobraćaju samostalno, već u potpunosti zavise od asistencije drugih.
Nedavno sam se po ko zna koji put podsjetio da u Podgorici ne postoji niti jedna trasa koja je u cjelini pokrivena semaforima sa zvučnim signalom na raskrsnicama. Gotovo da se sve ove godine krećem ulicama osluškujući saobraćaj. U takvim okolnostima samo na osnovu zvuka auta donosim odluku da li mogu preći ulicu ili ne, iako svi dobro znamo da je takvo rješenje opasno. Opasan je zapravo svaki naš kompromis u kojemu se odstupa od standarda u oblasti pristupačnosti saobraćaja, a standardi su veoma jasni i svima poznati.
Često kada govorim o saobraćaju zaboravim da napomenem da u Glavnom gradu, ali i u ostalim opštinama ne postoji ni jedan trotoar koji je opremljen trakom vodiljom za osobe koje se kreću uz pomoć bijelog štapa. Zaboravljam i istovremeno prihvatam odgovornost. Ako sam ja kao pojedinac uspio da navježbam svoju prostornu orjentaciju tako da mi, pri kretanju ulicom, nije potrebna traka vodilja, to ne znači da nekom drugom nije potrebna. U pristupu prema osobama s invaliditetom je veoma štetan takav individualni pristup gdje se smatra da ako se jedna osoba oštećenog vida kreće samostalno uz pomoć bijelog štapa, bez korištenja trake vodilje, da onda vjerovatno ta traka nije potrebna ni drugima. To nije tačno i nije prihvatljivo. Najprije, osoba oštećenog vida, da bi se kretala ovako nepristupačnim ulicama, gubi jako puno vremena i nebrojeno puta se izlaže opasnosti, rizikujući svoj život. Takve napore ne smijemo očekivati ni od koga. Takođe, postoje i one osobe oštećenog vida koje zbog različitih faktora i nijesu u mogućnosti da hodaju sa štapom i da prate pravac ulice, a da pritom nemaju na raspolaganju taktilnu traku vodilju.
Govoreći o brojnim barijerama i rješenjima, shvatam da napredak našeg društva u pogledu pristupačnosti saobraćaja nije ograničen, već gotovo da i ne postoji. Mi još nismo došli do toga da se uopšte spominje opremanje sredstava javnog prevoza govornim automatom, kako bi osobe oštećenog vida mogle da čuju na kojoj se stanici nalaze. Osim toga, čak ni najveće autobuske stanice u zemlji redovno nemaju razglas, kako bi se osobe oštećenog vida, auditivnim putem mogle upoznati s redom vožnje.
Ovako kako sada stoje stvari, osobe oštećenog vida uglavnom zavise od konduktera, ili dobre volje radnika na autobuskim stanicama, da ih upozore na red vožnje, kao da ih upute na peron na kojemu se nalazi autobus kojim oni treba da putuju.
O ovakvim problemima sve češšće govorim bez posebnog plana jer se ti problemi samo gomilaju. U poslednje vrijeme je sve veći jaz između planiranog i onog što je zaista urađeno. Gotovo da su sve regulative u oblasti saobraćaja postale besmislene u odnosu na aktuelno stanje. Zapravo, polako dolazi vrijeme kada će takav jaz sve više govoriti o aktuelnom stanju, tako da svi naši tekstovi neće ni imati smisla. To će biti momenat u kome će činjenice u oblasti pristupačnosti biti porazne i samim donosiocima odluka, pa će sve naduvane statistike, sva moć kozmetičkih promjene u cilju što bolje propagande i sve svečanosti na kojima se otvaraju, tobože, pristupačni objekti postati očigledna varka, da će i sami donosioci odluka prestati s obmanjivanjem. U takvom momentu, će možda konačno biti primorani da otpočnu s aktivnijim uključivanjem osoba s invaliditetom u sam proces odlučivanja. I tada ćemo možda zajedničkim snagama kreirati pristupačno okruženje, onako kako je to trebalo raditi od dana kada je ratifikovana Konvencija o pravima osoba sa invaliditetom.
Andrija Samardžić, aktivista za prava osoba s invaliditetom
Napomena: Tekst je pisan u okviru projekta Ovo su (i) naša mjesta! kojeg UMHCG sprovodi u okviru Javnog konkursa Ministarstva saobraćaja i pomorstva za finansiranje projekata NVO za 2018. u prioritetnoj oblasti zaštite lica sa invaliditetom.
UMHCG započinje realizaciju projekta Omladinska politika je i moja politika!
Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore započinje realizaciju projekta Omladinska politika je i moja politika! čija je ključna svrha da podrži i osnaži učešće mladih s invaliditetom u procesima donošenja odluka, kreiranju politika i njihovom sprovođenju na teritoriji Crne Gore.
Ciljevi koji će se postići realizacijom projekta su: povećanje nivoa znanja mladih s invaliditetom o učešću u procesima donošenja odluka i omladinskom aktivizmu, doprinos povećanju broja samostalnih mladih s invaliditetom kroz edukaciju o samostalnom životu i kroz aktivnosti psihološkog savjetovanja, unapređenje nivoa znanja omladinskih radnika/ca i omladinskih organizacija o izjednačavanju mogućnosti za mlade s invaliditetom, i podizanje nivoa svijesti javnosti o mogućnostima učešća mladih s invaliditetom u procesima donošenja odluka kroz medijsku kampanju.
Ovi ciljevi biće dostignuti realizacijom tri radionice za mlade s invaliditetom o procesima učešća u donošenju odluka i omladinskom aktivizmu u svakoj od regija; organizacijom škole samostalnog života za 10 mladih s invaliditetom; pružanje psihološkog savjetovanja; organizaciju dvije radionice za omladinske radnike/ce o izjednačavanju mogućnosti za učešće mladih s invaliditetom i sprovođenje aktivnosti medijske kampanje.
Ključni ishodi koji se očekuju jeste da osnaženi mladi s invaliditetom mogu pristupiti i djelovati u različitim organizacijama i institucijama koje se bave mladima i osobama s invaliditetom, građani i građanke Crne Gore će steći pozitivne stavove o mladima s invaliditetom, dok će porodice i prijatelji/ce osoba s invaliditetom indirektno sprovođenjem projekta doprijeniti većoj vidljivosti socijalnoj uključenosti, opštoj društvenoj aktivnosti i smanjenju izolacije OSI, te osnaživanju njihovih porodica.
Projekat je podržala Ministarstvo sporta kroz Javni konkurs za NVO u 2018. s maksimalnom mogućom podrškom od 11.782,00€.
Pripremila: Aleksandra Pavićević
UMHCG započinje realizaciju projekta (Sa)učesnici u ostvarivanju prava
Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore započinje realizaciju projekta Saučesnici u ostvarivanju prava čija je ključna svrha da promoviše, osnaži i podrži ostvarivanje i zaštitu ljudskih prava osoba s invaliditetom, ali i podspješi povećanje informisanosti kod osoba s invaliditetom o njihovim pravima i načinu i mehanizmima ostvarivanja i zaštite prava.
Opšti cilj projekta je doprinos podizanju nivoa svijesti i znanja o važnosti uvažavanja prava osoba s invalididtetom, bez diskriminacije na teritoriji Crne Gore, kroz specifične ciljeve koji su usmjereni na podizanje svijest šire javnosti o posledicama konstantnog kršenja prava i neprimjenjivanja zakonskih odredbi, nepoštovanja preporuka iz Analize usklađenosti crnogorskog zakonodavstva sa Zakonom o zabrani diskriminacije lica sa invaliditetom i Konvencijom UN o pravima osoba s invaliditetom, poboljšanje nivoa informisanosti državnih službenika o međunarodnim i evropskim standardima prava OSI i mehanizmima zaštite od diskriminacije po osnovu invaliditeta, poboljšanje, i povećanje nivoa informisanja OSI iz oblasti ljudskih prava kroz tromjesečnu Pravnu kliniku. Svi specifični ciljevi postići će se sprovođenjem aktivnosti koje podrazumijevaju: organizovanje Škole ljudskih prava osoba s invaliditetom za osobe s invaliditetom i organizovanje Škole ljudskih prava osoba s invaliditetom za predstavnike institucija, te organizovanjem okruglog stola o poštovanju prava OSI i mehanizmima zaštite od diskriminacije s akcentom na ulogu nadležnih institucija, sprovođenje istraživanja o primjeni i efektima Strategije za zaštitu od diskriminacije LSI i promociju jednakosti, i sprovođenje medijske kampanje.
Direktna ciljna grupa ovog projekta su osobe s invaliditetom, donosioci odluka, odnosno predstavnici institucija na svim nivoima, a kao indirektna ciljna grupa tu je šira društvena zajednica (mediji, porodice osoba s invaliditetom, pojedinci, organizacije osoba s invaliditetom, građani).
Aktivnosti projekta realizuju se u sklopu konkursa za NVO raspisanog od strane Ministarstva za ljudska i manjinska prava u prioritetnoj oblasti zaštite lica sa invaliditetom, a direktno doprinose realizaciji cilja 1 ovog javnog konkursa koji se odnosi na: podizanje nivoa svijesti i znanja o uvažavanju prava lica sa invaliditetom, bez diskriminacije (kao i cilja 2) praćenje implementacije preporuka iz Analize usklađenosti crnogorskog zakonodavstva sa Zakonom o zabrani diskriminacije lica sa invaldiitetom i Konvencijom UN-a, dok, takođe, djelimično doprinose cilju 3 Javnog konkursa koji glasi: omogućavanje potpune ravnopravnosti lica sa invaliditetom s drugim licima u svim oblastima u skladu sa Zakonom o zabrani diskriminacije lica sa invaliditetom i Konvencijom UN o pravima lica s invaliditetom.
Realizacijom ovog projekta doprinijeće se realizaciji javnih politika, odnosno konkretnih prava, tj. mjera definisanih u Zakonu o zabrani diskriminacije lica s invaliditetom, Zakonu o zabrani diskriminacije (član 18), kao i u Konvenciji o pravima osoba sa invalididtetom. Planirane projektne aktivnosti u direktnoj su vezi i sa Strategijom zaštite lica s invaliditetom od diskriminacije i promocije jednakosti 2017-2021.
Realizacija projekta traje šest mjeseci, a odobrena sredstva za realizaciju iznose 26.991,72.
Festival paraolimpizma poklon Podgorici
Podgorica, (MINA) – Festival paraolimpizma pod nazivom Paraolimpijci Podgorici poklon je osoba s invaliditetom svom gradu povodom njegovog dana, saopšteno je iz Paraolimpijskog komiteta.
Na festivalu su promovisani paraolimpijski sportovi košarka u kolicima, sjedeća odbojka, golbal i džudo za osobe s oštećenjem vida, stoni tenis u kategorijama igrača u kolicima i stojećem stavu i para atletika.
Centralni događaj festivala bila je utakmica košarkaša u kolicima između reprezentacija Crne Gore i Srbije, u kojem su gosti slavili 52:37.
Predsjednik Paraolimpijskog komiteta, Igor Tomić kazao je da je na kraju godine iz Podgorice poslata još jedna poruka poštovanja različitosti i potpune inkluzije.
“Festival, kao svojevrstan poklon paraolimpijaca Glavnom gradu za rođendan, je u potpunosti uspio. Na kraju uspješne 2018. iz Podgorice je poslata još jedna poruka poštovanja različitosti, i potpune inkluzije u prisustvu velikog broja školske omladine Glavnog grada koji su pružili podršku svojim prijatelji s invaliditetom”, kazao je Tomić.
Pokrovitelj manifestacije bio je Glavni grad.
Izvor: Agencija Mina
PKCG: Macanović novi predsjednik Skupštine, Ranitović generalni sekretar
Podgorica, (MINA) – Dugogodišnji lider pokreta osoba s invaliditetom, Goran Macanović novi je predsjednik Skupštine Paraolimpijskog komiteta (POK), saopšteno je iz te asocijacije.
Macanović, koji je diplomirani pravnik, član je golbal reprezentacije Crne Gore. On će predsjedavati Skupštinom u narednom petogodišnjem mandatu.
Skupština je konstatovala i odluku Upravnog odbora da za novog generalnog sekretara imenuje dugogodišnjeg atletskog reprezentativca Miloša Ranitovića.
On će naslijediti paraolimpijca s Igara iz Pekinkga 2008, Dušana Dragovića, koji je tu funkciju obavljao od osnivanja Paraolimpijskog komiteta.
Skupština je, shodno odredbama novog Zakona o sportu, jednoglasno usvojila novi Statut, na koji je prethodno saglasnost dalo Ministarstvo sporta.
Novi saziv Skupstine činiće 12 delegata iz sportskih organizacija osoba s invaliditetom. Konstatovani su tekući mandati predsjednika i Upravnog odbora POK. Predsjednik POK, Igor Tomić zahvalio se timu koji je pripremao akte, kao i službenicima Ministarstva sporta na iskrenoj i otvorenoj podršci.
“Hvala na stručnim savjetima koji su nam puno pomogli da proces preregistracije kako naših klubova, tako i samog Komiteta, pokrenemo u zakonom predviđenim rokovima”, kazao je Tomić.