Prije desetak dana sam zamolila jednog ministra u Vladi Crne Gore da bude pažljiv kada pominje Konvenciju UN o pravima osoba sa invaliditetom jer je Konvencija ozbiljna stvar, i treba je razumjeti da bismo se tako lako pozivali na nju. Vladini zvaničnici, inače, Konvenciju jedino vole pomenuti kroz priču o pravnom osnovu za donošenje nekog dokumenta.
Konvencija nije i ne smije biti parče papira, protokolarna stvar koja nas uvodi u svijet međunarodne zajednice, da bismo samo bili u njemu. Ona nas, između ostalog, obavezuje na poštovanje načela i standarda među kojima su i dostojanstvo, nediskriminacija i jednakost, i pristupačnost.
Pristupačnost po Konvenciji se odnosi na okruženje, odnosno javne površine i objekte, zatim informaciije i komunikacije, informaciono-komunikacione tehnologije i sredstva, usluge i saobraćaj. Ako bismo uzeli posebno u obzir pristupačnost saobraćaja onda možemo razmišljati da Konvencija garantuje pristupačnost javnih površina: pješačkih i drugih zona, parkirališta, stajališta, objekata (autobuskih, željezničkih stanica, luka, marina, pristaništa, aerodroma i slično), informacija i komunikacija u saobraćaju (o linijama i redovima vožnje i svim drugim relevantnim informacijama koje mogu dobiti i imaju pravo tražiti svi putnici) i usluga saobraćaja jer saobraćaj je javna usluga.
Osim što crnogorki zakoni na nepotpun, neadekvatan, može se reći i diskriminatoran, način definišu neka od prava OSI u oblasti saobraćaja, moglo bi se reći da su i mjere za izjednačavanje mogućnosti u oblasti saobraćaja ili ukupno standarda života OSI neefikasne i suprotne svom cilju.
Naime, zakoni iz oblasti saobraćaja, na primjer, definišu obavezu prevoznika da mjesta najbliža ulazu u vozilu rezerviše za OSI, ali ne i obavezu prevoznika da osigura pristupačan i bezbjedan ulazaka i izlazak iz vozila.
S druge strane, neki avio prevoznici na osnovu Sporazuma o saradnji s pojedinim nevladinim organizacijama omogućili su povlastice, odnosno popust za karte za OSI i pratioca, međutim Montenegro Erlajnz (Montenegro Airlines) na primjer, zahtijeva popunjavanje obrasca koji između ostalog sadrži pitanje „da li prevoz vas ili vašeg prtljaga može da ugrozi bezbjednost, zdravlje i udobnost drugih putnika ili posade)“.
Konkretni primjer navodim jer je povodom navedenog slučaja Zaštitnik ljudskih prava i sloboda utvrdio da se radi o diskriminatornom postupanju, ali Montenegro Erlajnz nije ispoštovao preporuku Zaštitnika, te je pitanje u formularu ostalo isto, a odgovor se i dalje traži samo od osoba s invaliditetom koje žele ostvariti popust na kartu.
S druge strane, Vlada Crne Gore je, nadajmo se, svjesna situacije usvojila Zakon o povlasticama na putovanje lica sa invaliditetom, kao mjeru izjednačavanja mogućnosti. Zaista je naša želja da ovaj Zakon doživimo kao mjeru izjednačavanja mogućnosti, iako ga Vladini resori u poslednje vrijeme pokušavaju predstaviti kao osnov za uvećanje ličnog budžeta OSI.
Ovaj Zakon, bez ulaženja u način njegove primjene, mogao bi se okarakterisati kao mjera ili korak ka socijalnoj pravdi za osobe s invaliditetom. Naime, socijalna pravda ili drukčije rečeno društvena pravda podrazumijeva jednakost, pravdu i pravičnost, solidarnost i odgovornost svih građana/ki pojedinačno, kao i cjelokupnog društva prema drugim građanima/kama u ostvarivanju ljudskih prava i sloboda. U demokratskim državama socijalna pravda za osobe s invaliditetom podrazumijeva upravo mjere za izjednačavanje mogućnosti ili mjere za izjednačavanje startnih pozicija. Do toga se dolazi pružanjem servisa podrške, stvaranjem uslova za jednake šanse u različitim oblastima, a samo u onima u kojima jednake šanse trenutno ne postoje se nude povlastice kao prelazno rješenje i izuzetak. Ove zemlje su upravo postizanjem socijalne pravde postale i ekonomski jake države. Omogućile su ravnopravnost i učešće OSI u društvu zajednice, samim tim i u troškovima društva. Suprotno tome, Crna Gora u oblastima u kojima je garantovala povlastice (kao na primjer, na putovanje lica s invaliditetom, oslobađanje od plaćanja carine i poreza prilikom uvoza vozila za potrebe OSI i sl.), ne preduzima druge mjere i aktivnosti kako bi se omogućile jednake šanse i zaživjela socijalna pravda.
Osim toga što je upitno zašto je sprovođenje ovog Zakona o povlasticama na putovanje lica sa invaliditetom u nadležnosti centara za socijalni rad, odnosno Ministarstva rada i socijalnog staranja, procedura za ostvarivanje ovog prava je toliko obeshrabrujuća, iscrpljujuća, omalovažavajuća i definitivno suprotna Konvenciji da podriva standarde ljudskih prava, i prije svega, dostojanstvenog ostvarivanja prava.
Naime, Zakon propisuje da korisnici dodatka za njegu i pomoć i korisnici prava na ličnu invalidninu imaju pravo na 12 povlastica na putovanje godišnje, uključujući i pratioce, dok za zaposlene osobe s invaliditetom, takođe, korisnike ova dva prava, propisuje povlastice na putovanje od kuće do posla i obratno, ukoliko su zaposleni u drugom gradu u odnosu na onaj u kojem im je prijavljeno prebivalište/boravište.
Kako naša država funkcioniše po sistemu „preventive“, tako ona u slučaju kada sama počne iznositi navode da se pravo zloupotrebljava, umjesto sprječavanja zloupotreba, i sankcionisanja onog ko ih, navodno ili možda, čini spriječi sve buduće moguće zloupottrebe, na način što ukine ili ograniči pravo, ili definiše takve procedure da više niko nema snage, volje i motiva da ostvari to pravo.
Tako je država upravo uradila i s pravom na povlastice na putovanje. Priča o zloupotrebama prvi put je značajno pokrenuta 2015, tadašnjim navodima ministrice rada i socijalnog staranja, Zorice Kovačević da neki pojedinci zloupotrebljavaju pravo, pritom navodeći da zna tačno o kome se radi. Na molbu UMHCG da te slučajeve, ukoliko ih ima, ili njen resor sumnja da ih ima, prijavi kako bi bili procesuirani ministrica Kovačevuić je navela da ona to ne može da uradi, a građane/ke koji ne ostvaruju ovo pravo nazvala je poštenim. Svi drugi su, jasno, u kategoriji manje poštenih ili nepoštenih.
Međutim, uradila je ministrica nešto drugo - potpuno suprotno od opravdanog i razumnog, a to je izmjena i dopuna Zakona o povlasticama na putovanje koje sada predviđaju da osoba s invaliditetom, koja želi ostvariti pravo na 12 povlastica godišnje, mora da se javi zaposlenima u centrima za socijalni rad u gradu u koji putuje, ili u nadležni mjesni centar koji pokriva više opština, kako bi joj izdali potvrdu u putovanju. Nakon toga ista osoba je dužna poći do autobuske stanice kako bi tamo uzela potvrdu o cijeni karte, koju pritom plaća. Ovo u praksi znači da zaposleni cenatara za socijalni rad imaju dežurstva, što podrazumijeva dodatni trošak za državu, odnosno budžet građana/ki, dok osobe s invaliditetom troše mnogo više vremena i resursa činjenicom da moraju otići u centar, ukoliko je to nakon radnog vremena, pozvati dežurnog/dežurnu socijalnog/u radnika/cu, sačekati dok on/ona dođe kako bi mogla izvaviti potvrdu. Pored svega toga, ukoliko je centar za socijalni rad nepristupačan osobama s invaliditetom, OSI svoje pravo ostvaruje ispred vrata, na ulici ili nekom drugom mjestu.
Kako država nastavlja s kreativnim idejama sada su zaposleni Ministarstva rada i socijalnog staranja izdali nalog zaposlenima u centrima za socijalni rad da zaposlenim OSI traže da svaki dan, fizički nakon posla, dođu u centar kako bi izvadili potvrdu.
Navedena situacija nije „samo“ diskriminatorna, već predstavlja i otežavajuća okolnost, možemo reći i administrativnu barijeru, odnosno mjeru suprotnu izjednačavanju mogućnosti, a definitivno i nehumanu mjeru jer podrazumijeva dodatno vrijeme i resurse OSI prilikom ostvarivanja ovog prava, te ograničava slobodno vrijeme OSI garantovano upravo Konvencijom.
Da država funkcioniše upravo po modelu: zatvoriti market koji je opljačkan ili može biti opljačkan, umjesto uhapsiti pljačkaša/provalnika ili ga spriječiti da to učini, to nam dokazuje u kontinuitetu, i ta pomisao nije ni najmanje ohrabrujuća za građane čija bi država trebala biti servis, a oni u nju imati povjerenje.
Ono što se nikako ne bi smjelo i ne treba desiti jeste kompromis osoba s invaliditetom koji se zasniva na tome „bolje išta, nego ništa“, ili „bolje bilo kako, nego nikako“. Jedini građani/ke, u ovom slučaju OSI imaju mandat da odluče kakav servis od države žele. I nadam se, i želim vjerovati da će to i učiniti.
Marina Vujačić, aktivistinja za prava OSI
Napomena: Tekst je pisan u okviru projekta Ovo su (i) naša mjesta! kojeg UMHCG sprovodi u okviru Javnog konkursa Ministarstva saobraćaja i pomorstva za finansiranje projekata NVO za 2018. u prioritetnoj oblasti zaštite lica sa invaliditetom.