Prva iskustva nas ljudi jesu tjelesna. Prvo smo postali svjesni svog tijela, a kasnije polako shvatamo da je zapravo bitna energija, a da naše tijelo, za razliku od duha iliti duše, ne nastavlja da živi vječno.

Naše tijelo možemo opisati kao zaštitnika energije, tj. skupa emocija, koji nas u potpunosti opisuju. Tijelo predstavlja fizičku sliku pojedinca, pritom trebamo znati da fizičke karakteristike bivaju individualne, to znači da sama suština nije otkrivena ako malo dublje ne upoznamo čovjeka, pa tako osim fizičkog opisa i same estetike osobe imamo donekle kompletni doživljaj o nekoj osobi.

Tijelo trebamo doživljavati kao stan u kojem živimo. Zato je jako važno da ga čuvamo na adekvatan način i da pazimo šta konzumiramo, misleći na hranu, piće, informacije itd… Taj dio je jako važan jer podsvijest sama radi na mislima, što znači da šta god razmišljali odmah se razrađuje i ostvaruje. Sve što mislimo, desiće se bez imalo napora, a potrebno je samo vjerovanje. Možemo razumjeti da zavisno od emocija reagujemo, doživljavamo i odgovaramo i prihvatamo određene situacije.

Neke na izgled loše emocije jesu veoma zdrave, ukoliko su u granicama normale. Na primjer, strah, osim što nam stvara nelagodu, često djeluje kao zaštita. Ljudi koji prevazilaze strahove jesu hrabri. Zaključili smo da se tijelo ponaša u skladu s emocijama, pokazivanje unutrašnje radosti, odnosno bola, se prikazuje vidno. Često smo u prilici kada se osjećamo spremno da stavimo sebe u situaciji osobe koja ima neka osjećanja, pa kako bi mogli da razumijemo ,,ubacimo sebe u koži druge osobe’’ i onda lakše shvatimo ili opravdamo emocije drugog. Empatija nas povezuje s drugim ljudima. Djeluje blaže od ličnih emocija, ali dovoljno da se arhivira u našu podsvijest, koja će stvarati razna uvjerenja.

Ljudi odišu emocijama i tako djeluje na okolinu i tijelo. Moramo naglasiti najvaznije uvjerenje i afirmaciju: ,,tijelo je stan u kojem živi kompletna masa nas’’. Dobro oblikovanje tijela zavisi od uvjerenja i afirmacija koje možemo da poslužimo svojoj unutrašnjosti.

Tijelo posmatramo kao emotivni predmet u umjetnosti. Transformacija tijela nam pokazuje koliko su neki performansi uticali na nas. Tijelo u ovim slučajevima postaje sredstvo i nosilac ideja umjetnosti koje umjetnik ima potrebu da ispolji. Potrebno je da se shvati činjenica da čovjek nije u svijetu, već je svijet u čovjeku. Tako tijelo postaje nosilac događaja i objekat umjetničkog rada. Performeri imaju stalnu potrebu za komunikacijom sa ljudima.
Ako bi u 21. vijeku rekli pojedincu da okarakteriše samo tijelo kao subjekt, opisne riječi bi bile: umjestnost, objekat, simbol… Na tijelo gledamo kao utočište ljudskog identiteta. Osim ličnim iskazom, rodnost se moze fizički definisati. Ekspresijom i estetikom tijela, možemo prepoznati umjetnost ili djelo kojim umjetnik želi da se izrazi.

U novijim i savremenim istraživanjima čovjek ima potrebu za slobodnim izražavanjem i predstavljanjem raznim tjelasnim ekspresijama. Tako se normalizuje odnos umjetnika sa svijetom. Što više komunikacije ovog tipa, podstiče sve više umjetnika na apstraktnije ekspresije, koje idu do same srži svrhe predstave. Često ovi umjetnici imaju publiku koji negativno reaguju na ovu vrstu umjetnosti jer njihova svijest nije toliko otvorena da razumije ovaj vid umjetnosti.
Ovaj vid savremene umjetnosti može biti režiran ili nerežiran, ali je bitna sama komunikacija i izražavanje emocija koje nas otvaraju za nova iskustva.

Zato želim da istaknem da je osim tijela, pokret taj koji nas vodi i pokazuje koliko smo mi kao energetsko biće motivisani da se izrazimo na način koji želimo.

Rado se prisjetim umjetnice Dragane Žarevac i njenog performansa ,,Još jedan okret'', koji je na mene ostavio poseban utisak, činjenica da se Dragana zbog otežanog kretanja, inspirisala svojim problemom, te tako, uz izvedbu plesa, oko sebe imala bočice lijeka, koji pije kako bi se održala u svojoj svakodnevnici. Mislim da su ljudi posebno doživjeli ovaj potez i indetifikovali se s istim. Ponekad je potrebno da se svi zajedno ujedinimo u nekoj priči jer mi smo ti, koji kad tad ulažemo napore i borimo se neumorno za ljepšim sjutra.

Ova priča je bazirana na estetiku i tjelasnu ekspresiju koju mi kao pojedinci ispoljavamo.

Tako nam se fokus s unutrašnjih kvaliteta i nedostataka ispolji i uskladi sa tijelom jer se emocije izraze na tijelo u kojem živimo.

Tihana Prelević

Marina Vujačić, izvršna direktorica Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) za Radio Titograd govorila je na temu  govora mržnje u našem društvu.

Ona kaže „Osim što sam aktivistkinja za ljudska prava i sociološkinja po struci, ta mi je tema nekako bliska i inspirativna ne samo za komentarisanje nego i aktivizam.“

Vujačić dalje navodi: „Najvažnije od svega je da se borimo protiv svih oblika govora mržnje  prema bilo kome, bilo da su zastupljeni  na internetu ili van interneta, jer danas u svakodnevnom životu se susrećemo s govorom mržnje. 

Ako nijesmo njegove žrtve, i nijesmo direktno pogođeni, ne znači da nijesu oni oko nas i to nikako ne znači da to ne trebamo primjećivati i vidjeti. 

Žene jesu svakako mnogo pogođenije govorom mržnje jer se smatra da su žene nekako slabije. Pokušava se diskreditovati njihova ličnost, pokušavaju se  na neki način obeshrabriti i demotivisati da se bave nekim aktivnim poslovima.

Na udaru su, prije svega, one žene koje su u javnoj sferi i javnom životu, bilo da su u pitanju političarke ili aktivistkinje,  na primjer, u nevladinom sektoru smo itekako njih imali za žrtve, ali na kraju krajeva i novinarke ili one koje su „dostupne javnosti”, koje oni mogu negdje vidjeti ili pratiti”.

„Ja nikada neću zaboraviti situaciju kada je u Skupštini Crne Gore jedan poslanik, svoju koleginicu iz druge partije, snimao telefonom s leđa dok je ona govorila u plenumu i što je najgore od svega njegov kolega, koji je iz iste partije kao i ova poslanica, se s podsmjehom odnosio prema tome, a ne s kritikom. Ja ću apsulutno reći da su političari i funkcioneri ti koji podstiču govor mržnje i da je on prvo od njih krenuo u onoj mjeri u kojoj je danas zastupljen. Govor mržnje ne bi bio zastupljen da nije bilo političara koji su ga na neki način podhranjivali. Čini mi se da se to počelo dešavati zato što su oni pokušali obeshrabiti svoje koleginice, koje se bave istim poslovima kao i oni. S druge strane, ja moram podijeliti s vama utisak da u Crnoj Gori, u društvu koje je još uvijek, nažalost, patrijarhalno, očuvane su osobine i karakteristike koje nijesu toliko dobre za današnje vrijeme i društvo i za razvijenost kojoj bismo trebali težiti. Naravno i patrijahat je imao svojih dobrih strana, kao i na kraju krajeva i bilo koji društveni fenomen, međutim, nekako se kod nas mnogo teže iskorjenjuju one negativne stvari. Vrlo često su baš ti političari bili razmaženi od svojih majki, koje su ih negdje na takav način podizale da oni jednostavno ne prihvataju da se osjećaju ugroženim, posebno ne od svojih koleginica odnosno od ženskog pola i roda jer ne smatraju da su im one konkurencija i da njima ne pripadaju iste vrijednosti, i isti poslovi kojima se bave muškarci. Kao što rekoh, osim na internetu, govor mržnje je zastupljen itekako i u drugim sferama od ulice, škole, institucija, ali i u medijima itekako jer neki mediji se ne bave fenomenom govora mržnje na način da ga žele rasvijetliti i pronaći adekvatna rješenja za govor mržnje, nego samo kao temu kojom se bave da bi nekako popunili svoj program, na šta je, opet negdje, isforsirala komercijalizacija i masovni mediji. Međutim, kažem ne traže rješenja, ne traže saveznike i ne prozivaju one koji su najodgovorniji, a to su institucije, koje ne smiju nikako da ćute i da budu pasivne“, kaže Marina. 

Zbog sve učestalije upotrebe govora mržnje i među najranjivijima, djecom, imamo i porast vršnjačkog nasilja u školama.

„Djeca jesu svakako na udaru. U najvećoj mjeri vršnjačkom nasilju u školama doprinio je internet, koji je djeci itekako dostupan. Danas svako dijete u ranom uzrastu koristi mobilni telefon jer roditelji u svojoj zauzetosti pokušavaju skrenuti pažnju i dati im neko zanimanje. Djeca u prvim razredima osnovne škole imaju telefon i dostupne su im mnoge aplikacije i programi zbog čega imamo porast govora mržnje u školama. U školama nemamo predmet koji bi se u dovoljnoj mjeri time bavio, a neprihvatljivo je da građansko obrazovanje, kako u osnovnim, tako u srednjim školama, bude samo izborni predmet. Dodatno, ne primjećujem da se neki prosvjetni radnici bave govorom mržnje i ukoliko to čine ne rade to kroz debate, koje bi bile jako zanimljive i korisne djeci. Tako bi naučili kritički da razmišljaju, da argumentuju, da pronalaze zajednička rješenja i načine za prevazilazenje govora mržnje. Mi kao društvo nijesmo svjesni da je govor mržnje jednako opasan, bilo da je upućen prema nama ili prema nekom drugom i moramo biti jednako odgovorni da ga prijavimo i procesuiramo kome god da je upućen“, ističe Vujačić.

Na pitanje kako se u našim školama prihvataju djeca s hendikepom i da li su oni često na meti svojih vršnjaka, Marina kaže sljedeće: „U zadnjoj deceniji imamo itekako pozitivnih pomaka i promjena, kada je ova tema u pitanju, odnosno kada je generalno u pitanju prihvatanje djece s bilo kojom vrstom invaliditeta. Naravno „djeca s hendikepom“ je isto korektan pojam, ali je on mnogo širi i obuhvata neke druge kategorije, tako da u zadnje vrijeme koristimo termin „invaliditet“ koji je prihvatljiv društveno, politički i jezički i nije negativan kao što neki smatraju. Ono što je negdje okarakterisalo taj fenomen neprihvatanja i dijelom govora mržnje prema djeci s invaliditetom jeste činjenica da su oni kroz istoriju bili izdvojeni od druge djece. Nijesu su se zajedno školovali, nijesu zajedno odrastali, družili se, negdje su bili potpuno zatvoreni, često u segregaciji, dakle, gdje su samo djeca s invaliditetom. Mi i danas imamo takvih situacija, postoje resursni centri, postoje takozvana specijalna odjeljenja u redovnim školama, dnevni centri i druge ustanove socijalne zaštite, gdje su samo djeca s invaliditetom, i potpuno je logično da u takvoj atmosferi postoji socijalna distanca i negdje taj strah djece bez invaliditeta da stupe u komunikaciju i druže se s djecom s invaliditetom. Želim da kažem da svi mi kao djeca s invaliditetom doživljavamo neke situacije koje su negdje neprikladne, neprimjerene, koje nas povrjeđuju i udaljavaju od drugih i čine da se sramimo i stidimo. Zato ja kažem da djeca s invaliditetom, kad budu zastupljena u onoj mjeri koliko ih generalno postoji u životu i u nekom društvu, neće imati problem da budu prihvaćena u bilo kojoj sredini. Mi svake godine držimo časove u nekim osnovnim i sredinim školama, i iz iskustva mogu reći da djeca najlakše prihvataju da promijene mišljenje i najbrže ga mijenjaju i to najdugoročnije kod njih ostaje.“

Na pitanje kako je izlazila na kraj s ljudima koji su joj tokom odrastanja upućivali „otrovne riječi“ Marina kaže „Naravno bilo je i toga, to nije nešto što treba skrivati i nešto o čemu ne treba govoriti. Često govorim o tome da je moja privatnost ugrožena zbog posla kojim se bavim. Međutim, važno je o tome govoriti zato što smatram da nijedna osoba s invaliditetom nije prihvatila sebe ukoliko nije u stanju da o tome govori. Moram reći da javni život i djelovanje ima i pozitivnih strana, tako da se meni već godinama unazad ne dešavaju neprijatne situacije, makar ne u javnoj sferi. Međutim, kad sam odrastala bilo je jako puno tih situacija. Ljudi su nekada imali jako ružne i negativne komentare, da ne govorim da su me toliko podcjenjivali da su znali da me pitaju najobičnija pitanja, da vide da li znam da odgovorim. Vrlo često sam bila žrtva seksizma i seksualnog uznemiravanja. Na sreću, ne ničeg više i opasnije od toga, mada ni to nije bezopasno, ni najmanje. Ja to tada, nažalost, nijesam prijavljivala zato što sam se stidjela i bila jako povučena. Od 15 godine sam počela da živim samostalno i već sam tada shvatila da je obrazovanje ključ i ako se mnogo danas ne cijeni. Bilo je jako neprijatnih i neprimjerenih situacija, uznemiravanja putem telefona, ali ja sam se ohrabrila, kada sam počela da se bavim aktivizmom, tako da sam neke situacije prijavljivala policiji. Nisam to radila iz straha i osjećaja ugroženosti, koliko zbog namjere da osnažim i druge žene, djecu, pa čak i muškarce, i tada se to počelo dešavati u manjoj mjeri i iskorjenjivati. Jedan moj prijatelj, koji je, nažalost, preminuo od posljedica koronavirusa, je govorio da kada ga na ulici pitaju da li mu je potrebna pomoć on uvijek kaže da jeste, ne zato što mu je stvarno uvijek potrebna, već zbog toga što postoji veliki broj osoba s invaliditetom, kojima je potrebna pomoć, ali se ne usuđuju sami da je potraže, pa nekada ni da je prihvate kada im je ponuđena, a ljudi se osjećaju mnogo bolje i korisnije kada nekom pomognu.“  

       Govor mržnje je ponekad sakriven i postavlja se pitanje možemo li govor mržnje razlikovali od šale i zadirkivanja.

„U društvu gdje se mnogo ne uči u formalnom sistemu obrazovanja o govoru mržnje to nije baš jednostavno, i tu moramo imati slobodu da sami procijenimo šta je govor mržnje, a šta šala. Šala i zadirkivanje nemaju namjeru da nas uvrijede, omalovaže, diskredituju, diskvalifikuju i isključe, što govor mržnje zasigurno ima. Govor mržnje se smišlja i ciljano usmjerava da bi nekog ugrozio i nanio mu štetu. Dužnost je svih nas koji znamo o tome da o govoru mržnje govorimo i komuniciramo, i to nije nešto što smijemo prepustiti slučaju i smatrati ga bezopasnim“, rekla je Marina Vujačić.

Svjesni smo da su netolerantan govor u javnom diskursu i govor  mržnje i dalje problem za koji nema efikasnog odgovora u našoj zemlji posebno u onlajn (online) sferi, i kako to internet doprinosi zapravo govoru mržnje i šta to institucije i korisnici treba da učine da se tome suprotstave?

„Internet itekako doprinosi, iako on ima i svojih dobrih strana. Danas bi život bio nezamisljiv bez njega. Međutim, internet ima i negativnih doprinosa, zato što je on društveni fenomen, koji se najbrže razvija i opstaje u ovim podnebljima. Naše govorno područije je bogato jezički, tako da niko na svijetu od nas ne može smisliti veći broj uvreda i negativnih pojmova i termina. Međutim, ono što je problematično osim sfere obrazovanja jesu i neke institucije, koje nedovoljno rade ili ne rade ništa. Ja sam godinama prozivala Ministarstvo za ljudska i manjinska prava da se javno oglasi, iskritikuje i prozove sve one koji šire govor mržnje prema osobama s invaliditetom. To su najčešće bili političari, kada u nekim žučnijim raspravama jedni druge žele uvrijediti, onda koriste termine koji asociraju na osobe s invaliditetom, a koji su jako nekorektni. Jutros sam se sjetila jedne situacije, kada je na internetu jedan čovjek napisao da svi političari trebaju da prođu psihološki test i razgovor s psihijatrom prije nego uđu u sferu politike. Percepcija o tome da se neko  ponaša „društveno neprihvatljivo“ jer ima psihosocijalni invaliditet je apsolutno neprihvatljiva. Osobe s psihosocijalnim invaliditetom, zbog ogromnog broja pretpostavki i stereotipa o njima su bile godinama, a i danas su zatvorene u nekim psihijatriskim ustanovama, u domovima za smještaj ili kućama, što je u današnjem svijetu i životu nezamislivo, ali se i dalje dešava zbog stavova drugih koji odlučuju o njima. Osim Ministarstva za ljudska i manjinska prava, koje nikada nije reagovalo, ne reaguje ni policija, ni tužilaštvo jer sam ja u jednom periodu imala prijave i, nažalost, sve su odbačene, dok su, na primjer, upravo kada su neki funkcioneri i političari vrijeđani na Fejsbuku (Facebook) javno, ti ljudi privođeni, saslušavani i zadržavani, samo zbog toga što je na meti bila javna ličnost i funkcioner, a ne zato što je neko bio stvarno ugožen.“

Puno se govori o značaju neformalnog obrazovanja, spominju se i kampanje, a na pitanje koliko one pomažu u podizanju svijesti o prihvatanju različitosti i tolerancije, i kako da masovnost na internetu okrenemo u nekom boljem smjeru Marina je rekla „Kampanje jesu jedna od metoda u podizanju svijesti i pozitivnijih stavova o društvenim fenomenima i ljudima. Njih u zadnje vrijeme ima, ali opet ne sigurno sistematski, niti su one kontinuirne tokom godine. Ne možemo mi tretirati da će neki fenomeni, problemi i pitanja biti riješeni ukoliko se neka kampanja sprovodi neko određeno vrijeme, a ne u kontinuitetu, zato i institucije moraju da opredjeljuju sredstva za kampanje, a ne samo da mi pronalazimo strane donatore, koji mogu biti jedan period zainteresovani, ali zasigurno neće nijedan donator deset godina finansirati nekog da bi se on bavio nekom temom, ma koliko ona bila društveno značajna. Donatori očekuju da institucije u nekom trenutku preuzmu finansiranje, što je negdje i njihov posao, posebno gdje postoje zakoni, kao što i postoje kod nas u brojnim sferama. Kampanje jesu potrebne, a značajnu ulogu imaju mediji i nevladine organizacije i mogu doprinijeti i promjeni svijesti i prihvatanju adekvatnih vrijednosti. Međutim, bez institucija sigurno ovo pitanje ne može biti konačno, tako da koristim ovu priliku da prozovem i pozovem upravo institucije na adekvatniju borbu i aktivizam na polju govora mržnje u odnosu na dosadašnja iskustva i praksu.“    

Izvor: portal Radio Titograd

Priredio: Ivan Čović

Radionice se organizuju s ciljem podizanja svijesti različitih aktera kulturnog života iz regiona.

Učešće na Radionici mogu uzeti osobe s invaliditetom zainteresovane za umjetnost, OSI angažovane u organizacijama civilnog društva ili predstavnici organizacija osoba s invaliditetom, kao i predstavnici institucija kulture i umjetnosti.

Prva radionica na temu: Modeli pristupa invaliditetu kroz umjetnost i kulturu biće organizovana u srijedu, 23. novembra 2022. dok se prijave mogu slati do utorka, 22. novembra 2022.
Druga radionica na temu: Zastupljenost OSI u medijima biće organizovana u ponedeljak, 28. novembra 2022. dok se prijave mogu slati do petka, 25. novembra 2022.
Treća radionica na temu: Prikazivanje OSI u filmu biće organizovana u nedelju, 4. decembra 2022, dok se prijave mogu slati do petka, 2. decembra 2022.

Ovim putem pozivamo sve zainteresovane da nam šalju prijave na Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli. uz kratko motivaciono pismo u maksimalno četri rečenice, a za sva dodatna pitanja organizacione i tehničke prirode informacije se mogu dobiti na telefon: 020/265-650 i 069/385-981 od ponedeljka do petka u vrijeme od 8.30 do 16.00 časova.

Aktivnost se realizuje kroz projekat Inkluzija umjetnika (ARTiculate inclusion) – koji sprovodi UMHCG uz finansijsku podršku Fonda za Zapadni Balkan.

Tivatski bodibilder Antonio Matković nastavlja sa osvajanjem medalja na takmičenjima u Crnoj Gori i inostranstvu.

U izjavi za Radio Tivat Antonio kaže da je zadovoljan svojim nastupima:

“Na Svjetskom prvenstvu u Španiji osvojio sam peto mjesto. Konkurencija je bila jaka ali i nepravedna, džabe žalbe i sve, ali šta je tu je idemo dalje u nove pobjede. Nakon Španije uslijedilo je još jedno takmičenje ali u drugom sličnom sportu, pauerliftingu (powerlifting), odnosno disciplini benč pres (bench press) na kome sam osvojio prvo mjesto. Jeste da je to moj prvi izlazak bio i da nisam imao iskustva sa pravilnom tehnikom izvođenja. Kad to kažem mislim na položaj tijela koji olakšava takmičaru da podigne više kilograma. Ovo je jedno dobro iskustvo i rado ću opet doći na ovakvo takmičenje.

"Sad je bila pauza nepunih osam dana i krećemo u nove pripreme za narednu sezonu. Imam puno posla oko nekih partija tijela koje moram da popravim do aprila, jer tad počinje sezona. Moj prvi nastup će biti nadam se polovinom aprila,a zatim idem na baš teško takmičenje u Torontu na kvalifikacije za Mister Olimpija (Mr Olympia). Mislim da imam šanse i daću sve od sebe da uspijem. Nakon toga u septembru London, opet kvalifikacije, ako ne uspijem u Torontu mada ne sumnjam u sebe i uspjeh”, rekao je Matković.

Izvor: Radio Tivat

Priredila: Anđela Miličić

Da li vas inspiriše kada vidite osobu s invaliditetom u umjetnosti? Ja svakog puta budem nadahnuta  kada vidim da se dešava promjena, da se generalano prihvata ta raznolikost u društvu. Međutim, u modnoj industriji, smatram da je ovo jedan veliki propust. Ali kada se priča o umjetnosti, onda mi najljepši opisi idu uz to.

Ljubav se krije u stvaranju. Često sam naišla na ljude koji su me ohrabrivali kad sam počela studije modnog dizajna. To znači da se promjene i prihvatanja dešavaju. Dok osluškujem, čujem komentare da su modeli na modnim revijama dosadni, imaju čist bijeli ten, previše su mršave i imaju već viđeni standard ljepote. S ovim sam shvatila da svijet hoće promjenu u modnom svijetu. A možda čak i na širem polju u umjetnosti. 

Puno sam čitala koliko su žene kao umjetnice mnogo manje priznate, nego muškarci. To je bilo dugo vremena, ali mislim da se taj propust već sada pozitivno mijenja, sad se dešava velika promjena u svijetu. Ljudi vole različite standarde, a ne kalupe. Sada smo s otvorenim srcem prihvatili  inspirišućeg slikara bez ruku, Huan Gafua (Huang Gafua), koji crta ustima ili nogama, Ninu Marker, inače jednu od mojih omiljenih manekenki, koja ima autizam, manekenku s Daun Sindromom ili (Winnie Harlow) Vini Harlov, koja ima Vitiligo, i to je čini upečatljivom manekenkom. Na modnim revijama, komentarišemo samo ono što vidimo na samoj modnoj pisti, ali osim odjeće i modela, najveću slavu zaslužuje dizajner kao i njegov tim, koji su iza kamera. Imamo situacije kada je dizajner ili član tima osoba s invaliditetom. Uvijek postoji određena grupa ljudi koja ima predrasude prema ovim zakašnjelim promjenama, ali mislim da svi mogu da vide da hendikep ne oduzima ljepotu.

Koliko puta ste poželjeli adekvatnu odjeću, šivenu po vašim mjerama, odjeću bez određenih djelova ili sa dugmićima koji se kače, pa se ne morate pomjerati? Poželim tako nekad da i sama kreiram liniju za nas, osobe s invaliditetom, jer je jako malo dizajnera koji stvarno obrate pažnju na ovaj problem, zato bi bilo najbolje osvježiti modnu scenu i inspirisati sve mlade ljude koji se žele baviti modom, a misle da im je prepreka njihov invaliditet.

Ja sam prošla kroz par iskušenja na fakultetu za modni dizajn, kada je fizicki dio posla bio glavni, ali tu sam istražila i otkrila da u stvari granice ne postoje. Na praktičnim predmetima sam malo sporije završavala određene stvari, ali uz kvalitetne profesore sam shvatila da to nije znak da treba da stanem. Moje najdivnije profesorice rekle su da je to odlično jer vježbam strpljenje na taj način. Podstaknuta sam i motivisana da granice ne vidim, spomenuću opet onu lijepu rečenicu ,,invaliditet je u glavi’’.  I zaista je tako. U umjetnosti je vizija ključ svakog djela, nije fizička sposobnost. 

Sve što smatrate preprekom, gledajte na to kao izazov i ne sumnjajte da ga nećete preći jer želja je glavni vodič na životnom putu.

Smatram da je posebna draž u tome da umjetnost zapravo znači sloboda, zato nerijetko biramo da se izrazimo kroz djelo. 

Nemamo osobe iste boje kose, istog karaktera, istog oblika tijela, iste boje kože i drugih osobina i to samo ohrabruje i motiviše novije generacije.  Mislim da je modna industrija tek sada počela da osviješćuje i prihvata sve standarde i razlike na svim granama, te se dešava velika revolucija. 

Ponosna sam što sam dio ove priče i što svojim primjerom mogu da inspirišem sve osobe s invaliditetom, da trebaju da prate svoj instikt i viziju u ostvarivanju svog sna da studiraju modni dizajn ili mozda neku drugu sferu u umjetnosti. Volim da istaknem da vaš život trebate da vizalizujete do najsitnijeg detalja i sa velikom vjerom sačekate ono što ste odredili. Energiju treba otpustiti i samo odrediti cilj, koji će da se dogodi.

Tihana Prelević

Udruženje mladih sa hedikepom Crne Gore (UMHCG) je organizovalo Školu dječjih prava u okviru projekta Održiva tranzicija za jednake mogućnosti (STEP), koji je finansijski podržan od strane UNICEF predstavništva u Crnoj Gori. 

Polaznici Škole istakli su da, su na trodnevoj obuci stekli mnoga znanja u oblasti ljudskih prava, zatim dječjih prava i prepoznali značaj prihvatanja različitosti. Svi polaznici su istakli važnost druženja i upoznavanja s ostalim polaznicima između kojih su bili i djeca s invaliditetom i djeca bez invaliditeta, kao i adolescenti s invaliditetom i adolescenti bez invaliditeta, uzrasta 14 - 19 godina iz Nikšića, Podgorice i Kolašina. 

Program Škole dječjih prava sastojao se iz teorijskog i praktičnog dijela, a pratile su ga i radionice, prikazivanje filmova, vježbe, Igra ograničenja dizajnirana od strane UMHCG, i rad u grupama.

Prvog dana uvodnu riječ je imala Sabina Žunić, zamjenica šefa predstavništva UNICEF-a u Crnoj Gori, nakon čega su obrađene sljedeće teme: modeli pristupa invaliditetu koju je obradila izvršna direktorica UMHCG Marina Vujačić, prava djece s invaliditetom i servisi podrške o kojoj je govorila Snežana Mijušković, predstavnica institucije Zaštitnika ljudskih prava, i zaštita od nasilja (s posebnim akcentom na onlajn nasilje) o čemu je govorila psihološkinja Dragana Đokić. 

Pored gore navedenih tema naredna dva dana su koncipirana tako da su obuhvatala teme: servisi podrške za djecu i mlade s invaliditetom, samoprocjena potreba i kultura, volonterstvo i aktivizam mladih / kreativnost i OSI o kojima je govorila Marina Vujačić, i ove teme su dominantno pratile interaktivan rad i rad u grupama. Još jedna tema odnosila se na uvod u dječja prava / mehanizmi zaštite o kojima su govorile Rajka Perović i Jelena Glušćević, predstavnice Centra za prava djeteta Crne Gore. 

Nakon predavanja, učesnici su imali praktičan rad i vježbe, u kojima su bili podijeljeni po grupama, što je dodatno doprinijelo sticanju znanja o pomenutim oblastima. Ove aktivnosti su učesnici istakli kao najzanimljivije jer su kroz praktičan rad i druženje s ostalim učesnicima postigli najviše razumijevanja o pravima i prihvatanju različitosti. Učesnici su dobili priliku da se dodatno informišu kroz prikazivanje stranog filma „Čudo (Wonder)“ koji inspiriše, kroz priču o dječaku s rijetkim oštećenjem na licu, koji prvi put pohađa školu i barijerama s kojima se susreće, i domaćeg filma „Ljepša strana našeg dana“ koji utiče na podizanje svijesti djece s invaliditetom, njihovim kreativnim i glumačkim kapacitetima, sposobnostima i mogućnosti inkluzije u društvenu zajednicu na različite načine. 

Ova aktivnost je realizovana u periodu od 3. do 5. novembra 2022, u hotelu Bianca, u opštini Kolašin. Školi je prisustvovalo desetoro djece, a učesnice su bile i dvije zaposlene u UMHCG. 

Škola dječjih prava završena je dodjelom sertifikata o učešću i planirano je uključivanje djece s invaliditetom i djece bez invaliditeta u postojeću Mrežu volontera, s ciljem proširivanja postojeće Mreže i uključimo mlade s invaliditetom i mlade bez invaliditeta uzrasta 18 – 30 godina, kako bi doprinijeli razvoju adekvatne komunikacije među djecom i mladima i uticali na smanjenje vršnjačkog nasilja i informativnost o pravima djece i mladih.

Ministarstvo prosvjete i Univerzitet Crne Gore (UCG) nijesu usaglašeni ko od te dvije ustanove ima obavezu da angažuje asistenta u nastavi na fakultetima. Dok u suštini prebacuju "lopticu odgovornosti“ sa jednih na druge ombudsman će "presuditi“. Nedavno je formirao predmet o ovom slučaju, a nakon što je Pobjeda pisala da je jedan student, osoba sa invaliditetom, napustio studije, jer nije imao podršku asistenta.

Tada su studenti ukazivali da im je ova vrsta pomoći neophodna. Primorani su da sami objavljuju oglase i zapošljavaju asistente, što ne može da izdrži njihov studentski budžet. Komentarisali su pojedini da se osjećaju diskriminisanim, jer je asistent u nastavi obezbijeđen kroz sistem osnovnog i srednjeg obrazovanja. Na fakultetima ga nemaju. Govorili su da su neki od njih demotivisani da upišu studije, te su navodili da se dešava da roditelj iz drugog grada putuje sa studentom i na fakultetu ga čeka dok se ne završe predavanja.

„Univerzitet Crne Gore je otvoren za saradnju i spreman za rješavanje zahtjeva ove prirode. Međutim, kao što smo već navodili, potrebne su inicijative koje treba da se pokrenu od donosioca zakona i nadležnih resornih ministarstava“, rekao je Pobjedi prorektor Univerziteta Crne Gore prof, dr Veselin Mićanović.

ZAHTJEVI

U Ministarstvu prosvjete drugačije sagledavaju problem. Sudeći prema njihovim navodima fakultet ima mogućnosti da angažuje asistenta.

Ustanova visokog obrazovanja se može osnovati i obavljati djelatnost, ako ima, između ostalog, obezbijeđene uslove i nesmetan pristup za lica s invaliditetom. Shodno tome, studentu s invaliditetom, u skladu sa Zakonom, treba da se prilagode uslovi nastave i polaganja ispita njegovim mogućnostima u skladu sa statutom ustanove“, rekli su oni. Pozivaju se na nacrt Strategije visokog obrazovanja gdje je predloženo da se ostvari jednakost, dostupnost i pravičnost inkluzivnog i kvalitetnog visokog obrazovanja za studente s invaliditetom. U okviru nje se, kako kažu, između ostalog, kao aktivnost predviđa organizovanje usluge akademske podrške.

Iz Ministarstva prosvjete kažu da Statut ustanove visokog obrazovanja treba da predvidi i ove uslove, angažovanje asistenta u nastavi.

„Na Statut Univerziteta saglasnost daje Vlada Crne Gore, a nadležni organi u državi, u postupku akreditacije i licenciranja, cijene ispunjenost uslova za rad ustanove i realizaciju nastavnog procesa, te Univerzitet nije adresa za pitanja ove prirode“, odgovara prorektor Mićanović. Prorektor navodi da do sada nijesu dobij ali zahtjeve studenata da se zaposli asistent.

„Ali gledamo afirmativno na rješavanje ovog pitanja i kao institucija sa visokim stepenom odgovornosti, otvoreni smo za saradnju i spremni za rješavanje zahtjeva ove prirode“, rekao je on.

Kako ne postoji zakonski osnov na osnovu kojeg bi se mogli angažovati asistenti u nastavi, kao tehnička pomoć u pogledu obezbjeđivanja pristupa obrazovanju i obrazovnom postignuću osoba s invaliditetom u visokoškolskom obrazovanju, potrebno je, kaže Mićanović, da postoji realna potreba i kontinuitet prisustva OSI na UCG.

Podsjeća da Univerzitet Crne Gore podržava sve aktivnosti koje će poboljšati položaj osoba s invaliditetom. Trude se, navodi Mićanović, da daju svoj doprinos bilo kroz oslobađanje od školarine ili realizaciju projektnih aktivnosti koje su usmjerene na osobe sa invaliditetom, te kontinuirano pristupaju izradi infrastrukture u pogledu omogućavanja pristupa prostorijama u kojima se realizuje nastava studentima s invaliditetom.

BEZ PRAVA

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG), koje se bori da se poboljša status ove populacije u društvu, 2020. tražilo je od sva četiri Univerziteta u Crnoj Gori da se obezbijede studentima asistenti u nastavi. Tada su se obraćali i Ministarstvu prosvjete. Pisali su im i u decembru prošle godine.

Studentkinja treće godine Fakulteta političkih nauka Iva Vujisić rekla je nedavno Pobjedi da je država u obavezi da obezbijedi asistente. Tada je ispričala da ona ima asistenta koji joj pomaže na fakultetu, a dobila je tu vrstu pomoći preko Crvenog krsta koji realizuje određeni projekat. Vujisić, međutim, ističe da treba sistemski da se riješi trajno ovo pitanje, da se ne zavisi od projekata.

„Društvo hoće da bude napredno, idemo ka Evropskoj uniji, dajemo prava osobama s invaliditetom, da budemo uključeni u sve, da bude što manje diskriminacije, hajde onda da im pomognemo. Ovo nije rješenje. Konstantno smo pod stresom hoćemo li imati asistenta ili ne“, rekla je ona. Korisnica je kolica, ne može samostalno da piše zbog čega joj je potrebna pomoć asistenta u nastavi. 

„U prvom semestru nijesam imala asistenta. To je bilo veoma naporno“, rekla je ona.

Priredila: Anđela Miličić

Izvor: Pobjeda

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) poziva mlade s invaliditetom (MSI), uzrasta od 15 do 35 godina da uzmu učešće na Treningu o zakonodavnom i strateškom okviru u oblasti zapošljavanja osoba  s invaliditetom (OSI), koji će se održati u četvrtak, 24. novembra 2022, u 12.00 časova. O mjestu održavanja Treninga svi/e zainteresovani/e će biti blagovremeno informisani/e, a isti će svakako biti organizovan na teritoriji Podgorice.

Trening će se odnositi na prava i obaveze iz oblasti rada i zapošljavanja, odnosno odredbe Zakona o radu i Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanja lica sa invaliditetom, kao i o mjerama i aktivnostima profesionalne rehabilitacije, s ciljem upoznavanja s mogućnostima i uslovima zapošljavanja, kao i benefitima koje poslodavci mogu ostvariti zapošljavanjem osoba s invaliditetom.

Zainteresovani/e učesnici/ce se mogu prijaviti najkasnije do 20. novembra 2022. do 12.00 časova, dostavljanjem motivacionog pisma i kratke biografije na mejl adresu Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli. s naznakom Prijava za Trening za MSI.

Broj mjesta je ograničen.

Ova aktivnost je finansijski podržana od stane Sekretarijata za lokalnu samoupravu – Kancelarije za mlade Glavnog grada Podgorica.

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) poziva mlade s invaliditetom (MSI), uzrasta od 15 do 35 godina da uzmu učešće na Radionici o vještinama (samo)prezentacije, koja će se održati u četvrtak, 1. decembra 2022, u 12.00 časova. O mjestu održavanja Radionice svi/e zainteresovani/e će biti blagovremeno informisani/e, a ista će svakako biti održana u Podgorici.

Radionica se organizuje s ciljem razvoja vještina mladih s invaliditetom da se adekvatno predstave potencijalnim poslodavcima. Radionica će obuhvatiti sljedeće teme: samopouzdanje, komunikacijske vještine, pisanje Europass CV i motivacionog pisma.

Zainteresovani/e učesnici/ce se mogu prijaviti najkasnije do 23. novembra 2022. do 12.00 časova, dostavljanjem motivacionog pisma i kratke biografije na mejl adresu Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli. s naznakom Prijava za Radionicu za MSI.

Broj mjesta je ograničen.

Ova aktivnost je finansijski podržana od stane Sekretarijata za lokalnu samoupravu – Kancelarije za mlade Glavnog grada Podgorica.

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) u saradnji sa Savezom slijepih Crne Gore (SSCG), u okviru projekta Inkluzija osoba s invaliditetom, je u petak, 4. novembra 2022, održalo onlajn prezentaciju za dio zaposlenih u agencijama EU u Crnoj Gori koji su bili uključeni u realizaciju projekta. Prezentacija se odnosila na dobijene rezultate koji su se odnosili na fizičku pristupačnost prostorija i procjenu digitalne pristupačnosti među agencijama Ujedinjenih nacija (UN) u Crnoj Gori. 

U prethodnom periodu je izvršena fizička procjena prostorija UN u dvije zajedničke prostorije u Crnoj Gori: u UN Eko kući, u kojoj su smještene četiri UN agencije: Međunarodna organizacija rada (ILO), Program razvoja Ujedinjenih nacija (UNDP), Fond Ujedinjenih nacija za djecu (UNICEF) i Kancelarija rezidentnog koordinatora Ujedinjenih nacija (RCO), kao i u poslovnom centru Hilton, u kojoj su smještene dvije agencije UN-a: Međunarodna organizacija za migracije (IOM) i Komesarijat Ujedinjenih nacija za izbjeglice (UNHCR),

Prezentacija se sastojala iz dva dijela. U prvom dijelu Katarina Bigović Kulić (SSCG) govorila je o sprovedenom monitoringu koji je pokazao u kojoj mjeri su dokumenta koja se objavljuju na web stranicama UN agencija u Crnoj Gori pristupačna za osobe s potpunim ili djelimičnim oštećenjem vida. Na kraju, date su preporuke koje su u skladu s Konvencijom o pravima osoba s invaliditetom, i na taj način se skreće pažnja na potrebu da se osigura pristup ICT-a osobama s invaliditetom, na ravnopravnoj osnovi sa drugima, a ukoliko postoje barijere, njih je neophodno eliminisati. Preporuke su se odnosile na postojanje opcija pristupačnosti u odnosu na sve elemente - kontrast, istaknute linkove, uvećanje teksta, razmak između slova, pauziranje animacije, font za disleksiju, kursor, strukturu stranice, prored, poravnanje teksta, grafičke elemente, banere. Tom prilikom je naglašeno da je potrebno da fotografije budu opisane na odgovarajući način i da sadrže opise, omogućiti ponuđene titlove, transkript ne-tekstualnom sadržaju, automatsku konverziju teksta u audio format i slično. 

Drugi dio prezentacije bio je posvećen fizičkoj pristupačnosti i Iva Mijović (UMHCG) govorila je o sprovedenim monitorinzima s aspekta poštovanja odredbi univerzalnog dizajna. Predočeni su rezultati koji su se odnosili na obavezne elemente pristupačnosti, a to su: kakav je pristup zgradi, koji uključuje i kapije, da li postoji obilježeno parking mjesto za OSI i koje su njegove dimenzije, da li je ulazni prostor urađen po standardima, zatim da li su ispoštovani elementi pristupačnosti koji se odnose na recepciju, toalete, kancelarije zaposlenih, prostorije za sastanke i konferencije, pristupačne radne površine, kafeterije. Pored toga, bitna je mobilnost između različitih oblasti, npr. od radnog prostora, do sala za sastanke, kafeterije, do pristupačnih toaleta, kao i mobilnost između spratova, uz upotrebu lifta, koji se nalazi u obje zgrade u kojima se nalaze rezidentne UN agencije. 

U Izvještaju o procjeni navedene su i preporuke i rokovi (kraći, srednji i duži) u kojima je potrebno prilagoditi objekte u skladu sa standardima univerzalnog dizajna. Za dvije UN agencije čije se prostorije nalaze u Biznis centru Hilton iz UN su naveli da neće biti moguće ispoštovati elemente pristupačnosti koji se tiču adaptacije ili rekonstrukcije prostorija.