Željko

Željko

Festival Uhvati film čitav jedan takmičarski dan posvetio je filmovima o ženama s invaliditetom, a zatim i diskusiji o važnosti akcentovanja položaja ove ranjive grupe. Žene s invaliditetom su višestruko marginalizovane, a specifičnost njihovog  položaja se ogleda u mnogobrojnim izazovima s kojima se susreću, prvenstveno kao žene u jednom patrijarhalnom sistemu, a zatim i kao osobe s invaliditetom. Boreći se protiv nametnutih društvenih uloga, koje od žena očekuju da budu majke, domaćice i da nemaju pravo glasa u društvu, stvoren je jedan novi model moderne žene koji je nedostižan ženama s invaliditetom. Problem mobilnosti, arhitektonske, ali i društvene barijere, često predstavljaju nepremostivu prepreku uključivanju žena s invaliditetom u društvene integracije. Time što su onemogućene da savladaju fizičke prepreke, ove žene ostaju nevidljive ne samo na poslovnom nego i u privatnom životu. Društvo zanemaruje njihove lične karakteristike, ne prepoznaje ih kao profesorice, ekonomistkinje, umjetnice, majke ili sestre, ne prepoznaje ih kao žene koje u sebi nose svu ljepotu različitosti; ne vidi ih drugačije nego kao osobe s invaliditetom.

Protiv ove nevidljivosti žena s invaliditetom Tanja Mandić Đokić se bori godinama. Magistrica sociologije, aktivistkinja i borkinja za prava vulnerebilnih društvenih grupa, uspjela je da prevaziđe društvene predrasude i da podstakne žene s invaliditetom da prepoznaju žene u sebi.

Recite nam kako ste počeli da se aktivistički, a zatim i teorijski, bavite pravima osoba s invaliditetom?
Spletom okolnosti, u vezi s mojim ličnim iskustvom prije svega. Kao osoba s invaliditetom, već u odabiru srednje škole susrela sam se s društvenim barijerama koje onemogućavaju osobama koja koriste pomagala da prave izbore. Tada sam shvatila da su društvene barijere te koje onemogućavaju različitim ljudima da žive svoje živote onako kako žele, da prave izbore koje žele. U isto vrijeme, upoznala sam se s gospođom koja je u to vrijeme bila liderka u pokretu osoba s invaliditetom, Oliverom Mastikosom, koja je vodila humanitarnu organizaciju „Partner“ i koja me je motivisala da se uključim u rad organizacije i da kroz organizaciju počnem da se bavim pravima osoba s invaliditetom. Tako je počelo moje aktivističko zalaganje, a teorijski sam se ozbiljno počela baviti nakon završenog studija, a posebno nakon završenog magisterija, kada je to postalo i moja profesija.

Kakav je položaj žena s invaliditetom u današnjem društvu?
Položaj žena s invaliditetom u našem društvu je prilično nepovoljan, ali ono što njega najviše karakteriše je nevidljivost i to je onaj momenat kada rodne uloge utiču na položaj jedne društvene grupe. Prije svega, osobe s invaliditetom se vide kao aseksualna  bića. Smatra se da je invaliditet jedina odlika njihovog identiteta, pa se sve ostale razlike zanemaruju, između ostalog i pol. Kako je društvo izolovalo čitavu grupaciju osoba s invaliditetom i odbilo da prepozna sve njihove karakteristike, tako su žene kao velika grupa unutar grupe, ostale potpuno neprepoznate na dva načina. Jedan je taj što nisu prepoznate unutar samog pokreta  osoba s invaliditetom, a drugi što nisu prepoznate ni od strane ženskog pokreta, jer nisu doživljavane kao žene nego kao osobe s invaliditetom.

Rekli ste da žene s invaliditetom nisu prepoznate od strane feminističkih organizacija. Na koji način pokret koji se bori za ženska prava, zapravo zanemaruje žene s invaliditetom?
Iako se ove organizacije bore protiv diskriminacije na globalnom nivou, nisu prepoznale različitost u svojim redovima te nisu suštinski uključile žene s invaliditetom. Međutim, situacija se počela mijenjati kada smo organizovali konferenciju žena s invaliditetom u Banjaluci i pozvali predstavnice jakih ženskih organizacija. Mislim da smo tada razgovorom uspjele da riješimo ovu neadekvatnu situaciju, jer predstavnice ženskih organizacija nisu posmatrale ovaj problem iz istog ugla, odnosno nisu razumijevale da u svojoj borbi protiv diskriminaciju zapravo zanemaruju grupu žena s invaliditetom. Od tog trenutka stvari se mijenjaju i ženske organizacije nas sve više uključuju u sva pitanja u vezi sa ženskim pravima.

Kakvo je vaše lično iskustvo kao žene s invaliditetom? Šta je obilježilo Vaš život?
Moje lično iskustvo, kao žene s invaliditetom, nije negativno što u velikoj mjeri mogu da zahvalim kako svojoj ličnosti tako i velikom zalaganju mojih roditelja koji su mi pružili ogromnu podršku, ali i mogućnost da se redovno školujem. Međutim, tim više ja osjećam potrebu da se zalažem za prava žena, jer smatram da ne bi trebalo da se bore samo one osobe koje su direktno ugrožene nekim problemom. Kao osoba koja nikada nije trpjela nasilje, mislim da mogu da se glasnije i snažnije borim protiv nasilja nego neko kome je to bolna i emotivna tema. Takođe smatram da osobe bez invaliditeta isto tako mogu da se zalažu za prava osoba s invaliditetom jer odbijam da vjerujem da smo mi društvo u kome se pojedinci bore samo za ono što ih lično pogađa.

Koji su najveći problemi sa kojima se žene s invaliditetom suočavaju?
Od apsolutnog nenasljeđivanja imovine, potpune ekonomske zavisnosti, pa do različitih oblika nasilja koje trpe, a veoma često nisu ni svjesne da ga trpe. Žene s invaliditetom su generalno najsiromašnija društvena grupa, što je uslovljeno nemogućnošću obrazovanja, zapošljavanja, ali i otežanim kretanjem. Ne zaboravimo da je život osoba s invaliditetom izuzetno skup, da morate da kompenzujete sve usluge, a da su mogućnosti zarade jako male. Ovakva situaciju često dovodi do ekonomskog nasilja, koje je praćeno fizičkim, emotivnim i verbalnim nasiljem.

Ono što primjećujem kod osnaženih žena s invaliditetom, koje ne trpe nasilje, jeste problem mobilnosti. Odnosno neprilagođenost prevoza, nepostojanje podrške u zajednici, personalne asistencije, ali i nemogućnost nabavljanja pomagala koji bi omogućili osviještenim ženama da se uključe u društvene aktivnosti. Možda je to neka vrsta socijalnog nasilja.

Kako biste uporedili položaj žena s invaliditetom i muškaraca s invaliditetom?
Pred muškarce s invaliditetom se, takođe, stavljaju veliki izazovi, odnosno uloge koje društvo od njih očekuje da obavljaju. Od njih se često očekuje da budu hranitelji porodice i naglasak se stavlja na njihovu fizičku snagu, a ako ste muškarac s invaliditetom, bez obzira koliko ste obrazovani i ostvareni na mnogim poljima, društvo vas diskriminiše.  Ali ipak tvrdim da su žene s invaliditetom u težem položaju, prije svega zato što mi živimo u patrijarhatu i od žena se očekuje da budu „kosovke djevojke“, da brinu o muškarcima. Ukoliko se desi da muškarac postane osoba s invaliditetom, u društvu je normalno je da ga njegova žena njeguje, da ostane uz njega. Međutim, kada ona koja pruža podršku, postane ona kojoj treba podrška, situacija se mijenja, pa nije toliko uobičajeno da muškarac ostane uz ženu s invaliditetom.

Jedna ste od rijetkih teoretičarki koja se pitanjima osoba s invaliditetom bavi kroz nauku. Šta je razlog što ovo pitanje još nije zaživjelo u naučnim krugovima?
Mislim da su programi na našim univerzitetima još uvijek malo zastarjeli. Smatram da će sa nekim novim generacijama asistenata i profesora, i ovo pitanje doći na red. Bitno je da studenti stvore kritičnu masu i započnu promjene u društvu, a te promjene će trebati analizirati i staviti u naučne okvire.

Vi ste aktivistkinja ali i teoretičarka invalidnosti.
Ja se više pronalazim u teoriji, jer mislim da sam dala sve od sebe što se tiče aktivizma, ali smatram da jedno bez drugog ne može. Teorija je relativno spora, ona treba da opiše i da sistematizuje društvene promjene. S druge strane, aktivizam je brz, organizacije civilnog društva su mobilne, djeluje se konkretno na ljude. Trebali bismo maksimalno da se damo aktivizmu, da stvorimo bolje uslove za život, da stvorimo promjene koje će nauka kasnije da opiše.

Kako se manifestuje vaš rad za poboljšanje položaja žena s invaliditetom?
Neskromno zvuči, ali napravili smo neku promjenu. Mnogo je žena koje doprinose radu za poboljšanje osoba s invaliditetom. Počele smo da pričamo o tome sa kakvim preprekama se suočavamo, puno žena se osvijestilo, pokrenuli smo organizaciju žena s invaliditetom „Nika“. Takođe pokrenule smo mrežu žena s invaliditetom na nivou BiH, koja nam služi kao platforma za razmjenu informacija. Uključile smo se u ženske organizacije i aktivno učestvujemo u njihovim akcijama. Mislim da sve to pomalo doprinosi tome da se mijenja svijest o ženama s invaliditetom.

Koji su ciljevi kojima ćete težiti u budućnosti?
Definitivno što veća integracija. Povećanje mobilnosti, jer bez toga ne možemo napraviti nikakav napredak. Mislim da ćemo staviti i akcenat na osnaživanje samih žena i povećanje političkog učešća. 

Izvor: Uhvati film

petak, 06 novembar 2020 12:48

Nijesu zaposlili osobu s invaliditetom

D.o.o. Vodovod Bistrica diskriminisalo je jednog Bjelopoljca po osnovu invaliditeta, jer ga nije zaposlilo na konkurs za radno mjesto terenski inkasant.

To je utvrdila zamjenica ombudsmana Nerma Dobardžić, postupajući po pritužbi. Njoj je iz Vodovoda rečeno da se na oglas od 13. januara prijavilo šest kandidata, te da svi ispunjavaju uslove, nakon čega je njihova dokumentacija dostavljena izvršnom direktoru na odluku. Dvoje od kandidata, kako je rečeno, već su ranije radila kod njih zbog čega je potom odlučeno da im se da prednost, jer su već imali iskustvo za obavljanje radnih zadataka.

Iz tog preduzeća zamjenci ombudsmana kazali su da se na ove poslove inače ne bi moglo zaposliti „invalidno“ lice, jer poslovi zahtjevaju duže stajanje, hodanje, spretnost, spremnost, fizičku aktivnost….

"Obrazloženje odluke o izboru kandidata u potpunosti je izostalo. Izjašnjenjem ovog Društva nije dokazano da samo osobe bez invaliditeta mogu odgovoriti zahtjevima posla radnog mjesta, niti je dokazano da prethodo radno iskustvo na istim/analognim poslovima predstavlja stvarni i odlučujući uslov za zasnivanje radnog odnosa", zaključila je Dobardžić.

Ovim je, prema njenom mišljenju, povrijeđen Ustav i Zakon o zabrani diskriminacije. Kako ombudsman nije ovlašćen da mijenja, ukida ili poništava akte organa, preporučeno je D.o.o. Vodovod Bistrica da odluke o izboru ne zasniva na predrasudi da osobe s invaliditetom ne mogu obavljati poslove određenih radnih mjesta, sve dok u odgovarajućem postupku provjere sposobnosti propisanom zakonom za takav stav nema stvarno i objektivno opravdanje.

"D.o.o. Vodovod Bistrica prilikom zapošljavanja pod opštim uslovima treba da vodi računa o zapošljavanju osoba s invaliditetom, te da pod okolnostima da osoba sa invaliditetom ispunjava uslove za zapošljavanje i ima jednake ili bolje kvalifikacije, stručne ili radne sposobnosti nego osoba bez invaliditeta, zaposli osobu s invaliditetom. Aktom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji, takođe, treba da predvidi zapošljavanje osoba s invaliditetom pod posebnim uslovima, obezbjeđujući razumne adaptacije na radnom mjestu i u radnom okruženju shodno principu afirmativne akcije", navela je ona.

Nedopustivo da se neko naziva ,,invalidom”

Zamjenica ombudsmana zamjerila je izvršnom direktoru d.o.o. Vodovoda Bistrica što je u dostavljenom izjašnjenju u ovom predmetu koristio termin „invalid“, ukazujući da je takva terminologija neprihvatljiva, prevaziđena i uvredljiva.

"Kada se koristi izraz „invalid“ sugerišemo da je invaliditet prva i jedina karakteristika i lično svojstvo osobe, pristupajući joj isklјučivo i jedino iz ugla "teškoće", odnosno "smetnje" koju ima", navela je ona.


Izvor: www.pobjeda.me

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore realizuje projekat Mladi za Stvarnu Inkluziju uz finansijsku podršku Ministarstva sporta i mladih.

Projektom se želi doprinijeti većem učešću mladih s invaliditetom u oblasti društvene brige o mladima na teritoriji Crne Gore i to kroz ciljeve usmjerene na jačanju socio-emocionalnih vještina mladih s invaliditetom za aktivnije učešće u oblasti omladinskog rada, volonterizma i društvenog aktivizma na osnovu prethodno mapiranih potreba mladih s invaliditetom i omladinskog umrežavanja u narednih godinu dana u Crnoj Gori i povećanju nivoa svijesti javnosti o važnosti smanjenja socijalne isključenosti i diskriminacije mladih s invaliditetom u narednih godinu dana u Crnoj Gori. 

Projektom su obuhvaćeni mladi s invaliditetom i mladi bez invaliditeta uzrasta od 15 do 30 godina, porodice i prijatelji osoba s invaliditetom, građani i građanke Crne Gore, mediji koji djeluju na području Crne Gore, institucije i donosioci odluka u oblasti društvene brige o mladima i lokalne zajednice. Direktna ciljna grupa su mladi s invaliditetom i mladi bez invaliditeta uzrasta od 15 do 30 godina, dok su indirektna ciljna grupa porodice i prijatelji mladih s invaliditetom, građani i građanke Crne Gore, mediji koji djeluju na području Crne Gore, institucije i donosioci odluka u oblasti društvene brige o mladima, lokalne zajednice.

Projektom će biti sprovedeno mapiranje potreba mladih s invaliditetom od 15 do 30 godina; trening za umrežavanje mladih i vršnjačku podršku; uključivanje mladih s invaliditetom i mladih bez invaliditeta u postojeću Mrežu volontera; dvije psihološke radionice za mlade s invaliditetom i mlade bez invaliditeta; i medijska kampanju.

Aktivnosti projekta realizuju se u okviru konkursa u oblasti društvene brige o mladima. Realizacija projekta traje šest mjeseci počev od novembra 2020, a odobrena sredstva za njegovu realizaciju iznose 9.961,00€.

Mediji ne treba da izvještavaju o karakteristikama pripadnika/ca određenih grupa već o osobama, generalni je zaključak predstavnika manjinskih grupa, koji su u okviru projekta PRIME (Profesionalni, odgovoRni i Inkluzivni Mediji), finansiranog od strane Evropske komisije, u utorak 3. novembra, govorili pred studentima/kinjama novinarstva i medija, te i predstavnicima/ama nevladinih organizacija, na temu ljudska prava i mediji, na Fakultetu političkih nauka UCG.

„Kroz istoriju su nas predstavljali na različite načine – od cirkuskih atrakcija do muzejskih eksponata. Međutim, u periodu posle Drugog svjetskog rata povećava se broj OSI, te se otvaraju teme koje se odnose na osobe s invaliditetom, a u periodu razvoja pokreta za građanska prava, naročito u SAD, donose se zakoni i različiti akti koji se tiču OSI“ – rekla je u svom uvodnom izlaganju Anđela Radovanović, programska menadžerka Udruženja mladih sa hendikepom (UMHCG).

Ona je učesnicima/ama treninga govorila o različitim modelima pristupa s invaliditetu kao što su (bio)medicinski, funkcionalni, socijalni, model zasnovan na ljudskim pravima i drugi.

„U medijima su i dalje prisutni model milosrđa i moralni model, gdje se invaliditet posmatra kao božja kazna ili prokletstvo. U ovom modelu stvorena je percepcija da su OSI neko kome treba pomoć i liječenje, kao i organizacijahumanitarnih akcija i donacija. I u ovom modelu OSI se vide kao trošak za državu i društvo“ – istakla je Radovanović.

Govorila je i o herojskom modelu koji crnogorski mediji forsiraju, a koji može dovesti do prevelikih očekivanja od OSI i stvaranja nerealne slike, jer se ne govori o barijerama u sredini, nego o oštećenju kao ličnoj karakteristici, odnosno prevazilaženju invaliditeta, a ne prepreka. I dalje su u medijima u fokusu oštećenje ili pomagalo, a rijetko osoba.

„Model zasnovan na ljudskim pravima je za nas najprihvatljiviji jer po njemu invaliditet predstavlja interakciju oštećenja i barijere“ – zaključila je Radovanović.

LGBTIQ aktivista Stevan Milivojević iz NVO LGBT Forum Progres, govorio je o medijima i izvještavanju o zajednici iz koje on dolazi.

„U medijskom izvještavanju, kada je u pitanju LGBTIQ zajednica, prisutni su: negativni primjeri – korišćenje pogrdnog diskriminatornog jezika, svrstavanje pripadnika/ca LGBTIQ zajednice u zakonom zabranjene grupe, marginalizacija i dodatna stigmatizacija zajednice, senzacionalistički pristup temama i pojedincima, korišćenje seksualnog i rodnog identiteta u svrhe diskreditacije pojedinaca na javnoj sceni, širenje neprovjerenih i naučno neutvrđenih činjenica“ – istakao je on.

Pomenutim načinom izvještavanja, prema mišljenju Milivojevića, dehumanizuju se pojedinci, dok korišćenje pogrešnog jezika i terminologije dovodi do pogrešne percepcije javnosti o LGBTIQ zajednici.

„Ono što predstavlja problem jesu komentari i stavovi na društvenim mrežama, o kojima, iako za njih nisu odgovorni, novinari i urednici moraju voditi računa jer izvještavanjem sami portretišu LGBTIQ zajednicu“ – zaključio je on.

Izvršni direktor NVO „4Life“ Saša Mijović objasnio je prisutnim studentima/kinjama i pripadnicima/ama nevladinih organizacija da će kada počnu da izvještavaju o manjinskim grupama od njih zavisiti životi pojedinaca.

„Imali smo prije nekoliko godina kampanju u kojoj smo istakli da je neznanje opasno po život a da stigmatizacija uništava živote. I zaista jeste tako“ – počeo je izlaganje Mijović.

Nastavio je sa iskustvima iz prakse koja je pokazala da (bivši) korisnici psiho-aktivnih supstanci lakše podnose život sa HIV-om nego sa osudom koja dolazi od neznanja i odbacivanja, jer znaju da bolest nije smrtonosna ukoliko se liječe i redovno koriste terapiju.

„Vaša riječ ima težinu i utiče ne samo na tu osobu o kojoj pišete, nego i na društvo. Svojim izvještavanjem utičite na kvalitet života pripadnika ranjivih grupa, koristite pravilnu terminologiju i akcenat neka bude na osobi, a ne na problemu“ – poručio je Mijović prisutnima.

Elvis Beriša iz NVO „Phiren Amenca“, govorio je o kulturi, prihvatljivoj terminologiji, kao i medijskom portretisanju romske populacije.

Rom znači čovjek, dok je prevod riječi cigan – nedodirljiv, ali u kategoriji bolesti, zaraze, nekoga koga treba izbjegavati. Razmislite o terminologiji kada izvještavate jer često novinari nisu svjesni da vrijeđaju pripadnike romske populacije korišćenjem nepravilne terminologije“ – objasnio je on.

Beriša smatra da su Romi miljama daleko od jednakog tretmana sa većinskom populacijom i da je anticiganizam duboko ukorijenjen u našem društvu.

„Praksa uporno pokazuje nedosljednost u izvještavanju. I dalje je negativno portretisanje Roma najčešće zastupljeno u medijima. Ovo dovodi do dubljeg ukorjenjivanja stereotipnih predstava“ – istakao je pred prisutnima.

Izvršni direktor NVO „Phiren Amenca“ kazao je da mediji u Crnoj Gori edukuju ljude, ali da to čine sa ili bez kredibilnog znanja. Prisutnima je kroz praktične primjere pokazao kako se o Romima može izvještavati poštujući Kodeks novinara ali je naveo i negativne primjere.

„Potrudite se da uvijek imate Rome kao sagovornike, ne pišite iz redakcije nego sa terena. Pišite ljudske priče koje govore o realnim ljudima jer toga fali u medijima“ – poručio je Beriša učesnicima/ama treninga koji će uskoro i sami izvještavati o ranjivim grupama. 

Projekat PRIME omogućiće podsticanje inkluzivnih i istraživačkih medijskih sadržaja, naglašavajući perspektive manjina – LGBTIQ osoba, osoba s invaliditetom, Roma, žena, korisnika i bivših korisnika psihoaktivnih supstanci. 

Realizacijom projekta se želi ojačati profesionalna medijska scena u Crnoj Gori kroz održivi doprinos participativnoj demokratiji i procesu evropskih integracija, jačanje inkluzivnog izvještavanja, nezavisnog i istraživačkog novinarstva o EU integracijama, uz isticanje perspektive manjina.

Projekat u partnerstvu sprovode: Galileo production, Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG), NVO 35mm, Romska organizacija “Koračajte sa nama – Phiren Amenca”, NVO LGBT Forum Progres, NVO 4Life i Fakultet političkih nauka UCG.

Izvor: mediji.me

Na početku zajedničke inicijative UMHCG i Savez slijepih Crne Gore su gospodinu Bečiću čestitali izbor za predsjednika Skupštine, i zapaženih nešto više od mjesec dana obavljanja ove važne državne funkcije. Iskazali su uvjerenje da će nastaviti daljim jačanjem institucije i sopstvenog integriteta, a posebno u cilju jačanja povjerenja građanki/građana u zakonodavnu vlast, i njenu najvažniju funkciju, parlamentarne kontrole, u odnosu na druge grane vlasti. 

Kao organizacije koje već više od deceniju imaju aktivnu ulogu i u praćenju rada Parlamenta, ali i u učešću u radu skupštinskih odbora u cilju praćenja poštovanja i primjene međunarodnih standarda, posebno obaveza preuzetih ratifikacijom Konvencije UN o pravima osoba s invaliditetom, ukazali su i  pozvali na saradnju kroz ključne segmente, ili teme navedene u nastavku. 

1. Posebna plenarna sjednica povodom 3. decembra – Međunarodnog dana osoba s invaliditetom; 

Kako su naveli, još u mandatu Skupštine 2012-2016. pokrenuli su inicijativu za održavanje plenarne sjednice povodom Međunarodnog dana osoba s invaliditetom, Međutim, uprkos zaključcima tadašnjeg saziva Skupštine i dalje su se nastavile sjednice odbora, i to prvenstveno Odbora za zdravstvo rad i socijalno staranje, iako ga principijelno, kako navode, ne smatraju matičnim odborom, niti to on može biti, a plenarna sjednica nikada nije održana. Vjerujemo da je razlog tome pristup dosadašnje parlamentarne većine i činjenica neprihvatanja nepristupačnosti Skupštine osobama s invaliditetom, posebno njene plenarne sale, i izbjegavanje javne diskusije o ovom, ali i svim drugim važnim pitanjima za osobe s invaliditetom. Uostalom, u pismu se dodaje, nepristupačnost plenarne sale za veliki broj osoba s invaliditetom je ključni razlog zbog kojeg nikada nijesu pokrenuli pitanje uspostavljanja “prazne stolice” kao mogućnosti da OSi redovno učestvuju u praćenju sjednica parlamenta, kao što je slučaj s nekim lokalnim parlamentima jer “smatramo da Skupština prvo mora stvoriti jednake mogućnosti i preduslove svim OSI, kako oni koji značajno mogu doprinijeti kvalitetu rada i adekvatnijim odlukama ne bi ostali isključeni i nezastupljeni”.

U tom smislu, dodaju, osim nepristupačnosti same plenarne sale inicijativa za prenošenje sjednica Parlamenta na znakovnom jeziku nikada nije realizovana.

Zbog navedenog, kako se već godinama i tradicionalno održavaju sjednice “Dječjeg parlamenta” i “Ženskog parlamenta” smatraju neprihvatljivim da se u program rada Skupštine ne uvrsti i sjednica namijenjena pravima osoba s invaliditetom, i u tom smislu pozivaju da već ovog 3. decembra, odnosno u susret tom datumu, predsjednik Skupštine zakaže plenarnu sjednicu i time omogući osobama s invaliditetom i njihovim reprezentativnim predstavnicima da diskutuju s poslanicama/poslanicima i ministricama/ministrima o važnim pitanjima za ovu populaciju, ali važnim pitanjima za cijelo crnogorsko društvo i njegov napredak, te da ujedno tom prilikom novi saziv Parlamenta i sastav nove Vlade upoznaju s aktuelnim stanjem u ovoj oblasti. 

2. Pitanja osoba s invaliditetom su pitanja ljudskih prava, i Skupština mora imati važnu ulogu u dostizanju najviših standarda ljudskih prava OSI; 

Konstatuju da su brojni crnogorski zakoni diskriminatorni u dijelu garancija prava osoba s invaliditetom, i potpuno ili djelimično neusklađeni s Konvencijom UN o pravima osoba s invaliditetom, te da navedeno potvrđuju i svi relevantni međunarodni izvještaju, poput izvještaja Evropske komisije, State Department-a, ali i Komiteta UN o pravima osoba s invaliditetom iz 2017. 

Iako je Crna Gora Konvenciju UN o pravima osoba s invaliditetom, kao najznačajniji međunarodni dokument u oblasti prava OSI, ratifikovala još 2009. jako malo je učinila na usklađivanju crnogorskog zakonodavstva, neposrednoj primjeni Konvencije, i “poništavanju svih zakona, politika, praksi i običaja koji nijesu usklađeni s Konvencijom” uprkos svojoj obavezi. U tom smislu, iako je Skupština još 2015, usvajajući Zakon o zabrani diskrimincije lica sa invaliditetom, usvojila i Zaključak po kojem je obavezala državne organe da urade sveovuhvatnu analizu svih propisa u oblastima koje definiše Konvencija, i to posebno u oblastima informacija i elektronskih komunikacija, saobraćaja, samostalnog života i života u zajednici, porodičnih i bračnih odnosa, zatim zakona koji definišu pravnu, procesnu i poslovnu sposobnost, kao i u oblastima obrazovanja i stručnog osposobljavanja, zdravstvene zaštite, socijalne i dječje zaštite i adekvatnog životnog standarda i u oblasti političkog i javnog života; te da u što kraćem roku pripremi predloge izmjena zakona iz oblasti saobraćaja, zdravstvene zaštite, socijalne i dječje zaštite; sa preporukom da u svim fazama izrade navedenih propisa budu uključeni predstavnici/ce organizacija lica sa invaliditetom i Odbora za ljudska prava i slobode Skupštine Crne Gore, to se nije desilo u zadovoljavajućoj mjeri, pa čak se nije desilo ni prema usvojenom planu državnih organa čijom su analizom bili apsolutno nezadovoljni. 

S druge strane, dodaju, izostala je adekvatna parlamentarna kontrola, i nadzor, ali i kompletna uloga Odbora za ljudska prava i slobode, pa se i onako mali broj konsultativnih i kontrolnih saslušanja održavao formalno, bez suštinskog uticaja, dok nikada nije pokrenuta parlamentarna istraga, što se mora promijeniti u narednom periodu. U tom smislu, smatraju da Skupština, neposredno ali i kroz rad odbora i to svih u svom domenu nadležnosti, a posebno Odbora za ljudska prava i slobode, kao matičnog, mora imati aktivniju i plansku kontrolu i podsticanje usvajanja i primjene međunarodnih standarda. Zbog navedenog, pozivali su predsjednika Bečića da reaktivira odnos Skupštine u odnosu na obaveze države prema osobama s invaliditetom, posebno nakon usvajanja Akcionog plana za primjenu preporuka Komiteta UN o pravima osoba s invaliditetom (koji je pripremljen u nacrtu), što je prva ključna obaveza nove Vlade Crne Gore.  

U kontekstu navedenog, podsjetili su i na važnost što bržeg usvajanja izbornog zakonodavstva, posebno Zakona o izboru odornika i poslanika, koje će biti usklađeno s međunarodnih standardima i u dijelu prava osoba s invaliditetom, ali i pokretanje drugih važnih inicijativa i kroz mandate i nadležnost poslanica/poslanika u cilju usvajanja i promjene važnih zakona. Među zakonima koje treba najhitnije usvojiti u narednom periodu, a za koje su, podsjećaju, već upućivali inicijative i prethodnoj Vladi Crne Gore, su Zakon o statusu i finansiranju organizacija osoba s invaliditetom, kao organizacija od posebnog društvenog značaja, Zakon o upotrebi znakovnog jezika, kao jezika u službenoj upotrebi, te Zakon o priznavanju faksimila, kao ličnog potpisa osoba s invaliditetom. Iako su inicijative za prva dva pomenuta propisa ponovljene i više puta konstatuju da nijesu naišli na spremnost dosadašnje većine da ih prihvati i definiše u Programu rada Vlade. U tom smislu, iskazali su otvorenost da o namjeri i značaju ovih propisa direktno upoznaju predsjednika Bečića. 

3. Potpisivanje Memoranduma o saradnji između Skupštine Crne Gore i reprezentativnih organizacija osoba s invaliditetom;  

Iako je potpisivanje memoranduma o saradnji u jednom od prethodnih saziva Skupštine (u vrijeme i od strane tadašnjeg predsjednika Darka Pajovića) bilo ponuđeno i “našim organizacijama za razliku od mnogih drugih NVO to smo odbili iz principijelnih razloga i uloge tadašnjeg predsjednika Skupštine u nelegitimnim izborima pojedinih predstavnika NVO u važna savjetodavna tijela (prvenstveno Savjetu Agencije za elektronske medije)”. Međutim, dodaju, kako svoju ulogu smatraju izuzetno važnom u zagovaranju prava osoba s invaliditetom, te zbog obaveze države da prepozna, prizna i podrži reprezentativne organizacije osoba s invaliditetom to sada ostajemo otvoreni za utemeljeniju i formalno, a i suštinski jaču saradnju s Parlamentom i posebno kroz redovno učešće u radu Odbora za ljudska prava i slobode, te pozivaju Bečića da razmotri buduće modalitete saradnje, i kroz,, između ostalog, direktniju saradnju s poslaničkim klubom. 

4. Zapošljavanje osoba s invaliditetom u skladu sa zakonskom obavezom 

Iako je usvojila i Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju lica sa invaliditetom, koji propisuje obavezu zapošljavanja određenog broja osoba s invaliditetom ili plaćanje posebnog doprinosa zbog nezapošljavanja, Skupština je, nažalost, godinama birala “drugi scenario” zbog čega je uplaćivala posebne doprinose za nezapošljavanje OSI. Vjeruju da ova institucija mora stvoriti uslove za zapošljavanje osoba s invaliditetom, i to naravno kvalifikovanih OSI u odnosu na zahtjeve radnog mjesta, kako bi ne samo bila na strani onih koji imaju pozitivan odnos prema zapošljavanju OSI, i svojim primjerom dala podstrek drugima, već kako bi omogućila promjenu percepcije prema osobama s invaliditetom, i njihovim sposobnostima. 

U kontekstu svega navedenog zaključuju stoje na raspolaganju za jačanje postojeće saradnje kroz nove uloge i mogućnosti, i očekuje pozitivnu reakciju predsjednika Skupštine.

nedelja, 25 oktobar 2020 17:21

DA SE NE ZAPITAMO

Dvadeset prvi vijek krcka svoju treću deceniju. Ljudi su već odavno stigli do Mjeseca. Tehnologije napreduju. Telefoni su nekad pametniji od nas. Ipak, dani podizanja svijesti o nekim oštećenjima i dalje standardno počinju pričom o tome koliko se osoba s njim NIJE rodilo. Varvarski se hvalimo svim životima kojima nijesmo dali priliku da se žive. Kao da je to činjenica za ponos. 

Još jedan 25. oktobar. Još jedan Dan podizanja svijesti o spini bifidi. Još jedan dan beskrajnog razočaranja i ljutnje na svijet, sebe samu, ljutnje zbog sopstvene ljutnje i nemoći i suza. Put ka mijenjanju svijeta je put bez kraja i bez početka. Put na kome je malo saveznika, malo onih koji razumiju. Malo onih koji će, umjesto proslave selektivnog abortusa u prvi plan stavljati osobe sa spinom bifidom. Naše male, obične, ljudske priče. Naše živote. Stremljenja. Nade. Strahove. Budućnost koju želimo. Partnere koje bismo da nađemo i djecu koju želimo da rodimo. Karijere koje bismo gradili. Ostajemo i dalje statistička brojka, broj nerođenih, mjera folata po gramu brašna, dijagnoza, bolest. 

Krckam svoju treću deceniju. I od svih teških pitanja za sve to vrijeme ipak je najteže bilo postaviti roditeljima ono da li su se ikada u životu pokajali što me imaju. Preživjeti taj trenutak. Doživjeti da znate da nijeste greška prirode i kazna za grijehe. Da vas vole. U svijetu koji vam i dan danas šalje poruku da nijeste dobro došli. 

Živim i borim se da se nikad više niko tako nešto ne zapita. 


Anđela Radovanović

Projekat PUTokaz za OSI sprovodi Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore, uz podršku Ministarstva saobraćaja i pomorstva.

Projektom se želi doprinijeti ostvarivanju prava osoba s invaliditetom na slobodnom i bezbjednom kretanju u javnom saobraćaju na teritoriji Crne Gore, kroz specifične ciljeve koji se odnose na podizanje svijesti šire javnosti o posljedicama kršenja prava osoba s invaliditetom (OSI) u oblasti saobraćaja; poboljšanje nivoa informisanosti zaposlenih u državnim i lokalnim institucijama i organima o pravima OSI na slobodno i bezbjedno kretanje, kao i problemima s kojima se suočavaju u praksi, i u krajnjem poslednji cilj se odnosi na poboljšanje i povećanje nivoa informisanja OSI o njihovim pravima iz oblasti javnog saobraćaja i načinima njihovog ostvarivanja i zaštite od kršenja.

Projektom će biti obuhvaćene osobe s invaliditetom, posebno aktivni učesnici u saobraćaju: vozači i društveno aktivne OSI, koje imaju najveću potrebu za istim, tako što će se direktno uticati na njihovu mobilnost, ali i druge OSI, koje su pasivnije i s manjim stepenom mobilnosti, a koje upravo treba motivisati, ohrabriti i podržati da postanu društveno aktivnije, aktivisti u organizacijama OSI, kao i zaposleni u državnim institucijama na nižim nivoma upravljanja.

Projekat obuhvata sljedeće aktivnosti: monitoring i inicijative za obilježavanje parking mjesta za OSI na javnim mjestima na teritoriji tri crnogorske opštine; medijska kampanja u okviru koje će biti izrađen informator/brošura o pravima OSI iz oblasti saobraćaja, ali i primjerima kršenja istih od strane drugih učesnika u saobraćaju, “konkurs” fotografija i/li video sadržaja s primjerima dobre i loše prakse za OSI u oblasti saobraćaja, i okrugli sto o podizanju svijesti o pravima i obavezama OSI kao učesnika u saobraćaju.

Aktivnosti projekta realizuju se u sklopu konkursa za NVO raspisanog od strane Ministarstva saobraćaja i pomorstva u oblasti zaštite lica s invaliditetom u 2020. Realizacija projekta traje pet mjeseci počev od 24. jula 2020, a odobrena sredstva za njegovu realizaciju iznose 5.099,15€.


Pripremila: Iva Mijović

„Osobe s invaliditetom (OSI) na juče održanim izborima u značajnoj mjeri nijesu mogle glasati samostalno, tajno i dostojanstveno jer izborni organi i institucije nijesu omogućile ostvarivanje prava bez prepreka. Preko 60% biračkih mjesta nepristupačno je osobama s invaliditetom, a ni sam izborni materijal nije bio dovoljno pristupačan.“, saopštili su iz Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore i Saveza slijepih Crne Gore. 

Kako navode iz Udruženja, na velikom broju biračkih mjesta bio je visoki prag, ili jedna, dvije ili čak i do deset stepenica. Neke osobe s invaliditetom, iako su otišle do biračkog mjesta, su morale glasati putem pisma zbog nemogućnosti ulaska unutra, dok je polica na nižoj visini zabilježena samo na jednom biračkom mjestu gdje glasaju naši zaposleni i aktivisti. Konkretno, polica na nižoj visini od standardne postavljena je na biračkom mjestu na kojem glasa izvršna direktorica UMHCG Marina Vujaćić što potvrđuje selektivnu primjenu zakona i standarda i ne smije ostati ustaljena praksa. Svima, bez razlika, se mora omogućiti ostvarivanje prava pod jednakim uslovima i dostojanstveno. Isti slučaj je s visinom na kojoj je postavljena kutija jer se u pojedinačnim situacijama ona spuštala kako bi OSI same mogle ubaciti listić nakon cijepanja kupona, a zabilježeni su i slučajevi kada je to radio neko od članova biračkog odbora što je moglo ugroziti i tajnost glasanja. 


Ono što posebno zabrinjava jeste činjenica da se većina biračkih mjesta, preko 90% njih, nalaze u javnim objektima i institucijama, od čega je značajan broj u objektima škola, a ovi objekti su još od 2008. morali biti pristupačni. Takav način tretiranja prava OSI je neprihvatljiv i mora biti promijenjen, ali i kažnjiv. 

„Zabiilježen je određeni, ali ne dovoljan, napredak kada su u pitanju šabloni za glasački listić na način što su isti štampani u tamnoj plavoj boji (na kojoj teže ostaju otisci hemijske), ali s malim prorezima i jako malim prostorom između njih, bez oznaka rednih brojeva i naziva liste na Brajevom pismu.“, istakli su iz Saveza. 

Takođe, kako dodaju, izborne komisije i birački odbori nijesu prihvatile preporuku Saveza da postavljanjem taktilnih traka, odnosno etisona (što je bio konkretan predlog Saveza) omoguće nesmetano i samostalno kretanje i snalaženje osoba oštećenog vida na biračkom mjestu. Etison je zabilježen na biračkom mjestu na kojem glasa direktor Saveza Goran Macanović, što je ista situacija koju smo zabilježili i s policom u kabini. 

„Raduje nas da su naši aktivisti najavili tužbe za zaštitu od diskriminacije po osnovu invaliditeta zbog ograničavanja ili onemogućavanja uživanja biračkog prava, i koristimo priliku da pozovemo sve osobe s invaliditetom koje su juče ostvarile pravo glasa na nedostojanstven način ili su eventualno apstinirale zbog nepostojanja uslova da biraju, da nam se obrate zbog pravne zaštite i besplatnog pravnog zastupanja.“, ističu iz ovih organizacija.


Kako ni na ovim izborima osobe kojima je oduzeta poslovna sposobnost nijesu imale pravo glasa jer nijesu ni upisane u birački spisak, od budućeg saziva parlamenta očekujemo kapacitet koji nije zabilježen u prethodnom mandatu zbog njegovog bojkota, i izmijenjen zakon u skladu s evropskim i međunarodnim standardima, odnosno preporukama ODIHR misije i Komiteta UN o pravima osoba s invaliditetom

Na kraju, kako navode, ko god činio većinu u budućem sazivu Parlamenta, i koji god format Vlade bio dogovoren „naši zahtjevi i zagovaranje će ostati nepromijenjeni – za garanciju prava i dostojanstveno ostvarivanje istih, za izjednačene mogućnosti osoba s invaliditetom i dostojanstven život“. U tom smislu, po prirodi stvari, mi ostajemo konstruktivna opozicija svakoj vlasti, dok se ne stvore prethodno navedeni uslovi, zaključili su iz UMHCG i Saveza.

Karl Bejnjar Bigison, (osoba s autizmom) prije šest godina odlučio je da oda počast Titaniku i njegovim putnicima na specifičan način. Kada je imao deset godina napravio je najveću repliku Titanika, i to od Lego kockica. Na projektu je radio oko 700 sati (11 mjeseci), a potrošio je oko 56.000 kockica.

Danas je on 16-godišnji tinejdžer i tvrdi kako mu je rušenje svjetskog rekorda promijenilo život.

"Lego je važan dio mog života još od ranije", rekao je Bejnjar i dodao:"Zbog loših društvenih i komunikacionih vještina uvijek sam bio sam i igrao se sam, tako da su Lego kockice postale moji najbolji prijatelji. Dok sam gradio Legom, koristio sam i razvijao svoju maštu i kreativnost. Ne sjećam se da sam se osjećao usamljeno, bio sam prezauzet izgradnjom", prisjetio se.

Kada je imao devet godina, Bejnjar je posjetio Legoland u Danskoj.

"Prvi put sam vidio Lego modele velikih razmjera i zaista sam bio fasciniran njihovom veličinom i građevinskom strukturom", rekao je dodajući da je istovremeno imao opsesiju brodovima i sve što ima veze s njima istraživao je na internetu.

"Postojao je taj jedan brod kojim sam zaista bio opsednut, a to je bio Titanik. Naučio sam sve što je trebalo znati o njemu i tada sam jednog dana dobio ideju da izgradim njegovu repliku", kazao je on.

Naravno, nije ni sanjao o tome da će njegova replika na kraju biti dugačka nevjerovatnih sedam metara.

Njegov djed Lulli mu je pomogao da napravi posebne Lego instrukcije prema pravim nacrtima Titanika, a mama mu je pomogla da napravi internet stranicu na kojoj je prikupljao donacije za kupovinu potrebnih kockica.
"Takođe, ponuđen mi je prostor u skladištu za izradu modela gdje je sam odlazio svaki dan nakon škole i gradio ga po tri-četiri sata dnevno tokom 11 mjeseci. Sve dok konačno nisam završio svoj model
Lego Titanika."

Sada Bejnjar ljeto provodi radeći na trajektu koji prevozi ljude.

"Drugi sam razred srednje škole, a cilj mi je da jednog dana postanem kapetan. Kada sam imao pet godina, identifikovan mi je autizam i puno sam se borio s odrastanjem i zaista nisam imao prijatelje, jer sam bio loš u komunikaciji. Danas imam zaista sjajne prijatelje i razvio sam svoje komunikacione vještine i nemam nikakav problem s tim", ispričao je ovaj tinejdžer.

Bejnjar je rekao da se osjeća zaista zahvalnim što je njegova priča inspiracija i drugoj djeci s autizmom i roditeljima.

"Znam da je moja porodica bila zabrinuta i to je potpuno normalno jer su imali samo stereotip Kišnog čovjeka (film) za upoređivanje iskustva. Danas znamo puno više o autizmu", objasnio je Bejnjar.

Takođe, snimio je dokumentarac Kako je Titanik postao moj čamac za spašavanje, u kojem je govorio o sopstvenom iskustvu.


 Izvor: www.index.hr

UMHCG poziva Direktorat za vanredne situacije Ministarstva unutrašnjih poslova, da na osnovu upućene inicijative iz jula ove godine, usvoji Protokol o postupanju s OSI u situacijama rizika, drugim vanrednim i kriznim situacijama.

Protokol treba da opiše smjernice i način postupanja prema OSI u kriznim situacijama i nakon njih, zbog čega i cijenimo da je on nadležnost MUP-a, a Planovi zaštite i spašavanja, čije je donošenje zakonska obaveza od strane svih subjekata, treba da prate sadržaj Protokola. Protokol će pored toga pružaocima usluga poslužiti za adekvatnije postupanje s OSI u konkretnim, životnim situacijama. Poznavanje potreba i prepreka s kojima se OSI suočavaju bi značajno doprinijelo adekvatnijem planiranju i definisanju politika, ali i akcijama u praksi. 

Naime, u Crnoj Gori je napravljen značajan napredak kada je u pitanju jačanje kapaciteta za prevenciju i reagovanje na različite vrste kriznih i vanrednih situacija. Međutim, da bi sistem zaštite i spašavanja bio kompletan i u skladu sa zahtjevima EU i Ujedinjenih nacija, jedan od važnih koraka je obučavanje pružalaca usluga u vanrednim situacijama, situacijama rizika, kriznim i drugim humanitarnim situacijama (službe hitne pomoći, policije, zaštite i spašavanja, vatrogasne službe, gorske službe spašavanja i dr.) o postupanju prema osobama s invaliditetom u takvim okolnostima. Neophodno je da Zakon o zaštiti i spašavanju, ali i druga dokumenta, te procedure koje bi proistekle iz zakona, i drugih strateških dokumenata, sadrže odredbe/mjere koje se tiču postupanja prema osobama kojima je neophodno prioritetno pružiti pomoć, u ovom slučaju osobama s invaliditetom. Na ovaj način bi država Crna Gora postupila i u skladu s članom 11 Konvencije UN o pravima osoba s invaliditetom, koje je preuzela ratifikacijom ovog dokumenta još 2009, ali i preporukama Komiteta UN o pravima osoba s invaliditetom iz septembra 2017. u odnosu na član 11. Naime, Komitet UN je u Zaključnim razmatranjima o Inicijalnom izvještaju Crne Gore iskazao zabrinutost zbog nedostatka redovnih treninga relevantnih profesionalaca i u objektima u javnoj upotrebi kako bi se osiguralo da osobe s invaliditetom imaju pristup pomoći u rizičnim, kriznim i humanitarnim situacijama, a što treba, takođe, biti definisano protokolom kao obaveza svih javnih institucija i službi.

Kako je nacrtom Akcionog plana za realizaciju preporuka Komiteta UN o pravima osoba sa invaliditetom, koji treba biti usvojen od strane Vlade Crne Gore, definisana mjera koja se odnosi na Planove zaštite i spašavanja, to smatramo da Protokol treba usvojiti kako bi se osiguralo da se Planovima zaštite i spašavanja na sistematičan, standardizovan i ujednačen način pristupi definisanju mjera zaštite OSI. 

U inicijativi je navedeno da bi ciljevi usvajanja Protokola o postupanju prema OSI u situacijama rizika, kriznim i vanrednim situacijama i drugim humanitarnim akcijama bili: 

  1. uvođenje standardizovanog postupka prema osobama s invaliditetom u kriznim i vanrednim situacijama, bez obzira na njihove godine, pol, mjesto u kom se nalaze i/ili druge lične karakteristike i demografiju; 
  2. upoznavanje svih osoba iz državnih institucija i organizacija civilnog sektora koje se bave aktivnostima iz oblasti zaštite u kriznim situacijama s pravima, obavezama i postupanjima, odnosno načinima pružanja podrške/pomoći u rizičnoj ili vanrednoj situaciji prema osobama s invaliditetom; 
  3. osiguravanje adekvatne komunikacije između nadležnih organa i obučenih pružalaca pomoći u datim situacijama
  4. osiguravanje pravovremenog postupanja prema osobama s invaliditetom koje se nalaze u kriznoj ili vanrednoj situaciji, s prvenstvom pružanja pomoći koja smanjuje rizik od posljedica; 
  5. osiguravanje pravovremene i odgovarajuće medicinske zaštite osobama s invaliditetom u kriznim i vanrednim situacijama, uključujući praćenje zdravstvenog stanja ugrožene osobe; 
  6. sprovođenje interdisciplinarnog pristupa u pružanju pomoći ugroženoj osobi, koje podrazumijeva angažman više različitih institucija u pristupu pomoći žrtvi;  
  7. osiguravanje standardizovanog i redovnog prikupljanja dokumentacije/stanja o osobama s invaliditetom koje su bile ugrožene tokom kriznih i vanrednih situacija; 
  8. sprovođenje aktivnosti habilitacije i socijalne rehabilitacije u cilju oporavka osoba s invaliditetom koje su bile pogođene u nekoj od vanrednih, humanitarnih i drugih kriznih situacija; 
  9. vođenje posebnih evidencija o osobama s invaliditetom koje su žrtve vanrednih, humanitarnih i drugih kriznih situacija. 

Kako je navedeno, Protokol bi, pored ostalog, obavezno trebao da sadrži i: obaveze nadležnih tijela i drugih učesnika koji imaju učešće u pružanju pomoći u kriznim i vanrednim situacijama i drugim humanitarnim akcijama u pružanju pomoći i zaštiti osobama s invaliditetom izloženim takvim situacijama kao i način pružanja podrške OSI u kriznim situacijama, oblik saradnje između nadležnih tijela i drugih učesnika koji učestvuju u pružanju pomoći osobama s invaliditetom u kriznim i vanrednim situacijama i drugim humanitarnim akcijama. 

Kako bi se obezbijedila maksimalna moguća zaštita OSI, kako je navedeno neophodno je: 

  1. uključiti reprezentativne organizacije osoba s invaliditetom u kreiranju mjera koje se odnose na OSI radi kvalitetnije i sveobuhvatnije izrade dokumenata i u cilju sprovođenja edukacija; 
  2. izmijeniti/dopuniti Zakon o zaštiti i spašavanju u duhu modela ljudskih prava prema OSI po kome bi se definisale odredbe koje osiguravaju i štite ljudska prava OSI, njihovo dostojanstvo i integritet i omogućavaju izbore prilikom traženja pomoći i podrške od nadležnih službi; 
  3. prepoznati OSI kao posebno prioritetnu grupu za postupanje u vanrednim situacijama, situacijama rizika, kriznim i drugim humanitarnim situacijama, i u skladu s tim u svim strateškim i planskim dokumentima definisati posebne mjere usmjerene na OSI i pružaoce usluga
  4. obavezno uspostavljanje protokola o postupanju prema OSI na nacionalnom nivou u situacijama rizika, kriznim, vanrednim i drugim humanitarnim okolnostima, kako bi se uradile i smjernice od strane pružalaca usluga, ali i drugih pravnih lica; 
  5. izraditi registar osoba s invaliditetom, koji će sadržati podatke o godinama starosti, odnosno uzrastu, polu, vrsti invalidnosti (oštećenja), drugim sociogeografskim karakteristikama, obrazovanju, zaposlenosti, porodičnim okolnostima i životnoj zajednici, uključujući broj članova zajedničkog domaćinstva i dr. kako bi koordinacija i rad pružalaca usluga u oblasti zaštite i spašavanja bila olakšana i omogućeno prioritetno pružanje pomoći; 
  6. obezbijediti pristupačna vozila, opremu i drugi materijal koji se koristi u postupanju prema OSI (na primjer: pristupačna vozila hitne pomoći i policije, pristupačne metode komunikacije - znakovni jezik, elektronske forme, Brajevo pismo, lako razumljivi i lako čitljivi jezik i dr.); 
  7. osigurati da sve javne ustanove i druga pravna lica imaju obezbijeđene elemente pristupačnosti za pristup, kretanje i boravak OSI, te da označavanje izlaza iz tih prostorija prati standarde pristupačnosti za OSI, a da se informacije o mogućim situacijama rizika dobijaju u pristupačnim formatima (zvučni signali, signalni znaci...); 
  8. planirati i organizovati redovne edukacije i obuke pružalaca usluga u vanrednim situacijama, situacijama rizika, kriznim i drugim humanitarnim situacijama o načinima komunikacije i postupanja prema OSI u cilju blagovremenog, pravilnog i dostojanstvenog pružanja usluga; 
  9. planirati i organizovati obuke za OSI u cilju edukacije o prepoznavanju vanrednih situacija, situacija rizika, kriznih i drugih humanitarnih situacija u cilju samozaštite i blagovremene reakcije u traženju pomoći. 

S druge strane kada je riječ o postupanju pružalaca usluga i drugih građana/ki prema OSI u vanrednim situacijama u inicijativi su predstavljene i smjernice, koje je UMHCG izradilo i planira dostaviti svim pružaocima usluga, navodeći da je u situacijama rizika osobama s invaliditetom potrebna prioritetna pomoć, ali i jednako vrijedna informacija o razmjerama rizika kako bi mogle samostalno odlučiti o vrsti i načinu pružanja podrške i pomoći od drugih u granicama njihovih mogućnosti u datoj situaciji.

UMHCG navodi da bi Protokol usvojen od MUP-a, odnosno Direktorata za vanredne situacije, značajno pomogao i doprinio definisanju i sprovođenju adekvatnih mjera za zaštitu i spašavanje OSI u svim situacijama rizika, vanrednim, humanitarnim i drugim kriznim situacijama, posebno ovdje misleći na činjenicu da bi takav dokument značajno olakšao, ali i podstakao izradu Planova zaštite i spašavanja koji bi sadržali segmente posebno namijenjene za OSI. 

Iniciranje i promocija izrade protokola o postupanju s OSI u situacijama rizika, drugim vanrednim i kriznim situacijama je jedna od aktivnosti projekta 112 – koraci ka sigurnOStI finansijski podržanog od strane Ministarstva unutrašnjih poslova posredstvom Konkursa za raspodjelu sredstava Fonda sredstava za zaštitu i spašavanje.

Strana 78 od 89

Back to top