„Freedom Drive je događaj koji simbolizuje sve što radimo, ne samo kada direktno sprovodimo aktivnosti u oblasti samostalnog življenja, nego i sve što sprovodimo u drugim oblastima, ima za cilj upravo to: da upravljamo sopstvenim životom, da se pitamo.”, započela je svoje obraćanje Marina Vujačić, izvršna direktorica UMHCG. 

Kako je navela, ispred nje se nalaze transparenti s različitim porukama, od kojih bira jedan, kao motivaciju. 

„Na njemu piše: Institucije nisu rješenje. Možda se može jako raznoliko tumačiti. Nastao je iz prevoda s engleskog jezika: Institutions are no solutions, a njima je cilj bio u Briselu, da poruče kako, u stvari, rezidencijalne ustanove u kojima se, ne samo smještaju, nego i žive cijelog života osobe s invaliditetom, odlukama drugih, nijesu rješenje, jer je rješenje život u zajednici, u sopstvenim domovima i okruženjima, u kojima žive i drugi ljudi, odnosno osobe bez invaliditeta, na način što će se osobama s invaliditetom pružiti onaj stepen i ona vrsta podrške koja je potrebna. Međutim, kad još institucije nijesu rješenja? Može, zaista, dvosmisleno da se shvati, i neka bude da crnogorske institucije nijesu rješenje kada ne rade na način na koji treba, kada ne rade nikako, kada donose pogrešne odluke, kada ne konsultuju i ne uključuju osobe s invaliditetom, kada ne uključuju njihove reprezentativne predstavnice i predstavnike i kada sprovode savremene oblike onoga što su radili u Antičkoj Grčkoj i Hitlerovoj Njemačkoj.”, nastavila je Marina. 

Kako je dodala, tada su se osobe sa fizički vidljivim oštećenjima uništavale, za koje je bilo očigledno da su osobe s invaliditetom jer su se smatrale nevrijednima i nesposobnima, pa se društvo čistilo. Danas se sprovode savremene vrste zločina tako što se osobe s invaliditetom stihijski, odlukama koje se donose, ugrožavaju i njihovi životi ne mogu biti i nijesu dostojanstveni. 

Tako, kako je navela, ni crnogorske institucije, uključujući i Vladu Crne Gore, nijesu rješenje ako rade na takav način i „ovo je pravi trenutak, da poručimo narednoj Vladi da ćemo je rado dočekati s onim što su naši zahtjevi i što je naša principijelnost u borbi i zastupanju. U tom smislu, bićemo vrlo otvoreni za saradnju ukoliko budemo uvaženi i cijenjeni, ukoliko budemo pitani, konsultovani i pozivani. Ali ćemo isto tako svaku priliku koristiti da kritikujemo, pozivamo i prozivamo, kada ne budu radili na način na koji moraju i trebaju raditi. Jer su odgovorni za to. Ne zbog toga što je nama potrebna zaštita ili briga, ili humanost, nego upravo zbog toga što nam je potrebno ono što promovišu principi filozofije samostalnog žviljenja, a to je: izbor, samostalno donošenje odluka, kontrola nad sopstvenim životom, odgovornost i pravo na grešku.”, nastavila je svoje obraćanje.

Marina je dodala da se svi ti principi osobama s invaliditetom često osporavaju, a koliko se donose pogrešne odluke, ne samo u Crnoj Gori, nego i u svijetu i Evropi, govori jedna fotografija iza nje. Na njoj je Džejmi Boling, iz Švedske, jedna od osnivačica ENIL-a zatvorena u kavezu na kojem piše da je projekat finansirala Evropska unija. Zbog toga što i Evropska unija finansira zemlje članice za otvaranje novih institucija u kojima se smještaju i žive osobe s invaliditetom, bilo da je riječ o tzv. malim grupnim zajednicama ili drugim zatvorenim ustanovama rezidencijalnog tipa, a takve imamo i u Crnoj Gori i u njima boravi veliki broj ljudi. 

„Neke od njih su porodice napuštile, a ni crnogorske porodice ne dobijaju podršku društva i sistema da prihvate oštećenje, kao lično svojstvo, odnosno invaliditet, kao društveni fenomen (što on i jeste) jer on nastaje iz sadejstva oštećenja s okolinskim preprekama i iz nedostatka podrške koju je sistem dužan pružiti.”, dodala je. 

Nastavila je time da crnogorske institucije donose pogrešne odluke i kada podržavaju projekte nevladinih organizacija, izborom onih čije projekte finansiraju. 

Uvijek smo ih, kako je rekla, kritikovali i u onim situacijama kada je UMHCG podržan projekat jer smo smatrali da su takve odluke pogrešne jer uključuju ili pogrešan pristup prema osobama s invaliditetom ili organizacije koje su respektabilne i kredibilne i koje će na adekvatan način doprinijeti onome što je cilj konkursa, a to je podrška državnim organima da sprovedu javne politike u različitim oblastima. 

„Nama, na primjer, projekti u oblasti pristupačnosti ne prolaze. Znate zašto? Zbog toga što ne pristajemo da mi primjenjujemo Zakon o uređenju prostora i izgradnji objekata, koji su dužni primjenjivati vlasnici i korisnici objekata, pa i državne institucije i ustanove, odnosno sve koji pružaju usluge, dok upravo takvi projekti prolaze. Dakle, država nije u stanju ili neće da poštuje sopstveni zakon i da sankcioniše one koji imaju obaveze, već očekuje da joj nevladine organizacije prilagođavaju objekte, usluge, saobraćaj, informacije i komunikacije. Nećemo pristati na to, kao što nećemo pristati da u oblasti zaštite od diskriminacije, ili bilo kojoj drugoj, radimo ono što je posao državnih institucija. To bi značilo, kao da u oblasti zdravstva preuzmemo posao ljekara i liječimo ljude. Do tog nivoa je obesmišljen sistem finansiranja NVO i neka ovo čuju i trenutna i buduća Vlada jer je ovo praksa koja se sprovodi od 2018. 

Isto tako, dodala je, nećemo pristati da u oblasti zaštite od nasilja ćutimo i nekritikujemo odluku, bez obzira da li je nama podržan projekat ili ne, kada, u ovom slučaju, Ministarstvo rada i socijalnog staranja podrži organizaciju, čiji je osnivač osuđivani nasilnik. 

„Zbog toga smo tu da protestujemo i da ukažemo na nepravilnosti, makar nas to koštalo. A kako nas to košta? Na način što ne dobijamo finansijsku podršku i ne dobijamo podršku za jačanje kapaciteta i opstanak. Nema veze, ako je to izbor i cijena, ako crnogorskom društvu ne treba jedno UMHCG, ne zbog onoga što ono jeste, nego zbog onoga što ono radi i načina na koji to radi, onda ne treba ni da postojimo. A ono često mijenja i ulogu države i društva i radi dodatne stvari i ima višestruke uloge koje nema nijedna druga institucija organizacija ili pojedinac.‟, dalje je dodala.  

Završila je time da je ponosna i da se raduje protestnoj šetnji ili vožnji, koja ima za cilj i to da pokaže da su vidljivi, jer ako ih nema i ako ne govore, onda se mogu donijeti samo dva zaključka. 

„Prvi je taj da ne postojimo, što je netačno, drugi, koji je još pogubniji, je taj da nemamo prepreke i probleme. Zato je naša dužnost da javno govorimo, svi mi, koji možemo, hoćemo i smijemo jer je to nekada i hrabrost, a ne biti odbačen i potpuno negiran i da podržimo one koje nemaju dovoljno smjelosti i hrabrosti, prilika i mogućnosti, da kroz ono što zastupamo se i njihov glas čuje.”, zaključila je Marina Vujačić.  

Napomena: Freedom Drive – Vožnja za slobodu je aktivnost projekta Samostalno – aktivno – odgovorno! koji UMHCG realizuje uz podršku Ministarstva rada i socijalnog staranja, kroz Konkurs za NVO u 2022. 

Stavovi u ovom tekstu su isključiva odgovornost Marine Vujačić.