Svi fakulteti moraju da imaju arhitektonske rampe za osobe sa kolicima i specijalno opremljene kabinete za akademce sa oštećenjem sluha i vida, a studenti sa disleksijom ili disgrafijom imaju pravo na pedagoškog asistenta.

Iako u Švedskoj ne postoji jedinstven registar osoba sa invaliditetom, pa različite državne statistike svedoče da ova skandinavska zemlja ima između deset i trideset procenata osoba sa nekim oblikom fizičkog i mentalnog invaliditeta, podaci Nacionalnog fonda za podršku studentima sa invaliditetom, koji se nalazi pri Univerzitetu u Stokholmu, svjedoče da od 300.000 studenata u cijeloj Švedskoj, više od 33.000 njih dobija neku vrstu pomoći zbog invalidideta. Kako u razgovoru za Politiku ističe Kristin Lofren iz Nacionalnog fonda za podršku studentima sa hendikepom, sa kojom smo razgovarali u okviru projekta Puls Evrope – medijske posete EU, položaj ovih akademaca uređuje Akt protiv diskriminacije, koji svjedoči da je invaliditet jedan od sedam oblasti života i ličnih svojstava koje ne smiju biti predmet diskriminacije, Akt o obrazovanju, po kome sva djeca i mladi imaju pravo na edukaciju, kao i Konvencija Ujedinjenih nacija o pravima osobama sa invaliditetom, koja propisuje da su države potpisnice dužne da svim građanima obezbijede život bez diskriminacije.

Po slovu Akta o diskriminaciji, nijedna osoba ne smije biti diskriminisana na osnovu svog invaliditeta i mora imati pristup visokom obrazovanju, a svi fakulteti u Švedskoj moraju obezbijediti iste uslove za studiranje svim akademcima. Studenti sa hendikepom nemaju prednost prilikom upisa na fakultet, pa prilikom prijave ne navode da li imaju neki invaliditet, a to je osnovni razlog zbog kojeg mi ne znamo koliko akademaca sa hendikepom ima indeks nekog od 43 univerziteta u Švedskoj. Ali, znamo da je nešto više od 33.000 njih tražilo pomoć na osnovu invaliditeta, što znači da gotovo svaki deseti student u Švedskoj ima neku vrstu hendikepa, ukazuje naša sagovornica. Kako je napomenula, ovi akademci dobijaju najrazličitije vidove individualne pomoći od visokoškolskih ustanova, a svaki fakultet odlučuje na koji način će pomoći akademcima koji imaju  oštećenje sluha, vida, otežano kretanje ili neku vrstu mentalnog hendikepa.

Ukoliko ispune određene uslove, neki akademci dobijaju i finansijsku pomoć Nacionalnog fonda za podršku studentima sa hendikepom. Podrazumijeva se da svi fakulteti moraju biti dostupni studentima sa hendikepom, odnosno da imaju arhitektonske rampe za studente sa kolicima i specijalno opremljene kabinete za akademce koji imaju oštećenje sluha i vida. Međutim, postoje i posebne vrste pomoći, pa studenti koji imaju djelimično ili potpuno oštećenje sluha dobijaju pomoć prevodioca za znakovni jezik, studenti sa disleksijom ili disgrafijom imaju pravo na pedagoškog asistenta, ukoliko osoba slabije vidi omogućava joj se literatura na Brajevom pismu, a studenti koji imaju uzazova sa mentalnim zdravljem ili neuropsihološke izazove takođe dobijaju specifičnu pomoć, kaže Lefrenova.

Brojke govore da iz godine u godinu raste broj studenata sa hendikepom – 2011. godine bilo ih je oko 7.000, tri godine kasnije njihov broj prešao je 10.000, 2017. godine evidentirano je 15.000 akademaca sa hendikepom, svega dve godine kasnije taj broj se popeo na 20.000, da bi u akademskoj 2023/2024. godini registrovano više od 33.000 studenata sa invaliditetom u celoj Švedskoj. Zanimljivo je da je 2011. godine najviše bilo akademaca sa disleksijom, dok su u protekloj akademskoj godini dominirali studenti s autizmom i dijagnozom ADHD, koja označava poremećaj pažnje i hiperaktivnost. Neki od njih postižu sjajne akademske rezultate bez bilo kakve pomoći, dok je drugima potrebna asistencija prilikom studiranja. Sam univerzitet ne obezbjeđuje slušne aparate ili invalidska kolica, ali je u obavezi da izgradi arhitektonske rampe i kabinete koji imaju opremu za studente koji imaju oštećenje sluha i vida.

Astrid Toernerg, ombudsman grada Stokholma za osobe za invaliditetom, kaže da su prošle godine 8.132 osobe u glavnom gradu Švedske dobile neku vrstu pomoći iz gradskog budžeta zbog invaliditeta, a ta pomoć nije bila finansijske prirode. Statistika takođe govori da je tokom prošle godine u dnevnim centrima za osobe sa invaliditetom boravilo 3.144 korisnika, 704 osobe stekle su pravo na ličnog pratioca, 258 osoba dobilo je personalnog asistenta koji im pomaže u obavljanju svakodnevnih aktivnosti, a 487 porodica dobilo je ličnog asistenta za dijete.

Naša politika je da svako dijete sa hendikepom što duže ostane u porodici i da država pomogne tim roditeljima, pa samo 78 djece sa invaliditetom u celom Stokholmu ne živi u porodici. Postoje dva propisa na osnovu kojih možete dobiti pomoć – prvi je zakon o socijalnoj službi, a drugi je zakon o pomoći i podršci za određenu kategoriju osoba sa invaliditetom, a na osnovu ova dva zakona 4.119 osoba u Stokholmu prošle godine dobijalo je neku vrstu pomoći u obavljanju svakodnevnih aktivnosti. Međutim, mi znamo da postoje mnogi kojima hendikep nije prepreka u obavljanju svakodnevnih aktivnosti, koji uopšte ne apliciraju za bilo kakvu vrstu pomoći od grada ili države. Ja imam prijatelja sa invaliditetom koji iskreno kaže Imam invalidska kolica, posao i sopstvena kola i nije mi potrebna pomoć države i njega nema ni u jednoj statistici, niti registru osoba sa invaliditetom. U Švedskoj postoje tzv. specijalne škole za djecu sa invaliditetom, ali veliki broj ovih đaka pohađa redovne škole, jer je naše obrazovanje inkluzivno. Znamo da neka deca pre polaska u školu ili u ranom detinjstvu dobijaju dijagnozu od strane lekara, ali ponekad se to ne dešava, pa ne znamo tačan broj đaka sa hendikepom u osnovnim i srednjim školama. Međutim, obrazovanje je jedina viza za njihovu bolju budućnost, pa se trudimo da djeca sa invaliditetom imaju pomoć psihologa, defektologa, logopeda i specijalnih pedagoga, kako bi uspešnije savladavala školsko gradivo. Sledeće godine donosimo novi zakon čiji je cilj rano otkrivanje i bolja prevencija osoba sa invaliditetom, koji će omogućiti da što ranije pružimo pomoć deci sa fizičkim ili mentalnim hendikepom, zaključuje naša sagovornica, koja podseća da je 19. februara ove godine gradska vlada Stokholma donela novi program pristupačnosti i participacije osoba sa invaliditetom za period od 2024. do 2029. godine.

Brojke u porastu

Brojke govore da iz godine u godinu raste broj studenata sa hendikepom – 2011. bilo ih je oko 7.000, tri godine kasnije njihov broj prešao je 10.000, 2017.  evidentirano je 15.000 akademaca sa hendikepom, svega dvije godine kasnije taj broj se popeo na 20.000, da bi u akademskoj 2023/2024. godini registrovano više od 33.000 studenata sa invaliditetom u celoj Švedskoj. Zanimljivo je da je 2011. godine najviše bilo akademaca sa disleksijom, dok su u protekloj akademskoj godini dominirali studenti sa autizmom i dijagnozom ADHD, koja označava poremećaj pažnje i hiperaktivnost. Neki od njih postižu sjajne akademske rezultate bez bilo kakve pomoći, dok je drugima potrebna asistencija prilikom studiranja. Sam univerzitet ne obezbeđuje slušne aparate ili invalidska kolica, ali je u obavezi da izgradi arhitektonske rampe i kabinete koji imaju opremu za studente koji imaju izazove sa vidom i sluhom.

Izvor: Politika

Pripremila: Dajana Vuković

Odbor za sveobuhvatnu izbornu reformu trenutno se isključivo bavi radom na Zakonu o finansiranju političkih subjekata i izbornih kampanja (ZPSIK), saopšteno je Portalu RTCG iz crnogorskog parlamenta.

Ovaj Zakon značajan je ne samo sa stanovišta unaprjeđenja zakonodavnog okvira u pogledu finansiranja političkih subjekata, već i zbog toga što materija koju tretira spada u oblast pregovaračkog poglavlja 23 sa Evropskom unijom, koje je jedno od najzahtjevnijih. Za potrebe rada na Zakonu, u junu 2024. godine kreirana je radna grupa koju čini po jedan predstavnik/ca iz svakog poslaničkog kluba (ukupno njih 12), dok radom Radne grupe rukovodi poslanik Vasilije Čarapić, ujedno i kopredsjedavajući Odboru za sveobuhvatnu izbornu reformu, kazali su tom portalu iz parlamenta.

Pored poslanika, sastancima Radne grupe kao pridruženi članovi prisustvuju predstavnici državnih institucija (ASK, DRI), akademije i NVO sektora (CDT, UMHCG, CeMI, Savez slijepih).

Kako su objasnili, osim ovih pojedinaca i organizacija, preporuke za unaprjeđenje zakona su Radnoj grupi upućene i od strane organizacija kao što su MANS i NVO Uzor.

Radna grupa je do sada, u toku šest sastanaka, uspjela da pređe cjelokupni tekst sadašnjeg Zakona, te prikupi i sistematizuje dobijene preporuke. Takođe, u cilju primjene najsavremenijih zakonskih rješenja, kopredsjedavajući Čarapić i potpredsjednik Skupštine Boris Pejović, u svojstvu članova Odbora, tražili su od ODIHR-a da izradi mišljenje o trenutnom tekstu Zakona sa smjernicama i preporukama za njegovo dalje unaprjeđenje, pojašnjeno je.

Ekspertsko mišljenje ODIHR-a prezentovano je 6. septembra u Podgorici.

Radna grupa nastavlja rad na novom zakonskom rješenju, a pomoć u tom procesu joj pruža Međunarodna fondacija za izborne sisteme (IFES), saopštili su iz parlamenta. 

Kako je ranije objašnjeno, Odbor za sveobuhvatnu izbornu reformu trebalo bi da definiše predloge zakona o izboru odbornika i poslanika, o biračkom spisku, o finansiranju političkih subjekata i izbornih kampanja i zakona o registrima prebivališta i boravišta.

Među zadacima tog skupštinskog tijela je i analiza primjene zakona o ličnoj karti, o crnogorskom državljanstvu i o političkim partijama, uz eventuainu pripremu predloga izmjena i dopuna zakona ukoliko se ispostave korisnim i neophodnim za realizaciju postavijenih ciljeva.

Tu je i jačanje svesveukupnih kapaciteta, profesionalizma i transparentnosti organa značajnih za izborne procese, ukijučujući Državnu izbornu komisiju i Agenciju za sprečavanje korupcije, a cilj je, između ostalog, i jačanje povjerenja javnosti u njihov rad. 

Zatadatak Odbora je i dalje dogradnja i izmjena opštih ambijentalnih uslova za sprovođenje izbora, koja podrazumijeva definisanje predloga Kodeksa etičkog ponašanja u izbornim kampanjama, definisanje rješenja o načinu održavanja lokalnih izbora u svim jedinicama lokalne samouprave u jednom danu.

Izvor: RTVNK

Pripremila: Dajana Vuković

Deceniju nakon što je istekao zakonski rok da svi objekti sagrađeni prije 2008. budu pristupačni osobama s invaliditetom, to nije slučaj. Osim što ni pojedini novosagrađeni objekti ne ispunjavaju tu obavezu, Podgorica je prepuna prepreka za osobe s invaliditetom. Rješenja koja su u međuvremenu urađena kako bi im olakšala kretanje nerijetko su polovična i problematična u praksi.

Glavni ulaz u Klinički centar Crne Gore (KCCG) nema obezbijeđen pristup za osobe u kolicima, iako postoje sporedni ulazi. Biblioteka Radosav Ljumović uopšte nema obezbijeđen ulaz, a Crnogorsko narodno pozorište (CNP) ima, ali samo u glavnu salu. Ako je predstava u drugoj sali, moramo stepenicama i mi tu ne možemo ući, objašnjavaju za Centar za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) sestre Iva i Jana Vujisić. Obje koriste kolica za kretanje.

Deceniju nakon što je istekao rok da svi objekti sagrađeni prije 2008. budu pristupačni osobama s invaliditetom, to i dalje nije slučaj. Kako u Podgorici, tako i u drugim opštinama.

Zakon o uređenju prostora i izgradnji objekata, koji je tu obavezu propisao, donešen je 2008, a rok za prilagođavanje objekata istekao je 1. septembra 2013.

Država nije ispunila obavezu koju je sama propisala – da sve objekte sagrađene prije stupanja na snagu zakona – 2008. učini pristupačnim u roku od pet godina. Dakle, prošlo je više od deceniju od kada je istekao rok da se svi objekti sagrađeni prije 2008. rekonstruišu i da se u njima ispoštuju obavezni elementi pristupačnosti, kaže za CIN-CG izvršna direktorica Udruženja mladih sa hendikepom (UMHCG) Marina Vujačić. Ona ukazuje da ni neki novosagrađeni objekti ne ispunjavaju standarde u ovoj oblasti.

NEPRISTUPAČNOST INSTITUCIJA

Ministarstvo pravde nije pristupačno za osobe s invaliditetom, kao ni većina tužilaštava i sudova. Viši sud u Podgorici, kao ni Apelacioni i Ustavni sud na ulazu nemaju obezbijeđenu rampu, dok je Specijalno državno tužilaštvo (SDT) u potpunosti nepristupačno za OSI.

Prilagođavanje Osnovnog suda u Podgorici je rađeno nekoliko godina i nakon prve rampe koja nije bila adekvatna, rađena je potpuno nova, a projekat je osim sredstvima iz budžeta finansiran i od međunarodnih donatora, rekla je Vujačić.

Zgrada Skupštine Glavnog grada takođe, na glavnom ulazu, nema obezbijeđenu pristupnu rampu, dok starija zgrada Opštine Podgorice ima rampu, ali nakon toga nailazimo na stepenice, a nema ni prilagođenog toaleta.

Biblioteka Radosav Ljumović nema obezbijeđenu rampu, dok je Crnogorsko narodno pozorište (CNP) obezbijedilo prolaz osobama koje koriste kolica na sporednom ulazu u glavnu salu. Ukoliko je predstava u drugoj sali, korisnici kolica je ne mogu gledati. Muzej savremene umjetnosti, takođe smješten u centru grada, na svom glavnom ulazu nema pristupnu rampu.

U Podgorici nijedan fakultet nije u potpunosti pristupačan OSI po standardima iz Zakona o uređenju prostora i izgradnji objekata, iako su mnogi obezbijedili rampu.

Generalni sekretar Udruženja paraplegičara Podgorice Dejan Bašanović za CIN-CG kaže da postoji napredak u odnosu na raniji period, ali da je Podgorica i dalje u dobrom dijelu nepristupačna osobama s invalidtetom.

Veliki broj škola, recimo, ne zadovoljava uslove da može da uključi OSI, kaže Bašanović. Zbog toga, objašnjava, oni upisuju one škole koje su pristupačne. On ističe da se tako ulazi u proces segregacije.

Posebno je to izraženo kod fakulteta. Dešava se da OSI završe fakultet koji ima obezbijeđen pristup, iako nisu namjeravali, kaže Bašanović.

UMHCG je 2019. sproveo monitoring pristupačnosti srednjih škola u Podgorici. Prema njihovom nalazu sve se završava samo postavljanjem najčešće improvizovane rampe, ili rampe koja nije izrađena prema standardima.

Takođe, čak i u onim školama koje su renovirane i dalje ne postoje svi elementi pristupačnosti i/ili postoje, ali najčešće nijesu u upotrebi (toaleti, lift). Pored navedenog neki od elementa pristupačnosti uopšte nijesu prisutni ni u jednoj srednjoj školi, što se održava i na broj učenika s invaliditetom koji su uključeni u srednje obrazovanje i njihov izbor srednje škole a kasnije i izbor visokog obrazovanja, konstatuje se u dokumentu.

Izvršni direktor Saveza slijepih Crne Gore (SSCG) Goran Macanović kaže za CIN-CG da treba raditi i na unapređenju znanja izvođača radova koji se bave obezbjeđivanjem arhitektonske i bilo koje druge pristupačnosti OSI.

Nijesu samo mnogi važni objekti u Podgorici nepristupačni osobama sa invaliditetom. Prepreke su brojne. Pa i u onda kada se nešto uradi na planu pristupačnosti OSI, u praksi se dešava da to nije dovoljno, jer je polovično i ne zadvoljava sve potrebe osoba s invaliitetom.

KOLICIMA PREKO PREPREKA

Ako ideš trotoarom po Podgorici, moli Boga da je izjedna i da nema spusta, kažu sestre Iva i Jana Vujisić. Pored toga što su trotoari, kako kažu, u tom smislu nepouzani, previše je slivnika i pukotina na putu, pa je prelazak kolicima preko njih otežan.

Na dosta mjesta je, objašnjavaju, urađena pristupna rampa, ali se ne bi usudile da ih koriste zbog prevelikog nagiba.

Pravilnik o bližim uslovima i načinu prilagođavanja objekta za pristup i kretanje lica smanjene pokretljivosti i lica sa invaliditetom, u članu 41, propisuje da javna pješačka površina mora da bude povezana bez prepreka sa ostalim pješačkim površinama. U Podgorici se, međutim, može vidjeti mnoštvo prepreka i na samim površinama, kao i na mjestima gdje se one spajaju sa drugim.

I dalje u Glavnom gradu, ali i u drugim opštinama postoje trotoari koji na jednom dijelu ulice imaju spušten ivičnjak, a onda na drugom dijelu ili na raskrsnici on ne postoji. Konstantno ukazujemo na takve prakse, jednako kao i na postavljanje fizičkih prepreka na linijama kretanja, poput stubića ili saobraćajnih znakova, kažu za CIN-CG iz UMHCG.

Osim što neophodnih zakošenja na trotoarima nema svuda, tamo gdje postoje dešava se da nijesu upotrebljivi za osobe s invaliitetom, jer ih građani, bez kontrole i sankcije, blokiraju svojim automobilima.

Parkiraju se vozila i korisnik kolica ne može iskoristiti rampu. Svjesni toga da nema puno ljudi u komunalnoj inspekciji i službi koja kontroliše parking, predlagali smo da slikamo ta vozila, ali to ne bi mogao biti osnov za njihovo uklanjanje. Neophodno je da izađe lice zaduženo za taj dio posla, da konstatuje propisnost parkiranja i reaguje u skladu sa tim, objašnjava generalni sekretar Udruženja paraplegičara Podgorice Dejan Bašanović.

Problem nijesu samo trotoari. Rješenje koje je trebalo da olakša kretanje osobama sa oštećenjem vida u Glavnom gradu, a koje je u praksi pokazalo svoje brojne manjkavosti su i taktilne trake. Osim što Podgorica nije u cjelosti prekrivena taktilnim trakama, oni koji ih koriste ukazuju na brojne probleme.

NEPOUZDANE VODILJE

Trake su postavljene samo u određenim djelovima grada. Da li to znači da osobe sa oštećenjem vida ne treba da idu u druge djelove grada, pita se Miloš Spaić, koji je i sam korisnik bijelog štapa.

Spaić, inače član Demokratske narodne partije (DNP) tvrdi da se jedini politički bavi pitanjem prava OSI. On ukazuje na to da su trake vodilje previše uzdignute, te da se za njih zapinje. Pristupačnost može biti potpuna ili je nema, kaže.

Macanović ističe da su postojeće trake, konkretno one žute, namijenjene više za unutrašnji prostor, jer su, kako kaže, kad pade kiša jako klizave i ometaju građane.

Njihova boja, doduše, pomaže onima sa djelimičnim ošećenjem vida i takav kontrast taktilnih traka u odnosu na površinu na kojoj su postavljene je poželjan, jer olakšava njihovo prepoznavanje i samim tim kretanje, dodaje.

Macanović napominje da i Pravilnik o bližim uslovima i načinu prilagođavanja objekta za pristup i kretanje lica smanjene pokretljivosti i lica sa invaliditetom predviđa da taktilne trake moraju biti antikliznog sastava.

Pristupačna taktilna površina izvodi se na način da ne zadržava vodu, snijeg i nečistoću, i da se lako održava, stoji u Pravilniku. U tenderu za nabavku i izgradnju taktilnih traka u Podgorici je navedeno da su trake otporne na habanje, kidanje, istezanje i atmosferske uticaje.

Međutim, postavljene, žute trake su prilično klizave i zadržavaju vodu tokom kišnih dana, a na mnogim mjestima su i pohabane i iskidane.

Postavlja se pitanje postoji osoba u Crnoj Gori koja bi mogla da iskontroliše njihov kvalitet, kaže Macanović.

Iz Ministarstva prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine (MPPU) za CIN–CG tvrde da u skladu sa Zakonom o planiranju prostora i izgradnji objekata, sprovode inspekcijski nadzor nad izgradnjom objekata putem urbanističko-građevinskih i komunalnih inspektora.

Macanović, međutim, ističe da je glavni nedostatak Pravilnika to što nije usklađen sa domaćim uslovima. Ukoliko je prepisan iz neke uređenije zemlje ne mora da znači da odgovara našem prostoru, kaže.

STRANA RJEŠENJA ZA DOMAĆE USLOVE

Iz MPPU-a su za CIN-CG kazali da su pri izradi važećeg Pravilnika korišćena iskustva Hrvatske, koja su bila od velike pomoći u postavljanju temelja za prilagođavanje objekata OSI u Crnoj Gori.

CIN-CG je pitao i Institut za standardizaciju Crne Gore da li se bavio upoređivanjem domaćih standarda u pogledu rješenja za pristupačnost OSI, na šta su nam odgovorili da se ta institucija ne bavi posebnim analizama sadržaja evropskih standarda, već ih usvaja u integralnom obliku - kao identični standard. Crnogorski standardi su ekvivalentni sa evropskim standardima i apsolutno nisu u suprotnosti sa njima, rekli su iz Instituta.

Macanović, ipak, smatra da je taktilna traka trebalo da bude uža.

Standard za taktilne trake koje propisuje i naš Pravilnik je 40 centimetara. Još uvijek nisam, a pokušavao sam, da dođem do odgovora ko je taj koji je odredio takav standard. Pretpostavljam da se iza toga krije logika da se objema nogama šeta po traci i da je taj neki prosječni raskorak 40 centimetara. Sa aspekta osobe sa oštećenjem vida moram reći da meni nije udobno da šetam po neravnoj površini, kakve i jesu trake vodilje. Taj neko nije razmišljao da i one žene sa oštećenjem vida, koje žele da nose obuću sa potpeticama i štiklama trebaju da hodaju po tome, kaže Macanović.

Njegov prijedlog bio je da traka bude uža, jer njena funkcija treba da bude takva da može da se detektuje štapom i koristi na taj način što će se pratiti i hodati pored nje.

Trebalo bi da su javne površine dovoljno široke, pa da ostane 40 centimetara širine da mogu ljudi da se kreću i sa jedne i sa druge strane i da niko nikoga ne ometa. Međutim, to se ne dešava. Tako su recimo u dijelu Njegoševe ulice, od Hercegovačke ulice ka Bulevaru, postavljene terase od kafića na taktilnim trakama ili tik uz kafić, pa je velika vjerovatnća da ćete udariti u neki od stolova ili stolica, upozorava Macanović.

U dijelu Njegoševe ulice često se može vidjeti da ljudi sjede na stolicama koje prelaze preko betonskih taktilnih traka, koje su gotovo neprimjetne.

Ugostitelji su, navodi Macanović, Savezu objasnili da su dozvolu za terasu dobili prije nego što su postavljene trake.

Da nije u dovoljnoj mjeri izgrađena svijest o potrebama osoba sa oštećenjem vida govori i klupa postavljena početkom avgusta u Balšićevoj ulici preko taktilne trake.

Nakon što su građani reagovali i podijelili fotografiju na društvenim mrežama klupa je uklonjena sa trake. Ipak, zabrinjavajuće je kako uopšte do toga dođe, što vraća na pitanje - ko kontroliše radove.

 Taktilne trake takođe moraju biti takve da ne ometaju korisnike kolica. To zahtijeva šire trotoare, ali i hodnike u zatvorenim prostorima, napominje Macanović te ukazuje na to da je potrebno mijenjati Pravilnik.

ČEKAJUĆI NOVI PRAVILNIK

Iz MPPU-a su u junu 2022. godine saopštili da je dogovoreno formiranje Radne grupe u čiji bi sastav ušli predstavnici Ministarstva i NVO sektora iz oblasti zaštite OSI, kako bi se što temeljnije pristupilo unapređenju pomenutog Pravilnika. Nakon toga, kaže Macanović, ta grupa nikad nije održala sastanak.

Ministarstvo aktivno radi na izradi novog Zakona o izgradnji objekata, koji će uključivati i podzakonske akte usmjerene na prilagođavanje objekata licima sa smanjenom pokretljivošću i licima sa invaliditetom. Iako je bilo inicijativa za izradu Predloga pravilnika o izmjenama i dopunama Pravilnika o bližim uslovima i načinu prilagođavanja objekta za pristup i kretanje osoba sa invaliditetom, Ministarstvo je 2022. godine razmatralo mogućnost izrade tih izmjena. Međutim, s obzirom na to da su u međuvremenu započete aktivnosti na izradi novog Zakona o izgradnji objekata, izrada izmjena pomenutog pravilnika je odložena do usvajanja zakona, objasnili su iz MPPU-a za CIN-CG.

Dodaju da Ministarstvo prepoznaje potrebu za izmjenom Pravilnika nakon donošenja novog Zakona o izgradnji objekata, koji će, prema njihovim najavama, pružiti sveobuhvatni okvir za dalje unapređenje ove oblasti.

ZVUČNA SIGNALIZACIJA POSTOJI, ALI NIJE U FUNKCIJI

Jedan od standarda pristupačnosti za osobe sa oštećenjem vida u autobusima predstavlja zvučna signalizacija koja često nije u funkciji.

Još uvijek nemamo pristup zvučnoj signalizaciji u autobusima, jer je to u nadležnosti firme Ben-kov koja je ovlašćeni serviser i ima dozvolu i pristup programu koji kontroliše, između ostalog, i zvučnu signalizaciju, kaže za CIN-CG šef saobraćaja u gradskom preduzeću Putevi d.o.o. Ljubomir Radinović.

Na preuzimanju nadležnosti se, kako je kazao, radi jer i pored zvučne signalizacije nemaju kontrolu nad mnogim servisima kojima trenutno upravlja pomenuta firma iz Danilovgrada.

Dok sve to traje, govorna podrška u autobusima izostaje pa su OSI prinuđene da se za pomoć obraćaju nepoznatim ljudima u blizini.

Velika većina želi da pomogne, ali nije to poenta već da mogu sam da obavim svakodnevne obaveze, a da ne moram da pitam, niti da se na nas gleda kao na nekoga kome treba pomoć, naglasio je Spaić.

Svaki objekat i javna površina trebaju biti pristupačni, saglasna je i Marina Vujačić. To je zakonska obaveza, a ne nečija humanost, dobročinstvo ili lijep gest.

Brojni su razlozi da OSI podnesu nadležnim institucijama prijave, što su u prethodnom periodu i činile. Bašanović kaže da je na te prijave uvijek pozitivno odgovoreno.

Međutim, kao što se navodi i u Sektorskoj analizi, čiji je autor Direktorat za građevinarstvo Ministarstva za prostorno planiranje, urbanizma i državne imovine (MPPU), vlasti su dužne da obezbijede pristupačnost kao ex ante dužnost (dužnost koja prethodi), što znači i prije dobijanja pojedinačnog zahtjeva od strane OSI da pristupi i koristi neki prostor ili uslugu.

Iz UMHCG-a navode da nijesu primjenjivane ni propisane sankcije za nepoštovanje definisanih standarda.

Jedini primjeri za koje mi znamo jesu oni kada smo sami prijavljivali inspekciji nepravilnosti prilikom projektovanja ili gradnje, nakon čega bi inspekcija konstatovala te nepravilnosti i tražila njihovo otklanjanje. Nemamo informaciju o postupanju državnih i drugih institucija i službi, niti je prihvaćena inicijativa koju smo nekada predlagali da se napravi lista tzv. pozitivnih i negativnih objekata, kazali su iz te organizacije.

Prema njihovim riječima, u praksi se pristupačnost često svodi samo na par elemenata pristupačnosti, a ne na sve elemente propisane zakonom, pa u tom smislu prepreke su brojne.

„NIČIJA“ RAMPA NA ŠETALIŠTU

Stepenišni lift postavljen je na šetalištu uz Moraču 2022. godine. No, pošto nije bio u funkciji, Udruženje mladih sa hendikepom pokrenulo je tužbu protiv Glavnog grada za zaštitu od diskriminacije.

Iz UMHCG-a su, objašnjava Vujačić, ukazivali da su koso-podizne platforme neadekvatna rješenja, da su nefunkcionalne, teške za održavanje i da se brzo kvare. U toku je parnični postupak protiv Glavnog grada Podgorice zbog nefunkcionisanja rampe. Postupak je pokrenut u junu 2023. objašnjava.

Iz Glavnog grada za CIN-CG nijesu odgovarili na pitanje u vezi pomenute rampe.

Kada je u pitanju stepenišni lift na šetalištu uz Moraču, ukazivali smo da je to loše rješenje i da je to bacanje novca, ali iz nekog razloga iz Glavnog grada su zaključili da ga ipak treba postaviti, kaže i Goran Macanović.

Bojim se da ovo što je do sada urađeno nije iz istinske svijesti da je to korisno za društvo, već ispunjavanje nekog uslova iz regulative i da se nešto uradi za OSI, zaključuje on.

Izvor: CIN CG

Lica sa invaliditetom i predstavnici institucija na lokalnom nivou i građani nemaju dovoljno informacija o uslugama socijalne i dječije zaštite koje su definisane Zakonom o socijalnoj i dječijoj zaštiti, pa ni o onim uslugama koje su dostupne na lokalnom nivou.

Ovo je zaključeno na konferenciji za novinare povodom završetka projekta Uspostavljanje i razvoj usluga za samostalnost i produktivan život lica sa invaliditetom koji realizuje Udruženje paraplegičara Bijelo Polje i Mojkovac.

Predstavljajući analizu istraživanja, stručni konsultant projekta i predstavnica Centra za socijalni rad Vanja Mašković navela je da je sprovedeno istraživanje na uzorku od 151 ispitanika, od kojih je 60 lica sa invaliditetom (LSI), 60 građana i 31 predstavnik institucija na lokalnom nivou.

Na osnovu urađenog i distribuiranog upitnika i nakon urađene analize nameće se zaključak da se mora raditi na informisanju kako lica sa invaliditetom, tako i ostalih u lokalnoj zajednici za prepoznavanje postojećih usluga i načinom ostvarivanja prava na pojedine usluge, kazala je Mašković.

Miloš Španjević iz opštinske Kancelarije za osobe sa invaliditetom istakao je da će se realizacijom projekta postići samostalniji i produktivniji život LSI, ali i pospješiti veći stepen inkluzije, odnosno uključivanje i prihvatanje svakog pojedinca, bez obzira na vrsu invaliditeta.

Lokalna uprava sarađuje sa svim organizacijama koje se bave pitanjima inkluzije i poboljšanja uslova života LSI, a nastaviće i ubuduće da pruža podršku na ovakvim projektima koji su veoma značajni ne samo za ranjive kategorije lica već i za kompletnu društvenu zajednicu. Smatram da bi svi trebalo da doprinesemo jačanju kapaciteta i da radimo na podizanju svijesti građana, istakao je Španjević.

Predsjednica Udruženja paraplegičara Milka Stojanović Šćepanović podsjetila je da je cilj projekta unapređenje života LSI kroz njihovu osnaženost za samostalan i produktivan život.

Među najznačajnijim rezultatima projekta su: obezbijeđena usluga personalne asistencije za četiri korisnika u trajanju od četiri mjeseca, urađena analiza istraživanja uspostavljanja socijalnih usluga na lokalnom nivou, urađena pulikacija dvadesetogodišnjeg rada udruženja Raskršće i putevi LSI, pa se može zaključiti da su sve aktivnosti uspješno sprovedene, zaključila je Stojanović.

Izvor: Dan

Pripremila: Dajana Vuković

Plivači podgoričkog kluba osoba sa invaliditetom Mako nastup na međunarodnom paraplivačkom mitingu (RE)START u Sarajevu završili su sa 15 medalja – osam zlatnih, četiri srebrne i tri bronzane medalje.

Zlatne medalje osvojili su Iskra Dedivanović u kategoriji S9, Miljan Lončar i Tomas Radulović. Dedivanović je bila zlatna na 50 slobodno, prsno i leđno i 100 metara leđno, dok je Lončar u kategoriji S10 bio najbrži na 50 slobodno i delfin i 100 metara slobodnim stilom. U kategoriji S5, Radulović je pobijedio na 100 slobodno, dok je srebrni bio u trkama na 50 slobodno i leđno. Srebrnim odličjima može se pohvaliti i Nebojša Bulatović (S14) u trkama na 50 delfin i 100 metara slobodnim stilom. Bronzani su bili Nikola Bulatović (S14) na 50 metara slobodno, Ognjen Rončević (S14) na 50 leđno i Sergej Bogojević (S14) na 100 metara slobodno.

Bez plasmana završio je Nikola Đukić u kategoriji S1, u trci na 50 metara slobodno.

Crnogorske plivače u Sarajevu predvodila je trener Danijela Bulatović.

Organizatori mitinga na olimpijskom bazenu Otoka, koji je okupio više stotina plivača iz Crne Gore, Hrvatske, Srbije i Bosne i Hercegovine, bili su plivački klubovi Spid i Sport Time iz Sarajeva.

Izvor: Pobjeda

Pripremila: Dajana Vuković

Članovi podgoričkog Plivačkog kluba osoba sa invaliditetom Mako nastupiće za vikend na međunarodnom paraplivačkom mitingu u Sarajevu.

Na olimpijskom bazenu Otoka nastupiće sa osam takmičara. Takmičiće se Nebojša Bulatović (S14, 50 slobodno i delfin i 100 slobodno), Nikola Bulatović (S14,  50 slobodno, prsno i leđno), Ognjen Rončević (S14,  50 slobodno i leđno), Sergej Bogojević (S14, 50 slobodno i leđno i 100 slobodno). Nastupić i Nikola Đukić (S1, 50 slobodno), Tomas Radulović (S5, 50 slobodno i leđno i 100 slobodno),  Iskra Dedivanović (S9, 50 slobodno, prsno i leđno i 100 leđno) i Miljan Lončar (S10, 50 slobodno i delfin i 100 slobodno), saopšteno je iz Paraolimpijskog komiteta Crne Gore.

Organizatori mitinga su plivački klubovi Spid i Sport Time. 

Takmičenje se nalazi u kalendaru Svjetske para-plivačke organizacije (World Para Swimming).

Izvor: RTVNK

Pripremila: Dajana Vuković

Članovi podgoričkog Atletskog kluba osoba sa invaliditetom Vihor učestvovaće na 32. Sportskim igrama paraplegičara i kvadriplegičara u Vrnjačkoj Banji.

Crnogorsku atletiku predstavljaće atletičari u bacačkim disciplinama Radmilo Baranin, Senad Husović, Nedžad Pepić i Jasminko Nokić, koji će se takmičiti u bacanju kugle, diska i koplja.

Predvodiće ih trener Vladan Nikolić.

Najavljeno je učešće više od 150 atletičara iz regiona.

Organizator manifestacije je Savez paraplegičara i kvadriplegičara Srbije.

Prošle godine Vihor je nastup završio sa sedam medalja po dvije zlatne i srebrne i tri bronzane.

Izvor: Lob Sport

Pripremila: Dajana Vuković

Dnevni centar za djecu sa smetnjama u razvoju i osobe sa invaliditetom Nikšić  i ovu jesen dočekuje sa novim projektom koji su uradili sa mnogo ljubavi pokazujući nam raskoš svoga talenta spotom kojim su na svojevrstan način predstavili pjesmu Đorđa Balaševića Jesen stiže, dunjo moja.

Pogledajte kako su nam korisnici nikšićkog Dnevnog centra Branko Đurović, Aleksandra Ivaštanin, Vasilije Šućur, Anđela Petrović, Milan Radošević, Dejan Vučetić, Đoko Delić, Mihailo Vuković, Vuko Durutović, Jelena Žižić, Jelena Jovović, Peđa Nedić, Darko Andrijašević, Vuk Novaković i Ivana Ivanović donijeli ovu Balaševićevu pjesmu.

Spot su, uz podršku osoblja Dnevnog centra i direktora te ustanove Radovana Dragnića, završili za dvadesetak dana.

Ne, ni ovog puta se nismo štedjeli dati svoj maksimum u iskazivanju emocija i glumačkog talenta. A najviše emocija koje se vezuju za osjećanja patnje zbog neuzvraćene ljubavi. I tako je svako od nas našao svoje mjesto i inspiraciju u pjesmi Svirajte mi jesen stiže dunjo moja. I sve je bilo tu. Baš kao da smo u stvarnoj epohi tog vremena i same pjesme, dočaravajući stih po stih, kada kao vojnik dolazim putničkom klasom, zatičem se na svadbi a tamo baš ONA poznata cura u belom. Lijepo lice, sakriveno ispod vela, a oko nas svatovi. Svi dotjerani. I da, svirali su nam Jesen stiže dunjo moja, jesen rana isprepletena svim onim osjećanjima junakove boli zbog onoga što je moglo biti. Uživajte onoliko koliko smo mi uživali u ovom stvaranju, navode iz Dnevnog centra.

Temu spota razradio je stručni tim Dnevnog centra: Đurđina Filimanović, Željka Jovanović, a ulozi snimatelja bila je Darinka Čurović.

Izvor: RTVNK

Pripremila: Dajana Vuković

U sklopu 11. Edukacijsko-rehabilitacijskog kampa za djecu s epilepsijom koji je održan u selcu predstavljena je knjiga Ivane Leleković Car, kroz koju progovara o životu s epilepsijom.

Susrela sam puno roditelja i djece koji su bili očajni kad bi se suočili s dijagnozom epilepsije, uplašeni od toga kako će se dijete snalaziti kroz život. Uvijek im kažem, ako su se jedan Isaac Newton, Albert Einstein, ili Alfred Nobel mogli nositi s tom bolešću i postići to da im se cijeli svijet divi, onda to može svatko. I na temelju vlastitog iskustva, s obzirom da od epilepsije bolujem od svoje 5. godine, nastojim svjedočiti da se s tom bolešću može živjeti kvalitetno i ispunjeno, kaže Ivana Leleković Car, profesorica matematike i fizike i diplomirana inženjerka prometa.

Tu je poruku predano utkala i u roman za djecu pod nazivom Moja zla Prijateljica, o dječaku Karlu kojem je dijagnostifikovana epilepsija kao petogodišnjaku, baš kao i kod nje, a kojeg prati do njegove 18. godine, do prve ljubavi i upisa na fakultet.

Zamišljeni lik dječaka Karla, kojeg prati od 5. do 18. godine, Ivani je poslužio da progovori o vlastitim emocijama i iskustvima uz epilepsiju.

Kroz zamišljeni lik dječaka pokušala je progovoriti o tome s kakvim se osjećajima sama borila kao dijete kad je doznala za dijagnozu, što djeca često ne znaju verbalizirati i objasniti odraslima, zatim kako izgleda kad te vršnjaci pomalo izdvajaju, najčešće zbog toga što ne znaju o kakvom je stanju riječ, pa to postaje svojevrsna stigma; pa sve do odgovora na pitanje kako o tome razgovarati s osobom u koju si zaljubljen, a nisi siguran koliko o njoj zna i neće li te nakon toga odbaciti. 

Puno je situacija u kojima se nije lako nositi s epilepsijom, ni djeci ni roditeljima, pa se nadam da im moja knjiga  može pomoći da bolje shvate to da ih epilepsija ne mora ograničavati te da nisu sami. S druge strane, nadam se da će knjigu pročitati i oni koji nemaju tu dijagnozu, ali imaju člana obitelji, prijatelja ili nekog u bliskoj okolini, kako bi ga bolje shvatili i bili mu podrška, kaže Ivana.

Knjigu je dovršila u svibnju. Kako nije mogla pronaći izdavača, a mnogi su je uvjeravali da je riječ o temi koja zaslužuje da bude ukoričena, objavila ju je putem Interneta, preko platforme www.lulu.com, na kojoj se može naručiti. Ivana je knjigu već prevela i na engleski jezik i sada radi na grafičkoj obradi, kako bi ju pripremila za to da zaživi i bude interesantna i djeci izvan Hrvatske. A nedavno ju je predstavila u sjajnoj atmosferi, u sklopu tradicionalnog Edukacijsko-rehabilitacijskog kampa za djecu s epilepsijom, koji sad već 11. godina zajednički organiziraju Hrvatska udruga za epilepsiju i Odjel dječje neurologije KBC-a Sestre milosrdnice.

Predstavljanje knjige bilo je dio programa edukacije o epilepsiji, kaže glavna sestra Klinike za pedijatriju u KBC Sestre milosrdnice, mag. med. techn. Kristina Kužnik, inače 'glavni kotačić' u organizaciji kampa, u kojem, uz nju uvijek sudjeluje dvoje liječnika, pedijatar, neuropedijatar, psiholog i još jedna medicinska sestra. No, osim knjige, djecu je posebno zaintrigiralo to da je Ivana odlučila doći i družiti se s njima neposredno nakon što je doživjela epileptični napad.  

Baš dva dana prije nego što sam trebala doći u Selce doživjela sam jedan napad i djecu je posebno zaintrigiralo to da sam unatoč tome ipak bila raspoložena za druženje s njima i na kraju tako dobre volje. Drago mi je što sam im i primjerom mogla pokazati da je i to moguće priča Ivana, koju je druženje u kampu oduševilo.

Razgovor sa spisateljicom o njenim iskustvima uz epilepsiju zaintrigirao je mlade sudionike kampa 

Kad smo prije 11 godina započeli s projektom kampa, financirao ga je Ured za zdravstvo Grada Zagreba i surađivali smo s više bolnica. No, u međuvremenu je Grad prestao sudjelovati u troškovima, pa sad sve pokrivamo isključivo zahvaljujući sponzorima, a i suradnja je ograničena samo na KBC Sestre milosrdnice. Naime, iz drugih bolnica nisu nam svaki puta mogli osigurati i prisustvo njihovih liječnika, a nije zgodno ako u kampu nema liječnika koji vodi dijete, jer je onome koji dijete ne poznaje, teško pomoći oko prilagodbe terapije u slučaju potrebe. Zato smo se ograničili samo na KBC Sestre milosrdnice, u kojoj na tom projektu radi dr. med. Monika Kukuruzović, subspecijalistica pedijatrijske neurologije i dobro surađujemo, priča sestra Kužnik.

U prosjeku, u kampu svake godine sudjeluje 20-ak djece koja su na terapiji za epilepsiju, u dobi između 7 i 18 godina. Uz edukaciju o životu s epilepsijom, lijekovima i terapiji,  glavni je cilj da se djeca i roditelji međusobno povezuju, kako bi i nakon povratka iz kampa mogli biti podrška jedni drugima, prenoseći iskustva o liječenju, ostvarivanju prava, ili rješavanju životnih problema s kojima se suočavaju, priča sugovornica. 

Zato u sklopu kampa svake godine okupljamo djecu koja su tek dobila dijagnozu i tek se uče nositi s bolešću, kao i djecu koja imaju dijagnozu epilepsije već nekoliko godina. Okupljamo ih  jer oni najbolje razumiju jedni druge i najbolje se otvaraju razgovarajući jedni s drugima, kaže sestra Kužnik. Dodaje kako edukacija o epilepsiji čini oko dvije trećine programa kampa, a često se provodi kroz radionice u sklopu kojih se obrađuju teme koje su djeci interesantne. 

Imamo  radionicu za psihološku pomoć i biramo teme koje djeca predlažu, no razgovaramo i o stvarima koje se odnose na svakodnevni život. Na primjer, jedna radionica bila je posvećena polaganju vozačkog ispita, na jednoj smo pričali o alkoholu i epilepsiji, o profesionalnoj orijentaciji i slično. Nisu to uvijek iste teme, djeca na kraju svakog kampa ispunjavaju upitnik u kojem se radi procjena njihovog znanja o epilepsiji, odnosno toga jesu li od kampa imali koristi, i tu prijavljuju o kojim bi temama htjeli razgovarati, pa neke od njih pripremamo za iduću godinu, priča Kristina Kužnik.

Dodaje kako je preostala trećina programa osmišljena prvenstveno za to da se djeca dobro zabave i međusobno povežu, pa su tu uvijek neke sportske aktivnosti ili zabavni sadržaj, poput škole preživljavanja u prirodi. Nije teško pretpostaviti da većina djece u kampu priželjkuje sudjelovati u aktivnostima i iduće godine, no dio grupe uvijek čine oni koji za to dotad nisu imali prilike. . 

Kako naša djeca sudjeluju i u drugim programima koje radimo – nedavno je to, na primjer,  bila glazbena škola, u sklopu koje se pričalo o utjecaju glazbe na epilepsiju i djeca su učila svirati jedan instrument tako jedni drugima mogu prenositi informacije o svemu što radimo. To nam je jako važno, jer dijete koje je prošlo radionicu o polaganju vozačkog ispita može pomoći drugom djetetu koje se za to priprema, pojašnjava mag. sestrinstva Kristina Kužnik.

Jeca se u kampu uče odgovornosti za vlastito zdravlje i to da redovito piju lijekove, a roditelji iz svega mogu naučiti da njihovi klinci mogu preživjeti bez stalne kontrole i brige.

No, jednako kao i djeci, dječji kampovi su jako korisni i roditeljima.  

To posebno pomaže roditeljima djece koja su tek dobila dijagnozu, koji se uvijek postavljaju malo previše zaštitnički i strahuju od toga kako će se dijete snaći u nekoj situaciji bez njih. U kampu se djeca uče i odgovornosti za to da redovito piju svoju terapiju i brinu o svome zdravlju, pa je roditelju olakšanje kad uvidi da ona mogu provesti nekoliko dana i bez njihovog nadzora i brige. Osim toga, roditelji djece u kampu povezani su kroz zajedničku What's app grupu i vidim da se međusobno druže i povezuju i mnogima puno znači to da znaju da se jedni drugima mogu obratiti i nakon kampa, zaključuje Kristina Kužnik, koja se pripremala za još  jedan zanimljiv projekt: Edukaciju djece o epilepsiji u vrtićima i školama.

U sklopu projekta koji je financirala Zagrebačka županija obilazili vrtiće i škole na području naše županije i pričali s djecom o epilepsiji. Idemo u vrtiće i škole koji nas sami zovu, najčešće tamo gdje postoji grupa ili razred u kojem imaju dijete s epilepsijom, pa žele doznati nešto više. Iskustva su bila jako dobra, pa nas sada zovu i iz drugih županija i rado se odazivamo, jer mnogi još uvijek ne znaju ništa o toj bolesti. Vjerujem da jedino uz pomoć edukacije možemo maknuti stigmu s epilepsije i učiniti da djeca lakše prihvate oboljele od epilepsije u svojoj okolini, zaključuje sugovornica.

Izvor: 24 Sata

Pripremila: Dajana Vuković

Nesvakidašnja priča stiže iz italijanskog grada Ačera, gdje su lopovi provalili u porodičnu kuću, ukrali dragocjenosti, ali i kućnog ljubimca.

Vijest bi završila na stranicama lokalnih novina i brzo bila zaboravljena da se nije oglasio vlasnik, po imenu Rosario.

Čovjek je uputio iskren apel na društvenim mrežama i objasnio da pas Maui pripada njegovoj 12-godišnjoj ćerki Miriam.

Zadržite sve što ste uzeli, samo vratite psa. On predstavlja cio svijet za moju ćerku. Pravi joj društvo od treće godine, rekao je.

Apel su u kratkom roku podijelili brojni ljudi, čak i predstavnici lokalne vlasti, a nekoliko dana kasnije dogodio se obrt, prenosi Telegraf.

Porodica je zatekla Mauija ispred dvorišne kapije, a nedugo potom primili su telefonski poziv.

Rekli su, stranim akcentom, da vraćaju psa zbog djevojčice i da su oni “pošteni” lopovi, otkrio je čovjek.

Tako je Miriam ponovo mogla da zagrli svog mezimca.

Italija se angažovala da se mojoj djevojčici vrati pas. Ona plače od sreće. Hvala puno svima! Ovo nas je jako dirnulo, poručio je otac.

Izvor: CDM

Pripremila: Dajana Vuković