Željko

Željko

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) u saradnji sa Udruženjem roditelja djece sa teškoćama u razvoju Zračak Nade realizuje projekat Proaktivn(O)(S)t (I) aktivizam mladih! uz finansijsku podršku Ministarstva sporta i mladih.

Projektom će se doprinijeti poboljšanju položaja mladih s invaliditetom i njihovom aktivnijem učešću u svim sferama društvenog života u Crnoj Gori.

Takođe, želi se doprijeniti suzbijanju vršnjačkog nasilja nad djecom i adolescentima s invaliditetom.

Aktivnosti projekta usmjerene su na adolescente/kinje s invaliditetom i adolescente/kinje bez invaliditeta, muškog i ženskog pola/roda, uzrasta od 15 do navršenih 18 godina života, uključujući one iz urbanih i ruralnih sredina, kao i mlade s invaliditetom i mlade bez invaliditeta, muškog i ženskog pola/roda, u starosnoj dobi od 15 do 30 godina. Osim toga, projektom će biti obuhvaćene i institucije i donosioci odluka koji se bave oblašću društvene brige o mladima (Ministarstvo sporta i mladih), organi lokalne samouprave (opštine, sekretarijati, škole i druge javne ustanove), te institucije koje se bave zaštitom od nasilja (Ministarstvo socijalnog staranja, brige o porodici i demografije, Ministarstvo ljudskih i manjinskih prava, centri za socijalni rad).

Projekat Proaktivn(O)(S)t (I) aktivizam mladih! realizuje se u okviru Javnog konkursa Osnaženi mladi=otporni mladi, raspisanog od strane Ministarstva sporta i mladih

Realizacija projekta će trajati 12 mjeseci, počev od 25. decembra 2024.

U skladu sa odredbom člana 12 Uredbe o izboru predstavnika nevladinih organizacija u radna tijela organa državne uprave i sprovođenju javne rasprave u pripremi zakona i strateija (Službeni list Crne Gore, br. 41/18), Ministarstvo ljudskih i manjinskih prava upućuje.

 

Javni poziv

 

Za konsultovanje zainteresovane javnosti povodom izrade Nacrta Akcionog plana za sprovođenje preporuka Komiteta UN za prava lica sa invaliditetom.

Ministarstvo ljudskih i manjinskih prava započelo je pripremne aktivnosti rada pripreme Nacrta Akcionog prava za sprovođenje preporuka Komiteta UN za prava lica sa invaliditetom i upućuje javni poziv organima, organizacijama, udruženjima i pojedincima (u daljem tekstu: zainteresovana javnost) da se uključe u početnu fazu pripreme nacrta Akcionog plana za sprovođenje preporuka Komiteta UN za prava lica sa invaliditetom i dostave svoje inicijative, predologe, sugestije i komentare u pisanom i elektronskom obliku na adresu: Ministarstvo ljudskih i manjinskih prava, Bulevar Svetog Petra Cetinjskog br. 130, 81000 Podgorica, i na e-mail adresu: Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli.; Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli..

Donošenje Akcionog plana treba da obezbijedi punu primjenu Konvencije UN za prava lica sa invaliditetom u cilju obezbjeđenja poštovanja osnovnih ljudskih prava lica s invaliditetom u skladu sa pristupom zasnovanom na ljudskim pravima prema invaliditetu u svim svojim zakonima, politikama i mjerama.

Konsultacije zainteresovane javnosti u početnoj fazi pripreme Nacrta Akcionog plana za sprovođenje preporuka Komiteta UN za prava lica sa invaliditetom trajaće 40 dana od dana objavljivanja ovog poziva.

Ministarstvo ljudskih i manjinskih prava će sve pristigle inicijative, prijedloge, sugestije i komentare ažurno evidentirati i nakon završenog konsultovanja sačiniti izvještaj koji sadrži pregled učesnika konsultovanje i pregled dobijenih inicijativa, predloga, sugestija i komentara i isti objaviti na svojoj internet stranici www.gov.me/mmp i portalu e-uprave i dostaviti učesnicima konsultovanje u roku od sedam dana od dana isteka prednjeg navedenog roka od 40 dan.

Ministarstvo ljudskih i manjinskih prava će sve pristigle inicijative, predloge, sugestije i komentare razmotriti i uzeti u obzir prilikom sačinjavanja nacrta Akcionog plana za sprovođenje preporuka Komiteta UN za prava lica sa invaliditetom.

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) sprovodi projekat P(O)kreni Smjer! 

Realizacija projekta će doprinijeti stvaranju sigurnog i bezbjednog okruženja za osobe s invaliditetom u saobraćaju, kroz podizanje svijesti o poboljšanju uslova u oblasti saobraćaja, bezbjednosti i sigurnosti, kao i edukacijom aerodromskog osoblja i flote o načinu komunikacije i pružanju asistencije na aerodromima.

U vezi s tim, realizacijom projekta biće obuhvaćene osobe s invaliditetom, djeca s invaliditetom i djeca bez invaliditeta osnovnog obrazovanja, aerodromsko osoblje i flota, kao i članovi/ice porodica osoba s invaliditetom, učesnici/e u saobraćaju, prevoznici, zainteresovana javnost, mediji, kao i ostali građani, i društvo u cjelini.

Projekat P(O)kreni Smjer! se realizuje u okviru Javnog konkursa za raspodjelu sredstava za finansiranje projekata i programa nevladinih organizacija – oblast saobraćaj, sigurnost i bezbjednost u saobraćaju za 2024, raspisanog od strane Ministarstva saobraćaja.

Realizacija projekta će trajati osam mjeseci, počev od 24. decembra 2024.

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) sprovodi projekat Mobilnost bez barijera! 

Fokus projekta je na unaprjeđenju sigurnosti i podrške kako bi se osiguralo da osobe s invaliditetom imaju jednake mogućnosti za kretanje i učešće u saobraćaju, kroz doprinos adekvatnijim garancijama i primjeni politika i praksi u oblasti pristupačnosti i bezbjednosti u saobraćaju za osobe s invaliditetom. Takođe, akcenat će biti i na unaprijeđenju znanja i vještina pružalaca usluga u javnom saobraćaju i povećanju svijesti javnosti o izazovima s kojima se osobe s invaliditetom susrijeću u saobraćaju.

U vezi s tim, realizacijom projekta biće obuhvaćene osobe s invaliditetom, pružaoci usluga, vozači i osoblje prevoznih sredstava, relevantne institucije, nadležni organi, kao uostalom i članovi/ice porodica osoba s invaliditetom, prijatelji i komšije, učesnici/ce u saobraćaju, pješaci, zainteresovana javnost, mediji, kao i ostali građani/ke, i društvo u cjelini.

Projekat Mobilnost bez barijera! se realizuje u okviru Javnog konkursa za raspodjelu sredstava za finansiranje projekata i programa nevladinih organizacija – oblast zaštita lica sa invaliditetom u saobraćaju za 2024, raspisanog od strane Ministarstva saobraćaja.

Realizacija projekta će trajati sedam mjeseci, počev od 24. decembra 2024.

Sa navršenih godinu pomislila sam On će samo kasno progovoriti. Ali jedna godina se pretvorila u dve i odjednom smo imali živahnog i inteligentnog dečačića koji je bio sve nezadovoljniji. Udaranje glavom, ujedanje, vrištanje, plakanje, guranje, lomljenje igračaka i suze, suze i sve više suza. Onda je napunio tri godine, a mi smo se još borili da razumemo jedni druge.

Čekali smo i čekali sigurni da će uskoro progovoriti. Dani su prešli u nedelje, nedelje u mesece, a deca oko nas su počela da brbljaju dok naše nije. Deca oko nas su počela da imitiraju, ali naše nije. Deca oko nas su počela da pokazuju slova i imenuju predmete, ali naše nije. Počeli smo da se brinemo, ali ne previše. Mislili smo da će početi da priča kada bude spreman. Onda je počeo da udara glavom o bilo šta. Da grize. Počeo je da besni i da viče, ali još bez reči. Naša mala briga je prerasla u zabrinutost. Zatim smo ostali da čekamo da birokratija obradi našu dokumentaciju i stavi nas na listu čekanja od 18 meseci.

Kada je naš sin napunio dve godine govorio je samo nekoliko reči. Nije umeo da ih koristi u različitim situacijama umeo je da kaže gore dok vozi autić po rampi, ali nije umiđeo da kaže gore kako bi me pitao da ga podignem. A način njegove komunikacije je dobijao strašnu, agresivnu oštrinu. Ljudi ne pričaju mnogo o dečjoj apraksiji govora ili poremećaju obrade govora, zato što ne znaju mnogo o njima.

Imali smo sreću da slušamo o tome i ranije od logopeda, ali smo verovali da je mala verovatnoća da će se to desiti našem detetu. Sa navršenih godinu pomislila sam On će samo kasno progovoriti. Ali jedna godina se pretvorila u dve i odjednom smo imali živahnog i inteligentnog dečačića koji je bio sve nezadovoljniji. Udaranje glavom, ujedanje, vrištanje, plakanje, guranje, lomljenje igračaka i suze, suze i sve više suza. Onda je napunio tri godine, a mi smo se još borili da razumemo jedni druge.

Ako je tada postojala jedna stvar koja je mogla da pomogne, bilo je to da će ga drugi ljudi videti i razumeti. Bila bih smirenija da sam znala da će drugi ljudi imati empatiju prema njemu umesto da ga osuđuju. Provela sam mnogo vremena pokušavajući da objasnim svoje ponašanje, da objasnim njegovo. Ovo je ono što sam zaista mislila da kažem i pravo značenje mojih reči:

Sedim u parkiću i gledam ga kako se igra srećno kamionom i dok su ostale mame bezbrižne, prijatno ćaskaju nadzirući decu krajičkom oka, ja sam napeta. Iako sam se uključila u razgovor stalno sam spremna za skok, zato što se vesela igra često završi tako što moj sin baci kamen na malog dečaka našeg prijatelja ili ga ugrize za prste ili mu razbije lice igračkom dok trepneš. Znam da će se to desiti, samo je pitanje vremena.

I osećam se užasno zbog malog dečaka koji je povređen i zbunjen, osećam se užasno zbog našeg sina, i uopšte se osećam užasno. Pitam se šta ljudi misle o njemu.

Da li misle da je jednostavno zao?

Da li znaju da on ima problem u razvoju govora i ako znaju, da li oni zaista razumeju njegovu borbu?

Da li žele da prestanemo da dolazimo i da izlažemo njihovu srećnu decu nepredvidivim izlivima nasilja?

Da li se, kada vide modrice, zelene masnice i čvoruge na njegovom čelu potajno pitaju šta se dešava iza fasade našeg doma?

U trenutku kada neko uđe u njegov prostor ili zgrabi njegovu igračku kojom se igra, moj sin počne da traži odgovor: traži reči, radnju, bilo šta što će preneti šta on želi ili šta mu treba. U tom trenutku ne postoje reči. Ili ne može da ih pronađe, ili ne može da ih izgovori, tako da se okreće onome što ima efekta: udara, grize i gađa.

Ima dana kada se plašim da ga vodim da se igra. Ima dana kada pomislim da ga ne bih nikada ponovo izvela među drugu decu. Ali to je dobro za njega i važno je da nastavljamo dalje.

Kada ga pokupim iz vrtića, a on ne prestaje da brblja, uzbuđena sam i srećna što ga čujem da priča i što znam šta misli. Kada završimo sa terapijom, posle dobre seanse, ja sam na sedmom nebu. Ja živim blaženo naredna dva dana dok se ne nađem licem u lice sa detetom njegovih godina koje priča priče i govori potpune rečenice, a onda se survam natrag na planetu Zemlju.

Nisam ovo predvidela. Nikada nisam pomislila na ovo. Kada pogledate i vidite roze pozitivnu liniju na štapiću testa za trudnoću, počnete tiho da se pripremate za svaku mogućnost. Mi se svi nadamo da će sve proći lako. Nadamo se savršenoj, tipičnoj trudnoći i savršenim, tipičnim bebama koje odrastaju u tipičnu, savršenu decu. Očekujemo zdravlje i normalan razvoj.

Ne brinemo se o kašnjenju u razvoju govora, zato što se, iskreno, mnogo gore stvari mogu desiti, mnoge druge, teže situacije sa kojima moramo izaći na kraj, ali za nas ovo je bila najteža okolnost.
Boriti se protiv problema u govoru je verovatno jedan od najtežih izazova sa kojim sam se nosila u životu. Gledati tu majušnu osobu kako na svojim plećima nosi ogroman teret je srceparajuće. Zamislite kako se usamljenim on mora osećati dok stoji među ljudima, a nema mogućnost da razgovara sa njima.

Polako ali sigurno govor mu se poboljšavao, ali njegovo razumevanje se razvijalo znatno brže. Eventualno vremenom je mogao da kaže više, ali je bio i više frustriran nego što je bio godinu dana ranije. Prvi put kada smo pregledali njegovu prvobitnu procenu bili smo presrećni kada smo videli da je ispunio sve svoje ciljeve. Kakav uspeh! Ali onda je dobio nove ciljeve isto toliko udaljene od ispunjenja kao što su prvi bili. On je i dalje bio miljama daleko od druge dece njegovih godina – od dece koja su bila sposobna da kažu šta ih boli i zašto ih boli ili da podele svoju radost. Sada ima skoro 4 godine i govori umjesto da udara glavom i priča nam predivne priče o tome kako je proveo dan. Meseci udaranja glavom i vrištanja su odavno prošli ali ne mogu da ih zaboravim.

Kada je udarao, vrištao, ili ujedao, kada je bacao svoje igračke na mene ili kada je lupao glavom o pod, pokušavala sam da se stavim u njegov položaj. Bilo je teško. Nebitno koliko sam bila frustrirana znala sam da je njegova frustracija sto puta veća. Bez obzira na to koliko je sve to bilo teško za nas mora biti da je beskrajno teže za njega. Nismo mogli da ga razumemo. Nije mogao da nam kaže o čemu razmišlja. Kada bi otkrio nešto novo i neverovatno o svetu, nije mogao to da podeli sa nama. Ponekad sam se osećala kao da sam propuštala najlepše što nosi podizanje malog deteta, jer to dete nije komuniciralo sa mnom.

Naš logoped se često šali da ću jednog dana doći kod nje da je molim da ga natera da prestane da priča. To je šala koja ima za cilj da nas uteši i ohrabri, ali kada to kaže ja u sebi znam da nikada neće doći dan kada ću reći da decu treba videti, a ne čuti. Neće doći dan kada ću poželeti da moja deca prosto ućute. Nikada više neću potceniti važnost komunikacije; razgovarati međusobno, deliti priče, povezati se sa drugom osobom. Najbitnija ljudska sposobnost je komunikacija jer bez nje smo tako usamljeni.

 

Izvor: Detinjarije

četvrtak, 16 januar 2025 13:27

Umor uzrokovan depresijom nije običan umor

Danas želim spavati. Uživati u beskrajnom blaženstvu ništavila. Želim biti slobodna od fizičke boli. Bez iscrpljenosti koju izaziva osjećaj praznine. Ne želim se osjećati zbrinuto ili anksiozno, ne želim osjećati krivicu, niti strah.

Ne želim biti izgubljena i umorna. Smeta mi i najmanji dodir. Samo se želim odmoriti. Skliznuti u vječni, blaženi odmor.

Moje tijelo je umorno. Ja možda izgledam u formi, ali sam fizički iscrpljena. Nema razloga za to, pomislićete. Ali ne mogu sebi pomoći, jednostavno je tako, a ja nemam nimalo volje da vam objašnjavam.

Moja duša je umorna. Jednostavno je umorna.

Nisam iscrpljena iz nekog posebnog razloga, već jednostavno umorna; sa tim se umorom budim svakodnevno i svakodnevno liježem sa njim. Umor je duboko u svakoj pori moga bića. A ta vrsta umora se ne liječe sa nekoliko sati spavanja. Ne budim odmorna, budim se jednako umorna kao i kad sam legla da spavam.

Ovo se zove depresija iako ništa ne osjećam, prazna sam. Ne osjećam se tužno, niti želim plakati, niti sam pod stresom, niti sam zabrinuta.

Osjećam se prazno, svakog dana, moja energija kao da ne postoji, i još uvijek ne znam šta me to drži u životu. Jednostavno ne želim postojati. Ne osjećam ništa posebno. Samo sam užasno, užasno umorna.

Danas trebam da provedem dan u potrazi sa poslom. Danas moram očistiti spavaću sobu tako da se moje dijete može useliti u nju. Danas moram čistiti i pospremati. Moram poći u trgovinu, kontaktirati prijatelje, oprati auto, skuhati ručak, danas moram...ali nemam energije ni za šta.

 

Izvor: Uniqorner

Pripremila: Dajana Vuković

četvrtak, 16 januar 2025 13:25

Šta je važno znati o depresiji?

Žene češće oboljevaju

 

Depresija je stanje koje karakteriše dugotrajni osjećaj potištenosti, tuge, beznađa, pesimizma, obeshrabrenosti i opšteg znanja bezvoljnosti. Depresija nije prolazna tuga, ali nije ni čovjekova slabost.

Psihijatar prim. dr Slobodan Simić posvetio je ovoj važnoj temu knjigu Sve o depresiji u kojoj pored informacija o depresiji piše i o važnosti uklanjanja predrasuda o depresiji kao i o depresivnim ljudima.

Ljudi koji su zahvaćeni depresijom ne mogu jednostavno da se saberu i da prestanu da budu depresivni, već je potrebno odgovarajuće pravovremeno lečenje, piše u knjizi dr Simić koji podsjeća na to da se čak 97% oboljelih od depresije žali na osjećanje umora i nedostatka energije.

 

Život bez motivacije

 

Dr Simić kaže da je volja značajno poremećena kod depresivnih osoba kod kojih dolazi do smanjenja volje do čak gašenja voljne aktivnosti.

Teško im je da završe bilo kakav zadatak ili obavezu, bilo profesionalnu ili školsku. Nekada oboleli nemaju energije i volje čak ni za obavljanje elementarnih poslova (kuvanje, čišćenje, održavanje lične higijene, nekada čak ni ustajanje iz kreveta i želje i potreba za uzimanjem hrane). Nedostaje im motivacija da počnu bilo šta, nemaju ideja niti planova za budućnost.

 

Gubitak težine i poremećaj spavanja

 

Snižen apetit, nesanica, snižen seksualni nagon, neki su od simptoma koji mogu ukazati na depresiju. Gubitak težine više od 5% u posljednjih mesec dana govori u prilog težim oblicima depresije, dok u nekim slučajevima kod npr. sezonske depresije može da se javi povećan apetit i povećanje telesne težine, objašnjava u knjizi dr Simić.

Oko ¾ oboljelih od depresije se žali na poremećaj spavanja, a mogu se javiti i teškoće u uspavljivanju, česta buđenja tokom noći i košmarni snovi, kao i rano jutarnje buđenje.

 

Nezainteresovanost i konflikti sa drugima

 

Snižena seksualna želja se javlja i kod žena i kod muškaraca, kod žena poremećaj menstrualnog cikliusa, a kod muškaraca prolazna impotencija.

Anhedonija predstavlja nesposobnost da se uživa u stvarima i aktivnostima koje su ranije osobi pričinjavale zadovoljstvo a karakteristična je kod mnogih koji su se susreli sa depresijom.

U slučajevima teških depresija oboleli ne uživaju ni u sopstvenoj deci ili nemaju osećanja za druge što je često praćeno intezivnim doživljajem krivice i konfliktima sa okruženjem, piše u knjizi Sve o depresiji dr Simić.

 

Faktor rizika

 

Više od polovine oboljelih od depresije ispoljava poremećaje pamćenja, a u knjizi Sve o depresiji saznaćete i iza kojih se simptoma krije depresija, kakve su karakteristike depresije, kod djece, kakva je specifičnost depresije kod žena, sve o antidepresivima, o lijekovima koji mogu postaći razvoj depresije, vezi depresije i anksioznosti, pušenja, alkohola, faktorima rizika za samoubistvo (65% izvršenih suicida imaju dijagnozu depresije), koracima u liječenju depresije, fazama liječenja, biljnim preparatima u liječenju, kako spriječiti povratak bolesti i još mnogo važnih činjenica o ovoj značajnoj temi.

Depresija je kod žena znatno češća pojava nego kod muškaraca. Povećani rizik od depresije kod žena može biti genetska predispozicija, ali se često javlja i usled stresnih događaja i drugih socioloških faktora na koje žene više reaguju nego muškarci. Depresija se može javiti i kao posledica promene u nivou hormona kod mesečnog ciklusa, u trudnoći i menopauzi, objasnio je u knjizi dr Simić.

 

Bolesni od živaca

 

Prim dr Slobodan Simić za depresiju kaže da je to bolest određenihh djelova mozga i nervnog sistema.

Prosečan čovek teško prihvata ideju da je bolestan od živaca jer mu to automatski i pogrešno sugeriše da je poremećen, odnosno da je odlepio ili pukao. Depresiju leče psihijatri koje ljudi opet povezuju sa ludilom pa njima idu nerado, pod pritiskom ili nikako, dok na psihijatrijske lekove ljudi najčešće reaguju sa Neću da se drogiram, nisam ja lud da pijem lekove za živce, piše dr Simić ukazujući i na to da je tek mali broj onih koji su svesni toga kako lekovi mogu uspešno eliminisati ili prilično ublažiti tegobe koje se javljaju u sklopu depresije.

 

Izvor: BG Online

Pripremila: Dajana Vuković

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) organizuje jednodnevni Seminar sa predstavnicima/ama državnih organa i organa lokalne samouprave o Konvenciji UN o pravima osobama s invaliditetom.

Seminar će se održati u Podgorici, 30. januara 2025, u hotelu Hilton, s početkom u 11.00 časova.

Cilj organizacije Seminara je da se donosiocima odluka, između ostalog, ukaže na ključne barijere s kojima se suočavaju osobe s invaliditetom, kao i na potrebu usklađivanja crnogorskog zakonodavstva sa Konvencijom UN o pravima osoba s invaliditeta. Na ovaj način teži se povećanju informisanosti i znanja zaposlenih u državnim institucijama o obavezama države, koje proizilaze iz Konvencije UN o pravima osoba s invaliditetom i preporuka Komiteta UN, što će, između ostalog, doprinijeti iniciranju izmjene zakonske i podzakonkse regulative u oblasti invaliditeta. 

Seminar će obuhvatiti teme o pristupu pravdi i mehanizmima zaštite od diskriminacije osoba s invaliditetom, s akcentom na razumne i proceduralne adaptacije.

Učešće na Seminaru mogu uzeti zaposleni/e u državnim organima i organima lokalne samouprave (predstavnici/e opština, sekretarijata).

Ovim putem pozivamo sve zainteresovane da pošalju prijave na Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli. do 28. januara, u 15.00 časova, a za sva dodatna pitanja organizacione i tehničke prirode informacije se mogu dobiti na telefon: 020/265-650 i 069/385-981, od ponedeljka do petka, u vrijeme od 8.30 do 16.00 časova.

Ovo je samo jedna od aktivnosti koju sprovodimo u okviru projekta Pravom do prava OSI koji je finansijski podržan od strane Ministarstva ljudskih i manjinskih prava.

Depresija je kompleksno psihološko stanje koje pogađa milione ljudi u svijetu, a osim emocionalnih poteškoća, može izazvati i brojne fizičke probleme. Dok se depresija često prepoznaje po simptomima poput tuge, gubitka interesa za svakodnevne aktivnosti, ili osjećaj bespomoćnosti, važno je razumjeti da njeni učinci nadilaze samo mentalno zdravlje. Tijelo i um su neraskidivo povezani, a depresija može imati ozbiljne posljedice na fizičko zdravlje osobe.

 

1. Hronična bol

 

Jedan od često zanemarenih simptoma depresije jest pojava Hronične boli. Osobe koje pate od depresije često prijavljuju bolove u leđima, vratu, zglobovima ili glavobolje.

Istraživanja sugerišu da depresija može smanjiti prag boli, zbog čega bol postaje intenzivnija i teže podnošljiva. Ovo stanje se dodatno komplikuje kada osobe izbjegavaju potražiti ljekarsku pomoć, vjerujući da su njihove fizičke tegobe rezultat isključivo psiholoških problema.

 

2. Problemi s probavnim traktom

 

Depresija može uticati na probavni trakt, što se često manifestuj kroz simptome poput bolova u želucu, mučnine, zatvora ili dijareje. Ovo je povezano s takozvanom osovinom crijevo – mozak, koja predstavlja složenu vezu između našeg probavnog trakta i središnjeg živčanog sistema. Hormoni stresa, poput kortizola, koji su česti kod depresivnih stanja, mogu narušiti normalno funkcioniranje probave i pridonijeti razvoju sindroma iritabilnog crijeva (IBS).

 

3. Kardiovaskularni problemi

 

Depresija je povezana s povećanim rizikom od srčanih bolesti. Osobe koje pate od depresije često imaju povišen nivo stresa, što može dovesti do povišenog krvnog pritiska i ubrzanog rada srca. Takođe, depresija može uzrokovati nezdrave navike poput pušenja, loše prehrane i nedostatka tjelesne aktivnosti, što dodatno povećava rizik od srčanog udara ili moždanog udara. Upalni procesi u tijelu, koji su često prisutni kod depresivnih osoba, dodatno opterećuju srce i krvne žile.

 

4. Problemi sa spavanjem

 

Jedna od najčešćih simptoma depresije je poremećaj spavanja, koji se može manifestovati kao nesanica pretjerano spavanje ili loš kvalitet sna. Nedostatak sna ima štetne posljedice na cjelokupno zdravlje, uključujući oslabljeni imunitet, probleme s pamćenjem i koncentracijom, te povećani rizik od hroničnih bolesti poput dijabetesa i hipertenzije. Osim toga, poremećaji spavanja dodatno pogoršavaju simptome depresije, stvarajući zatvoreni krug iz kojeg je teško izaći.

 

5. Slabljenje imunološkog sustava

 

Depresija negativno utiče na imunološki sustav, što čini tijelo podložnijim infekcijama i bolestima. Hronični stres, koji često prati depresiju, uzrokuje oslobađanje hormona koji mogu suzbiti imunološki odgovor. Kao rezultat toga, osobe koje pate od depresije mogu češće obolijevati od prehlada, gripe i drugih bolesti, kao i sporije se oporavljati.

 

6. Gubitak energije i fizička iscrpljenost

 

Depresija često dovodi do osjećaja umora i manjka energije, čak i nakon dovoljno sna. Ovaj simptom može biti toliko intezivan da osobe imaju poteškoća s obavljanjem svakodnevnih aktivnosti, poput odlaska na posao ili kućnih poslova. Fizička iscrpljenost često je povezana s hormonalnim neravnotežama i hroničnim stresom, što dodatno pogoršava stanje.

 

7. Promjene u tjelesnoj težini

 

Depresija može uticati na apetit, što dovodi do naglog gubitka ili dobijanja kilograma. Neki ljudi gube interes za hranu, dok drugi traže utjehu u nezdravim namirnicama, poput slatkiša ili brze hrane. Ove promjene u prehrambrenim navikama mogu imati dugoročne posljedice na zdravlje, uključujući povećani rizik od dijabetesa, srčanih bolesti i metaboličkog sindroma.

 

8. Hormonska neravnoteža

 

Depresija može izazvati promjene u razini hormona, poput kortizola, serotonina i dopamina. Ove promjene ne utiču samo na raspoloženju već i na fiziološke funkcije poput metabolizma, krvnog tlaka i reakcije na stres. Hormonska neravnoteža može takođe pridonijeti pojavu drugih bolesti, poput problema sa štitnjačom ili dijabetesa.

Depresija nije samo mentalno stanje; to je sveobuhvtani poremećaj koji može duboko uticati na tijelo. Razumijevanje fizičkih posljedica depresije ključno je za njezino pravovremeno prepoznavanje i liječenje. Ako se simptomi deprsije prepoznaju rano i ako se pristupi holističkom liječenju koje obuhvata i mentalno i fizičko zdravlje, moguće je smanjiti njezine štetne učinke i poboljšati kvalitet života. Stoga je važno da osobe koje osjećaju simptome depresije potraže stručnu pomoć i ne zanemaruju signale koje im šalje tijelo.

 

Izvor: Odmorimozak

Pripremila: Dajana Vuković

Neophodno je hitno povećati broj školskih psihologa i socijalnih radnika, a centre za socijalni rad treba hitno reformisati i to tako da se voditelji slučaja ne bave drugim zadacima, već da budu u potpunosti posvećeni podršci porodici ili pojedincu.

Ne treba spuštati granicu krivične odgovornosti maloljetnika, a država se mora pobrinuti da pronađe alternativna rješenja za maloljetne prestupnike, poput rada u zajednici.

Tokom posjete podgoričkom vrtiću šefa Predstavništva UNICEF-a u Crnoj Gori Mikelea Servadeia začudilo je da tu ustanovu pohađaju samo djeca romske i egipćanske populacije. U drugom je od roditelja i vaspitača saznao sa čim se sve susrijeću djeca sa smetnjama u razvoju.

U Dječjem domu Mladost upoznao je djecu žrtve nasilja, mališane koji su tu godinama, a imaju porodice.

To je veoma zabrinjavajuće, jer se ovoj djeci uskraćuje njihovo osnovno pravo da odrastaju u sigurnom porodičnom okruženju ispunjenom ljubavlju, poručio je Servadei.

On je u intervjuu Vijestima kazao da društvo mora da usvoji princip nulte tolerancije kad je u pitanju nasilje nad djecom i vršnjačko nasilje i upozorio na to da Vlada Crne Gore hitno mora da opredijeli veća ulaganja u inicijative koje osiguravaju da svako dijete u odrasta u sigurnom okruženju.

Servadei je stava da ne treba spuštati granicu krivične odgovornosti maloljetnika, a da se država mora pobrinuti da pronađe altnernativna rješenja za maloljetne prestupnike, poput rada u zajednici.

Crna Gora mora hitno da poveća broj školskih psihologa i socijalnih radnika. Centre za socijalni rad treba hitno reformisati i to tako da se voditelji slučaja ne bave drugim zadacima i da budu u potpunosti posvećeni podršci porodici ili pojedincu, poručuje Servadei.

 

Koji su ključni izazovi u pogledu zaštite djece i njihovih prava s kojima se suočava Crna Gora?

 

Borba protiv siromaštva i nasilja, kao i osiguravanje pristupa kvalitetnom inkluzivnom obrazovanju i zdravstvenoj zaštiti, danas su ključna pitanja u vezi s pravima djeteta u Crnoj Gori. Ovi izazovi posebno su izraženi kod najugroženije djece, poput djece koja žive u siromaštvu ili na ivici siromaštva, djece sa smetnjama u razvoju, djece bez roditeljskog staranja, djevojčica i dječaka iz manjinskih grupa, naročito iz romske i egipćanske zajednice.

Za UNICEF, siromaštvo ne predstavlja samo nedostatak finansijskih sredstava. Ono označava i nedostatak mogućnosti da svako dijete u potpunosti uživa svoja prava. Djeca iz siromašnih porodica često ostaju uskraćena za školu, zdravstvenu zaštitu i ključne usluge socijalne i dječje zaštite. Alarmantno je da većina romske i egipćanske djece u Crnoj Gori odrasta u siromaštvu.

Prilikom nedavne posjete jednoj predškolskoj ustanovi u Podgorici, začudilo me je da nju pohađaju samo djeca iz romske i egipćanske zajednice. Ovo treba hitno promijeniti i uvesti svuda inkluzivne predškolske grupe koje pružaju kvalitetno obrazovanje svakom djetetu. Inkluzivne grupe u kontekstu ranog obrazovanja od koristi su svakom djetetu i pomažu u izgradnji inkluzivnog društva, koje prihvata različitosti kao bogatstvo.

Važno je napomenuti da se čak i djeca iz porodica s visokim primanjima mogu suočavati sa siromaštvom, ako im nisu dostupni kvalitetni servisi podrške poput toga da, primjera radi, njihova škola ne nudi kvalitetno obrazovanje ili da u blizini njihovih domova nema kvalitetnih umjetničkih ili sportskih programa za djecu i mlade, da ne mogu dobiti kvalitetnu zdravstvenu zaštitu ili usluge podrške mentalnom zdravlju. U takvim okolnostima i ova djeca će biti uskraćena za ključne prilike da uče, razvijaju se i ostvare svoje potencijale.

Djeca sa smetnjama u razvoju suočavaju se s posebnim izazovima. Mnogi od njih ne dobijaju podršku u ranom uzrastu koja im je prijeko potrebna niti imaju adekvatan pristup obrazovanju i zdravstvenoj zaštiti. U nekim slučajevima, porodice moraju da prevale dug put kako bi pristupile osnovnim uslugama. Prilikom jedne od mojih nedavnih posjeta jednoj predškolskoj ustanovi u Podgorici, od roditelja i vaspitača sam čuo kako se svakodnevno suočavaju s brojnim poteškoćama. Bez trajne i posvećene podrške, djeca sa smetnjama u razvoju često ne mogu da ostvare svoj puni potencijal, što ograničava njihove mogućnosti za ispunjen život.

Slično tome, uticaj nasilja na djecu, bez obzira na to da li su direktne žrtve ili mu svjedoče, može imati razorne posljedice i takođe je jedna od dimenzija siromaštva djece. Bez adekvatne podrške, ova iskustva mogu ograničiti sposobnost djece da uživaju u srećnom i zdravom odrastanju.

U Dječjem domu u Bijeloj upoznao sam djecu sa smetnjama u razvoju, ali i djecu iz romske i egipćanske zajednice i djecu koja su doživjela nasilje u porodici. Među djecom koja trenutno borave u ovoj ustanovi, mnogo je onih koju su tu već godinama, iako većina ima članove porodice. To je veoma zabrinjavajuće, jer se ovoj djeci uskraćuje njihovo osnovno pravo da odrastaju u sigurnom porodičnom okruženju ispunjenom ljubavlju. Decenije istraživanja ukazuju na to da odrastanje u ustanovama može negativno uticati na razvoj djeteta i ostaviti trajne posljedice na njegovo mentalno zdravlje i emocionalno blagostanje.

Kako bismo riješili ova pitanja, moramo zajedno raditi na stvaranju inkluzivnih sistema koji svakom djetetu u Crnoj Gori pružaju šansu da ostvari sva prava i potencijale. Crna Gora je na dobrom putu u pogledu pristupanja EU i izradila je ključne reforme. Riječ je o državi koja se, u novembru na Svjetski dan djeteta, kroz Poziv na akciju, još jednom obavezala na poštovanje prava djeteta, a UNICEF ostaje spreman da podrži ove obaveze u cilju unapređenja stanja prava sve djece.

 

Kako gledate na problem vršnjačkog nasilja u Crnoj Gori? Da li je vidljiviji s obzirom na to je naša država mala? Na osnovu vašeg dosadašnjeg životnog iskustva, ali i na Vašeg rada ovdje, koji su, prema vašem mišljenju, uzroci vršnjačkog nasilja u Crnoj Gori? Da li se društvena stvarnost odražava na odnose među djecom, u kojoj mjeri i na koji način?

 

UNICEF se vodi politikom nulte tolerancije za bilo koji oblik nasilja nad djecom i smatra da svako društvo treba da slijedi isti princip. Iako je vršnjačko nasilje globalni problem, u manjim zemljama ono može izazvati dodatnu stigmu za žrtve, koje onda često oklijevaju da prijave nasilje i zatraže pomoć.

Da bi se utvrdili i analizirali ključni uzroci vršnjačkog nasilja u Crnoj Gori neophodno je sprovesti istraživanje na osnovu čijih nalaza se mogu razvijati i procjenjivati intervencije koje će se baviti uklanjanjem ovih uzroka.

Možemo pretpostaviti da su i ovdje, kao i u mnogim drugim zemljama, glavni uzroci društvene norme i stereotipi, porodični problemi i slučajevi nasilja u porodici. Društveni mediji i uticaj vršnjaka dodatno pogoršavaju probleme, zbog čega je razvijanje komunikacionih i vještina mirnog rješavanja sukoba kod djece od suštinskog značaja.

Društvene norme i porodična dinamika ponekad mogu dovesti do toga da se agresivno ponašanje normalizuje ili da se relativizuje ozbiljnost vršnjačkog nasilja. Ovo često dovodi do nedovoljno efikasne reakcije kada se nasilje dogodi. Štaviše, manje zemlje se češće suočavaju s ograničenim pristupom uslugama mentalnog zdravlja i psiho-socijalne podrške, obrazovnim programima i inicijativama na nivou lokalne zajednice za prevenciju nasilja. Kvalitet i dostupnost ovih usluga od presudne su važnosti.

Rješenje leži u sveobuhvatnom pristupu koji kombinuje obrazovanje, aktivno uključivanje lokalne zajednice i intervencije podrške za djecu i porodice kako bi se nasilje spriječilo i kako bi se efikasno reagovalo kada se ono dogodi. Djeca uče na osnovu onoga što vide i doživljavaju svakog dana. Kao odrasli, imamo obavezu da dajemo pozitivne primjere - u domovima, školama, medijima, politici, sportu i umjetnosti.

UNICEF aktivno sarađuje sa nacionalnim i lokalnim vlastima na sprovođenju programa Brižne porodice, koji pomaže prevenciju nasilja dajući roditeljima šansu da ovladaju tehnikama nenasilne discipline djece i da svakodnevno budu dobar uzor djeci kroz konstruktivnu komunikaciju i ponašanje. UNICEF je podržao i primjenu programa Moje vrline i vrijednosti, koji učenicima pomaže da razvijaju socio-emocionalne vještine, kao što su empatija, tolerancija, timski rad i druge, koje čine osnovu za mirno rješavanje sukoba i građanski aktivizam. Ovaj program se trenutno sprovodi u polovini svih osnovnih i srednjih škola koje pohađa više od 40.000 učenika.

Iako je postignut napredak, hitno su potrebna veća ulaganja Vlade i zajednice kako bi se ove inicijative proširile i osiguralo da svako dijete u Crnoj Gori odrasta u sigurnom okruženju. UNICEF je takođe spreman da podrži Vladu, a naročito Ministarstvo prosvjete, nauke i inovacija, Ministarstvo socijalnog staranja, brige o porodici i demografije, Ministarstvo zdravlja i Ministarstvo sporta i mladih u sprovođenju Nacionalnog plana za borbu protiv vršnjačkog nasilja kojeg je nedavno usvojio Savjet za prava djeteta.

 

Smatrate li da je snižavanje starosne granice za krivičnu odgovornost dobro rješenje?

 

UNICEF preporučuje da Crna Gora zadrži postojeću starosnu granicu za krivičnu odgovornost. Prema trenutnim zakonskim odredbama, djeca s navršenih 14 godina mogu biti krivično odgovorna, što je u skladu s preporukama UN Komiteta za prava djeteta. Umjesto snižavanja starosne granice, UNICEF preporučuje da se akcenat stavi na efikasnije programe koji djeluju preventivno i pomažu djeci da izbjegnu sukob sa zakonom, kao i na razvijanje vaspitnih mjera koje podržavaju uspješnu rehabilitaciju i reintegraciju maloljetnika koji se nađu u sukobu sa zakonom.

Istraživanja pokazuju da klasični sudski postupci i smještanje djece u ustanove zatvorenog ili poluzatvorenog tipa, u većini slučajeva ne sprečavaju djecu da ponovo počine krivična djela. Djeca zaslužuju drugu šansu zbog uzrasta, psiho-socijalnog razvoja i progresivne sposobnosti razumijevanja posljedica svog ponašanja. Zato međunarodni standardi pozivaju države da teže korišćenju alternativnih mjera umjesto kaznenih.

Alternative sudskom postupku za maloljetne prestupnike, kao što su angažman i rad u zajednici i medijacija, koje su uz podršku UNICEF -a i EU uvedene u okviru reforme maloljetničkog pravosuđa u Crnoj Gori, mogu pomoći djeci da usvoje nova, konstuktivnija ponašanja, rehabilituju se i smanje šanse da ponovo prekrše zakon, ali i pomoći žrtvama da prevaziđu traumu. Ovakav pristup takođe čini da pravosudni sistem bude učinkovitiji, jer omogućava pravovremeniji odgovor i smanjuje broj sudskih predmeta.

 

Da li je Crnoj Gori potrebno više specijalizovanog osoblja - socijalnih radnika, psihologa i pedagoga, koji mogu da prepoznaju, preventiraju i upravljaju rizicima?

 

Crna Gora mora hitno da poveća broj školskih psihologa i socijalnih radnika. Trenutno je u svim predškolskim, osnovnim i srednjim školama zaposleno svega 76 psihologa, čija je podrška neophodna za stvaranje sigurnog i podsticajnog školskog okruženja. Nastavnici takođe moraju biti osnaženi da pruže holističku podršku djeci. Zbog toga je neophodna izmjena normativa koji regulišu zapošljavanje školskih psihologa, ali i socijalnih radnika, što je među mjerama predviđenih novom Strategijom reforme sistema obrazovanja i Strategijom razvoja sistema socijalne i dječje zastite.

Takođe, podaci Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) za 2020. ukazuju na to da Crna Gora ima skoro duplo manje stručnih radnika zapošljenih u oblasti mentalnog zdravlja nego prije 10 godina.

Kad je riječ o socijalnim radnicima, UNICEF-ova analiza iz 2018, pokazala je da je Crnoj Gori neophodno još najmanje 50 socijalnih radnika da bi se obezbijedilo efikasno upravljanje slučajevima. Što je još važnije, centre za socijalni rad treba hitno reformisati i to tako da se voditelji slučaja ne bave drugim zadacima i da budu u potpunosti posvećeni podršci porodici/pojedincu.

UNICEF je sarađivao sa Ministarstvom socijalnog staranja, brige o porodici i demografije na izradi nove četvorogodišnje strategije usmjerene na prevenciju nasilja nad djecom i zaštitu njihove dobrobiti. Ova strategija obuhvata nekoliko bitnih mjera, kao što su povećanje broja socijalnih radnika i uspostavljanje neophodnih službi podrške kako bi se porodicama pomoglo da prebrode krizu, izbjegnu nasilje i dobiju adekvatnu podršku ako do nasilja ipak dođe.

UNICEF čestita Vladi na tome što je upravo usvojila ovu strategiju. Da bi ona bila uspješno realizovana, strategija mora biti adekvatno finansirana sredstvima iz državnog i lokalnih budžeta. Ulaganjem u povećanje broja stručnih radnika koji bi pružali podršku djeci i porodicama, prvenstveno psihologa i socijalnih radnika, Crna Gora može stvoriti sigurnije okruženje za sve djevojčice i dječake.

Želje za 2025: Da se ostvari sve predviđeno Pozivom na akciju

 

Šta želite djeci u Crnoj Gori u 2025. godini?

 

Tokom 2025. godine, UNICEF će nastaviti da bude kredibilan partner vladinih institucija i civilnog društva kako bi se osiguralo da prava djeteta budu u samom središtu procesa pristupanja EU i razvoja Crne Gore.

Vlada Crne Gore i UNICEF su, obilježavajući Svjetski dan djeteta u novembru 2024, izradili Poziv na akciju koji uključuje bitne korake koje treba preduzeti za djecu u Crnoj Gori naredne godine. Stoga je najbolja stvar koju mogu poželjeti djeci da se ovaj Poziv na akciju u potpunosti realizuje i da se za to opredijele neophodni resursi. Što to konkretno znači?

Prvo, Crna Gora bi trebalo da sprovede novo Istraživanje višestrukih pokazatelja stanja prava djece i žena (MICS7) kako bi prikupila najnovije međunarodno uporedive podatke. Ovi nalazi su ključni za razvoj relevantnih politika za djecu koje su ostvarljive u lokalnom kontekstu, kao i za njihovo učinkovito sprovođenje i praćenje.

Drugo, Savjet za prava djeteta bi trebalo da podijeli sve podatke o djeci i statusu primjene preporuka o pravima djeteta na jednom mjestu putem interneta, na jednoj platformi, kako bi se olakšalo praćenje napretka i institucije pozvale na odgovornost.

Treće, Crna Gora treba da uvede budžetiranje u skladu s pravima djece kako bi osigurala da ona budu adekvatno prepoznata u državnom budžetu i da se u djecu ulaže u najvećem mogućem obimu. Preporučujemo da se počne od obezbjeđivanja adekvatnih sredstava za djecu u budžetima ministarstava zaduženih za prosvjetu, socijalnu i dječju zaštitu, zdravlje i sport i mlade.

Konačno, nacionalne i lokalne vlasti treba da uspostave svrsishodne platforme za učinkovito partnerstvo i rad sa djecom i adolescentima, i da se prema njima odnose kao nosiocima prava i promjena, te da razvijaju programe koji pomažu u osiguravanju jednakih prava i mogućnosti za sve djevojčice i dječake. To podrazumijeva i da Crna Gora primjenjuje i operacionalizuje EU mehanizme podrške EU za djecu, kao što je Garancija za djecu, koja je od suštinskog značaja za rješavanje problema siromaštva i nejednakosti.

 

Izvor: Vijesti

Strana 4 od 131

Back to top