Disability
Četiri zlata za crnogorske sportiste
Od 22. do 24. septembra Beograd je biti domaćin četvrtih Međunarodnih sportskih igara osoba s invalidiitetom "Beograd open 2017". Crnu Goru su predstavljala 33 sportista u četiri sporta. Nastupili su košarkaši Košarkaškog kluba osoba s invaliditetom “Paramont” iz Podgorice, odbojkaši Kluba sjedeće odbojke “Set" iz Pljevalja, stonoteniseri Stonoteniskog kluba osoba s invaliditetom “Luča” iz Podgorice, kao i fudbalska ekipa učenika Resursnog centra za sluh i govor "Dr Peruta Ivanović" iz Kotora.
Crnogorski sportisti takmičenje su završili sa četiri zlatne medalje
Zlatna odličja osvojili su stonoteniserke podgoričke “Luče”, Slobodanka Gurešić u kategoriji 4, Milijana Ćirković u klasi 6 i plivač Delon Sejdović (Resursni centar Kotor) u trkama na 50 i 100 metara slobodnim stilom, u kategoriji osoba oštećenog sluha.
Odbojkaši kluba sjedeće odbojke “Set” bili su četvrti kao i fudbalska ekipa Resursnog centra za sluh i govor “Dr Peruta Ivanović” iz Kotora.
Organizator Međunarodnih sportskih igara bio je Beogradski sportski savez osoba s invaliditetom.
Pripremila: Anđela Miličić
Izvor: Dan, portal Vijesti
Radović na Evropskom prvenstvu u Lašku
Crnogorski paraolimpijac Filip Radović na stonoteniskom Evropskom prvenstvu, u slovenačkom Lašku, igraće u grupi D sa Čehom Ivanom Karabecom, Ircem Entonijem Dejvisom i Straškom Kocevskim iz Makedonije, odlučeno je juče žrijebom.
Laško će od danas do nedjelje biti domaćin Evropskog prvenstva u stonom tenisu za osobe s invaliditetom, a Radović će nastupiti četvrti put na šampionatu Evrope, u kategoriji SlO, u kojoj su prijavljena 23 stonotenisera.
Filip u Laskom brani bronzanu medalju, prvu u istoriji crnogorskog paraolimpizma, osvojenu u danskom Vejleu 2015. godine.
Radović će u prvom kolu, danas u 13.30 sati igrati sa Kocevskim, istog dana se sastaje sa veteranom Karabecom (21.45), osvajačem medalja sa najznačajnih takmičenja (između ostalog bio je i paraolimpijski šampion u Sidneju 2000. godine), dok sa Dejvisom igra u petak u 16.30 sati.
"Mogu reći da sam zadovoljan žrijebom. Imam kvalitet da ispunim cilj i prođem grupnu fazu, a onda je sve moguće. Daću sve od sebe", kazao je Radović.
Pobjednik grupe izboriće direktan plasman u četvrtfinale, dok će drugoplasirani plasman među osam najboljih pokušati da obezbijedi kroz osminu finala.
Pripremila: Anđela Miličić
Izvor: Vijesti
Bronza za Filipa!
Crnogorski paraolimpijac, Filip Radović osvojio je bronzanu medalju na Evropskom prvenstvu u stonom tenisu koje je organizovano od 29. septembra do 1. oktobra. u Laškom.
"Pobijedio sam dvojicu stonotenisera koji su igrali protiv mene i važili su za favorite, gledajući rang listu. U polufinalu sam izgubio od svjetskog "broja jedan", Poljaka Patrika Čajnovskog. Opravdao sam ulogu favorita, iako nijesam zadovoljan kako sam odigrao polufinale. Mogao sam više, ali sam se izgleda zadovoljio bronzanom medaljom. Mogao sam makar da napravim tenziju i meč učinim neizvjesnijim. Bez obzira na to, on je najbolji trenutno i čestitam mu na tituli", kazao je Radović.
Vjeruje da će nastaviti da napreduje i da će za dvije godine moći da igra ravnopravno sa Čajnovskim.
"Ne kažem da ću ga pobjeđivati, ali ću sigurno biti ravnopravniji. Nastaviću da radim i sa velikim ambicijama doći ću na Svjetsko prvenstvo u Celju naredne godine. I tada će mi biti cilj da prođem grupu. Poslije ćemo vidjeti. Biću godinu startiji i iskusniji", dodao je Radović.
Njegov trener, Nikolaj Lupulesku kazao je da se još jednom pokazalo da rad donosi rezultat.
"Ne žurimo, treniramo i rezultat dolazi. Medalja u Vejlu je došla iznenada, za Laško smo se spremali i potajno se nadali da je možemo osvojiti. Radović je napredovao, pokazao je mnogo i zasluženo došao do medalje. Nijesam nezadovoljan žrijebom, drago mi je što se susreo sa Čajnovskim, bila je to prilika da vidimo šta možemo protiv njega", kazao je Lupulesku.
On je istakao Radović u prvom setu nije bio na svom nivou, dok je u ostala dva pružio dobar otpor.
"Kvalitet Čajnovskog je došao do izražaja, vidjelo se u finalu da mu ne može niko trenutno uzeti titulu. Radimo na tome, nadam se da ćemo za dvije godine, na Paraolimpijskim igrama to uspjeti. Volio bih da se sretnemo sa njim i na Svjetskom prvenstvu, on nam je izazov", kazao je Lupulesku.
Pripremila: Anđela Miličić
Izvor: Portal Vijesti
Vrhunski rezultati crnogorskih paraolimpijaca se nastavljaju
Medaljom stonotenisera Filipa Radovića na Evropskom prvenstvu u Laškom nastavljen je kontinuitet vrhunskih rezultata crnogorskih paraolimpijaca na velikim međunarodnim takmičenjima. Radović je u Laškom osvojio bronzano odličje, drugo u svojoj karijeri.
Prezadovoljan je rezultatom u Laškom, navodeći da nije bilo lako ponoviti rezultat iz 2015.
"To su mnogi očekivali od mene, pogotovo što sam taj rezultat ostvario sa 15 godina. Imao sam dvije godine da napredujem, dok moji protivnici nemaju prostora za napredak, već samo da podizanje forme. Potajno sam se nadao da ću ponoviti rezultat", kazao je Radović. Smatra da je najveći korak bila pobjeda protiv Karabeca, četvrtog nosioca.
"U četvrtfinalu me je čekao Britanac, koji mi najviše odgovara od prvih 10 na rang listi. Žao mi je što u finalu nisam više namučio Čajnovskog, ali sam više nego zadovoljan nastupom u Laškom", istakao je Radović.
Njegov trener Nikolaj Lupulesku kazao je da je u Laškom ostvaren veliki uspjeh i da je opravdan ogroman rad svih u klubu.
"Za godinu nam slijedi Svjetsko prvenstvo, vjerujem da Radović već sada ima obezbijeđen nastup zahvaljujući bodovima osvojenim u Laškom. Ostaje nam da se dobro pripremimo i ostvarimo prvi cilj - da prođemo grupu. Turnir u Đenovi je nova šansa za medalju, po rejtingu je četvrti nosilac", kazao je Lupulesku.
Predsjednik Paraolimpijskog komiteta Crne Gore Igor Tomić je istakao da je u Laškom ostvaren još jedan sjajan rezultat.
"U Paraolimpijskom komitetu smo beskrajni ponosni na tebe, a rezultat nije samo tvoj, već cijelog paraolimpijskog pokreta, svih osoba s invaliditetom i cijele Crne Gore. Obaveza Paraolimpijskog komiteta biće, kao i do sada, da podrži svaki tvoj korak. Lupulesku je pokazao da nije samo vrhunski trener, to zna svjetska stonoteniska javnost, već pedagog i veliki čovjek, a za Filipa i drugi roditelj", rekao je Tomić.
On je kazao da nikada ne treba zaboraviti ni Radovićevog prvog trenera, Čeda Damjanovića.
"Radovićeva medalja je motiv više za sve sportiste sa invaliditetom, za njihovu potpunu inkluziju i integraciju, ujedno je i dokaz da svi imamo mogućnosti koje treba da dokažemo", kazao je Tomić.
Pripremila: Anđela Miličić
Izvor: portal Vijesti
Radović u top 10 svjetskih stonotenisera
Crnogorski stonoteniser Filip Radović po prvi put u karijeri je dospio u top 10 rang liste najboljih u oktobarskom rejtingu Međunarodne paraolimpijske stonoteniske federacije.
Filip Radović se poslije bronzane medalje osvojene na nedavnom Evropskom prvenstvu u Laškom našao na 10. mjestu rang liste seniora.
On je na rang listi igrača do 23. godine, treći igrač svijeta.
Pripremila: Anđela Miličić
Izvor: portal Vijesti
KULTURA BOGASTVA I RAZLIČITOSTI
Da li nekad u vrijeme dokolice razmišljate o temama koje su mučile grčke filozofe? Ah, da, nisam vas pitala da li znate šta je mučilo grčke filozofe. Oprostite, veoma nepristojno od ove gospođice. Pa dobro, između odnosa tijela i duše, svijeta ideja, supstance i društvenih klasa sigurno su razmišljali o različitosti svijeta koji ih okružuje. Da li je, zaista, jedino što nam je potrebno da bismo bili dobri filozofi sposobnost da se začudimo, kao što piše J.Gorden u knjizi „Sofiji svijet“? Sva djeca imaju tu sposobnost filozofa, da se začude tako jako da ih oči zabole od širenja pri ekspresiji iznenađenja. Možda se i ne čude tako strašno, djeca su spremnija da prihvate svijet oko sebe takav kakav jeste, za razliku od odraslih. To tako nazvano čudovište „čuđenje“ postaje dio svakodnevice, izraz nevjerice, nekad i neznanja i straha od nepoznatog. Rekao bi neki francuski pjesnik da je jedino čuđenje koje čovjek sebi treba da priušti-čuđenje odlasku ljubavnika iz toplog zagrljaja. Ali naši životi nisu poezija i nemaju svi lakoću poleta i svestranosti kao francuski pjesnici. Ne znam kako sam od fiozofa došla do francuskih pjesnika, njihovih ljubavnika i ni do čuđenja. No, ja moram priznati čitaocu da mi je to od početka bio plan i neću skrivati svoju namjeru. Da pišem jednu priču o čuđenju. Znam, čudan naziv, joščudnija tema, ali nemojte se i vi sad čuditi tome.
Ovo o čemu vam pisem... Sve je to počelo krajem prošlog vijeka(a ti čitaoče znaj da mislim na 20. vijek, jer vjerujem da će ovo čitati neko godinama kasnije) dakle, pamtim začuđena lica od tada. Slatke, lepljive izraze čuđenja komšinica, prodavačica, doktora, rođaka.Lica koja se čude kako mogu da se igram kao sva djeca. Lica svijetle puti, tamne, s izraženim crvenilom, lica sa pjegicama, savršeno nesavršena lica. Na stotine različitih lica sa razlicitim kosama, različitih konstitucija, različitih pogleda na svijet oko sebe. Kasnije, čudili su se kako mogu da idem u školu kao ostala djeca, kako to da pišem zadaće, da se igram školice i jurcam na školskom odmoru. Tu, na školskim odmorima bilo je različite djece. Mršavih djevojčica, visočijih dječaka, riđih, crnih, plavih, s uvijenom kosom, svi su bili različiti. Čudili su se kako mogu sve što želim. Sigurno se sad pitate kakva sam ja to bila pa su se ljudi toliko čudili. Iz ovog ugla mlade žene tvrdim, i nebo mi je svjedok, da sam zaista bila drugačija. Nisam bila drugačija zbog mog invaliditeta, zbog mojih naočara, mojih mogućnosti ili ograničenja. Bila sam kao ljudsko biće drugačija. To znači drugačija od svake druge djevojčice i svakog dječaka. Drugačija jer je svako od nas drugačiji, jedino to ne bih bila u slučaju da postoji još jedna ista ja. A kako je to nemoguće da postoji još jedna ja, potvrđujem sve te hipoteze iz djetinjstva. Hipoteze zasnovane na iskustvu da su me ljudi smatrali drugačijom, a u stvari,svi su oni bili drugačiji jedni od drugih. Različito, po prvi put, dobija oblik jednakog, kakav paradoks, zar ne? Ja jesam različita u moru različitih ljudi, ali obzirom na to da smo svi mi različiti znači da smo i jednaki jedni drugima. Malo luckasta teorija... Možda.
Da li to što su ljudi oko mene mogli dovoljno jako da se začude znači da su oni filozofi? Ne bih rekla. Ovo je priča koja vam se neće svidjeti, koju nećete dijeliti na društvenim mrežama i koju nećete prepričavati. Ovo je jedna ogoljena istina našeg društva. Ovo je priča o (ne)prihvatalju osoba s invaliditetom i gledanje kroz špijunke svojih kućnih vrata, stidite li se dok se krijete? Tako je u okruženju u kojem sam ja rasla, svaki vid invaliditeta je smatran fabričkom greškom. Čim ljudi vide da nešto nije kao što oni misle da treba da izgleda to smatraju greškom. Smatraju bolešću i razočaranjem za ljudski rod. Različitost tu znači biti neprihvaćen, smatran nesposobnim za život i predmetom sažalijevanja. Još uvijek bake iz komšiluka razmišljaju „čija li je kletva stigla“ i pitaju se „šta li će biti sa njom'. Još uvijek naše učiteljice odlaze s posla nezadovoljne jer im je u razredu dijete koje obilježavaju s „a što ga meni dadoše“ i roditelji koji savjetuju djeci da se klone djece s invaliditetom. Isti ti roditelji neposlušnoj djeci prijete rijecima: "Ako ne budeš slušao bićeš kao on ili ona" misleći na osobu s invaliditetom. A šta je s uhom, povući ga za uvo i izusti onaj odvratni ružni zvuk. Znate to svi, kao da izražavate želju da se to vama ne desi, da se vama ne desi invaliditet. Kao da je to nešto što se dešava, što se priziva, kao da je to neka bolest, invaliditet, na kraju krajeva, nije prelazan, ne brinite.
Taj zvuk dok povlačite svoju djecu za uho, to nije zvuk bola, to je zvuk razočaranja. To je zvuk brat blizanac pogledu iz mog djetinjstva, onom pogledu čuđenja. Jer u svim ovim primjerima ljudi s izrazom cuđenja posmatraju osobe sinvaliditetom kao drugačije od sebe na osnovu njihovog invaliditeta. A gdje je pravo da budem, da budemo drugačiji jer smo jedinstveni, jedini na ovoj planeti.
Mi kao nesto napredujemo, mijenjamo se i učimo da prihvatamo da invaliditet nije različitost o kojoj se nekad govorilo kao o bolesti, nemogućnosti, bezvrijednosti. Invaliditet nije različitost, invaliditet je stanje! Mi. A ko to mi? Mi, vi, oni, ti! Nije važno ko, da li stanovnici ove države, da li komšije, tete, bake, učiteljice, ljudi u prolazu. Nije važno ko. Važno je da izađemo iz tih okova prošlosti i budemo jednaki među jednakima.
Još jedno pitanje. Zašto krijete poglede, zašto ne pogledate u naša pomagala, zašto nas doživljavate toliko različitim od sebe? Bahato ste nas gurnuli u neku kategoriju, u neku fiokicu vašeg uma gdje caruje strah. To je strah od suočavanja, strah od nepoznatog.
Kad ljudi prevaziđu strahove znaće da bogastvo različitosti leži u nama samima, u našim dušama i našim pogledima na život, a ne u nemogućnostima. Bogastvo različitosti je u svima nama ko zna da ga iskaže. Moj pogled na svijet, moje ideje, moje želje, moja umjetnost, moj život nije isti iz dana u dan. Svaki dan je različit i to je ono što me čini srećnom da dočekam novi dan. Tako počinju promjene. Budite vaša promjena i prihvatite bogastvo različitosti zbilja kao bogastvo. Bogastvo jedinstvenosti. Sve teče i sve se mijenja, u tome je zlatna poluga različitosti. Neka nas sličnosti spajaju, a različitosti nikad ne razdvajaju.
Dragana Đokić
Ovaj tekst je objavljen u četvrtom broju časopisa DisabilityINFO, objavljenog u susret 5. maju, Evropskom danu samostalnog života.
Biti drugačiji, to je IN
Džek Ejers (25), trener iz Velike Britanije, pojavio se krajem aprila na Njujorškoj nedelji mode u Linkoln centru. Nosio je modele dizajnera Antonia Urcia. Tim povodom je postao prvi maneken s invaliditetom koji se pojavio na ovom prestižnom događaju.
"Sjajna je stvar biti prvi maneken s invaliditetom koji je učestvovao na Njujorškoj nedelji mode. Znam da je to velika stvar. Želio sam da pokažem da invaliditet ne mora da bude prepreka. Želim da me svi vide i da shvate da ovakvih modela mora da bude što više na modnoj pisti", rekao je on.
Aktivno se bavi fitnesom ima titulu ličnog trenera. Pored toga zavolio je i modu, i postao član agencije "Models for Diversity" (Modeli različitosti), koja promoviše modele s invaliditetom. Sa njom sarađuje i dizajner Antonio Urci.
"Čast mi je da budem dio ovog projekta. Ponosni smo što imamo šansu da pokažemo sve mogućnosti članova "Models of Diversity", rekao je dizajner.
Pripremila: Anđela Miličić
Izvor: žena.blic.rs
U Banja Luci počinje ronjenje za osobe s invaliditetom
Dvije žene, korisnice kolica, biće prve osobe s invaliditetom iz BiH, koje će po programu Međunarodnog Udruženja ronilaca s invaliditetom iz Slovenije – IAHD Adriatik proći obuku ronjenja. Udruženje obuku sprovodi u saradnji sa Ronilačkim klubom BUK iz Banja Luke.
“Počeo sam ovim da se bavim krajem ’80-ih godina prošlog vijeka, radeći na tome da osobe s invaliditetom ostvare svoje pravo na sve ono na šta i svi drugi imaju pravo. Osobe s invaliditetom moraju da se izbore za svoje mjesto u društvu”, objašnjava Branko Ravnak, predsjednik udruženja.
Naglašava da se u svijetu sve više razvijaju centri koji su pristupačni za osobe s invaliditetom i koji uključuju osobe s invaliditetom u udruženja koje pružaju, dajući im ravnopravan položaj. Do sada je radio na razvoju terapijskog, sportskog, ronjenja na dah, kao i discipline pucanja u metu pod vodom.
“Sve je manje tih pionirskih poduhvata u ronjenju, ali u regiji nema mnogo ronilaca. Ne postoji statistika ronilaca koji imaju invaliditet, jer se sve svodi na jednokratne projekte s kojima se priča završava, što je daleko od onoga što mi radimo. Ustanovili smo metod rada, koji obuhvata trenera, ronioca i asistenta, i koji kao takav može opstati i pružiti mogućnosti čak i za zapošljavanje osobama s invaliditetom”, objašnjava Ravnak.
U okviru projekta koji počinje u Banja Luci, trener Ronilačkog kluba BUK Branislav Rađević prošao je obuku u Sloveniji. “Razlika između uobičajene obuke i obuke za rad s osobama s invaliditetom suštinski je samo u procesu prebacivanja i pripreme osobe za ulazak u vodu, sve dok osoba s invaliditetetom koja polazi obuku ne postane samostalna da taj dio procesa obavlja sama. Ronjenje nakon ulaska u vodu i rad u vodi – nema razlike u odnosu na ronioce koji nemaju invaliditet”, ističe Rađević.
Sanja Jokić, jedna od polaznica, nada se novom iskustvu i očekuje da će na drugačiji način imati priliku da proba slobodu kretanja i nezavisnosti kroz ronjenje.
“I dok su trajale pripreme i razgovori o ovome, već sam sebe vidjela pod vodom. Biće to prvi put da nisam u kretanju ograničena barijerama, i nadam se da će biti zanimljivo”, kaže ona.
Pored nje, obuku će proći i Marija Bilčar. Obje su u ovo iskustvo ušle uz podršku prim. dr Snežane Kutlešić Stević, s kojom su sarađivale u toku rehabilitacije.
“Ideju sam dobila na seminarima, susrevši se s Brankom i njegovin radom, a razmišljajući u kontekstu onoga što inače radim u domenu hiperbaričnih komora. Mislim da će ovo povezivanje, struke sa jedne strane, rehabilitacije, eksperata u ronjenju kao sportu i eksperata u ronjenju za osobe s invaliditetom, biti iskorak. Počinjemo s onim što čini terapijsko ronjenje, a nastavljamo uz podršku šire zajednice, da preraste u više od toga. Osim toga, jako je važno da razbijemo predrasude da se roniocima koji imaju invaliditet može desiti bilo šta što se ne bi desilo bilo kojem roniocu. Na kraju, bitno je da osobama s invaliditetom pružimo jednaku mogućnost da se bave čim žele, što je moje trajno opredjeljenje”, rekla je Kutlešić-Stević.
Pripremila: Anđela Miličić
Izvor: www.mreza-mira.net
Papa Franjo plaća godišnji zakup privatne plaže za osobe s invaliditetom
Papa Franjo plaća godišnji zakup privatne plaže blizu Rima kako bi osobe s invaliditetom mogle da je koriste, tvrdi grupa “Work of Love” (Rad ljubavi") koja upravlja programom.
Grupa od 2012. godine iznajmljuje dio plaže “Little Madonna” (Mala Madona) koja ima potrebna pomagala kako bi joj mogle pristupiti osobe s invaliditetom.
Istovremeno, papa daje određenu sumu novca kako bi dao podršku projektu koji pomaže mladima s invaliditetom, a novac pokriva troškove godišnjeg zakupa plaže “Little Madonna”.
Grupa “Work of Love” u saopštenju na svojoj stranici je napisala da ih je donacija veoma iznenadila. Sveštenik Masimo Konsolar je kazao da plažu svake godine koriste stotine osoba s invaliditetom, a da se broj konstatno povećava.
Program vode volonteri među kojima su medicinski radnici i pomoćnici italijanskih paraolimpijaca u plivanju.
Pripremila: Anđela Miličić
Izvor: www.klix.ba
"Sačuvaj posljednji ples za mene"
Pjesma "Save the Last Dance for Me" (Sačuvaj posljednji ples za mene) postala je veliki hit 1960. u izvođenju Ben E. Kinga i benda "The Drifters". Malo je poznato da je tekstopisac, Dok Pomus, imao invaliditet (dječiju paralizu). Koristio je proteze i štake pri kretanju, potom i kolica i nije plesao. Pjesma je moćna, jer svako može da se poistovjeti sa protagonistom, otkrivanje lične istorije tekstopisca daje na značaju stihovima. Pomus je napisao ovu pjesmu svojoj ženi koja je voljela da odlazi na ples. Kada je slučajno našao neku pozivnicu za vjenčanje, uspomene su navrle. Sjetio se kako je na sopstvenom vjenčanju posmatrao svog brata dok pleše sa mladom. To ga je inspirisalo da na poleđini iste te pozivnice napiše stihove pjesme, za jednu noć.
U nekim djelovima pjesma odražava ranjivost i strah, a onda se preokreće u samouvjerene stihove sa erotskim nagovještajem, da bi na kraju razotkrila uzajamno povjerenje i povezanost. To je pjesma koja nas lako uvlači u svoj svijet, kako melodijom, tako i stihovima. Svako se suočava sa strahom da može biti ostavljen, jer to je univerzalno ljudsko iskustvo. Svako osjeća olakšanje i zahvalnost zbog srećnog kraja. Nesumnjivo, pjesma pokazuje kako iskustvo osobe s invaliditetom i situacije sa kojima se suočava, rasvijetljavaju opšta ljudska iskustva. U nastavku vam donosimo tekst pjesme:
Svaki ples možeš plesati sa onim tipom što te gleda s divljenjem,
dozvoli mu da te čvrsto drži.
Svaki svoj osmeh možeš uputiti onom čoveku koji te je
držao za ruku pod mesečinom.
Ali ne zaboravi ko te kući vodi i u čijem
naručju ćeš biti..
[…] idi i zabavi se.
Smej se i pevaj ali dok smo razdvojeni
nikom nemoj svoje srce dati.
A ne zaboravi ko te kući vodi i u čijem naručju ćeš biti.
Možeš plesati, samo nastavi do kraja noći i dok ne bude vrijeme da se krene.
Ako te bude pitao da li si sama, može li te kući otpratiti, moraš ga odbiti.
Jer, nemoj da zaboraviš ko te kući vodi i u čijem naručju ćeš biti.
Pripremila: Anđela Miličić