Željko

Željko

Prošlo je više od mjesec dana kako Ministarstvo rada i socijalnog staranja nije odgovorilo na Zahtjev za tumačenje zakonske regulative u vezi s pružanjem usluge podrške za život u zajednici - personalna asistencija. Uz navedeni Zahtjev smo uputili i molbu za organizovanje sastanka sa ministarkom Nišić i njenim timom, radi razrješenja ovog problema, međutim izostao je odgovor i na ovaj segment obraćanja.

Ovakav neodgovoran pristup Ministarstva direktno ugrožava prava osoba s invaliditetom, s obzirom na to da Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG), kao licencirani pružalac usluge, po međunarodnim standardima, više ne ispunjava pravno-formalne uslove (standarde) za pružanje usluge osobama s invaliditetom, koje centri za socijalni rad - nakon priznavanja prava - upućuju na UMHCG.

Da podsjetimo, UMHCG je licencu za pružanje Usluge podrške za život u zajednici - personalna asistencija, dobilo od strane Ministarstva rada i socijalnog staranja u februaru 2020, uz uvjerenje da će licenciranje usluge obezbijediti njenu održivost i potpuno finansiranje od strane države. U međuvremenu, država Crna Gora je uvela i participaciju za osobe s invaliditetom koje ostvaruju ovu uslugu, na način što ih je obavezala da, „u odnosu na svoje prihode”, učestvuju i u plaćanju usluge. Ova nepravedna praksa direktno krši princip ravnopravnosti i jednakosti, postavjljajući osobe s invaliditetom u nerazmjerno tešku finansijsku situaciju. Pritom se u prihode ubraja skoro svako „primanje koje ostvaruje pojedinac po bilo kojem osnovu“, izuzev - kada je riječ o personalnoj asistenciji - primanja ostvarenih po osnovu materijalnog obezbjeđenja i jednokratne novčane pomoći. 

Država je, jedini, izuzetak napravila za uslugu dnevnog boravka, na način što je propisala da troškove ove usluge u potpunosti snosi država, odnosno lokalna samouprava. 

Ova participacija se kreće u besmislene visine, stvarajući nepodnošljivo opterećenje za korisnike/ce. Tako, na primjer, u slučaju 176 sati personalne asistencije mjesečno (osam sati dnevno), i prihoda od 660,00 evra, participacija iznosi 585,24 evra. Ukoliko su prihodi 730,00 evra, participacija je 731,28, a ukoliko prihodi iznose 800,00 evra, participacija je 877,53. Dakle, participacija za uslugu je približna prihodima ili, za prihode od 730,00 evra i više, je i veća od samih prihoda, čime se ugrožava egzistencija i osobe s invaliditetom guraju u dodatno siromaštvo

Međutim, za obezbjeđivanje, pružanje i održivost Usluge, UMHCG nikada nije dobilo sredstva od države, ni iz budžeta, niti u 2023. kroz projekat kojim smo aplicirali u oblasti zaštite lica sa invaliditetom, iako su sredstva bila namijenjena i za licencirane pružaoce usluga. Naglašavamo da ovakav pristup stavlja u pitanje održivost same usluge personalne asistencije, i ostavlja trenutne i potencijalne buduće korinike/ce ove usluge bez mogućnosti da uslugu ostvare u praksi. 

Dodatno, UMHCG posjeduje i Program obuke za stručne radnike/ce, stručne saradnike/ce i saradnike/ce o usluzi personalne asistencije – značenje, standardi, uloge, prava i obaveze korisnika, saradnika, stručnih saradnika/ca i stručnih radnika/ca, koji je prvi put akreditovan kod Zavoda za socijalnu i dječju zaštitu u decembru 2018, a reakreditovan početkom 2024.  Međutim, centri za socijalni rad i druge institucije i ustanove socijalne i dječje zaštite nikada do sada nijesu naručili akreditovane programe obuke od strane UMHCG, uključujući ni Program obuke o usluzi personalne asistencije, dok redovno, i po više puta mjesečno, od nas traže podršku i pomoć u tumačenju odredbi, navodeći da istu nijesu dobili od nadležnog Ministarstva, a najskoriji zahtjevi odnosili su se i na to da UMHCG, kao licencirani pružalac usluge, sprovede procjenu potreba i izradi Plan pružanja usluge, kako bi centar donio Rješenje

Izostanak podrške UMHCG uslovio je činjenicu da od 20. februara 2024. nemamo stručnu/og radnicu/ka zbog čega nijesmo u mogućnosti da obezbijedimo dalje pružanje usluge, jer nemamo sredstava za zaradu, upravo zbog toga što država ne finansira Uslugu personalne asistencije na način na koji finansira neke druge usluge. 

Na ovo smo upozorili Ministarstvo rada i socijalnog staranja, u obraćanju od 5. februara ove godine i isto ponovili 22. febaruara, zbog izostanka odgovora na prvo obraćanje. Međutim, Ministarstvo nas do današnjeg dana nije udostojilo ni odgovora, a kamoli podrške i sprečavanja posljedica koje su nastupile. 

S obzirom na to da je ministarka Nišić, protekle sedmice, boravila u zvaničnoj posjeti SR Njemačkoj i njihovom Ministarstvu rada i socijalnog staranja, očekujemo da su je upoznali sa načinom na koji ova zemlja finansira usluge podrške za život u zajednici osobama s invaliditetom, uključujući posebno uslugu personalne asistencije. Naime, Njemačka je, pored Slovenije, jedna od zemalja koja ima najpozitivnije prakse kada je riječ o usluzi personalne asistencije. 

Na kraju, apelujemo na Ministarstvo rada i socijalnog staranja da preispita svoj pristup i preuzme odgovornost, osiguravajući potpuno finansiranje personalne asistencije i ispunjavanje međunarodnih standarda propisanih Konvencijom UN o pravima osoba s invaliditetom. Država mora preuzeti 100% troškova personalne asistencije, čime će direktno uticati na stvaranje pravičnog i ravnopravnog društva za sve građane/ke a ne samo one privilegovane. 

U Podgorici je, u petak, povodom Dana žena organizovan Osmomartovski marš pod sloganom Vrijeme je za pravdu. Poručeno je da je vrijeme za pravdu koja stoji iznad svih hijerarhija, za društvo koje ne diskriminše, ne marginalizuje i ne minimalizuje.

Aktivisti i aktivistkinje Centra za ženska prava okupili su se na Trgu nezavisnosti noseći transparente: Vrijeme je za hrabrost, Stop femicidu, Vrijeme je za ljubav, Stop mizoginiji, Pravda je odraz slobode, Žena je ženi most

Likovna umjetnica Tanja Markuš ukazala je na dugogodišnju borbu za zakone koji će suzbiti i kazniti diskriminaciju. Ona je kazala da te zakone danas imamo, ali da izostaje pravda.

Petnaest žena smo izgubili za pet godina. Izostaje pravda. Pitam se da li su velike riječi, sada kada krase govore mnogih koji ih suprotno tumače, izgubile smisao. Iz iskustva znamo da se promjene ne dešavaju preko noći, navela je Markuš.

Izvršna direktorica Udruženja mladih sa hendikepom Marina Vujačić kazala je da nijedna žena ne smije biti isključena iz borbe za ravnopravnost.

Ne smijemo zaboraviti da su neke od nas suočene sa izazovima. Neke od nas nisu doživljene kao žene. Ovim ženama se oduzima pravo da budu viđene kao samostalne i svestrane individue. Naša snaga, otpornost i ljubav ne smiju biti umanjene usljed strahova i nerazumijevanja društva. Žene sa invaliditetom imaju pravo na izbor, ljubav, samoodređenje, uključujući pravo na partnerske odnose i majčinstvo iako nam se često spočitava da, kao takve, ne možemo biti ni partnerke ni majke, kazala je Vujačić.

Marija Jovanović iz asocijacije Spektra poručila je da se za pravdu vrijedi boriti.

To nije utopijski ideal. Pomislila sam đe ja tačno živim i za šta se borim. Pomislila sam na prećutna silovanja, na Šejlu Bakiju, na glad, na siromaštvo, na Ukrajinu, na Palestinu, na genocid, đe ja tačno živim. Pomislila sam na one kojih nema, ono što je nama pravda njima više ništa ne znači i zamalo sam odustala. Ali u tom bolu i očaju vjerujem da možemo da pronađemo snagu i hrabrost da nastavimo da se borimo, navela je Jovanović.

Iz Centra za ženska prava je poručeno marširamo složno ka budućnosti u kojoj je pravda dostupna svima, ka svijetu u kojem ne sanjamo, već živimo ravnopravnost.

Međunarodni dan žena odjekuje glasovima koji su se kroz istoriju suprotstavili nepravdama i vodili nas putem dostojanstva i ravnopravnosti. Međutim, ovaj dan je i podsjetnik na glasove koje je nepravda utišala i koje nastavlja da guši, uprkos promjenama za koje smo se izborile, navode iz Centra za ženska prava.

Predsjednik Crne Gore Jakov Milatović posthumno je, povodom Međunarodnog dana žena, odlikovao Sofiju Klikovac Ordenom crnogorske zastave trećeg stepena koji se dodjeljuje za naročite zasluge za Crnu Goru.

Iz Kabineta Milatovića su kazali da je Klikovac bila doajen predškolskog vaspitanja i obrazovanja i „najpoznatija crnogorska majka“, kako su je mnogi nazivali zbog njenog višedecenijskog rada i herojske borbe za stvaranje uslova za zdrav rast i razvoj djece.

Bila je pokretač predškolskog obrazovanja u Crnoj Gori i osnivač prvih dječijih jaslica.

Klikovac je nakon 41 godine posvećenog rada za sobom je ostavila 17 objekata, jaslica i vrtića Javne ustanove „Ljubica Popović".

Kako je saopšteno iz Kabineta predsjednika, Milatović je Orden uručio njenoj ćerki Ani Klikovac.

Milatović je kazao da je legat Klikovac crnogorskom društvu nemjerljiv i da je ostao zauvijek vidan kroz oblikovanje velikog broja generacija, ali i kroz avangardna rješenja koja su ženama omogućile povratak na tržište rada i profesionalan razvoj.

Predsjednik Skupštine Crne Gore Andrija Mandić čestitao je 8. mart – Međunarodni Dan žena i poručio da su žene oduvijek bile stub našeg društva, očuvale porodice, ali i mir i stabilnost cijele zajednice u najtežim momentima naše istorije.

On je poručio da se bez snage i brige žena ne može graditi bolja budućnost.

Izvor: Glasamerike.me

Pripremila: Dajana Vuković

Predsjednik Opštine Kotor Vladimir Jokić najavio je otvaranje Dnevnog boravka za starija lica i lica sa invaliditetom tokom ove godine, na sastanku Skupštine Udruženja penzionera Kotor.

Učestvujući na skupu najstarijih sugrađana, predsjednik Opštine je podijelio sa njima svoja razmišljanja i ideje o budućem djelovanju i načinima na koje Opština može pomoći položaju kotorskih penzionera. Cilj je da se, u vremenu kada je većina sadržaja usmjerena na turizam, stvori prilika da najstariji sugrađani imaju svoja mjesta za okupljanja i druge aktivnosti, bez finansijskih opterećenja, saopšteno je iz Opštine Kotor.

Predsjednik Opštine Kotor potvrdio je da će javna uprava u svakom trenutku dati na korišćenje prostorije mjesnih zajednica za potrebe koje imaju mjesni odbori penzionera, a posebno je govorio o mogućnostima izgradnje stanova za ovu populaciju.

Skupštini je prisustvovao i predsjednik Saveza udruženja penzionera Crne Gore Branko Vešović koji je istakao da je rijedak slučaj da neki predsjednik Opštine prisustvuje ovakvim sastancima, zaključeno je iz Opštine Kotor.

Izvor: Primorski.me

Pripremila: Dajana Vuković

Osobe s invaliditetom kojima su potrebne usluge personalnih asistenata blokirale su jedan od ulaza u Gradsku upravu u Banjaluci, u srijedu, 28. februara 2024. i traže sastanak sa banjalučkim gradonačelnikom Draškom Stanivukovićem.

Njihovi zahtjevi su povećanje naknada za personalne asistente i isplatu zaostalih dugovanja iz decembra prošle godine.

Za nas personalna asistencija znači život. Od životne je važnosti, jer osnovne stvari ne možemo obavljati bez personalne asistencije, od ustajanja, lijeganja, toaleta. Tražimo samo da se cijena izjednači sa cijenom koju plaćaju za pomoć u kući, rekao je za Radio Slobodna Evropa Drago Novaković, korisnik personalne asistencije.

Drago živi sam, zaposlen je, a boji se da bi mogao ostati bez posla ukoliko ne bude bilo povećanja sredstava za plaćanje personalnih asistenata.

Personalni asistenti sa povećanjem minimalne plate sada imaju 900 maraka (450 evra). Konkurs stoji stalno otovoren, ali kad kažemo kolika je plata, niko ne želi da prihvati, jer ljudi mogu da rade jednostavnije poslove za tu platu, da budu dostavljači i slično, kaže Novaković.

Personalni asistenti finansiraju se iz budžeta Grada Banja Luka koji im nije uplatio sredstva za decembar.

U tom gradu trenutno postoje tri udruženja koja pružaju usluge personalne asistencije i to Gradska organizacija slijepih, Udruženje distrofičara, kao i humanitarna organizacija "Partner".

Prva dva najavljuju za 29. februar obustavu usluge, jer smatraju da sa postojećim novcem ne mogu nastaviti da rade.

Za decembar  prošle godine, Grad Banja Luka im duguje oko 80.000 maraka (oko 40.000 evra).

Udruženje slijepih mjesečno od grada za personalne asistente dobije 3. 000 maraka (oko 1.500 evra), a Udruženje distrofičara oko 19.000 maraka (oko 9.500 evra).

Osim problema sa kašnjenjem sredstava, ova udruženja upozoravaju i na problem cijene rada personalnih asistenata, posebno povećanjem minimalne plate.

Osobe sa invaliditetom protestuju u Gradskoj upravi Banjaluka

U budžetu za 2024. godinu nisu odobrena sredstva za povećanje izdvajanja za personalne asistente.

U Bosni i Hercegovini ne postoji zakon koji uređuje oblast personalne asistencije.

U Republici Srpskoj (RS) jednom od dva entiteta u BiH, Grad Banja Luka je ovo pitanje uredio posebnom odlukom. Osim Banje Luke, ova usluga se još koristi i u Prijedoru.

Personalni asistenti pružaju podršku u održavanju lične higijene, ishrani, oblačenju, obavljanju kućnih poslova, pohađanju fakulteta, boravku na radnom mjestu, u kupovini, javnom prevozu, tokom slobodnog vremena, organizacije dnevnih aktivnosti.

Izvor: Radio Slobodna Evropa

Pripremila: Dajana Vuković

Na Autobuskoj stanici "Merkur" u Budvi u periodu van sezone se trude da unaprijede, postojeće i dodaju nove sadržaje kako bi građani ali i turisti koji korsite njihove sadržaje bili zadovoljni.  Urađen je novi prilaz odnosno rampa za lica sa invaliditetom koja zadovoljava sve uslove, takođe postavljene su taktilne trake koje služe za navođenje  osoba s oštećenjem vida, a u saradnji sa Opštinom Budva zamijenjene su žardinjere i postavljeni stubići kako bi se dobilo više prostora na trotoaru.

Autobuska stanica u Budvi sada je u potpunosti prilagođena osobama sa invaliditetom, nudeći pristupačne prilaze koji omogućavaju prilaz i kretanje.

Mi uvijek gledamo da oplemenimo postojeće sadržaje i dodamo nove, da bismo što ljepše spremili i prilagodili za sezonu kako bi svi bili zadovoljni. Uradili smo novu rampu za prilaz lica sa invaliditetom i postavili taktilne trake, kazao je Veljko Mrvaljević direktor AS "Merkur", za emisiju Polis Televizije Budva.

Žardinjere zamijenje stubićima u saradnji sa Opštinom Budva
Ljeti je velika gužva zaustavljaju se ovdje svi uglavnom, fekrventno je, stubići su bolja opcija naročito za pješake i biće mnogo ljepše, istakao je on.

Više putnika nego prošle godine
Sada ima najviše đaka, studenata, ali tu su i Rusi i Ukrajinci pa je osjetan povećan broj putnika, ima malo manje polazaka nego u sezoni, svi putni pravci su frekventni i ima malo više putnika nego prošle godine, napominje Mrvaljević.

Autobusku stanicu zbog raznih sadržaja koje nudi rado posjećuju i građani i turisti i kada nemaju potrebu za njenom prvobitnom namjenom, zato je svako poboljšanje uslova značajno jer doprinosi boljem utisku posjetilaca.

 

Izvor: RTV Budva

Pripremila: Dajana Vuković

Usluga pristupačnog prevoza od vrata do vrata, namijenjenu za osobe s invaliditeom koje žive, rade i studiraju na teritoriji Glavnog grada kontinuirano se sprovodi posredstvom Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) uz finansijsku podršku Sekretarijata za socijalno staranje Glavnog grada Podgorice. Uslugu neposredno pruža D.O.O Siti taksi (City taxi).

Uslugom pristupačnog prevoza od vrata do vrata, želi se obezbijediti bolji kvalitet života osoba s invaliditetom, i prije svega, doprinijeti njihovoj većoj samostalnosti i učešću u zajednici.

Usluga se pruža u kontinuitetu, posredstvom dva vozila, bez naknade za korisnike/ce, radnim danima u periodu od 7.00h do 22.00h. Tokom 2023, ovu uslugu koristile su 144 osobe s invaliditetom.

Ovim putem pozivamo sve osobe s invaliditetom u Podgorici, koje nisu  trenutno korisnici/ce usluge, da nam se jave, kako bi popunile Upitnik i ispunile preduslov za korišćenje usluge pristupačnog prevoza.

Podsjećamo, servis pristupačnog prevoza od vrata do vrata za osobe s invaliditetom u Glavnom gradu Podgorici uspostavljen je kroz projekat Pristupačnim prevozom do promjena (Accessible drive (for) the change)! koji je finansiran uz podršku Evropske unije, kroz projekat  IPA II – Višegodišnji program akcije za Crnu Goru za zapošljavanje, obrazovanje i socijalnu politiku (Multi-annual Action Programme for Montenegro on Employment, Education and Social Policies), odnosno – grant u okviru poziva Podrška pružanju usluga socijalne i dječje zaštite (Support to Provision of Social and Child Protection Services) u čijoj je realizaciji Glavni grad Podgorica bio jedan od partnera. Nakon završetka projekta, Glavni grad je obezbijedio održivost ovog servisa, a Ugovor potpisan u 2023. traje do juna 2024.

NLB Banka nastavlja sa podrškom lokalnoj zajednici i projektima koji stvaraju jednake prilike za sve.

Ovoga puta, kako navode iz ove banke, podržali su javnu ustanovu Muzej i galerija Tivat.

Donirana sredstva biće iskorišćena za nabavku opreme, koja će omogućiti pristupačnost umjetničkih kolekcija ove ustanove osobama s invaliditetom, a posebno osobama s oštećenjem vida, sa ciljem obezbjeđivanja dostupnosti umjetnosti za sve kategorije društva.

Donaciju je u ime NLB Banke uručio Vojin Vuković i ona, kako su naglasili, predstavlja nastavak njihovog puta ka stvaranju inkluzivnijeg i pristupačnijeg okruženja za sve.

 

Izvor: NLBBanka

Pripremila: Dalida Rastoder

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) u proteklim mjesecima intezivno je radilo na pripremi dva programa obuke za stručne radnike, stručne saradnike i saradnike u oblasti socijalne i dječje zaštite, odnosno zaposlene u institucijama socijalne i dječje zaštite koje je akreditovalno, odnosno reakreditovalo, kod Zavoda za socijalnu i dječju zaštitu. Isti programi, bili su prethodno akreditovani na period od pet godina, odnosno od 2018. do 2023.

Prvi od njih, autorke Marina Vujačić, diplomirane sociološkinje, je Trening program za zaposlene u oblasti socijalne zaštite na opšte teme iz oblasti ljudskih prava djece s invaliditetom i osoba s invaliditetom koji je akreditovan kod Zavoda 30. januara 2024. na period od pet godina.

Ovaj Program obuke uključuje četiri osnovne teme iz oblasti ljudskih prava osoba s invaliditetom:

  • Jezik, terminologija i modeli pristupa invaliditetu;
  • Prava osoba s invaliditetom;
  • Filozofija samostang života (osnaživanje za samostalan život i usluge u zajednici)
  • Izjednačavanje mogućnosti za djecu s invaliditetom i odrasle osobe s invaliditetom.

Ova obuka pruža teorijska i praktična znanja, iskustva iz prakse i daje smjernice za rad s djecom i odraslim osobama s invaliditetom prilikom procjene, obezbjeđivanja, pružanja i nadgledanja usluga i mjera podrške za ravnopravan i dostojanstven život koji uvažava različitost, i uključenost u zajednici, odrastanje u zdravom okruženju i osnaživanje za samostalan život. Ona daje mogućnost stručnim radnicima i stručnim saradnicima da adekvatnije sagledaju okolnosti i potrebe korisnika, da adekvatnije procijene individualne potrebe i uticaj socijalnog okruženja i predlože i omoguće najadekvatnije mjere, akcije i usluge koje će dostići najefektivnije ishode i rezultate.

Program je osmišljen tako da svojim metodama rada podstiče učesnike/ce na aktivno učešće, razmjenu iskustava i ideja što će dalje osigurati da pripadnici/e ciljne grupe obuke dobiju priliku da iskuse situacije koje se dešavaju ili se mogu desiti u toku procesa rada.

Nakon trodnevne obuke, polaznici obuke dobijaju sertifikat o uspješnosti pohađanja iste.

Rješenjem o obnavljanju akreditovanog programa, Obuka za stručne radnike/ce, stručne saradnike/ce i saradnike/ce o usluzi personalne asistencije – značenje, standardi, uloge, prava i obaveze korisnika, saradnika, stručnih saradnika/ca i stručnih radnika/ca, obnavlja se na period od pet godina, od 26. decembra 2023.

Personalna asistencija je usluga podrške za život u zajednici, za čije usmjereno, ciljano, koordinisano, stručno i kvalitetno planiranje, obezbjeđivanje, pružanje, korišćenje, nadgledanje, kontrolu i praćenje, nisu dovoljna samo specifična znanja, vještine i alati korisnika, već su neophodne vještine i znanja saradnika (personalnih asistenata/kinja), ali isto tako i stručnih saradnika/ca i stručnih radnika/ca.

Kada govorimo o ulozi stručni/e radnici/e su zaposleni u državnom organu (Član 123 Zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti), koji obezbjeđuje uslugu, a njihova uloga odnosi se na planiranje, obezbjeđenje i kontrolu usluge. Dok se uloga stručnih saradnika/ca, kao zaposlenih kod pružaoca usluge, odnosi se na nagledanje i kontrolu pružanja usluge i poštovanja standarda, zakonskih normi, i ugovorenih obaveza za potrebe pružaoca usluge.

Stručni radnici/e su medijatori između korsnika asistencije i personalnih asistenata/kinja, a istovremeno su kontakt osobe između pružaoca usluge i organa državne uprave koji obezbjeđuje pravo za korisnika.

Tokom rada će se primjenjivati različite metode rada s naručitim akcentom na podsticanje učesnika/ica na aktivno učešće, razmjenu iskustava i ideja. Među korišćenim metodama su prezentacija, interaktivni input, individualni i grupni rad te rad u parovima, igra uloga, interaktivne igre, bujica ideja, facilitirana diskusija i studije slučaja. Ovakvim metodom rada će se osigurati da pripadnici/e sve četiri ciljne grupe obuke dobiju priliku da iskuse situacije koje se mogu ili će se sigurno desiti pri korišćenju, pružanju, praćenju i nadgledanju usluge personalne asistencije.

Obuka za svaku ciljnu grupu traje tri dana, dok cjelokupni ciklus obuke za sve ciljne grupe ukupno traje četiri dana. Na prvom danu obuke mogu učestvovati pripadnici/e sve četiri ciljne grupe, dok na preostala tri dana obuke učestvuju predstavnici/e dvije ili tri ciljne grupe.

Autori, odnosno autorke ovog programa obuke su bivši i sadašnji zaposleni UMHCG, prepoznati aktivisti/kinje za prava osoba s invaliditetom: pok. Milan Šaranović, pok Milenko Vojičić, Miroslava – Mima Ivanović i Marina Vujačić.

Osobe s invaliditetom i dalje se suočavaju sa teškoćama po pitanju zapošljavanja i učestvovanja u društvenom, kulturnom i zabavnom životu i nemogućnošću da posjećuju institucije i ustanove zbog njihove nepristupačnosti, kaže u razgovoru za „Dan“ Blagoje Šturanović, direktor NVOMozaik“ i jedan od predstavnika kluba za osobe s invaliditetom, Social club ADAPT, otvorenog u okviru istoimenog projekta.

Šturanović smatra da je položaj i status osoba s invaliditetom generalno loš u Crnoj Gori, pa tako i u Nikšiću.

Ima pomaka, ali još uvijek ima puno prostora za napredovanje. Pristupačnost je na veoma niskom nivou, što je pokazala i naša prošlogodišnja analiza. U Nikšiću nema poptuno pristupačne institucije i ustanove, a kamoli privatnog objekta. Nevjerovatno je da jedan korisnik kolica u 21. vijeku ne može da samostalno ode u neku ustanovu, završi svoju obavezu i učestvuje u društvenom životu kao svi ostali – ističe Šturanović.

Od analize koju su sproveli u toku ljeta do danas nema većeg pomaka, osim jednog ugositeljskog objekta u centru grada sa kojim su sproveli projekat u okviru kojeg je postavljena pristupna rampa za korisnike kolica.

To pokazuje da je potrebno samo malo dobre volje i malo sredstava kako bi se omogućila pristupačnost za sve – kaže Šturanović.

On dodaje da nemaju konkretne brojke kada je u pitanju zaposlenost osoba s invaliditetom u institucijama i da je problem što u Crnoj Gori ne postoji registar osoba s invaliditetom, niti podaci kojima mogu raspolagati i koristiti ih za istraživanja i planove.

Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, znamo da oko 10 do 12 odsto populacije u državi čine osobe s invaliditetom, što nam govori da ih u Nikšiću imamo oko 6.000. Konkretniji podaci bi nam dosta pomogli, posebno u oblasti zapošljavanja. Nema puno zaposlenih osoba s invaliditetom. U prilog tome govori činjenica da ih nema ni na mjestima gdje bi baš trebalo da rade, kao što su sekretarijati za socijalno staranje i Centar za socijalni rad. Osobe s invaliditetom najbolje znaju kako da se ponašaju i rade svoj posao sa drugim osobama s invaliditetom, jer smo svi u istoj situaciji – ukazuje Šturanović i podsjeća na Savjet za brigu osoba s invaliditetom, gdje su radili zaposleni koji ne poznaju tematiku i nemaju senzibilnosti za rješavanje određenih problema.

Naš sagovornik naglašava da imaju dobru saradnju sa Opštinom Nikšić i da uvijek dobiju podršku za svoje inicijative.

Jedna je bila da se omogući pristupačan prevoz za korinike kolica. Radi se o besplatnom servisu i ovom prilikom pozivam sugrađane da se prijave da ga koriste. To je prva usluga koju je budžetirala Opština Nikšić. Ova usluga i „Videći pratilac“, koju sprovodi Organizacija slijepih, prvi su socijalni servisi koji se budžetiraju, i to je pomak – rekao je Šturanović.

Druga inicijativa je formiranje Savjeta za osobe s invaliditetom, koje je u toku, a što će biti preteča najavljenog novog i izdvojenog Sekretarijata za osobe s invaliditetom u Opštini Nikšić, što Šturanović smatra značajnim korakom. Smatra i da sadašnji Sekretarijat za sport, mlade i socijalno staranje nema dovoljno sredstava ni angažmana po pitanju osoba s invaliditetom.

U Savjetu bi se donosile sve odluke za osobe s invaliditetom i u njemu bi moralo učestvovati što više osoba s invaliditetom i predstavnika NVO, jer mi imamo i kapacitet i znanje da unaprijedimo život osoba s invaliditetom – kazao je Šturanović.

Ističe da je u toku i izrada Akcionog plana za osobe s invaliditetom, bitnog strateškog dokumenta u kojem će, u saradnji sa ostalim predstavnicima NVO u Nikšiću i savjetnicima Opštine, navesti sve što je potrebno rješavati u narednom periodu, posebno u segmentu povlačenja sredstava od ministarstava, države i Evropske unije (EU) kroz projekte.

U klubu 30 članova

Novootvoreni klub za osobe s invaliditetom u Nikšiću trenutno broji oko 30 aktivnih članova različitih generacija.

To je mjesto gdje pružamo psiho-socijalnu podršku i bavimo se raznovrsnim kreativnim aktivnostima. Ovom prilikom pozivamo sve da nam se pridruže i ostvare svoja prava. Sarađujemo sa dosta privatnika i postoji mogućnost zapošljavanja, a to je ono na čemu posebno radimo – ističe Šturanović i dodaje da imaju i novi servis za pravno savjetovanje.

Borba sa sistemom

Posmatranje osoba s invaliditetom kroz medicinski pristup kao osoba koje su bolesne predstavlja zastarjeli pristup, ali i dalje postoji, i to je borba sa sistemom od koje mnogi odustaju. I u zdravstvu i u socijalnom sektoru postoji taj pristup i nikako da se shvati da osobe s invaliditetom imaju velike kapacitete, znanje i mogućnosti i da mogu dati doprinos društvu, kaže Šturanović.

Izvor: RTV Nikšić

Pripremila: Dajana Vuković

Šta će biti sa njenim sinom nakon njene smrti, najveća je životna briga i problem Aide Hrnjić, majke dječaka s autizmom.

Tretman osoba s invaliditetom u institucijama je višegodišnja tema, a nakon što je javnosti objelodanjen odnos zaposlenih prema „štićenicima“ Zavoda Pazarić. Vezanje „štićenika“ za radijatore je posebno uzdrmalo javnost, a ponajviše porodice osoba koje su u riziku da nakon smrti roditelja ili staratelja završe u instituciji.

Anur konkretno ima sestru i ona je sigurna u to da će se poslije naše (supruga i nje) smrti brinuti o njemu. Eh sad… šta je kome sudbina i kad, teško je to procijeniti“, priča Anurova majka.

Osoba s razvojnim teškoćama ili s invaliditetom nakon smrti roditelja često bude osuđena na život u ustanovi, iako mnogi od njih imaju potencijal za samostalan život ili život u zajednici.

Kakav je život u zajednici zna Adnan Ahmetović koji je u zavodu Drin u Fojnici proveo 13 godina.

„U zavodu je teško, vjerujte. Može se izaći samo ukoliko si sposoban, socijalni radnik ti da papir da se možeš kretati od 9 do 12  časova. I dole je bilo dobro u neku ruku, u neku nije“, priča nam Adnan.

Sada već pet godina živi van institucije i kaže da je to neuporedivo bolje. Dok razgovaramo Adnan priprema sastojke za grah. Često kuha, a nije mu teško ni pranje veša i čišćenje svog novog doma. Nakon odlaska u instituciju nije mogao pretpostaviti da će jednog dana živjeti drugačije.

„Nakon 13 godina života u zavodu upoznao sam druga koji je trebao ići u Sumero, dao mi je vizitku u nadi da bih ja mogao doći. Tri mjeseca sam razmišljao, 15 dana sam čekao odgovor nakon čega su me primili u zajednicu. Meni je krenulo baš dobro, bio sam dobar. Mada sam i sada za neke dobar, za neke nisam. Uglavnom, dobro mi je ovdje“, priča Adnan.

Nije se u potpunosti osamostalio, ali uz podršku asistenata živi u stambenoj zajednici u okviru SUMERO programa Stanovanje u zajednici uz podršku sa tri cimera u Vogošći.

„Ovo je puno bolje rješenje nego zavod. Ja sam bio u poluotvorenom tipu zavoda. Meni je ovdje super, pomaže mi asistent, pomaže mi društvo, prijatelji. Uglavnom super, vjerujte“, govori nam Adnan s osmijehom na licu zadovoljan životom u zajednici.

Zadovoljan je i svojim cimerima. Jedan od njih je i Ahmedin Avdić iz Hadžića koji je u Sumero došao prije nekoliko mjeseci nakon smrti majke. Bio je bez usvojenih vještina, nije mogao skoro ništa samostalno raditi, ali uz pomoć asistenata svakim danom je sve samostalniji. Ahmedin je imao sreće, nije završio u zavodu ili nekoj drugoj instituciji jer je nadležni centar za socijalni rad prije odluke o smještaju u instituciju kontaktirao Sumero. Ahmedinu je tako dana šansa za život u zajednici zahvaljujući projektu deinstitucionalizacije koji Savez Sumero provodi od 2012.

„Sve ide po planu, sve je kako treba, a volio bih nekako da se vratim kući. Tu sam i odrastao. Tu me svi znaju“, priča nam Ahmedin.

Familija, komšije i prijatelji su mu, dodaje, velika podrška i vjeruje da će nakon osposobljavanja u Sumeru biti sposoban za život u svojoj kući.

„Vidim napredak, lagano idem, polako, nemam nikakvih problema ovdje, niko me ne dira, sve je okej. Imam porodicu u Švedskoj koja me podržava u ovome što radim, imam brata u Francuskoj“, ponosno govori Ahmedin.

Kada završi svoje obaveze u zajednici u kojoj živi često izađe vani, prošeta ili ode na kafu sa prijateljima. Za nekoliko mjeseci u Sumeru ostvario je veliki napredak.  

„Nisam znao prati suđe, nisam znao mnogo stvari dok nisam ovdje došao. Rodica me nagovorila da dođem ovdje, tako sam i došao“, dodaje Ahmedin.

Njegova aistentica Saliha Saračević-Bulbul koju svi od milja zovu Seka kaže da je Ahmedinov napredak za samo nekoliko mjeseci vidljiv, ali još nedovoljan za samostalan život.

„Kada je došao u Sumero, Ahmedin nije imao usvojenih vještina, nije znao da održava ličnu higijenu, bila mu je potrebna stalna podrška da mu se kaže kako da se umije, kako da opere, nije znao koristiti kućanske aparate. Vremenom je to počelo usvajati. On sada stavi veš u mašinu, mi uključimo. Još ne zna u potpunosti sam, nekad zbrka sve brojeve“, govori Ahmedinova asistentica.

Ahmedin jedva čeka da se vrati kući, ali njegova sistentica kaže da će morati još malo sačekati jer je proces osposobljavanja u nekim slučajevima sporiji.

„Napredovao  je u ličnoj higijeni, tu mu ne treba nikakva podrška, sada sam ode okupa se, opere zube. Nije mu više potrebna ta stalna podrška. Njemu je podrška najviše potrebna kad izađe vani. On se može samostalno kretati, ali pošto ima problema sa nogom, par puta je pao. Često idu na druženja, na kafu, na kolače“, dodaje Saračević-Bulbul.

Dodaje da Ahmedinu često u posjetu dolazi robina koja je bila protiv opcije da život nastavi u zavodu u kojem, kaže Saračević-Bulbul, ne bi ništa naučio.

„Njegova porodica se jako trudila da Ahmedin dođe u Sumero. Mislim da je ovo jako dobro za Ahmedina, za njegov napredak. Šta može naučiti u zavodu, ništa. Kad ode u zavod, ostaje u zavodu“, dodaje Saračević-Bulbul.  

Život u Sumeru predstavlja novu priliku, aktivniji, sretniji i normalniji život.

Adnan je bio u zavodu. On jako dobro zna kako je tamo. Ovdje imaju jednostavno svoju slobodu. Samostalan izbor hrane, samostalno peru svoj veš, sve je drugačije.“

Asistentica u savezu Sumero kaže da ne zna šta bi se desilo sa stotinama osobama koje su prošle proces prevencije institucionalizacije odnosni deinstitucionalizacije ili su aktivni korisnici programa Stanovanje u zajednici uz podršku da nije Sumera.

„Ja radim jako dugo ovdje, mislim da sam jako, jako puno pomogla svojom podrškom mnogima da se osamostale. Svi dođu bez usvojenih navika, neki su došli iz doma, neki iz zavoda. Nisu imali osnovne navike lične higijene, da samostalno kuhaju, neki čak nisu samostalno mogli ni izlaziti vani“, priča na Saračević-Bulbul.

Haris Haverić, direktor Saveza Sumero, kaže da je ogromna potreba svake porodice koja ima dijete s invaliditetom da dugoročno zna na koji način i gdje će to dijete kada bude zreo čovjek živjeti i dalje se razvijati.

„Taj prirodni izvorni problem koji smo s ovim modelom dijelom riješili, je da roditelj, bez obzira kojeg je uzrasta dijete, može vidjeti i zajedno modulirati gdje i na koji način će njegovo dijete kad već bude zrelo biti i živjeti. Tako da smo mi zahvaljujući znanju koje smo prikupljali u zemljama EU, u Češkoj, Hrvatskoj, Velikoj Britaniji, Austriji modulirali i pripremili za bosansko-hercegovačke uslove od zakonskih rješenja do društvenog okruženja i našeg mentaliteta“, kaže Haverić.

Projekat se provodi u partnerstvu sa 20 lokalnih zajednica, za 150 ljudi koji žive život dostojan čovjeka u ovom programu. No, i dalje je sve od idealnog.

„Nažalost mnogo toga zavisi od donosioca odluka pa dijelom i od familije, još uvijek svijest nije dovoljno razvijena i ide se linijom manjeg otpora - da će država nekome nešto riješiti a uglavnom se to ne dešava i kada se ne razmišlja dugoročno i razvojno, osoba s invaliditetom, naročito osobe sa intelektualnim teškoćama završavaju u zavodima za smještaj osoba s invaliditetom. Kada se duboko pogleda ključna je svijest ljudi u okolnim lokalnim zajednicama od donosioca odluka pa do porodica, da samo svjesno razmišlja o svojim sugrađanima i ponudi rješenje za život ove populacije u toj lokalnoj zajednici“, dodaje Haverić.

Model je krenuo u implementaciju 2012. i u početku se fokusirao na treninge, istraživanje, edukacije saradnika i volontera. Već 2014. preveniran je prvi odlazak u instituciju. Iako je proces deinstitucionalizacije i prevencije institucionalizacije često poistovijećen, oni se bitno razlikuju. U prvom slučaju se osoba povlači iz institucija, a u drugom se sprečava da tamo uopšte i završi.

„Proces zaustavljanja odlaska je jedno,  a proces da se vrati korisnik nazad u zajednicu je puno teži i to je drugi proces. Prevencija je važna da se zaustavi odlazak zato što koliko god mi radili, ako se prevencija ne uradi na pravi način, mi ćemo stalno i uvijek iznova gasiti samo požar koji gori“, napominje Haverić.

Sjeća se prvog slučaja od prije 10 godina kada su prvi put spriječili odlazak osobe s invaliditetom u instituciju. Sumeru se tada javila tetka momka s intelektualnim teškoćama čija je majka teško oboljela.

„Tada smo se u pravom smislu pokrenuli, otvorili stambenu zajednicu na Grbavici i za još nekolicinu korisnika, zajedno sa tim momkom, obezbijedili prve podrške, stanovanje, kulturna dešavanja, sve ono što bi tom momku trebalo zajedno sa njegovim sustanarima. Jako smo ponosni na tu odluku u tom trenutku. “

Model funkcioniše u skladu sa propisanim zakonskim rješenjima gdje je, naravno, prije svega važna dobra volja osobe sa intelektualnim teškoćama i njegovih staratelja, porodice. Nakon odluke i pristanka za učešće u programu, druga faza je procjena osnovnih životnih potreba- osobe te usvajanje osnovnih životnih vještina.

Treća faza jeste rad sa njim kada dođe kod nas. U 99% slučajeva prolaze faze i ide u sledeći korak, a to je da vidimo njegove preostale sposobnosti i vještine, da vidimo da li on može da ide na rehabilitaciju, da li može da ide u vjerske zajednice, na kulturna i druga dešavanja. Pokušavamo koliko nam njegove mogućnosti dozvoljavaju, da ga uključujemo u sve društvene tokove. Naročito smo fokusirani na oblast rehabilitacije i zapošljavanja, objašnjava Haverić model po kojem se sprečava odlazak osoba u instituciju.

Neki su se nakon boravka u zajednici u potpunosti osamostalili i započeli život izvan programa i bez asistenta tako da se neki i ožene, udaju, odnosno izađu iz programa osnaženi, osposobljeni da žive bez ikakve socijalne ili bilo koje druge podrške“, objašnjava Haverić.

Osim Sumera koji služi kao svojevrsna platforma u program su uključeni Centar za socijalni rad, centri za mentalno zdravlje, opština ili grad koji ima mogućnost da dodijeli stan ukoliko ima kapaciteta, Ministarstva rada i socijalne polike, zavodi i službe za zapošljavanje osoba, Fond za profesionalnu rehabilitaciju i druge institucije.

Osobe s invaliditetom u lokalnim zajednicama odnosno_ osobe koje su van ustanova ne koriste javne zdravstvene ustanove ekskluzivno kao što je to slučaj kada su u ustanovama, već inkluzivno.

„Vi ste sigurno vidjeli u vašem gradu nekog korisnika koji koristi Dom zdravlja isto kao i vi, samo što ni jedan ne koristi nešto kako biste ga vi mogli prepoznati, on je punopravni građanin, najčešće se i ne legitimiše kao osoba s invaliditetom nego kao i svi ostali. Čekaju u redu, ništa preko reda, ništa ekskluzivno“, dodaje Haverić.

Ovaj model ima tri stuba finansiranja: međunarodni donatorski fondovi, donacije domaćih i međunarodnih kompanija i institucije vlasti.

U cijelom procesu ključna je uloga asistenata, posebno u prvim danima ulaska korisnika u program.

Saračević-Bulbul, je jedna od asistentica za podršku sa kojom osobe koje žive u zajednici provode najviše vremena. Ona je njihov putokaz, korektiv, a često i osoba koja im daje savjete za svakodnevni život.

„Oni su povodljivi, ljudi njima mogu manipulisati. Vjeruju svima i onda ih najviše savjetujem, svakodnevno razgovaram s njima, da trebaju voditi računa, nikome ne smiju vjerovati koga ne poznaju. Najveći je rizik da osobe koje koriste terapiju, konzumiraju alkohol“, kaže Saračević Bulbul.

Iako je mnogima promijenio život, ovaj model nije savršen i ima svoje nedostatke. Prvi je što država ne preuzima odgovornost koju je preuzela potpisivanjem brojnih konvencija o pravima osoba s invaliditetom. Funkcionisanje modela otežava i podijeljena nadležnost između države, eniteta, kantona i opština.

„Organizacija kao Sumero mora sa svakom lokalnom zajednicom ili kantonom kao sa posebnim subjektom, da ne kažem posebnom državom, razgovarati, pregovarati, lobirati umjesto kao što je to bilo u Republici Hrvatskoj sa jednom vladom, jednim ministarstvom, gdje se donese odluka i to bude implementirano na čitavu Hrvatsku, od Osjeka do Dubrovnika. U BiH to nije slučaj, već se puno više energije, napora, znanja troši da se sva ova postignuća urade, a to je jako mukotrpan, dug proces. To je jedan od izazova na koji mi ne možemo uticati“, dodaje Haverić.

Problem je i što BiH kaska na putu ka EU pa ne može, poput Hrvatske, pristupiti brojnim fondovima EU.

Hrvatska je koristila ogromne resurse EU da bi procesi prevencije institucionalizacije i deinstitucionalizacije zaživjeli, mi to nemamo, već mi moramo da se obraćamo svakom pojedinačnom donatoru, kompaniji, pozive na projekte i na neki način donositi resurse, da bi se program razvijao širom BiH u odnosu kako je to u Hrvatskoj gdje je išlo prilično dobro i brzo. Ovdje, država kaska u evropskim integracionim procesima. Ali ipak mogu reći da smo, i ovako kako jeste, dosta ispred Srbije, Crne Gore i Makedonije“, priča Haverić.

Resurse je uvijek teško obezbijediti, ali je to često manji problem u odnosu na stereotipe i predrasude koje postoje prema ovoj populaciji odnosno obezbijediti da im status bude jednak kao i svim ostalim ljudima“, pojašnjava Haverić.

„Svijest javnosti, i komentari „ma šta će oni ovdje, njima je dom zavo“, to je najveći problem. Nije lako naći sredstva, ali je lakše nego prodrijeti do svijesti naših sugrađana.

Model koji gradi Sumero se širi, ima svoju dinamiku i ne može se desiti, kao u nekim zemljama, da korisnici budu prepušteni sami sebi.

„To se dešava često u zemljama u regiji gdje, kada se završi projekat dovodi se u pitanje njihov status, za razliku od BiH modela gdje je koncept napravljen da kada osoba uđe u program, ona može samo otići u samostalan život, ne može ostati nepokriven podrškom. Još jedna od pozitivnih strana ovog modela u BiH jeste jedno veliko međunarodno priznanje koje smo dobili u zgradi UN-a, u Beču 2018“, dodaje Haverić.

„Stalno ponavljamo, nije smisao da sve i svuda bude Sumero jer je nemoguće, bez obzira koliko mi imamo resursa, nemoguće je da dođemo u svaku lokalnu zajednicu i za svakog korisnika obezbijedimo podršku i program života u zajednici.

 

Institucije moraju raditi više

 

U Kantonalnom centru za socijalni rad Sarajevo kažu uposlenici službi socijalne zaštite u okviru svojih redovnih aktivnosti pokušavaju prevenirati institucionalizaciju osoba s invaliditetom na način da se najprije ispita da li unutar porodice korisnika/ca postoje srodnici koji bi mogli prihvati i na adekvatan način voditi brigu o njemu/njoj.

„Ukoliko korisnik nema takvih srodnika pokušava se ponaći hraniteljska porodica koja bi ga/je bila spremna prihvatiti na smještaj. Institucionalizacija osoba sa intelektualnim teškoćama se također prevenira i zbrinjavanjem takvih korisnika u Sumero, a što podrazumjeva život osoba s intelektualnim teškoćama u lokalnoj zajednici uz podršku asistenata i drugog osoblja“, kaže nam Mahir Delić, direktor kantonalnog Centra za socijalni rad.

Kažu da su do sada nekoliko puta brzom reakcijom uspjeli prevenirati slanje građana u ustanove.

„Najviše je slučajeva u kojima se institucionalizacija prevenira životom korisnika u zajednici uz podršku Sumera. Zaključno sa stanjem na dan 31.12. 2023. godine na takav način su zbrinute 43 osobe“, dodaje Delić.

Oko 1200 osoba s invaliditetom je smješteno u ustanove socijalne zaštite čiji je osnivač Federacija Bosne i Herecegovine.

Podaci o smještaju u ustanovama i organizacijama na Kantonalnom i općinskom nivou se redovno ne ažuriraju.

U porastu je broj usluga stanovanja u zajednici koje organizuju same ustanove socijalne zaštite ali i nevladine organizacije poput SUMERA. Procjena je da godišnje oko 10% korisnika bude ili reintegrisano u porodice, hraniteljstvo ili nove usluge smještaja u zajednici.

Federalno ministarstvo rada i socijalne politike je po prvi put na pravi način prepoznalo značaj deinstitucionalizacije i prevencije institucionalizacije pa su u budžetu planirali sredstva za ovakve projekte.

„Ovaj tip podrške prepoznali smo u budžetu za 2024. godinu kroz posebnu stavku za deinsdtitucionalizaciju ukupnog iznosa milion KM, što je samo početak i pokazatelj ozbiljnosti ovog ministarstva kad je u pitanju deinstitucionalizacija. Pokrenuli smo i niz drugih aktivnosti za koje se nadamo da će zaživjeti i da ćemo vas blagovremeno o njima informisati“, kaže resorni ministar Adnan Delić.

U tri federalne ustanove socijalnog zbrinjavanja (Pazarić, Drin, Bakovići) u prošloj godini bilo je  smješteno oko 1200 osoba.

„Od čega: Trenutno u Ustanovi Bakovići imamo 340 osoba na smještaju od toga 62 živi u Stanovanju u zajednici (van institucije). Imamo tri stana u Kiseljaku, kuću u Fojnici sa dvije stambene jedinice, kuću u Bakovićima također sa dvije stambene jedinice, kuću u Gojevićima sa dvije stambene jedinice, te socijalno naselje Gojevići. Od 2014 godine do danas iz Bakovića je otpušteno 66 osoba, neki su otišli svojim kućama, a neki u Sumero“, dodaje Delić.

U Drinu trenutno boravi 490 korisnika, od čega je njih 80 smješteno u devet kuća u lokalnoj zajednici koje su u vlasništvu ustanove Drin. Od 2019. do 2023. u Sumero premješteno je 11 korisnika, dok su 43 korisnika otpuštena po drugom osnovu.

„Dakle, naše ustanove također već neko vrijeme rade na programima osposobljavanja za život u zajednici uz podršku stručnih asistenata. Proces deinstitucionalizacije je dugotrajan i mukotrpan za bilo koju zemlju, a posebno za BiH koja još uvijek nije prošla period tranzicije i posebno ako se uzme u obzir da su naše ustanove dugo zanemarivane i nije im posvećena neophodna pažnja kako bi se razvijale u korak s vremenom i potrebama“, kaže ministar Delić.

A dok se bh. institucije decenijama igraju igrica susjedna Hrvatska je odlučila da do 2027. napravi tranformaciju institucija te da se kroz proces deinstitucionalizacije i prevencije institucionalizacije na način da broj korisnika u ustanovama svede na minum. Do 2027. godine planirano je deinstitucionalizirati i uključiti u program organiziranog stanovanja uz podršku ukupno 1180 novih korisnika (971 osoba s invaliditetom trenutno koristi uslugu organiziranog stanovanja uz podršku). Takođe je planirano zapošljavanje 944 novih pružatelja usluga i osiguravanje potrebne infrastrukture odnosno  319 nekretnina i 70 potrebnih vozila.

 

Izvor: Buka Magazin

Pripremila: Dajana Vuković

Strana 10 od 95

Back to top