Da nema napretka u oblasti prava osoba s invaliditetom, potvrila je Evropska Komisija u svom najnovijem Izvještaju o Crnoj Gori za 2023. i ovo je prvi put da se usmjesto malog ili ograničenog napretka navodi da ga uopšte nije bilo.

U Udruženju mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) smo ukazivali da nestabilna politička situacija, polaziracija i podjele društva, negativno utiču na ljudska prava, posebno na prava naugroženijih, ali su oni, na pozicijama moći i odlučivanja, kao i skoro sve političke strukture upravo opstajale, „hranile“ se na tim podjelama i sabirale svoje lične i uskopartijske interese, umjesto postizanja opštih koristi za građanke i građane. Evropska Komisija, u svom Izvještaju, nadalje konstatuje da ugrožene grupe, uključujući Rome i Egipćane, osobe s invaliditetom i LGBTIQ zajednicu, nastavile su da doživljavaju višestruke oblike diskriminacije i izazove u ostvarivanju svojih jednakih prava i povremeno su bile izložene govoru mržnje i zločinima iz mržnje. Kako se navodi, postoji hitna potreba da se efikasno rješavaju svi oblici diskriminacije korišćenjem mehanizama pravne zaštite.

„Ljudsko prihvatanje i poštovanje pluralizma u društvu treba da se stimuliše od ranog djetinjstva kroz angažovanje sa mladima i odraslima kako bi se promovisale promjene u ponašanju i tolerancija različitosti“, a potreba za poboljšanjem nastavnog plana i programa, kvalifikacijom nastavnika, kvalitetom nastave, stopi upisa i pružanju podrške najugroženijim grupama, takođe je dio nalaza. 

Dakle, navedeno ukazuje i na važnost i suštinsku ulogu sistema obrazovanja, koji mora da promoviše i na adekvatan način edukuje o toleranciji, razumijevanju i ljudskim pravima i u najširem prihvatanju i promociji svih ljudskih različitosti, a ne kao što je to slučaj da se ne bavi ovim temama, ili se bavi na površno i na negativan način, promovišući neadekvatne i omalovažavajuće stavove o određenim kategorijama društva, često pod parolom njihove zaštite, umjesto promocije savremenih pristupa o određenim fenomenima, poput invaliditeta, na primjer.

Navedene ocjene su odgovornost sve tri grane vlasti, a upravo ni sudska, odnosno cjelokupan pristup pravdi nije adekvatan, već je ograničen i spor, posebno za osobe s invaliditetom koje često ne mogu ni pristupiti institucijama pravde i pravosuđa, a i u samim postupcima doživljavaju diskriminaciju zbog nepristupačnosti informacija i komunikacija, te neprimjenljivanju adaptacija u postupku (proceduralne adaptacije) u skladu s Konvencijom UN o pravima osoba s invaliditetom.

Evropska komisija podsjeća da pravni okvir i dalje zahtijeva sveobuhvatnu reformu i harmonizaciju izbornog zakonodavstva, i da ga karakteriše ograničenje biračkih prava i prava kandidovanja, transparentnost, mehanizme rješavanja sporova i nadzor finansiranja kampanje i medija. Ova, zajedno sa drugim pitanjima, ostaju neriješena.

Kako dalje navode, dvije lokalne nevladine organizacije rasporedile su posmatrače na većinu biračkih mjesta širom zemlje. Prvi put su posmatrači Saveza slijepih sistematski pratili pristupačnost i glasački materijal za osobe s invaliditetom na 505 biračkih mjesta. Njihovi nalazi su bili da većina OIK-a nije obezbijedila odgovarajuću pristupačnost osobama s invaliditetom. Preliminarni zaključci međunarodne izborne posmatračke misije ODIHR bili su slični onima koji su objavljeni nakon predsjedničkih izbora – da više od polovine biračkih mjesta nije pristupačno za osobe s invaliditetom.

Pored navedenog, iz UMHCG, ukazujemo i na činjenicu da se već nekoliko godina unazad pokreću i vode postupci za zaštitu od diskriminacije po osnovu invalidnosti zbog kršenja prava na dan izbora i da je u nekim slučajevima riječ o ponovljenoj diskriminaciji koja se smatra težim oblikom u skladu sa Zakonom o zabrani diskriminacije. Međutim, osim Državne izborne komisije, organi za sprovođenje izbora na nižim nivoima nijesu pokazali dovoljnu posvećenost i odgovornost.

U Izvještaju se, takođe, navodi da unutrašnja struktura Ministarstva za ljudska i manjinska prava trebalo bi da se unaprijedi i da se bavi svim oblastima u vezi s osnovnim pravima, uključujući i obezbeđivanje neophodnih ljudskih resursa. Promjene u rukovodstvu i strukturi Ministarstva, uvedene u julu 2022, ugrozile su njegov kapacitet da promoviše osnovna prava, sprovodi pravni okvir, izrađuje nove zakone i sprovodi i prati postojeće strategije i politike. Uklonjeno je ključno osoblje odgovorno za prava osoba s invaliditetom i borbu protiv diskriminacije. Ocjena je da Crna Gora tek treba da usvoji sveobuhvatan sistem praćenja i prikupljanja podataka kako bi ocijenila nivo implementacije zakona, politika i strategija o ljudskim pravima.

U tom smislu, u odjeljku o pravima osoba s invaliditetom navodi se da nije bilo napretka. Osobe s invaliditetom u Crnoj Gori ne mogu u potpunosti da ostvare svoja prava i dalje se suočavaju sa višestrukim oblicima diskriminacije.

Ministarstvo za ljudska i manjinska prava je u julu 2022. ukinulo Direktorat za zaštitu i jednakost osoba sa invaliditetom. Crna Gora treba ponovo da uspostavi takav direktorat ili da dodijeli relevantne nadležnosti drugoj službi za nadgledanje implementacije Strategije za zaštitu od diskriminacije osoba s invaliditetom 2022-2027 i njenog akcionog plana za 2023.

U oblasti zdravstvenih nejednakosti, ugrožene grupe imaju pristup zdravstvenim uslugama, sa izuzetkom lica bez regulisanog pravnog statusa, uključujući Rome i Egipćane koji nemaju odgovarajući pravni status. Ljudi, posebno stariji, koji žive u udaljenim ruralnim područjima, suočavaju se sa poteškoćama da dođu do zdravstvenih ustanova. Takođe, nedostatak pristupačnih zdravstvenih ustanova, odgovarajuće opreme i posebnih zdravstvenih usluga ostaje zabrinutost za osobe s invaliditetom.

Centri za socijalni rad još uvijek nemaju dovoljno kapaciteta da podrže Ministarstvo rada i socijalnog staranja u sprovođenju tranzicije od pružanja institucionalnih usluga do usluga u zajednici.

Nadalje, navodi se da se sektor socijalne zaštite i inkluzije i dalje suočava s ograničenjima ljudskih resursa i kapaciteta. U svijetlu nedavnih promjena zakonskog i strateškog okvira, poreza i socijalnih davanja za djecu, cjelokupna socijalna politika i sistem zapošljavanja zahtijevaju detaljnu procjenu i reforme kako bi efikasno odgovorili na potrebe najugroženijih grupa i na zahtjeve tržišta rada. Zakon o socijalnoj zaštiti i strategija socijalne zaštite tek treba da budu usvojeni. Ministarstvo rada i socijalnog staranja izdalo je 36 licenci pružaocima usluga socijalne i dečje zaštite. Međutim, potrebno je mnogo više uključivanja, podrške i saradnje sa civilnim društvom da bi se postigli održivi i efektivni rezultati u socijalnom sektoru, kako u planiranju i praćenju socijalnih politika, tako i za njihovo sprovođenje kroz socijalne usluge, uključujući i na lokalnom nivou. UMHCG ukazuje na činjenicu da Ministarstvo ne finansira jednako sve licencirane pružaoce usluga, bez obzira na zakonsku obavezu, pa tako usluge licencirane od strane organizacija osoba s invaliditetom ostaju bez stalne i dovoljne finansijske podrške iz budžeta.  

U oblasti nediskriminacije u zapošljavanju i socijalnoj politici, Zakon o jedinstvenom vještaćenju invaliditeta (kako je njegov zvaničan naziv) još nije usvojen, iako su nacrt zakona i javne konsultacije završene 2022. Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju lica sa invaliditetom, koji je bilo, takođe, planiran za usvajanje 2023. je odložen. Organizacije civilnog društva još uvijek nisu dovoljno uključene u procese kreiranja politika. Broj osoba s invaliditetom uvrštenih u evidenciju nezaposlenih na kraju 2022. bilo 9 864, od čega 6 755 ili 61,78% žena (10 970 u 2020).

Crna Gora treba usvojiti Zakon o jedinstvenom vještaćenju invaliditeta, koji će biti osnova za reformu sistema kako bi se ostvario pravedniji, ravnopravniji i lakši pristup pravima, omogućavajući prelazak sa medicinskog na model zasnovan na ljudskim pravima. Do usvajanja predloga zakona o jedinstvenom tijelu za procjenu invaliditeta čeka se odluka o dodjeli prostorija za budući Zavod za utvrđivanje invaliditeta (kako je inicijalni naziv ove ustanove u važećim dokumentima). Crna Gora tek treba da usvoji Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju lica sa invaliditetom, koji bi, takođe, regulisao opredjeljivanje i upravljanje pripadajućim fondom.

Nacionalni savjet za prava osoba s invaliditetom, tijelo zaduženo za praćenje sprovođenja svih zakona i strategija za unaprjeđenje prava i podršku boljoj koordinaciji u oblasti invaliditeta, ne funkcioniše. U maju 2023. Kancelarija ombudsmana je uspostavila Nezavisni mehanizam za praćenje u skladu sa Konvencijom o pravima osoba s invaliditetom.

Ne realizuju se preporuke Komiteta UN za prava osoba s invaliditetom iz 2017. posebno u dijelu neophodnih reformi u odnosu na starateljstvo i donošenja odluka u ime osoba s invaliditetom (zamjensko odlučivanje).

Crna Gora nije usvojila akcioni plan za sprovođenje preporuka Komiteta. Neke definicije invaliditeta u crnogorskom zakonodavstvu koriste pogrdnu terminologiju.

Izrada nacionalne strategije o deinstitucionalizaciji je spora i organizacije osoba s invaliditetom nisu uključene u proces.

Sve navedene ocjene samo su dio onoga na šta u kontinuitetu argumentovano ukazujemo, a što se godinama ne mijenja u pozitivnim smjerovima, već neke oblasti prati i nazadovanje. U tom smislu, ponavljamo našu, ranije iznijetu, ocjenu da je do 2015. ovu oblast pratio određeni napredak zbog usvajanja nekih važnih zakonskih rješenja, međutim od tada, skoro cijelu deceniju imamo više negativnih odluka i rješenja nego pozitivnih, a nijedna nova struktura vlasti ne pokazuje suštinski drugačiji odnos i rezultate, već se nerijetko pokušava opravdati lošim zatećenim stanjem. Iako odgovornost za ocjene nije bila na novoj, nedavno uspostavljenoj, strukturi vlasti, trenutno je najveća odgovornost na novoj političkoj vladajućoj većini i u Skupštini Crne Gore i u Vladi Crne Gore, ali ujedno ukazujemo i opoziciji i drugim strukturama društva da je neprihvatljivo da osobe s invaliditetom, koje su ionako u nepovoljnom položaju, budu i dalje kolateralna šteta različitih političkih i ličnih interesa, što je nerijetko bio slučaj.

Iako postoji u velikoj mjeri adekvatan zakonski okvir i mogućnosti koje se odnose na prilagođavanje radnog mjesta i uslova rada za osobe s invaliditetom, sa tim u praksi često nijesu upoznate ni osobe s invaliditetom niti poslodavci.

Kada govorimo o zapošljavanju mladih s invaliditetom situacija nije zadovoljavajuća, a pojedinačni pozitivni primjeri upravo potvrđuju to pravilo. Prilikom konkurisanja za oglase za posao, ova se populacija i dalje nerijetko suočava s velikim predrasudama od strane poslodavaca, što utiče na nedostatak samopouzdanja u daljem aktivnom zalaganju u potrazi za poslom.

Praksa je pokazala da prilikom zapošljavanja mladima s invaliditetom nedostaju kvalitetne veze sa poslodavcima. Takođe im nedostaju i smjernice zasnovane na utvrđivanju prilika i potreba, istakla je za M portal Aleksandra Pavićević, koordinatorka Servisa za zapošljavanje u Udruženju mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG).

Da je ova populacija u nezavidnoj poziciji govori i činjenica da ne postoje ni programi za smanjenje efekata dugotrajne nezaposlenosti, kao i povećanje zapošljivosti.

„U praksi to znači da čak i kada mladi s invaliditetom imaju priliku za rad, nijesu adekvatno pripremljeni, jer im nedostaju radne navike i etika, imaju veliki izazov da se prilagode naglim promjenama iz statičnog u aktivan život i ne postoji podrška u toj tranziciji. Posljedica navedenog bude ta da mladi s invaliditetom često nijesu u mogućnosti da zadrže posao na duže vrijeme. Većina njih rade na privremenim poslovima, kratkoročno ili u okviru javnih radova ili nekih projektnih aktivnosti, najčešće projekata za zapošljavanje, tzv. grant šema”, podsjeća naša sagovornica.

Nerijetko se, kako ističe, dešava da poslodavci pogrešno percipiraju njihovu radnu sposobnost i daju im smanjen obim posla i/li manje zahtjevne zadatke, ali i da ih ne uvedu u posao na adekvatan način. Takođe, suočavaju se i sa nepristupačnošću radnih mjesta u kojima je nemoguće da mladi s invaliditetom izvršavaju svoje radne zadatke.

Osim, navedenog, neprilagođenost radnog vremena i nefleksibilnost na poslu (npr. kada se radi o otvaranju mogućnosti da se dio radnog vremena radi od kuće, fleksibilno radno mjesto i sl), neprilagođenost radnih zadataka samo su, kako tvrdi Pavićević, neke od barijera s kojima se suočavaju mladi s invaliditetom.

Generalno, smatra ona, situacija je nezadovoljavajuća u svim navedenim aspektima, a pojedinačni pozitivni primjeri upravo potvrđuju da su rjetkost, a ne pravilo.

UMHCG pruža usluge Servisa za zapošljavanje

UMHCG od 2015. pruža osobama s invaliditetom i poslodavcima usluge Servisa za zapošljavanje. To pretpostavlja informisanje, povezivanje s poslodavcima, i u saradnji s njima obezbjeđivanje mogućnosti za obavljanje praktičnog rada i zaposlenja osoba s invaliditetom.

Dosadašnje iskustvo UMHCG, naime, pokazuje da mladi s invaliditetom imaju ograničen izbor prilikom biranja poslova na tržištu rada, upravo zbog brojnih prepreka i barijera s kojima se svakodnevno suočavaju, ali i zbog neadekvatnog sistema obrazovanja, odnosno vrsta i stepena obrazovnog profila, stečenog nivoa znanja i drugo.

Kako objašnjava Pavićević, shodno bazi podataka koje posjeduje UMHCG iz oblasti rada i zapošljavanja, najviše ponuda za zaposlenje od strane poslodavaca bilo je u administrativnim poslovima, što prema njenim riječima ima za posljedicu isključenost osoba s  prilikom konkurisanja za poslove u skladu s njihovim kompetencijama i ograničenu mogućnost napredovanja na radnom mjestu i u karijeri.

Ona podsjeća da Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju lica sa invaliditetom omogućava da svaki poslodavac koji zaposli osobu s invaliditetom ima pravo na subvencije za zaradu, opremu i prilagođavanje radnog mjesta i asistenta u radu, kao tehničku pomoć zaposlenoj osobi s invaliditetom. Međutim, u praksi su se pojavili problemi.

„Nažalost, više od dvije godine Zavod za zapošljavanje Crne Gore (ZZZCG) kasni s redovnim isplatama subvencija zarada, asistenata u radu i sredstava za opremu i prilagođavanje radnih mjesta nekim poslodavcima. Informisani smo do strane zaposlenih osoba s invaliditetom, da nakon prilagođavanja radnih mjesta i uslova rada, odnosno nakon što poslodavac ostvari pravo na bespovratna sredstva za prilagođavanje radnog mjesta, Zavod ali i inspekcija rada ne sprovode aktivnosti koje se tiču praćenja zaposlenih osoba s invaliditetom, kako bi se vidjelo na koji način ta oprema osobi s invaliditetom odgovara, da li vremenom treba da se mijenja i da li još nešto treba učiniti kako bi se radno mjesto potpuno prilagodilo za osobe s invaliditetom i slično”, objašnjava Pavićević.

I to nije sve, već se kako ona tvrdi, kontinuirano vodi negativna kampanja, odnosno propaganda o navodnim zloupotrebama subvencija, za poslodavce koji zapošljavaju osobe s invaliditetom.

Kada je riječ o pravnom okviru Crne Gore u oblasti rada i zapošljavanja osoba s invaliditetom najznačajnije je pomenuti, između ostaloga, Zakon o radu i Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju lica sa invaliditetom.

Zakon o radu, svojim antidiskriminacionim normama štiti prava osoba s invaliditetom i garantuje im posebnu zaštitu, kao i propisuje mjere afirmativne akcije prema osobama s invaliditetom, između ostaloga, prilikom raspoređivanja na poslove koji odgovaraju preostaloj radnoj sposobnosti osoba s invaliditetom, pravo osoba s invaliditetom da rade u mjestu življenja, odnosno da ne mogu biti raspoređeni u drugo mjesto van mjesta prebivališta, odnosno boravišta, pravo na otpremninu, pravo na godišnje odmore i sl.

Pavićević ocijenjuje da navedeno zakonsko rješenje ima i dobrih i neadekvatnih odredbi, a ona koju je neophodno mijenjati je odredba o preostaloj radnoj sposobnosti jer se polazi od stava da svaka osoba s invaliditetom ima samo djelimičnu radnu sposobnost, a ne potpunu, i da je uzrok lično svojstvo osobe, a ne uslovi tržišta rada i konkretnog radnog mjesta.

Treba mijenjati zakon i podzakonska akta

Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju lica sa invaliditetom sam po sebi potvrđuje da opšti zakon nije mogao proizvesti adekvatne efekte i uslove rada za osobe s invaliditetom, zbog čega je država i propisala subvencije za poslodavce, kao vid motivacije da zaposle osobu s invaliditetom.

Pavićević ističe da je i ovo zakonsko rješenje, kao i pripadajuće podzakonske akte, neophodno promijeniti u duhu modela pristupa invaliditetu zasnovanog na ljudskim pravima.

U UMHCG, takođe, smatraju da je posebno važno da je novozaposlenim ljudima i to ne samo osobama s invaliditetom, već svim mladima, neophodno da imaju mentorsku radnu praksu, kako bi stekli adekvatna znanja, oslobodili se straha od greške, preuzimali samoinicijativu i odgovornost, te postizali adekvatne radne učinke.

Posredstvom UMHCG nekoliko osoba s invaliditetom je uspjelo uspješno da zasnuje radni odnos na neodređeni vremenski period i uklopi se u radnu zajednicu. Oni su prethodno prošli mjere profesionalne rehabiltacije koje su imale za cilj obezbjeđivanje adekvatnih uslova za rad, što je, kako su uvjereni u UMHCG pozitivno uticalo na radni učinak zaposlenih osoba s invaliditetom.

Brojni pokazatelji ukazuju na to da se mladi s invaliditetom nerijetko susrijeću s nizom problema prilikom zapošljavanja. Tako oređeni broj zaposlenih osoba s invaliditetom, kako kažu u UMHCG, nema utvrđen status i nije kod poslodavca registrovan kao osoba s invaliditetom zbog straha od odbacivanja i neprihvatanja, odnosno u krajnjem mobinga na poslu ili gubitka radnog mjesta.

„Navedeno znači da određeni broj zaposlenih osoba s invaliditetom ne prolazi proces profesionalne rehabilitacije koji ima za cilj stvaranje uslova za adekvatnije radno okruženje i olakšavanje procesa rada svake osobe s invaliditetom, te stvaranje uslova za bezbjednost i zaštitu na radu i u toku radnog procesa, bez obzira na vrstu i stepen invalidnosti, i to kroz uklanjanje i/ili minimalizovanje prepreka i prilagođavanje radnog okruženja (radnih prostorija) i pristupačnog radnog mjesta (radni proces, materijal, opreme za rad i drugo)”, objašnjava Pavićević.

Iako postoji u velikoj mjeri adekvatan zakonski okvir, i mogućnosti, uključujući i one koje se odnose na prilagođavanje radnog mjesta i uslova rada, što podrazumijeva i sredstva i opremu za rad, za osobe s invaliditetom koje imaju utvrđen status, u praksi s ovim mogućnostima često nijesu upoznate ni osobe s invaliditetom niti poslodavci ili su procedure do ostvarivanja tih prava duge i demotivišuće. 

„Činjenica je da zaposlene osobe s često nijesu dovoljno informisane, niti psihološki i pravno osnažene za aktivnosti koje doprinose smanjenju progresije invalidnosti, a koje mogu biti izazvane upravo neadekvatnim uslovima rada, nepristupačnošću, neprilagođenošću, neobezbijeđivanjem neophodne opreme i sredstava za rad, kao i o mogućnostima ličnih prilagođavanja i kompenzacija koje omogućavaju adekvatnije uslove rada, brži radni proces i kvalitet rada”, napominje Pavićević.

Ona smatra da je zbog svega navedenog važno ukazati na činjenicu da poslodavac mora biti informisan o mogućim mjerama i neophodnoj podršci koju je važno pružiti svakoj zaposlenoj osobi s invaliditetom, kako posredno, tako i neposredno kroz angažovanje izvođača profesionalne rehabilitacije.

„U tom kontekstu, takođe je neophodno da država sistemski obezbijedi pristupačnost i bezbjednost radnog mjesta i okruženja u skladu s propisima koji definišu oblast uređenja prostora i izgradnje objekata, kao obavezan segment radnog mjesta, odnosno pristupa radnom mjestu, i definiše da mjere zaštite i zdravlja na radu pored kolektivnih mjera, za osobe s invaliditetom obavezno sadrže i indvidualne mjere zaštite i zdravlja na radu koje poslodavac može obezbijediti upravo kroz mjere profesionalne rehabilitacije”, ističe Pavićević.

Poslodavci često sumnjaju u kvalitet rada OSI

Napominje i da još uvijek postoji visok stepen predrasuda kod poslodavaca, jer smatraju da osobe s invaliditetom neće moći adekvatno da odgovore radnim očekivanjima i zahtjevima posla, odnosno da će to moći da učine u manjoj mjeri nego osobe bez invaliditeta, bez obzira na obrazovanje, kvalifikacije i prethodno radno iskustvo. Tako poslodavci nijesu dovoljno informisani o modelima pristupa invaliditetu, pri čemu radni potencijali, stručnost i uspjesi zaposlenih osoba s invaliditetom nijesu dovoljno promovisani, te poslodavci i dalje stavljaju akcenat na ono što osobe s invaliditetom ne mogu, a ne na barijere koje ih onemogućavaju da to „nešto“ urade.

„Dakle, poslodavci nemaju dovoljno podrške ili motivacije za zapošljavanje OSI, jer država nije posvetila dovoljno pažnje pitanju motivacije i podrške poslodavcima, već zauzima često pasivnu ulogu, a u posljednje vrijeme i negativnu i neprijateljsku realizaciji cilja Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju lica sa invaliditetom, sprovođenjem prethodno pomenute negativne kampanje, kašnjenjem isplata subvencija, dugogodišnjim stopiranjem procesa usvajanja novog zakonskog rješenja i drigo”, ocijenila je Pavićević.

Kao jedan od najvećih uzroka velike nezaposlenosti ili niske zapošljivosti osoba s invaliditetom u Crnoj Gori može se smatrati neusklađenost obrazovnog sistema s potrebama tržišta rada.

Pavićevć napominje da je opšte poznato da poslodavci traže vještine koje se najčešće ne stiču u formalnom obrazovanju, već u različitim školama, na kursevima, treninzima i sličnim obukama. Kada su u pitanju kompetencije potrebne poslodavcima osobe s invaliditetom se nalaze u još nepovoljnijoj situaciji. Pripadnici ovog dijela populacije, rema njenim riječima, gotovo da nemaju nikakve mogućnosti, ili su te mogućnosti ograničene, kada je u pitanju ovladavanje znanjima i vještinama kao što su npr. informatička pismenost, poslovna komunikacija, vještine upravljanja, organizacijske vještine i sl.

Riječ je o tome da se ova znanja i vještine najčešće stiču na obukama koje se organizuju u nepristupačnim prostorijama i na nepristupačan način, odnosno uz nepristupačne metode i tehnike učenja ili od strane predavača koji ni sami nemaju iskustva u radu s osobama s invaliditetom. Naime, prema uvjerenju Pavićević, osim što je redovni sistem obrazovanja nepristupačan za osobe s invaliditetom, one su najčešće isključene i iz neformalnog sistema obrazovanja i cjeloživotnog učenja.

Takođe, smatra da je neusklađenost obrazovnog sistema i tržišta rada moguće u značajnoj mjeri prevladati kroz temeljnije praćenje ishoda za pojedine obrazovne kadrove, koordinaciju obrazovnih sadržaja s poslodavcima i relevantnom vannastavnom praksom u svim oblicima obrazovanja.

„Samo kroz ciljane obrazovne investicije i aktivne mjere zapošljavanja moguće je prevladati ustanovljene nejednakosti, kao i probleme mladih koji su zbog invaliditeta, dužeg boravka u institucijama ili pripadanja nekoj od manjina marginalizovani u pristupu obrazovanju, a potom i tržištu rada”, zaključuje Pavićević.

Izvor: Mportal.me (Tekst prenesen u originalu) 

Pripremio: Ivan Čović

Zavod za profesionalnu rehabilitaciju (ZOPT) je objavio Javni poziv II za učešće u programu mobilnosti, u sklopu MoVET projekta, koji će pružiti radna iskustva u inostranstvu osobama s invaliditetom, pripadnicima manjinskih grupa i ostalim pripadnicima grupa s manje mogućnosti. Program obuke će trajati 14 dana ili tri mjeseca u jednoj od navedenih zemalja: Italiji, Njemačkoj ili Grčkoj. Fokus programa će biti na stručnom osposobljavanju u sektoru turizma i ugostiteljstva, administrativne poslove, ICT-a i logistike u transportu.

Kandidati će kroz rad s stručnjacima iz navedenih oblasti imati priliku da steknu nova znanja i vještine u tim sektorima. Takođe, imaće priliku da razviju svoje jezičke vještine, da se susretnu s različitim kulturama i da razmijene iskustva s drugim polaznicima iz različitih zemalja.

Program će im pružiti priliku da se razviju kao ličnosti, da steknu nova prijateljstva i da se pripreme za budućnost i dalju karijeru.

Ukoliko ste zainteresovani za ovaj program, ne oklijevajte da se prijavite i iskoristite ovu priliku za unapređenje vaše karijere.

Proces prijave:

Za prijavu je potrebno da kandidati dostave i sledeća dokumenta (elektronskim putem):

CV (radnu biografiju), poželjno u Europass formatu,

Motivacino pismo (navedite zašto želite da učestvujete i koje vještine želite da usavršite) i

Kopiju diplome o završenom obrazovanju (nije neophodno fakultetsko obrazovanje).

Navedena dokumentacija je neophodna za proces selekcije kandidata, molimo vas da dostavite sva potrebna dokumenta i da ih pošaljete putem e-mail Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli. do 1. decembra 2023.

Napomena: Potrebno je osnovno poznavanje engleskog jezika, odnosno jezika zemlje domaćina.

Troškovi koje pokriva projekat:

MoVET projekat će pokriti troškove puta, smještaja, ishrane i zdravstvenog osiguranja za polaznike programa.

Proces selekcije:

Kandidati koji uđu u uži izbor za učešće u programu, biće upućeni na info sesije gdje će biti detaljno informisani o programu i narednim koracima. Odabrani kandidati obavezno će pohađati pripremne psiho-motivacine radionice.

ZOPT je odlučan da podrži talentovane osobe kroz pružanje prilike za usavršavanjem u inostranstvu, a čime će se, po završetku programa, povećati i njihove prilike za zapošljavanje i napredovanje u karijeri. Ovaj program mobilnosti samo je jedan od načina na koji se to može postići. Ukoliko imate bilo kakva pitanja ili nejasnoće, kontaktirajte ZOPT za dodatne informacije, na mail: Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli..

Okvirni vremenski plan aktivnosti:     

Izvor: Portal Zopt

Pripremio: Ivan Čović

Ako biste sada prošetali ulicama bilo kojeg grada, teško da ne biste vidjeli ispruženu ruku, neadekvatnu odjevenu, bosu djecu, ali i odrasle koji traže novac. Djeca prose protiv svoje volje, a po završetku „smjene", roditelji ili neke treće osobe od njih uzimaju „pazar".

Ko su prosjaci? Oni koji prosjače iz potrebe, to su uglavnom socijalno ugroženi, beskućnici i osobe s invaliditetom, ali i oni koji prose organizovano i druge na to prisiljavaju. Problem prosjačenja prati turističku sezonu, Bosna i Hercegovina (BiH), osim turistima, postane posebno zanimljiva i prosjacima. Tada je na ulicama najtoplije ali i najisplativije.

„Sada su eksploatatori promijenili taktiku da djecu šalju sa odraslim osobama, najčešće su to majke koje misle da mogu prosjačiti sa djecom, da ih niko neće kažnjavati, međutim zakon je jasan: dijete ni na koji način ne smije biti zloupotrebljeno“, rekao je Nedeljko Jurkić iz tuzlanskog Centra za socijalni rad.

„Žena koja prosi s djecom koja će uskoro narasti, prosit će opet sa svojom djecom za nekoliko godina. To je začarani krug. To nam je pokazatelj da društvo i sustav nije adekvatno odgovorilo, niti djeluje“, kazala je predsjednica Udruženja za obuku i razvoj Dignitet Edisa Demić.

Demić upozorava kako djeca prosjaci najčešće dolaze iz romske populacije, kako u Mostaru tako i u cijeloj BiH, a umjesto da se, kako kaže, ti slučajevi istražuju, takvo ponašanje se pravda kao „tradicionalni kulturološki običaj", a djeca se vraćaju u porodice i kada su roditelji uključeni u iskorišćavanje svoje djece.

„Naši građani imaju empatiju prema toj djeci, i uvijek daju kada vide da oni traže, da prose ali ima slučajeva da kada toj djeci ponudite hranu ili nešto da kupite, oni neće to, hoće novac, tada je savim jasno da oni nisu gladni i da hoće novac jer to traži onaj koji ih zloupotrebljava“, smatra sociolog Srđan Vukadinović.

„Većina građana nije svjesna da je davanje novca djeci koju sretnu na ulici, zadnja stvar koju bi trebalo da urade. To ne pomaže ni djeci ni njihovim porodicama, naprotiv to djecu drži u začaranom krugu ekonomske eksploatacije“, izjavila je Aleksandra Babić Golubović,  Spasite djecu (Save the Children).

Dakle građani finansiraju prosjačenje. Da li bi trebalo kažnjavati i one koji daju novac? Mišljenja su podijeljena, jedni smatraju da je to način da se prosjačenju stanje na kraj, a drugi pak kažu da je to rigorozno odnosno put ka gubitku empatije, što bi nas moglo dovesti do toga da ne pomažemo ni onima kojima je to zaista potrebno.

Izvor: Portal Oslobodjenje

Pripremio: Ivan Čović

Američki ugao Cetinje, u okviru programa pod nazivom Svi su važni (Everyone Matters), organizuje dvije radionice za srednjoškolce i studente o pitanjima jednakih prava i mogućnosti za osobe s invaliditetom.

„Na ovim interaktivnim radionicama, bavićemo se pitanjima o tome kako poboljšati prilike za osobe s invaliditetom i grupe u posebnom riziku od diskriminacije i kroz diskusiju sa moderatorkama poslati poruku o ključnoj važnosti jednakih prava za sve, posebno onih koji su podložni višestrukoj diskriminaciji“, navodi se u opisu programa.

Radionice će voditi aktivistkinja za ljudska prava i izvršna direktorica Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) Marina Vujačić i koordinatorka Studentske savjetodavne kancelarije UMHCG-a i članica Upravnog odbora Mreže za mlade Crne Gore Anđela Miličić.

Prva radionica je zakazana za utorak, 7. novembar u 15 sati, u prostorijama Američkog ugla Cetinje.

Izvor: Portal Cetinjski list

Pripremio: Ivan Čović

Devet osoba s Daun sindromom zaposleno je danas u hotelu Vučko na Jahorini u okviru programa socijalne rehabilitacije osoba s invaliditetom, a zahvaljujući podršci Vlade Republike Srpske.

Direktor Daun sindrom centra Banjaluka Zoran Jelić rekao je na Kkonferenciji za novinare da je ovo istorijski događaj, jer po prvi put osobe s Daun sindromom počinju da rade i samostalno žive, ocijenivši da je ovo jedan od najvećih antistigmatskih projekata u regionu.

Jelić je istakao da je projekat krunisan zapošljavanjem devet osoba s Daun sindromom kojea će raditi kao pomoćni kuvari, konobari, higijeničari, u vešeraju i kao sobarice.

On je naveo da je Jahorina, osim što je kraljica planina, postala i kraljica inkluzije, socijalne integracije, jer osobe s Daun sindromom imaju mogućnost da se iskažu kao svi ljudi, što su danas i pokazali, prenosi Srna.

Prema njegovim riječima, uz podršku Vlade Srpske i Ministarstava poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede na Jahorini su osobe s Daun sindromom osposobljene za zanimanje travar, voćar i vrtlar, a Olimpijski centar Jahorina ustupio je lokaciju pa su zasadili i svoje borovnice.

Jelić je rekao da je program socijalne rehabilitacije osoba s invaliditetom, koji je pokrenut 2016, podržao predsjednik Srpske Milorad Dodik, nakon čega su krenuli sa osamostaljivanjem, osposobljavanjem osoba s Daun sindromom i rehabilitacijom.

On je istakao da najveću zahvalnost duguje direktoru Olimpijskog centra Jahorina Dejanu Ljevnaiću i Aleksandru Proviću, direktoru i vlasniku hotela Vučko koji je dio antistigmatskog programa, kao i univerzitetskom profesoru Vladi Đajiću koji je uvijek uiz njih.

Ljevnaić je rekao da je danas istorijski dan za Jahorinu i za Daun sindom centar Banjaluka jer uz podršku Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske i Vlade rade na inkluziji osoba s Daun sindromom.

„Olimpijski centar godinama promoviše ideju inkluzije i razumjevanja. Na sastanku s resornim ministrom dogovoreno je da Olimpijski centar, kao učesnik projekta, osnuje posebnu poslovnu jedinicu koja će zaposliti osobe s Daun sindromom gdje će na Jahorini raditi kao ugostitelji. Osobe s Daun sindromom će pokazati da mogu sve raditi uz našu podršku", rekao je Ljevnaić.

Prović je istakao je da mu je čast i zadovoljstvo što su dio istorijskog događaja ne samo za Jahorinu, nego šire.

Nakon Konferencije za novinare, devet osoba s Daun sindromom izvelo je predstavu Roko i Cicibela.

Izvor: Portal Nezavisne

Pripremio: Ivan Čović

Crveni krst Crne Gore (CKCG) je u četvrtak, 2. novembra 2023. organizovao je predstavljanje rezultata istraživanja Analiza medijskog sadržaja u vezi sa tretmanom starijih osoba i OSI od strane medija i ostalih pojedinaca, a u vrijeme COVID-19 pandemije, koje je realizovano u okviru trogodišnje inicijative u regionu Zapadnog Balkana Jačanje otpornosti starijih osoba i osoba s invaliditetom tokom COVID-19 i budućih kriza. Cilj analize medijskog sadržaja je detektovanje komunikacionih izazova i problema, ali i pronalazak preporuka za jačanje otpornosti starijih osoba i osoba s invaliditetom na Zapadnom Balkanu tokom COVID-19 i novih potencijalnih javnozdravstvenih izazova.
U tom kontekstu, monitoringom medijskog sadržaja pristupilo se provjeravanju načina na koji su se mediji obraćali izdvojenim grupama, prepoznavanju potencijalnih stereotipnih obraćanja. Sve ovo u namjeri pronalaženja prostora za unaprjeđenje komunikacije.

„U Budvi, Bijelom Polju, Podgorici i Nikšiću postavili smo bilborde s jednostavnom porukom koja govori mnogo toga: „Poštuj zbog prošlosti u kojoj su izgradili tvoju budućnost“. U drugim gradovima su postavljeni i svjetlosni ulični bilbordi (city-light) koji će biti tu da podsjećaju javnost na poštovanje tradicije, koliko je potrebno pokloniti pažnju starijim osobama i saslušati starije osobe koje odišu mudrošću i iskustvom i na taj način obogatiti naše postojeće znanje. Takođe, ponosni smo što smo za sve ove godine uspjeli da realizujemo niz aktivnosti kao što su: klubovi za starije osobe koji funkcionišu u pet opština, psihosocijalnu podršku koju smo pružali preko kol centara (call centar) u pet opština i grupe samopomoći koji funkcionišu u nekoliko opština. Na raspolaganju ugroženim grupama su i mobilni timovi sačinjeni od doktora i volontera koji obilaze oko 350 starijih osoba u ruralnim oblastima. Ne smijemo zaboraviti ni 90 gerontodomaćica čije usluge trenutno koristi oko 800 starijih osoba u 15 opština u sjevernoj i centralnoj regiji Crne Gore”, navela je Jelena Dubak, generalna sekretarka Crvenog krsta, koja je najavila početak kampanje s ciljem poboljšanja položaja starijih osoba u Crnoj Gori.

Rezultate istraživanja predstavile su: Jelena Jovanović i Dejana Zečević iz Arhimeda - agencije za analizu i praćenje medijskog sadržaja. One su istakle preporuke za medijsko izvještavanje za starije osobe: povećati fokus na postojanje širokog spektra interesovanja ovog dijela populacije; izbjegavati naglašavanje starosti kao uzroka socijalne potrebe ili konkretnog akta pomoći; akcentovati dobre primjere. Preporuke za medijsko izvještavanje o osobama s invaliditetom (OSI) su: upotreba pravilne i adekvatne terminologije prilikom izvještavanja o OSI; omogućiti OSI da istaknu svoje uspjehe, potencijale i interesovanja bez prekomjernog akcentovanja invaliditeta; izbjegavati senzacionalizam u izvještavanju i uključiti iskustva i perspektivu OSI tako da njihov stav bude fokusni dio priče. Kategoriju starijih osoba, ali i osoba s invaliditetom, čini raznolika grupa ljudi s diverzitetom u interesovanjima, potrebama, iskustvima i sposobnositima. Ipak, na osnovu medijskog sadržaja plasiranog u posmatranom periodu, nije se mogao steći takav utisak. Prekomjerna generalizacja i stereotipno viđenje ne nude objektivan i pravedan prikaz njihove uloge i položaja u društvu.

Jelena Šofranac, izvršna direktorka Doma za starija lica Podgorica navela je da svi imamo jedan zadatak a to je „da moramo realno sagledati poziciju starijih i osoba s invaliditetom, jednako izvještavati o njima, pozitivnim situacijama u kojima se nalaze ali i izazovima s kojima se svakodnevno susrijeću. Starijima i osobama s invaliditetom potrebno je dati zasluženi glas i u javnosti predstaviti koliki su oni zapravo resurs društva“.

Izvor: Portal CDM

Pripremio: Ivan Čović

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) u saradnji s glavnim nosiocem projekta, Institutom ekonomskih nauka iz Beograda i partnerima koje čine institucije i nevladine organizacije iz Srbije, Hrvatske i Crne Gore, sprovodi projekat Osnaživanje osoba s fizičkim invaliditetom za rad na daljinu kroz unaprjeđenje digitalnih marketing kompetencija (Digital Marketing Capacity Building - Empowering Persons with Physical Disabilities for Remote Work - DI-MARC). Realizacija projekta će trajati dvije godine, počev od 1. oktobra 2023. 

DI-MARC projekat je odobren u okviru izuzetno kompetitivnog poziva ESF-2022-SOC-INNOV Evropskog socijalnog fonda plus (ESF) te izbodovan od strane recenzenata sa 96/100 poena, što je jedna od najviših ocjena koje su projekti iz oblasti društvenih nauka iz Srbije dobili na programima koje finansira Evropska komisija. Sprovodi se u okviru Komponente za zapošljavanje i socijalne inovacije Evropskog socijalnog fonda plus, kao glavnog programa EU u oblasti rada, zapošljavanja i socijalne politike koji je otvoren i za države kandidate za članstvo u EU.

DI-MARC projekat je fokusiran na implementaciju digitalnih tehnologija u funkciji unaprjeđenja inkluzije, odnosno na unaprjeđenje digitalnih marketing kompetencija osoba s fizičkim invaliditetom za rad na daljinu (remote work). Rad na daljinu stvara izuzetan potencijal za zapošljavanje osoba s fizičkim invaliditetom, međutim ključni izazovi sa kojima se one suočavaju su djelimična ili potpuna isključenost sa tržišta rada i nedostatak digitalnih kompetencija potrebnih za zapošljavanje, kako na tradicionalnom tržištu rada, tako i na digitalnim platformama za rad na daljinu (Upwork, Freelancer, Fiverr). 

U vezi s tim, cilj projekta je unaprjeđenje kompetencija osoba s invaliditetom, koji se postiže procjenom nivoa njihovih postojećih vještina i kompetencija i kreiranjem i sprovođenjem programa obuke usmjerenih na izgradnju i unaprjeđenje kompetencija potrebnih za rad. Segment digitalnog marketinga je odabran kao primarni za istraživanje, jer je na platformama za rad na daljinu značajno povećana potražnja za poslovima u ovoj oblasti, te su i mogućnosti za zapošljavanje osoba s fizičkim invaliditetom najveće u oblasti digitalnog marketinga.

Partneri koji učestvuju u realizaciji projekta:

- Institut ekonomskih nauka, Beograd, Srbija – rukovodilac projekta;
- Regionalna agencija za razvoj i evropske integracije, Beograd, Srbija;
- Udruženje osoba sa invaliditetom Beograd, Srbija;
- Jaglac - Udruženje osoba s intelektualnim teškoćama (Udruga osoba s intelektualnim teškoćama), Hrvatska;
- Centar za preduzetništvo (Centar za poduzetništvo), Osijek, Hrvatska;
- Preduzetničko - razvojni centar Opštine Erdut (Poduzetničko razvojni centar Općine Erdut), Hrvatska;
- Opština Erdut (Općina Erdut), Hrvatska;
- MAMM, Nikšić, Crna Gora;
- Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG),
- Opština Kotor, Crna Gora.

„Nedostatak svijesti o potrebama i izazovima s kojima se suočavaju osobe s oštećenjem sluha u našem društvu rezultira manjim interesom medija“, istakla je programska koordinatorka Saveza organizacija gluvih i nagluvih Crne Gore (SOGINCG) Tijana Mijušković, u emisiji Svijet jednakih šansi na Radiju Crne Gore. Iako, kako kaže, rade na važnim pitanjima i inicijativama koja se tiču osoba s oštećenjem sluha, često se suočavaju s ograničenim resursima i kapacitetima.

„Kontinuirano radimo na povećanju vidljivosti našeg rada i važnosti pitanja kojima se bavimo. Aktivno radimo, takođe, i na izgradnji partnerskih odnosa sa medijima i drugim organizacijama kako bismo povećali prisutnost i svijest o temama koje se tiču gluvih i nagluvih osoba. Naš cilj je da se ovi izazovi prevaziđu i da budemo češće prisutni u medijima kako bismo doprinijeli boljem razumijevanju i inkluziji gluvih i nagluvih osoba u našem društvu", kazala je Mijušković.

Pitanje je i zašto osobe s oštećenjem sluha ponekad ne prisustvuju događajima ili manifestacijama koje se tiču prava osoba s invaliditetom.

„To nije znak njihove nezainteresovanosti ili nedostatka borbe za svoja prava. Njihova odsutnost često proizlazi iz dubokog razočarenja koje su doživjele u prethodnim situacijama. Nedavno smo svjedočili događaju i moguće je da nisu svi članovi naše organizacije prisustvovali iz različitih razloga, ali ključni razlog je što mnogi osjećaju da njihova mišljenja i potrebe nijesu dovoljno uvažavani na takvim događajima. To može biti zbog problema sa pristupom znakovnom jeziku, nepostojanju kvalifikovanih prevodilaca, ili lošeg iskustva u prošlosti."

Mijušković navodi da su mnogi ljudi zloupotrebljavali sistem prevodilaca, čime se, kako kaže, stvarala neprijatna situacija za osobe s oštećenjem sluha i kao rezultat toga su te osobe usvojile praksu da ne prisustvuju događajima na kojima nijesu direktno uključene i gdje im nije dopušteno da sami izaberu svog prevodioca.

„Ovo se dešava zato što oni najbolje razumiju svoje potrebe i znaju koga će odabrati da ih javno i privatno predstavlja i prevodi na način koji im odgovara. Naša organizacija se trudi da se izbori sa poboljšanjem ove situacije i za obezbjeđivanje kvalifikovanih prevodilaca i podrške na događajima“.

Što se tiče broja osoba s oštećenjem sluha u Crnoj Gori, tačan statistički podatak nije lako dostupan ali procjenjuje se da ih ima oko 10.000.

„Od tog broja, oko hiljadu osoba koristi znakovni jezik kao svoj maternji. Važno je napomenuti da naša organizacija podržava i gluve i nagluve osobe s obzirom na raznolikost iskustava i potreba u ovoj zajednici. Neki od ovih pojedinaca mogu govoriti iako imaju oštećenje sluha, dok drugi koriste znakovni jezik kao svoj primarni način komunikacije. Ovaj raznolik pristup komunikaciji odražava širinu iskustava i potreba sa oštećenjem sluha u Crnoj Gori", kaže Mijušković.

Naglašava i da nijesu dobili željeni medijski odziv na događaj koju su organizovali 23. septembra povodom Međunarodnog dana znakovnih jezika.

Izvor: Portal RTCG

Pripremio: Ivan Čović

Tijana je s 23 godine osjetila bolove u predjelu sljezine.

„Iako je gotovo iza nas, mjesec borbe protiv raka dojke podsetio je još jednom na to koliko je borba u životu svakog pojedinca važna. Posebno protiv tako agresivnog, podmuklog, a tihog i nevidljivog neprijatelja kakvog je imala Tijana Mijović. I na to da se ovakve bitke mogu dobiti“, prenosi Subotica.com.

Tijana Mijović prepoznatljivo je lice na ulicama Subotice, ali i mnogo šire. Širok osmjeh preko lica, uvijek vedra i pozitivna, slika je koja upotpunjuje svaki humanitarni bazar, humanitarno kuvanje i brojne druge akcije koje organizuje neformalna grupa Naše malo nekome je sve, u kojoj je ona jedna od koordinatorki. Ipak, težak je put koji je prevalila do ovog osmjeha, a ni onaj koji svakog dana i sada prelazi nije nimalo lak, što ona najbolje zna.

„Postoji razlog zašto sam tu gde jesam. Zašto me Bog sačuvao, i zašto sam i dalje ovde. Dao mi je onoliko koliko mogu da ponesem. Ne zbog ovog ili onog, već zato što ja to mogu. Sve se u životu dešava sa razlogom i ništa nije slučajno. Život ume da bude težak, teško je boriti se, ali je mnogo lakše kada si zdrav“, kaže Tijana.

Nakon perioda u kome se konstantno osjećala umorno, iako je u tom trenutku imala svega 23 godine, i trebalo bi da je u punoj snazi, Tijana je otišla kod ljekara, i to zbog bolova u predjelu sljezine. Posle brojnih pregleda i analiza zakazuju joj operaciju za narednu nedjelju. A onda je uslijedio poziv da sljedećeg dana hitno uđe u bolnicu, tumor na žučnoj kesi, jetri i limfnim čvorovima nije ostavljao ni minut prostora za čekanje.

„Iste te noći hitno sam operisana. Sećam se svoje majke i očuha, oni su ljudi preko noći osedeli. Prognoze lekara nisu bile dobre, negde po knjigama i iskustvu dao mi je tri meseca života. Ja neko vreme nisam znala svoju dijagnozu, i u skladu sa tim sam se ponašala, nisam ni svojoj majci dopuštala da radi bilo šta umesto mene, iako je ona samo htela da mi se nađe“, kaže ona.

Tijanino stanje se malo po malo popravljalo, dovoljno da ona bude kandidatk8nja za transplantaciju jetre.

 „Ušla sam u proces za transplantaciju jetre, koji je bio izuzetno mukotrpan. Sve vreme sam odlazila kod lekara, slušala njegove savete, ali sam paralelno išla i kod jednog čoveka koji je profesor i travar, za šta lekari u tom trenutku nisu znali. Ja sam i dan-danas zahvala obojici, svaki od njih mi je na svoj način sačuvao glavu i pomogao. Moje stanje se toliko popravilo da je mi je u jedan dan lekar samo rekao da sam ja u tom trenutku potpuno zdrava osoba i da nema potrebe za transplantacijom. To je bilo čudo, kako za mene tako i za njih“, navodi Tijana.

Jedino što je Tijana željela poslije svih nedaća koje su je snašle, jeste da zna da li će ikada moći da ostvari ono o čemu je oduvjek maštala, da postane majka. Ali i po ovom pitanju je bila odlučna.

„Lekar mi je izričito rekao ne. To je ipak drugo stanje, može da dovede do toga da se tumor vrati. Meni je jedina prepreka bio rez, želela sam da znam posle koliko vremena nije rizično zbog reza od prethodne operacije. Tri godine nakon operacije dobila sam dete. Kada sam se porodila sve je bilo u redu. Onda sam poželela da imam još jedno dete, jer nisam htela da moj Maksim bude sam. Ponovo ista priča, lekar kaže ne, ja rešena da isteram po svom. I onda sam, posle drugog sina stvarno i sama rekla da je dosta, imam dvoje dece, njima sam potrebna zdrava, celog života“, priča ona.

Kroz život je oduvijek vodila snaga, volja i borbenost koja se, kad je postala majka, dodatno uvećala, jer kako kaže, sad ima još više razloga da se bori.

„Ako imam cilj, spremna sam da idem i glavom kroz zid, ne jednom nego sto jednom. Uvek sam imala tu životinjsku snagu u sebi, to nešto što ne umem da objasnim, to je jače od čoveka, i to te vuče. Otkako imam decu, imam za koga da se borim, to je još jače, osećam da imam još više poleta i energije“, navodi Tijana.

Bezbroj uspona i padova, bezbroj novih ustajanja, kretanja dalje, potrage za svjetlom na kraju tunela, doveli su je tu gdje jeste, i naučili da je kraj onda kada sami odustanemo.

„Dešavalo mi se da padnem psihički, ali uvek sam u tim trenucima izlazila napolje, među ljude, znam da neće biti dobro, da crne misli nailaze. Mnogo ljudi u tim trenucima izgubi bitku sa bolešću – kada upadne u depresiju i to ga prosto pojede. Rekla sam „Okej, to je to, imam tu dijagnozu, umreću svakako jednog dana, hajde da proživim to što imam“. Svi ti pregledi, terapije, strepnja, šta će sad da kažu i da li će biti dobro – to stvara ozbiljnu pometnju u glavi. Ali uvek moramo ići napred, jer ako staneš, dopustiš da te sustigne, to je kraj“, poručuje ova mlada žena.

Iako je najvažniju bitku dobila, i iako možda na prvi pogled ne djeluje tako, njena borba traje i dalje.

„Ja sam ceo život obeležena sa tom „C dijagnozom“. I dalje idem na kontrole. To što ja živim ovih 13 godina, ili prvih 5 koje su ključne, to samo ja znam kako je. I osobe koje su u tome. To su izuzetno teški trenuci, oscilacije, sto pitanja, na kraju, sažaljenje - meni ničije sažaljenje nije trebalo. I dan danas zna da bude teško. I kad sam kod doktora, da li će rezultati biti dobri. Strepnja je još veća, jer sad imam dvoje dece. Ali ni sada ne dozvoljavam da iko vidi kada mi je teško, moj muž i deca ne znaju kada ja noću plačem, ne želim da oni to osete“, priča.

Put kojim je prošla nije bio lak, ali saznanje do kojeg je došla, da je život zapravo jedini vrijedan, želi da podijeli sa svima. I valjda je zato i bilo logično da izabere put humanitarnog rada, i da kroz neformalnu grupu Našem malo nekome je sve pomogne velikom broju porodica.

 „Život je vredan i svako ga živi po svom modelu. Čim sam tu, znači da treba da budem tu. Bog me ostavio na ovom svetu zbog nečega, možda baš zbog toga da budem primer drugima. To me vodi, da će neko slediti moj primer, i izboriti se. Posvetila sam se humanitarnom radu, i želim da pošaljem jasnu poruku da je život borba, ali da uvek vredi boriti se“, poručuje Tijana.

Za svoje dobročinstvo, nesebičnost i veliko srce, dobitnica je, sa svojim prijateljicama i volonterkama grupe, Danom Radomirović i Josipom Rončević, gradskog prizanja Pro Urbe za 2021.

Izvor: Portal Telegraf

Pripremio: Ivan Čović