Željko

Željko

četvrtak, 02 novembar 2023 13:59

Tijana je čudo za doktore: Pobijedila tumor

Tijana je s 23 godine osjetila bolove u predjelu sljezine.

„Iako je gotovo iza nas, mjesec borbe protiv raka dojke podsetio je još jednom na to koliko je borba u životu svakog pojedinca važna. Posebno protiv tako agresivnog, podmuklog, a tihog i nevidljivog neprijatelja kakvog je imala Tijana Mijović. I na to da se ovakve bitke mogu dobiti“, prenosi Subotica.com.

Tijana Mijović prepoznatljivo je lice na ulicama Subotice, ali i mnogo šire. Širok osmjeh preko lica, uvijek vedra i pozitivna, slika je koja upotpunjuje svaki humanitarni bazar, humanitarno kuvanje i brojne druge akcije koje organizuje neformalna grupa Naše malo nekome je sve, u kojoj je ona jedna od koordinatorki. Ipak, težak je put koji je prevalila do ovog osmjeha, a ni onaj koji svakog dana i sada prelazi nije nimalo lak, što ona najbolje zna.

„Postoji razlog zašto sam tu gde jesam. Zašto me Bog sačuvao, i zašto sam i dalje ovde. Dao mi je onoliko koliko mogu da ponesem. Ne zbog ovog ili onog, već zato što ja to mogu. Sve se u životu dešava sa razlogom i ništa nije slučajno. Život ume da bude težak, teško je boriti se, ali je mnogo lakše kada si zdrav“, kaže Tijana.

Nakon perioda u kome se konstantno osjećala umorno, iako je u tom trenutku imala svega 23 godine, i trebalo bi da je u punoj snazi, Tijana je otišla kod ljekara, i to zbog bolova u predjelu sljezine. Posle brojnih pregleda i analiza zakazuju joj operaciju za narednu nedjelju. A onda je uslijedio poziv da sljedećeg dana hitno uđe u bolnicu, tumor na žučnoj kesi, jetri i limfnim čvorovima nije ostavljao ni minut prostora za čekanje.

„Iste te noći hitno sam operisana. Sećam se svoje majke i očuha, oni su ljudi preko noći osedeli. Prognoze lekara nisu bile dobre, negde po knjigama i iskustvu dao mi je tri meseca života. Ja neko vreme nisam znala svoju dijagnozu, i u skladu sa tim sam se ponašala, nisam ni svojoj majci dopuštala da radi bilo šta umesto mene, iako je ona samo htela da mi se nađe“, kaže ona.

Tijanino stanje se malo po malo popravljalo, dovoljno da ona bude kandidatk8nja za transplantaciju jetre.

 „Ušla sam u proces za transplantaciju jetre, koji je bio izuzetno mukotrpan. Sve vreme sam odlazila kod lekara, slušala njegove savete, ali sam paralelno išla i kod jednog čoveka koji je profesor i travar, za šta lekari u tom trenutku nisu znali. Ja sam i dan-danas zahvala obojici, svaki od njih mi je na svoj način sačuvao glavu i pomogao. Moje stanje se toliko popravilo da je mi je u jedan dan lekar samo rekao da sam ja u tom trenutku potpuno zdrava osoba i da nema potrebe za transplantacijom. To je bilo čudo, kako za mene tako i za njih“, navodi Tijana.

Jedino što je Tijana željela poslije svih nedaća koje su je snašle, jeste da zna da li će ikada moći da ostvari ono o čemu je oduvjek maštala, da postane majka. Ali i po ovom pitanju je bila odlučna.

„Lekar mi je izričito rekao ne. To je ipak drugo stanje, može da dovede do toga da se tumor vrati. Meni je jedina prepreka bio rez, želela sam da znam posle koliko vremena nije rizično zbog reza od prethodne operacije. Tri godine nakon operacije dobila sam dete. Kada sam se porodila sve je bilo u redu. Onda sam poželela da imam još jedno dete, jer nisam htela da moj Maksim bude sam. Ponovo ista priča, lekar kaže ne, ja rešena da isteram po svom. I onda sam, posle drugog sina stvarno i sama rekla da je dosta, imam dvoje dece, njima sam potrebna zdrava, celog života“, priča ona.

Kroz život je oduvijek vodila snaga, volja i borbenost koja se, kad je postala majka, dodatno uvećala, jer kako kaže, sad ima još više razloga da se bori.

„Ako imam cilj, spremna sam da idem i glavom kroz zid, ne jednom nego sto jednom. Uvek sam imala tu životinjsku snagu u sebi, to nešto što ne umem da objasnim, to je jače od čoveka, i to te vuče. Otkako imam decu, imam za koga da se borim, to je još jače, osećam da imam još više poleta i energije“, navodi Tijana.

Bezbroj uspona i padova, bezbroj novih ustajanja, kretanja dalje, potrage za svjetlom na kraju tunela, doveli su je tu gdje jeste, i naučili da je kraj onda kada sami odustanemo.

„Dešavalo mi se da padnem psihički, ali uvek sam u tim trenucima izlazila napolje, među ljude, znam da neće biti dobro, da crne misli nailaze. Mnogo ljudi u tim trenucima izgubi bitku sa bolešću – kada upadne u depresiju i to ga prosto pojede. Rekla sam „Okej, to je to, imam tu dijagnozu, umreću svakako jednog dana, hajde da proživim to što imam“. Svi ti pregledi, terapije, strepnja, šta će sad da kažu i da li će biti dobro – to stvara ozbiljnu pometnju u glavi. Ali uvek moramo ići napred, jer ako staneš, dopustiš da te sustigne, to je kraj“, poručuje ova mlada žena.

Iako je najvažniju bitku dobila, i iako možda na prvi pogled ne djeluje tako, njena borba traje i dalje.

„Ja sam ceo život obeležena sa tom „C dijagnozom“. I dalje idem na kontrole. To što ja živim ovih 13 godina, ili prvih 5 koje su ključne, to samo ja znam kako je. I osobe koje su u tome. To su izuzetno teški trenuci, oscilacije, sto pitanja, na kraju, sažaljenje - meni ničije sažaljenje nije trebalo. I dan danas zna da bude teško. I kad sam kod doktora, da li će rezultati biti dobri. Strepnja je još veća, jer sad imam dvoje dece. Ali ni sada ne dozvoljavam da iko vidi kada mi je teško, moj muž i deca ne znaju kada ja noću plačem, ne želim da oni to osete“, priča.

Put kojim je prošla nije bio lak, ali saznanje do kojeg je došla, da je život zapravo jedini vrijedan, želi da podijeli sa svima. I valjda je zato i bilo logično da izabere put humanitarnog rada, i da kroz neformalnu grupu Našem malo nekome je sve pomogne velikom broju porodica.

 „Život je vredan i svako ga živi po svom modelu. Čim sam tu, znači da treba da budem tu. Bog me ostavio na ovom svetu zbog nečega, možda baš zbog toga da budem primer drugima. To me vodi, da će neko slediti moj primer, i izboriti se. Posvetila sam se humanitarnom radu, i želim da pošaljem jasnu poruku da je život borba, ali da uvek vredi boriti se“, poručuje Tijana.

Za svoje dobročinstvo, nesebičnost i veliko srce, dobitnica je, sa svojim prijateljicama i volonterkama grupe, Danom Radomirović i Josipom Rončević, gradskog prizanja Pro Urbe za 2021.

Izvor: Portal Telegraf

Pripremio: Ivan Čović

Na poziv novoizabranog predsjednika Vlade, Milojka Spajića, u četvrtak, 2. novembra, održan je sastanak u Vladi Crne Gore, povodom predstojećeg Popisa, a nakon što je Vlada, izmjenama Uredbe, odložila početak Popisa za mjesec dana. Sastanku je, ispred UMHCG, prisustvovala Marina Vujačić, koja je ukazala na značaj popisa i podataka iz popisa u dijelu osoba s invaliditetom i pozvala je predsjednika Vlade da, sa pozicije koju pokriva, inicira i zahtijeva, prema svim državnim organima u sastavu Vlade, planiranje javnih politika zasnovanih na podacima iz Popisa, ali i ukazala da svi organi moraju raditi ostala dubinska i terenska istraživanja važna za javne politike i odluke, na osnovu statističkih pokazatelja dobijenih Popisom, koju su osnova i početak svega, nikako samo dovolji za uvod i statističke pokazatelje na početku dokumenata.


U tom smislu, podsjetila je da je UMHCG kritikovalo dobijene podatke iz Popisa 2011, ocjenjujući ih nedovoljno preciznim, te ukazujući da je Listu Vašingtonskih pitanja trebalo prilagoditi duhu našeg jezika i modelu pristupa zasnovanom na ljudskim pravima. Kako je dodala, sve ukazivano je bilo prihvaćeno od strane Uprave za statistiku (MONSTAT) koji je ove godine uključio UMHCG i u sprovođenje obuka za državne instruktore za popis i sprovelo prethodne konsultacije, podsjećajući da je taj proces trajao tri godine još od perioda pripreme i usvajanja Zakona o popisu od strane tadašnjeg Ministarstva finansija i socijalnog staranja, u kojem je jedna odredba dodata u dijelu invaliditeta i osoba s invaliditetom. Ukazala je da ni ekonomske reforme, povećanje standarda građana, ukupni prosperitet i ostale prioritete, na koje se u uvodu pozvao premijer, nijesu moguće bez preciznih podataka iz Popisa. Takođe, problematizovala je politizaciju ovog pitanja, ali i činjenicu da je, uprkos dobroj saradnji UMHCG i MONSTAT-a i prihvatanje ključnih prijedloga u inicijalnom testu Upitnika za stanovništvo, u skupštinskoj proceduri dodato pitanje o vrsti invaliditeta, uz izostavljanje važnih kategorija osoba s invaliditetom, posebno osoba s intelektualnim invaliditetom. Dodatno, pominjanje motoričkog invaliditeta, kao kategorije koja ne postoji u propisima Crne Gore, dovešće, takođe, do nedovoljno preciznih podataka, jer će određene kategorije osoba s invaliditetom biti izostavljene.


Međutim, kako je navedeno, u ovoj fazi, bez promjene Zakona o popisu, nemoguće ispraviti, ukazala je na značaj konsultacja i bavljenja ovom temom od strane onih koji je dovoljno poznaju i imaju stručnost. Dodatno, problematizovala je to što uslov za popisivače nije bio da nijesu krivično procesuirani, navodeči hipotetički primjer da se može desiti da neko takav dođe kod partnerke nad kojom je izvršio nasilje da obavi popis, ukazujući da je riječ o trulom političkom kompromisu i da se to mora ispraviti do 30. novembra. 
Konsultacijama su, osim UMHCG, prisustvovale predstavnice i predstavnici Centra za demokratsku tranziciju, Centra za monitoring i istraživanje, Juventasa, NVO Mladi Romi i NVO Koračajte s nama - Firen Amensa (Phiren Amenca). Ispred MONSTAT-a sastanku su prisustvovali direktor Miroslav Pejović i zamjenica direktora Snežana Remiković.

Pripremila. Marina Vujačić
Foto: 
Boris Pejović, Vijesti 

Mostarski vlasnici četvoronožnih ljubimaca dugo se u gradu osjećaju diskriminisano jer nema javnog prostora namijenjenog za pse. Ono što nije uradio Grad, uradila je jedna privatna inicijativa. Tako vlasnici i ljubitelji kućnih ljubimaca u Mostaru uskoro dobijaju nešto jedinstveno. Naime, na mostarskoj Spajalici otvara se kafić za pse.

Planiraju zaposliti osobe s invaliditetom

Ekipa iz mostarskog skloništa za životinje Šapica stoji iza ove jedinstvene ideje, a pripreme za otvaranje u punom su jeku.

Kafić, koji je posjetila ekipa portala Hercegovina.info već je dobio obrise, skoro je završena igraonica za pse opremljena igračkama i krevetima da malo odmore nakon naporne igre, a psi će moći i slobodno hodati i igrati se po cijelom prostoru kafića dok vlasnici piju kafu i druže se međusobno.

Inicijatorka ideje i glavna i odgovorna, Ana Omanović kaže za Hercegovina.info kako je trenutno u fazi traženja osoblja, a kako će cijelo poslovanje ovoga unikatnog mjesta biti prožeto humanističkom notom, planira zaposliti dvije osobe s invaliditetom.

„Na jednom mjestu imamo pano sa fotografijama pasa i mačaka koje treba udomiti. Imamo četiri ili pet ljudi u potrebi kojima redovno pomažemo, zamolimo ih da urade za nas neki sitan poslić, pričuvaju psa ili operu zavjese kako bi se osjećali korisno, a ne kao da primaju milostinju”, govori  Ana.

Na pitanje otkud ideja za ovaj kafić, Ana objašnjava: „Kafić otvaram najmanje radi sebe. Nemam s mojim psom, Betom gdje u gradu popiti kavu. Žao mi je da čeka u autu dok sam ja u kafiću i ideja nam je bila da napravimo neku kombinaciju, da možemo pomoći i sebi i psima i ljudima”, kaže ova mostarka poznata po nesebičnoj pomoći i spašavanju ugroženih životinja.

Prostor za ljubitelje životinja, ali i za sve ljude u potrebi

Beta, kučkica po kojoj će kafić nositi ime nekada je bila agresivan pas koji je napadao sve redom. Ana je pronašla bolesnu i napuštenu u mostarskom naselju Rodoč i od tada su najbolje prijateljice. Beta je danas domaćica ovog kafića i jedan od najmirnijih i najdruštvenijih pasa u gradu.

„Volimo sve vrste pasa i svi su dobrodošli”, poručuje ekipa koja se posvetila uređenju i adaptaciji prostora pored kompleksa Federalnog agromediteranskog zavoda u Mostaru.

A sam pronalazak prostora bio je trnovit

„Ideja postoji odavno i dugo sam tražila prostor za ovaj kafić i s kim god sam razgovarala od vlasnika poslovnih prostora, na moju ideju su reagirali negativno. Kad sam primijetila da se na ovom mjestu zatvara kafić koji je donedavno radio, odlučila sam uzeti ovaj prostor”, istakla je Ana.

Prostor će dobiti ne jednu, nego više namjena

„Planiramo različite edukacije, kako za pse, tako i za vlasnike. A u ponudi ćemo imati i razne poslastice, hranu za pse, higijenske potrepštine i ostalu opremu potrebnu vlasnicima krznenih ljubimaca”, kažu  djevojke iz pet kafe (caffe) Beta Mostar.

Izvor: Portal N1info

Pripremio: Ivan Čović

Prema dostupnim podacima, incidenca moždanog udara u Crnoj Gori odgovara incidenci razvijenih zemalja i iznosi prosječno 100 do 300 novih slučajeva na 100.000 stanovnika godišnje.

Klinika za neurologiju Kliničkog centra Crne Gore (KCCG) zdravstveno-promotivnim aktivnostima juče je obilježila 29. oktobar - Svjetski dan moždanog udara.

Moždani udar (u narodu poznat kao šlog) predstavlja naglo nastali poremećaj moždane funkcije, usljed poremećaja moždane cirkulacije. Iz tog razloga je i početak kliničke slike, tj. simptom moždanog udara akutan (iznenadan) a ispoljavanje zavisi od dijela mozga koji je zahvaćen. Najčešći simptomi na koje treba obratiti pažnju jesu: asimetrija lica, otežan govor, slabost polovine tijela, nestabilnost, duple slike, naročito ako se simptomi ispolje naglo, a udruženi su sa glavoboljom, mučninom ili povraćanjem.

Faktore rizika možemo podijeliti na one na koje ne možemo uticati i na one na koje, promjenom stila života ili primjenom terapije, možemo značajno smanjiti vjerovatnoću nastanka posljedičnog moždanog udara. U prvu grupu spadaju: pol, rasa, genetska sklonost ka nastanku bolesti krvnih sudova i starost. Veoma je važno stalno potencirati faktore rizika koji mogu značajno da utiču na sprječavanje nastanka ove životno ugrožavajuće bolesti, posebno kada znamo da se čak četiri od pet moždanih udara može spriječiti.

Konzumiranje duvanskih proizvoda povećava za dva puta nastanak moždanog udara, ali i za 40 procenata kod pasivnih pušača, dok povišen krvni pritisak povećava vjerovatnoću čak dva do četiri puta. Zato redovna kontrola krvnog pritiska i redovno uzimanje terapije smanjuje, ne samo vjerovatnoću za nastanak moždanog već i srčanog udara. Takođe, osobe koje boluju od šećerne bolesti koja nije kontrolisana imaju dva puta veću vjerovatnoću da dobiju moždani udar, a oni koji razviju moždani udar gotovo dvostruku šansu za letalni (smrtni) ishod.

Za uspješno liječenje ove bolesti veliku ulogu igra vrijeme koje je proteklo od pojave prvih simptoma do javljanja pacijenta u zdravstvenu ustanovu. Zato je veoma važno da svi građani znaju da prepoznaju prve simptome ove bolesti i da što hitnije kontaktiraju Zavod za hitnu medicinsku pomoć (ZHMP) radi transporta pacijenta u najbližu zdravstvenu ustanovu.

Vrijeme je jedan od važnijih kriterijuma za primjenu invazivnih terapijskih procedura za liječenje moždanog udara (tromboliza, mehanička trombektomija) koje su dostupne u našoj zemlji.

Prema dostupnim podacima, incidenca moždanog udara u Crnoj Gori odgovara incidenci razvijenih zemalja i iznosi prosječno 100 do 300 novih slučajeva na 100.000 stanovnika godišnje.

U prvih deset mjeseci 2023, na Klinici za neurologiju Kliničkog centra Crne Gore (KCCG) liječeno je 148 pacijenata od moždanog udara. Kod dijela pacijenata koji su zadovoljavali jasno definisane kriterijume primijenjena je trombolitička terapija i/li mehanička trombektomija. To su u svijetu najsavremenije terapijske procedure za liječenje ishemijskog moždanog udara koje se više godina uspješno primjenjuju u KCCG.

U 2022-oj urađene su 44 mehaničke trombektomije, od čega je najveći broj pacijenata bio iz Podgorice (37), te je broj urađenih trombektomija na 100.000 stanovnika oko 19 pacijenata (komparativno s razvijenim zemljama - Njemačka 20 pacijenata na 100.000 stanovnika). Do oktobra 2023. urađene su 24 mehaničke trombektomije, gdje je opet Podgorica zastupljena ubjedljivo najviše.

Zato su ovi datumi uvijek dobar povod da pošalju jasnu poruku javnosti o važnosti preventive i ne manje važne edukacije svih građana o ranom prepoznavanju simptoma bolesti.

Upravo je današnja aktivnost Klinike za neurologiju imala za cilj da skrene pažnju na ovu bolest čije posljedice utiču, pored pacijenta i njegove porodice, i na društvo u cjelini zbog posljedica koje ova bolest utiče na radno sposobnu populaciju.

Sa Polikinike navode da ih raduje što je odziv bio na visokom nivou i blizu 100 zainteresovanih građana danas su na Poliklinici KCCG-a provjerili brzim testom šećer u krvi, kao i krvni pritisak. Takođe su od ljekara i medicinskih sestra dobili informativne flajere i informacije o moždanom udaru, kliničkoj slici i prevenciji ove bolesti.

Izvor: Portal Dan

Pripremio: Ivan Čović

Tekst najpoznatijeg Njegoševog spjeva za novo audio izdanje Gorskog vijenca pročitao je glumac Jovan Dabović.

U susret obilježavanju državnog praznika, Njegoševog dana, 13. novembra, Biblioteka za slijepe Crne Gore (BZSCG) će, 1. novembra 2023, u 19 časova, u svojoj svečanoj sali upriličiti predstavljanje novog audio izdanja Gorskog vijenca koje je objavljeno u produkciji ove ustanove.

Tom prilikom, o Njegoševom djelu govoriće književnik Budimir Dubak, a publika će moći da čuje inserte iz audio izdanja.

Tekst najpoznatijeg Njegoševog spjeva pročitao je glumac Jovan Dabović, produkciju potpisuje Vladimir Jovović, a postprodukciju Slobodanka Grdinić. Publikacija je intenzivno pripremana tokom prethodnih nekoliko mjeseci.

Izvor: Portal Dan

Pripremio: Ivan Čović

Životni put Anesa Kujovića, 21-godišnjaka iz Sarajeva (BIH), razlikuje se od života njegovih vršnjaka. Od svojih ranih godina, kretao se svijetom koji se često mučio da shvati njegove jedinstvene sposobnosti. Anes je rođen s Daun sindromom, stanjem koje je značajno oblikovalo njegovo odrastanje i životna iskustva, uticavši na njegovo obrazovanje, adolescenciju i prihvaćenost u društvu. Međutim, svaki izazov s kojim se susreo, postao je odskočna daska za njegov uspjeh. Uz nepokolebljivu odlučnost i stalnu podršku svoje porodice i prijatelja, borio se za mjesto koje mu pripada u zajednici.

Danas, Anes obavlja funkciju u Službi za obrazovanje, kulturu i sport, Opštine Centar Sarajevo. Kao volonter UN-a, on ispunjava administrativne obaveze - koje označava istorijsku prekretnicu, jer je on prvi volonter UN-a na svijetu s Daun sindromom.

Anes ima priznanje da je prva osoba s Daun sindromom na svijetu koja je preuzela ulogu volontera UN-a kroz Regionalni program lokalne demokratije na Zapadnom Balkanu 2 (ReLOaD2). Ova jedinstvena prilika pružila mu je dragocjeno radno iskustvo.

„Imam divne kolege. Marljivo izvršavamo svoje zadatke, ali dijelimo i vesele trenutke i smijeh. Moje obaveze su unos podataka u tabele, distribucija dokumenata raznim odjeljenjima na potpise, prisustvovanje sastancima kod načelnika, doček gostiju, a povremeno učestvujem i na sjednicama Opštinskog vijeća.” objašnjava Anes.

Izražava zadovoljstvo znanjem stečenim tokom svog mandata u Opštini Centar Sarajevo. Međutim, kao i njegove kolege, i on se susreće sa određenim zadacima za koje će mu možda trebati malo više vremena. „Pisanje izvještaja može biti pomalo izazovno za mene, ali sam optimista da ću to savladati u dogledno vrijeme“, dodaje on.

Anes je započeo svoj inauguracijski staž u okviru Regionalnog programa za lokalnu demokratiju na Zapadnom Balkanu 2 (ReLOaD2), projekta koji finansira Evropska unija, a sprovodi Program Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP). Sa sveobuhvatnim ciljem podsticanja različitosti i inkluzivnosti u svim segmentima društva, ReLOaD2 je proširio mogućnosti stažiranja mladima koji žive u ovoj opštini i 12 drugih partnerskih lokalnih samouprava, bez obzira na njihove sposobnosti.

Osim stažiranja, Anes je imao priliku unaprijediti svoje vještine kroz niz obrazovnih inicijativa koje nudi projekat ReLOaD2. Štaviše, dobio je vrijedne upute od Farisa Bečića, kolege mladog entuzijaste i UNV-a (Program volontera UN-a) angažovanog na ReLOaD2. Faris preuzima ulogu mentora, prati Anesov napredak i radnu etiku. Zajedno se bave administrativnim poslovima, kao što su: upravljanje predmetima, skeniranje i štampanje dokumenata, arhiviranje, vođenje sastanaka sa različitim zainteresovanim stranama i organizacijama civilnog društva, i snimanje pristiglih projekata putem javnih poziva, između ostalih odgovornosti.

Bečić ističe vitalnu ulogu mentorske podrške u okviru programa ReLOaD2, posebno tokom tranzicije ka zaposlenju osoba s invaliditetom. Prema njegovim riječima, mentorski proces služi kao sredstvo za pomno praćenje putovanja pojedinca u sferama rada, razvoja vještina i ukupnog profesionalnog rasta. Takođe, obuhvata procjenu njihove radne etike i pristupa rješavanju jednostavnih i složenih zadataka. U saradnji s Anesom, Bečić ističe njegovanje izuzetnog odnosa obilježenog osjetljivošću i razumijevanjem.

Anes redovno prima naknadu za svoj volonterski rad, koji od milja naziva svojom „platom“. On ima jasne namjere za ovu zaradu, jer namjerava da njome pokrije troškove svog vozačkog ispita i na kraju kupi automobil.

“Stažiranje je Anesu donijelo ogromne promjene. Povećalo mu se samopouzdanje, razvilo je kritičko mišljenje i mnogo je odgovorniji prema poslu nego prema školskim obavezama. Srećan je jer zaista gradi prijateljski odnos sa kolegama na poslu koji su centar njegovih svakodnevnih priča.”, kaže Anesova majka Sevdija.

Opština Centar Sarajevo nastoji dati primjer drugim institucijama kroz aktivno razvijanje programa usmjerenih na osnaživanje mladih osoba s invaliditetom. ReLOaD2 je do danas omogućio stažiranje za 22 mlade osobe širom Bosne i Hercegovine, uključujući četiri osobe s invaliditetom.

Izvor: WeBalkans.eu 

Prevela: Elmira Redžepagić Dizdarević

Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (SZO) više od milijardu ljudi svjetske populacije živi s nekim oblikom invaliditeta. Suočavaju se s brojnim preprekama, uključujući predrasude, diskriminaciju i nedovoljnu pristupačnost.

Član 9. Konvencije o pravima osoba sa invaliditetom reguliše pristupačnost i detaljno objašnjava sve elemente pristupačnosti. Pristupačno okruženje, informacije, ljudi i pomagala veoma su važni za osobe s invaliditetom, kažu iz Koordinacionog odbora udruženja osoba s invaliditetom Kantona Sarajevo (KS). Ako nešto od toga fali, nema inkluzije.

„Objektivno, pristupačnost u našoj državi je veoma loša za osobe s invaliditetom. U Sarajevu je nešto bolje zato što mi aktivno radimo na pristupačnosti javnih institucija, pristupačnosti ulica, saobraćaja, dolaze novi trolejbusi, autobusi, tramvaji koji bi trebali biti pristupačni ali se ipak dešava da će biti određenog odstupanja. Neće se raditi nove stanice na tramvajskim prugama i to će nama biti veliki problem vezano za pristupačnost”, rekao je Fikret Zuko, predsjednik Koordinacionog odbora udruženja osoba s invaliditetom KS.

Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH usvojio je Prijedlog zakona o dopuni Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u BiH, u dijelu zakona u kojem se uvodi veća kazna za parkiranje na mjestu za osobe s invaliditetom, predviđeno je da iznosi 200 KM i jedan kazneni bod.

„Sada vidimo da u tom segmentu to funkcioniše ali i dalje je niska svijest kad su u pitanju zloupotrebe tih kartica. Ljudi vole da koriste benefite koje imaju osobe s invaliditetom ali ne žele da budu osobe s invaliditetom”, rekao je Almir Šahmanija, predsjednik Vijeća organizacija osoba sa invaliditetom u FBiH.

Uloga sugrađana ima veliku ulogu, navode. Mogu doprinijeti inkluzivnijem društvu, kroz male, ali značajne geste.

„Ima jako finih ljudi, susretljivih, koji se odmah ponude da pomognu, da poguraju kolica, da se sklone, da otvore, pričuvaju vrata a isto tako ima i negative kad me u prodavnici guraju drugim kolicima, robom, kao da sam nevidljiva”, rekla je Fata Bahtijarević iz Udruženja osoba sa multipla sklerozom KS.

Prema procjeni SZO oko 15 posto populacije ima neki od oblika invaliditeta. Kako iz Udruženja navode, to ne znači da  je svima potrebna značajna pomoć. Većem procentu je potrebna ozbiljnija pomoć države, ostalima je potreban samo adekvatan ambijent i humaniji pristup poput opšte prilagođenosti, razumijevanja, eliminisanja predrasuda koji itekako mogu biti od velike pomoći.

Izvor: Portal N1info

Pripremio: Ivan Čović

Iako je u poslednje vrijeme doneseno dosta zakonskih akata i programa kada je u pitanju položaj osoba s invaliditetom, diskriminacija, predrasude, neravnomjeran položaj i manjak podrške nadležnih institucija i dalje su prisutni u Crnoj Gori, i samo su neki od problema s kojima se ove osobe  suočavaju  u Crnoj Gori. Izvršna direktorica Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) Marina Vujačić je u emisiji Osnaživanje i integracija OSI Radija Bijelo Polje govorila o položaju osoba s invaliditetom i njihovom socijalnom i društvenom statusu.

„Tačno je da je u poslednjih petnaest godina usvojeno dosta zakona, međutim ni današnji položaj osoba s invaliditetom ne može se ocijeniti adekvatnim i zadovoljavajućim, jer je proteklo zaista mnogo vremena koje je država Crna Gora imala i ima, da bismo bili u poziciji da stagniramo i imamo neke korake koji su i nazadovali u određenim oblastima. Imamo i dosta pozitivnih praksi, ali i negativnih koje nas vuku nazad i vraćaju na početak” kazala je Vujačić.

Ona je istakla da su država i lokalna zajednica zatvoreni sistemi koji teško prihvataju neke promjene, posebno, ako zbog tih promjena treba društvo da se mijenja.

„Zato, kada dovoljan broj osoba s invaliditetom bude zagovaralo svoja prava, država i lokalna uprava će biti mnogo odgovorniji i mnogo aktivniji po svim pitanjima”.

Vujačić je kazala da je zbog trenutne političke situacije u zemlji otežana komunikacija s institucijama, te da su mediji značajan kanal podrške.

„Svjesni smo činjenice da su se vlasti prečesto mijenjale u prethodne tri godine i da sadašnja Vlada funkcioniše u tehničkom mandatu. Sve to utiče, ne samo na naše aktivnosti, nego generalno na ljudska prava i demokratiju. Svaka podrška nam je dobrodošla, a mediji su značajan kanal podrške, bez njih se naš glas ne bi čuo, ne bi došao do adresa gdje treba da dođe, niti bi vlast imala kontrolu praćenja. Nama je svejedno ko će doći na vlast, sve dok se poštuje Ustav i zakoni, naše je da sarađujemo, i uvijek budemo kritični, u smislu da ukazujemo na manjkavosti sistema, jer ne postoji izgovor da su ljudska prava skupa, ona nikako ne mogu biti skupa. Kad to shvatimo, onda ćemo biti zrelije društvo” istakla je Vujačić.

Direktorica UMHCG je kazala da ni prethodna, a ni trenutna Vlada nijesu formirale Savjet za prava osoba s invaliditetom, iako je lista kandidata bila objavljena prošle godine. Ona je dodala u Crnoj Gori još uvijek ne postoji resor koji koordinira izradom drugog i trećeg periodičnog izvještaja o sprovođenju Konvencije UN o pravima OSI.

Vujačić je podsjetila da je Ministarstvo ljudskih i manjinskih prava, bez obrazloženja, ukinulo Direktorat za zaštitu osoba s invaliditetom, i istakla da je i dalje na NVO  i udruženjima koje se bave pitanjima OSI, da stvaraju pretpostavke za bolji i kvalitetniji život i najavila aktivnost Freedom Drive/Vožnje za slobodu u Podgorici.

„Na platou između Skupštine Glavnog grada Podgorice i Biblioteke Radosav Ljumović održaće se Vožnja za slobodu (Freedom Drive). Riječ je o događaju koji UMHCG, po drugi put, organizuje u cilju skretanja pažnje javnosti na samostalni život i značaj obezbjeđivanja uslova i servisa podrške koji su važni za samostalnost osoba s invaliditetom. Vožnja za slobodu je vožnja svih nas, a sve u cilju slanja važnih poruka i upućivanja apela nadležnim institucijama da osiguraju i obezbijede mogućnost življenja po principima filozofije samostalnog života za sve osobe s invaliditetom” zaključila je Vujačić.

Izvor: Portal Radio Bijelo Polje

Pripremio: Ivan Čović

Mreža za evropske politike (MASTER) je, juče, 26. oktobra 2023, u Podgorici, organizovala Konferenciju Mi smo promjena!, u sklopu istoimenog projekta, podržanog od strane Ambasade SAD u Podgorici, koji je imao za cilj razvijanje svijesti kod mladih o važnosti poštovanja različitosti, kako bismo zajedničkim snagama stvarali bolju i prosperitetniju budućnost.

Konferenciju je otvorila Nikol Otala (Nicole Ottalah), zamjenica šefice misije pri Ambasadi SAD u Podgorici, koja je istakla da Ambasada SAD sa zadovoljstvom podržava projekat Mi smo promjena!, koji je imao za cilj da edukuje mlade lidere u Crnoj Gori i podstakne ih da se čuje njihov glas kako bi poboljšali svoj položaj u društvu. Takođe, ona je naglasila da Ambasada SAD u Crnoj Gori ostaje privržena  radu s civilnim društvom na zagovaranju ideala, poštovanja ljudskih prava, poštovanja principa različitosti, jednakosti i inkluzije, a da je cilj Ambasade kroz programe grantova da osnaži marginalizovane grupe, uključujući mlade, željne da budu vjesnici pozitivnih promjena u svojim zajednicama u Crnoj Gori. Gospođa Otala je pohvalila MASTER za sav njihov posvećen rad na ovom projektu, jer mladi koji su angažovani, osnaženi i koji vrjednuju različitost čine svijet boljim mjestom, tako što njeguju društvo koje je otporno, harmonično i napredno.

U uvodnom obraćanju, prisutnima se obratila i izvršna direktorica MASTER-a mr Andrea Popović koja se zahvalila na podršci Ambasadi i svim partnerima i saradnicima na projektu, naglasivši da je MASTER nastao kao želja grupe ambicioznih i mladih ljudi da promovišu demokratske vrijednosti u Crnoj Gori. Ona je istakla da je glavni ključni aspekt projekta Mi smo promjena! kolektivno djelovanje ka promjenama i tolerantnijem društvu, kako bi se povećala tolerancija prema marginalizovanim grupama i eliminisali stereotipi. Popović je prisutnima predstavila ključna dostignuća projekta, koja su se ogledala u sprovođenju istraživanja i kreiranju analize na temu poštovanja ralizličitosti, realizaciji radionica u osam crnogorskih gradova, tekstovima o diskiminaciji kreiranih od strane mladih ljudi, snimanju i promociji osam podkast emisija Mi smo promjena!, promociji multimedijalnog sadržaja o ljudskim pravima u omladinskim servisima širom Crne Gore.

Nakon uvodnih obraćanja, premijerno je prikazan film Mi smo promjena!, koji će u narednim danima biti promovisan putem društvenih mreža i u omladinskim centrima širom Crne Gore.

Konferencija je nastavljena panelom Diskriminacija u društvu: Mogu li mladi biti promjena?, s uvaženim panelistima gospodinom Sinišom Bjekovićem, zaštitnikom ljudskih prava i sloboda, gospodinom Fatmirom Đekom, ministrom ljudskih i manjinskih prava, gospođom Selmom Drini iz organizacije Firen Amensa (Phiren Amenca) i gospođom Anđelom Miličić, predstavnicom Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG), a panel je moderirala mr Andrea Popović iz MASTER-a.

Siniša Bjeković je predstavio aktivnosti institucije po pitanju suzbijanja diskriminacije i govora mržnje, i istakao je da, kada su u pitanju mladi ljudi, govor mržnje je dosta prisutan i da je to neophodno edukacijom mladih suzbiti. Naglasio je da institucija Ombudsmana kroz razne projekte pokušava da približe mladima značaj poštovanja ljudskih prava, i da je neophodno da mladi budu pokretači promjena u društvu.

Ministar ljudskih i manjinskih prava, Fatmir Đeka (Fatmir Gjeka) je istakao aktivnosti koje sprovodi Ministarstvo s ciljem borbe protiv diskriminacije i predrasuda, kao i u cilju promocije važnosti ljudskih prava i sloboda. Poručio je koliko je važno unaprijeđenje, razvoj i promocija interkulturalnosti, međusobnog poštovanja, a prije svega socijalna inkluzija manjinskih naroda, Roma i Egipćana, osoba s invaliditetom, LGBTIQ populacije. Gospodin Đeka je naglasio važnost saradnje s civilnim sektorom po ovim pitanjima, i istakao da projekti kao što su Mi smo promjena! umnogome doprinose promociji demokratskih vrijednosti i ljudskih prava.

Selma Drini, ispred romske organizacije Firen Amenke (Phiren Amenca), je naglasila neophodnost unapređenja položaja ove populacije, koja se svakodnevno suočava s nekim vidom diskriminacije kako u obrazovnom sistemu, zdrastvenom sistemu, zapošljavanju. Ona je istakla da se kao veoma mlada osoba susrela  s predrasudama kako u školi, tako i na ulici i među društvom, međutim, to je podstaklo da bude još aktivnija u borbi za bolji položaj romske populacije, kao i položaja svih mladih u Crnoj Gori. Drini smatra da mladi jesu i treba da budu promjena, kao i da prava promjena kreće od nas samih.

Ispred UMHCG, Anđela Miličić se zahvalila na pozivu za učešće na ovom panelu i naglasila da nije čest slučaj da ima priliku da govori ispred predstavnika institucija i da direktno s njima diskutuje o boljoj pozici mladih sa hendikepom. Istakla je probleme s kojima se susreću mladi s invaliditetom u Crnoj Gori, a to je prije svega nepristupačnost objekata za lica s invaliditetom i da pogotovo u obrazovnom sistemu mladi s invaliditetom nemaju adekvatne uslove za obrazovanje i rad. Gospođa Miličić je istakla važnost ovakvih projekata i diskusija, jer je krajnje vrijeme za promjene, a da mladi treba da budu pokretači istih.

Konferencija je zaključena završnim obraćanjem izvršne direktorice MASTER-a, Andree Popović, koja se zahvalila velikom broju priustnih učesnika Konferencije, i naglasila da mladi jesu promjena, jer kroz ovakve projekte koji imaju za cilj razvijanje svijesti kod mladih o važnosti poštovanja različitost stvaramo prosperitetniju budućnost i ostvarujemo pozitivne promjene u našoj zajednici, koje vode ka jednom inkluzivnom i pravednom društvu.

Konferencija je završena koktelom, kojem su pristustvovali predstavnici i predstavnice Ambasade SAD u Podgorici, ministarstava, međunarodnih i nacionalih organizacija, Delegacije EU u Crnoj Gori, mladi ljudi.

Izvor: Portal Master-mne

Pripremio: Ivan Čović

Direktorka Centra za studente sa hendikepom Ljupka Mihajlovska za portal Vreme kaže da nedostaju politike i procedure koje bi jasno odredile šta je čija nadležnost i prema kojima bi nastavni kadar mogao da se orijentiše. A nedostaju i materijalni i ljudski resursi.

Inkluzivno obrazovanje, osnovno i srednje, uvedeno je u zakonske okvire prije 14 godina Zakonom o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja. Nakon srednje škole, osobe s invaliditetom koje žele da upišu viši nivo obrazovanja mogu, međutim, da naiđu na niz prepreka tokom studiranja.

„Osobe s, na primer, intelektualnim invaliditetom koje žele i imaju mogućnosti da upišu fakultet i prođu prijemni, dolaze do barijere kada nastavni sadržaj i materijal nije prilagođen njihovim sposobnostima jer to nije utvrđeno zakonom”, kaže profesor Visoke škole socijalnog rada Saša Stepanović.

S druge strane direktorka Centra za studente sa hendikepom Ljupka Mihajlovska kaže da na nivou Univerziteta u Beogradu ima studenata s različitim spektrom invaliditeta, te da su oni fokusirani na to da svakome ko se javi pokušaju da obezbijede neku podršku.

Ipak, pored pozitivnih primjera jedan dečko s Daun sindromom je zbog neprilagođenosti materijala i samog sistema morao da napusti studije.

Stepanović, koji je, inače, bio njegov profesor i kod koga je mladić položio predmet, kaže da profesori nisu imali metod na osnovu koga bi prilagodili gradivo i nastavne metode. „To je generalno predstavljalo problem i na tome se trebalo raditi primenom individualnog obrazovnog plana i programa, ali on u visokom obrazovanju ne postoji.”

Mihajlovska navodi da nedostaju politike i procedure koje jasno određuju šta je čija nadležnost i prema kojima bi i nastavni kadar dobio adekvatne preporuke i znanja. Kaže i da „nedostaju i resursi, materijalni i ljudski, da to sve bude na zadovoljavajućem nivou.”

Ona objašnjava da postoje razmimoilaženja u stavovima akademske zajednice o tome ko treba i može da bude student i koji nivo podrške je visokoškolska ustanova dužna da obezbijedi, te da tu barijeru prevazilaze iskustvima koje imaju u pružanju podrške osobama s ivaliditetom u učenju.

„Trudimo se da ih ohrabrimo da nije potrebno ništa posebno uvoditi već je samo neophodno da smo drugačije podešeni u pogledu toga koja je uloga akademske zajednice u promociji različitosti i inkluzije”, kaže Mihajlovska.

Stepanović je, pak, mišljenja da je potrebno uraditi i portfolio svake osobe kako bi se vidjeli njeni potencijali, te da to nije nešto što može da se uradi za dan, već je proces koji traje nekoliko mjeseci kako bi se na kraju izradio adekvatan plan individualizacije po kome bi se radilo.

I dodaje: „Mi imamo uređen zakon za osnovnu i srednju školu koji predviđa propisanog i ličnog pratioca. Međutim, nakon 18. godine gubi se mogućnost angažovanja ličnog pratioca koji bi pomogao u samom radu i u samom nastavnom procesu studentu.”

Potrebna je rješenost sistema

Obrazovanje osoba s invaliditetom je predviđeno članom 24 Konvencije o pravima osoba sa invaliditetom, gdje piše da su države dužne da obezbijede inkluzivni sistem obrazovanja na svim nivoima.

Takođe, Zakon o visokom obrazovanju zabranjuje diskriminaciju po osnovu invalidnosti i reguliše pravo osoba s invaliditetom na visoko obrazovanje, pristupačnost, prilagođavanje uslova.

Saša Stepanović kaže da se prije tri, četiri godine obraćao Ministarstvu prosvete s željom da se uključi u inkluzivni tim i da zajedno s kolegama pomogne u oblikovanju i formulisanju Zakona o visokom obrazovanju (inkluzivnom).

Kaže da su mu se „pisanim putem zahvalili što se neko interesuje”, ali da se na tome završilo.

Mihajlovska ukazuje da je dobro da smo došli do nivoa da niko ne može više da kaže „nije moja stvar što je nekome potrebna podrška“, da se sada kada se upiše student s intelektualnim invaliditetom ili bilo kojim invaliditetom postavlja pitanje „šta treba da uradimo i na koji način“.

Nedostaje ipak i dalje rješenost obrazovnog sistema da se stvari suštinski promjene, a koja bi bila praćena politikama i procedurama da se više radi na obezbjeđivanju visokog inkluzivnog obrazovanja.

Izvor: Portal Vreme

Pripremio: Ivan Čović

Strana 14 od 89

Back to top