Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama obilježava se odlukom Ujedinjenih nacija iz 1999. u znak sjećanja na sestre Mirabel – Patriju (Patria), Minervu (Minerva) i Mariju Terezu (Maria Teresa) iz Dominikanske Republike, koje je zbog njihovih aktivnosti i borbe za demokratiju i pravdu, 25. novembra 1960. brutalno pogubio diktator Rafael Truhiljo (Rafael Trujillo).

Mirabelovi su bili bogati zemljoposjednici, pa su njihove kćerke odrasle u kulturnom okruženju. Školovale su se sve tri sestre osim Dede, koja je ostala na porodičnom imanju, te je pomagala u vođenju domaćinstva.

Minerva je studirala pravo i postala advokatica, a pod uticajem strica uključuje se u politički pokret protiv režima diktatora Truhilja. On joj je onemogućavao dobijanje licence za obnavljanje advokature, jer je odbila njegove ponude, koje danas nazivamo seksualnim uznemiravanjem. Rezultat toga je uključivanje njene dvije sestre u političkom pokretu protiv Truhilja, a Dede se priključila kada je njen muž uhapšen.

Sestre Mirabel su formirale grupu pod nazivom Pokret četrnaestog juna koja se svim sredstvima suprotstavljala Truhiljovom režimu. Pisale su i dijelile letke o mnogim ljudima koje je Truhiljo ubio, a nakon što su se ilegalno naoružale, krenule su u otvoren sukob. Sestre Mirabel su u pokretu bile poznate kao Las Mariposas, što u prevodu znači Leptirice.

Bez obzira na njihovo hapšenje, istrajale su u borbi te su SAD osudile Truhilja i poslale posmatrače nakon čega su sestre oslobođene. Truhiljo im je oduzeo svu imovinu, ali one nisu odustajale od svoje misije.

25. novembra 1960, Patrija, Minerva, Marija i njihov vozač, bili su u zatvoru – u posjeti muževima Patrije i Minerve. Na putu kući, zaustavili su ih Truhiljovi ljudi i sve ih ubili. Njihova tijela su stavljena u džip, koji je gurnut niz liticu da izgleda kao nesreća.

Đest mejseci kasnije, nakon Truhiljove smrti u maju 1961. general Pupo Roman (Pupo Román), priznao je da su sestre ubili Truhiljovi ljudi.

Nakon smrti sestara, Dede Mirabel je posvetila život očuvanju njihovog nasljeđa. Podigla je njihovo šestoro djece, koja su postala veoma obrazovana i uspješna. Stvari ubijenih sestara pronašle su mjesto u Nacionalnom istorijskom muzeju Dominikanske republik. Generalna skupština Ujedinjenih nacija je proglasila dan kada su ubijene, 25. novembar, Međunarodnim danom borbe protiv nasilja nad ženama. 

Sestre Mirabel postale su simbol nacionalnog i feminističkog otpora. O njihovoj životnoj priči snimljen je film „In the time of the buterflies“ („U vrijeme leptira“) u kome Minervu igra Salma Hajek.  

Izvor: Portal Udar

Stonoteniser Filip Radović najbolji je crnogorski paraolimpijac u 2020., u tradicionalnom izboru Paraolimpijskog komiteta (POK), odlučio je Upravni odbor (UO) krovne sportske asocijacije osoba s invaliditetom.

Radović je u godini na izmaku izborio direktan plasman na Paraolimpijske igre u Tokiju.

„Na kraju zahtjevnog kvalifikacionog ciklusa, Radović se u Tokio plasirao kao trećeplasirani senior svijeta i prvorangirani u konkurenciji juniora svijeta, igrača do 23 godine”, piše u saopštenju POK-a.

On je za najboljeg sportistu u izboru POK biran i 2015, 2017. i 2019.

„UO je odlucio da se u godini pandemije koronavirusa, u kojoj je odgođen veliki broj takmičenja, proglasi samo najboljeg u kategoriji seniora”, piše u saopštenju POK-a.

Navodi se da će krovna sportska asocijacija osoba s invaliditetom uvažavajući preporuke Nacionalnog koordinacionog tijela (NKT) na prigodan način organizovati uručenje nagrade Radoviću.

Radović je donio prvu veliku medalju, evropsku bronzu, 2015.  u danaskom Vejleu.

Isti rezultat ponovio je i dvije godine kasnije na Evropskom prvenstvu u Laškom, dok se prošle godine popeo stepenicu više na šampionatu Evrope u Helsingborgu, na kome je i predvodio reprezentaciju, u kojoj su još bili Luka Bakić i Dejan Bašanović, do prve ekipne medalje.

Radović je, osim odličja sa šampionata Evrope, u prošloj godini ponovio rezultat iz Đenove 2017. i ponovo bio zlatni na Evropskim igrama mladih paraolimpijaca u Lahtiju, u konkurenciji igrača do 23 godine.

Osvajao je i medalje na mastersima u Linjanu, Laškom i Lahtiju, a 2020. počeo je trofejom u Aleksandriji.

Kazao je da je srećan što je drugu godinu zaredom proglašen za najboljeg paraolimoijca u 2020.

„Čast mi je što što je nagrada i ove godine pripala meni u jakoj konkurenciji sportista. Veliki broj takmičenja je zbog koronavirusa otkatzan i sportisti nijesu imali prilike da se dokažu. Uspio sam da izborim plasman na Paraolimpijske igre u Tokiju i to će mi predstavljati veliku motivaciju za dalji rad“, rekao je Radović.

On vjeruje da Crnu Goru predstaviti na dostojan način i da će ostvariti dobar rezultat i u Tokiju.

Izvor: www.mina.news 

Marko Marjanović (31) je osoba s oštećenjem vida i u aprilu 2019. istrčao je Beogradski maraton.

Tada nam je održao važnu životnu lekciju iz istrajnosti, pokazao da čovjek nikada ne smije da odustane od ciljeva koje je sebi zacrtao. Sada, godinu i po dana kasnije Marko je spreman da ponovi trku i popravi rezultat od četiri sata i 49 minuta, ovoga puta na nešto drugačijem, virtuelnom maratonu.

„Marko je za sve ovo vrijeme pokazao snagu i talenat. Ovo će biti drugi put da trči maraton. Prošle godine je po prvi put istrčao cijeli maraton. On je primjer da nema opravdanja ni za šta. Moramo da se pokrenemo i budemo dio trkačkog pokreta. On je prva osoba s oštećenjem vida koja je istrčala Beogradski maraton. Mi smo ga podržali još godinu i po dana prije toga, a on je bio istrajan svo vrijeme.“ rekao je u razgovoru za „Alo!" direktor Beogradskog maratona Dejan Nikolić.

Marko uz sebe ima „pomoćnike" koji su tu uz njega u dostizanju ciljeva. Međutim, više nije dovoljna pomoć samo Irene Pavlović (44), već je tu četvoročlana ekipa koja će po dionicama na Adi Ciganliji ove subote trčati zajedno sa Markom.

„Toliko je napredovao da ni Irena više ne može da ga isprati, što se kaže „učenik je nadmašio učitelja“. Iz tog razloga je tu sada cio tim koji se smjenjuje tokom trke. Uz njega je tu njegov tim sa Irenom Pavlović na čelu. Oni su bili cio pripremni period uz Marka, a biće tu i u subotu da mu pomognu u čitavom logistici. Vrlo je zanimljivo i to da će on istrčati cio maraton, dok će po jedan član njegovog tima trčati samo određene dijelove uz njega. Svi zaslužuju pohvale i podršku jer ovako nešto je velika stvar. Teško je riječima to opisati, zaista“ nastavlja Nikolić.

Lijepo se direktor Beogradskog maratona osvrnuo na to da ovakva priča samo može da bude podstrek svima nama da ne odustajemo. Marko nam je održao veliku lekciju, a na nama je hoćemo li je prisvojiti.

„To što Marko radi je samo podstrek drugima. Na neki način postao je uzor. On želi da svojom snagom to pokaže i podrži druge. Mi kao Beogradski maraton želimo da nastavimo s podrškom osobama s invaliditetom. Imali smo slučaj s Nikolom Rabrenovićem, nekadašnjim članom Gorske službe spasavanja, koji je u saobraćajnoj nesreći ostao bez donjih ekstremiteta, ali je na takozvanom ručnom biciklu završio ovogodišnji virtuelni maraton. Sve to pokazuje da nema odustajanja, jednostavno je tako. Ako osobe s invaliditetom mogu na ovakav način da nam pokažu kako se oni bore, onda ne bi trebalo da postoji opravdanje ni za nas“ rekao nam je Nikolić i još jednom podsjetio koliko je važna fizička aktivnost, naročito u ovakvim momentima u kojima se nalazi čitava planeta.

„U ovakvim vremenima nam je prijeko potrebno kretanje. Imamo pred nama otvoreni prostor, svako može individualno da se uključi u bilo kom trenutku. Pokazalo se da je fizička aktivnost odlična prevencija u borbi protiv mnogih bolesti. Što smo mi kao pojedinci zdraviji, pomažemo čitavoj naciji. To sve nas u Beogradskom maratonu inspiriše i baš zato smo se odlučili da održimo virtuelni maraton“ zaključuje direktor ovog maratona.

Kako zapravo izgleda virtuelni maraton?

„Virtuelni maraton nije maraton u pravom smislu, da se trči jedan događaj i da se organizuje kao do sada sa grupnim startom i ciljem. Virtuelni maraton se odvija individualno ili u malim grupicama od dvoje, troje takmičara. Takmičari imaju rok do 30. novembra da pošalju rezultate pa će na osnovu toga kasnije biti napravljen plasman, tako ćemo saznati i ko je pobednik“ objasnio je Nikolić.

Izvor: www.alo.rs 

U Crnoj Gori se do sada mehanizam finansiranja projekata nevladinih organizacija (NVO) koristio pogrešno, pa i vrlo izgledno u svrhu kontrolisanja dijela NVO i stvaranja klijentelističkih odnosa vlasti i „podobnog” civilnog sektora, a direktnog izopštavanja profilisanih i kompetentnih organizacija. To je u izjavi za „Dan“ ocijenila izvršna direktorka Centra za razvoj NVO (CRNVO) Ana Novaković Đurović komentarišući nezakonito ponašanje dijela ministarstava koja još nijesu raspodijelila oko 270.000 eura namijenjenih za projekte NVO.

Novaković Đurović pojašnjava da sa dodjelom sredstava kasne ministarstva unutrašnjih poslova, odbrane i prosvjete, dok resor zdravlja čak još nije objavilo konkurs za ovu godinu, koji su bili u zakonskoj obavezi objaviti do 1. marta ove godine. Ukazuje da je u pitanju ukupno šest odluka koje treba donijeti, a iznos koji je njima obuhvaćen i još nije raspoređen je nešto oko 270.000 eura.

„Nažalost, od stupanja na snagu izmjena Zakona o NVO u skladu sa kojima ministarstva dodjeljuju projekte, ovakvo postupanje se ponavlja iz godine u godinu. Veliki problem predstavlja činjenica da ne postoji propisan zakonski rok u kojem su ministarstva dužna objaviti odluke i to je značajan propust, koji ministarstva svesrdno koriste i objavljivanjem odluka pred sami kraj ove godine obesmišljavaju kompletan koncept dodjele sredstava“  navodi ona.

Novaković Đurović ističe da ovakav način rada ministarstava apsolutno ugrožava rad NVO sektora.

Direktor Instituta za socijalnu i obrazovnu politiku Mitar Radonjić za „Dan” kaže da su i ona ministarstva koja su podijelila novac ove godine tradicionalno kasnila sa tim odlukama. On ističe da je na snazi evidentno kršenje Zakona o NVO.

„Ove godine nijedan konkurs, kao ni prethodnih, nije na vrijeme raspisan, dok Ministarstvo zdravlja najvjerovatnije neće ni raspisati konkurs u dvije vrlo vazne oblasti – prevenciji HIV/AIDS-a i prevenciji upotrebe narkotika jer su funkcioneri podnijeli ostavke u iščekivanju formiranja vlade i korisnici ovih sredstava će najvjerovatnije ostati uskraćeni za korišćenje servisa koji neće biti finansirani, a od ključne su važnosti u obje oblasti poput centara za pomoć, savjetovališta i slično“ navodi Radonjić.

On ističe da ovakvo, blago rečeno, neodgovorno ponašanje donosioca odluka izuzetno šteti NVO sektoru koji je neprofitan i nema drugi vid finansiranja osim postojećeg.

Prema riječima direktorice Udruženja mladih sa hendikepom Marine Vujačić, nažalost Zakon o NVO nije propisao rok za donošenje odluke komisija, što očigledno ministarstva „koriste” jer nemaju zakonsku/profesionalnu obavezu, a očigledno ni ličnu odgovornost.

„Međutim, bez obzira na to, neprihvatljivo je da se odluke za projekte donose u drugoj polovini godine, a mnoge od njih tek u poslednjim mjesecima godine jer se radi o direktnim aktivnostima koje se odnose na doprinos sprovođenju javnih politika. Ovo znači da nije riječ samo o odnosu prema NVO, već o odnosu prema javnim politikama u prioritetnim oblastima i ciljnim grupama na koje se odnose te javne politike“ ističe ona.

Početnici bez podrške

Novaković Đurović ističe da je poseban problem kako se sredstva dodjeljuju.

„Istovremeno, organizacije koje tek započinju svoj rad i nijesu imale mogućnosti razviti kapacitete takođe treba osnažiti, jer to jeste put razvoja građanskog društva, putem, za početak manjih iznosa podrške za izgradnju znanja i kapaciteta ili kroz partnerstvo sa razvijenim NVO, koje će ih vremenom kvalifikovati da i samostalno realizuju projekte“ ističe ona.

Izvor: www.dan.co.me

Širom svijeta, nasilje nad ženama i djevojčicama stoji na putu ostvarivanju ljudskih prava, izjavio je danas Antonio Gutereš (Antonio Guterres), generalni sekretar Ujedinjenih nacija.

On je naveo da je pandemija COVID-19 još jasnije ukazala na taj problem, kao i na potrebu da svi, u cijelom svijetu i na svim nivoima, hitno preduzmu mjere u borbi protiv njega. Socijalne i ekonomske posljedice pandemije, istakao je, u većoj mjeri se odražavaju na žene i djevojčice – guraju ih u siromaštvo, a rizik nasilja nad njima je sve veći.

„U aprilu ove godine, apelovao sam na međunarodnu zajednicu da za sva vremena zaustavi tu tihu pandemiju rodno zasnovanog nasilja. Danas ponovo, još glasnije, upućujem taj apel“, rekao je on.

Gutereš je napomenuo da svjetska zajednica treba da sasluša glasove i iskustva žena i djevojčica i da uvaži njihove potrebe, posebno kada je riječ o onima koje su preživjele nasilje ili su izložene višestrukoj ili intersekcijskoj diskriminaciji.

Osim toga, naveo je, potrebno je da u traganju za rješenjima u prvi plan stavimo žene kao liderke i da u borbu uključimo muškarce.

„Među preduzetim mjerama mora da bude i obezbjeđivanje predvidljivih i fleksibilnih izvora finansiranja za organizacije za zaštitu prava žena, koje u krizama često reaguju na prvoj liniji. Neophodno je da usluge za žene koje su preživjele nasilje i dalje budu na raspolaganju, uz odgovarajuće resurse i mjere reagovanja u oblasti zdravstva, socijalne zaštite i pravosuđa“, istakao je on.

Te mjere, kako je rekao, ne treba da budu orijentisane samo ka intervencijama nakon što se nasilje već dogodilo, već i ka prevenciji nasilja, što obuhvata i rad na prevazilaženju društvenih normi i neravnoteže moći, a policija i pravosuđe treba da obezbijede da učinioci odgovaraju za svoja djela i prekinu praksu nekažnjavanja.

„Na ovaj dan, pozivam sve nas da se sa još više riješenosti uhvatimo u koštac sa rodno zasnovanim nasiljem da bismo ga zauvijek iskorijenili“, pozvao je Gutereš.

*Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama, 25. novembar, obilježava se svuda u svijetu. Prvi put je ustanovljen 25. novembra 1981. u Bogoti, u znak sjećanja na sestre Mirabel koje su brutalno ubijene u Dominikanskoj Republici 1960. Datum su prihvatile Ujedinjene nacije 1990. kada je službeno potvrđen kao „međunarodni dan eliminacije nasilja nad ženama“.

Izvor: www.danas.rs , www.izjzkg.rs 

Okolnosti u kojima živimo već mjesecima, a koje nazivamo „nova normalnost“ (ma koliko to zvučalo iritantno), negativno su se odrazile na sve sfere društva i na sve starosne grupe. Novinama se uglavnom radujemo, ali ovoga puta nije tako i nije bilo biranja. Situacija, kojoj se ne nazire kraj, nametnuta je, a sa njom i pitanje kako izvući najbolje i svega toga.

Kako na studentsku populaciju, u smislu njihove produktivnosti u studiranju, utiče novi režim praćenja nastave? Kako zadržati kontinuitet, motivaciju, snaći se u kombinovanom modelu onlajn učenja i nastave uživo? Šta bi savjetovali kolegama kako da nastave da „plivaju“ onako kako su započeli prije pojave virusa korona. Kako zadržati radne navike? Šta im savetuju profesori i razgovaraju li sa njima na tu temu. Sada je više nego ikad dostupno mnogo besplatnih onlajn kurseva, knjiga, raznih edukacija. Koriste li nešto od toga da bi radili na sebi – ispričali su nam studenti nekoliko državnih fakulteta.

Bojana Vušanović, studentkinja specijalističkih studija Psihologije na Filozofskom fakultetu u Nikšiću, smatra da su preventivne mjere protiv širenja epidemije uvele određene promjene u živote studenata.

„Mnogo predavanja je prenešeno na onlajn platforme, što ima svojih prednosti i mana. Na Odsjeku za psihologiju u Nikšiću predaje nekoliko profesora koji nisu iz Crne Gore, te je prelazak na onlajn platforme omogućio da se predavanja i konsultacije održavaju češće nego inače, uz jednako adekvatnu komunikaciju između njih i studenata. S druge strane, za starije studente psihologije je jako bitno da steknu određeno iskustvo kroz praksu i da time dobiju uvid u izazove s kojima će se susretati u kasnijem radu s djecom i odraslima. Nažalost, veliki broj akademaca je tokom prvog talasa epidemije ostao bez tog iskustva, a upitno je da li će to biti izvodljivo i u ovom i sledećem semestru“, ukazala je Vušanovićeva.

Prema njenim riječima, kontinuirani kontakt s profesorima i redovna predavanja olakšavaju studentima da održe radne navike na istom nivou na kom su one bile i prije pojave virusa, ili barem približno. Naravno, kod mnogih se javlja osjećaj anksioznosti i straha zbog epidemije i pratećih mjera prevencije, koji koče i usporavaju produktivnost.

„Psiholozi i psihoterapeuti najčešće tvrde da je najbolje rješenje pronalazak neke aktivnosti koja nama lično olakšava ova osjećanja. To su razgovor s bliskom osobom, onlajn druženja, čitanje, treniranje, pisanje, ili neki drugi hobi. Uz to je poželjno napraviti sebi dnevni plan učenja i izvršavanja fakultetskih obaveza, kako bi se održala rutina i navika. Istina je da ova situacija izaziva neka nama neprijatna osjećanja, ali korisno je da na nju gledamo kao na izazov koji će nam pomoći da ojačamo i naučimo nešto o sebi, a ne kao na prepreku koju je teško preći.

Zaista je divno što je toliko stručnjaka odlučilo da podijeli sa svijetom svoja znanja i iskustva preko besplatnih onlajn predavanja i webinara. Iskoristila sam tu povoljnost više puta i pratila predavanja i diskusije na teme iz oblasti psihologije koje nismo imali prilike da obradimo toliko detaljno na fakultetu, predavanja o fotografiji i onlajn časove joge. Toplo preporučujem svima da iskoriste ovu priliku i nauče nešto novo o stvarima koje ih interesuju“, naglasila je Vušanovićeva.

Njena koleginica Sofija Kastratović, kaže da je većina studenata počela da se bavi nekim hobijem, da trenira kod kuće, čita, završava davno zaboravljene obaveze.

„Mislim da je ova situacija dovela do toga da uvidimo našu humanu, ali i kreativnu stranu. Pored toga, mnogo psiholoških centara i nezavisnih psihologa je omogućilo razgovore preko online platformi kako bi pomogli koliko mogu, što je u ovakvoj situaciji svakako poželjno. Takođe, sve češće vidim da profesori organizuju online radionice i predavanja, nezavisno od onih obaveznih na fakultetu. Redovna predavanja u prošlom semestru pomogla su nam pri stvaranju osjećaja organizovanosti i postignuća, makar u nekoj mjeri. Koliko vidim, studentima odgovara onlajn vid nastave, pogotovo zato što su dolasci profesora iz Beograda u Nikšić mnogo rjeđi nego što ovi sastanci mogu biti, što pomaže održavanju kontinuiteta”, poručila je Kastratovićeva.

Radne navike je teško zadržati

Aleksandra Terek, studentkinja prve godine master studija Odsjeka za psihologiju smatra da je najteže je prihvatiti da ono što se dešava u drugom dijelu svijeta, utiče i na ono što se dešava kod nas.

„Najprije nismo mogli da prihvatimo da postoji mogućnost da Covid-19 dođe u Crnu Goru. Profesorica nas je često pitala kako se osjećamo po tom pitanju i da li nas je strah prije prvog karantina. Mi smo tada nosili ružičaste naočare, ali ubrzo je Crna Gora bila zatvorena. Imali smo puno vremena za sebe, ali nakon ubrzanog života, teško je usporiti i cjeniti ono što imaš oko sebe. Počele su da se izražavaju neke depresivne crte, što se i očekivalo u tako naglom preokretu života. Međutim to je i dosta uticalo na našu želju za učenjem. Motivacija i volja su gotovo potpuno nestale, a tome je i pripomoglo to što većina profesora nije pristupalo njihovim obavezama prema studentima. Na početku nismo imali nastavu. Seminarski radovi koje smo radili i vrijeme koje smo uložili u učenje za kolokvijume je palo u vodu. Onda smo se adaptirali na kriznu situaciju. Svi bismo trebali prihvatiti situaciju u kojoj se nalazimo i osvijestiti osjećanja koja nam ona izaziva. Na taj način ćemo je lakše prevazići”, savjetuje Terekova.

Prema njenoj ocjeni, profesorima je takođe teško da se prilagode.

„Razumijem da su neke stvari koje trebamo da znamo elementarne i smatram da se i mi trebamo potruditi, ali moraju da počnu da kvalitetnije drže nastavu, da usklade težinu kolokvijuma i ispita sa kvalitetom njihove nastave. Na taj način će pomoći studentima da povrate svoju volju i motivaciju, da i dalje budu vrijedni. U našoj prirodi je sposobnost za adaptaciju i trebamo se adaptirati na promjenu kako bismo sutra dočekali bolju budućnost”, naglasila je naša sagovornica.  

Dragana Đokić, studentkinja prve godine master studija Odsjeka za psihologiju

Smatra da je radne navike teško zadržati i u tipičnim uslovima, a kada govorimo o ovako izmijenjenim okolnostima to je izuzetno teško.

„U početku nam je bilo teško učiti jer je bilo neizvjesno kada će se održati provjere znanja. Ja sam pokušala sa metodom ‘radnog mjesta’. Učenje i ostale obaveze na fakultetu sam shvatila kao svoj posao, na koji ću svakog dana ‘ići’ i ‘vraćati’ se u isto vrijeme. A taj imaginarni posao je bilo učenje”, priča ona svoje iskustvo.

„Već nekoliko godina unazad, nastavlja naša sagovornica, posjećujem razne onlajn seminare i treninge, ali sada je ponuda takvih sadržaja u ekspanziji. Koristim sve dostupne onlajn resurse kako bih radila na ličnom razvoju, ali i u svrhe profesionalnog usavršavanja”, kazala je Đokićeva.

Studentkinje psihologije Milka Džudović i Milica Sekulić mišljenja su da je teško zadržati radne navike u ovim uslovima upravo zbog toga što većina studenata konkretno više i nema osjećaj o studiranju i da je ovo stvarnost zbog ovih virtuelnih predavanja. Pogotovo studenti prve godine koji se tek sreću sa fakultetom i obavezama koje on donosi.

„Ne smatramo toliko kvalitetnim ovakav način nastave, koliko god se profesori trudili da nam na najbolji način objasne, ta predavanja su više šablonska i nemaju isti efekat kao predavanja uživo. Razumijemo i situaciju u kojoj su profesori i njima je dosta teško. Zbog ove situacije sa jednim brojem profesora uopšte nemamo uspostavljenu komunikaciju, dok sa drugima komunikacija se uglavnom bazira na nastavnim jedinicama”, ističu one.

Kristina Dević sa Pravnog fakulteta kaže da uprkos činjenici što studenti sada imaju više vremena za učenje, rijetko ko to koristi, jer im je u ovakvoj situaciji mnogo teže da se fokusiraju na knjigu.

„Ova situacija, nastavila je ona, nije onemogućila predavanje teorije uz pomoć online platformi, ali je veliki problem kada je u pitanju praksa i ostale vannastavne aktivnosti na fakultetu. Uz nemogućnost okupljanja oduzeto nam je mnogo dodatnih škola i usavršavanja koje omogućavaju studentske organizacije na Pravnom fakultetu. Rekla bih da je to najveći hendikep za studente koji je prouzrokivala pandemija. Većina profesora se trudilo da nam pomogne u ovoj situaciji, da nam olakša ispit ili koliko je moguće smanji gradivo, ali ova situacija je bila nova i za njih te su se i oni, kao i mi, morali prilagođavati u momentu”.

Ovakav vid nastave će uticati na kvalitet znanja 

Magdalena Burzanović, studentkinja engleskog jezika i književnosti, mišljenja je da se zbog situacije izazvane pandemijom virusa korona kvalitet predavanja pogoršao, a veliki broj profesora, i pored velikog truda, onlajn predavanja ne sprovodi najuspješnije.

„Određeni profesori se trudi da nam izađu u susret što više, kao i da nam ne stvaraju veliki pritisak ali su svjesni da će ovakav način rada ukoliko ne dođe do neke promjene, uticati na kvalitet našeg znanja. Zbog toga nam konstantno savjetuju da se sada još više trudimo i da im postavljamo što više pitanja. Nažalost, jedan dio profesora je nezainteresovan, mehanički prelazi preko zadatog materijala i ostavlja studentima da se snalaze sami. Studentima savjetujem da što redovnije prate predavanja i završavaju obaveze na vrijeme da ne bi došlo do nagomilavanja, jer se veoma često opustimo i zaboravimo na ozbiljnost studija upravo zbog načina na koji pratimo aktivnosti vezane za fakultet. Radne navike su za mene uvijek bile stvar discipline koju je bilo teško održati i prije epidemiološke situacije koja nas je zadesila. Međutim, s obzirom na to da nam je u svakom smislu ograničeno kretanje i da mnogo više vremena provodimo kod kuće, vjerujem da svi studenti uz malo discipline mogu sebi organizovati neko minimalno vrijeme za učenje (možda sada i više nego ranije), pogotovo studenti koji su  putovali da bi pratili predavanja”, istakla je Burzanovićeva. 

Njenoj koleginici Sanji Raičević onlajn nastava odgovara.

„S obzirom na to da mi je fakultet u Nikšiću i da sam ranije putovala do tamo i gubila na samo putovanje dva sata i više, sad imam mnogo više vremena koje mi dozvoljava da se bavim i drugim stvarima, a ne samo fakultetom. Mislim da studenti trebaju na ovu situaciju da gledaju pozitivno u tom smislu da su dobili priliku da od kuće prate nastavu i da uvijek budu u toku sa gradivom. Smatram da svaki student zna da se znanje u većim dijelom usvaja samostalnim putem, odnosno posvećenošću i samostalnom obradom gradiva”, poručila je ona.

Brucoškinje Helena Perović (PMF) i Tijana Dragojević (Filološki fakultet) smatraju da onlajn učenje ima dosta uticaja na mentalno zdravlje i da je teže ostati motivisan i fokusiran jer nema kontinuiteta u radu. Teško je napraviti raspored jer se iz nedjelje u nedjelju mijenjaju mjere, pa tako i načini izvođenja nastave, što studentima ne dozvoljava da formiraju stabilne radne navike. Mnogi studenti ne žive u gradu u kom studiraju, tako da je teško uskladiti predavanja zbog toga što se neka predavanja i provjere znanja održavaju uživo, a neka onlajn i nemaju vremena da postignu sve. Takođe ima i više smetnji kad se radi sa elektronskim uređajima, jer nemaju svi pristup internetu i odgovarajućim uređajima. Profesori se trude da što bolje objasne gradivo onlajn, ali većina je navikla na tradicionalni način rada, pa se i oni teško navikavaju na ovakave uslove, zaključuju naše sagovornice.

Izvor: sajt Univerziteta Crne Gore

Žene i djevojčice s invaliditetom nijesu “pošteđene” od nasilja, već neke oblike dominantno i češće trpe kao što su psihičko i verbalno, ekonomsko, fizičko, zapostavljanje i zanemarivanje. Pored navedenih, posebno specifična vrsta nasilja prema ženama s invaliditetom je prisilna medikalizacija, sterilizacija i prisilni abortusi, dok neke žene i steknu invalidnost kao posljedicu nasilja, ali se o ovim problemima u Crnoj Gori ne zna, ne govori, i ne vode evidencije i statistika. Takođe, žene s invaliditetom, kao ni druge OSI, u institucijama i svojim domovima nijesu zaštićene od nasilja, već se ono dešava i u ovim sredinama, a nasilje često onda ostane neprijavljeno, samim tim i nekažnjivo ili se pokušava opravdati “najboljim interesom”. 

Međutim, neprihvatljivo je da institucije ne shvataju ozbiljno, ne prihvataju i često i negiraju nasilje koje se dešava nad ženama s invaliditetom, pa ga dovoljno i ne istražuju, niti pružaju adekvatnu pomoć ženama s iskustvom nasilja ili onima koje su svjedočile nasilju.

Predrasuda je da osobe s invaliditetom nijesu izložene nasilju, i to svim njegovim oblicima, i takav odnos može izazvati samo dodatnu marginalizaciju i viktimizaciju žrtve. 

Nasilnik ne bira žrtvu zbog njenih ličnih karakteristika, i ne vrši nasilje zato što je jači, već iz sopstvene slabosti. Zato, žrtva nikada ne smije sebe smatrati krivom, niti nasilje opravdavati svojom invalidnošću, odnosno posebno ne logičnom kaznom za invaliditet. Dakle, dodatno otežavajuća okolnost prepoznavanja i svjesnosti o nasilju, pa i prijave nasilja, leži u činjenici pogrešnog odnosa prema invaliditetu, kako od strane žrtve nasilja, tako i od strane počinioca nasilja, ali i što je dodatno opasno pružalaca usluga u oblasti zaštite od nasilja, nadležnih institucija, medija i cijele javnosti. Takođe, žene s invaliditetom su posebno ugrožene i zbog činjenice da su često zavisne od pomoći i podrške nasilnika, i da se plaše ostati na ulici ukoliko ga napušte, dok država ostaje pasivna. One ga ne prijavljuju i zbog straha od gubitka povjerenja, osude okoline i česte viktimizacije i marginalizacije. 

Procedura prijave nasilja za osobe s invaliditetom generalno, pa samim tim i žene i djevojke s invaliditetom može biti mnogo teža nego za žene i djecu bez invaliditeta, posebno ako se uzmu u obzir različiti faktori, među kojima su i razne barijere sa kojima se djevojčice i žene s invaliditetom svakodnevno susreću kao što su: nepristupačnost fizičkog okruženja, nemogućnost transporta do policijske stanice, ili druge nadležne instutucije ili organizacije, nepostojanje tumača za znakovni jezik, generalno nepovjerenje u institucije i slično. 

Evropsko udruženje za inkluziju (Inclusion Europe) u svojoj studiji navodi da postoje tri tipa nasilja, i to: 

• Direktno nasilje: kada neko namjerno pokušava da povrijedi nekoga, jedna osoba drugu osobu; 
• Strukturno nasilje: kada je neko povrijeđen zbog društvenih struktura, sistema moći i kontrole ili pravila i propisa; 
• Nepažljiv pristup: kada neko biva povrijeđen jer neko od koga zavisi ne mari za njega.

U kontekstu poslednjeg, zanemarivanje i zapostavljanje je vid nasilja koji se dešava redovno i djevojčicama i ženama s invaliditetom. Odbijanje razgovora ili ignorisanje je najzastupljenije iskustvo unutar kategorije zanemarivanja. Zapostavljanje potreba osoba s invaliditetom, bilo da je riječ o ličnim potrebama, kućnim potrebama ili socijalnim potrebama, te uslovljavanje određenim aranžmanima predstavlja vrstu zanemarivanja i zapostavljanja. Kada su u pitanju djevojčice s invaliditetom njihove potrebe se često zanemaruju u razvojnoj dobi, a kasnije se potpuno zapostavljaju i negiraju njihove seksualne i reproduktivne funkcije. 

U tom smislu, želimo ohrabriti žrtve i osobe koje svjedoče nasilju, posebno djevojčice i žene s invaliditetom da nam se obrate za psihološku i pravnu pomoć koju UMHCG pruža kroz projekat OSudI nasilje! podržan od strane Ministarstva rada i socijalnog staranja, dok ćemo u narednih 16 dana sprovoditi i kampanju na društvenim mrežama i u direktnoj komunikaciji s korisnicama usluga. 

S druge strane, pozivamo državu da umjesto pasivne uloge, preuzme aktivnu, a sve nadležne intitucije i pojedince na jačanje svijesti i kapaciteta, ali i promjenu pristupa i jačanje mehanizama zaštite, i podrške žrtvama nasilja.  

Savez slijepih Crne Gore i Ministarstvo javne uprave tokom 2020. izradili su Monitoring primjene Smjernica za kreiranje elektronskih dokumenata u skladu sa standardima e-Pristupačnosti, koji je prepoznat Akcionim planom za sprovođenje inicijative Partnerstva za otvorenu upravu Crne Gore (2018-2020). Na ovaj način nastavljena je saradnja shodno potpisanom Memorandumu o saradnji iz 2019. Memorandumom je, između ostalog, prepoznata međusobna saradnja kroz inicijative usmjerene na poboljšanje komunikacije između organa javne uprave i organizacija civilnog društva i građana koji se bave problemima osoba s invaliditetom.

U okviru monitoringa ukupno su analizirani sajtovi 21 institucije i dokumenti koji se na njima objavljuju a ispitivanje su vršile osobe s različitim  stepenom oštećenja vida (potpunim i djelimičnim). 

Rezultati istraživanja koristili su i za izradu Pravilnika o standardima pristupačnosti koji je Ministarstvo javne uprave objavilo 21.oktobra 2020.

U okviru člana 4, Standardi pristupačnosti podrazumijevaju da:

„ – sadržaj usluge elektronske uprave i sastavni djelovi korisničkog prikaza aplikacije moraju biti predstavljeni korisnicima na način da im omogućavaju opažanje sadržaja;

– sve sastavne djelove korisničkog prikaza aplikacije i navigacije korisnici mogu nesmetano koristiti, a naročito lica s invaliditetom i da sadržaju usluge elektronske uprave mogu pristupiti uz pomoćne tehnologije kojima se služe;

– informacije i način rada korisničkog prikaza aplikacije budu razumljivi;

– sadržaj i usluge elektronske uprave budu dovoljno čitljivi da ih mogu tumačiti različiti korisnički programi, pa i pomoćne tehnologije kojima se služe lica s invaliditetom.”

U članu 5 predstavljene su minimalne funkcionalnosti koje treba pratiti prilikom dizajniranja, izrade, održavanja i ažuriranja usluga elektronske uprave, internet stranica. Upravo su minimalne funkcionalnosti proizašle iz preporuka pomenute analize monitoringa primjene Smjernica:

„ - navigacija kroz cijelu internet stranicu upotrebom Tab tastera, koja je vizuelno uočljiva;

– navigacija putem padajućih lista do kojih nije moguće doći upotrebom tastature;

– odgovarajući tekst kao alternativu netekstualnom sadržaju internet stranice (slika, fotografija i dr.);

– da dokumenta za preuzimanje i proslijeđivanje (download i upload) budu ponuđena u više čitljivih formata (.pdf, .doc, .docx, .odt) i tabelarno (.xlsx, .ods);

– proporcionalno povećavanje slova, kao i djelova internet stranice srazmjerno veličini ekrana, odnosno da omogući minimalno uvećanje teksta od 18 tačaka (18 point text);

– dobro definisane veze koje jasno oslikavaju djelove sadržaja, kako bi ih čitač ekrana (za osobe s oštećenjem vida) na pravilan način „pročitao“;

– da naziv i/ili transkript ponuđeni za preuzimanje budu dostupni kao posebni tekstualni dokumenti za sve medije u netekstualnom formatu, odnosno da postoji opis video sadržaja;

– pristupačnost samih dokumenata (obrasci, forme i dr.);

– promjene visokog kontrasta između boje pozadine (iz svijetle u crnu) internet stranice i boje slova;

– pristupačnost elemenata forme (npr. tekstualno polje, polja za potvrde i dr.) na internet stranici na posebnom mjestu, koji se mogu ispuniti upotrebom tastature što se posebno odnosi na usluge elektronske uprave;

– posebno mjesto na internet stranici na kojoj su date informacije o standardima pristupačnosti;

– da grafički i audio sadržaji internet stranice budu jednostavni za kontrolu sa objavljenim postupkom kontrole;

– sadržaj usluge elektronske uprave je prilagođen za korišćenje alata (čitač ekrana i sintetizovani govor);

– korišćenje sistema potvrdnog koda (CAPTCHA) prilagođenog osobama oštećenog vida kako bi govor bio razumljiv.”

Takođe, u okviru Pravilnika naveden je i validator pristupačnosti, (W3C validator pristupačnosti) koji se može koristiti za provjeru validnosti izvornog koda i pristupačnosti sadržaja internet stranice od strane Ministarstva, organa i drugih subjekata.

Izvor: sajt Saveza slijepih Crne Gore 

Pripremio: Ivan Čović

Kanadska glumica Katarina Skorsone (Caterina Scorsone) majka je tri djevojčice. Jedna od njih, Pipa, ima Daun sindrom. Danas vam donosimo još jednu priču o ljubavi. 

Moja kćerka Pipa ima oči u boji duge. Boje su raspoređene drugačije, kao u obrnutoj dugi. Počinju indigo prstenom oko njene dužice, prelivaju se u tamnozelenu koja svjetlucavo prelazi u boju lješnika i završava se sjenkom u zlatno narandžastoj boji zalaska sunca blizu sredine. Boje se ističu zbog Brušfild tačaka, koje dolaze zajedno s 47. hromozomom u DNK koji  uzrokuje Daun sindrom. Pipa ima Daun sindrom. 

Ali, Pipa nije Daun sindrom. Pipa je Pipa. 

Njena kosa je boje karamele. Voli da oblači haljine više nego pantalone. Posebno voli haljine na mjesece i zvjezdice. Voli kokice, Totoroa i slonove. Pipa voli svoju veliku sestru, i svoju malu sestru, takođe. Ona voli tost s puterom, skakanje na trampoline i pjevušenje uz Sijinu pjesmu „Sing“ („Pjevaj“). Pipa voli crvenu boju i ne voli kad joj se kosa pere u kadi. Voli da pliva, voli znakovni jezik i kokosovu vodu. 

Pipa je različita. 

Ona uči po vizuelnom tipu – lakše joj je da uči iz slika i odštampanih riječi nego slušajući učitelja. Mogla je da čita jednostavne riječi sa svoje tri godine, ali joj je trebalo više vremena nego njenoj sestri da počne da govori zbog razlika u njenoj oralnoj muskulaturi. Pipa ima bademaste oči i malo širi razmak između prstiju na stopalima. Niska je za svoj uzrast, ali njene oči su pametne. Uvijek kaže ono što misli i ne podnosi folirante. 

Pipa je različita. Kao i ti i kao ja. 

Pipa ima potrebe koje su specifične za način na koji je građeno njeno tijelo. Ja imam potrebe koje su specifične za način na koji je građeno moje tijelo. Svi ih imamo. 

Da bi Pipa postigla ono što odluči da postigne, da napreduje i ostvaruje svoje želje, trebaju joj specifični vidovi podrške. Kao i meni. 

Da bi imala iste mogućnosti za ostvarivanje koje ja imam, Pipi su potrebne stvari kao što su terapije za njene vještine učenja i fizičke izazove. 

Potrebno joj je više medijske vidljivosti za ljude poput nje, tako da je ljudi prepoznaju kao dio svog društva, i da ona mpže da prepozna sebe u ljudima koje vidi na telviziji i u novinama. Kad poraste, trebaće joj podrška u nekim svakodnevnim stvarima (kao i mnogima od nas) i pronalazak posla koji savršeno odgovara njenim vještinama i talentima. Trebaće joj podrška za jednake šanse u životu. Trebaće joj pravičnost. 

Pravičnost je pogodnija riječ od jednakosti. Pravičnost prihvata naše različitosti. Jednakost ih nekad slučajno obriše i tako stvori prepreke i nejednakost za mnoge sjajne ljude.  

Ono što je jednako za Pipu i mene i vas i sva druga ljudska bića na ovoj planeti, to je naše dostojanstvo. Svi smo jednaki u činjenici našeg divnog postojanja. Isti smo u pravima i željama da se povezujemo i budemo ispunjeni, da nađemo radost i društvo. Ono što je različito, to je ono što je svakome od nas potrebno da bi imao ove stvari. 

Da bismo imali pravičnost, svako od nas mora biti viđen kao vrijedan i dragocjen zbog onoga što jeste, ne uprkos našim različitostima. Naša jedinstvenost treba da bude viđena, prepoznata i zaštićena zakonima i socijalnim strukturama koje slave i vrednuju tu različitost. Trebaju nam ekonomska i socijalna struktura koje razvijamo, od obrazovanja, preko zdravstvene zaštite, krivičnog pravosuđa, do bankarstva i poreskih zakona da bismo podržali ostvarenje svake osobe, prije nego bilo šta drugo. Naša kultura u posljednje vrijeme  posmatra stvari naopako i vrijeme je da to preokrenemo. Treba da uskladimo strukture s vrijednostima. Treba da okrenemo ogledalo i sjetimo se ko smo. 

Da bismo se organizovali na način koji omogućava jednakost u punoći naše različitosti, treba da zapamtimo da je svako ljudsko biće poenta. Svaka jedinstvena osoba je cijela priča, povezani fraktali cjeline koja se zove „ljubav“. Niko nije manje ili više koristan na putu ka nečem drugom. Posmatranje ljudskih bića kao oruđa je eksploatacija. Posmatranje ljudskih bića kao cilja je dostojanstvo. To je ljubav. 

Bez obzira na broj hromozoma ili mogućnosti, ili našeg rodnog identiteta, novca na našem bankovnom računu, boje kože ili načina na koji učimo, ljudska bića imaju iste potrebe. Treba nam ljubav, sigurnost, dostojanstvo i povezanost. 

Ali ljudska bića se razlikuju, mi smo specifični i treba nam individualna ljubav i podrška. Mi smo jedinstvene i različite note beskrajne muzičke kompozicije. Mi smo svaka divna boja duge koja se prelama u misterioznoj prizmi života. Mi smo jednaki, različiti i čarobni, kao Pipine oči. 

Prevela s engleskog: Anđela Radovanović 

Izvor: Dobro jutro, Ameriko (Good morning America) 

U svijetu se (20. novembar) danas obilježava Međunarodni dan djeteta, čiji je cilj da podsjeti i senzibiliše javnost o potrebi zaštite djece i maloljetnika od zloupotrebe, nasilja i raznih oblika diskriminacije.

20. novembra 1989. je na Glavnoj skupštini Ujedinjenih nacija usvojena Konvencija o pravima djeteta koja sadrži univerzalne standarde koje država stranka Konvencije (tj. koja ju je potpisala i ratifikovala) mora garantovati svakom djetetu.

U Konvenciji se govori, prije svega, o obavezama odraslih u odnosu prema djetetu kao i o obavezama brojnih društvenih činilaca u vezi zaštite djeteta.

To je prvi dokument u kojem se djetetu pristupa kao subjektu s pravima, a ne samo kao osobi kojoj je potrebna posebna zaštita. Za razliku od Deklaracije o pravima djeteta (1959.) koja ima moralnu snagu, Konvencija o pravima djeteta je pravni akt koji ima snagu zakona i obavezuje stranke na pridržavanje njenih odredbi i uključuje pravo nadziranja primjene u državama koje su ju prihvatile i ratifikovale.

Danas je pravi dan da se podsjetimo 10 dječijih zapovijesti:

1. Moje ruke su male: ne očekujte savršenstvo dok spremam krevet, crtam ili bacam loptu.
2. Moje su noge kratke: usporite kako bih vas mogao stići.
3. Moje oči nisu vidjele svijet kao što su vaše: pomozite mi da otkrijem svijet. Nemojte me sputavati.
4. Kućni posao neće pobjeći. Ja neću još dugo biti malen – nađite vremena za igru sa mnom.
5. Ja sam vaš poseban dar, tako sa mnom i postupajte.
6. Trebam vašu podršku dok rastem. Nemojte mi prigovarati i kažnjavati me. Zapamtite – možete prigovarati mojim postupcima, a da ne prigovarate meni.
7. Pružite mi slobodu samostalnog odlučivanja. Dopustite mi da pogriješim kako bih mogao naučiti iz vlastitih grešaka. Tako ću jednog dana biti sposoban da donosim pravilne odluke.
8. Nemojte se bojati otići bez mene na vikend. Potreban vam je odmor od mene, a i meni od vas. To je takođe odličan način da mi pokažete kako ste međusobno važni jedno drugom.
9. Znam da je to teško, ali nemojte da me upoređujete s mojom braćom i sestrama ili s drugom djecom.
10. Nemojte raditi stvari umjesto mene. Tada osjećam da način na koji ja to radim nije dovoljno dobar i da vas razočara.

Izvor:  www.rtvbudva.me