Dejana Bačko trofejna paratekvondo reprezentativka, slikarka, borac za bolji položaj osoba s invaliditetom (OSI), u novu 2021, ući će s još jednom važnom životnom ulogom. Kao član Upravnog odbora Tekvondo asocijacije Srbije (TAS), Dejana Bačko aktivno će učestvovati u radu, nacionalne tekvondo porodice.

„Malo je reći da sam počastvovana. Zaista sam srećna jer sam dobila tu mogućnost, da na najbolji način, svoja iskustva, s pozicije člana Upravnog odbora Tekvondo asocijacije Srbije, direktno pružim podršku svim sportistima s invaliditetom“ rekla je Dejana Bačko kao novi član UO TAS.

Kao jedan od govornika na nedavno održanom okruglom stolu na temu Iskustva u parasportu u organizaciji TAS, Dejana Bačko posebno je istakla je važnost odlične saradnje s matičnom Asocijacijom.

„Zahvalila bih se Tekvondo asocijaciji Srbije i Upravnom odboru što su nam omogućili odlične uslove za pripreme, salu, trenere koji su nas naučili novim stvarima. Imali smo čast da treniramo s vrhunskim sportistima kao što su Milica Mandić, Tijana Bogdanović. To je veliko poštovanje prema nama, pokazuju nam da među nama nema razlike i da smo svi jednaki“ istakla je Dejana Bačko.

Nove obaveze za srpsku šampionku neće predstavljati nikakvu prepreku za nastavak takmičarske karijere.

„Nastavljam s takmičarskom karijerom. Iako ne idem na Paraolimpijske igre, jer kao što znate kategorija u kojoj se takmičim nije olimpijska, uspjela sam da se dokažem i na ovom polju. Na Evropskom prvenstvu takmičila sam se u K 43 i osvojila sam medalju, čime sam na najbolji način još jednom dokazala kvalitet. Ovim sam sebi osigurala nacionalnu penziju, što mi mnogo znači, ali i još jednom pomjerila granicu mogućeg“, istakla je ona.

Aktuelna situacija u svijetu, u vrijeme pandemije koronavirusa onemogućila je ovu srpsku paratekvondistkinju da brani naslov svjetske šamionke.

„Svi naravno željno očekujemo da se vrati onaj život od ranije. Postoje ciljevi koji čekaju da ih ostvarim a koji su sada da kažem na određenoj pauzi, dok se sve ne riješi po pitanju zdravlja na planetarnom nivou. Odbrana titule je jedan od njih.“

Dejana Bačko uvjek stiče da iza svake uspješne osobe uvijek stoji dobar tim. Upravo svoj tim i drage ljude koji stoje uz nju uvijek i u svakom trenutku ona rado ističe.

„Veliko hvala prije svega mom treneru Aleksandru Andreejevskom, predsjedniku kluba dr. Dušanu Kojiću i svim drugovima iz Tekvondo klub (TK) Gitros. Istakla bih i veliku podršku koju kao takmičari imamo od Tekvondo asocijacije Srbije. To sam podvukla i na našem okruglom stolu na temu Iskustva u parasportu jer je to od izuzetne važnosti za nesmetan rad i trening vrhunskih sportista. Upravo zato moja je čast i obaveza da na ovom novom poslu koji mi je povjeren, kao članu Upravnog odbora TAS-a, opravdam dato mi povjerenje“ zaključila je Dejana Bačko.

Izvor: www.tas.org.rs

U ostvarivanju principa obrazovanja posebna pažnja se posvećuje mogućnosti da djeca, učenici i odrasli s intelektualnim ili/i fizičkim invaliditetom, bez obzira na njihove materijalne uslove, imaju pristup svim vaspitno/obrazovnim ustanovama, takođe osobe smještene u ustanovama socijalne zaštite moraju imati to pravo i da svi imaju pravo na obrazovanje i tokom bolničkog i kućnog liječenja.

Ostvarivanje prava na podršku djetetu i učeniku je otežano, jer se različite vrste podrške finansiraju kroz različite državne sisteme i iz različitih nivoa vlasti, pa je koordinacija teško ostvariva, a finansiranje dodatne podrške djetetu i učeniku neujednačeno. Neke mjere podrške zavise od odluka jedinica lokalne samouprave, a u gradu Beogradu i od odluka gradskih opština.

Broj stručnih saradnika u ustanovama obrazovanja i vaspitanja nije ni približno dovoljan za uspostavljanje i razvijanje usluga dodatne podrške djeci i učenicima unutar vaspitno/obrazovnih ustanova.

Broj učenika u odjeljenjima preveliki je za sprovođenje obrazovnog procesa zasnovanog na individualizovanom pristupu i uvažavanju potreba djeteta i učenika, kao i za osmišljavanje, planiranje i sprovođenje usluga dodatne podrške djeci i učenicima kojima je ona potrebna radi razvijanja njihovih kapaciteta do krajnjih granica.

Nedovoljna je obučenost nastavnika, vaspitača i saradnika o inkluzivnom obrazovanju i načinu i modelima pružanja dodatne podrške djeci i učenicima.

Komisije nisu uspostavljene u svim opštinama, niti sve komisije rade, suočavaju se s nedostatkom novca, prostora, opreme, kao i sredstava za terenski obilazak i opservaciju djece u obrazovnoj i porodičnoj sredini. Ponegdje članovi komisija nisu plaćeni, a u većini opština i gradova koordinatori i povremeni članovi ne dobijaju naknadu za obavljene poslove.

Projektno finansiranje usluga dodatne podrške ne obezbjeđuje njihovu održivost i stalnost, usluge se uglavnom gase završetkom projekata. Mogućnost pohađanja škola za obrazovanje učenika s intelektualnim i/ili fizičkim invaliditetom u nekim je sredinama razlog za podršku u redovnim školama.

Usluga ličnog pratioca jedna je od najčešće neobezbijeđenih usluga i pored utvrđene potrebe djeteta zbog toga je Zaštitnik građana u više navrata opštinama i gradovima upućivao preporuke.

Tamo gdje je usluga uspostavljena nije obezbijeđen dovoljan broj obučenih ličnih pratilaca.

Slična je situacija i s pedagoškim asistentima (kod nas tzv. asistencija u nastavi) koju uslugu obezbijeđuje Država.

Broj pedagoških asistenata nedovoljan je u odnosu na potrebe djece, učenika i ustanova i već godinama se zadržava na istom nivou, dok se detektuju potrebe ustanova i učenika za ovom uslugom.

Postojeći pravni okvir nije uredio pedagošku asistenciju i nije u dovoljnoj mjeri uredio uslugu ličnog pratioca, na šta je zaštitnik građana takođe ukazivao u svojim redovnim godišnjim izvještajima, kao i u preporukama upućenim nadležnim organima.

Predškolsko vaspitanje i obrazovanje i dalje je nedovoljno dostupno djeci iz osjetljivih društvenih grupa.

Donošenjem novog Zakona o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja, dostupnost neće biti poboljšana, jer su troškovi predškolskog vaspitanja i obrazovanja prebačeni na porodice, dok jedinica lokalne samouprave (JLS) odlučuju da li će i koliko učestvovati u ekonomskoj cijeni boravka djece.

I dalje je prisutno upisivanje djece s intelektualnim invaliditetom u grupe, pa čak i odbijanje da se dijete s intelektualnim invaliditetom upiše u redovnu školu.

Zaštitnik građana je utvrdio i da nedostaju podzakonski akati o obrazovanju za učenike na kućnom i bolničkom liječenju i preporučio je njihovo donošenje.

Ustanove bez pristupa
            Pristupačnost objekata ustanova obrazovanja i vaspitanja je na nezadovoljavajućem nivou.

U većini JLS nisu pristupačne sve ustanove, niti svi objekti ustanova. Tamo gdje je pristupačnost obezbijeđena to je učinjeno na najosnovnije načine i kroz izmjene i adaptacije spoljašnjeg djela objekta, dok je unutrašnjost objekata i dalje po pravilu nepristupačna djeci s invaliditetom.

Često se nepristupačnost unutrašnjosti objekta „rješava“ organizovanjem nastave u određenom dijelu škole (prizemlje), te se na taj način djeca, učenici i odrasli prilagođavaju prostoru, a ne prostor njihovim potrebama.

Skoro jedna trećina JLS nije obezbijedila pristupačnost u osnovnim školama na svojoj teritoriji, a skoro polovina JLS nije obezbijedila pristupačne predškolske ustanove i srednje škole.

Izvor: www.danas.rs

Aleksandra Aleksandrović (28) iz Novog Sada postala je prepoznatljivo lice u Srbiji kada je na samom početku epidemije koronavirusa svoju ušteđevinu i vrijeme uložila u šivenje maski. Najprije je u vrijeme nestašice šila "obične maske", da bi njenu pažnju vrlo brzo privukao jedan drugačiji, poseban model. Na internetu je vidjela umijeće jedne djevojke iz inostranstva, pa se zapitala na koji način može da učini isto.

Kazala je da je zahvaljujući konstruktivnim savjetima korisnika maska prošla kroz modifikacije, ali i da je više ne naziva tako. Jednostavno kaže - providna maska.

"Ranije sam ih nazivala maskama za osobe oštećenog sluha, onda sam počela da govorim transparentne, providne maske. Svi ih koriste. Ima mnogo logopeda, učitelja, ljudi koji samo žele da im se vidi osmijeh, žena koje žele da im se vidi karmin", navela je da se od početka krug ljudi čije joj je zadovoljstvo bilo motiv za rad značajno proširio.

I njih je počela da šije u martu. Sve je počelo kada joj je komšinica poklonila masku koju je namjenski sašila za nju. Osjećaj je bio dobar, jer je masku bilo teško naći. Prethodno je sama Aleksandra išla na obuku šivenja i krojenja, pa se u tom trenu odlučila da počne da ih pravi.

"Počela sam da ih poklanjam raznim ljudima, udruženjima, prijateljima, kolegama... Prvih pet mjeseci je to bilo potpuno besplatno. Bukvalno poklon. Ja sam od svoje ušteđevine kupovala i materijal. Onda kada sam to potrošila, počela sam da naplaćujem materijal", objasnila je.

Sada je ostala i bez drugog izvora prihoda, pa je u ovoj nedelji, devet mjeseci kasnije, počela da ih prodaje. Poružbina, kaže da ima. Bilo ih je mnogo na početku, zatim tokom septembra i oktobra, ali i sada.

Nije vodila evidenciju o tome koliko je maski prošlo kroz njene prste, ali vjeruje da je taj broj možda i 2.500. Njene usluge tražili su Beograđani, Subotičani, Pančevci, ali i ljudi iz inostranstva. Tako je slala pakete s maskama u Crnu Goru, Bosnu i Hercegovinu, Švajcarsku.

"I u Njemačku, i to nekim ljekarima", ponosna je.

Izvor: www.telegraf.rs

Marija Matić je apsolventkinja Filološkog fakulteta gdje studira španski i engleski jezik. Sebe opisuje kao dinamičnu osobu koja uživa u pjevanju, crtanju i izascima. Kada je imala 16 godina prošla je kroz liječenje od osteosarkoma, malignog tumora kostiju. Nakon čega je počela da se kreće uz pomoć mehaničke proteze čije korišćenje nosi različite izazove. Nedavno je pokrenuta akcija u kojoj je prikupljen novac za Marijinu novu, elektronsku protezu koja će joj omogućiti da vodi još aktivniji život uz mnogo manje napora. Ona nam govori o važnosti pružanja podrške svima koji prolaze kroz slične situacije, ali i o svojim osjećanjima i planovima.

Posle velike akcije u koju su se uključili mnogi, konačno ćeš moći da zamijeniš mehaničku protezu elektronskom. Šta te očekuje na tom putu sada i kako se osjećaš posle svega?
„Nisam očekivala takav odziv oko priče s elektronskom protezom i još uvijek sam jako iznenađena. Kada sam dobila mehaničku protezu, ja sam to samo prihvatila tako, jer niko nikada nije komentarisao da bi možda mogla da se nabavi bolja. Zato mi je i dalje čudno i ne mogu da vjerujem, i dalje nemam osjećaj da smo uspjeli i da ću ja zapravo imati elektronsku protezu, da će mi zaista biti mnogo lakše. Nemam taj utisak niti ću ga imati dok ne budem zapravo stala na protezu i krenula da hodam. To će biti skok u nepoznato, ali to je kul, ja volim izazove i dinamiku života. Sada ide proces da je poručimo i onda čekamo nekoliko nedjelja, a za to vrijeme ću ja imati obuku na test koljenu, na test protezi, gdje ću vježbati svoj hod i prebaciti se s mehaničke na elektronsku. Biće potrebno dosta vremena jer šest godina nije malo, jer sam već naučila hod na mehaničkoj, a hod na toj novoj će biti baš različit. Sve će biti drugačije, hod uzbrdo, nizbrdo, stepenice. Do sada sam hodala jedan po jedan stepenik, sad ću moći da hodam normalno. Elektronska proteza ima tempo kao zdrava noga, ako hodaš brže, onda se ona tome prilagođava, a s mehaničkom ti moraš da se prilagodiš njenom ritmu. Nadam se da ću do kraja godine sve to riješiti, ali idem polako kroz život, korak po korak (step by step). Ne volim ništa da planiram jer nikad se ne zna šta sve može da se desi, baš iz tog razloga što sam sve to proživjela, znam da nikad ne možeš da znaš šta te čeka. Srećna sam, naravno, jedva čekam samo da stanem na novu protezu.“

Kako je na tebe uticala cijela ova situacija nabavke nove proteze u smislu podrške drugima koji se nalaze u sličnoj situaciji?
„Drago mi je što je sve ovo pokrenuto, što sam bila „bačena u javnost”, u ime svih ljudi koji se nalaze u sličnoj situaciji, jer bi ljudi zaista trebalo da imaju svijest o tome da se ovakve stvari dešavaju, da zapravo postoji karcinom, da postoje različite bolesti, da postoje ljudi koji izlaze iz toga kao borci. Važno mi je i da ljudi koji imaju slična iskustva shvate da nisu sami, da ne treba da se plaše, da zaista može da se prebrodi sve, da je sve to samo još jedna etapa koja će te učiniti boljim. Bukvalno, kao da si stavljen na test i ti ga položiš, budeš zadovoljniji sobom, samouvjereniji. To je samo još jedna lekcija u životu i idemo dalje, izađeš posle nje kao mnogo zrelija osoba. Pošto sam mlada sve to preživjela, kada sam završila s svim, imala sam proširenije vidike i ozbiljnije gledala na stvari i život, to je neka vrsta preranog sazrijevanja.“

Kako ti djeluju ljudske reakcije na različitost poput proteze? Da li ti daju savjete, kako ti se najčešće obraćaju?
„Ljudi znaju da govore razne stvari, ako imaš protezu ili štap, poput „Kad ćeš se potruditi da ti bude bolje? Trebalo bi da vježbaš malo više.”, kao da ti to već sam/a ne znaš. Lijepo je da imaš neku blisku osobu koja ti je podstrek da vježbaš, radiš na sebi, ali do neke određene granice, jer mi smo sami svjesni svojih mogućnosti. Trudimo se da idemo ka boljem, ali možda ponekad ne možemo bolje, i kada se nađe neka osoba koja kaže „Kako ne možeš? Daj idi treniraj? Kako ćeš kad budeš starija? ” to baš može da boli. Jer, ljudi koji nam to govore nas ne poznaju, a daju sebi za pravo da tako komentarišu. Smatram da je osoba koja imaju invaliditet svjesna sebe i zna svoje mogućnosti i ukoliko stvarno želi da joj bude bolje, ona će ići ka tome i svaki podstrek od nekih osoba, čak i s najboljom namjerom, mora da ima mjeru u tom pristupu.“

Dešava se i da ljudi situaciju poput tvoje povezuju s velikim životnim izazovom koji je težak, nije im lako da to razumiju. Šta bi im odgovorila na to?
„Stvarno sebe ne smatram drugačijom od ostalih ljudi. Živim normalan život, imam uobičajene navike i obaveze, kao i svi drugi ljudi, i ne mislim da je moj život u ogromnoj mjeri drugačiji od ostalih. Naravno da svi imamo loše dane, ali to je iskustvo svih, ne samo moje. Kada ti se desi nešto ovakvo, svakako jeste izazovno, ali svi nosimo neki teret i svakom je svoj teret najveći, nikada ne znamo šta neka osoba proživljava. Ako se ovako nešto desi, zaista vjerujem da osoba može da živi normalnim i srećnim životom, samo da se prihvate te stvari. Čini mi se da ne postoji drugi način i izlaz osim prihvatanja. Jer, kad prihvatiš, onda tako i živiš sasvim normalno i okej. Imaš obične navike, sve je, na neki način, vrlo jednostavno, bez obzira na izazove.“

Jednom prilikom pomenula si da si, na neki način, sva ta teška iskustva zaboravila, odnosno da je sve to potisnuto. O čemu iz tog perioda možeš da govoriš?
„Prije šesnaeste godine sam imala jedno sasvim normalno djetinjstvo, tek tad su krenuli kompjuteri i telefoni, a ja nisam bila okrenuta ka tome, nego više ka školi, bila sam donekle i štreberka. Djetinjstvo mi je bilo baš lijepo, odem u školu, vratim se, odgledam svoju omiljenu seriju a to su bile Čari, i onda idem napolje, igralište, drugari, žmurke uveče. A onda kada se to dogodilo, sve je stalo, bila sam ubačena u situaciju, a nisam ni znala o čemu se radi. Kada su mi rekli da imam tumor i da bolujem od maligne bolesti, ja nisam baš znala šta to znači jer nisam uopšte imala priliku da se susretnem sa tim. Došla sam na onkologiju i vidjela sam sva ta blijeda lica, djecu bez kose, bila sam na dječjoj onkologiji. Stigla sam s mamom, sjela na krevet, i mislila sam, pričaću s doktorom, odradiću terapiju i idem kući. Međutim, objasnili su mi da ću biti tu par dana, dobijati terapije, a da ću kući ići između njih. Iza mene je bila jedna djevojka bez kose, a mama ispred mene, ja sam pogledala u nju i pitala „Hoću li ja da ostanem bez kose?” Kada sam videla suze u njenim očima shvatila sam koliko je to zapravo ozbiljno, koliko će biti teško, baš je bio veliki šok i preokret mog života tada. Shvatila sam da ništa više ne postoji sem toga, da se moram ka tome okrenuti i to je to.“

Kako je izgledala tvoja rutina u to vrijeme, budući da si morala da se navikneš na jedan potpuno nov životni ritam za koji ne znaš koliko će trajati?
 „Da, postoji ta promjena rutine, ali i pitanje da li ćeš se „izvući”, mada ja generalno nisam imala takve stvari u glavi, da li će da ispadne okej, jer terapije su bile tu da pomognu, išla sam ka tome da sve bude u redu. Na početku jeste bilo malo užasavajuće, jedna ili dvije terapije. Jer nisam više kod kuće, drugari su mi tamo, idu u školu, a ja ne, sve je prekinuto. Bilo je teško odvići se od dotadašnjih obaveza, ali kada je sve krenulo, olakšavajuća stvar, ali donekle i bolna, je što je tamo bilo dosta djece, pa smo bili zajedno i podrška jedni drugima. Sestre su takođe bile okej, bila je pozitivna atmosfera, koliko su terapije dozvoljavale. Ja sam, na primjer, primala različite vrste terapija, jednu malo jaču, pa jednu malo slabiju, to je uglavnom išlo tako. Kad završimo s terapijama, ako se osjećamo okej, pošto sve one izazivaju mučninu i zamaranje, malaksalost, imali smo igraonicu gdje smo provodili vrijeme. Ja sam svu energiju ulagala u crtanje, slikanje, bojanje, jer sam naklonjena umjetnosti i volim te stvari, tako da sam konstantno provodila vrijeme u igraonici, bavila se bojama. Tu su bila i sva ostala djeca, družili smo se, i onako je nekako to odjeljenje i ta bolnica postala moja druga kuća, nažalost. Ti ljudi su postali moji drugari. Tamo sam sklopila jedno veliko prijateljstvo s drugaricom s kojom se i danas čujem, Aleksandrom, koja je starija od mene. Zajedno smo uklapale da dolazimo na terapiju u isto vrijeme, da budemo zajedno u istoj sobi, da nam bude zabavnije. Bila je atmosfera borbe, idemo dalje, guramo, primamo terapije, biće bolje. Kad me pitaju šta te je motivisalo, odakle ti hrabrost, snaga, prvo mi padne na pamet da sam ja izašla iz svega kao pobjednica, i sama sebi sam bila motivacija, prije svega, iako je i mama, naravno, bila tu. I kad me pitaju da li sad čitam ili sam čitala neke knjige koje me motivišu, ja stvarno moram da kažem da mi to nije bilo potrebno.“ 

Kako bi ohrabrila mlade i ljude generalno da se u većoj mjeri uključe u podršku mladima koji prolaze kroz situacije slične tvojoj?
„Smatram da, ako žele da uđu u cijelu priču, prije svega ne bi trebalo da bude nikakvog osuđivanja. Ako ljudi imaju neku dozu društvenosti, recimo, da vole da pričaju to je super. Priča je jako važna, jako lijepa, pogotovo djeci, na primjer, je to važno. Kada bismo pričali s njima, otkrili njihove želje, interesovanja, mogli bismo da pokrenemo mnogo toga dobrog. Recimo, ako neko od njih voli da piše ili, uopšte, da se bavi tekstom, a voli i osoba koja želi da se uključi u tu priču kao podrška, kao volonter/ka, to je dobar pristup, kroz zajednička interesovanja. Ukoliko bi neko to želio da radi, mogao bi da kroz priču shvati dječja interesovanja i da to prolazi s njima, tako da dijete jedva čeka sledeći dan da nastave zajedničko druženje. Ja, na primjer, kada sam primala terapije, mogla sam da se krećem sa stalkom gdje stoji infuzija kroz cijelo odjeljenje, kao i svako od nas, jer nismo morali da ležimo, osim ako nam nije loše. Onda smo i s tim stalkom bili u igraonici, tamo je bilo i slaganja lego kocki i TV, tu sam provela i Novu godinu i Božić, pa smo pravili razne figurice i svašta drugo, bilo je jako zanimljivo. Smatram da osobe koje žele da se bave radom s djecom koja prolaze kroz to ili žele da pomognu uvijek mogu da se uključe, nema mjesta za strah. Ako odluče da se tome posvete, samo će nekoga učiniti srećnijim. Stalo mi je da ljudi shvate da svojim angažovanjem, koliko god ono bilo malo, djeci mogu da pomognu zaista mnogo, značiće im, lakše će proći kroz sve to.“

Ko je Marija danas, posle svih ovih iskustava i kako želiš da izgleda tvoja budućnost?
„Danas vodim jako dinamičan život. Dosta sam organizovana i volim da strukturiram dan, da sve svoje obaveze rješavam na vrijeme. Studiram španski i engleski jezik na Filološkom fakultetu, ali nisam razmišljala o tome da postanem profesorka. Jezici su svakako važni u svakom poslu, pa će mi sigurno značiti, ali bih ja radije krenula na neku drugu, zanimljiviju stranu. Trenutno mi je cilj da završim fakultet, da završim master i nakon toga bih odlučila šta ću dalje jer mnogo toga može do tada da se promjeni. Mnogo volim muziku, ona me usrećuje, volim i da pjevam, imala sam ideju i da idem u neku školu pjevanja. Volim šminku i često šminkam drugarice u studentskom domu kada se spremamo za izlazak, tada imam priliku da izrazim svoju sklonost ka detaljima, važno mi je da sve bude lijepo. Zovu me Pikaso kad šminkam. Volim, naravno, i izlaske, imam svoju ludu ekipu, izlazimo svuda, oni se solidarišu s mnom, obuju patike i obuku treše(trenerku) i idemo tako u klub. To su neke stvari koje me ispunjavaju.“

Izvor: www.oblakoder.org.rs

Organizacioni tim Uhvati film - Banja Luka festivala će emitovti onlajn (online) reviju filmova koji mijenjaju perspektivu na temu invaliditeta iz Republike Srpske/BiH, Srbije, Hrvatske i Crne Gore.

Filmovi će se emitovati putem lajv strima (live stream-a) preko JuTjuba (YouTube) kanala UHVATI FILM – BANJA LUKA, 24. i 25. decembra 2020., s početkom od 20.00 časova.

Na programu će biti filmovi domaće produkcije na temu invaliditeta koji su nastali prethodnih godina. To su filmovi koji podižu svijest i mijenjaju perspektivu, filmovi koji prikazuju svakodnevnu ljudsku snagu i volju u prevazilaženju prepreka s kojim se susreću osobe s invaliditetom. Svi filmovi su takođe titlovani.

Zbog pandemije koronavirusa proslavu desetog rođendana Uhvati film – Banja Luka festivala, obilježavanje jubileja, prolongirali smo za 2021.

Projekat su podržali Ministarstvo prosvjete i kulture Republike Srpske, Gradska razvojna agenciji – CIDEA i Svjetski medijski studio (World media studio).

Izvor: www.blmojgrad.com

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) nastavlja s radionicama za žene s invaliditetom o pravu na rad i zapošljavanje. Tako će sljedeća radionica biti organizovana u Nikšiću, 21. decembra 2020, s početkom u 11.00 časova, u hotelu Onogošt.

Cilj radionice je podizanje nivoa znanja žena s invaliditetom o pravima u oblasti rada i zapošljavanja. Ovom  prilikom će žene s invaliditetom biti edukovane o svojim pravima, načinima njihove zaštite, i motivisane i osnažene za traženje posla ili pokretanje samostalnog biznisa i zaštitu svojih prava u toku zaposlenja i rada. Radionice će voditi iskusne trenerice koje su i same žene s invaliditetom. 

Sadržaj radionica biće motivaciono – edukativnog karaktera a biće podijeljena i Brošura o pravima žena s invaliditetom na rad i zapošljavanje, kao i maske za lice za zaštitu od prenošenja novog oblika koronavirusa. Radionicama će biti obuhvaćene sljedeće teme: modeli pristupa invaliditetu, višestruka i intersekcijska diskriminacija žena s invaliditetom, garancije prava na rad i zapošljavanje u domaćem i međunarodnom zakonodavstvu, pravo na zaštitu i zdravlje na radu i sl.

Ova aktivnost dio je potgranta i realizuje se u okviru projekta OsnaŽENA, zapOSIena, uključena  podržanog od strane Mreže žena Kosova i njenih partnera kroz aktivnosti ”Unaprjeđenje radnih prava žena“. Ovu aktivnost finansira Evropska unija, a sufinansira Švedska agencija za međunarodni razvoj i saradnju (Sida). Sadržaj ove aktivnosti / posta isključiva je odgovornost Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore i ne odražava nužno stavove Evropske unije ili Sida-e”.

Prijave zainteresovanih kandidatkinja mogu se slati na Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli. do 20. decembra u 12.00 časova, a za sva dodatna pitanja organizacione i tehničke prirode informacije se mogu dobiti na telefon: 020/265-650 i 069/385-981 od ponedeljka do petka u vrijeme od 8.30 do 16.00 časova.

Napomena: Radionica će se održati u skladu s aktuelnim mjerama zaštite zdravlja propisanim od strane Ministarstva zdravlja.

Pripremila: Dragana Sokić, koordinatorka projekta

Festival Uhvati film čitav jedan takmičarski dan posvetio je filmovima o ženama s invaliditetom, a zatim i diskusiji o važnosti akcentovanja položaja ove ranjive grupe. Žene s invaliditetom su višestruko marginalizovane, a specifičnost njihovog  položaja se ogleda u mnogobrojnim izazovima s kojima se susreću, prvenstveno kao žene u jednom patrijarhalnom sistemu, a zatim i kao osobe s invaliditetom. Boreći se protiv nametnutih društvenih uloga, koje od žena očekuju da budu majke, domaćice i da nemaju pravo glasa u društvu, stvoren je jedan novi model moderne žene koji je nedostižan ženama s invaliditetom. Problem mobilnosti, arhitektonske, ali i društvene barijere, često predstavljaju nepremostivu prepreku uključivanju žena s invaliditetom u društvene integracije. Time što su onemogućene da savladaju fizičke prepreke, ove žene ostaju nevidljive ne samo na poslovnom nego i u privatnom životu. Društvo zanemaruje njihove lične karakteristike, ne prepoznaje ih kao profesorice, ekonomistkinje, umjetnice, majke ili sestre, ne prepoznaje ih kao žene koje u sebi nose svu ljepotu različitosti; ne vidi ih drugačije nego kao osobe s invaliditetom.

Protiv ove nevidljivosti žena s invaliditetom Tanja Mandić Đokić se bori godinama. Magistrica sociologije, aktivistkinja i borkinja za prava vulnerebilnih društvenih grupa, uspjela je da prevaziđe društvene predrasude i da podstakne žene s invaliditetom da prepoznaju žene u sebi.

Recite nam kako ste počeli da se aktivistički, a zatim i teorijski, bavite pravima osoba s invaliditetom?
Spletom okolnosti, u vezi s mojim ličnim iskustvom prije svega. Kao osoba s invaliditetom, već u odabiru srednje škole susrela sam se s društvenim barijerama koje onemogućavaju osobama koja koriste pomagala da prave izbore. Tada sam shvatila da su društvene barijere te koje onemogućavaju različitim ljudima da žive svoje živote onako kako žele, da prave izbore koje žele. U isto vrijeme, upoznala sam se s gospođom koja je u to vrijeme bila liderka u pokretu osoba s invaliditetom, Oliverom Mastikosom, koja je vodila humanitarnu organizaciju „Partner“ i koja me je motivisala da se uključim u rad organizacije i da kroz organizaciju počnem da se bavim pravima osoba s invaliditetom. Tako je počelo moje aktivističko zalaganje, a teorijski sam se ozbiljno počela baviti nakon završenog studija, a posebno nakon završenog magisterija, kada je to postalo i moja profesija.

Kakav je položaj žena s invaliditetom u današnjem društvu?
Položaj žena s invaliditetom u našem društvu je prilično nepovoljan, ali ono što njega najviše karakteriše je nevidljivost i to je onaj momenat kada rodne uloge utiču na položaj jedne društvene grupe. Prije svega, osobe s invaliditetom se vide kao aseksualna  bića. Smatra se da je invaliditet jedina odlika njihovog identiteta, pa se sve ostale razlike zanemaruju, između ostalog i pol. Kako je društvo izolovalo čitavu grupaciju osoba s invaliditetom i odbilo da prepozna sve njihove karakteristike, tako su žene kao velika grupa unutar grupe, ostale potpuno neprepoznate na dva načina. Jedan je taj što nisu prepoznate unutar samog pokreta  osoba s invaliditetom, a drugi što nisu prepoznate ni od strane ženskog pokreta, jer nisu doživljavane kao žene nego kao osobe s invaliditetom.

Rekli ste da žene s invaliditetom nisu prepoznate od strane feminističkih organizacija. Na koji način pokret koji se bori za ženska prava, zapravo zanemaruje žene s invaliditetom?
Iako se ove organizacije bore protiv diskriminacije na globalnom nivou, nisu prepoznale različitost u svojim redovima te nisu suštinski uključile žene s invaliditetom. Međutim, situacija se počela mijenjati kada smo organizovali konferenciju žena s invaliditetom u Banjaluci i pozvali predstavnice jakih ženskih organizacija. Mislim da smo tada razgovorom uspjele da riješimo ovu neadekvatnu situaciju, jer predstavnice ženskih organizacija nisu posmatrale ovaj problem iz istog ugla, odnosno nisu razumijevale da u svojoj borbi protiv diskriminaciju zapravo zanemaruju grupu žena s invaliditetom. Od tog trenutka stvari se mijenjaju i ženske organizacije nas sve više uključuju u sva pitanja u vezi sa ženskim pravima.

Kakvo je vaše lično iskustvo kao žene s invaliditetom? Šta je obilježilo Vaš život?
Moje lično iskustvo, kao žene s invaliditetom, nije negativno što u velikoj mjeri mogu da zahvalim kako svojoj ličnosti tako i velikom zalaganju mojih roditelja koji su mi pružili ogromnu podršku, ali i mogućnost da se redovno školujem. Međutim, tim više ja osjećam potrebu da se zalažem za prava žena, jer smatram da ne bi trebalo da se bore samo one osobe koje su direktno ugrožene nekim problemom. Kao osoba koja nikada nije trpjela nasilje, mislim da mogu da se glasnije i snažnije borim protiv nasilja nego neko kome je to bolna i emotivna tema. Takođe smatram da osobe bez invaliditeta isto tako mogu da se zalažu za prava osoba s invaliditetom jer odbijam da vjerujem da smo mi društvo u kome se pojedinci bore samo za ono što ih lično pogađa.

Koji su najveći problemi sa kojima se žene s invaliditetom suočavaju?
Od apsolutnog nenasljeđivanja imovine, potpune ekonomske zavisnosti, pa do različitih oblika nasilja koje trpe, a veoma često nisu ni svjesne da ga trpe. Žene s invaliditetom su generalno najsiromašnija društvena grupa, što je uslovljeno nemogućnošću obrazovanja, zapošljavanja, ali i otežanim kretanjem. Ne zaboravimo da je život osoba s invaliditetom izuzetno skup, da morate da kompenzujete sve usluge, a da su mogućnosti zarade jako male. Ovakva situaciju često dovodi do ekonomskog nasilja, koje je praćeno fizičkim, emotivnim i verbalnim nasiljem.

Ono što primjećujem kod osnaženih žena s invaliditetom, koje ne trpe nasilje, jeste problem mobilnosti. Odnosno neprilagođenost prevoza, nepostojanje podrške u zajednici, personalne asistencije, ali i nemogućnost nabavljanja pomagala koji bi omogućili osviještenim ženama da se uključe u društvene aktivnosti. Možda je to neka vrsta socijalnog nasilja.

Kako biste uporedili položaj žena s invaliditetom i muškaraca s invaliditetom?
Pred muškarce s invaliditetom se, takođe, stavljaju veliki izazovi, odnosno uloge koje društvo od njih očekuje da obavljaju. Od njih se često očekuje da budu hranitelji porodice i naglasak se stavlja na njihovu fizičku snagu, a ako ste muškarac s invaliditetom, bez obzira koliko ste obrazovani i ostvareni na mnogim poljima, društvo vas diskriminiše.  Ali ipak tvrdim da su žene s invaliditetom u težem položaju, prije svega zato što mi živimo u patrijarhatu i od žena se očekuje da budu „kosovke djevojke“, da brinu o muškarcima. Ukoliko se desi da muškarac postane osoba s invaliditetom, u društvu je normalno je da ga njegova žena njeguje, da ostane uz njega. Međutim, kada ona koja pruža podršku, postane ona kojoj treba podrška, situacija se mijenja, pa nije toliko uobičajeno da muškarac ostane uz ženu s invaliditetom.

Jedna ste od rijetkih teoretičarki koja se pitanjima osoba s invaliditetom bavi kroz nauku. Šta je razlog što ovo pitanje još nije zaživjelo u naučnim krugovima?
Mislim da su programi na našim univerzitetima još uvijek malo zastarjeli. Smatram da će sa nekim novim generacijama asistenata i profesora, i ovo pitanje doći na red. Bitno je da studenti stvore kritičnu masu i započnu promjene u društvu, a te promjene će trebati analizirati i staviti u naučne okvire.

Vi ste aktivistkinja ali i teoretičarka invalidnosti.
Ja se više pronalazim u teoriji, jer mislim da sam dala sve od sebe što se tiče aktivizma, ali smatram da jedno bez drugog ne može. Teorija je relativno spora, ona treba da opiše i da sistematizuje društvene promjene. S druge strane, aktivizam je brz, organizacije civilnog društva su mobilne, djeluje se konkretno na ljude. Trebali bismo maksimalno da se damo aktivizmu, da stvorimo bolje uslove za život, da stvorimo promjene koje će nauka kasnije da opiše.

Kako se manifestuje vaš rad za poboljšanje položaja žena s invaliditetom?
Neskromno zvuči, ali napravili smo neku promjenu. Mnogo je žena koje doprinose radu za poboljšanje osoba s invaliditetom. Počele smo da pričamo o tome sa kakvim preprekama se suočavamo, puno žena se osvijestilo, pokrenuli smo organizaciju žena s invaliditetom „Nika“. Takođe pokrenule smo mrežu žena s invaliditetom na nivou BiH, koja nam služi kao platforma za razmjenu informacija. Uključile smo se u ženske organizacije i aktivno učestvujemo u njihovim akcijama. Mislim da sve to pomalo doprinosi tome da se mijenja svijest o ženama s invaliditetom.

Koji su ciljevi kojima ćete težiti u budućnosti?
Definitivno što veća integracija. Povećanje mobilnosti, jer bez toga ne možemo napraviti nikakav napredak. Mislim da ćemo staviti i akcenat na osnaživanje samih žena i povećanje političkog učešća. 

Izvor: Uhvati film

D.o.o. Vodovod Bistrica diskriminisalo je jednog Bjelopoljca po osnovu invaliditeta, jer ga nije zaposlilo na konkurs za radno mjesto terenski inkasant.

To je utvrdila zamjenica ombudsmana Nerma Dobardžić, postupajući po pritužbi. Njoj je iz Vodovoda rečeno da se na oglas od 13. januara prijavilo šest kandidata, te da svi ispunjavaju uslove, nakon čega je njihova dokumentacija dostavljena izvršnom direktoru na odluku. Dvoje od kandidata, kako je rečeno, već su ranije radila kod njih zbog čega je potom odlučeno da im se da prednost, jer su već imali iskustvo za obavljanje radnih zadataka.

Iz tog preduzeća zamjenci ombudsmana kazali su da se na ove poslove inače ne bi moglo zaposliti „invalidno“ lice, jer poslovi zahtjevaju duže stajanje, hodanje, spretnost, spremnost, fizičku aktivnost….

"Obrazloženje odluke o izboru kandidata u potpunosti je izostalo. Izjašnjenjem ovog Društva nije dokazano da samo osobe bez invaliditeta mogu odgovoriti zahtjevima posla radnog mjesta, niti je dokazano da prethodo radno iskustvo na istim/analognim poslovima predstavlja stvarni i odlučujući uslov za zasnivanje radnog odnosa", zaključila je Dobardžić.

Ovim je, prema njenom mišljenju, povrijeđen Ustav i Zakon o zabrani diskriminacije. Kako ombudsman nije ovlašćen da mijenja, ukida ili poništava akte organa, preporučeno je D.o.o. Vodovod Bistrica da odluke o izboru ne zasniva na predrasudi da osobe s invaliditetom ne mogu obavljati poslove određenih radnih mjesta, sve dok u odgovarajućem postupku provjere sposobnosti propisanom zakonom za takav stav nema stvarno i objektivno opravdanje.

"D.o.o. Vodovod Bistrica prilikom zapošljavanja pod opštim uslovima treba da vodi računa o zapošljavanju osoba s invaliditetom, te da pod okolnostima da osoba sa invaliditetom ispunjava uslove za zapošljavanje i ima jednake ili bolje kvalifikacije, stručne ili radne sposobnosti nego osoba bez invaliditeta, zaposli osobu s invaliditetom. Aktom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji, takođe, treba da predvidi zapošljavanje osoba s invaliditetom pod posebnim uslovima, obezbjeđujući razumne adaptacije na radnom mjestu i u radnom okruženju shodno principu afirmativne akcije", navela je ona.

Nedopustivo da se neko naziva ,,invalidom”

Zamjenica ombudsmana zamjerila je izvršnom direktoru d.o.o. Vodovoda Bistrica što je u dostavljenom izjašnjenju u ovom predmetu koristio termin „invalid“, ukazujući da je takva terminologija neprihvatljiva, prevaziđena i uvredljiva.

"Kada se koristi izraz „invalid“ sugerišemo da je invaliditet prva i jedina karakteristika i lično svojstvo osobe, pristupajući joj isklјučivo i jedino iz ugla "teškoće", odnosno "smetnje" koju ima", navela je ona.

Izvor: www.pobjeda.me

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore realizuje projekat Mladi za Stvarnu Inkluziju uz finansijsku podršku Ministarstva sporta i mladih.

Projektom se želi doprinijeti većem učešću mladih s invaliditetom u oblasti društvene brige o mladima na teritoriji Crne Gore i to kroz ciljeve usmjerene na jačanju socio-emocionalnih vještina mladih s invaliditetom za aktivnije učešće u oblasti omladinskog rada, volonterizma i društvenog aktivizma na osnovu prethodno mapiranih potreba mladih s invaliditetom i omladinskog umrežavanja u narednih godinu dana u Crnoj Gori i povećanju nivoa svijesti javnosti o važnosti smanjenja socijalne isključenosti i diskriminacije mladih s invaliditetom u narednih godinu dana u Crnoj Gori. 

Projektom su obuhvaćeni mladi s invaliditetom i mladi bez invaliditeta uzrasta od 15 do 30 godina, porodice i prijatelji osoba s invaliditetom, građani i građanke Crne Gore, mediji koji djeluju na području Crne Gore, institucije i donosioci odluka u oblasti društvene brige o mladima i lokalne zajednice. Direktna ciljna grupa su mladi s invaliditetom i mladi bez invaliditeta uzrasta od 15 do 30 godina, dok su indirektna ciljna grupa porodice i prijatelji mladih s invaliditetom, građani i građanke Crne Gore, mediji koji djeluju na području Crne Gore, institucije i donosioci odluka u oblasti društvene brige o mladima, lokalne zajednice.

Projektom će biti sprovedeno mapiranje potreba mladih s invaliditetom od 15 do 30 godina; trening za umrežavanje mladih i vršnjačku podršku; uključivanje mladih s invaliditetom i mladih bez invaliditeta u postojeću Mrežu volontera; dvije psihološke radionice za mlade s invaliditetom i mlade bez invaliditeta; i medijska kampanju.

Aktivnosti projekta realizuju se u okviru konkursa u oblasti društvene brige o mladima. Realizacija projekta traje šest mjeseci počev od novembra 2020, a odobrena sredstva za njegovu realizaciju iznose 9.961,00€.

Mediji ne treba da izvještavaju o karakteristikama pripadnika/ca određenih grupa već o osobama, generalni je zaključak predstavnika manjinskih grupa, koji su u okviru projekta PRIME (Profesionalni, odgovoRni i Inkluzivni Mediji), finansiranog od strane Evropske komisije, u utorak 3. novembra, govorili pred studentima/kinjama novinarstva i medija, te i predstavnicima/ama nevladinih organizacija, na temu ljudska prava i mediji, na Fakultetu političkih nauka UCG.

„Kroz istoriju su nas predstavljali na različite načine – od cirkuskih atrakcija do muzejskih eksponata. Međutim, u periodu posle Drugog svjetskog rata povećava se broj OSI, te se otvaraju teme koje se odnose na osobe s invaliditetom, a u periodu razvoja pokreta za građanska prava, naročito u SAD, donose se zakoni i različiti akti koji se tiču OSI“ – rekla je u svom uvodnom izlaganju Anđela Radovanović, programska menadžerka Udruženja mladih sa hendikepom (UMHCG).

Ona je učesnicima/ama treninga govorila o različitim modelima pristupa s invaliditetu kao što su (bio)medicinski, funkcionalni, socijalni, model zasnovan na ljudskim pravima i drugi.

„U medijima su i dalje prisutni model milosrđa i moralni model, gdje se invaliditet posmatra kao božja kazna ili prokletstvo. U ovom modelu stvorena je percepcija da su OSI neko kome treba pomoć i liječenje, kao i organizacijahumanitarnih akcija i donacija. I u ovom modelu OSI se vide kao trošak za državu i društvo“ – istakla je Radovanović.

Govorila je i o herojskom modelu koji crnogorski mediji forsiraju, a koji može dovesti do prevelikih očekivanja od OSI i stvaranja nerealne slike, jer se ne govori o barijerama u sredini, nego o oštećenju kao ličnoj karakteristici, odnosno prevazilaženju invaliditeta, a ne prepreka. I dalje su u medijima u fokusu oštećenje ili pomagalo, a rijetko osoba.

„Model zasnovan na ljudskim pravima je za nas najprihvatljiviji jer po njemu invaliditet predstavlja interakciju oštećenja i barijere“ – zaključila je Radovanović.

LGBTIQ aktivista Stevan Milivojević iz NVO LGBT Forum Progres, govorio je o medijima i izvještavanju o zajednici iz koje on dolazi.

„U medijskom izvještavanju, kada je u pitanju LGBTIQ zajednica, prisutni su: negativni primjeri – korišćenje pogrdnog diskriminatornog jezika, svrstavanje pripadnika/ca LGBTIQ zajednice u zakonom zabranjene grupe, marginalizacija i dodatna stigmatizacija zajednice, senzacionalistički pristup temama i pojedincima, korišćenje seksualnog i rodnog identiteta u svrhe diskreditacije pojedinaca na javnoj sceni, širenje neprovjerenih i naučno neutvrđenih činjenica“ – istakao je on.

Pomenutim načinom izvještavanja, prema mišljenju Milivojevića, dehumanizuju se pojedinci, dok korišćenje pogrešnog jezika i terminologije dovodi do pogrešne percepcije javnosti o LGBTIQ zajednici.

„Ono što predstavlja problem jesu komentari i stavovi na društvenim mrežama, o kojima, iako za njih nisu odgovorni, novinari i urednici moraju voditi računa jer izvještavanjem sami portretišu LGBTIQ zajednicu“ – zaključio je on.

Izvršni direktor NVO „4Life“ Saša Mijović objasnio je prisutnim studentima/kinjama i pripadnicima/ama nevladinih organizacija da će kada počnu da izvještavaju o manjinskim grupama od njih zavisiti životi pojedinaca.

„Imali smo prije nekoliko godina kampanju u kojoj smo istakli da je neznanje opasno po život a da stigmatizacija uništava živote. I zaista jeste tako“ – počeo je izlaganje Mijović.

Nastavio je sa iskustvima iz prakse koja je pokazala da (bivši) korisnici psiho-aktivnih supstanci lakše podnose život sa HIV-om nego sa osudom koja dolazi od neznanja i odbacivanja, jer znaju da bolest nije smrtonosna ukoliko se liječe i redovno koriste terapiju.

„Vaša riječ ima težinu i utiče ne samo na tu osobu o kojoj pišete, nego i na društvo. Svojim izvještavanjem utičite na kvalitet života pripadnika ranjivih grupa, koristite pravilnu terminologiju i akcenat neka bude na osobi, a ne na problemu“ – poručio je Mijović prisutnima.

Elvis Beriša iz NVO „Phiren Amenca“, govorio je o kulturi, prihvatljivoj terminologiji, kao i medijskom portretisanju romske populacije.

„Rom znači čovjek, dok je prevod riječi cigan – nedodirljiv, ali u kategoriji bolesti, zaraze, nekoga koga treba izbjegavati. Razmislite o terminologiji kada izvještavate jer često novinari nisu svjesni da vrijeđaju pripadnike romske populacije korišćenjem nepravilne terminologije“ – objasnio je on.

Beriša smatra da su Romi miljama daleko od jednakog tretmana sa većinskom populacijom i da je anticiganizam duboko ukorijenjen u našem društvu.

„Praksa uporno pokazuje nedosljednost u izvještavanju. I dalje je negativno portretisanje Roma najčešće zastupljeno u medijima. Ovo dovodi do dubljeg ukorjenjivanja stereotipnih predstava“ – istakao je pred prisutnima.

Izvršni direktor NVO „Phiren Amenca“ kazao je da mediji u Crnoj Gori edukuju ljude, ali da to čine sa ili bez kredibilnog znanja. Prisutnima je kroz praktične primjere pokazao kako se o Romima može izvještavati poštujući Kodeks novinara ali je naveo i negativne primjere.

„Potrudite se da uvijek imate Rome kao sagovornike, ne pišite iz redakcije nego sa terena. Pišite ljudske priče koje govore o realnim ljudima jer toga fali u medijima“ – poručio je Beriša učesnicima/ama treninga koji će uskoro i sami izvještavati o ranjivim grupama. 

Projekat PRIME omogućiće podsticanje inkluzivnih i istraživačkih medijskih sadržaja, naglašavajući perspektive manjina – LGBTIQ osoba, osoba s invaliditetom, Roma, žena, korisnika i bivših korisnika psihoaktivnih supstanci. 

Realizacijom projekta se želi ojačati profesionalna medijska scena u Crnoj Gori kroz održivi doprinos participativnoj demokratiji i procesu evropskih integracija, jačanje inkluzivnog izvještavanja, nezavisnog i istraživačkog novinarstva o EU integracijama, uz isticanje perspektive manjina.

Projekat u partnerstvu sprovode: Galileo production, Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG), NVO 35mm, Romska organizacija “Koračajte sa nama – Phiren Amenca”, NVO LGBT Forum Progres, NVO 4Life i Fakultet političkih nauka UCG.

Izvor: mediji.me