Predsjednik Evropskog parlamenta David Sasoli (David Sassoli) sastao se s predsjednikom Evropskog foruma osoba s invaliditetom (European Disability Forum – EDF) Janisom Vardakastanisom (Yannis Vardakastanis) da bi razgovarali o ulozi Evropskog parlamenta u osiguravanju zaštite i promocije ljudskih prava sto miliona osoba s invaliditetom. Tokom razgovora su takođe pomenuti i prioriteti evropskog pokreta osoba s invaliditetom, kao što je uticaj pandemije COVID-19 i nova Evropska strategija o pravima OSI. 

Tokom razgovora o Strategiji, predsjednik Sasoli je istakao svoju spremnost da organizuje sastanak s EDF-om i članovima nadležnih komiteta u Evropskom parlamentu nakon što Evropska komisija donese Strategiju u prvom kvartalu ove godine. Delegacija EDF-a je istakla uvjerenje da će Evropski parliament nastaviti da bude aktivan u ostvarivanju ciljeva Strategije. 

„Potrebni ste nam. Treba da povećamo mogućnosti institucija da reaguju. Sve inicijative Evropskog parlamenta treba da sadrže i osvrt na prava osoba s invaliditetom. Moramo biti uspješni na ovom polju da bi došlo do napretka“, izjavio je Sasoli. 

Predsjednik Sasoli je takođe naglasio važnost Konvencije UN o pravima osoba s invaliditetom za Evropsku uniju u prethodnih deset godina, i ponovio posvećenost Evropskog parlamenta da se bavi pravima osoba s invaliditetom u svom radu. Deseta godišnjica stupanja na snagu Konvencije biće obilježena 22. januara, a predsjednik Sasoli je smatra ključnom, te će tim povodom izdati saopštenje za javnost, uz nadu da će biti praćeno porukama predsjednika političkih grupa. 

U tom duhu, EDF je zatražio od predsjednika Sasolija da jača ulogu Evropskog parlamenta u uključivanju tema u vezi s invaliditetom u sve politike. Da bi se ostvario ovaj cilj, EDF, njegove članice, kao i neformalna grupa Evropskog parlamenta za prava osoba s invaliditetom više puta su izrazili očekivanje da se uspostavi kontakt tačka za pitanja invaliditeta koja bi se mogla transformisati u komitet, kao u parlamentima Grčke, Irske ili Španije. 

Predsjednik EDF-a je naglasio da je pandemija COVID-19 u znatnoj mjeri uticala na osobe s invaliditetom, njihove porodice i sve koji im pružaju podršku. Predsjednik Sasoli se saglasio, izjavivši da nijesu svi podjednako pogođeni pandemijom. 

„Svjedoci smo mnogih kršenja ljudskih prava OSI tokom krize, uključujući i one s tragičnim posljedicama. Evropski parlament, kao istinski predstavnička institucija evropskih građana, mora detaljno istražiti ove slučajeve i spriječiti da se ikad više ponove“, rekao je predsjednik EDF-a. Na ovu molbu, predsjednik Sasoli je obećao da će sa svojim timom provjeriti pravni osnov za osnivanje parlamentarnog tijela koje bi ispitalo ove slučajeve. 

Predsjednik Evropskog parlamenta istakao je važnost glasa osoba s invaliditetom na konferenciji o budućnosti Evropske unije. Takođe je pozvao na veće uključivanje EDF u dijalogu s Komitetom za ustavna pitanja (Committee on Constitutional Affairs (AFCO)) da bi se garantovalo pravo glasa svim osobama s invaliditetom.  

Na kraju, predsjednik EDF-a takođe je zatražio političku podršku gospodina Sasolija za organizaciju pete Evropske skupštine osoba s invaliditetom uz domaćinstvo Evropskog parlamenta čim situacija u EU to dozvoli. 

Izvor: Evropski forum osoba s invaliditetom 

Prevod s engleskog: Anđela Radovanović

„Paraolimpijci su i u godini pandemije koronavirusa Crnu Goru učinili ponosnom“, kazao je predsjednik Paraolimpijskog komiteta (POK) Igor Tomić.

On je naglasio da podvizi crnogorskog POK nijesu mjerljivi samo rezultatima i medaljama, već brojnim uspjesima na organizacionom polju i stvaranju uslova za trening i takmičenje.

„Čeličnom voljom i disciplinom crnogorski paraolimpijci uspjeli su da, u specifičnoj godini bez međunarodnih takmičenja, održe izuzetan psihofizički nivo i spremno dočekuju paraolimpijsku 2021.” kazao je Tomić u intervjuu.

Govoreći o prethodnoj godini, istakao je da će je pamtiti po nevjerovatnom rezultatu, možda i najvećem u istoriji crnogorskog sportskog pokreta osoba s invaliditetom (OSI) direktnom plasmanu stonotenisera Filipa Radovića na Paraolimpijske igre.

Ističući značaj tog rezultata i težinu kvalifikacionog puta Igor Tomić je podsjetio da je Radović plasman u Tokio izborio kao treći senior svijeta i prvi na rang listi stonotenisera do 23 godine.

Tomić, koji je više od deceniju i po uključen u rad atletske reprezentacije, kazao je da je 2020. bila značajna i zbog afirmacije trojice atletičara, navodeći da očekuje da će to oni brzo potvrditi na zvaničnim međunarodnim takmičenjima.

„Uslijed nedostatka međunarodnog programa, organizacijom i učešćem na niz domaćih inkluzivnih takmičenja, dobili smo nekoliko paraolimpijaca s   izuzetnim rezultatima. Bacač diska Nikola Nikolić, u kategoriji F12-13 je imao rezultat oko 38 metara, što ga svrstava u sam krem evropskih diskaša. Bacač kugle Miloš Spaić u kategoriji F 11 imao je hitac 11,49 metara, što je vrijedan rezultat”, kazao je Tomić.

Tekođe je istakao da ga raduje što se paraolimpijskom pokretu priključio nekadašnji košarkaški reprezentativac, Ivan Ćorović.

„On je nova nada crnogorske paraatletike. Već na prvim treninzima pokazao je zavidan potencijal i da je od njega realno očekivati velike rezultate", rekao je Tomić.

Predsjednik POK kazao je da je ponosan što je krovna asocijacija sporta OSI u godini bez velikih takmičenja, uspjela da poboljša uslove rada paraolimpijaca kroz razvoj sportske infrastrukture.

„To prije svega mislim na vrijedan projekat adaptacije fiskulturne sale nikšićke osnovne škole „Olga Golović“, koji smo realizovali, uz saglasnost Ministarstva sporta i mladih, a u partnerstvu sa Savezom slijepih Crne Gore i global klubom Nikšić. Time smo dobili još jednu značjnu trenažnu bazu za crnogorski paraolimpijski sport", kazao je on.

Podsjetio je da, uz podršku Glavnog grada, dodatno opremljen i trenažni centar Resursnog centra za djecu i mlade „Podgorica“.

„Uložili smo i značajna sredstva u nabavku zahtjevne specijalizovane i redovne sportske opreme i rekvizita. To je garant da ćemo sportsku 2021. dočekati mnogo spremniji", kazao je Tomić.

Prema njegovim riječima, prošla godina bila je rekordna i po podršci klubovima, članovima POK, kao i iznosu izdvojenom za stipendiranje paraolimpijaca.

„Proširili smo paraolimpijsku porodicu za prvi džudo klub osoba s invaliditetom „Ipon“ u Bijelom Polju i Sportsko rekreativno društvo OSI Bar. U završnoj je fazi registracija još jednog stonoteniskog kluba na Cetinju, kao i prvog plivačkog kluba OSI u Podgorici", rekao je predsjednik POK.

Govoreći o planovima, Tomić je naglasio da mnogo očekuje od crnogorskih paraolimpijaca u 2021. i da je uvjeren da će se trijumfalno vratiti na međunarodnu scenu.

„Očekuju nas Igre u Tokiju, gdje već imamo troje zagarantovanih sportista, što je rekordan broj od osnivanja POK. Zahvaljujući Filipu Radoviću, prvi put na Igrama, imamo takmičara koji je konkurentan za medalju. Iskreno vjerujemo da će mu se u Tokiju, preko posljednjeg kvalifikacionog Viner turnira u Laškom (15. do 17. aprila ) priključiti Luka Bakić. Time bi prvi put na Igrama nastupili i u ekipnoj konkurenciji" rekao je Tomić.

Najavio je da atletičare očekuje Evropsko prvenstvo, početkom juna u Bidgošću, s željom da se nastavi kontuinuitet osvajanja medalja od istorijskog Groseta 2016.

Tomić vjeruje u još jedan reprezentativan nastup global reprezentacije na šampionatu Evrope B divizija, krajem maja u finskom Pajulahtiju.

„Siguran sam da će naša reprezentacija predstavljati tvrd orah i u B diviziji. Očekujem dobar nastup plivača Ilije Tadića na Evropskom prvenstvu u Madeiri, poslije nastavka trenažnog procesa na koledžu u Americi", kazao je Tomić.

Prema njegovim riječima, u prethodna dva paraolimpijska ciklusa, od Londona 2012., na ozbiljan način postavljen je sistem paraolimpijskog u opštem sistemu sporta u Crnoj Gori.

„Konstantan progres podrške države Crne Gore je evidentan, a manifestovao se kroz briljantne rezultate naših paraolimpijaca u protekla dva ciklusa, kroz omasovljenje sporta i sportista u našem pokretu" rekao je Tomić.

On nema dilemu da će takav odnos države Crne Gore prema paraolimpijskom pokretu biti nastavljen.

„Nemam dilemu i da će crnogorski paraolimpijci na najbolji mogući način, kako to samo oni znaju, odgovoriti na podršku ozbiljno, iskreno i časno. Uvjeren sam u vrhunske rezultate paraolimpijaca na koje ćemo se ponositi i u 2021. Ti rezultati nijesu samo sportski, već Crnu Goru promovišu kao inkluzivno, humano i društvo poštovanja različitosti" rekao je Tomić.

Kazao je da je posebno ponosan na paraolimpijski tim kancelariju i organe POK, kao i na eminentna trenerska imena iz Crne Gore i regiona, koja su ostavila pečat u razvoju crnogorskih paraolimpijaca.

„Imena Gorana Obradovića, porodice Lupulesku, Vlade Ristića, Bojana Ilića, Veljka Čegara, Čeda Damjanovića, Nikole Čurovića, Danijele Franete, Ivane Vraneš, Boška Radulovića, Nikole Mišurovića, Stanka Labana i ostalih garant su uspjeha i napretka paraolimpijskog sporta" rekao je Tomić.

On je pohvalio saradnju s Cnogorskim olimpijskim komitetom, nacionalnim sportskim savezima, krovnim nevladinim asocijacijama osoba s invaliditetom i medijima.

Izvor: www.fosmedia.me

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) poziva sve zainteresovane osobe s invaliditetom, da se prijave za učešće na Treningu o upravnom postupku i upravnom sporu. Trening će se održati u Bečićima, u periodu 3 - 5. februara 2021, u hotelu Splendid.

Trening će obuhvatiti dvije sesije na temu upravnog postupka i upravnog spora, pri čemu će svaka sesija obuhvatiti teorijski i praktični dio.

U okviru prve sesije, kroz teorijski dio, učesnicima će se ukazati na pojam, osnovna načela, pokretanje, vođenje i okončavanje upravnog postupka pred državnim organima, rokove i nadležnost organa u upravnom postupku, službena lica u postupku, stranke i njihovo zastupanje, komunikaciju organa i stranaka, redovna i vanredna pravna sredstva. Na isti način će se u okviru druge sesije razraditi tema upravnog spora koja će obuhvatiti pojam i pokretanje upravnog spora ili drugog postupka pred sudom.

Obje sesije, pored teorijskog dijela, kroz praktičan rad u grupama, studiju slučaja, interaktivni dijalog, diskusije, razmjenu iskustava, omogućiće učesnicima da stečeno znanje primijene u praksi posebno prilikom ostvarivanja i zaštite svojih prava.

Na treningu će se, pored zakona koji regulišu oblasti upravnog postupka i upravnog spora (ZOUP i ZUP), posebno obraditi i drugi zakoni za koje budu zainteresovani učesnici poput Zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti, Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju LSI i drugi). 

Zainteresovani kandidati/kinje se mogu prijaviti dostavljanjem motivacionog pisma i biografije, najkasnije do 29. januara 2021. na mejl adresu Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli. s naslovom teksta mejla “Prijava za Trening o upravnom postupku i upravnom sporu”.

UMHCG pokriva sve troškove učešća na treningu. Samo kandidati/kinje koje uspješno završe sve segmente treninga mogu dobiti sertifikat. Potrebno je da u tom smislu učesnici/e budu prisutni 100% vremena tokom treninga. 

Trening se sprovodi u okviru projekta Osvije(S)t(l)i diskriminaciju OSI, koji je finansijski podržan od strane Ministarstva pravde, ljudskih i manjinskih prava, kroz konkurs za NVO u 2020.

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore realizuje projekat Osnaživanje i kvalitatno uključivanje kroz pomoć, pravne informacije i podršku (EQUALIS – Empowerment and Quality inclUsion through Assistance and Legal Information and Support) uz finansijsku podršku UNICEF-a (Predstavništvo u Crnoj Gori). 

Projekat je nastavak prethodnog reformnog procesa kojim se želi povećati mogućnost za socijalnu inkluziju i otpornost na COVID-19 kod djece i  mladih s invaliditetom, njihovih vršnjaka bez invaliditeta, i njihovih porodica kroz aktivnosti psihosocijalne i pravne podrške u zajednici.

Potrebno je osnažiti djecu, mlade i odrasle s invaliditetom i njihove porodice za borbu s pandemijom COVID-19 i pružiti im direktnu psihosocijalnu i pravnu podršku za prevazilaženje krize i podršku za stimulisanja dječijeg razvoja kao i povećanje nivoa svijesti opšte javnosti o važnosti podrške za OSI u prevazilaženju COVID-19 pandemije. 

Projektom će direktno biti obuhvaćeni djeca i adolescenti s invaliditetom do 18 godina, odrasli s invaliditetom, roditelji i porodice djece i adolescenata s invaliditetom iz cijele Crne Gore, a indirektno organizacije OSI, škole u Crnoj Gori, nastavno osoblje, zaposleni u centrima za socijalni rad i dnevnim centrima  kao i društvo u cjelini.

Projekat obuhvata aktivnosti podrške tokom COVID-19 epidemije: pravno i psihosocijalno savjetovalište, onlajn pravne konsultacije, smjernice za ostvarivanje prava djece i adolescenata s invaliditetom i članova njihovih porodica i redovno ažuriranje platforme za vršnjačku podršku, te konferenciju o pristupu pravdi za djecu s invaliditetom; takmičenje u crtanju i pisanju sastava za djecu i adolescente s invaliditetom.

Realizacija projekta traje šest mjeseci počev od 25. decembra 2020.

Poglavar Katoličke crkve papa Franjo dao je intervju u kojem je odgovorio na tridesetak pitanja, govorivši o ljubavi prema sportu, predanosti, olimpijskim igrama, sportistima s invaliditetom, dopingu, Maradoni.

Papa je za Dijega Maradonu, koji je umro 25. novembra prošle godine, istakao da je bio „pjesnik na terenu, ali i krhki čovjek“.

„Bio je veliki šampion koji je milionima ljudi donio radost, kako u Argentini, tako i Napulju. Ali bio je i krhki čovjek“, kazao je.

Papa je ponovo osudio doping, kazavši kako to nije samo prevara nego i „ukida dostojanstvo“.

„Nijedan prvak nije stvoren u labaratoriji. Prvak se rađa i jača kroz treninge, bolje častan poraz nego prljava pobjeda“, zaključio je.

Papa je navijač argentinskog San Lorenca, a otkrio je i kako je u mladosti, osim fudbala, igrao košarku.

„Volio sam fudbal, ali zaista nisam bio među najboljima. Bio sam ono što u Argentini zovu „pata dura“, tačnije tvrda noga. Zbog toga su me uvijek tjerali da idem na gol. Ali biti golman za mene je bila sjajna škola života. Golman mora biti spreman da odgovori na opasnosti koje mogu doći od bilo kuda“ , kazao je.

Papa je naglasio kako je sport „odanost i poštovanje pravila.“

„Igra i sport su lijepi kad se poštuju pravila. Bez pravila bi zapravo nastala anarhija, potpuna zbrka. Poštovanje pravila je prihvatanje izazova poštene borbe protiv protivnika. Kroz sport se mlada osoba podstiče da daje najbolje od sebe, sebi postavi cilj koji treba da postigne, a ne da se obeshrabri. To je predivna prilika da podijelimo užitak pobjede, gorčinu poraza, da se okupimo i pružimo najbolje od sebe“.

Istakao je kako su pobjeda i poraz dva glagola koja se čine suprotstavljenim, svi vole da pobjeđuju, a niko ne voli da gubi.

„Pobjeda sadrži uzbuđenje koje je čak teško opisati, ali i poraz ima nešto prekrasno. Pobjeda vas ponekad može učiniti arogantnim, dok nakon poraza sprovodimo ispit savjesti, analiziramo obavljen posao. Zbog toga se iz pojedinih poraza rađaju lijepe pobjede, jer kad se greška utvrdi javlja se žeđ za iskupljenjem. Rekao bih da onaj ko pobijedi ne zna šta znači izgubiti. To nije samo igra riječi“.

Naglasio je kako je „žrtva“ izraz koji sport dijeli s religijom.

„Niko ne voli da se muči jer vas umor opterećuje, međutim, ako uspijete da pronađete smisao u naporu, tada je njegovo breme lakše. Zato žrtva zahtijeva disciplinu kako bi postala uspjeh“.

Smatra kako nije dovoljno sanjati uspjeh, treba se probuditi i naporno raditi.

„Zbog toga je sport prepun ljudi koji napornim radom pobijeđuju one koji su rođeni sa talentom u džepu.“

Istakao je i važnost trenera.

„U trenutku pobjede sportiste, njegov trener se gotovo nikad ne vidi. Ne popne se na postolje, ne nosi medalju, kamere ga rijetko kadriraju. Pa ipak, bez trenera, prvak se ne rađa. Međutim, trening tijela nije dovoljan, trebate da znate da govorite iz srca, motivišete, ispravljate greške bez ponižavanja. Pravi odgojitelj zna kako da razgovara sa srcem onih koji su rođeni prvaci“.

Papa Franjo je poželio sportistima umjerenost.

„Želim prvacima da nauče vrlo dragocjenu vrlinu, umjerenost, sposobnost da ne izgube osjećaj mjere. Samo na taj način moći će da svjedoče velikim vrijednostima, poput iskrenosti, poštenja i predanosti. To nisu male stvari“, istakao je.

Ispred nas je, nadamo se, olimpijska godina, a papa Franjo smatra kako su „Olimpijske igre uvijek bile znak uključivanja, za razliku od kulture rasizma, rasipanja“.

Papa se osvrnuo i na sportiste s invaliditetom.

„Kad vidim za šta su sposobni pojedini sportisti koji imaju invaliditet, zadivljen sam snagom života. U sportu mi se sviđa ideja o uključivanju. Paraolimpijski pokret naročito je dragocjen, a kada vidim ili čitam o nekim njihovim podvizima, mislim da granica nije unutar njih, već samo u očima promatrača“.

Istakao je kako je tužno vidjeti „bogate, ali bezvoljne sportiste“.

„Tužno je vidjeti vrlo bogate, ali bezvoljne prvake, gotovo birokrate svog sporta. Činimo sve da spasimo amatersku dimenziju sporta“, zaključio je papa Franjo.

Izvor: www.rs.n1info.com

„Znaš kako se postaje šampion? Izađeš na teren kad je najteže i pobijediš“ ova, dobro znana i citirana filmska replika umnogome uokviruje životni put Ivana Ćorovića i njegovoj ljubavi prema košarci, Zvezdi, reprezentaciji i, što je najvažnije, njegov najveći životni trijumf. Jer, on jeste ostao šampion, čak i onda kada se parket velikih dvorana „preselio“ u bolničke sobe. Zbog toga nije greška ni reći da je proteza koja je zamijenila njegovu nogu velika kao pehar Evrolige ili NBA prsten.

Rođeni Nikšićanin je kao dijete počeo da trenira u omladinskom košarkaškom klubu Montenegro, kao jedan u moru vršnjaka s istim željama. Neupitni talenat brzo je došao do izražaja, pa je već nakon dvije-tri godine bio primijećen.

„Kada sam napunio 15 godina, počeli su da pristižu pozivi iz raznih klubova, a najviše interesovanja za moju igru pokazivali su Budućnost i Crvena zvezda. S Budućnošću nije došlo do dogovora zbog određenih nesporazuma s rukovodstvom kluba, a onda sam otišao u Beograd na probu” počinje Ivan.

Član kadeta Zvezde postaje već s 16 godina, a potom u juniorskom dijelu karijere kapiten tima.

„Na kraju sezone krenula su reprezentativna okupljanja, a u ekipi selektora Nebojše Bogavca postao sam i kapiten juniorske reprezentacije Crne Gore. Te godine uzeli smo zlatnu medalju na Evropskom prvenstu B divizije u Skoplju”, priča Ivan.

Medalje i uspjesi krunile su tinejdžerski uzrast ovog mladića. S nepunih 18, kroz osmijeh i skromno kaže, toga nije bio svjestan. Međutim, pored sjaja i blještavila početnih uspjeha, Ivan je ubrzo morao da se suoči i s prvim ozbiljnijim problemima. I nijesu to samo bile prolazne teškoće, poput neigranja u prvom timu ili lakših povreda, kroz koje prolaze skoro svi njegovi koškarkaški vršnjaci. Život ga je stavio pred mnogo ozbiljniji izazov. Na mala vrata u Ivanov svijet ušle su zdravstvene tegobe. Prvi simptomi bolesti počeli su da se javljaju malo poslije punoljetstva, nakon što je potpisao prvi profesionalni ugovor za FMP, Zvezdinom filijalom za razvoj mladih igrača. U tom periodu imao je pravo da igra još polusezonu za juniore Zvezde.

„Odigrao sam uspješno, a tada su počeli i prvi simptomi bolesti, za koje nijesam u tom momentu znao šta predstavljaju. Otok od koljena, bol” priča Ivan.

Misleći da je u pitanju samo hematom, nastavio je da igra narednih osam mjeseci. Brojne analize i ljekarska istraživanja pokazivala su i dalje da je problem bezazlen, a zanemarujući tegobe, izgarajući u želji da terenu i drugovima preda najbolji dio sebe, Ivan je osvojio i juniorsko prvenstvo Srbije, s veoma važnom rolom. Uporedo, s reprezentacijom, koju je tada predvodio Dušan Dubljević, igrao je Evropsko prvenstvo.

„Pobjeda koja nam je donijela opstanak bila je neizvjesna, gubili smo 57 sekundi prije kraja. Međutim, uspjeli smo da uvedemo utakmicu u produžetak i trijumfujemo. Nakon što su se utisci slegli, odlučio sam da pogledam snimak. Tada, kada sam vidio sebe kako trčim, postao sam svjestan da zaista imam problem” nastavlja Ivan.

Čelična volja

Poput dječije klackalice, život pravi vrtoglave skokove, a njegov je uslijedio nakon što je otišao kod ljekara po alternativno mišljenje. Tumor u butini kao da predstavlja tek mastilo na papiru a uz prvobitno stanje šoka uspjela je da nadigra njegova čelična volja. Zbog toga, brojne hemioterapije i operaciju, Ivan je posmatrao kao manji pad forme.

„To nijesu stvari koje se događaju svakog dana, naročito ne mladim ljudima, sportistima. Ali, bolest ne bira, ona je svačija, a meni se desila”, rekao je Ivan.

„Kroz sve procese bolesti bilo je teških momenata, ali to je život. Znao sam da su ljudi bivali i u težim situacijama, ostajali stameni i nastavili da se bore i žive” objašnjava on.

Hrleći ka naprijed, činilo mu se da je sve išlo kako treba. Zbog toga ga je i talas koji je došao nenajavljeno iznenadio.

“Pošto sam završio s hemioterapijama, mislio sam da je to to. Izvukao sam taj prvi nalet na mišiće, mentalnu snagu. Kada se bolest opet aktivirala, uslijedio je moj najveći lom. Bio sam siguran da sam pobijedio, a to otkriće mi je bilo jedno od najtežih životnih trenutaka” priča Ivan.

„Podnio sam to onako kako sam znao. Život je to nanio, tako je moralo da bude” nastavlja Ivan.

Sebe ne sažaljeva, već smatra da postupa onako kako treba. Jer, pozitivan stav zna da bude jači od bilo kog analgetika.

„Nogu ne možemo vratiti, zamijenila je proteza i idemo dalje. Sada, kada pođem u kafanu uvijek mogu da se izvučem na staru poštapalicu popij, na dvije si noge došao. Ja kažem nijesam, Boga mi, nego na jednu. Moramo se šaliti”, ističe s osmijehom Ivan.

On samostalno funkcioniše i ne smatra da ima neki problem.

“Zadovoljan sam što je ovako, moglo je i gore” rekao je on.

Desi se, dosta puta, da uhvati pogled ljudi na njegovu protezu. Pojedini se i začude kako hoda, pa se ponekad osjeti kao vanzemaljac.

„Čak bude i simpatično, nema kod nas mnogo ovakvih slučajeva. Ljudi koji me poznaju su svikli, smatraju me punopravnim članom društva, a ja se tako i osjećam. Vidio sam da je narod mnogo spreman da pomogne. Kada je muka svi se nađu, a to je jedna od najljepših karakteristika naših ljudi” priča on.

Student

On je uspješan student druge godine Mašinskog fakulteta. Do njega su ga, kaže, doveli razgovori s djevojkom i starijim drugovima, ali i ljubav prema matematici.

„Pronašao sam se i zadovoljan sam, mada, da ste me pitali kada sam imao 15 godina nešto vezano za Mašinski fakultet, sigurno je da bih rekao da me ne zanima” ističe Ivan.

Iako je mislio da je reprezentativni dres položio na policu uspomena, sport je opet našao način da uđe u njegov život. Za to je zaslužan poziv profesora Igora Tomića iz Paraolimpiskog komiteta Crne Gore.

„Počeo sam da se bavim atletikom, bacanjem kugle i koplja. U mojoj kategoriji postoje i velika takmičenja a, ako Bog da, planiram da učestvujem na mnogim od njih, Evropskom i Svjetskom prvenstvu, Olimpijskim igrama. Na svima od njih učestvuju ozbiljni sportisti, a u našem paraolimpijskom komitetu se zaista mnogo i kvalitetno radi.” 

Ne predstavlja mu problem što se od perspektivnog sportiste prilagodio nekim drugim kriterijumima. Nove ciljeve doživljava kao razonodu i uživanje.

„Ljudi koji, poput mene, imaju ovu vrstu invaliditeta, deformiteta, a ima ih mnogo, treba da se bave sportom. Nikako da se kriju zbog invaliditeta, naročito u današnjem svijetu kada je masu stvari prilagođeno našim potrebama, a i nauka je mnogo napredovala” priča Ivan u nadi da će njegove riječi ohrabriti i druge ka boljem prihvatanju sebe, ma kakvi da jesu.

Za prvim snovima ne žali.

„Kada sam završio s liječenjem, za košarkom nijesam patio, jer sam dobio životnu utakmicu. Svjestan sam koliko mi je donijela prijatelja, putovanja. Najviše mi je u glavi vrijeme koje sam uložio u nju” priča nam i otkriva da su drugovi s kojima je igrao, iz kluba i reprezentacije, bili tu za njega neupitno.

Podnosio je lakše dane u druženju s nekadašnjim saigračima, bili su mu podrška, donosili zdravu priču.

„Značilo mi je mnogo da znam da mi je od košarke bar nešto ostalo, a to su oni” ispričao je Ivan.

Košarku, zbog brojnih obaveza, ne može da prati često kako bi želio. Ali, s ushićenjem Ivan priča kako ne propušta utakmice svojih drugova.

„Ako ništa, ispratim im bar statistiku. Radujem se svakom njihovom uspjehu” kaže on.

Životni romani donose nenadane priče, a želio bi da njegova bude putokaz mladima da nedaće podnose stoički i da uvijek hodaju uzdignute glave.

„Što je bilo, bilo je. Moja filozofija je da ako imam problem, mogu da ga riješim, ne nerviram se. Imam problem, ne mogu da ga riješim, ne nerviram se. Ja sam izgubio nogu, ali sam sad živ i zdrav” ističe Ivan.

Penzija odbijena jer „nije imao metastaze“

Ivan je aplicirao za invalidsku penziju. Išao i na komisiju, ali je kao odgovor stiglo samo rješenje da je odbijen jer pravo na penziju stiču samo osobe koje su imale i metastaze. U obrazloženju, kako kaže, nije navedeno ni da mu je noga amputirana.

„Ljudi oko mene govorili su mi da uhvatim „vezu“, jer su te penzije ostvarivali i ljudi s mnogo manjim stepenom invaliditeta. Ja to nijesam želio. Uložio sam žalbu i tužbu i čekam. Više iz principa, kako bi se svijest bar malo promijenila. Razumijem da se svako bori za egzistenciju, ali bi bilo u redu da ljudi koji imaju invaliditet dobiju pomoć. Ako i ne može da im se pomogne, nije u redu da ta prava ostvaruju osobe bez invaliditeta. Ali, svako se sa svojim obrazom nosi” kazao je on.

Klub ga otpisao u najtežim trenucima

Profesionalni ugovor s klubom Crvena zvezda raskinuo je, dobro se sjeća, 31. avgusta 2017., u momentu kada je igrao odlično, a i u školi postizao dobre rezultate. Ivan ne želi da vjeruje da ga je klub otpisao onda kada su stvari krenule da se odvijaju nepovoljno po njega, ali ta stvar ostaje kao velika enigma.

„Ne bih da griješim dušu, ali na kraju je ispalo djelimično tako. Oni su radili analize, a sada ne mogu da znam jesu li rađene pogrešno. Nadam se da ljudi s kojima sam razgovarao, bar zbog njihovih porodica i savjesti, nijesu bili svjesni problema koji imam. Ne želim da vjerujem da bi neko bio toliko hladan prema takvom problemu. Ispalo je da su imali svu dokumentaciju, a ugovor je raskinut. To će ostati tajna koju neću otkriti, a neću se ni truditi da saznam” bez imalo ozlojeđenosti ispričao je Ivan.

Izvor: www.cdm.me

Dejana Bačko trofejna paratekvondo reprezentativka, slikarka, borac za bolji položaj osoba s invaliditetom (OSI), u novu 2021, ući će s još jednom važnom životnom ulogom. Kao član Upravnog odbora Tekvondo asocijacije Srbije (TAS), Dejana Bačko aktivno će učestvovati u radu, nacionalne tekvondo porodice.

„Malo je reći da sam počastvovana. Zaista sam srećna jer sam dobila tu mogućnost, da na najbolji način, svoja iskustva, s pozicije člana Upravnog odbora Tekvondo asocijacije Srbije, direktno pružim podršku svim sportistima s invaliditetom“ rekla je Dejana Bačko kao novi član UO TAS.

Kao jedan od govornika na nedavno održanom okruglom stolu na temu Iskustva u parasportu u organizaciji TAS, Dejana Bačko posebno je istakla je važnost odlične saradnje s matičnom Asocijacijom.

„Zahvalila bih se Tekvondo asocijaciji Srbije i Upravnom odboru što su nam omogućili odlične uslove za pripreme, salu, trenere koji su nas naučili novim stvarima. Imali smo čast da treniramo s vrhunskim sportistima kao što su Milica Mandić, Tijana Bogdanović. To je veliko poštovanje prema nama, pokazuju nam da među nama nema razlike i da smo svi jednaki“ istakla je Dejana Bačko.

Nove obaveze za srpsku šampionku neće predstavljati nikakvu prepreku za nastavak takmičarske karijere.

„Nastavljam s takmičarskom karijerom. Iako ne idem na Paraolimpijske igre, jer kao što znate kategorija u kojoj se takmičim nije olimpijska, uspjela sam da se dokažem i na ovom polju. Na Evropskom prvenstvu takmičila sam se u K 43 i osvojila sam medalju, čime sam na najbolji način još jednom dokazala kvalitet. Ovim sam sebi osigurala nacionalnu penziju, što mi mnogo znači, ali i još jednom pomjerila granicu mogućeg“, istakla je ona.

Aktuelna situacija u svijetu, u vrijeme pandemije koronavirusa onemogućila je ovu srpsku paratekvondistkinju da brani naslov svjetske šamionke.

„Svi naravno željno očekujemo da se vrati onaj život od ranije. Postoje ciljevi koji čekaju da ih ostvarim a koji su sada da kažem na određenoj pauzi, dok se sve ne riješi po pitanju zdravlja na planetarnom nivou. Odbrana titule je jedan od njih.“

Dejana Bačko uvjek stiče da iza svake uspješne osobe uvijek stoji dobar tim. Upravo svoj tim i drage ljude koji stoje uz nju uvijek i u svakom trenutku ona rado ističe.

„Veliko hvala prije svega mom treneru Aleksandru Andreejevskom, predsjedniku kluba dr. Dušanu Kojiću i svim drugovima iz Tekvondo klub (TK) Gitros. Istakla bih i veliku podršku koju kao takmičari imamo od Tekvondo asocijacije Srbije. To sam podvukla i na našem okruglom stolu na temu Iskustva u parasportu jer je to od izuzetne važnosti za nesmetan rad i trening vrhunskih sportista. Upravo zato moja je čast i obaveza da na ovom novom poslu koji mi je povjeren, kao članu Upravnog odbora TAS-a, opravdam dato mi povjerenje“ zaključila je Dejana Bačko.

Izvor: www.tas.org.rs

U ostvarivanju principa obrazovanja posebna pažnja se posvećuje mogućnosti da djeca, učenici i odrasli s intelektualnim ili/i fizičkim invaliditetom, bez obzira na njihove materijalne uslove, imaju pristup svim vaspitno/obrazovnim ustanovama, takođe osobe smještene u ustanovama socijalne zaštite moraju imati to pravo i da svi imaju pravo na obrazovanje i tokom bolničkog i kućnog liječenja.

Ostvarivanje prava na podršku djetetu i učeniku je otežano, jer se različite vrste podrške finansiraju kroz različite državne sisteme i iz različitih nivoa vlasti, pa je koordinacija teško ostvariva, a finansiranje dodatne podrške djetetu i učeniku neujednačeno. Neke mjere podrške zavise od odluka jedinica lokalne samouprave, a u gradu Beogradu i od odluka gradskih opština.

Broj stručnih saradnika u ustanovama obrazovanja i vaspitanja nije ni približno dovoljan za uspostavljanje i razvijanje usluga dodatne podrške djeci i učenicima unutar vaspitno/obrazovnih ustanova.

Broj učenika u odjeljenjima preveliki je za sprovođenje obrazovnog procesa zasnovanog na individualizovanom pristupu i uvažavanju potreba djeteta i učenika, kao i za osmišljavanje, planiranje i sprovođenje usluga dodatne podrške djeci i učenicima kojima je ona potrebna radi razvijanja njihovih kapaciteta do krajnjih granica.

Nedovoljna je obučenost nastavnika, vaspitača i saradnika o inkluzivnom obrazovanju i načinu i modelima pružanja dodatne podrške djeci i učenicima.

Komisije nisu uspostavljene u svim opštinama, niti sve komisije rade, suočavaju se s nedostatkom novca, prostora, opreme, kao i sredstava za terenski obilazak i opservaciju djece u obrazovnoj i porodičnoj sredini. Ponegdje članovi komisija nisu plaćeni, a u većini opština i gradova koordinatori i povremeni članovi ne dobijaju naknadu za obavljene poslove.

Projektno finansiranje usluga dodatne podrške ne obezbjeđuje njihovu održivost i stalnost, usluge se uglavnom gase završetkom projekata. Mogućnost pohađanja škola za obrazovanje učenika s intelektualnim i/ili fizičkim invaliditetom u nekim je sredinama razlog za podršku u redovnim školama.

Usluga ličnog pratioca jedna je od najčešće neobezbijeđenih usluga i pored utvrđene potrebe djeteta zbog toga je Zaštitnik građana u više navrata opštinama i gradovima upućivao preporuke.

Tamo gdje je usluga uspostavljena nije obezbijeđen dovoljan broj obučenih ličnih pratilaca.

Slična je situacija i s pedagoškim asistentima (kod nas tzv. asistencija u nastavi) koju uslugu obezbijeđuje Država.

Broj pedagoških asistenata nedovoljan je u odnosu na potrebe djece, učenika i ustanova i već godinama se zadržava na istom nivou, dok se detektuju potrebe ustanova i učenika za ovom uslugom.

Postojeći pravni okvir nije uredio pedagošku asistenciju i nije u dovoljnoj mjeri uredio uslugu ličnog pratioca, na šta je zaštitnik građana takođe ukazivao u svojim redovnim godišnjim izvještajima, kao i u preporukama upućenim nadležnim organima.

Predškolsko vaspitanje i obrazovanje i dalje je nedovoljno dostupno djeci iz osjetljivih društvenih grupa.

Donošenjem novog Zakona o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja, dostupnost neće biti poboljšana, jer su troškovi predškolskog vaspitanja i obrazovanja prebačeni na porodice, dok jedinica lokalne samouprave (JLS) odlučuju da li će i koliko učestvovati u ekonomskoj cijeni boravka djece.

I dalje je prisutno upisivanje djece s intelektualnim invaliditetom u grupe, pa čak i odbijanje da se dijete s intelektualnim invaliditetom upiše u redovnu školu.

Zaštitnik građana je utvrdio i da nedostaju podzakonski akati o obrazovanju za učenike na kućnom i bolničkom liječenju i preporučio je njihovo donošenje.

Ustanove bez pristupa
            Pristupačnost objekata ustanova obrazovanja i vaspitanja je na nezadovoljavajućem nivou.

U većini JLS nisu pristupačne sve ustanove, niti svi objekti ustanova. Tamo gdje je pristupačnost obezbijeđena to je učinjeno na najosnovnije načine i kroz izmjene i adaptacije spoljašnjeg djela objekta, dok je unutrašnjost objekata i dalje po pravilu nepristupačna djeci s invaliditetom.

Često se nepristupačnost unutrašnjosti objekta „rješava“ organizovanjem nastave u određenom dijelu škole (prizemlje), te se na taj način djeca, učenici i odrasli prilagođavaju prostoru, a ne prostor njihovim potrebama.

Skoro jedna trećina JLS nije obezbijedila pristupačnost u osnovnim školama na svojoj teritoriji, a skoro polovina JLS nije obezbijedila pristupačne predškolske ustanove i srednje škole.

Izvor: www.danas.rs

Aleksandra Aleksandrović (28) iz Novog Sada postala je prepoznatljivo lice u Srbiji kada je na samom početku epidemije koronavirusa svoju ušteđevinu i vrijeme uložila u šivenje maski. Najprije je u vrijeme nestašice šila "obične maske", da bi njenu pažnju vrlo brzo privukao jedan drugačiji, poseban model. Na internetu je vidjela umijeće jedne djevojke iz inostranstva, pa se zapitala na koji način može da učini isto.

Kazala je da je zahvaljujući konstruktivnim savjetima korisnika maska prošla kroz modifikacije, ali i da je više ne naziva tako. Jednostavno kaže - providna maska.

"Ranije sam ih nazivala maskama za osobe oštećenog sluha, onda sam počela da govorim transparentne, providne maske. Svi ih koriste. Ima mnogo logopeda, učitelja, ljudi koji samo žele da im se vidi osmijeh, žena koje žele da im se vidi karmin", navela je da se od početka krug ljudi čije joj je zadovoljstvo bilo motiv za rad značajno proširio.

I njih je počela da šije u martu. Sve je počelo kada joj je komšinica poklonila masku koju je namjenski sašila za nju. Osjećaj je bio dobar, jer je masku bilo teško naći. Prethodno je sama Aleksandra išla na obuku šivenja i krojenja, pa se u tom trenu odlučila da počne da ih pravi.

"Počela sam da ih poklanjam raznim ljudima, udruženjima, prijateljima, kolegama... Prvih pet mjeseci je to bilo potpuno besplatno. Bukvalno poklon. Ja sam od svoje ušteđevine kupovala i materijal. Onda kada sam to potrošila, počela sam da naplaćujem materijal", objasnila je.

Sada je ostala i bez drugog izvora prihoda, pa je u ovoj nedelji, devet mjeseci kasnije, počela da ih prodaje. Poružbina, kaže da ima. Bilo ih je mnogo na početku, zatim tokom septembra i oktobra, ali i sada.

Nije vodila evidenciju o tome koliko je maski prošlo kroz njene prste, ali vjeruje da je taj broj možda i 2.500. Njene usluge tražili su Beograđani, Subotičani, Pančevci, ali i ljudi iz inostranstva. Tako je slala pakete s maskama u Crnu Goru, Bosnu i Hercegovinu, Švajcarsku.

"I u Njemačku, i to nekim ljekarima", ponosna je.

Izvor: www.telegraf.rs