Željko

Željko

Tokom proteklih pet mjeseci, militantna grupa je poništila mnoga prava koja su žene i djevojčice stekle pošto je invazijom, koju su predvodile SAD 2001, talibanski režim zbačen s vlasti.

Moštari Daneš (Moshtari Danesh) je prevazišla veoma nepovoljne šanse da ostvari svoj san - da postane tužiteljka u Avganistanu.

Kao dijete se zarazila poliomijelitisom, virusom koji izaziva dječju paralizu, zbog čega je postala osoba s invaliditetom, koja za kretanje koristi vještačku nogu i štake. 

Išla je u školu, a zatim diplomirala pravo, piše redakcija Radija Slobodna Evropa na engleskom jeziku.

Daneš je, takođe, morala da prevaziđe rodnu diskriminaciju u duboko konzervativnoj zemlji u kojoj dominiraju muškarci i u kojoj se žene suočavaju s velikim preprekama u učenju i radu.

Prije pet godina njena borba se isplatila kada je dobila posao u kancelariji državnog tužioca. Potom je unaprijeđena da nadgleda slučajeve nasilja nad ženama, što je blisko njenom srcu.

Međutim, san Daneš se brzo pretvorio u noćnu moru kada su talibani u avgustu svrgli međunarodno priznatu avganistansku vladu i preuzeli vlast.

Talibani su većini žena zabranili povratak na posao, spriječili mnoge djevojčice da pohađaju srednju školu i uveli drakonska ograničenja kada je u pitanju sloboda kretanja i izgled žena.

Nekoliko dana pošto su talibani preuzeli vlast, Daneš je izgubila posao u glavnom gradu Kabulu. Od tada je nezaposlena i muči se da izdržava svoju porodicu.

„Živimo u bijedi već nekoliko mjeseci", rekla je Daneš, dodajući da posljednjih nekoliko mjeseci nije mogla da plaća stanarinu. „Patimo u siromaštvu".

Poput mnogih Avganistanaca, Daneš trpi posljedice razorne ekonomske krize izazvane dolaskom talibana na vlast i iznenadnim prekidom međunarodne pomoći.

PUCAO JE NA MENE

Sve veće siromaštvo, međutim, nije njena jedina briga. Tužioci koji su radili za svrgnutu avganistansku vladu rekli su da im prijete kriminalci koji su osuđeni uz njihov doprinos. Talibani su ispraznili mnoge zatvore u zemlji dok su zauzimali zemlju tokom ljeta.

„Tužioci su morali da promijene prebivalište kako osuđenici koje su talibani oslobodili ne bi mogli da nas pronađu", rekla je Daneš.

„Sada se stalno krijemo, a ni naše porodice ne mogu slobodno da se kreću".

Nekoliko tužilaca, sudija i advokata ubijeno je posljednjih mjeseci. Drugi su napadnuti ili im je prijećeno.

Zapadne zemlje su evakuisale i dale azil stotinama ljudi koji su radili u avganistanskom pravosuđu, ali hiljade onih koji su ostali zarobljeni u Avganistanu, posebno za žene, čeka sumorna budućnost.

Advokaticu Fatanu Mohamadi (Fatanu Mohammadi) prošlog mjeseca je usred „bijela“ dana u njenoj kući u Kabulu napao neidentifikovani muškarac.

„Pucao je na mene, ali sam uspjela da izbjegnem metak tako što sam bacila ćebe na njega", rekla je Mohamadi. "Poslije toga mu se pištolj zaglavio".

Mohamadi je rekla da ju je napadač potom tukao.

„Moji vapaji za pomoć privukli su pažnju komšija", rekla je ona, dodajući da su komšije uhvatile napadača i predale ga talibanima.

„Još ne znam ko je on niti zašto je htio da me ubije", dodala je Mohamadi.

Portparol talibana Inamulah Samagani (Inamullah Samagani) rekao je novinarima u novembru 2020. da militantna grupa ne napada bivše tužioce.

„Nema arbitrarnog ili pristrasnog postupanja prema (bivšim) tužiocima", rekao je on.

Talibani stežu kontrolu nad pravosudnim sistemom

Avganistansko pravosuđe je prošlo kroz brzu i potpunu promjenu otkako su talibani preuzeli vlast.

U novembru je talibanski ministar pravde Mula Abdul Hakim (Mullah Abdul Hakim) objavio da samo advokati koji imaju odobrenje talibana mogu da rade u njihovim islamskim sudovima, čime je praktično oduzeta licenca za oko 2.500 advokata i zabranjeno ženama da se bave pravom.

Desetine naoružanih talibana takođe su tog mjeseca upale u kancelarije Nezavisne advokatske komore Avganistana (AIBA) u Kabulu i naredili njenom osoblju da prekine rad. Talibani su stavili AIBA pod kontrolu svog ministarstva pravde, oduzimajući nezavisnost toj organizaciji.

Ti potezi su izazvali duboku zabrinutost za nepristrasnosti i pravičnosti krivičnih procesa pod talibanima.

Posmatrači su rekli da su sudovi u sjenci koje su talibani osnovali tokom pobune i kojima su dominirali sveštenici, transformisani u novi državni pravosudni sistem.

„Nema naznaka da talibani razmišljaju da uključe institucionalno uređenje pravosudnog i pravnog sistema prethodne vlade", rekao je Harun Rahimi (Haroun Rahimi), samoprognani vanredni profesor prava na Američkom univerzitetu u Avganistanu sa sjedištem u Kabulu“.

„Na taj sistem oni gledaju s prezirom", dodao je on. „Oni su željeli da nastave ono što smatraju više islamskom, autentično islamskom, jednostavnom verzijom presuđivanja koju su praktikovali u svojim sudovima u sjenci."

Tokom brutalne vladavine Avganistanom od 1996. do 2001, talibanski sudovi su koristili svoja plemenska tumačenja šerijatskog zakona da izriču ekstremne javne kazne, uključujući pogubljenja, bičevanja i amputacije.

Od povratka na vlast, talibani su naznačili vraćanje nekih od svojih ranijih metoda.

Talibani su u septembru 2020. objesili četiri mrtva tijela na dizalice u gradu Heratu (Herat) na zapadu zemlje, izvijestili su lokalni mediji i svjedoci. Ti muškarci, optuženi za učešće u otmici, ubijeni su u sukobima s talibanima.

Izvor: Vijesti

Priredio: Ivan Čović

U Crnoj Gori nije poznat tačan broj djece s autizmom jer država nema sređen registar, ali je poznato da postojeći Centar za autizam, razvojne smetnje i dječiju psihijatriju nema uslove za pružanje adekvatnog tretmana djeci s autizmom. To je pokazao ispitni postupak Zaštitnika ljudskih prava i sloboda, a potvrdile i druge zdravstvene institucije. Rezultati ispitnog postupka ukazuju da postojeći kapaciteti, kadrovski i prostorni, ne garantuju ni nužne uslove za pružanje kvalitetne zaštite djeci koja imaju potrebu za kontinuiranim tretmanima od strane logopeda, defektologa, somopeda i oligofrenologa.

Zaštitnik ljudskih prava i sloboda je sproveo ispitni postupak nakon što im se obratio djed, koji je kazao da njegova unuka koja je korisnik usluga centra, nema zadovoljavajući tretman zbog deficita kadra i veoma slabe organizacije (neopravdano rijetkih tretmana, dugo čekanje na sledeći tretman, kratko trajanje samog tretmana).

„Zbog nezadovoljstva mnogih roditelja načinom sprovođenja logopedskih tretmana prinuđeni smo da ovu uslugu ostvarujemo u privatnom sektoru što u mnogome opterećuje porodični budžet. Djeca protokom vremena i neadekvatnom zdravstvenom zaštitom gube dragocjeno vrijeme i šansu da dobiju stručnu pomoć i podršku u skladu sa njihovim uzrastom i psiho-fizičkom zrelošću”, istakao je u pritužbi on.

Zaštitnik je, kako kaže zamjenica Ombudsmana Snežana Mijušković, u prethodnom periodu više puta posjetio Centar za autizam, razvojne smetnje i dječiju psihijatriju u cilju obilaska i razgovora s upravom i zaposlenima, a izjašnjenja su tražena od nadležnih organa u cilju sagledavanja šire slike o kvalitetu i dostupnosti zdravstvene zaštite djece s invaliditetom u Crnoj Gori.

Tretmane u ovoj ustanovi realizuje 237 djece s dijagnostifikovanim stanjem iz spektra autizma i duplo više djece sa stanjima iz drugih spektara.

„Nakon obilaska predstavnika Institucije između ostalog je utvrđeno da je Centar za autizam, razvojne smetnje i dječiju psihijatriju krajem 2020. imao oko 5.000 korisnika, a oko 200 njih s autizmom iako još uvijek ne postoji registar ovih korisnika. Većina ove djece upućuje se na liječenje i tretmane u Beograd, upravo zbog nemogućnosti pružanja i organizacije adekvatnog tretmana u okviru postojećih kapaciteta”, navodi Mijušković.

Osim kadrovskih nedostataka ovaj Centar je suočen s neadekvatnim prostornim uslovima kao i lošom organizacijom zakazivanja tretmana koja je nametnuta funkcionisanja opšteg informacionog sistema zdravstva te su tretmani djece zakazivani na 15 ili 30 minuta, a što je neprihvatljivo za pružanje tretmana ove vrste, te je dolazilo do neopravdano dugog čekanja na zakazan termin.

„Prilikom posjete u septembru 2021, između ostalog, smo zapazili da Centar ima velikih problema s prostornim kapacitetom tj. da nema adekvatan prostor za sprovođenje tretmana u skladu sa standardima te da koriste iste prostorije za različite tretmane pa i prostorije uprave. Problem s prostorom usložnjen je činjenicom da sala za fizioterapiju koja je korišćena za tretmane djece korisnika Centra je prenamjenovana tako da se u njoj pružaju fizioterapeutski tretmani svoj djeci Crne Gore”, ističe Mijušković.

Zaštitnik ističe da Centar za autizam, razvojne smetnje i dječiju psihijatriju - specijalizovana medicinska ustanova, koja se treba baviti pitanjima autizma, razvojnih prepreka kod djece i dječjom psihijatrijom, očigledno ne zadovoljava potrebe djece.

„Broj djece koja imaju potrebu za različitim tretmanima koji se u cilju rane intervencije, jačanja postojećih kapaciteta i unapređenja stanja trebaju sprovoditi često i kontinuirano uveliko prevazilazi mogućnosti postojećeg kadra da pruži adekvatnu podršku i pomoć. Činjenica da jedini centar ovog tipa u Crnoj Gori ima svega tri logopeda i jednog, angažovanog na pola radnog vremena, odnosno svega jednog na puno radno vrijeme i jednog angažovanog na pola radnog vremena koji trenutno sprovode tretmane govori sama za sebe i jasno je da ne mogu adekvatno odgovoriti na potrebe djece”, ukazuje Mijušković.

Nezadovoljstvo roditelja posebno leži u činjenici da, zbog evidentnog deficita logopeda, ove tretmane obavljaju psiholozi koji su prošli određenu edukaciju.

„Ne ulazeći u ocjenjivanje stručnosti i ocjenu kvaliteta tretmana koje ove osobe pružaju djeci evidentno je da roditelji nemaju povjerenja i nisu zadovoljni istim, te su prinuđeni da tretmane ostvaruju u privatnoj praksi”, navodi Mijušković.

U okviru Centra s djecom tretmane sprovode psiholog, logoped, somoped, oligofrenolog i socijalni radnik što naizgled garantuje multidisciplinarni pristup u pružanju zaštite djeci, međutim Zaštitnik smatra da postojeći kadar koji je angažovan za pružanje različitih tretmana djeci nije dovoljan i ne može garantovati adekvatnu i kontinuiranu zaštitu posebno imajući u vidu broj evidentirane djece i sprovedenih tretmana.

Zaštitnik stiče utisak da je koncentracija djece koja koriste usluge ovog Centra velika, te da je fizički neizvodljivo organizovati kvalitetnu zaštitu svakog djeteta u skladu s individualnim potrebama.

Kada je u pitanju prostorna i materijalna opremljenost, Mijušković primjećuje da Centar raspolaže s veoma malim prostorom posebno imajući u vidu broj djece i broj tretmana koji se sprovode u ovim prostorijama.

Angažovani profesionalci smatraju da su im uslovi za rad prilično otežani prostornom ograničenošću, dok su izrazili zadovoljstvo tehničkom opremljenošću.

„Osipanje kadra i činjenica da defektolozi napuštaju ovaj Centar u potrazi za radnim mjestima sa lakšim uslovima ili boljim primanjima je evidentno i donekle opravdano. U obrazovnom sistemu i
privatnoj praksi ovi stručnjaci imaju mnogo povoljnije uslove. Veliki broj djece na tretmanima, uz nedostatak adekvatnog prostora za rad, je okruženje koje frustrira, te ne čudi potreba za prelazak u
povoljnije radno okruženje”, ukazuje Mijušković.

Stoga je mišljenja da se moraju uspostaviti različiti mehanizmi motivisanja stručnih osoba u cilju zadržavanja kadra i dostizanja najvišeg standarda u pružanju tretmana djeci.

„Imajući u vidu činjenicu da je država dužna da obezbijedi i garantuje svakom djetetu, bez izuzetka, adekvatnu zdravstvenu zaštitu i podršku u skladu s individualnim potrebama postojeće stanje u ovoj oblasti se ne smije pasivno posmatrati, već se moraju angažovati svi raspoloživi kapaciteti postojećeg specijalizovanog kadra u Crnoj Gori i staviti se u službu djeci koja za ovim vidom podrške i tretmana imaju potrebu”, poručuje Mijušković.

Podsjeća da je ostvarivanje prava djeteta na zdravstvenu zaštitu zajamčeno Ustavom, Konvencijom o pravima djeteta UN-a kao i domaćim propisima koji se odnose na zdravstvenu zaštitu i osiguranje.

„Obaveza je države da se to garantovano pravo i ostvari, odnosno da stvori uslove djeci za najviši standard zdravlja i da svi imaju jednak pristup institucijama za liječenje i zdravstvenu rehabilitaciju, a posebno socijalno osjetljive i ugrožene kategorije stanovništva”, navodi Mijušković.

Usljed relativno malog broja stručnog kadra, u odnosu na broj djece, korisnika logopedskih, psiholoških i drugih defektoloških usluga, godišnje se 200-250 djece upućuje na liječenje u Srbiju.

„U najvećem broju, po želji roditelja, djeca se upućuju u IEFPG „Đorđe Kostić“ u Beograd, dok se nekoliko djece upućuje u drugu ustanovu u Beogradu”, navodi Mijušković.

Smatra da je neophodno preduzeti aktivnosti na obezbjeđenju uslova za logopedsko-defektološke tretmane djece u Crnoj Gori na način koji garantuje najviše preporučene standarde u ovoj oblasti. Razumije da se problem ne može riješiti u kratkom roku.

„Ali s ovim problemom smo suočeni dugi niz godina te se o svemu može govoriti osim o „kratkom roku“. Svako dalje odlaganje djelovanja na rešavanju ove situacije dovodi u rizik zdravlje, razvoj i dalji napredak velikog broja djece u Crnoj Gori. Značajna uloga defektologa u ranom otkrivanju, pravovremenom dijagnostifikovanju kao i uključivanju ove djece u rani rehabilitacioni tretman se ne smije zanemarivati te se mora naći način da se svaki stručnjak iz ove oblasti stavi na raspolaganje djeci koja za ovim imaju potrebu i to bez dodatnih izlaganja troškovima”, upozorava Mijušković.

Imajući u vidu sve veću potrebu djece za tretmanima ove vrste, Zaštitnik je mišljenja da je veliki izazov povjeriti jednom centru svu djecu Crne Gore s jedne strane a relativno oskudne kako
kadrovske tako i materijalne uslove s druge strane.

Smatra da nacionalni Centar ovog tipa treba imati mnogo veći broj specijalizovanih stručnjaka koji će djeci garantovati kontinuiranu i intezivnu zaštitu, podršku i praćenje kao i neograničavajuće prostorne i materijalne uslove za rad.

Osim toga, Zaštitnik smatra da bi povezanost Centra za autizam s drugim službama, kako zdravstvene tako i socijalne zaštite, trebala biti stalna i organizaciono naprednija kako bi se adekvatno koristila sva raspoloživa stručna pomoć kako u lokalnim zajednicama tako i na nivou Crne Gore.

„Stoga smo mišljenja da je neophodno revidirati i sveobuhvatno analzirati kapacitete svih postojećih službi koje u usvojim redovima imaju stručna lica za rad s ovom kategorijom djece kako
na lokalnom tako i na nacionalnom nivou međusobno uvezali i multidisciplinarno pružili nedostajuće usluge djeci s invaliditetom”, navodi Mijušković.

Kako je evidentna potreba za dodatnim stručnim kadrom, a polazeći od toga da u Crnoj Gori nema visoke škole za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju, kakvi fakulteti postoje u zemljama u
okruženju, mišljenja su da treba razmotriti da se otvori studijski program iz ove oblasti, kako bi se u dogledno vrijeme obezbijedio neophodni stručni kadar.

„Iako je ovaj mehanizam obezbjeđivanje garancije za budući period do tada je neophodno uspostaviti sistem i razmotriti partnerstvo privatnih i javnih struktura kako bi sva djeca koristila preporučene tretmane bez izlaganja dodatnim troškovima”, navodi Mijušković.

Fond za zdravstveno osiguranje Crne Gore je saglasan sa zahtjevima roditelja da se iznađe mogućnost da se potrebni tretmani za liječenje djece obezbijede u našim zdravstvenim ustanovama.

„Međutim, rješavanje ove problematike nije jednostavno u Crnoj Gori zbog nedostatka kadra”, ukazuju u Fondu.

Ljekarima iz Centra za autizam poznata je situacija s deficitom kadra, tj. odlivom kadra u obrazovni sistem.

„Ima i stručnih mišljenja da defektološke tretmane treba izmjestiti iz domena zdravstvenih ustanova u domen usluga prosvjetnih ustanova jer je u suštini riječ o specijalnoj edukaciji djece s invaliditetom”, ističu u Fondu, navodeći da su mišljenja da ovu problematiku treba aktuelizovati u resornim ministarstvima i na osnovu sagledane situacije sa svim pokazateljima, doći do najoptimalnijeg rješenja ovog problema.

Direktor Instituta za bolesti djece, kazao je da Fond zdravstva upućuje djecu u IEFG isključivo radi defektološko logopedskih individualnih tretmana i koliko su upoznati zvanično oni isključivo obavljaju tu vrstu usluge, u kojoj je stalno zaposleno 48 defektologa logopeda od kojih je 15 doktora nauka koji djeci pružaju intenzivne stimulativne tretmane u trajanju od dva sata na dan i jedina su ustanova u regionu koji mogu da pruže toliko sati rada sa djecom uslijed velikog broja zaposlenih.

Saglasni su da je potrebno iznaći rješenje i obezbijediti uslove za tretmane djece u Crnoj Gori, čime bi se ne samo uštedjela sredstva našeg Fonda zdravstva, već i poštedjeli roditelji dodatnih troškova, te emotivnih patnji koje izaziva razdvojenost od ostatka porodice, a na čemu su s Ministarstvom i Upravom KCCG-a, zajedno preduzimali radnje radi iznalaženja rješenja. Nadaju se da će realizacija planova o korišćenju potencijala koji postoje u prosvjeti i daljim jačanjem istih u smislu broja kadra, eliminisati sve prethodno navedene probleme i unaprijediti zdravstvene i obrazovne usluge građanima Crne Gore i najranjivijoj populaciji, najmlađima.

Izvor: portal CDM

Priredio: Ivan Čović

Stonoteniser Filip Radović kazao je da je medalja s Paraolimpijskih igara u Tokiju najvrednija u karijeri, ali da mu je evropska bronza iz danskog Vejlea najdraža, podsjećajući da je osvojio s 15 godina, kao debitant na velikom takmičenju.

On je u intervjuu  agenciji MINA kazao da je ponosan na rezultat u Tokiju, ali i na težak kvalifikacioni put, navodeći da je bio i teži od paraolimpijskog turnira.

Paraolimpijac s četiri evropska odličja kazao je da je donekle svjestan ostvarenog rezultata i težine zadatka koji je imao.

„Često razmišljam o igri na turniru, ali se nikad nisam osvrnuo na kvalifikacioni put koji je vjerovatno bio teži nego ulazak u polufinale u Tokiju. Nekoliko puta sam bio na ivici da ne obezbijedim plasman na Igre, a onda sam u Tokiju na putu do medalje savladao dva igrača koja do tog momenta nikad nisam pobijedio“, rekao je Radović. On je naglasio da ga posebno raduje činjenica što je uspio da odigra svoj najbolji stoni tenis u najvažnijim trenucima.

„To pokazuje da sam već sad, iako relativno mlad, spreman za velike mečeve. To mi daje neku dozu samopouzdanja za takmičenja koja me očekuju u budućnosti“, rekao je Radović.

Govoreći o paraolimpijskom turniru on je podsjetio da je za Tokio otputovao kao šesti igrač svijeta i jedan od kandidata za medalju i da je svima bilo jasno da se neće zadovoljiti samo učešćem na Igrama.

„Presrećan sam zbog osvojene medalje, ostvarenja cilja i sna. Svi znamo šta znači medalja sa najveće smotre sporta. Meni je, ipak, osjećaj bio čak i bolji kad sam uspio da osvojim prvu evropsku medalju kao totalni autsajder. Na tom turniru 2015. napravio sam veliko iznenađenje i zbog toga mi je ta medalja najdraža“, rekao je Radović. Govoreći o trenutnom stanju u svjetskom stonom tenisu u kategoriji S10 i činjenicu da je Patrik Čojnovski jedini koga nije savladao, Radović je kazao da je Poljak definitivno igrač koji se po kvalitetu izdvaja.

„Naš meč u polufinalu Paraolimpijskih igara bio je neizvjesan, nijesam iskoristio neke svoje šanse da meč odvedem u peti, odlučujući, set. On je baš u tim ključnim momentima pokazao klasu i okrenuo meč u svoju korist. Definitivno, postoji razlika u kvalitetu između nas, ali vjerujem da za četiri godine napornog rada mogu nečemu da se nadam protiv Čojnovskog“, rekao je Radović.

Komentarišući činjenicu da je na posljednja tri šampionata Evrope bio na pobjedničkom postolju, crnogorski stonoteniser je kazao da nije lako u kontinuitetu osvajati medalje.

„Ove godine čeka me Svjetsko prvenstvo u Španiji. Ima mnogo dobrih igrača u mojoj kategoriji i zaista je nezahvalno prognozirati bilo kakav rezultat u ovom momentu. Neophodna je, osim igračkog kvaliteta, sreća da bih se u takvoj konkurenciji našao na pobjedničkom postolju. Najbitnije mi je da narednih deset mjeseci dam sve od sebe na treningu sa ciljem da što spremnije dočekam novembar 2022.“, rekao je Radović.

„Dosta smo se spremali za dubl jer smo mislili da imamo veće šanse u ekipnom dijelu takmičenja na Paraolimpijskim igrama. U jednom periodu priprema smo izgledali stvarno moćno i definitivno ostaje žal što nijesmo uspjeli da iskoristimo šansu za još jednu medalju. Novi format takmičenja nam ne odgovara jer bi da nije bilo promjena, siguran sam, naporan rad morao da dođe do izražaja na jednom od narednih velikih takmičenja“, kazao je Radović.

Govoreći o ranom odlasku s Cetinja, velikom odricanju i radu na treninzima, putu od talentovanog dječaka do finaliste Evropskog prvenstva i osvajača paraolimpijske medalje, on je kazao da je prvi put pomislio da može biti veliki stonoteniser nakon meča s Pavelom Lukjanovim, tada jednim od najboljih u klasi S10.

„S prvog turnira, s novim trenerom Nikolaeom Lupuleskuom, vratio sam se optimističan. Nije to rezultatski bio uspješan turnir jer je teško tada bilo i očekivati išta od mene. Bilo je pobjeda, ali mnogo više poraza. Bio sam mnogo mlad i već tada sam pokazao da imam potencijala da budem jedan od najboljih u svojoj kategoriji. Igrao sam dosta neizvjesnih mečeva sa igračima koji su bili puno bolje rangirani od mene, što je za mene predstavljalo veliki uspjeh u tom momentu“, kazao je Radović.

„Izgubio sam 3:2 od igrača koji je bio u samom vrhu kategorije S10. To je trenutak koji mi je dao vjetar u leđa da nastavim s radom kako bih ostvario svoje snove“, rekao je Radović.

Paraolimpijac, koji nastupa u Superligama Crne Gore i Srbije, kazao je da je zadovoljan dosadašnjim nastupima i rezultatima.

„Napravio sam nekoliko iznenađenja, savladao sam neke igrače koji su bili favoriti protiv mene. Bila su i dva kiksa u ovoj polusezoni, ali tempo mečeva je bio žestok, što je rezultiralo padom koncentracije u par navrata. Sve u svemu, mogu biti zadovoljan prikazanim u dosadasnjem dijelu sezone“, zaključio je Radović.

Izvor: portal Paraolimpijski komitet Crne Gore

Priredio: Ivan Čović

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) poziva osobe s invaliditetom da se prijave za učešće na Susretima OSI (grupama samopodrške) koji će se održavati u periodu od januara do novembra 2022. 

Organizovanjem susreta OSI namjera je da se OSI kroz grupe samopodrške na kojima će dijeliti iskustva o samostalnom životu osnaže za samostalno življenje i samostalno donošenje odluka.

Ovom aktivnošću je planirano okupljanje najmanje 10 OSI (koje već žive samostalno, kao i one koje ne žive po principima samostalnog života, ali teže ka tome) radi dijeljenja iskustva iz te oblasti, razgovora o mogućim prepekama, izazovima i strahovima, te načinima za njihovo prevazilaženje i sl. Takođe, poseban segment će biti razgovor o ličnim potrebama i procjenama sopstvenih potreba, ali i životnih troškova nastalih zbog invaliditeta, odnosno suočavanjem s preprekama, tj. neophodnim kompenzacijama, ili i troškovima koje često imaju usljed nepristupačnosti i nepostojanja dovoljno priuštivih usluga i servisa, uključujući i javne usluge, asistivne tehnologije, moderna pomagala i dr. Kao obavezan segment sastanka se planira psihološko osnaživanje od strane stručnih radnika/ca.

Sastanci će se održavati u toku trajanja projekta i svaki sastanak će podrazumijevati neku temu u vezi sa samostalnim življenjem na koje će učesnici diskutovali spontanim redoslijedom uz fasilitaciju od strane psihološkinje. Osim ovih tema, na sastancima će biti obrađivane različite psihološke teme za koje su učesnici iz prethodnog ciklusa susreta izrazili želju.

Zainteresovani kandidati se mogu prijaviti najkasnije do 20. januara 2022, dostavljanjem prijave na mejl adresu Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli. s naznakom Prijava za susrete OSI.

Nakon dostavljenih prijava, izabranim učesnicima/ama će biti dostavljene informacije o mjestu i datumu održavanja mjesečnih susreta.

Susreti OSI (grupe samopodrške) se realizuju kroz projekat Samostalnošću do slobode! koji sprovodi UMHCG uz finansijsku podršku Ministarstva finansija i socijalnog staranja posredstvom Konkursa za NVO u 2021.

Uobičajena zabluda o osobama s Daun sindromom (Down syndrome) je da ne mogu da postati roditelji, niti da mogu odgajati djecu. Džad Isa (Jad Issa), muškarac s Daun sindromom iz Sirije, je sa svojom suprugom odgajio sina Sadera (Sader Issa) i omogućio mu da završi studije medicine i postane doktor (stomatolog).

Kad se rodio Sader, svi su bili presrećni, a s obzirom na to da se radilo o prvom djetetu Džad kaže kako su ga malo i razmazili.

Sader se rado prisjeća da se kao dijete osjećao jako voljenim i da bi njegov otac provodio vrijeme s njim igrajući razno-razne igre.

Džad je uložio sav svoj trud kako bi njegov sin ostvario svoje snove. Radio je u mlinu za pšenicu i tako je počeo da štedi novac za sinov fakultet. Učinio je sve što je bilo u njegovoj moći kako bi izdržavao svoju porodicu, a kako kaže Sader, očev naporan rad i predanost da mu pruži najbolju moguću budućnost inspirisali su ga da postane ljekar.

Sader je govorio o nekim komentarima koje dobija od ljudi o svojoj mami i tati, koji su još uvijek zajedno. „Jedna od zabrinutosti ljudi je kako žena koja nema Daun sindrom može da se uda za muškarca sa DS?“ „Mislim da ako su dva partnera na istoj strani, zašto se onda ne bi vjenčali? Oni su intelektualno podobni jedno drugom; veoma jednostavni, ali ljudi puni ljubavi i brige za druge.“

„Kada ljudi pretražuju Gugl (Google), „otkriju“ da su muškarci sa Daun sindromom (DS) neplodni pa se zbune kada čuju za nas“, objasnio je on. „Znam još šest slučajeva očeva sa DS-om, a istraživanja koja pokazuju plodnost muškaraca sa DS-om su malobrojna, tako da ne možemo reći da su ovi muškarci neplodni tako lako“. On želi da drugi ljudi sa DS-om znaju da je, iako je to rijetkost, moguće imati porodicu. „Zaista cijenimo stotine roditelja koji su mi se obratili i rekli mi da smo im dali nadu u bolju budućnost njihove djece“, dodao je on.

„Mislim da bih bio mnogo manje uzbuđen zbog života i mnogo manje strastven u onome što radim da nisam imao svog posebnog oca“, napisao je uz fotografiju sa svojim tatom.

Sader je sada stomatolog, što je jedna od najboljih i najplaćenijih karijera u Siriji, a Džadovoj sreći nema kraja.

Pričajući o mami i tati, Sader je rekao da iako su decenijama zajedno, ljubav među njima je toliko jaka kao da su se juče vjenčali. Navodi kako se oni savršeno razumiju, da obožavaju da idu zajedno u šetnje, a da nekada samo sjede i razgovaraju satima.

Izvor: portal Noizz.rs i Metro.co.uk 

Pripremio: Ivan Čović

Niki Antram (Niki Antram) iz Australije već godinama putuje svijetom sa sinom Džimijem (Jimmy). Rodila ga je kada je imala 17 godina, i već su zajedno obišli veći dio zemlje: Havaje, Bali i mnoge druge destinacije iako njih dvoje idu u obilaske na pomalo neobičan način.

"Dejli mejl" piše da je Džimi dijete s višestrukim invaliditetom. Kada ga je Niki rodila, obećala je sebi da će mu pružiti najbolji mogući život, pa kako bi mu omogućila brojne avanture, nerijetko ga nosi na leđima, 

Zna da će joj nošenje Džimija na leđima vremenom postati sve teže. Imaju i invalidska kolica koja ponekad koriste, a Niki pomaže svom sinu i da sam napravi po koji korak.

„Kad planiram naše veliko putovanje, uvek se pobrinem da imam dovoljno pelena, odeće, pa čak i jastučnica, plahti itd. Sve unapred planiram i najavljujem naš dolazak gde god išli, od restorana, hotela do raznih avantura. Čak i ako znam da će sve biti u redu, volim da ih obavestim o nama kako bih bila sigurna da sve razumeju i da sve prođe u najboljem redu“, rekla je Niki.

Džimi je dosad jahao konja, vozio se sankama, plivao s delfinima. Niki je rekla kako dvojac, zbog Džimijevog stanja, ne može da odsjeda u bilo kakvom smještaju.

„Izuzetak su bili Havaji gde su svi želeli da im se Džimi pridruži“, kaže Niki.

Već je isplanirala da sljedeća njihova avantura bude po Kanadi, ali ih je pandemija u tome spriječila pa se nada da će to uskoro proći. Trenutno zbog Kovid-mjera obilaze Australiju.

„Srećna sam jer Džimi ima slična interesovanja kao i ja. Oboje uživamo u prirodi, u vodi, u avanturama. Od Balija do Havaja bismo stajali napolju po celu noć, jer i on voli da se zabavlja. Pronalazim načine kako da mu osiguram najbolji život. Većinu vremena najviše uživa u najjednostavnijim stvarima. On je moja inspiracija. Uvek je srećan, nasmejan. Ponekad se pitam kako mogu da budem tužna kad vidim njega tako nasmejanog iako nikad nije video boje, oblake, dugu... On ipak sedi i smeška se. Ne vidi me na konvencionalan način, ali sigurna sam da u mislima ima viziju o tome kako izgledam“ ispričala je Niki.

Izvor: portal Blic.rs

Pripremio: Ivan Čović

Nikšićanin Danilo Gojković već 12 godina uspješan je parasportista. Parabiciklizam i bacanje koplja discipline su u kojima se vrlo uspješno pronašao. Želja za uspjehom i dokazivanjem na sportskoj sceni za ovog Nikšićanina jači su od bilo kakvih prepreka.

„Bez obzira koliko je teško idem dalje i trudim se da jednog dana napravim nešto u toj sportskoj karijeri", kaže Gojković.

Danilo je na rođenju ostao bez kiseonika što je u kasnijem razvoju izazvalo otežano kretanje. Kaže da ljudi „na prvu loptu“ reaguju iznenađeno kada čuju da je istrajan da se bavi sportom. On šest puta u toku sedmice trenira u teretani.

„Ja smatram da društvo, generalno kod nas, nije dovoljno upućeno u život osoba s invaliditetom jer osobe s invaliditetom definitivno mogu da žive sasvim normalan život kao i svi ostali s tim što neke radnje mogu da obavljaju kao i svi ostali, dok na neke moraju da se adaptiraju", poručio je Gojković.

Danilo je uspješan parasportista, učestvovao je na nekoliko svjetskih i evropskih prvenstava u parabiciklizmu i paraatletici. Smatra da osobe s invaliditetom u Crnoj Gori nisu u dovoljnoj mjeri upoznate i zainteresovane za bavljenja parasportom, iako su mogućnosti velike.

„Paraolimpizam generalno i parasport ima mnogo grana tako da bez obzira kakav invaliditet osoba ima ona može da učestvuje u nekom od sportova. I osobe koje su kvadriplegičari imaju sportove na paraolimpjskim igrama u kojima mogu da učestvuju i gdje mogu da ostvare sjajne rezultate", poručuje Gojković.

Pun optimizma i snage, Danilo poručuje svim ljudima da ne čekaju, već da sami naprave priliku za sebe, ali i da pronađu sreću u tome što trenutno rade.

„Ono što je bilo juče je istorija, ono što će biti sjutra misterija. Tako da, trudite se da živite u ovom momentu, u sadašnjosti, pronađite sreću u tome i sve će biti kako treba", objašnjava Gojković.

Danilov primjer dovoljno govori da se upornost isplati, a i sam poziva osobe s invaliditetom da se oprobaju u parasportovima.

Izvor: Portal Radio Televizija Crne Gore

Priredio: Ivan Čović

Projekat Samostalnošću do slobode! sprovodi Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore, uz podršku Ministarstva finansija i socijalnog staranja..

Projektom se želi doprinijeti poboljšanju položaja OSI u Crnoj Gori kroz razvoj vaninstitucionalnih usluga podrške za samostalni život u zajednici i ispitivanje položaja OSI u društvu, i to kroz ciljeve usmjerene na doprinos poboljšanju kvaliteta života i unapređenju kapaciteta OSI pružanjem vaninstitucionalnih usluga podrške za samostalni život u zajednici i osnaživanjem za samostalni život i povećanjem nivoa svijesti društvene zajednice o samostalnom životu OSI. Ovi ciljevi se namjeravaju dostići pružanjem usluge PA za pet OSI u periodu od 10 mjeseci uz organizovanje jednodnevnog treninga za korisnike personalne asistencije, zatim organizovanjem 10 susreta OSI (grupa samopodrške) u periodu od 12 mjeseci radi osnaživanja i dijeljenja iskustva u oblasti samostalnog življenja, obilježavanjem 5. maja - Evropskog dana samostalnog života, organizacijom „Vožnje za slobodu“ (Freedom Drive) u Crnoj Gori  i medijskom kampanjom.

Projektom će biti obuhvaćene mlade i odrasle OSI, personalni asistenti, članovi porodica OSI, OOSI, Ministarstvo finansija i socijalnog staranja i mediji, ali će korist imati i sve ostale osobe s invaliditetom, OOSI, porodice i prijatelji OSI, institucije socijalne i dječje zaštite, posebno centri za socijalni rad, pružaoci usluga u oblasti socijalne i dječje zaštite, šira društvena zajednica (mediji, vršnjaci, pojedinci, državne institucije, lokalne institucije i službe i građani) i država Crna Gora.

Aktivnosti projekta realizuju se u sklopu konkursa za NVO raspisanog od strane Ministarstva finansija i socijalnog staranja u oblasti zaštite lica s invaliditetom u 2021.

Realizacija projekta traje 12 mjeseci počev od 31. decembra 2021.

Pripremila: Dragana Đokić

Projekat PUT do sigurnOStI sprovodi Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) u partnerstvu sa NVU INVICTUS, uz podršku Ministarstva kapitalnih investicija.

Projektom se želi doprinijeti adekvatnijim garancijama i primjeni politika i praksi u oblasti pristupačnosti usluga saobraćaja osobama s invaliditetom (OSI) na teritoriji Crne Gore, kroz specifične ciljeve koji se odnose na unapređenje uslova za aktivno učestovanje OSI u oblasti saobraćaja; podizanje svijesti javnosti i poboljšanje nivoa informisanosti zaposlenih u državnim i lokalnim institucijama i organima o pravima i važnosti ravnopravnog učešće OSI u oblasti saobraćaja.

Projektom će biti obuhvaćene osobe s invaliditetom, posebno one koje su aktivne u saobraćaju, pružaoci usluga u oblasti javnog saobraćaja, lokalne samouprave, nadležne službe i organi u državnim institucijama i lokalnim organima, nadležne inspekcije, i građani, kao i mediji, zainteresovana javnost i građani, i sve druge osobe s invaliditetom, članovi njihovih porodica, prijatelji.

Planirani ciljevi biće postignuti analizom propisa u oblasti drumskog saobraćaja s aspekta garancija prava OSI na aktivno učešće u saobraćaju uz preporuke za adekvatnije garancije i procedure ostvarivanja prava; biće sproveden monitoring nad primjenom propisa u oblasti drumskog saobraćaja s aspekta garancija prava OSI na aktivno učešće u saobraćaju, posebno kada je u pitanju izgled i oblik znaka pristupačnosti i način izdavanja znaka pristupačnosti, procedura oslobađanja od troškova parkinga, procedura i način uvoza vozila; biće organizovane radionice za predstavnike (lokalnih) službi nadležnih za regulisanje uslova i postupka ostvarivanja prava iz oblasti saobraćaja na temu prava OSI kao aktivnih učesnika u drumskom saobraćaju, procedurama za ostvarivanje tih prava, administrativnim barijerama, i odgovornosti navedenih institucija u tom segmentu, uz promociju proaktivnog pristupa i otvorenosti ka građanima s invaliditetom.

Tokom trajanja projekta biće sprovedena i medijska kampanja s ciljem podizanja svijesti o posljedicama nepropisnog parkiranja s posebnim akcentom na lokalni nivo, u okviru koje će biti pripremljeni, štampani i distribuirani lifleti, ali će biti i upućene i inicijative za pokretanje akcija svih nadležnih službi u ovoj oblasti. 

Aktivnosti projekta realizuju se u sklopu konkursa za NVO raspisanog od strane Ministarstva kapitalnih investicija u oblasti zaštite lica sa invaliditetom u saobraćaju u 2021. Realizacija projekta traje devet mjeseci počev od 17. decembra 2021, a odobrena sredstva za njegovu realizaciju iznose 7.900,00 €.

Pripremila: Iva Mijović

Na juče održanoj sjednici Skupštine Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) Miloš Ranitović izabran je za predsjednika najvišeg tijela rukovodstva organizacije. Na sjednici su razmotreni i usvojeni godišnji narativni i finansijski izvještaj za 2020, kao i planski i programski dokumenti, i to: Plan rada za 2021. s Izvještajem o realizaciji Plana rada za 2020, kao i Plan apliciranja projektima i prikupljanja sredstava za 2021. s presjekom realizacije Plana apliciranja projektima i prikupljanja sredstava za 2020.  

UMHCG je tokom 2020. realizovalo 26 projekata (19 samostalnih, i sedam partnerskih od kojih je bilo nosilac na tri), od čega je njih 13 nastavljeno i u 2021. Dva od navedenih 26 projekata završena su u januaru 2020, dok su četiri započela u decembru 2020.

Pokrenuli smo 189 različitih inicijativa, učestvovali smo u radu 19 radnih grupa, tijela i komisija, osim toga svoje komentare i sugestije smo dostavili na još 25 dokumenata na lokalnom i nacionalnom nivouProgramskim i projektnim aktivnostima u toku godine direktno je obuhvaćeno 7500 osoba. U ovu brojku nije uračunat indirektni obuhvat na društvenim mrežama, osim onih koji su ispratili dvije onlajn konferencije organizovane u toku godine, niti onih obuhvaćenih pojavljivanjem u medijima, niti je uključen obuhvat onih koji su odlučivali po našim zahtjevima, inicijativama i drugim vrstama pisane korespondencije. Uputili smo i osam inicijativa za poštovanje standarda pristupačnosti prilikom rekonstrukcije ili izgradnje oko 36 vrtića i škola. Zbog jednog projekta izgradnje vrtića u bloku VI u Podgorici obratili smo se i inspekciji za građevinarstvo, a zbog njenog nepostupanja u tom trenutku, na kraju smo se obratili i Zaštittniku ljudskih prava i sloboda, pa je nakon više od godinu dana aktivnog djelovanja UMHCG ovaj postupak uspješno okončan. Ukupan broj studenata u bazi UMHCG za studijsku 2020/21 bio je 128, uključujući i 23 brucoša. Smještaj u studentskim domovima u Podgorici i Nikšiću posredstvom UMHCG ostvarilo je 26 studenata i jedan asistent, a 25 studenata s invaliditetom ostvarilo je pravo na opštinsku stipendiju (Tivat, Plav, Bijelo Polje, Podgorica), odnosno stipendiju od strane Ministarstva prosvjete.

Različitim uslugama podrške (pravno savjetovalište i pravna pomoć, personalna asistencija, prevoz od vrata do vrata, psihološko savjetovalište, usluge psa vodiča i dr) obuhvaćeno je više od 280 korisnika. Tokom 2020, završena su tri parnična postupka za zaštitu od diskriminacije po osnovu invaliditeta, nastavljeno je šest postupaka, dok su pokrenuta četiri nova parnična postupka. U toku godine vođena su 52 upravna postupka i spora od kojih je 10 završeno22 postupka/spora su nastavljena, dok je 20 novopokrenutih postupaka/sporova u toku 2020. Za programske i osnovne troškove Udruženja utrošeno je oko 450 hiljada eura.

Na sjednici je razmotreno i pitanje preregistracije i promjena naziva organizacije, kako bi se isti uskladio s trenutnom fazom razvoja i djelovanja, imajući u vidu da je organizacija prevazišla početnu misiju te da uspješno djeluje već 20 godina zalažući se za poštovanje principa ljudskih prava i djelujući isključivo na modelu pristupa invaliditetu zasnovanom na ljudskim pravima. O modelima daljeg djelovanja i programskim segmentima odlučivaće Radna grupa koja će biti formirana iz reda zaposlenih i saradnika, uz učešće Skupštine UMHCG.

 

Dodatak: Miloš Ranitović je rođen 15. avgusta 1991. u Baru. Završio je osnovne studije Turizma i ugostiteljstva na Univerzitetu Mediteran u Podgorici. Izabran je za predsjednika Skupštine UMHCG na sjednici održanoj 21. decembra 2021. u mandatu od pet godina. Bio je polaznik programa razvoja kapaciteta članova paraolimpijskih komiteta (OCP1 – Mladi lideri u sportu – Agitos fondacija). Trenutno je polaznik programa obuke za frontend dizajn (San Dijego, SAD). Pored poznavanja ofis paketa (Word, Excel, PowerPoint), društvenih mreža i medija za komunikaciju, poznaje HTML5/CSS, Javascript.

Generalni sekretar je Paraolimpijskog komiteta Crne Gore od 2018. Ključna zaduženja su mu: priprema i upravljanje finansijskim izveštajima i izvješajima o radu, registracija delegacije za evropska, svjetska prvenstva i paraolimpijske igre, održavanje komunikacije tokom međunarodnih turnira, organizacija državnih prvenstava u atletici i stonom tenisu, izrada i priprema konkursa za godišnji budžet Ministarstva prosvjete, nauke, kulture i sporta Crne Gore (Uprave za sport i mlade) i Ministarstva finansija i socijalnog staranja, vođenje zapisnika tokom komisija i upravnih odbora, održavanje sajta i profila na društvenim mrežama Paraolimpijskog komiteta i dr.

Profesionalno se bavio sportom u periodu 2011-2018. Bio je šef misije tokom Paraolimpijskih igara u Tokiju 2020, i bio je Kovid oficir za praćenje protokola tokom ovih igara. Šef misije je za Zimske paraolimsijske igre u Pekingu 2022.

U periodu 2016-2018. radio je kao sportski terapeut. Član je golbal tima Crne Gore. 

Milošev moto je: Bolje je više trenirati, kako bi što manje „krvarili“ u borbi. ("Better to do a lot of training, so that you bleed less in battle."). Maternji jezik mu je crnogorski, ima znanje engleskog, italijanskog i njemačkog jezika. 

Strana 9 od 34

Back to top