U Bijelom Polju osnovan je i počeo sa radom prvi džudo klub za osobe s invaliditetom (OSI) u Crnoj Gori – Ipon, saopšteno je iz tog kluba.

Navodi se da je osnivanje i zvaničan početak rada kluba posvećen obilježavanju 15. oktobra, Svjetskog dana osoba sa bijelim štapom.

Takmičari džudo kluba OSI Ipon treniraće pod stručnim nadzorom Enesa Camića, jedinog crnogorskog džudo trenera sa licencom Paraolimpijskog komiteta (POK).

Camić je kazao da osnivanjem tog kluba počinje nova era razvoja bjelopoljskog, ali i crnogorskog sporta za osobe s invaliditetom.

“Već par godina pišemo istoriju te vrste sporta sa našim Adnanom Kujovićem, dobitnikom brojnih priznanja lokalne samouprave i titule najboljeg mladog sportiste za 2019. godinu u izboru Paraolimpijskog komiteta. Lokalna samouprava je prepoznala vrijednost našeg rada i podržala osnivanje kluba. Najveću zahvalnost dugujemo POK i predsjedniku Igoru Tomiću bez kojeg ovaj istorijski trenutak za Crnu Goru danas ne bi postojao“, rekao je Camić.

On je naglasio da će Ipon biti klub svih osoba s invaliditetom u kojem će moći da treniraju, edukuju se i jačaju fizički i psihički.

„Najbolji među njima dobiće priliku da nastupe na evropskoj i svjetskoj sceni. Napominjem, da je za OSI u našem klubu sve besplatno”, kazao je Camić,

On je pozvao sve roditelje djece s invaliditetom da ih uključe u rad džudo kluba.

Camić je podsjetio da je njegov takmičar Adnan Kujović bio četvrti na Evropskim igrama mladih paraolimpijaca u Lahtiju, u konkurenciji osoba s oštećenjem vida zauzeo visoku 4. poziciju.

Čestitke povodom početka rada džudo kluba uputio je direktor bjelopoljskog Centra za sport i rekreaciju Marko Maslovarić, navodeći da je osnivanje OSI sportske organizacije veoma značajno za Bijelo Polje.

“Poslije dužeg vremenskog perioda imamo sportsku organizaciju koja će njegovati ideju paraolimpijzma u našem gradu. Sportsko – rekreativne aktivnosti osim zdravstveno- rehabilitacionog i takmičarskog značaja suštinski predstavljaju kvalitetan nacin integracije osoba sa invaliditetom kroz uspostavljanja njihove bolje veze sa ljudima i okruženjem”, rekao je Maslovarić.

On je apelovao na sugrađane s invaliditetom, u zavisnosti od fizičke mogućnosti i vrste invaliditeta, da se bez obzira na uzrast priključe novoosnovanom Džudo klubu.

“Centar za sport i rekreaciju će pružiti podršku za nesmetani rad i razvoj ovog kluba, ali i punu podrška za sve naše sugrađane s invaliditetom koji odluče da se bave sportom i rekreacijom”, rekao je Maslovarić.

On vjeruje da će osnivanje kluba biti pokretač razvoja sporta OSI u Bijelom Polju u logističkom smislu, kroz stvaranje optimalnih uslova za bavljenje sportom osoba s invaliditetom.

Izvor: www.mina.news 

U nastavku slijedi nezvaničan prevod Izvještaja za 2020. Evropske komisije o stanju u Crnoj Gori u dijelu koji se direktno ili indirektno tiče prava OSI. 

Poglavlje 23. Pravosuđe i temeljna prava

U segmentu temeljnih prava Crna Gora je postigla određeni napredak. Zakonodavni i institucionalni okvir u oblasti temeljnih prava sada je uglavnom uspostavljen. U julu 2020. Parlament je donio Zakon o životnom partnerstvu lica istog pola, čime je Crna Gora postala prva zemlja u regionu koja je regulisala status istopolnih parova. Osnaženi su kapaciteti institucija za ljudska prava i Ministarstva za ljudska i manjinska prava, a povjerenje u kancelariju Ombudsmana se povećava. Međutim, važni izazovi ostaju u obezbjeđivanju efikasne primjene nacionalnog zakonodavstva o ljudskim pravima. Izvještaji o prekomjernoj upotrebi sile u policiji i navodi o mučenju zahtijevaju brze i efikasne istrage. Etnički i vjerski motivisani napadi u kontekstu izbora u avgustu 2020. ozbiljno zabrinjavaju. Potrebni su dalji napori da se ljudska prava integrišu u sva područja rada, javne politike i sektore. Grupe u nepovoljnom položaju, uključujući Rome i Egipćane, i osobe s invaliditetom i dalje se suočavaju s višestrukom diskriminacijom i poteškoćama u ostvarivanju svojih prava u upravnim i sudskim postupcima. Rodno zasnovano nasilje i nasilje nad djecom i dalje predstavljaju pitanja koja ozbiljno zabrinjavaju.

Žene u Crnoj Gori i dalje se suočavaju s nejednakošću u pristupu zapošljavanju, ekonomskim mogućnostima, a u zemlji ostaje jasan jaz u zaradama. Rodno zasnovano nasilje i nasilje nad djecom i dalje predstavljaju pitanja koja ozbiljno zabrinjavaju. Iako je postignut napredak u pogledu prava lezbijki, homoseksualaca, biseksualaca, transrodnih i interspolnih osoba (LGBTI), na štetu ove zajednice i dalje ima incidenata, govora mržnje i homofobnih izraza. U narednoj godini, Crna Gora bi posebno trebala: 

• Osigurati bolji i sistematičniji pristup pravdi, žalbenim sistemima i besplatnoj pravnoj pomoći za žrtve kršenja ljudskih prava i žrtve zločina i ranjive grupe, kao što su osobe s invaliditetom; manjine, uključujući Rome i Egipćane; i žene i djeca žrtve nasilja;

• obezbijediti brze, efikasne i nezavisne istrage navoda o prekomjernoj upotrebi sile, mučenju i zlostavljanju od strane policije, zločinima iz mržnje i napadima sa etničkim i vjerskim motivima u skladu sa sudskom praksom ESLJP; 

• obezbijediti istinski dijalog o Zakonu o slobodi vjeroispovijesti ili uvjerenja i da se Zakon i njegova primjena u potpunosti bave preporukama Venecijanske komisije.

Što se tiče međunarodnih instrumenata o ljudskim pravima, nije došlo do nove ratifikacije u 2019.. Crna Gora još nije ratifikovala Međunarodnu konvenciju o zaštiti prava svih radnika migranata i članova njihovih porodica (ICRMV) potpisanu u oktobru 2006. i Protokol iz 2014. na Konvenciju o prisilnom radu iz 1930. Crna Gora je nastavila dijalog sa međunarodnim organizacijama za ljudska prava i nadzornim tijelima, Ujedinjenim nacijama i Savjetom Evrope. Ministarstvo spoljnih poslova je 2019. razvilo bazu podataka za praćenje primjene obaveza i preporuka iz međunarodnih mehanizama za ljudska prava. U martu 2019. Savjetodavni komitet za Okvirnu konvenciju za zaštitu nacionalnih manjina usvojio je Treće mišljenje o Crnoj Gori. U junu 2019. Crna Gora je izvijestila o sprovođenju preporuka Komiteta UN-a za eliminaciju diskriminacije žena iz 2017. (CEDAW). U aprilu 2020. specijalni izvestilac UN-a za trgovinu ljudima, posebno ženama i djecom, objavio je svoj izvještaj o posjeti Crnoj Gori 2019. U aprilu 2020. Crna Gora je izvijestila o sprovođenju preporuka Komiteta UN-a za uklanjanje rasne diskriminacije (CERD).

U junu 2020. Parlament je donio Zakon o amnestiji za smanjenje zatvorskih kazni nekim zatvorenicima za 5-15%, kako bi se smanjila prenatrpanost zatvora u kontekstu izbijanja COVID-19. Proširenja zatvora i dodatni planovi Zavoda, uključujući zatvorsku bolnicu, trenutno su u pripremi. Oko postrojenja za kratkotrajne kazne započeta je izgradnja zaštitnog zatvorskog zida kako bi se obezbijedila bolja sigurnost. Tehnička pomoć koju finansira EU za izgradnju novog zatvorskog objekta u Mojkovcu započela je u novembru 2019. Nastavljena je saradnja s civilnim društvom u segment zatvorenika s invaliditetom, sprječavanja recidiva i socijalne reintegracije i ličnog / profesionalnog razvoja. Treba nastaviti s napretkom postignutim u rehabilitaciji i resocijalizaciji (bivših) pritvorenika. Potpuna pristupačnost zatvora osobama s invaliditetom tek treba biti adresirana.

Što se tiče prava djeteta, Vlada je maja 2019. usvojila novu Strategiju za ostvarivanje prava djeteta (koja pokriva 2019-2023) i akcioni plan za 2019-2020. Trebalo bi dodijeliti dovoljno resursa kako bi se omogućilo sprovođenje aktivnosti strategije. Potrebno je ojačati ulogu i mandat Savjeta za prava djeteta kako bi mogao efikasno da vrši svoju funkciju mehanizma za koordinaciju na međuministarskom nivou. Smjernice za odgovor zdravstvenog sektora na djecu i adolescente koji su žrtve nasilja, namijenjene povećanju otkrivanja i izvještavanja, dovršene su u novembru 2019. Do sada napredak u ovoj oblasti ostaje ograničen. Glavni izazovi uključuju nedovoljne nacionalne kapacitete za sprovođenje multisektorskih i holističkih intervencija u sprječavanju i rješavanju nasilja nad djecom. Veoma mali broj prijavljenih slučajeva seksualnog nasilja nad djecom i dalje izaziva zabrinutost zbog neprijavljivanja i identifikacije žrtava. 

Djeca s invaliditetom doživljavaju barijere u pristupu kvalitetnom zdravstvu, obrazovanju, uslugama socijalne i dječje zaštite i ograničenom uključivanju u društvo. Namjenska kampanja o mentalnom zdravlju djece pokrenuta je 2019. 

Sistem licenciranja pružalaca usluga OCD u sistemu socijalne zaštite je pokrenut dalje razvijen za pružanje usluga dnevnog boravka za djecu iz ugroženih porodica, porodičnih terenskih radnika i SOS telefonske linije za djecu. Međutim, te usluge uglavnom finansiraju projekti i zahtijevaju održivije javno finansiranje. U martu 2020. pokrenuta je kampanja za podizanje svijesti javnosti protiv ugovorenih dječjih brakova, u saradnji vlasti, socijalnih službi i civilnog društva. Potrebni su dalji napori na deinstitucionalizaciji i pravdi prilagođenoj djeci; rješavanje dječijih brakova i prosjačenja; poboljšati podršku djeci s invaliditetom i njihovim porodicama; i za rješavanje siromaštva i poboljšanje socijalne inkluzije i zdravstvenog stanja osjetljive djece. Crna Gora se podstiče da poveća minimalnu starosnu granicu za stupanje u brak na 18 godina, što preporučuju CEDAW i UN-ov specijalni izvjestilac za trgovinu ljudima.

Što se tiče prava osoba s invaliditetom, Vlada je u martu 2019. odobrila godišnji Akcioni plan strategije za zaštitu lica sa invaliditetom od diskriminacije i promociju jednakosti (koji pokriva 2017-2021). Formirana je posebna radna grupa koja će nadgledati sprovođenje plana. Pravni i politički okvir je konsolidovan, mada sporim tempom, a usvojeni propisi tek treba da budu usaglašeni. Neki zakoni nijesu u potpunosti usklađeni s UN Konvencijom o pravima osoba sa invaliditetom (CRPD) i međunarodnim standardima, uključujući i definiciju invaliditeta. U pripremi je Akcioni plan za primjenu preporuka Komiteta UN-a za prava osoba s invaliditetom. 

Zakon o radu iz 2019. uključuje neke relevantne odredbe za promociju prava osoba s invaliditetom. Izmjene Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju lica s invaliditetom još uvijek nisu finalizovane. Ovo je, između ostalog, odložilo važenje pravilnika o radnim centrima i pogonima za zapošljavanje osoba s intelektualnim i psihosocijalnim invaliditetom. Pravo na korišćenje znakovnog jezika nije zakonski uređeno i faktor je diskriminacije u segmentu pristupačnosti javnoj upravi i komunikacijama. Ograničena dostupnost obuke za tumače i trenere za znakovni jezik u zemlji je stvar koja zabrinjava. Konkretni koraci su preduzeti 2019. i 2020. za poboljšanje pristupa osoba s invaliditetom javnim objektima i institucijama, ali napredak u tretmanu socijalno ugroženih i osoba s invaliditetom je nedovoljan. Postojeće zakonske odredbe tek treba da se efikasno primijene kako bi se osiguralo sistematsko sprovođenje njihovih prava. Obavezne mjere koje će sprovoditi javne institucije, uprave i lokalne vlasti treba strogo nadgledati u ključnim sektorima kao što su obrazovanje, saobraćaj, zapošljavanje, medicinska pomoć i podržano stanovanje, zdravstvena i socijalna zaštita, pravda i pravna zaštita. Pristup biračkim mjestima ostaje razlog za zabrinutost. Svijest javnosti o postojećim pravnim i zaštitnim okvirima mora se dalje unapređivati i aktivno jačati. Od 1. januara 2020. na snazi je novi Zakon o vanparničnom postupku koji je ojačao zaštitne mjere u vezi s lišavanjem poslovne sposobnosti.

Poglavlje 19. Socijalna politika i zapošljavanje

Što se tiče politike zapošljavanja, Crna Gora nastavlja da sprovodi svoju Nacionalnu strategiju za zapošljavanje i razvoj ljudskih resursa, međutim, efikasnost sprovođenja i dalje je teško procijeniti zbog nedostatka sistematski prikupljenih podataka putem aktivnosti praćenja i procjene. Stopa nezaposlenosti stagnirala je na 15,2% u 2019. Prema podacima Ankete o radnoj snazi za 2019. godinu, stopa aktivnosti nastavlja da se poboljšava, ali je i dalje niska i iznosi 57,4%, dok regionalne razlike i dalje postoje, a nezaposlenost je na sjeveru nesrazmjerno visoka s 36,3% u poređenju s 5,5% u primorskom regionu. Dugotrajna nezaposlenost ostaje glavni strukturni izazov jer je 63% nezaposlenih bez posla duže od dvije godine. Najugroženije grupe na tržištu rada ostaju žene, mladi, Romi i niskokvalifikovani radnici. Od toga romska i egipćanska zajednica čine oko 2% od ukupno registrovanih nezaposlenih.

Predviđena podrška EU koju Zavod za zapošljavanje koristi treba da pomogne jačanju kapaciteta i treba obezbijediti efikasnije upravljanje ljudskim resursima. Paralelno s tim, još uvijek postoje nedovoljna efikasnost i pokrivenost aktivnih politika tržišta rada koje bi trebale biti uspostavljene da bi pomogle tražiocima posla u pronalaženju održivog zaposlenja, s posebnim fokusom na prekvalifikaciju i usavršavanje. Štaviše, jačanje aktivacije zapošljavanja izgradnjom jačih veza između zapošljavanja i socijalnih usluga, kao i veza između stručnog i visokog obrazovanja, i dalje je presudno za povećanje zaposlenosti i uklanjanje potencijalnih destimulatora za rad. Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom još uvijek ne daje potreban uticaj, dok povezani nacrt zakona još uvijek zahtijeva reviziju. Kao rezultat, usvajanje pravilnika kojim se definiše čitav niz odredbi u vezi s radom za osobe s invaliditetom još uvek nije uspostavljeno, a puna transparentnost upotrebe Fonda još uvijek nije uspostavljena. Vlada je u junu 2020. usvojila predlog za uspostavljanje Savjeta za brigu o osobama s invaliditetom. Na neformalnoj ekonomiji, i dalje su potrebni kontinuirani napori za suočavanje sa svim oblicima neformalnosti, zajedno sa daljim jačanjem inspekcija rada. Štaviše, Vlada i dalje mora da usvoji novi akcioni plan za bolju koordinaciju napora različitih uključenih institucija, uključujući one na centralnom i lokalnom nivou. Pored toga, iako postoje planovi u toku, IT sistem informacija o tržištu rada agencija za zapošljavanje tek treba da se ažurira. Treba se fokusirati na sprovođenje obaveza preuzetih u okviru Mape puta za integraciju Roma 2019-2021 radi promocije formalizacije rada. Trenutno još uvijek nema uspostavljenog sistema za praćenje njegovog funkcionisanja i njegovog uticaja. U aprilu 2020. Vlada je usvojila Izvještaj o sprovođenju Akcionog plana za zapošljavanje i razvoj ljudskih resursa za 2019. 

Što se tiče priprema Evropskog socijalnog fonda (ESF), u toku je primjena drugog operativnog programa za razvoj ljudskih resursa (2015-2017). Ovo se fokusira na obrazovanju, istraživanju, zapošljavanju i socijalnim politikama i ima za cilj jačanje kapaciteta u državnim organima s ciljem pripremanja njihove spremnosti za upravljanje ESF-om u budućnosti. Paralelno, s obzirom na pandemiju COVID-19, preraspodjela EU i crnogorskih vlasti bila je preusmjerena na rješavanje socijalnih i ekonomskih potreba.

O socijalnom uključivanju i zaštiti, Akcioni plan 2020 za sprovođenje Strategije razvoja sistema socijalne i dječje zaštite 2018-2022 i Akcioni plan za 2020. godinu za primjenu Strategije razvoja sistema socijalne zaštite za starije osobe 2018-2022 usvojene su u januaru 2020. Iako su sprovedene neke mjere iz relevantnih akcionih planova, još uvijek nisu dostupni adekvatni mehanizmi praćenja i izvještaji, pa uslovi za kreiranje politika zasnovanih na dokazima još uvek nisu uspostavljeni. Centri za socijalni rad trebaju ojačati kapacitete kako bi podržali prelazak sa institucionalnog pružanja usluga na brigu o djeci s invaliditetom, osobama s invaliditetom i starijim osobama u zajednici. Iako mnoge usluge pružaju organizacije civilnog društva i finansiraju se putem projekata, neki podzakonski akti sprečavaju ove organizacije da dobiju odgovarajuće licence za ove vrste usluga. Pored toga, istraživanje statistike prihoda i životnih uslova (SILC) objavljeno u decembru 2019. i dalje je pokazalo visok rizik od siromaštva i socijalne isključenosti s cifrom od 31,4%, što za 2018. znači smanjenje od 2,3 procentna poena u odnosu na 2017.

Zavodu za socijalnu i dječju zaštitu i dalje nedostaju resursi, a socijalne usluge koje se pružaju na lokalnom nivou i dalje se smatraju neadekvatnim. Planirani pregled sistema socijalne zaštite i dalje je potreban kako bi se pružio jasniji pregled kako pomoći u obezbjeđivanju socijalne podrške i pomoći onima kojima je potrebno istovremeno ojačati veze s aktiviranjem zaposlenja. Potrebni su dodatni napori kako bi se ispunile preporuke izveštaja Komiteta UN-a za ekonomska, socijalna i kulturna prava, posebno u dijelu visine socijalnih davanja i odgovarajućeg životnog standarda za socijalno ugrožene ljude, a posebno za nezaposlene i beskućnike. Izgleda da su protokoli usvojeni u vezi s preventivnim mjerama COVID -19 u institucijama socijalne i dječje zaštite do sada bili efikasni jer nije prijavljeno da su korisnici zaraženi tokom izvještajnog perioda. Na deinstitucionalizaciji djece koja se njeguju, nije postignuto dovoljno da bi se osiguralo da Crna Gora nastavi s uspješnim uspostavljanjem usluga u zajednici i porodicama. Moraju se uložiti veći napori kako bi se osiguralo da profesionalni sistem hraniteljstva postoji u budućnosti.

Što se tiče nediskriminacije u zapošljavanju i socijalnoj politici, neke organizacije civilnog društva su i dalje u procesu akreditacije kako bi mogle pružiti određene usluge, ali u ovoj fazi njihov ukupan broj ostaje nizak. Takve prepreke utiču na sposobnost organizacija civilnog društva da zaključe trajna partnerstva za pružanje usluga sa resornim ministarstvima. Štaviše, još uvijek nisu dostupni zvanični izvještaji o primjeni strategije i akcionog plana za socijalno uključivanje Roma i Egipćana, a i dalje nema dovoljno dokaza o potrebnom napretku na terenu. Potrebni su dalji napori kako bi se uspostavile održive i efikasne usluge dostupne romskoj i egipćanskoj zajednici, a povezano praćenje i izvještavanje takođe bi trebalo poboljšati. Iako je postignut napredak u segmentu prava lezbejki, homoseksualaca, biseksualaca, transrodnih i interseksualnih (LGBTI), saradnja između Ministarstva rada i socijalnog staranja i LGBTI zajednice i dalje treba jačati, posebno u pogledu socijalne i zdravstvene zaštite, kako bi se osigurala efikasna primena nove LGBTI strategije (2019-2023) za koju je u avgustu 2019. osnovan nacionalni tim za praćenje primene. Javne rasprave o revizijama Zakona o zabrani diskriminacije održane su u martu 2020. Uprkos tome, širom Crne Gore, organizacije civilnog društva i dalje su nedovoljno uključene u donošenje odluka.

Što se tiče jednakosti žena i muškaraca u zapošljavanju i socijalnoj politici, uprkos mjerama koje su preduzete, žene su i dalje podložne diskriminaciji na tržištu rada, što rezultira nižim učešćem i nižim stopama stvaranja dohotka i, zauzvrat, ometa pristup dugotrajnom ugovoru o radu i pristup plaćenom porodiljskom odsustvu. Pitanja poput rodne razlike u zaposlenosti i platama, seksualnog uznemiravanja na radnom mjestu, pristupačne brige o djeci, neplaćenog rada i sistema poreskih naknada i dalje su uglavnom neriješena. Stalni fokus mora biti na pro-ženskim inicijativama, na prilagođenim aktivnim mjerama na tržištu rada koje ciljaju žene i na zakonodavnim i nezakonodavnim mjerama usmjerenim na ravnotežu između poslovnog i privatnog života.

Poglavlje 26. Obrazovanje i kultura

Ministarstvo oprosvjete pokrenulo je konkurs za stipendije za romske i egipatske srednjoškolce i studente fakulteta u septembru 2019. Iako se povećala stopa pohađanja i manje slučajeva napuštanja škole može se uočiti od 2016, ukupnog broja romske i egipćanske djece koja idu u školu i djece s invaliditetom i dalje je na niskom nivou; najviše zabrinjava nizak nivo romske i egipćanske djece koja završavaju obavezno obrazovanje. U tom kontekstu, Crna Gora treba da osigura blisku sinergiju prilikom sprovođenja strategije za socijalno uključivanje Roma za period 2016-2020, Poznanskoj deklaraciji o integraciji Roma i novijoj strategiji za inkluzivno obrazovanje 2019-2025.

S engleskog prevela: Marina Đurovič 

14. septembra ENIL je organizovao onlajn sastanak članova. Adolf Ratzka, pionir pokreta za samostalni život u Evropi, održao je sjajan govor o tome kako efikasno zagovarati zakone o personalnoj asistenciji. To je već pomenuto u odgovarajućem članku, ali odlučili smo da ga objavimo i odvojeno zbog velikog interesovanja. Možete ga pročitati u nastavku: 

„Moramo da radimo na nacionalnim politikama personalne asistencije u našim zemljama. Koje elemente one treba da sadrže da bi nas osnažile i kako možemo da radimo za takve politike? 

Prvo, šta očekujemo od takve politike? Šta personalna asistencija može učiniti za naše živote? Postoji mnogo primjera kako su korisnici asistencije uspjeli da žive uz pomoć svojih asistenata, ali evo moje priče. 

1961. godine, sa 17 godina, dobio sam polimijelitis. Kao rezultat, od tada koristim ventilator, električna kolica i postepeno povećavam stepen asistencije koju koristim u dnevnim aktivnostima. Nakon pet godina u bolnici, 1966. sam dobio stipendiju koja mi je omogućila da se preselim s bolničkog odjeljenja u Minhenu u Njemačkoj, u studentsku sobu na Univerzitetu Kalifornija u Los Anđelesu.

Tranzicija od pacijenta do studenta bila je moguća zahvaljujući stipendiji koja nije pokrivala samo moje studentske troškove, već je sadržala i direktne isplate za personalnu asistenciju. S tim novcem sam angažovao, obučavao, plaćao, planirao i nadzirao kolege studente kao svoje asistente. Mogao sam da im isplaćujem konkurentne zarade, tj. zarade koje bi zaradili za rad u kampusu u bibliotekama ili kafeterijama. Pomagali su mi u svemu što mi je bilo potrebno da se koncentrišem na studije i da uživam u životu kao mlada odrasla osoba koja prvi put živi sama. Morao sam da naučim da izrazim svoje potrebe, morao sam da naučim da budem šef. To je bilo teško i napravio sam mnogo grešaka. Ali moje greške bile su dragocjene lekcije. 

Preselio sam se u Švedsku 1973. da bih radio na disertaciji. Opet sam tamo angažovao ljude kao personalne asistente. Uz njihovu pomoć, nakon završenog akademskog obrazovanja, radio sam kao istraživač na univerzitetu. 

Tokom godina sigurno sam zaposlio na stotine studenata, imigranata i ljudi između poslova da rade za mene. Nijesu mi samo omogućili da učim i radim, već i da živim onako kako sam želio, s bogatim društvenim životom, s mnogim interesovanjima, romantičnim vezama, s putovanjima zbog posla i zadovoljstva. Uz njihovu pomoć, uključio sam se u rad s na temu invaliditeta na nacionalnom i međunarodnom nivou. Osnovao sam nekoliko organizacija, putovao i predavao, bio regrutovan za istraživačka radna mjesta u inostranstvu i vodio međunarodne projekte.

Personalna asistencija mi je takođe bila ključna za stupanje u brak. Moja supruga i ja bili smo uvjereni da ću se, uz pomoć svojih asistenata, ne samo brinuti o sebi, nezavisno od supruge, već da ću moći da dijelim kućne poslove i radim oko kuće, na jednakoj osnovi (to je bio plan, ali nije se uvijek tako odvijao, sram me je priznati.) Moja supruga ne bi bila moja doživotna neplaćena medicinska sestra. Željeli smo vezu u kojoj bismo oboje, nezavisno jedno od drugog, mogli da se razvijamo i rastemo, slijedimo svoje interese i imamo značajnu karijeru. Na primjer, oboje smo u svom radu putovali na sastanke i konferencije u Švedskoj i inostranstvu. Kad smo putovali zajedno, to je bilo zato što smo tako odlučili, a ne zato što mi je bila potrebna kao asistentkinja. Odluka o djetetu takođe se zasnivala na mojoj personalnoj asistenciji. Moji asistenti bi mi omogućili da imam aktivnu ulogu u odgoju i tome da budem blizu svom djetetu. Na primjer, dok je moja kćerka bila mala, išli smo zajedno u kupovinu namirnica ili u ribolov. Moj asistent bi ostao iza nas i umiješao bi se samo da spriječi nezgodu. 

Švedski sistem socijalnog osiguranja plaća mi mjesečni iznos novca za koji zapošljavam sedam asistenata na dio radnog vremena koji mi pružaju 18 sati personalne asistencije dnevno. Mogu da isplaćujem konkurentne zarade. S tim novcem mogu da živim u zajednici uprkos kompleksnom invaliditetu. Ja sam sasvim obična osoba. Ništa nije posebno u vezi sa mnom, nemam izuzetnih darova ili talenata. Mnogi, mnogi ljudi u mojoj situaciji mogli bi imati jednako ispunjene živote. Ono što je posebno kod mene je to što sam tokom čitavog svog odraslog života imao personalnu asistenciju. To je, tužno reći, veliki izuzetak. U zemljama bez usluge personalne asistencije, to jest, u većini djelova svijeta – ne bih imao nikakvo samoopredjeljenje. Uz jedinu pomoć od strane porodice bio bih vrlo ograničen. U rezidencijalnoj ustanovi vjerovatno bih umro prije nekoliko decenija. 

Iz mog iskustva s personalnom asistencijom od 1966. godine zaključujem da politika personalne asistencije koja vam omogućava da živite s istim izborima i uslovima kao i vaša braća i sestre, prijatelji i komšije bez invaliditeta mora da ispunjava tri glavna uslova. 

Prvo, moramo imati kontrolu nad personalnom asistencijom. Što više možemo prilagoditi i fino podesiti rješenje za personalnu asistenciju našoj jedinstvenoj ličnosti i životnim okolnostima, to ćemo bolje naučiti kako se rukuje ovim alatom i to ćekvalitet našeg života biti bolji. To zauzvrat zahtijeva da regrutujemo, zapošljavamo, obučavamo, raspoređujemo i nadgledamo svoje asistente.

Drugo, potrebne su nam direktna sredstva od vlade da bismo isplatili zarade naših asistenata, odnosno novac koji se uplaćuje direktno na naše bankovne račune. Bez kontrole novca ne možemo biti poslodavci i moramo prihvatiti bilo koje usluge koje vlada odabere za nas. Bez direktnih plaćanja nemamo izbora, zaglavljeni smo s uslugama koje nam se ne dopadaju. Takođe, bez kontrole novca, nemate konačnu riječ u važnim odlukama u regrutovanju, određivanju zarada ili otpuštanju zaposlenih. Bićete objekat, a ne subjekat. Vaši asistenti će imati drugačiji stav prema vama. Ako nijeste šef, ako ne možete da zamijenite pružaoca usluga, ne možete obezbijediti dobar kvalitet usluge i osjećaćete se zavisno od svojih asistenata.

Treće, direktna plaćanja moraju pokriti troškove svih sati asistencije koji su nam potrebni i omogućiti nam da isplaćujemo konkurentne zarade. Bez pristojnih zarada ljudi koji rade za nas mogu očekivati našu zahvalnost. U takvim okolnostima ne možemo očekivati brze, kompetentne i pouzdane radnike. Uz nedovoljan  broj sati asistencije i ako je ona nedovoljnog kvaliteta, morate se osloniti na porodicu i volontere. Bićete zavisni, moraćete napraviti kompromise i ustupke. Planiranje aktivnosti ili većih projekata postaće veoma teško. 

Kako radimo za personalnu asistenciju u našim zemljama? Kako možemo uvjeriti naše vlade, poslanike, medije i, što je najvažnije, opštu javnost u naše pravo na personalnu asistenciju?

Jedan argument je u oblasti ekonomije. Ali, molim vas, nemojte tvrditi da je personalna asistencija za vladu jeftinija od rezidencijalnih institucija. To bi moglo imati suprotan efekat od planiranog. Institucije sa vrlo malo osoblja i pretrpanim uslovima poput zatvora Trećeg svijeta definitivno su jeftinije po korisniku od personalne asistencije. Umjesto toga, tvrdimo da bi s istim iznosom novca koji institucije dobijaju od vlade za svakog svog korisnika, većina stanovnika mogla da ima bolji život živeći u zajednici uz personalnu asistenciju. U većini zemalja vlade plaćaju više institucijama za naš boravak u njima nego što izdvajaju za naš samostalan život u zajednici. U Španiji, na primjer,  ustanova je primala 2.400 eura mjesečno za svakog stanovnika, dok je neko ko želi da napusti ustanovu mogao računati samo na 750 eura (podaci su iz 2007, ali njihov odnos je vjerovatno i danas isti.) Možemo samo nagađati o razlozima zbog kojih vlasnici institucija imaju pravo na takvu velikodušnost od vlade. Možda je jednostavno to što su bolje organizovani i imaju više novca od našeg pokreta, imaju bolji lobi i bolje prijatelje u vladi. 

Institucije su kapitalno intenzivne – znatan novac odnosi se na zemljište i zgrade. Personalna asistencija je radno intenzivna– gotovo svi troškovi su plate. Naši asistenti su osobe s niskim primanjima koje zaradu koriste za hranu i stanarinu. Ovo promoviše domaću potražnju – odličan način za izlazak iz recesije. 

U Švedskoj,personalna asistencija je postala instrument tržišta rada. Otprilike 50.000 osoba rade kao asistenti, odnosno, to je0,5% ukupnog stanovništva zemlje. Mnogi moji asistenti imali bi poteškoća u pronalaženju drugog posla i morali bi se oslanjati na socijalnu pomoć države. Zar nema više smisla u korišćenju direktnih plaćanja za omogućavanje da mi doprinosimo zajednici, za omogućavanje našim rođacima da rade u odabranom polju interesa i istovremeno za radno angažovanje naših asistenata? Moramo učiniti da opšta javnost shvati da direktna plaćanja za personalnu asistenciju nijesu troškovi već investicije – ulaganja u sposobnost ljudi da doprinesu društvu. 

Drugi argument za direktne isplate za personalnu asistenciju su zdravstvena i bezbjednosna pitanja u rezidencijalnim ustanovama i roditeljskim domovima – alternativama za korisnike asistencije. Mediji tako često izvještavaju o fizičkom i seksualnom zlostavljanju osoba s invaliditetom u institucijama i – u manjoj mjeri – u porodicama, posebno tamo gdje su roditelji kao jedini njegovatelji preopterećeni i i gdje dolazi do „izgaranja“. 

Postoji obilje naučnih dokaza da institucionalizacija, zbog nedostatka stimulacije, isključenosti iz porodice, prijatelja, školskih drugova i zajednice, dovodi do usporenog razvoja i gubitka socijalnih vještina. Živio sam pet godina na takvom mjestu, od 17. do 22. godine. Trebala mi je skoro decenija da se oporavim od štete ovog najstrašnijeg perioda u životu. 

Trenutna pandemija koronavirusa pruža dodatne dokaze o opasnostima institucionalizacije. Do sada je veći procenat starijih osoba umro u institucijama nego u zajednici. Ne bi me iznenadilo da ovo važi i za mlađe osobe s invaliditetom.

Treći argument su naša ljudska prava. Evropska unija, kao cjelina, i sve njene države članice potpisale su i ratifikovale Konvenciju Ujedinjenih nacija o pravima osoba s invaliditetom. Prema članu 19 Konvencije o pravima osoba s invaliditetom, imamo pravo na samostalni život i uključenost u zajednicu, pod jednakim uslovima s drugima. Opšti komentar br. 5 u svojim operativnim definicijama jasno pokazuje da se rezidencijalne ustanove moraju postepeno ukidati i zamijeniti uslugom personalne asistencije. 

Svakako, ne bi trebalo da nabrajamo ove ekonomske, zdravstvene i bezbjednosne i pravne argumente da bismo ljude uvjerili u naše pravo na personalnu asistenciju. U pristojnom društvu svi građani imaju jednake mogućnosti za život u zajednici u sigurnosti, zdravlju i uživanju svog urođenog potencijala. Ali, kao što svi jako dobro znamo, ne živimo u pristojnim društvima i prvo ih moramo učiniti pristojnim. 

Predlažem sljedeću strategiju za borbu za pristojno društvo.

Pristupačnije stanovanje 

Naša društva treba da postanu pristupačnija. Da bismo rezidencijalne ustanove zamijenili uslugom personalne asistencije, moramo imati pristupačniji smještaj u zajednici. Drugačije, mnoge osobe s invaliditetom - čak i uz personalnu asistenciju - i dalje bi bile prisiljene na institucije. U stanovanju nam treba univerzalni dizajn. Za to moraju biti uspostavljeni građevinski propisi za novu izgradnju i grantovi za adaptaciju postojećih zgrada. 

Izgradnja koalicija

U skladu s Opštim komentarom Konvencije UN o pravima OSI br. 5, rezidencijalne ustanove treba da se ukinu preusmjeravanjem resursa u direktne isplate za personalnu asistenciju. Da bismo stigli toliko daleko, naš pokret mora da postane širi. Kao predsjednik osnivač ENIL-a, ponosan sam na našu organizaciju i njena dostignuća. Ali moramo biti bolji u izgradnji koalicija, posebno na nacionalnom nivou. U mnogim evropskim zemljama pokret osoba s invaliditetom i dalje je podijeljen na organizacije za OSI i organizacije OSI. Povrh toga, organizacije su uglavnom orijentisane na medicinske dijagnoze. Tako pronalazimo zemlje u kojima jedna organizacija, na primjer Organizacija za mišićnu distrofiju, radi za personalnu asistenciju, ali ne i Udruženje osoba s povredom kičmene moždine ili bilo koja druga organizacija u zemlji. Kao da osobama s cerebralnom paralizom, reumatizmom, autizmom, oštećenjem vida, Daun sindromom itd. nikada neće trebati personalna asistencija! Ne bi li naša borba za personalnu asistenciju bila uspješnija ako bi više organizacija i više ljudi forsiralo ovo pitanje? 

Nacionalne organizacije za personalnu asistenciju 

Predlažem da u našim zemljama osnujemo ad hoc organizacije s jednim pitanjem – nacionalne organizacije za PA. Svako ko želi da podrži ili radi na postizanju cilja izuzetno je dobrodošao bez obzira na medicinsku dijagnozu ili povezanost s drugim organizacijama.  

Koalicije s organizacijama penzionera i starijih osoba 

Radeći za PA posljednjih 40 godina, shvatam da pravimo veliku grešku kada ne stvaramo koalicije u vezi s PA s organizacijama penzionera i starijih osoba. Ako bi naš pokret mogao da natjera ove često vrlo velike, bogate i politički uticajne organizacije da podrže našu stvar, zakonodavci bi nam posvetili više pažnje. Kako možemo pridobiti ove organizacije? 

Pridružimo se organizacijama penzionera i starijih osoba 

Jedan od načina da im se pridružimo je da oni koji su dovoljno stari pokušaju da napreduju u njihovim redovima. Ove organizacije treba da shvate da su njihovi članovi ne samo stari, već i skloni da prije ili kasnije postanu osobe s invaliditetom, s velikom vjerovatnoćom da će im trebati pomoć u svakodnevnim životnim aktivnostima. Moramo da ubijedimo njihovo rukovodstvo da je život u zajednici uz PA sto puta bolji od smještaja u nekoj instituciji. 

Naš moto: Mi smo sasvim obični ljudi 

Moramo udvostručiti napore kako bismo učinili da svi - što je najvažnije mi sami - razumijemo i poistovjetimo se sa svojim položajem: Iako možemo izgledati, hodati ili se ponašati drugačije, mi smo sasvim obični ljudi jer, kao i sve druge, i nas treba vidjeti zbog onoga što jesmo, treba nam da smo poštovani, treba nam da smo voljeni. Te potrebe dijelimo sa svima, te nas čine istinski ljudima. Da bismo zadovoljili ove potrebe, moramo da živimo, volimo i radimo među prijateljima i porodicom u zajednici – uz personalnu asistenciju.“

Prevela s engleskog: Marina Đurović

Izvor: ENIL

Projekat OSudI nasilje! sprovodi Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore, uz podršku Ministarstva rada i socijalnog staranja.

Projektom se želi ostvariti doprinos smanjenju stepena diskriminacije, nasilja i društvene marginalizacije žena s invaliditetom i djece s invaliditetom, odnosno porodica čiji članovi imaju invaliditet u Crnoj Gori, dok se kroz konkretnu realizaciju projekta želi doprinijeti povećanju stepena informisanosti i osnaženosti žena s invaliditetom, djece s invaliditetom i njihove braće i sestara s iskustvom nasilja, kao i donosilaca odluka o ljudskim pravima i zaštiti od diskriminacije i nasilja o pojavnim oblicima nasilja, njegovim štetnim efektima i mehanizmima zaštite od nasilja i marginalizacije. 

Aktivnosti projekta podrazumijevaju obuhvat širih ciljnih grupa, direktnih i indirektnih, i to kroz aktivnosti pružanja usluga psiho-socijalnog savjetovališta i osnaživanja, pravnog savjetovališta i besplatne pravne pomoći, zatim izradu brošure o oblicima nasilja, zanemarivanja i diskriminacije i marginalizacije žena s invaliditetom i djece s invaliditetom i njihovih sestara i braće, zatim aktivnosti inicijativa, analiza i smjernica o načinima pružanja usmjerene, individualizovane i specijalizovane podrške ženama s invaliditetom, djeci s invaliditetom i drugoj djeci, odnosno porodicama čiji članovi imaju invaliditet podrške i pomoći u situacijama iskustava s nasiljem, kao i aktivnosti javnog zagovaranja, okruglog stola i aktivnosti medijske kampanje. 

Projekat OSudI nasilje! je odobren u okviru konkursa u oblasti zaštite od nasilja nad ženama i nasilja u porodici za 2020. Realizacija projekta traje 10 mjeseci počev od oktobra 2020, a odobrena sredstva za njegovu realizaciju iznose 16.000,00€.

Pripremila: Marina Đurović, koordinatorka projekta

Posle velikog uspjeha kampanje "ONI SU MENJALI SVET" , kompanija Kolor Medija Komunikejšns (Color Media Communications), u saradnji s Ministarstvom za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja, AMS osiguranjem i Apatinskom pivarom - Jelen pivo "ŠAMPIONI SVAKI DAN", kampanju nastavlja i u 2020. 

Kampanja "OSOBE S INVALIDITETOM KOJE SU MENJALE SRBIJU" ima za cilj podizanje svijesti društvene zajednice i prevazilaženje predrasuda prema osobama s invaliditetom. 

Na izložbi su predstavljene fotografije s tekstom o životu i uspijesima osoba s invaliditetom iz Srbije. Pored fotografija i teksta, posijetioci izložbe su bili u prilici da čuju i životne priče osoba koje smo uvrstili u projekat, kako bi se čuo glas onih koji se suočavaju s viječitom stigmom zbog različitosti. 

Izložba je otvorena na Trgu Nikole Pašića u Vrbasu, i u ovom gradu će gostovati i moći da se pogleda sve do ponedeljka, 12. oktobra.

Izložbu su otvorili Milan Glušac, zamjenik predsjednika opštine Vrbas i Aleksandar Plavšić, psiholog, a predstavile su se i neke od osoba koje smo ove godine uvrstili u projekat. 

Milan Šolaja, u njegovoj 34. godini kao posljedicu saobraćajne nezgode stekao invalidnost. Nakon rehabilitacije, počinje sasvim slučajno, na poziv prijatelja, da se bavi ronjenjem na dah. Na Evropskom prvenstvu u ronjenju na dah u Sloveniji osvaja zlatnu medalju, a 2019. osvaja srebro na svjetskom takmičenju koje se održava u okviru Festivala za osobe s invaliditetom "Para-Krim 2019" u Rusiji. 

Mara Hornjak, ima višestruko oštećenje. Počela je da se bavi sportom i da trenira atletiku, petoboj, trčanje na 100 metara, bacanje diska, bacanje kladiva i skok u dalj. Završila je za maser terapeuta i danas ima brojne klijente. Bila je majka dvoje djece, ali nažalost tragično je izgubila sina. Danas je baka dvoje unučića, državni prvak u plivanju i kuglanju, reprezentativac Svjetskog i Evropskog prvenstva, igra šah i uključena je u manifestaciju „Vredne ruke slepih žena Srbije“.

Izvor: Na dlanu – Prvi srpski portal 

Pripremio: Ivan Čović 

Na linku ispod, nakon preuzimanja dokumenta, možete se upoznati s pravom na ostvarivanje povlastica na komunalne usluge, odnosno subvencijama za utrošenu električnu energiju, vodu i komunalne usluge.

PREUZMI VAŽEĆU SMJERNICU

• Predmet Javnog poziva: 

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) raspisuje Javni poziv za dostavljanje ponuda za organizaciju i realizaciju prevoza od vrata do vrata za OSI.

• Uslovi/bitne karakteristike: 

Javni poziv je otvoren za sve firme koje pružaju uslugu prevoza, čije se sjedište/predstavništvo nalazi na teritoriji Crne Gore i koje mogu dostaviti ponude za organizaciju i realizaciju prevoza od vrata do vrata za OSI po sljedećim zahtjevima:

• Obezbjeđivanje dva vozača koja će pružati uslugu koristeći dva pristupačna vozila koje obezbjeđuje, odnosno koja su u vlasništvu UMHCG;
• Tehničko održavanje dva vozila tokom trajanja projekta kroz koji se obazbjeđuje ova usluga;
• Redovno punjenje goriva u vozila u skladu s potrošnjom, odnosno pruženom uslugom vožnji.

• Napomena:

Zainteresovanim firmama će nakon iskazivanja interesovanja za učešće u Javnom pozivu putem mejla biti poslat tenderski paket za pružanje predmetne usluge. 

• Rok za prijavu:

Interesovanje za dostavljanje ponuda firme mogu iskazati najkasnije do srijede, 30. septembra 2020, do 16.00 h na mejl adresu: Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli., uz napomenu (naslov mejla): Javni poziv za dostavljanje ponuda za organizaciju i realizaciju prevoza od vrata do vrata za OSI. Tenderski paket će zainteresovanim ponuđačima biti dostavljen najkasnije do 3. oktobra 2020.

Za detaljnije informacije zainteresovani se mogu javiti putem gore navedenog mejla ili na brojeve telefona 020/265-650, 067/801-761 i 069/385-981.

• Opis projektne aktivnosti:

UMHCG planira organizovanje prevoza od vrata do vrata za OSI koje ne mogu koristiti javni prevoz zbog nepristupačnosti, ili nedostupnosti sredstava javnog prevoza na željenoj lokaciji i u željeno vrijeme, što može biti uslovljeno i finansijskom situacijom korisnika. 

Razvoj ove usluge je planiran radi povećanje mobilnosti OSI, ali i ukupnog kvaliteta njihovog života. U okviru ovog projekta, planirano je da prevoz bude dostupan šest dana sedmično, u dvije smjene (7.00 – 23.00h). Prevoz će se odvijati na teritoriji Podgorice i podrazumijevaće prevoz osoba s invaliditetom koje žive, studiraju i/ili rade na teritoriji Glavnog grada, odnosno u njemu borave zbog ličnog i profesionalnog razvoja i angažmana, s mogućnošću prevoza i u druge gradove/države onda kada je to prethodno dogovoreno i odobreno od strane pružalaca usluge, a u skladu s raspoloživošću vozila i finansijskim okvirom projekta. U slučajevima prevoza u druge gradove i/li države donosiće se posebna odluka kojom će biti regulisana prava i obaveze korisnika prevoza. 

Usluga prevoza je prioritetno namijenjena korisnicima kolica, ali i svim ostalim osobama s invaliditetom kojima je javni saobraćaj nepristupačan ili nedostupan na željenoj lokaciji i u željeno vrijeme.

Aktivnosti su dio projekta Pristupačnim prevozom do promjena (Accessible drive (for) the change) koji Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore realizuje u partnerstvu s Glavnim gradom Podgorica i Zavodom za socijalnu i dječju zaštitu, uz podršku Evropske unije i kofinansiranje Ministarstva javne uprave, kroz projekat IPA II - Višegodišnji program akcije za Crnu Goru za zapošljavanje, obrazovanje i socijalnu politiku (Multi-annual Action Programme for Montenegro on Employment, Education and Social Policies), grant u okviru poziva Podrška pružanju usluga socijalne i dječje zaštite.

Osobe s invaliditetom (OSI), organizacije osoba s invaliditetom (OOSI), članovi porodica OSI i lokalne samouprave smatraju da je položaj OSI u poslednjoj deceniji unaprijeđen, ali da je daleko od idealnog, odnosno zadovoljavajućeg, pokazalo je istraživanje o sprovođenju preporuka Komiteta UN o pravima OSI u vezi s članom 19 Konvencije (Samostalni život i uključenost u zajednicu), koje je sprovelo Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG).

Učesnici istraživanja su naglasili da je zakonodavstvo unaprijeđeno, odnosno da postoje garancije u većini oblasti života, te da je tema samostalnog života zastupljenija, pa samim tim uočljiva veća vidljivost, odnosno zastupljenost i aktivnost OSI, naročito OOSI koje inače smatraju najzaslužnijim za pomake i koje su, kako kažu predstavnici OOSI, „jedine brinule o OSI tokom pandemije virusa COVID19“.

Sistem podrške za život u zajednici opisan je kao neizvjestan, a mogućnosti za samostalan život OSI ograničene. Kao odgovorne za takvu situaciju su, prije svega, pronalazili u institucijama socijalne i dječje zaštite i lokalnoj samoupravi, odnosno državi, pa čak i u svjetskim okvirima, ali u jednom dijelu i samim OSI za koje smatraju da treba da u većoj mjeri zahtijevaju ostvarenje svojih prava. Stoga, odgovornost smatraju podijeljenom, ali s većim akcentom na tome da je država u obavezi da obezbjedi jednake uslove za sve jer je glavna odgovornost na onome „ko uređuje odnose u društvu“.

Kao dodatan problem u praksi su naveli taj što je npr. neke OSI ne raspolažu samostalno svojim novcem već to čine članovi njihovih porodica, a to negativno utiče na njihovo samopouzdanje i upravljanje svojim životom. Akcentovali su da porodice s članovima OSI treba ojačati, naročito u dijelu „puštanja“ djeteta da vodi svoj život, ali i razvoja usluga podrške za roditelje.

Takođe, istraživanje je pokazalo da se prepreke s kojima se suočavaju OSI mogu podijeliti na one zasnovane na stavovima i predrasudama bilo same porodice, ili zajednice, pa samim tim uslovljena neosnaženosti OSI, te neadekvatna podrška ili potpuni izostanak podrške do onih koje se odnose na prepreke u okruženju, informacijama i komunikacijma, zatim ostvarivanju prava, neadekvatnom životnom standardu i na kraju, ali ne manje važno, nerazvijenim uslugama, odnosno nedovoljnom broju i obuhvatu istih. „Usluge nisu prepoznate dovoljno, nisu razvijene, a i one koje egzistiraju nisu inovirane“ – navode u jednoj LSU.

Kada je trebalo definisati samostalni život OSI i uključenost u zajednicu, jedan od zanimljivih i važnih odgovora odnosio se na to da samostalni život ispitanici vide kao proces življenja i starenja izvan ustanova. Takođe, rezultati upitnika pokazuju da 44,2% ispitanika smatra da OSI u Crnoj Gori NEMAJU adekvatne preduslove i uslove za samostalni život i uključenost u zajednicu, dok 37,2% smatra da takve uslove UGLAVNOM nemaju. Kada je riječ o ključnim preprekama s kojima se OSI suočavaju, najčešće su nabrajane: životni standard, odnosno slaba finansijska situacija OSI (62,8%), fizičke prepreke (46,5%), stavovi sredine (44,2%) i nedostatak podrške od strane zajednice (41,9%). Ono što se vidi kao napredak u odnosu na raniji period je taj što OSI i članovi njihoih porodica u mnogo većem procentu vide odgovornost institucija za položaj OSI u državi, a ne NVO sektor kako je slučaj bio ranije.

Cilj ovog istraživanja je bio da se napravi osvrt na aktivnosti preduzete u periodu od avgusta 2017. radi primjene preporuka Komiteta. Ova aktivnost je obuhvatala desk istraživanje, fokus grupe s OSI i OOSI i predstavnicima lokalnih institucija, upitnik s OSI i roditeljima, odnosno drugim članovima porodica djece s invaliditetom, kao i punoteljnih OSI kojima je oduzeta poslovna sposobnost, ili nad kojima je produženo roditeljsko pravo i najzad, intervjue s predstavnicima institucija. Na kraju analize su navedeni predlozi za poboljšanje stanja u odnosu na primjenu člana 19 Konvencije UN o pavima OSI koje su ponudili učesnici istraživanja ili koji su se mogli konstatovati na osnovu sistematizovanih podataka.

Istraživanje je sprovedeno kao aktivnost projekta PonOSIti, ravnopravni, uključeni! koje je UMHCG realizovalo uz finansijsku podršku Ministarstva rada i socijalnog staranja posredtvom Konkursa za NVO u 2019. 

Rezultate istraživanja možete pronaći na sajtu UMHCG na linku: Publikacije, u potkategoriji Istraživanja.

Centar za zaštitu potrošača (CEZAP) je zabrinut zbog saznanja da je Ministarstvo ekonomije, pod okriljem tajnosti i bez konsultacija, donijelo izmjene Pravilnika o listi proizvoda, načinu isticanja i vrsti objekata u kojima se ističu obavještenja o robi na Brajevom pismu. Iz CEZAP-a su kazali da se resorno ministarstvo nije konsultovalo sa predstavnicima te nevladine organizacije, Savezom slijepih Crne Gore i ostalim zainteresovanim subjektima, kao i da ih zabrinjava način donošenja novog pravilnika 6. marta, kao i njegova sadržina.

Naime, 24. februara Ministarstvo ekonomije je donijelo rješenje o formiranju radne grupe za izradu pravilnika. Za člana ove radne grupe imenovana je predsjednica CEZAP-a Olga Nikčević navodi se u saopštenju, prenosi Mina biznis.

Ta radna grupa se, kako su dodali, nije sastala nijednom od osnivanja, niti je vođena transparentna rasprava u cilju nalaženja rješenja i unapređenja samog pravilnika.

Izvor: Dan

Milioni koje poslodavci koji ne zapošljavanju osobe s invaliditetom godinama plaćaju na ime “penala”, najmanje su koristili osobama s invaliditetom.

Praksa i dalje Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom (OSI) ne prepoznaje kao posebno pravno lice, a nije izvjesno i kada će i u kojoj formi biti usvojene Izmjene i dopune zakona za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje OSI.

To je Vijestima kazala Marina Vujačić iz Udruženja mladih sa hendikepom (UMHCG), govoreći o decenijskom odnosu i propisima za zapošljavanje, kao jednom od načina borbe protiv socijalne izolacije OSI.

“Dugogodišnja negodovanja organizacija OSI oko statusa Fonda i višemilionskog nenamjenskog trošenja sredstava posebno do 2014. ni dalje nisu ozbiljno razmatrana, nije prihvaćen osnovni zahtjev predstavnika Radne grupe da se osnuje Fond kao posebno pravno lice, kako bi se omogućilo adekvatnije planiranje, potrošnja, ali i kontrola utroška sredstava i potpunije ispunjavala svrha Zakona”, rekla je ona.

Kad će izmjene zakona?

Izmjene i dopune zakona, podsjeća Vujačić, planirane su još 2016, u IV kvartalu. U III kvartalu ove godine, trebalo je da bude utvrđen novi Predloga zakona.

“Ostalo je još desetak dana, i dalje je neizvjesno kada će zakon biti donijet i u kojoj formi”, kazala je Vujačić

Zakon propisuje osnivanje Fonda za profesionalnu rehabilitaciju, ali za Fond se, prema njenim riječima, u praksi godinama ne vodi poseban račun, pa se sredstva uplaćena za namjene OSI troše i u druge svrhe.

“U Zakonu se navodi da je Fond poseban račun budžeta Crne Gore, da je smješten u Zavodu za zapošljavanje (ZZZCG), kao organizaciona jedinica, što nije slučaj u praksi. Sredstva namijenjena doprinosima za zapošljavanje prikazana su u godišnjim Zakonima o budžetu na prihodovnoj strani, odnosno projekciji budžeta u okviru organizacionog koda Ostali doprinosi. Na rashodovnoj strani ZZZ tek od 2014. opredjeljuje se dio sredstava namijenjena Programu: Fond za profesionalnu rehabilitaciju, dok su se prethodno sredstva trošila iz objedinjenog budžeta mjera aktivne politike zapošljavanja, iako su milioni uplaćivani na račun posebnih doprinosa za zapošljavanje OSI”, kazala je ona.

Tako je, podsjeća Vujačić, za period 2009. do 2018. za posebne doprinose za zapošljavanje uplaćeno preko 70 miliona eura (73.312.701,45), dok je zaključno sa 2018. za mjere profesionalne rehabilitacije i zapošljavanja OSI utrošeno svega 19,5 miliona (19.507.380,44).

“Ostatak (53.805.321,01) utrošen je nenamjenski za ‘deficit budžeta’, kako su odgovarali iz Ministarstva finansija”, kazala je ona, dodajući da o lošem planiranju sredstava za mjere profesionalne rehabilitacije govori i to što je prošle i ove godine rađen rebalans budžeta, kako bi dodatna sredstva bila izdvojena za mjere profesionalne rehabilitacije zbog povećanja broja zahtjeva. “Uglavnom za subvencijama zarade zaposlenih OSI, čemu su u najvećoj mjeri doprinijeli projekti grant šema”, rekla je Vujačić.

Podsjeća i da nikad nisu iskorišćene druge mogućnosti za punjenje Fonda - na osnovu budžeta jedinice lokalne samouprave na čijoj teritoriji osoba s invaliditetom ima prebivalište, donacija i pomoći domaćih i stranih pravnih i fizičkih lica...

U Zakonu, dodaje Vujačić, piše i da je za namjensko korišćenje sredstava zadužen Savjet Fonda, ali da on nema nadležnosti da i da prati kako se troši novac - “jer Fond nije posebno pravno lice, i nema javna ovlašćenja”.

Dvije godine kriju analizu

Iz UMHCG podsjećaju da Vlada nikad nije skinula oznaku “interno” sa dokumenta Analiza o mogućnosti izdvajanja Fonda iz ZZZ kao samostalnog pravnog lica, čiji je naručilac Ministarstvo rada i socijalnog staranja. Dokument je usvojen na sjednici 22. februara 2018.

“Bez obzira na zakonsku mogućnost ‘skidanja’ stepena tajnosti to do danas nije učinjeno”, kazala je Vujačić, dodajući i da Radna grupa koja je inicirala izradu tog dokumenta, nikad nije upoznata sa sadržajem analize.

“Jer je Ministarstvo, ili Vlada odlučila da ga učini tajnim”, rekla je ona.

Zbog takvog pristupa, dodaje ona, predstavnici NVO u Radnoj grupi nisu učestvovali u definisanju novog Predloga zakona.

Od izbora do izbora

Podsjetila je i na predizborno obećanje Demokratske partije socijalista (DPS) iz 2016, kada su u dijelu programa o socijalnoj pravdi naveli da će dodatno afirmisati socijalnu inkluziju OSI i ranjivih grupa i “njihovo uključivanje u proces rada i sve sfere javne politike”, te da će, kao jednu od mjera, kroz izmjene zakona, osnovati i Fond za profesionalnu rehabilitaciju.

“Ostaje nepoznato na šta su mislili, imajući u vidu da je DPS sve ove godine od usvajanja zakona još 2008. nesmetano dominantno kreirala politike. Ipak, jasno je da nikakvog novog Fonda, i njegovog osnivanja neće biti makar za vrijeme mandata ove Vlade”, kazala je Vujačić, dodajući da poslije više od deceniju, ostaje “da od neke nove vlasti zavisi dalja sudbina Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju lica sa invaliditetom, pa i samog Fonda”.

“Uz možda nove godine pregovora, trošenja, zagovaranja i rada ispočetka”, kaže ona.

U Crnoj Gori, prema podacima Monstata iz 2011, živi oko 11 odsto, odnosno preko 60.000 lica s invaliditetom.

Izvor: portal Vijesti