ponedeljak, 04 septembar 2023 11:39

VLADA CRNE GORE HITNO DA PRISTUPI IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O NEVLADINIM ORGANIZACIJAMA

Written by

Zabrinjava dugogodišnja praksa i način primjene Zakona o nevladinim organizacijama, posebno u dijelu finansiranja projekata i programa nevladinih organizacija u oblasttima od javnog interesa, ali i nezainteresovanost Vlade Crne Gore (svih dosadašnjih sastava) da pristupi izmjenama i dopunama ovog zakonskog rješenja. Tako, već godinama, reprezentativne i autentične organizacije osoba s invaliditetom ostaju bez finansijske podrške za realizaciju svojih ideja, iako ove organizacije najčešće imaju višestruke uloge u crnogorskom društvu: od javnog zagovaranja i kampanja podizanja svijesti, do praćenja rada organa vlasti u dijelu prava osoba s invaliditetom (ili određenih specifičnih ciljnih grupa, kao što su djeca s invaliditetom, žene s invaliditetom, osobe s određenim vrstama oštećenja ili kao što je slučaj s Udruženjem mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) koje je tzv. cross-disability organizacija, dakle zastupa osobe sa svim vrstama oštećenja, odnosno osobe s invaliditetom u najširem smislu) pa sve do učešća u procesima donošenja odluka: kreiranju javnih politika, sprovođenja istraživanja, izrade analiza i izvještaja, do pružanja usluga korisnicima i rada s ostalim ciljnim grupama u segmentu edukacija i podizanja kapaciteta, kako samih osoba s invaliditetom, tako i onih koji rade ili su nadležni za politike u oblasti invaliditeta, često preuzimajući i uloge organa državne uprave i drugih institucija zbog njihovog nepotpunog, nedovoljnog ili nekada skoro nikakvog rada, i na kraju i zapošljavanja osoba s invaliditetom. Dakle, ove organizacije nekada imaju više uloga nego sve druge organizacije civilnog društva, i više nego država koja je dužna garantovati i primjenjivati, odnosno poštovati sva prava i standarde u ovoj oblasti.  Sve navedeno su imale na umu Ujedinjene nacije prilikom usvajanja Konvencije o pravima osoba s invaliditetom, definišući i obavezu države u dijelu podrške reprezentativnim organizacijama osoba s invaliditetom, čije je razmjere i opseg pojasnio Komitet UN o pravima osoba s invaliditetom kada je razvio Opšti komentar broj 7 - Učešće osoba s invaliditetom i organizacija osoba s invaliditetom u sprovođenju i praćenju Konvencije

Naime, još od početka primjene novog Zakona o nevladinim organizacijama, usvojenog 2017, ukazujemo na brojne nedostatke, kako u legislativnim rješenjima, tako i u njegovoj primjeni u praksi. Nekoliko važnih odredbi ovog Zakona smo kritikovali i dok je bio u formi Nacrta, dok smo, u istoj toj fazi, prema nekima bili vrlo skeptični. Ovo ne znači da ovo zakonsko rješenje nema dobrih odredbi, ali da bi one zaživjele u praksi neophodan je adekvatan, transparentan, nepristrastan i profesionalan odnos prema nevladinim organizacijama, od strane Vlade Crne Gore i organa u njenom sastavu, koji su i nadležni za njegovu primjenu. 

Otkada se raspisuju konkrusi za finansiranje projekata i programa nevladinih organizacija, sa ciljem njihovog doprinosa sprovođenju javnih politika - što je osnovni razlog zbog kojeg se Vlada Crne Gore opredijelila da finansijski podržava rad nevladinih organizacija - isti nijedne godine nijesu raspisani na vrijeme, a 2017. nikako jer nijesu, istovremeno sa Zakonom, pripremljena podzakonska akta, koja su preduslov potpune primjene Zakona

Tako je rijedak primjer da bilo koje ministarstvo konkurs raspiše do 1. marta tekuće godine, a posebno je sporno i to što nije definisan rok u kojem su ministarstva dužna donijeti odluku o finansiranju projekata i programa NVO u oblastima u kojima se raspisuju konkursi. Tako, godinama unazad, odluke se donose čak i u decembru, što znači da se projekti sprovode godinu nakon njihovog planiranja i nekada i nakon isteka određenih javnih politika na koje se ti projekti i odnose - kada je riječ na primjer o nekoj strategiji, akcionom planu ili programu koji su vremesnki oročeni. Postoje i primjeri ministarstava koji odluku nijesu donijeli ni više od tri godine nakon raspisanog konkursa. 

Nadalje, ono što nas posebno zabrinjava kao reprezentativnu organizaciju osoba s invaliditetom jeste raspodjela sredstava u oblasti zaštite lica sa invaliditetom (kako je definisana Zakonom, kao oblast koja je svake godine prioritetna) a taj trend je iz godine u godinu sve lošiji. Naime, tadašnja struktura Vlade nije prihvatila prijedloge kriterijuma koje smo dostavili, a kojima je trebalo adekvatno urediti uslove pod kojima neka organizacija može dobiti projekat u ovoj oblasti. Da smo bili u pravu sa tadašnjim prijedlozima, potvrđuju i Zaključna razmatranja Komiteta UN o pravima osoba s invaliditetom, upućena Crnoj Gori u septembru 2017, a u vezi s odredbama člana 4.3. i 33.3. Konvencije. Komitet je, inače, u prethodno pomenutom Opštem komentaru broj 7, napravio razliku između organizacija osoba s invaliditetom, organizacija za osobe s invaliditetom i drugih organizacija civilnog društva koje mogu doprinositi položaju osoba s invaliditetom, ali ove posljednje ne mogu biti reprezentativne. Takođe, samo neke organizacije za osobe s invaliditetom mogu biti reprezentativne, ukoliko je, na primjer, riječ o udruženjima roditelja koja zastupaju interese djece s invaliditetom (što je termin usklađen s duhom Konvencije i pristupom zasnovanim na modelu ljudskih prava). Dakle, kad kažemo djece s invaliditetom mislimo na maloljetne osobe, dok je svako sa napunjenih 18 godina, ne samo punoljetan, nego treba da upravlja sopstvenim životom, u skladu s individualnim potencijalima, i naravno podrškom za donošenje odluka, ukoliko je ona potrebna, a ne zamjenskim odlučivanjem, kakvo je, za neke kategorije osoba s invaliditetom, još uvijek dominantno u Crnoj Gori, a suprotno je principima ljudskih prava. U tom smislu, dužnost je svih onih koji zastupaju interese djece s invaliditetom da rade na njihovom osamostaljivanju, kako bi ona kada odrastu preuzela aktivne uloge u svojim životima. Da je navedeno moguće potvrđuju i organizacije koje se bave samozastupanjem poput onih koje zastupaju prava i interese osoba s intelektualnim invaliditetom, autizmom i psihosocijalnim invaliditetom. 

S druge strane, da bi neka organizacija bila smatrana organizacijom osoba s invaliditetom, njome treba da rukovode same osobe s invaliditetom, da ima zapošljene ili aktiviste koji su osobe s invaliditetom i da u upravnim organima bude više od 50% osoba s invaliditetom. U tom smislu, nijedna organizacija, šta god u statutu navela kao ciljeve i oblasti djelovanja, ako ne ispunjava ove kriterijume, ne može se smatrati organizacijom osoba s invaliditetom.  

Međutim, na osnovu mnogobrojnih odluka o finansiranju projekata i programa NVO, u ovoj oblasti, ali i srodnim poput: oblasti rodne ravnopravnosti, zaštite od nasilja, borbe protiv bolesti zavisnosti, LGBTIQ zajednice, Roma i Egipćana i, u krajnjem, ali ne i konačno, u oblasti zaštite starijih, finansiraju se projekti nevladinih organizacija sa spornim kredibilitetom, modelima pristupa i odnosu prema fenomenu ljudskih prava, i načinu djelovanja, uopšte, a koje navedene oblasti vide najčešće kao izvor zarade, a ne istinsku želju da unaprijede položaj ugroženih pojedinaca i grupa jer da bi to mogli činiti neophodni su brojni preduslovi, nikako samo umijeće pisanja, preuzimanja ili kopiranja dobrih projekata i ideja. Jedan, nikako ne i jedini važan preduslov je adekvatan odnos prema ciljnim grupama, a ne nerijetko omalovažavajući i diskriminatoran što je čak bilo očigledno i iz samih naziva podržanih projekata. 

Koliko je problematično neprihvatanje kriterijuma koje smo predložili i potpuno pasivan odnos države prema odredbama Konvencije UN o pravima osoba s invaliditetom, jasno je i zbog činjenice da nijedna vlada do sada nije prihvatila inicijativu za usvajanje zakona o statusu organizacija osoba s invaliditetom, koji je prvi put predložio Savez slijepih Crne Gore. Krajem marta ove godine, Generalnom sekretarijatu Vlade, uputili smo Inicijativu za određivanje nadležnosti za pripremu Nacrta zakona o reprezentativnosti organizacija osoba s invaliditetom, kako bi se definisala i pravno uredila reprezentativnost organizacija osoba s invaliditetom, u cilju adekvatnijeg i pravednijeg razvoja i funkcionisanja samih osoba s invaliditetom, pa  i organizacija u kojima djeluju i koje ih predstavljaju. Međutim, na istu do danas nijesmo dobili odgovor. 

Da je riječ o dugogodišnjem, sistemskom problemu, koji urušava rad organizacija osoba s invaliditetom i stavlja ih na margini djelovanja, primoravajući ih na gašenje, i konstantnu borbu za opstanak, ukazali smo čak prilikom prvih odluka, polovinom 2018, iako je u toj godini većina projekata kojima je apliciralo Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) odobrena. Koliko smo principijelno reagovali, govori i činjenica da smo zajedno sa drugim organizacijama - koje djeluju u oblasti zaštite od nasilja nad ženama i nasilja u porodici - jedne godine tražili poništenje odluke, iako je nama baš te godine, projekat bio odobren. Međutim, smatrali smo da organizacije kojima je projekat podržan ne bi smjele biti finansirane iz budžeta, za rad s ovom ciljnom grupom, jer osim što nanose štetu njoj, nanose štetu i državi. 

Pored svega, jedni od rijetkih smo kritikovali činjenicu da se u komisijama za finansiranje projekata i programa NVO koje formiraju ministarstva nalazi po jedan predstavnik/predstavnica NVO jer smo bili, od početka, svjesni činjenice da će se u primjeni desiti suprotno od namjeravane veće transparenstnosti procesa. Naime, komisije biraju nezavisne procjenjivače, sa Liste nezavisnih procjenjivača, pa tako predstavnik/predstavnica NVO može vršiti neprimjereni uticaj ili pristati na postupanja suprotna zakonu i kriterijumima iz zakona, uključujući kriterijume za ocjenjivanje projekata, a što je jednostavno lako zaključiti i kada se uporedi spisak organizacija čiji su projekti podržani i njihova bliskost sa predstavnikom/predstavnicom NVO u Komisiji, iako je ta osoba dužna potpisati izjavu o sprečavanju sukoba interesa. Čak je ove godine jedno ministarstvo poništilo Konkurs zbog činjenice da je predstavnik NVO bio uključen u proces administrativne provjere pristiglih prijava i za organizacije koje su ga podržale u Komisiji, a pritom nije javno navelo da li je protiv navedene osobe podnijelo krivičnu prijavu zbog konflikta interesa u kojem se našla. 

I na kraju, javnosti radi, UMHCG ove godine nije odobren nijedan od tri projekta kojima smo aplicirali kod Ministarstva rada i socijalnog staranja (u oblasti zaštite lica sa invaliditetom, zaštite od nasilja i djece i mladih). Vjerujemo da javnost može suditi o efektima i rezultatima našeg rada, a neka ostane zapisano kako se ovo Ministarstvo i cijela trenutna Vlada odnose prema pravima osoba s invaliditetom, i to nikako samo zbog činjenice da ćemo mi, zbog odbijenih projekata, morati da uskratimo podršku mnogima osobama s invaliditetom i njihovim porodicama, nego zbog ukupnog odnosa prema ovoj populaciji kojih se samo sjete u susret izborima i pozicioniranju u toku pregovora o formiranju vlade. Cijenimo da i u ovom i u svakom drugom ministarstvu ima dobrih kadrova, vrijednih službenika i zaposlenih koji daju svoj ogroman doprinos, ali se osjećaju nemoćno. Međutim, odgovornost za donošenje odluka je na resoru, i nikako se ne mogu kriti iza nezavisnih procjenjivača koji ocjenjuju projekte, jer ukoliko s tim ocjenama nijesu saglasni trebaju i javno govoriti o tome, kako bi se konačno uveo red u ovoj oblasti, iako je posljednjih godina nevladin sektor kao i cijelo društvo, nažalost nesređen, a ne ispred društva.

U konkretnom, zbog navedene situacije UMHCG je primorano da u narednom periodu odbije svaki novi zahtjev centara za socijalni rad, da se posredstvom naše organizacije, kao licenciranog pružaoca usluge personalne asistencije, obezbijedi ova usluga, što smo do sada prihvatali, po svakom zahtjevu, koj je usklađen sa Zakonom o socijalnoj i dječjoj zaštiti i važečim standardima. Međutim, kako je zakonska obaveza da na 10 korisnika imamo jedno stručnog radnika, a pritom država ne finansira zapošljavanje stručnih radnika, nijesmo u mogućnosti zaposliti novi kadar kako bismo obezbijedili pružanje usluge i za nove korisnike, odnosno za veći broj od 10. O tome ćemo obavijestiti i Ministarstvo i sve centre koji nam se budu obraćali u narednom periodu, uz očekivanje da je Ministarstvo navedeno imalo u vidu prilikom donošenja Odluke kako ne bi ugrozilo potencijalne nove korisnike prava na uslugu personalne asistencije. 

Ukoliko naredna Vlada ne bude pristupila ozbiljno i temeljno navedenom problemu, to će značiti da i njoj savršeno odrgovara ovakvo stanje i status quo.

Na kraju, kao motiv za razmišljanje, dijelimo jedan komentar koji smo dali u junu 2018, prilikom objavljivanja prvih odluka. 

Svi diskriminišu osobe s invaliditetom, ali kad su konkursi, svi se bave zaštitom od diskriminacije. Svi se bave zapošljavanjem OSI, ali kad dobiju projekat onda zovu druge da im nađu ciljnu grupu. I tako, iz godine u godinu, brojne NVO vide vrlo plodno tlo za projekte u oblasti prava OSI, a institucije, umjesto da jačaju kapacitete OSI, što im je obaveza, one tolerišu i podržavaju, pa time i razvijaju ovakvu praksu. Dugo raspravljasmo zašto je potreban zakon o statusu organizacija osoba s invaliditetom. Tada i brojne partnerske NVO rekoše da tražimo poseban status, nešto dodatno, neopravdano. Na to „neopravdano" Komitet za prava OSI ukaza državi jer OSI i OOSI nemaju jednak položaj, iste uslove i izjednačene mogućnosti s osobama bez invaliditeta. Zato većina OSI NVO koristi kao mehanizam jačanja sopstvenih kapaciteta i za taj proces su potrebne godine - one iste godine propuštene zbog nejednakih uslova u formalnom obrazovanju, dok druge NVO dođu do cilja preskačući OSI koje su ostale tamo negdje ispred prepreka. Zato, samostalnost i sloboda osoba s invaliditetom će se desiti onog dana kada budemo, jednako s drugima, mogli na ulici, u škole, na posao, na stadion, u restoran i kafanu, u teretanu, u banku, u prodavnicu, u bilo koji objekat i na bilo kojoj javnoj površini, u bilo kojem, odnosno svakom prevoznom sredstvu, kada budemo mogli koristiti sve javne usluge, kada znakovni jezik bude priznat kao jezik u službenoj upotrebi i kada se bude omogućilo i obrazovanje na znakovnom jeziku... kada nam se prava na isti način budu garantovala kao drugima, kada se bude razumio princip razumnih adaptacija, afirmativne akcije, kada se bude znalo šta znači univerzalni dizajn, kako se rješava pitanje sistemske diskriminacije, kada jednog poslanika ne bude sramota i javno reći: „I ja sam osoba s invaliditetom i borim se za NAŠA prava", a ne „Ja vas razumijem, i razumijem vašu borbu". Sloboda će biti kada budemo imali iste mogućnosti za obrazovanje i sticanje znanja, kada budemo zapošljavani zato što imamo kapacitete, a ne samo zato što drugi imaju beneficije našim zapošljavanjem, kada se nađemo i na čelu nekog ministarstva, i Vlade, i u parlamentu.... Sloboda će biti za nas onda kada budemo mogli živjeti bez prepreka - u stavovima drugih, u administraciji, u lošim zakonskim rješenjima...“ (Stav Marine Vujačić)

Pročitano 797 put(a)

Back to top