Željko

Željko

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) započinje realizaciju projekta za bolju inkluziju i učešće osoba s invaliditetom u programima Ujedinjenih nacija u Crnoj Gori u saradnji s partnerima: Savez slijepih Crne Gore (SSCG), Inicijativa mladih s invaliditetom Boke, Naconalna asocijacija roditelja, djece i omladine sa smetnjama u razvoju Crne Gore (NARDOS), Savez udruženja roditelja djece i omladine sa teškoćama u razvoju „Naša Inicijativa“, Savez udruženja paraplegičara Crne Gore i Nacionalno udruženje osoba sa intelektualnim smetnjama „Samozastupnici“

Projekat predstavlja dio dvogodišnje inicijative ,,Unaprjeđenje inkluzije djece s invaliditetom i odraslih sa invaliditetom u Crnoj Gori” koju finansira Partnerstvo Ujedinjenih nacija za prava osoba sa invaliditetom (UNPRPD) a realizuju UNICEF, UNDP i Kancelarija rezidentnog koordinatora Ujedinjenih nacija u Crnoj Gori. 


Projekat će se sprovoditi četiri mjeseca, od 18. novembra 2022. do 18. marta 2023.

Ovo nije prvi put da su istraživači radili na pomoći za mobilnost zasnovanu na razmišljanju, ali ova nova verzija ima nekoliko prednosti u odnosu na svoje prethodnike.

Tetraplegija, poznata i kao kvadriplegija, ili odsustvo motoričke funkcije u cijelom tijelu od vrata nadolje, nastaje kada nešto, obično uzrokovano traumatskompovredaom, ali ne uvijek, poremeti vezu između mozga i nervnog sistema. Bez te ključne veze s udovima, mozak više ne može da kaže udovima kako da se kreću, ostavljajući malu ili nikakvu kontrolu nad tim šta tijelo radi ili ne radi u bilo kom trenutku.

Ali istraživači s Univerziteta Teksas u Ostinu razvili su prilično zgodno rješenje. Mozak osobe s tetraplegijom, možda, neće moći da komunicira sa svojim nogama kako bi ih pomjerio, ali bi uskoro mogao da razgovara direktno sa svojim invalidskim kolicima.

„Invalidska kolica koja se kontrolišu umom su intrigantno rješenje za asistenciju mobilnosti koje se može primijeniti i u potpunoj paralizi“, stoji u radu naučnika s detaljima o postignutim rezultatima.

A u razvoju dostojnom naučno-fantastičnog blokbastera, tim je upravo to i uradio.

„Demonstriraciju smo uradili uz pomoć tri osobe i pokazali da mogu da budu obučene da upravljaju neinvazivnim invalidskim kolicima, koja se kontrolišu samostalnim tempom i izvršavaju složene navigacione zadatke“, objašnjavaju autori.

Ovo nije prvi put da su istraživači radili na pomoći za mobilnost zasnovanu na razmišljanju, ali ova nova verzija ima nekoliko prednosti u odnosu na svoje prethodnike.

„Većina prethodnih projekata, na primjer, bila je „ograničena na evaluaciju u jednoj sesiji sa sposobnim korisnicima“, primjećuju autori, s interfejsima mozak-mašina (BMI) koji se oslanjaju na registrovanje reakcija korisnika na stimuluse.

Nasuprot tome, ova kolica kontrolisana umom su zapravo testirali ljudi za koje su i dizajnirana. To je definitivno prednost kada istražujete prikladnost izuma za određenu svrhu, i kada se oslanjate na kombinaciju robotske inteligencije i moždane aktivnosti specifične za kretanje.

I ovo posljednje je važno, bar ako želite da radite bilo šta drugo dok se krećete u svojim futurističkim tele-kolicima: to znači da korisnici mogu da razmišljaju o drugim stvarima, ili da razgovaraju, ili da se dosađuju ili umore.

Dakle, korisnici su obučeni da pomjeraju stolicu zamišljajući kako pomjeraju ruke i noge. To može da zvuči čudno, jer je tetraplegija zapravo onemogućava da se to uradi, ali zapamtite, to nije zato što mozak ne šalje ove poruke, već se one gube na putu.

Uređaj koji bi mogao da očita aktivnost mozga, recimo, EEG koji se nosi kao kapa opremljena elektrodama, i dalje bi mogao da pokupi te signale i pošalje ih da se tumače kao komande pokreta.

Dodajte ovome seriju senzora pričvršćenih za invalidska kolica, plus odličan softver koji bi mogao da prevede ono što vide u informacije o životnoj sredini, neka vrsta zaštite od kvara kolica koja pokušavaju da udare u zid samo zato što je korisnik pomislio „skrenite desno“. Imate potpuno operativna invalidska kolica koja kontroliše um.

„To funkcioniše kao jahanje konja“, rekao je Hoze del R. Milan, profesor na odsjeku za elektrotehniku i računarsku tehniku, koji je vodio projekat, u izjavi.

On objašnjava to na sljedeći način:

„Jahač može da kaže konju da skrene lijevo ili da prođe kroz kapiju. Ali konj će na kraju morati da smisli optimalan način da izvrši te komande“.

Na pitanje da li će se ovakva invalidska kolica uskoro naći na tržištu, naučnici kažu da postoji nekoliko razloga za optimizam.

Prvo, ne zahtijeva nikakve invazivne procedure, samo kapu i priručnik za obuku, i zahvaljujući nedavnom razvoju istih istraživačkih grupa, koristi EEG elektrode koje su posebno dizajnirane da se koriste duže vrijeme bez potrebe za zamjenom. Pored toga, kolica su testirana u pretrpanom, prirodnom okruženju, tako da kretanje u stvarnim životnim situacijama ne bi trebalo da bude previše teško.

„Pokazali smo da ljudi koji će zapravo biti krajnji korisnici ovih vrsta uređaja mogu da se kreću u prirodnom okruženju uz pomoć interfejsa mozak-mašina“, dodao je Milan, koji je, takođe, profesor neurologije na Univerzitetu Teksas u Ostinu.

Ipak, podrazumijeva se da je ovo bila veoma mala studija: samo tri osobe, od kojih jedna nije uspjela da postigne ono što autori nazivaju „visoke navigacione performanse“. Sva trojica su bili pacijenti s povredom kičmene moždine, što ograničava generalizaciju rezultata na svakoga s drugačijim kliničkim profilom.

Izvor: Portal Vijesti

Pripremio: Ivan Čović

Potraga za izlazom iz birokratskog lavirinta posebno je teška za građane s invaliditetom. Zapravo, traženje najjednostavnije institucionalne usluge za njih može biti veliki izazov, a upravo je na institucijama da to promijene.

Pitanje prava osoba s invaliditetom je pitanje ljudskih prava, što znači da se ne smiju tretirati kao oni koji imaju „posebne potrebe", već da se moraju tretirati kao i ostali građani. Bosna i Hercegovina se ratifikacijom Konvencije Ujedinjenih nacija o pravima osoba s invaliditetom obavezala da će zakonski omogućiti institucionalnu jednakost ove populacije.

Na to su napomenuli u Instituciji ombudsmana za ljudska prava Bosne i Hercegovine. Uprkos tome, kako su istakli, neprilagođenost institucija još postoji, što za posljedicu ima nemogućnost ostvarivanja drugih prava. Riječ je o diskriminaciji koja predstavlja kršenje ustava i zakona.

„Prilagođenost javnih institucija osoba s invaliditetom je pitanje pristupačnosti, a pristupačnost je ključni uslov ostvarivanja drugih prava osoba s invaliditetom. Upravo u ovom aspektu postoje problemi osoba s invaliditetom. Problemi se dodatno usložnjavaju u odnosu na vrstu invaliditeta, pa se tako osobe s oštećenjem vida više susreću s arhitektonskim barijerama, osobe s oštećenjem sluha susreću se s komunikacijskim preprekama, ali je suština da su sve osobe s invaliditetom suočene s nepristupačnim institucijama, ali i javnim prostorima općenito", naglasili su u Instituciji ombudsmana za ljudska prava.

Njihova je ocjena da institucije nisu dovoljne pristupačne, što su naveli i u izvještaju o ovom pitanju u radu zakonodavnih tijela. Komitet UN je prije nekoliko godina ukazao da Bosna i Hercegovina nema sveobuhvatnu strategiju pristupačnosti, kao ni zakone s učinkovitim sankcijama zbog kršenja prava osoba s invaliditetom. Zamjerka je i to što im nisu prilagođeni ni elektronski mediji. Situacija je ostala nepromijenjena.

U Instituciji ombudsmana su kao ključnim ocijenili to da se institucije lokalne vlasti prilagode osobama s invaliditetom.

„Od ključne je važnosti da javne institucije na lokalnom nivou, kroz koje se ostvaruje najviše prava, ali i druge institucije otklone arhitektonske barijere, prilagode informisanje i pruže dodatnu pomoć osobama s invaliditetom", naglasili su.

Uslov za članstvo u Evropsku uniju (EU)

Jedan od uslova da Bosna i Hercegovina postane članicom Evropske unije jeste socijalna uključenost koja podrazumijeva i:

* Modernizaciju sistema socijalne zaštite, prvenstveno za porodice s djecom, penzionere i osobe s invaliditetom;
*  Pristup zdravstvenoj zaštiti održavanjem osnovnih zdravstvenih usluga svim građanima;
* Unaprjeđenje planiranja budžeta u svim agencijama zaduženim za društvenu koheziju, osiguravanjem minimalnog nivoa prihoda za ugrožene kategorije stanovništva.

EU je u u Bosni i Hercegovini trenutno posvećena unaprjeđenju životnih uslova najugroženijim kategorijama stanovništva, među kojima su i osobe s invaliditetom. Bivši šef Delegacije EU Lars Gunar Vigemark (Lars-Gunnar Wigemark) je i prije nego što će Unija dati mišljenje o aplikaciji Bosne i Hercegovine za članstvo u EU istakao da će pitanje najugroženijih kategorija stanovništva biti jedno od ključnih.

I u ovogodišnjem Izvještaju Evropske komisije je navedeno da su osobe s invaliditetom i dalje među najugroženijima, što se ogleda i u pitanju (ne)pristupačnosti institucija. Bosni i Hercegovini su date konkretne preporuke po ovom pitanju.

„Država treba da pređe sa pristupa zasnovanog na statusu (prioritet imaju ratni veterani i civilne žrtve rata) na pristup zasnovan na potrebama s jedinstvenom definicijom invaliditeta i usklađenim kriterijima za invaliditet, pravima i standardima socijalne zaštite širom zemlje. Vijeće za osobe s invaliditetom treba dalje da se angažuje u svim relevantnim procesima. Vlasti moraju poboljšati prikupljanje podataka, uključujući rodno razvrstane podatke", obrazložili su u Evropskoj komisiji.

Postoje pomaci u ostvarivanju pristupačnosti institucija osobama s invaliditetom, ali oni nisu dovoljni kako bi ova populacija zaista bila jednaka s ostalim kategorijama stanovništva.

Izvor: Portal Klix.ba

Pripremio: Ivan Čović

Malo je, uostalom, onih država koje proaktivno, pa čak ni na inicijativu građanki i građana, informišu i edukuju svoje građanke i građane o njihovim pravima, načinima ostvarivanja prava i njihove zaštite.

Kao društvo smo prilično utihnuli kada su u pitanju ljudska prava i borba protiv svih oblika diskriminacije. Nažalost, brojni su uzroci takvih ishoda i svakako se to “utihnuće” nije desilo tek u 2022. ili 2021, već se, čini mi se, počelo dešavati od 2015, kao ništa drugo, kontinuirano, sistemski i planski.

Aktivisti za ljudska prava i građanski aktivisti nikada više nijesu bili potrebni, a nikada manje nijesu bili cijenjeni, kao sada. Nikada nijesu bili ni tiši i manje zastupljeni u javnosti. I aktivisti za ljudska prava i građanski aktivisti se odmah proglašavaju državnim neprijateljima i stranim plaćenicima, kada se „usude” kritikovati i biti dosljedni i principijelni.

Uostalom, efekti i „rezultati” takvih djelovanja sve se više osjećaju u svakodnevnom životu.

Kako neku građanku i građanina možemo zainteresovati pričom o ljudskim pravima, kada mnogi, i sve više njih, nemaju ni osnovnih uslova za život, niti prihoda za elementarne ljudske i životne potrebe?!

Često govorim da je naša obaveza da kritikujemo, da tražimo više, bolje i drugačije, da ne odustajemo i, ukoliko imamo rješenja, da i njih predlažemo. Ali nijesmo dužni imati rješenja i ne smijemo potpasti pod uticaj da to nužno radimo ili da se pravdamo ukoliko ih nemamo. Za to kao poreski obveznici, plaćamo rad institucija i zaposlene u njima.

„Skoro sam s kolegom bila na jednom sastanku u državnoj upravi, na kojem nam je predstavnica te institucije rekla da pokušavaju izvršiti pritisak na nevladine organizacije (NVO). Na komentar kolege da jedan državni organ ne bi smio vršiti pritisak na NVO odgovorila je „A kako oni vrše pritisak na nas?”

To vam je kao da neko građanke, građane i medije pita otkud im pravo da traže informacije i da postavljaju pitanja, a upravo to je pravo i uostalom obaveza i jednih i drugih.

Šta bismo bili kao ljudska bića ako ne bismo disali za ljudska prava?

Država, kao aparat, zatvoren je sistem i ponaša se nerijetko autoritativno, a ne kao servis građanki i građana. Međutim, nepristajanje je, takođe, naša obaveza, posebno ukoliko poštujemo osnovne obaveze, koje smo dužni poštovati kao pripadnici ljudskog roda, kojima pripadaju ljudska prava. Ovo pod uslovom da hoćemo da se nazivamo građankama i građanima i da se ponašamo u tom duhu.

Kome su nekada i u kojem društvu institucije „na tacni” donijele prava? Malo je, uostalom, onih država koje proaktivno, pa čak ni na inicijativu građanki i građana, informišu i edukuju svoje građanke i građane o njihovim pravima, načinima ostvarivanja prava i njihove zaštite.

Važno je ovdje podsjetiti da su u Americi, u drugoj polovini šezdesetih godina prošlog vijeka, krenuli građanski protesti za prava osoba s invaliditetom i usvajanje Zakona o Amerikancima s invaliditetom. Ti protesti rezultirali su i stvaranjem prvih pokreta za samostalni život, prvo u Kaliforniji, a potom i u ostalim djelovima Amerike i, nekoliko godina kasnije, i u Evropi. Paradigma promjene pristupa prema osobama s invaliditetom, kao bespomoćnima i zavisnima, do nosilaca ljudskih prava i sloboda i dalje traje, a u nekim zemljama svijeta nije ni počela u svojim modernim oblicima. Saznanje da se i dalje u nekim zemljama sprovodi sterilizacija, kako bi se žene s invaliditetom spriječile da imaju potomstvo, samo je jedan od očiglednih i nedvosmislenih primjera.

Međutim, ta borba ni u savremenim društvima nije završena, ona i danas traje i dobija svoje nove forme i ishode. I tada je bila podstaknuta borbama drugih grupacija, koje su ranije počele, kao što su pokreti za prava žena, Afroamerikanaca, anonimnih korisnika alkohola i drugih.

Uostalom, kao što je i poznato, Konvencija Ujedinjenih nacija o pravima osoba s invaliditetom je među posljednjim usvojenim konvencijama. Mnogo godina, pa i decenija ranije, usvojene su: Konvencija o eliminaciji svih oblika diskriminacije prema ženama, Konvencija o pravima djeteta i druge.

Konvencija o pravima osoba s invaliditetom nije, naravno, garantovala nova ili dodatna prava, već je razjasnila obim prava, a državama je propisala obaveze kako da ih garantuju, poštuju i unapređuju. To znači da smo na dugom putu, čiju stazu treba dobro „utabati”, a put činiti što modernijim, kako nijedna osoba ne bi ostala isključena, zapostavljena, zaboravljena i u nemogućnosti da ima produktivan i kvalitetan život.

Izvor: Portal Vijesti

Autorski tekst Marine Vujačić

Pripremio: Ivan Čović

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) će učestvovati na Treningu za koordinatore studentskih kancelarija, koordinatore volonterske podrške i usluga transporta, u okviru projekta Inkluzivno visoko obrazovanje na Zapadnom Balkanu – IDEA (Inclusive tertiary EDucation in the West BalkanS – IDEA)UMHCG je jedan od partnera na ovom projektu, čiji je nosilac Univerzitet POLIS iz Tirane (POLIS University), a partneri su univerziteti i nevladine organizacije iz AlbanijeGrčke, Češke, Irske, Kosova i iz Crne Gore.

Trening će se održati u periodu od 13. do 15. decembra 2022. na Univerzitetu EPOKA u Tirani, Albanija.

Cilj Treninga je da se koordinatori studentskih i volonterskih službi upoznaju s pravima osoba s invaliditetom u svakoj od zemalja obuhvaćenih projektom i da razmijene iskustva, kako bi u budućnosti mogli pružati adekvatnu podršku i motivisati što veći broj mladih s invaliditetom da nastave školovanje. U vezi s navedenim, na treningu će biti riječi o servisima podrške za osobe s invaliditetom u okviru kancelarije koje imaju drugi partneri na projektu, volonterskoj podršci i uslugama transporta.

Ispred UMHCG na treningu će učestvovati Anđela Miličić, koordinatorka Studentske savjetodavne kancelarije i Nemanja Žujović, asistent u radu.

Ovo je samo jedna od aktivnosti u okviru projekta  IDEA, koji je finansijski podržan od strane Evropske komisije kroz Erasmus+ program.


Pripremila: Anđela Miličić

Život osoba s invaliditetom u rezidencijalnim ustanovama je pun ograničenja i diskriminacije, a iza ovih zidova višestruko se krše ljudska prava.

Posebno ugrožena grupa jesu djevojčice i žene koje žive u tim institucijama.

Zahvaljujući organizacijama poput Inicijative za prava osoba sa mentalnim invaliditetom (MDRIS), koja skoro 15 godina sprovodi monitoringe i uspijeva da dođe do svjedočenja korisnica, vidljivost ovog problema se povećava, što je prvi korak u borbi za njihova prava. Oni su ukazivali na to da sam boravak u ustanovama socijalne zaštite predstavlja sistemsko nasilje, gdje su žene i djevojčice nerijetko višestruko diskriminisane.

MDRIS je objavila novi izvještaj o položaju osoba s invaliditetom za vrijeme i nakon pandemije, s posebnim osvrtom na osobe koje žive u domovima za smještaj. Sadržaj izvještaja obuhvata najvažnije oblasti društvenog života, te se bavi pitanjima ostvarivanja neotuđivih i osnovnih ljudskih prava.

Snežana Lazarević iz MDRIS-a, koja je učestvovala u istraživanju, objašnjava koliko je nova okolnost poput koronavirusa dodatno otežala već težak položaj ovih ljudi koji žive u domovima, s posebnim osvrtom na mlade.

U Srbiji postoje različite ustanove za smještaj. Jedno su ustanove za smještaj djece i mladih bez roditeljskog staranja, koji imam deset i za smještaj osoba s invaliditetom, kojih trenutno ima šest. Imaju 16 ustanova za smještaj osoba s invaliditetom, većinom su tamo smještene osobe s intelektualnim invaliditetom.

 

Tokom trajanja pandemije, u ovim ustanovama su se primjenjivale mjere koje su bile znatno strože nego za druge građane

„Mnogo duže su trajale jer u domovima živi veliki broj ljudi u malom prostoru, te se virus mnogo brže širi i veća je opasonst da će se ljudi zaraziti. Međutim, nekako mi se čini da su mere bile isključivo usmerene na pokušaj očuvanja fizičkog zdravlja i zanemarivanje mentalnog. Nije se obraćala pažnja na njihov osećaj isključenosti i zatvorenosti. Oni, inače, žive poprilično siromašnim životom", navodi Lazarević.

Kao posebno problematično Lazarević vidi to što u domovima žive zajedno mladi, djeca, odrasli i stariji ljudi.

„Postoji velika opasnost od nasilja i zlostavljanja kada zajedno žive deca od šest, sedam godina i stariji ljudi od 65 godina, to nikako nije dobro", ističe ona.

Snežana Lazarević objašnjava do kakvih još problema dolazi zato što korisnici pojedinih domova žive u izmiješanim starosnim grupama.

„Zamislite da imate jednu obrazovnu ustanovu koja je istovremeno i vrtić, osnovna škola, srednja škola, fakultet i dom za stare. Dakle, ustanove za odrasle i mlade s invaliditetom su kod nas takve da tamo osim mladih, žive i stariji. Ranije je bila praksa da kada dete postane punoletno, premešta se u neku drugu ustanovu za odrasle. Vremenom se od te prakse odustalo, a s obzirom na to da je izlazak iz doma veoma redak, kako neko odrasta, vremenom ostari i ceo život provede u istoj ustanovi. Tu imate onda i razne organizacione probleme jer su te ustanove inicijalno opremane kao ustanove za djecu i mlade, pa je takav i nameštaj. Postoje ustanove gde odrasla osoba spava u dečijem krevecu. Nisu svi domovi takvi, ali tu postoji mnogo problema kada u jednoj ustanovi žive izmešano mladi i stari", kaže Lazarević.

Tokom pademije jedan od problema bio je i to što djeca s invaliditetom nisu mogla da pohađaju nastavu, već su se zaposleni „snalazili", zbog restriktivnih mjera u domovima.  Lazarević kaže da su tokom pandemije mladi u domovima tretirani kao osobe koje su lišena slobode.

Kako uopšte izgleda život mladih u domovima, od obrazovanja, socijalne brige, ravnopravnosti pred zakonom i koja je verovatnoća izlaska iz institucija Snežana Lazarević kaže:

„Postoje domovi u kojima se deca uopšte ne upisuju u škole, ne idu u vrtiće, njihov život bude vrlo jednoličan. Svodi se na hranjenje, presvlačenje, eventualni izlazak u dvorište i igranje u okviru dnevnog boravka i to veoma utiče na njihov razvoj. Ako nemaju kontakt s ljudima van ustanove, nemaju priliku da nešto nauče i onda nažalost samo propadaju. Postoji očigledna razlika između ustanova za decu bez roditeljskog staranja i ustanova za decu i mlade sa smetnjama u razvoju. Te su ustanove manje, imaju manje korisnika, ali sva deca koja tu žive, bez obzira na to da li imaju intelektualni invaliditet ili ne, idu u škole. Strašna je činjenica da vi zavisite od toga u kom domu završite i kakva je praksa te ustanove. Da li će to dete ostvariti pravo da se obrazuje i stekne veštine za dalji život ili će biti u potpunosti lišeno bilo kakvih aktivnosti", navodi naša sagovornica. 

Još jedan problem je i to što se mladi s invaliditetom koji žive u domovima gotovo ne zapošljavaju, objašnjava naša sagovornica. 

Na koji način je moguće spriječiti da djeca i mladi s invaliditetom uopšte dođu do domova? Snežana Lazarević u tome vidi veliku ulogu države i smatra da je prevencija institucionalizacije veoma važna. 

„Dobra stvar je to što je Srbija početkom ove godine donela strategiju deinstitucionalizacije, država se makar formalno opredelila da će krenuti u tom prvacu", dodaje ona.

Prvo i najvažnije je da moramo da se pozabavimo prevencijom deinstitucionalizacije, smatra Lazarević.

„Kada neko dete ili čovek živi u domu 10, 20 il i 30 godina, u uslovima bez obrazovanja, bez kontakata s drugim ljudima, ne upoznaje život van ustanove, jako je teško takvu osobu izvesti van doma. Mnogo je važno da biološka porodica čim se sazna da dete ima intelektualni invaliditet, dobije podršku koja je neophodna. Često se to dešava po rođenju, još uvek se kod nas bebe smeštaju u domove, iako je po Zakonu o socijalnoj zaštiti zabranjeno smeštanje dece mlađe od tri godine. Jedna od kriznih situacija je kada dete treba da krene u školu, uđe u pubertet ili roditelji ostare, tako da biološka porodica treba da ima intenzivnu podršku kako bi zadržala decu uz sebe. Ukoliko to nije moguće, jer dete nema roditelje, ili oni nemaju kapaciteta da se bave detetom, onda su tu opcije hraniteljskih porodica, da li su to srodničke hraniteljske porodice ili hranitelji, usvojitelji, najvažnije je da se dete razvija i živi u porodičnom okruženju", napominje ona.

Srbija nema visoku stopu institucionalizacije, u domovima živi oko 500 djece, te Lazarević smatra da država može uspješno da ih izmjesti iz domova. Ona ističe da je mnogo lakše spriječiti da neko dospije u dom dok je još dijete. Lazarević napominje da bi država morala da obezbijedi svu vrstu podrške hraniteljskim porodicama koje bi usvojile djecu s intelektualnim invaliditetom.

MDRIS u posljednjem izvještaju analizira postojeća zakonska rješenja, izvještaje državnih organa i ostalih relevantnih, kako domaćih, tako i inostranih organizacija. Cijeli izvještaj možete pročitati na njihovom sajtu, na ovom linku.

Izvor: portal Radio 021

Pripremio: Ivan Čović

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) poziva predstavnike/ce državnih institucija (predstavnike/ce Ministarstva rada i socijalnog staranja, centara za socijalni rad, inspekcije socijalne i dječje zaštite, Uprave policije, tužilaštava, sudova, hitne pomoći), da uzmu učešće na treningu o načinima komunikacije i zaštite žena s invaliditetom s iskustvom nasilja. Trening će se održati u periodu od 21. decembra do 23. decembra 2022. 

O mjestu održavanja treninga svi/e zainteresovani/e će biti blagovremeno informisani/e, a isti će se organizovati u Podgorici.

Svim učesnicima, kojima bude bilo potrebno biće obezbijeđen smještaj.

Edukativni trening ima za cilj unaprjeđenje rada na pravovremenoj prevenciji, edukaciji i zaštiti žrtava i potencijalnih žrtava nasilja.

Sama edukacija će se odnositi na oblike nasilja, s fokusom na porodično i rodno zasnovano nasilje, kao i o samom načinu komunikacije i pružanja usluga i zaštite žena s invaliditetom. Trening o načinima komunikacije i zaštite žena s invaliditetom će trajati tri dana i sprovodiće se za predstavnike/ce državnih institucija za sve tri regije Crne Gore. Edukaciju će voditi eksperti iz oblasti prava osoba s invaliditetom, koji se bave zaštitom od diskriminacije i zaštitom od nasilja. 

Edukativni trening će se zasnivati na principima neformalnog učenja, i pored predavanja, sadržaće i diskusije, prezentacije i različite druge interaktivne metode koje omogućavaju visoku participativnost.

Zainteresovani/e učesnici/ce se mogu prijaviti najkasnije do 19. decembra 2022. do 12.00 časova, dostavljanjem kratke biografije na mejl adresu Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli. s naznakom Prijava za Trening za predstavnike/ce državnih institucija o načinima komunikacije i zaštite žena s invaliditetom. 

Broj mjesta je ograničen, a UMHCG će voditi računa o rodnom aspektu, regionalnoj zastupljenosti, kao i o zanimanju zainteresovanih.

Ova aktivnost sprovodi se u okviru projekta Ćutanje nije opcija! uz finansijsku podršku Ministarstva rada i socijalnog staranja, koji ima za cilj osnaživanje i edukacije o načinu prepoznavanja i mehanizmima zaštite od porodičnog i rodno zasnovanog nasilja nad ženama s invaliditetom. 

utorak, 13 decembar 2022 10:10

Otvorimo sebi put

Težnja ka savršenstvu nas baca u tamnicu iz koje izlazimo ukoliko odlučimo da pobijedimo, nikog drugog nego sebe.

Jednostavno, ritam naše svakodnevnice nas gomilava presijama, brigama i ukorijenjenim strahom od sebe samih, našim nastupom i predstavom. 

U dječjem uzrastu je to trema, koja nas prati, dok se ne osvijestimo i probudimo svoje samopouzdanje.

U godinama kada shvatimo da smo zreli i odrasli volimo da bez truda radimo na sebi. 

Često smo žrtve svog učenja i formiranja naših kvaliteta, pa se u toj masi u kojoj smo okruženi nama bitnijim detaljima života zapitamo ko smo.

Krivac za ovaj izuzetak ne postoji, mada svakako da jedini mi sami možemo pomoći sebi na ovom putovanju, iscijeliti i promijeniti srž.

Vrste paničnih napada, raznih presija i anksioznosti, samo su ometači u našoj svakodnevnici. Postoji mnogo tehnika za savladjivanje straha. 

Na mom putovanju i isceljenju sam probala dosta tehnika koje su mi olakšale i promijenile moje pojavljivanje u svakodnevnici, a ostala najvjernija tehnici afirmisanja.

Tehnika afirmisanja je najzahvalnija tehnika, osim jednostavne izvedbe, možemo je vježbati i na samoj predstavi. Vjera, poštovanje i ljubav prema sebi su glavni pokretači ove tehnike. Potrebno je da afirmacija ,,zahvalna sam sebi’’ ili neka druga pozitivna i ohrabrujuća afirmacija, dođe iz srži srčane čakre, kako bi ona bila istinita i obmotana energijom ljubavi koja će onda odlepršati u svemir i sa ljubavlju se magično manifestovati. Uvijek treba vježbati ovu tehniku i to ne samo kada smo u situaciji kada nam je potrebna snaga, već u svakodnevim prilikama šaljimo impulse pozitivnog iz svjesnog u nesvjesno.  Kod afirmacija je glavna alatka jaka volja, a uz to ide nezaostavna sadašnjost. Umjesto rečenice u budućem vremenu, jasno je izrazimo u sadašnjem obliku jer svaki neuspjeh ili strah od neuspjeha,  moramo preobraziti u sadašnji oblik uspjeha. Panični/anksiozni napadi su posljedica straha od neuspjeha, zato se strah može prevazići uz strpljenje i istinsku volju poteklu iz srca. 

Ovu tehniku možete primijenjivati kada god hoćete da učvrstite sebe i svoju sigurnost u uspjeh. Smatram da je prije religijskog vjerovanja, vjera u sebe potrebnija, kako bi sami mogli da saznamo i osjetimo božje tijelo, ma ko to bio, bez nametnutih uvjerenja u odredjenu religiju.

Tihana Prelević

„Imamo saznanja da se ista politika ne sprovodi prema svima, tako da ima poslodavaca kojima su isplaćeni određeni iznosi, što je svakako dobro za ove poslodavce, ali je neprihvatljivo da Zavod za zapošljavanje Crne Gore (ZZZCG) tako postupa“, kaže Marina Vujačić.

ZZZCG skoro godinu dana kasni s isplatama subvencija poslodavcima koji zapošljavaju osobe s invaliditetom, zbog čega mnogima prijete otkazi, a u toj instituciji odbijaju da odgovore zašto se to dešava. Samo Udruženju mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) Zavod duguje oko 107.000 eura, a direktorica te organizacije Marina Vujačić kaže da se neprihvatljivo dugim kašnjenjem u isplatama subvencija poslodavcima koji zapošljavaju osobe s invaliditetom, „izazvanim potpunom neodgovornošću i neradom Zavoda za zapošljavanje", nanosi direktna šteta osobama s invaliditetom, ali i njihovim poslodavcima, kako trenutnim, tako i potencijalnim.

„Naime, sada već više od 11 mjeseci Zavod kasni u isplatama subvencija, kako zarada, tako i za asistenciju u radu i za opremu i prilagođavanje radnih mjesta. Međutim, imamo saznanja da se ista politika ne sprovodi prema svima, tako da ima poslodavaca kojima su isplaćeni određeni iznosi, što je svakako dobro za te poslodavce, ali je neprihvatljivo da Zavod tako postupa. Na ovaj način sprovodi se negativna kampanja, koja produbljuje i podstiče ionako dominantno negativne stavove o osobama s invaliditetom koje su na tržištu rada, a o tim stavovima je upravo svjedočio i prethodni direktor Zavoda Goran Folić“, kazala je Vujačić.

U Ministarstvu nezainteresovani za primjenu zakona

Prema riječima Marine Vujačić, Ministarstvo rada i socijalnog staranja ne pokazuje nikakav vid interesovanja za praćenje primjene zakona.

„Zbog takvog odnosa nadležnih, kao i više puta do sada, ostajemo sami u borbi za svoja prava. Takođe, nemamo informaciju kada će novi zakon biti usvojen i upućen na dalju proceduru, posebno imajući u vidu da je taj proces odugovlačen godinama i da traje nevjerovatnih sedam godina. Uz sve to, u izbornoj godini i politički nestabilnoj situaciji ostaje neizvjesno do kada će sve ovo trajati, posebno imajući u vidu obimnost dokumentacije i činjenicu da je sigurno potrebno više vremena čak i onima koji bi posvećeno radili ovaj posao, zbog čega je jasno da su pravni postupci jedini mehanizam borbe“, kazala je Vujačić.

Na taj način, kako je dodala, demotivišu se same osobe s invaliditetom jer i nekima od njih kasne zarade od strane poslodavaca, od kojih neki i nijesu u mogućnosti da redovno izvršavaju svoje obaveze prema zaposlenim OSI.

„Dodatno, obeshrabruju se i predstavnici organizacija osoba s invaliditetom da sprovode aktivnosti promocije Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanja lica sa invaliditetom, kako bi podstakli što veći broj poslodavaca da zapošljavaju OSI. Konkretno, našem Udruženju Zavod duguje skoro 107 hiljada eura, a nema ni naznaka kada će ta sredstva biti isplaćena. Zbog toga ćemo, ukoliko nam se sva sredstva ne isplate do kraja godine, podnijeti tužbu protiv Zavoda i tražiti naknadu štete. Svakako, mi smo samo jedan od velikog broja poslodavaca kojima Zavod duguje sredstva, a znamo da ima i onih koji su otkazali ugovore o radu zaposlenim OSI, ili im, jednostavno, nakon isteka ugovora potpisanog na određeno vrijeme isti nijesu produžili. Na taj način brojni poslodavci nijesu ni pružali nikakav vid obrazloženja osobama s invaliditetom zašto neće potpisati novi ugovor“, rekla je Vujačić.

Iz Zavoda za zapošljavanje Crne Gore (ZZZCG) nijesu odgovorili na pitanje „Dana" zbog čega kasni isplata subvencija za zapošljavanje OSI.

Izvor: Portal Dan

Pripremio: Ivan Čović

Podgorica, PR pres servis – U Crnoj Gori se smatra da žene s invaliditetom ne trpe nijedan vid nasilja nego da su i više nego zaštićene, saopšteno je na konferenciji Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG).

Konferencija je dio projekta OsnaŽENE - WomE(n)mPoWereD, koji finansira Američka ambasada u Podgorici.   

Izvršna direktorica UMHCG Marina Vujačić rekla je da su sva moguća istraživanja pokazala da žene s invaliditetom trpe tri puta više nasilje nego ostale žene.

„Tako, na primjer, kada je u pitanju fizičko nasilje ženi s invaliditetom se ograničava sloboda kretanja, a verbalno svakodnevno trpe i u porodici, u obrazovnim institucijama, medijima, na ulici...“, istakla je Vujačić.

Prema njenim riječima, ne smije se govoriti da su žene zaštićene.

„Taj pasivni odnos države dodatno usložnjava problem i dovodi do zanemrivanja i zapostavljanja ovih žena“, smatra Vujačić.

Kako je kazala, u UMHCG-u konstatno pozivaju institucije da moraju izgraditi sistem povjerenja i servise podrške za žene s invaliditetom.

„A imamo samo jedan strateški dokument koji se ne bavi nasiljem i koji potvrđuje tu činjenicu da država negira nasilje“, istakla je Vujačić.

Ambasadorka Sjedinjenih Američkih Država u Crnoj Gori Džudi Rajzing Rajnke kazala je da osobe s invaliditetom zaslužuju jednak tretman.

„Treba da slavimo jednakost pred zakonom i moramo puno da radimo i kreiramo realnost i okruženje kako bi se prava jednako ostvarivala“, poručila je Rajzing Rajnke.

Ona je istakla da je Amerika napredovala kada je u pitanju Zakon o Amerikancima s  invaliditetom koji zabranjuje diskriminaciju i obezbjeđuje im zaštitu.

„Osobe s invaliditetom učestvuju u svim sferama sistema i kao zemlja Amerika je zbog toga jača“, rekla je Rajzing Rajnke.

Prema njenim riječima, zlostavljanje žena i djevojčica s invaliditeteom utiče da se smanjuje njihov glas, samopouzdanje i to da se bore protiv različitih oblika diskriminacije kojoj su često izložene.

„Kao društvo moramo da osnažujemo žene i djevojčice da dostignu svoj pun potencijal jer onda kada one napreduju napreduje i društvo“, rekla je Rajzing Rajnke.

Poručila je da je od presudnog značaja da obezbijedimo instutucionalni odgovor na nasilje protiv žena i djevojčica s invalidtetom i da se preduzmu značajni koraci o njihovoj inkluziji.

Kako je kazala, Ambasada u Podgorici će nastaviti da podržava ovakve inicijative i programe koji imaju za cilj da povećaju nivo tolerancije i inkluzije u crnogorskom društvu.

Glavna savjetnica Zaštitnika ljudskih prava i sloboda Dina Knežević upozorila je da su istraživanja pokazala da su žene s invaliditetom najranjivija kategorija.

„Dodatno usložnjava činjenice da ni pružaoci usluga nijesu upoznati s ovim fenomenom, tako da je jako neophodno raditi na ovom aspektu“, kazala je Knežević.

Prema njenim riječima, neophodno je raditi i na objedinjavanju statističkih podataka i na podacima na osnovu kojih bi se mogle kreirati javne politike.

Državni sekretar u Ministarstvu pravde Bojan Božović kazao je da je u komunikaciji sa nevladinim sektorom pripremljena prva verzija izmjena Krivičnog zakonika, gdje su se, kako je rekao, trudili da određene stvari dodatno akcentuju.

On je, govoreći o ekonomskom nasilju, rekao da je to savremeni oblik koji je sve prisustniji i da je riječ o „pošasti i zlu protiv kojeg se i pojedinci i institucije moraju boriti“.

„U vezi s tim  ističem poslovnu sposobnost jer ako imamo činjenicu da nekome možemo da oduzmemo poslovnu sposobnost i ne dajemo mogućnost da raspolaže onim što ima, onda dolazimo do zaključka da nikako ne možemo govoriti o ravnopravnosti“, istakao je Božović.

On je zamolio UMHCG da nastavi sa praksom dostavljanja sugestija i kritika, kako bi u Ministarstvu pravde kreirali legislativni okvir na što kvalitetniji način.

Tokom diskusije doktorica Jelena Borovinić Bojović kazala je da treba dosta rada kako bi se ovakvi vidovi nasilja prema ženama s invaliditetom suzbili.

 

„Ja kao ljekar moram da istaknem fizičko nasilje, zbog kojeg moramo da osnažimo zdravstveni sistem, koji bi bio kontrolni mehanizam prijavljivanja”, rekla je Borovinić Bojović.

Ona je istakla da je poznato da se nasilje ne prijavljuje tako često, kao da ni žrtve ne dolaze u bolnicu po pomoć.

“Zato treba da razmislimo o uvođenju zdravstvene zaštite koja bi ovo mogla da ispravi na adekvatan način”, poručila je Borovinić Bojović.

Na pitanje poslanice Aleksandre Vuković šta se dogodilo sa Direktoratom za zaštitu lica s invaliditetom koji je postojao u okviru Ministarstva ljudskih i manjinskih prava, Bozović je odgovorio da nema konkretnu informaciju.

„Žao mi je bilo kada sam čuo da je Direktorat ukinut i ne mislim da je to dobra odluka“, rekao je Božović.

On je, tokom diskusije napomenuo, i da je dosta i psihičkog nasilja koje se ne prijavljuje, pogotovo ako je nasilnik neko od bližih krvnih srodnika.

“To ne smijemo da zapostavimo, jer nas najviši standardi upravo upućuju na to da su psihicko i fizičko nasilje skoro pa jednaki”, poručio je Božović.

Strana 6 od 48

Back to top