Neophodno je definisati i pravno urediti reprezentativnost organizacija osoba s invaliditetom (OOSI) u cilju adekvatnijeg i pravednijeg razvoja i funkcionisanja osoba s invaliditetom i njihovih organizacija koje ih predstavljaju. To je poručeno na današnjem sastanku održanom u Ministarstvu javne uprave.

Naime, na inicijativu Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) održan je sastanak sa predstavnicama Ministarstva javne uprave na temu Definisanja statusa reprezentativnosti organizacija OSI, a u okviru kampanje javnog zagovaranja, kao jedne od aktivnosti projekta Forum za prava OSI, koji UMHCG realizuje u sklopu programa OCD u Crnoj Gori – od osnovnih usluga do oblikovanja politika – M’BASE, koji sprovodi Centar za građansko obrazovanje (CGO) u partnerstvu sa Njemačkom fondacijom Friedrich Ebert (FES), NVO Centrom za zaštitu i proučavanje ptica Crne Gore (CZIP) i NVO Politikon mrežom. Projekat finansira Evropska unija, a kofinansira Ministarstvo javne uprave.

Sastanak je održan u petak, 17. februara 2022. i prisustvovali su mu izvršna direktorica UMHCG Marina Vujačić i izvršni direktor Saveza slijepih Crne Gore (SSCG) Goran Macanović, a ispred Ministarstva javne uprave sastanku su prisustvovale generalna direktorica Direktorata za inovacije, otvorenost javne uprave i saradnju sa NVO Lidija Ljumović i načelnica Direkcije za saradnju sa NVO Bojana Jovetić.

Marina Vujačić je predstavnice Ministarstva javne uprave upoznala s obavezama države i ukazala je na primjenu Konvencije UN o pravima osoba s invaliditetom (OSI), konkretno člana 4 (3) i člana 33 (3) koji propisuju da države potpisnice trebaju pružati podršku kao i da su u obavezi da finansiraju jačanje kapaciteta unutar civilnog društva, naročito organizacija osoba s invaliditetom (OOSI), kako bi zagarantovale njihovo djelotvorno učestvovanje u svim fazama i procesima donošenja odluka, a što se postiže kroz definisanje njihove reprezentativnosti. Naine, u Opštem konentaru 7 Komitet ukazuje da organizacije osoba s invaliditetom treba da raspolažu odgovarajućim sredstvima, uključujući podršku preko nezavisnog finansiranja i finansiranja kojim same upravljaju, kako bi mogle učestvovati u nezavisnim okvirima za praćenje i osigurati da su ispunjeni zahtjevi razumnog prilagođavanja i pristupačnosti za njihovo članstvo. U tom cilju, države potpisnice treba da donesu pravne i regulatorne okvire i postupke kojima garantuju potpuno i ravnopravno učestvovanje osoba s invaliditetom, preko njihovih reprezentativnih organizacija, u procesima donošenja odluka i izradi legislative i politika koje se odnose na pitanja osoba s invaliditetom, uključujući zakonodavstvo, politike, strategije i akcione planove u vezi s invaliditetom. Vujačić je, u tom kontekstu, problematizovala primjenu Zakona o nevladinim organizacijama, posebno u dijelu finansiranja projekata i programa u oblastima od javnog interesa, ističući kao primjer oblast zaštite osoba s invaliditetom u okviru koje se finansiraju projekti drugih nevladinih organizacija koje nijesu OOSI, njima ne upravljaju osobe s invaliditetom, niti među zaposlenima imaju osobe s invaliditetom, već je samo dovoljno da u svojim statutima, među oblastima djelovanja, navedu i oblast zaštite osoba s invaliditetom. Ona je nadalje pojasnila da se reprezentativnost ne definiše zbog povlašćenog položaja OOSI, niti davanja prednosti ovim organizacijama, već isključivo zbog izjednačavanja njihovih kapaciteta i omogućavanja konkurentnosti kroz finansiranje jednog dijela redovnoh aktivnosti. U tom segmentu, napomenula je da je neophodno usvajanje posebnog zakona, ali i izmjene i dopune Zakona o nevladinim organizacijama.
Goran Macanović je prisutne upoznao s ranijom inicijativom Saveza slijepih Crne Gore za usvajanje Zakona o statusu i finansiranju organizacija osoba s invaliditetom, čiju je verziju Nacrta dostavio tadašnjem Ministarstvu rada i socijalnog staranja, međutim, ovaj resor nikada zvanično nije odgovorio. Napomenuo je da u vrijeme pripremanja ovog Nacrta Komitet UN o pravima osoba s invaliditetom nije bio razvio Opšti komentar 7 zbog čega je potrebno unaprjeđenje teksta, čemu treba prethoditi formiranje radne grupe koja bi bila zadužena za pripremu ovog propisa, uz neophodne izmjene i dopune Zakona o nevladinim organizacijama. Macanović je ukazao da OOSI često rade posao koji u nadležnosti državnih organa, zbog čega im moraju biti obezbijeđena osnovna sredstva za rad. Takođe, podsjetio je da predstavnici Vlade Crne Gore 2017. nijesu prihvatili tadašnje sugestije za adekvatnije definisanje zaštite osoba s invaliditetom, kao oblasti od javnog interesa, posebno u dijelu kriterijuma za ocjenjivanja i za raspodjele. Napomenuo je da ovo ne bi značilo da druge organizacije ne mogu nikako dobiti sredstva u ovoj oblasti, već znači da bi se procentualno značajno veći iznos sredstava opredeljivao za projekte OOSI i projekte roditeljskih udruženja.

Ljumović je zahvalila na inicijativi i izrazila spremnosti za dalju saradnju u dijelu nadležnosti Ministarstva javne uprave, počev od izmjena i dopuna Zakona o nevladinim organizacijama, dok smatra da se na nivou Vlade treba dogovoriti jasna nadležnost za usvajanje zakona koji bi propisao reprezentativnost i finansijsku podršku za OOSI. Ukazala je da će ozbiljno razmotriti sve sugestije, uz isticanje značaja saradnje Vlade i NVO.

Jovetić je pored podrške navedenim aktivnostima izrazila zabrinutost zbog niskog odziva predstavnika NVO u radna tijela i savjete na nivou Vlade, ali i onih koje formiraju različiti resori, ukazujući da smatra da je navedeno uslovljeno činjenicom da Agencija za sprječavanje korupcije daje mišljenja da su predstavnici NVO koji bivaju izabrani za različite radne grupe i tijela javni funkcioneri u smislu Zakona o sprječavanju korupcije.    

Vujačić i Macanović su se složili sa spornim tumačenjem Agencije navodeći da to utiče ne samo na nemogućnost predstavnika NVO da učestvuju u više radnih grupa istovremeno, već utiče i na njihov status i djelovanje. Ukazali su da je potrebno da različiti resori iskomuniciraju o navedenom pitanju uz preporuke da bi Ministarstvo pravde, kao nadležni organ za navedeni propis, trebalo dalje postupati u cilju adekvatnog rješavanja navedenog pitanja, kojim se nanosi šteta i rad u državnih institucija.

Imali smo zadovoljstvo za portal uraditi intervju s profesoricom Tatjanom Burzanović koja je docentkinja iz oblasti grafičkog dizajna, likovna umjetnica i dizajnerka enterijera, humanitarka i autorka knjige Ramajana. Njenu knjigu je Indijska vlada, posredstvom Indijske ambasade iz Beča, prevela na engleski jezik. Tatjana radi kao vandredna profesorica na UDG i dekanica je Fakulteta za dizajn i multimediju i Fakulteta za kulturu i turizam. 

1. DisabilityINFO: Za početak nam ukratko ispričajte nešto o sebi, vašem radu i djelima, o Vašoj povezanosti s istokom, kao i odnosu sa studentima na fakultetima na kojima ste dekanica?

T. B: Zahvaljujem na pozivu za intervju za DisabilityINFO. Rođena sam u Sarajevu (Bosna i Hercegovina) gdje sam i magistrirala na Akademiji likovnih umjetnosti, smjer Grafički dizajn, na temu Interrelacija između pisma i tiska, u klasi profesora Mladena Kolobarića. Doktorirala sam na Fakultetu za umetnost i dizajn u Beogradu na temu Imanentna logika simultane i sukcesivne umjetnosti – ilustracije Bhagavad Gite. Veoma rano, još u osnovnoj školi, grafički dizajn je postao moj izbor, odnosno ilustracija. Kroz moje radove, istražujem odnose simultane i sukcesivne umjetnosti. Već 17 godina imam kvalitetnu saradnju s ambasadom Indije u oblasti kulture. Drevni epovi Mahabarata (Mahabharat) i Ramajana, postaju moja inspiracija za nekoliko ciklusa slika, na predlog tadašnjeg ambasadora Indije, gospodina Ajaja Svarupa (Ajay Swarup). Na pomenute teme sam napisala i knjige, koje su štampane u protokolarnim izdanjima u Crnoj Gori, kao i u Sjedinjenim američkim državama, uz štampana i elektronska izdanja. Raduje me rad sa studentima, vjerujem i zahvaljujući činjenici da sam treća generacija prosvjetara u porodici.

2. DisabilityINFO: Zanima me Vaša veza i ljubav prema Indijskoj kulturi, kao i Vaši projekti koje povezujete sa Indijom?

T. B: Kao što sam već pomenula, od 2005, sarađujem s Indijskom ambasadom i Indijskom Vladom. Konekcija s Indijskom kulturom je počela preko književnosti, poema Indijskog Nobelovca Rabindranata Tagore (Rabindranath Tagore). Nakon toga, kroz ilustrovanje drevnih epova Mahabarata i Ramajane, upoznajem se sa kolijevkom civilizacije, sa jednom od najživljih i mističnih kultura što je svijet poznaje uopšte. Indija je nevjerovatna i nepredvidiva, jedino što je predvidivo u Indiji je da vas neće ostaviti ravnodušnim. Indija posjeduje veličanstvenu heterogenu kulturnu dinamiku, a ono što me posebno privlači je bliska veza sa prirodnim zakonima, kroz umjetnost, arhitekturu, gastronomiju, običaje.

Projekata ima dosta realizovanih s Indijom, većinom izložbe slika, i promocije knjiga. Želim pomenuti da sam imala čast i zadovoljstvo boraviti u Indiji, zahvaljujući Vladi Indije, koja je organizovala moj boravak od mjesec dana, u Indiji, kao i organizaciju moje dvije samostalne izložbe 80 slika, jednu u Nju Delhiju (New Delhi) u Azad Bavan galeriji (Azad Bhavan Galery), i drugu u Kalkuti u Indijskom Savjetu za kulturne odnose (Indian Council for Cultural Relations – ICCR), uz obilaske svih top destinacija. Mišljenja sam da je važna činjenica da imam priliku biti na Univerzitetu Donja Gorica jedini predavač Indijske kulture u Crnoj Gori, gdje je otvoren i Indijski ugao.

3. DisabilityINFO: Da li Vi, kao predavač i kao dekanica na Fakultetu za dizajn i multimediju, imate projekte ili nešto slično sa studentima ovog Fakulteta sa kojima se bazirate na kulturu Indije?

T. B: Kao dekan Fakulteta za dizajn i multimediju Univerziteta Donja Gorica svjedočim određenom broju tema za izradu diplomskih radova na temu Indijske kulture, u okviru kojih su studenti realizovali veoma uspješna istraživanja.

4. DisabilityINFO: Koliko često imate studente sa invaliditetom na Fakultetu za kulturu i turizam, na koji se smjer najprije odazivaju? Šta studente najviše privlači na ovom Fakultetu i kakve su mogućnosti razmjene?

T. B: U okviru predmeta Indijska kultura na Fakultetu za kulturu i turizam Univerziteta Donja Gorica do sada nisam imala priliku da sarađujem sa studentima sa invaliditetom, dok je to bio slučaj na Fakultetu za dizajn i multimediju UDG kao dekan i predavač, veoma talentovanim studentima s invaliditetom. Uvjerena sam da se kod studenata koji nisu osobe s invaliditetom, uz kolege koji imaju invaliditet, razvija i nadograđuje empatija koju je potrebno da imaju prema kolegama, svakako. Mogućnosti studentskih razmjena su uređene na UDG, na svakoj fakultetskoj jedinici Univerziteta. 

5. DisabilityINFO: Za razliku od FKT, Fakultet za dizajn i multimediju je, čini mi se, malo kreativniji, pa me zanima angažovanost predavača u radionicama, projektima i upoznavanju studenata sa stvaralačkim svijetom?

T. B: Mišljenja sam da je samo različita vrsta kreativnosti u pitanju, vjerujem da oba fakulteta pružaju veliki broj izbora za aktivnosti i angažovanje mladih ljudi, te da je shodno tome pojedinac onaj koji odlučuje kako da iskoristi ponuđene mogućnosti. Angažovanost predmetnih predavača je na stručno – pedagoškom nivou, upravo onakva kakva je neophodna studentima da usvoje znanja i vještine, posebno kroz praksu, gostujuća predavanja, oglednu nastavu, radionice i posjete renomiranim kompanijama, štamparijama… Vjerujem da činjenica da je FDM u periodu do pandemijskih okolnosti imao i do 16 gostujućih predavanja, radionica i posjeta kompanijama i štamparijama, u jednoj studijskoj godini, sasvim ilustrativna. 

6. DisabilityINFO: Koji su predmeti povezna tačka tri smjera sa FDM?

T. B: Prije svega, Ekonomija i razvoj, Istorija umjetnosti, Teorija boje i forme i Psihologija umjetnosti, koju slušaju sva tri smjera, Modni dizajn, Grafički dizajn i Film i mediji.

7. DisabilityINFO: Da li se studenti sa invaliditetom prije odazivaju dizajnu ili filmu?

T. B Smjerovi Grafički i Modni dizajn, Fakulteta za dizajn i multimediju UDG su do sada bili privlačni za studente s invaliditetom.

8. DisabilityINFO: UDG je u velikoj mjeri pristupačan svim osobama sa invaliditetom, pa me zanima da li su profesori otvoreni za suštinsko inkluzivno obrazovanje?

T. B: Iz ugla dekana i predavača Fakulteta za dizajn i multimediju UDG, mogu potvrditi da postoji veoma istančana senzibilnost prema studentima s invaliditetom. Na trećoj studijskoj godini, se realizuje i predmet koji uključuje teoriju o inkluzivnosti, kao i kreacije od reciklažnog materijala, što pospješuje ekološku osviješćenost naših studenata, što potvrđuje i činjenica da eko dizajn ima paralelu s inkluzivnim dizajnom. Jednom u godini,  osim ostalih studentskih izložbi, organizovanih kroz određene tematske cjeline, na Fakultetu za dizajn i multimediju UDG postaje tradicija i organizacija izložbe osoba s invaliditetom, na Međunarodni dan osoba sa invaliditetom.

9. DisabilityINFO: Koliko su studenti FKT i FDM angažovani u predstavljanju publici iz kulture i umjetnosti kod nas u Crnoj Gori i šire?

T. B: Studenti Fakulteta za kulturu i turizam i Fakulteta za dizajn i multimediju UDG su veoma aktivni kroz razne aktivističke projekte, izložbe, revije, radionice, konferencije, filmske premijere. 

10. DisabilityINFO: Koliko često se unaprjeđuje program tj. nastavni proces na fakultetima, koliko tržište rada zapravo utiče na studente prošlih generacija, s obzirom na to da se proces ažuriranja rada dešava brzim tempom?

T. B: Nastavni plan i program se na Fakultetu za dizajn i multimediju, unapređuje u kontinuitetu, na različitim nivoima. Dijelom kroz uvođenje modula, u procentu koji je propisan Tzakonom, kao i pojedinačnim unapređenjem svakog predmetnog predavača, u silabusu. Na nivou Univerziteta Donja Gorica, se često održavaju skupovi, konferencije, okrugli stolovi i tribine, na kojima se raspravlja, razmjenuju mišljenja o unapređenju nastavnog programa. Iskustva govore iz prakse da za sada uspijevamo pratiti trendove i zahtjeve tržišta. Vjerujem da je to jedna od činjenica koja rezultuje sve većim brojem zainteresovanih za Fakultet za dizajn i multimediju UDG.

11. DisabilityINFO: Da li možete da nam otkrijete da li su u planu još neke inovacije na fakultetima, procese rada i prakse? 

T. B: Upravo se nedavno realizovao skup posvećen inovacijama u nastavi na UDG-u, koji je dao odlične rezultate. Raduje činjenica izuzetne posvećenosti unapređenja u nastavi.

12. DisabilityINFO: Sigurna sam da su OSI, takođe, učesnici programa razmjene, a ako nijesu do sada pretpostavljam da postoji neka saradnja i za studente sa invaliditetom?

T. B: Svakako da postoji mogućnost za sve studente za razmjene, što se i nadam da će studenti s invaliditetom ubuduće koristiti.

13. DisabilityINFO: Da li Vas rad sa studentima vraća u Vaše studentske dane?

T. B: Vjerovatno je da je neminovno sjećati se studentskih dana. Rad sa studentima me obogaćuje, pruža mi nove sadržaje, i svakog dana iznova me utvrđuje u činjenici da se bavim poslom koji je uz zdravstvo prioritet svake društvene zajednice, a koji ja volim i u kome uživam dok radim. Rad sa studentima iziskuje posebnu vrstu odgovornosti. Divan je osjećaj da se radujete svakom novom danu i aktivnostima sa studentima.

14. DisabilityINFO: Koliko se sistem rada u kulturi/umjetnosti promijenio od današnjeg načina rada i predmeti? Da li se proces rada više prilagodio načinu obavljanja rada osobama sa invaliditetom i da li u svijetu umjetnosti i kulture vidite napredak i veću želju i hrabrost OSI za upisivanjem studija u ovoj sferi?

T. B: Draga koleginice, želim pohvaliti Vašu hrabrost, koja daje svijetao primjer svim mladim ljudima, u želji i pregalaštvu onoga poziva koji Vas ispunjava. Mišljenja sam da je potrebno još unapređenja u domenu inkluzije, kao i da je neophodno da se kroz obrazovanje implementira u svim oblastima inkluzija jer smo tek onda bogatije društvo u svakom pogledu. Pojam osnovnih moralnih načela bi trebao uvijek ostati nepromijenjen, te bez obzira na protok vremena, ona ostaju iste. Čovjek je human ili nije human. Način rada, pristup, se svakao prilagodio ovom vremenu, što je i prirodno. Činjenica je da se mladi ljudi s invaliditetom, sve češće odlučuju da studiraju u oblasti dizajna.

Intervju vodila: Tihana Prelević, urednica portala

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore poziva zainteresovane stručne radnike/ce iz oblasti socijalne i dječje zaštite da se prijave za učešće na Treningu na opšte teme iz oblasti ljudskih prava djece s invaliditetom i osoba s invaliditetom koji će biti održan u periodu od 28. februara do 2. marta 2023, u Podgorici.

Trening će se sprovoditi po akreditovanom programu UMHCG-a kod Zavoda za socijalnu i dječju zaštitu, čime se želi doprinijeti unaprjeđenju znanja kod stručnih radnika/ca o adekvatnom pristupu djeci i osobama s invaliditetom kako bi imali proaktivnu ulogu i mogućnost prepoznavanja i uvažavanja individualnih potreba korisnika. Ovaj Trening će biti organizovan u trajanju od tri radna dana, a vodiće ga treneri s dugogodišnjim iskustvom u ovoj oblasti.

Ova obuka pruža teorijska i praktična znanja i iskustva iz prakse i daje smjernice za rad s djecom s invaliditetom i odraslim osobama s invaliditetom prilikom procjene, obezbjeđivanja, pružanja i nadgledanja usluga i mjera podrške za ravnopravan i dostojanstven život koji uvažava različitost i uključenost u zajednicu, odrastanje u zdravom okruženju i osnaživanje za samostalan život. Ona daje mogućnost stručnim radnicima i stručnim saradnicima da adekvatnije sagledaju okolnosti i potrebe korisnika, da adekvatnije procijene individualne potrebe i uticaj socijalnog okruženja i predlože i omoguće najadekvatnije mjere, akcije i usluge koje će dostići najefektivnije ishode i rezultate. 

Obuka će za krajnji rezultat imati: aktivniju, zadovoljniju i produktivniju djecu s invaliditetom i samostalnije osobe s invaliditetom, s osjećajem sigurnosti, i uvažavanja njihovih potreba i njihove ličnosti.

Za učešće na ovom Treningu se mogu prijaviti stručni radnici/ce u centrima za socijalni rad i kod pružalaca usluga, odnosno svi zaposleni u ustanovama socijalne i dječje zaštite na nacionalnom i lokalnom nivou: centrima za socijalni rad, centrima za smještaj djece, mladih, odraslih i starijih osoba s invaliditetom.

Zainteresovani kandidati se mogu prijaviti dostavljanjem biografije s osnovnim podacima i motivacionog pisma najkasnije do 27. februara 2023. na mejl adresu: Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli., s naznakom Trening na opšte teme iz oblasti ljudskih prava djece s invaliditetom i odraslih OSI. 

Broj mjesta je ograničen. Nakon izbora učesnika/ca treninga istima će biti proslijeđen detaljan program treninga. 

Trening se sprovodi u okviru projekta Ključ SamostalnOStI sprovodi Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore, uz finansijsku podršku Glavnog grada Podgorica posredstvom Javnog konkursa za raspodjelu sredstava za projekte nevladnih organizacija za 2022.

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) u okviru projekta Pričajmo o bezbjednOStI organizuju jednodnevnu Radionicu na temu promocije bezbjednosti i pristupačnosti u saobraćaju.

Radionica će se održati 16. februara 2023, u Bijelom Polju s početkom u 11.00 časova u u JU Srednjoj stručnoj školi u Bijelom Polju za učenike/ce na smjeru Tehničar drumskog saobraćaja.

Cilj Radionice je informisanje učenika/ca o pravima osoba s invaliditetom (OSI) koje su aktivni/e učesnici/e u javnom saobraćaju, procedurama za ostvarivanje prava, o ispravnoj terminologiji i postupanju prema OSI, prije svega, putnici/e u drumskom saobraćaju.

U okviru Radionice biće obuhvaćene neke od sljedećih tema: modeli pristupa invaliditetu i njihov uticaj na garancije i zaštitu prava OSI, propisi u oblasti drumskog saobraćaja i procedure za ostvarivanje prava u oblasti drumskog saobraćaja.

Ovo je samo jedna od aktivnosti koju sprovodimo u okviru projekta Pričajmo o bezbjednOStI koji je finansijski podržan od strane Ministarstva kapitalnih investicija.

Defektološkinja oligofrenološkinja Jana Golubović jedina u Crnoj Gori u radu s djecom s autizmom primjenjuje ABA metodu. ABA je nauka koja se bavi ljudskim ponašanjem, a djeca s autizmom, kaže, kao i svi mi, uče po potpuno istim principima, principima ponašanja.

Jana Golubović, nakon završenih master studija u Beogradu, dugogodišnjeg terapeutskog rada u glavnom gradu Srbije i nakon više edukacija u inostranstvu, u Podgorici je prije dvije godine osnovala Udruženje Primijenjena analiza ponašanja djece sa autizmom Crna Gora. Pošto je odrasla u Boki, na taj korak nije joj nije bilo teško da se odluči, a poseban izazov joj je bila činjenica da sistem mentalnog zdravlja djece kako u zemljama regiona, tako i u Crnoj Gori, nije na zavidnom nivou i da naša država prosto vapi za stručnjacim tog tipa.

„Upoznala sam divne saradnike, kao i roditelje djece s autizmom i naša misija je krenula. Za sada sam zadovoljna kako se posao odvija, a najvažnije je da djeca primaju odgovarajuću podršku”, kazala je ona.

Reakcije roditelja djece s autizmom su, kaže, pozitivne, a u intervjuu objašnjava kako prepoznati autizam u ranom uzrastu, na koje simptome roditelji treba da obrate pažnju i kako se ponašati i živjeti s djecom koja imaju autizam.

Diplomirani ste defektolog oligofrenolog, a 2014. postali ste sertifikovani reedukator psihomotorike. Šta ta oblast podrazumijeva?

„To je edukacija za stručna lica koju organizuje Institut za mentalno zdravlje (IMZ), Beograd. Reedukacija predstavlja integrativni terapeutski pristup, a čine je dva dijela, opšta reedukacija psihomotorika i relaksacija i specifična reedukacija psihomotorike s opštom defektološkom dijagnostikom. Koristi se u prevenciji i tretmanu oštećenja psihomotorike u djetinjstvu (rano toničko oštećenje dislateralizovanost, razvojne dispraksije, razvojno oštećenje govora, hiperkinetski sindrom). Smatra se oblikom neuropsihološke rehabilitacije koja pomaže djetetu da najprije kognitivno sazri. Konkretnim vježbama s djetetom se radi na sticanju tjelesne sheme, vizuo-motorne koordinacije, prostorno-vremenske organizacije. Važno je naglasiti da nije ograničena na rane uzraste, već se primjenjuje i u radu s odraslima.

Pohađali ste internacionalno usavršavanje za napredni nivo primijenjene analize u ponašanju u Floridi?

„Nakon završenih master studija u Beogradu, stekla sam pravo da upišem napredni nivo serije programa primijenjene analize na čuvenom Tehnološki institut Floride (Florida Institute of Technology). Pored teorijskih ispita tokom online studija, imala sam sreću da se i praktično usavršim na poznatoj američkoj klinici u Indijanopolisu koja se bavi ranom intervencijom djece s autizmom i da budem poster presenter na dvije internacionalne konferencije terapeuta koji se bave problemima u ponašanju kod djece s autizmom, u Majamiju i u Čikagu.“

Šta ABA metoda, koju primjenjujete u radu, predstavlja i kakvi su rezultati?

„ABA je nauka koja se bavi ljudskim ponašanjem, a djeca s autizmom, kao i svi mi, uče po potpuno istim principima, principima ponašanja. Svako dijete uči ponašanje na osnovu prethodnika, šta je to iz sredine što izazove određeno ponašanje, i na osnovu posljedice koja prati to ponašanje. Mi u radu zato najčešće koristimo sistem nagrađivanja kako bismo povećali učestalost javljanja poželjnog ponašanja. ABA je efikasna, što se najbolje ogleda u suzbijaju negativnih obrazaca ponašanja, problem ponašanja (plač, grebanje, vriska, bacanje stvari, udaranje sebe ili drugih) se svode na minimum, a mnoga se i eliminišu, dok socijalno poželjne oblike ponašanja izgrađujemo postepeno. Problemima u ponašanju se daje najveći značaj u radu i na tome uvijek prvo radimo. Efekti rada zavise dosta i od pridruženih medicinskih stanja djeteta.“

Cijeli tekst biće dostupan u novom broju Gracije. 

Izvor: Portal Gracija.me

Pripremio: Ivan Čović

Ministarstvo evropskih poslova, kao koordinator pregovaračkog procesa, je spremno da, na liniji principa otvorenosti i transparentnosti, pruži puni doprinos unaprjeđenju pristupa dokumentima iz pregovaračkog procesa, čime bi se osnažilo učešće osoba s invaliditetom u pristupnim pregovorima, poručila je državna sekretarka Milena Žižić.

Žižić je juče, kako je saopšteno iz Generalnog sekretarijata Vlade,  primila predstavnice Saveza slijepih Crne Gore (SSCG), pomoćnicu izvršnog direktora Katarinu Bigović Kulić i članicu Odbora žena Anđelu Dragović.

Žižić je prenijela otvorenost za saradnju s organizacijama civilnog društva koje se bave zaštitom prava i unaprjeđenjem položaja osoba s invaliditetom i poručila da su oblasti koje se odnose na pitanje osoba s invaliditetom i rodne ravnopravnosti od „krucijalnog značaja za dalji napredak u Poglavlju 23, imajući u vidu da predstavljaju neodvojivi dio korpusa ljudskih prava i ključni su elementi u reformskim procesima”.

,,Ministarstvo evropskih poslova je dugoročno posvećeno unapređenju položaja prava osoba s invaliditetom u crnogorskom društvu i u tom smislu ćemo se snažno zalagati za otklanjanje svih sistemskih nedostataka u ovoj oblasti, kako u dijelu jačanja strategijskog i zakonodavnog okvira, tako i kroz realizaciju konkretnih aktivnosti koje vode jačanju svijesti o značaju ovog pitanja i dostizanju evropskih standarda i praksi“, kazala je Žižić.

Predstavnice SSCG su izrazile zadovoljstvo dosadašnjom saradnjom s Ministarstvom evropskih poslova. Upoznale su državnu sekretarku s projektom koji realizuje ta organizacija Osnažene ka promjeni, koji finansiraju Evropska unija (EU) i Švedska međunarodna organizacija za razvoj saradnje (SIDA).

Kako su istakle, projekat je usmjeren na unapređenje nivoa znanja i informisanosti o poštovanju ljudskih prava, ženskih prava i ublažavanju diskriminacije žena s oštećenjem vida, a njegov glavni cilj je da doprinese jačanju participativne demokratije i inkluzivanosti.

Bigović Kulić je ukazala na važnost rodne ravnopravnosti u procesu pristupanja EU i istakla potrebu unapređenje stanja u oblasti aktivizma i participacije, kao i na neophodnost da strateška dokumenta prate uključivanje principa rodne ravnopravnosti.

Izvor: Portal CDM

Pripremio: Ivan Čović

Predstavnici pojedinih nevladinih organizacija kritikuju nadležne što na vrijeme ne okončavaju konkurse za raspodjelu novca kojima se finansiraju njihovi projekti. Upozoravaju da se time krši zakon i da na kraju ispaštaju građani, jer se stopira da se programima koje treba da sprovedu unaprijedi život građana kroz servise, demokratizaciju, monitoring politika...

Pojedina ministarstva čak tri godine nijesu donijela odluku o raspisanom konkursu za dodjelu sredstava. Oni navode da je Ministarstvo kulture i medija raspisalo konkurs 2021, ali da još nijesu donijeli odluku. Sve je to neozbiljno, prema riječima izvršnog direktora Saveza udruženja roditelja djece sa smetnjama u razvoju Milisava Koraca. Kaže da izgleda da je jedino rješenje da se podnesu tužbe protiv nadležnih. Ranije, kada im nijesu uplaćivali subvencije za zapošljavanje osoba s invaliditetom, podnijeli su protiv njih tužbu i odmah su počeli da poštuju zakonsku obavezu. Civilni sektor očekuje da se poštuje zakon, da se do 1. marta raspisuju konkursi i da se okončaju u razumnom roku. UMHCG objašnjava daje po konkursu iz 2021. od njih Ministarstvo kulture i medija u novembru prošle godine zatražilo saglasnost da se projekat može realizovati sa umanjenim budžetom. Odluku, međutim, još nijesu donijeli. I Korać kaže da ih je to ministarstvo u oktobru prošle godine obavijestilo daje njihov projekat odobren. Tražili su da smanje budžet za 20 odsto, što su učinili, ali do današnjeg dana nijesu dobili odluku o raspodjeli sredstava.

„Pisali smo ministarki kulture. To je neozbiljno. Pisao sam i rekao da nije u redu što tri godine ne mogu da donesu odluku. Niko ništa“, kaže Korać. Ministarstvo unutrašnjih poslova je, kako navode, krajem godine raspisalo konkurs za projekte koji se tiču osoba s invaliditetom. Nijesu raspodijelili novac, najavili su da će navodno to učiniti u januaru, i tada su, kaže Korać, pripremili odluku, ali im je Ministarstvo finansija reklo da su to trebali da završe prošle godine. Dodaje da su zbog kašnjenja onda trebali da izdvoje sredstva iz svog budžeta, da naprave uštede...

„Ništa ni od toga“, kaže Korać. 

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) kaže daje sa značajnim kašnjenjem odluku u toku prošle godine donijelo Ministarstvo saobraćaja i pomorstva, Ministarstvo ljudskih i manjinskih prava i Ministarstvo rada i socijalnog staranja.

„U međuvremenu, komisijama su istekli dvogodišnji mandati i moraju se formirati nove što je sada u proceduri, pa se može očekivati da se ovakvo stanje produži još najmanje mjesec dana“, rekla je Pobjedi izvršna direktorica UMHCG Marina Vujačić. 

Nevladin sektor godinama ukazuje da problemi nastaju zbog nedostatka političke volje. Izvršna direktorica Centra za razvoj nevladinih organizacija (CRNVO) Zorana Marković podsjeća da se dio politika ministarstavarealizuje i kroz projekte nevladinih organizacija. Ako, kaže ona, postoji volja da se sarađuje, ato je kao potreba i obaveza, prepoznata u procesu pregovaranja sa EU, jedan od političkih kriterijuma u oblasti poglavlja 23, konkursi se okončavaju.

„Država uvijek ne gleda blagonaklono na ono što budu nalazi NVO. To vjerovatno u određenoj mjeri se reflektuje na njihovu raspoloženost da implementiraju zakon u punom smislu“, rekla je Marković. Kašnjenje u objavljivanju konkursa, kao i kašnjenje u nedonošenju odluka, odnosno zanemarivanje obaveza iz Zakona o nevladinim organizacijama ne dovodi u pitanje samo realizaciju finansiranja projekata i programa NVO, već istovremeno negativno utiče na realizaciju javnih politika (zakona, strategija, akcionih planova, programa) u prioritetnim oblastima, sa kojima podržani projekti moraju biti usklađeni, poručuje Marina Vujačić iz UMHCG.

„Svaka dosadašnja vlada u ovom segmentu ima isti odnos i iste prakse, a neodgovornost im je zajednička karakteristika“, rekla je Vujačić. Kako ističe, osim dosadašnjeg nepoštovanja Zakona o nevladinim organizacijama i lošeg izvršavanja budžeta, neće Zakon ispoštovati ni u 2023.

„Jer su ministarstva dužna raspisati konkurse za tekuću godinu najkasnije do 1. marta 2023. Iako je Prijedlog odluke o prioritetnim oblastima za finansiranje projekata NVO u 2023. na sjednici Vlade donesen u decembru 2022, kašnjenja su izvjesna i u tekućoj godini“, kaže ona.

Dodaje i da je zanimljivo i neprihvatljivo da se navedena sredstva za NVO planiraju u okviru budžetske rezerve, a ne posebne budžetske kategorije sajasno izraženim iznosom i procentom u skladu sa zakonom. Tako su 2. februara 2023. različitim ministarstvima preusmjerena sredstva iz budžetske rezerve radi realizacije konkursa u tekućoj godini. Marković iz CRNVO ponovila je da je jedina prepreka činjenica da ne postoji stvarna volja za saradnjom i da se ne prepoznaje značaj rada NVO i projekata koje sprovode, a koji doprinose realizaciji državnih politika.

Izvor: Pobjeda

Priredila: Anđela Miličić

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) poziva žene s invaliditetom, žrtve nasilja za učešće na grupama samopodrške koje će se održavati u periodu od februara do maja 2023.

U okviru realizacije projekta Bezbjedna i Sigurna!, UMHCG prepoznaje značaj psihosocijalne podrške za žene s invaliditetom i članove njihove porodice, kako bi se podstakli da prevaziđu psihološke barijere u procesu prevazilaženja i oporavka od različitih oblika nasilja, te započinjanju samostalnog života.  Grupama samopodrške je planirano okupljanje najmanje 10 ŽSI (koje su žrtve ili svjedoci različitih oblika nasilja) i ćlanova njihovih porodica radi dijeljenja iskustva, razgovora, izazovima i strahovima, te načinima za njihovo prevazilaženje, kao i edukacije i ohrabrivanja drugih ŽSI i majki djece s invaliditetom koje su žrtve ili svjedoci nasilja. Takođe, poseban segment će biti na psihološkom osnaživanju i ohrabrivanju i podršci.

Ukupan broj sastanaka je četri,a svaki sastanak će podrazumijevati neku temu u vezi sa iskustvom nasilja, ali i proradi traumatskih iskustava proisteklih iz iskustva nasilja, bilo kao žrtava ili svjedoka nasilja, uz fasilitaciju od strane psihološkinje. Osim ovih tema, na sastancima će biti obrađivane različite psihološke teme relevantne za ovu temu. 

Direktne ciljne grupe ove aktivnosti su žene i djevojčice s invaliditetom žrtve nasilja, kao i ćlanovi njihovih porodica.

Zainteresovane kandidatkinje se mogu prijaviti najkasnije do 21. februara 2023, dostavljanjem prijave na mejl adresu Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli. s naznakom Prijava za rupe samopodrške za ŽSI. 

Nakon dostavljenih prijava, izabranim učesnicima/ama će biti dostavljene informacije o mjestu i datumu održavanja mjesečnih susreta, uz napomenu da će projektni tim angažovan na projektu štititi njhov identitet i neće dijeliti fotografije ili bilo koje informacije koje bi mogle da razotkriju identitet prijavljenih učesnica.

Grupe samopodrške za ŽSI se realizuju kroz projekat Bezbjedna i Sigurna koji Udruženje mladih sa hedikepom Crne Gore (UMHCG) sprovodi uz partnerstvo sa Savezom Slijepih Crne Gore kroz finansijsku podršku Ministarstva rada i socijalnog staranja.

„Majko, je l’ on normalan?“

„Pa, i ja sam se to pitala za tebe, kad si bila mala.“

Ovo je otprilike suština ove priče i približavanje „normalnih” i „nenormalnih” svetova.

A sve je, zapravo, počelo odavno, odavno, prije mnogo hiljada godina, kada je neki gen malo poludio i počeo da pravi kurcšlus u nekom softveru mojih predaka.

„I tako prolazile su generacije, ludi gen je preživeo, došao do mene, a ja to prenela dalje, s tim što smo gen i ja u mom detinjstvu imali naziv , baksuz.“

Međutim, stvari se dramatično mijenjaju tamo posle 2000, kad neka djeca više nisu otkačeni i baksuzi, nego se, eto, nalaze u autističnom spektru.

„Ali, da krenemo redom. Ovo je priča o mom sinu, koga najčešće zovem Bebo, i čiju sam dozvolu dobila da je napišem. Beba je u međuvremenu veličine bebe kita, ali ja ga i dalje tako zovem, neke navike se ne mogu promeniti“, priča majka.

„Pa, da počnemo. Napravite kokice, biće ovo poduža vožnja.

Ja zdrava, trudnoća normalna, porođaj lak, Beba ocenjen najvišom ocenom. Mleka imam, on neće da sisa, mene spičila postnatalna depresija, ovde romantično nazvana “baby bluz”, plače Beba, plačem ja, nit’ znam nemački, niti Beba nešto priča, samo suze na sve strane. I, bogami, ova faza je potrajala nekoliko meseci.

Ne bih da prestravim mlade roditelje, uostalom ovo je samo moja priča, ali Beba nije spavao normalno i u kontinuitetu bar 5 godina. Rekordni broj buđenja za noć: 13 (slovima: trinaest).

Pored očiglednog problema sa spavanjem, zbog kojeg sam mu ukinula dnevno spavanje baš na drugi rođendan (nije više imalo smisla), nije to bio jedini kuriozitet. Beba je bio oduvek fasciniran tehnikom i vrlo brzo je počeo istom da barata.

Sećam se, imali smo neki plavi CD plejer i Beba je sa godinu dana već znao kako da pusti omiljeni CD sa pesmama Pipi Langstrumpf, ali ne samo to, nego sam onda i videla da ume da prepoznaje brojeve i da ume tako da nađe omiljenu numeru. Ok, skontala sam da mi je dete pametno, udala sam se za izuzetno inteligentnog muškarca, ni ja nisam duduk, pa nisam nešto ni pala u nesvest zbog toga.

Nešto par meseci posle prvog rođendana, ja nešto kuvam, Beba kod mene, na podu. Znate već kakva su deca, vi im kupujete igračke, oni lupaju u šerpe. Međutim, moj Beba izvadio mesilicu za testo, deo neke Kenwood mašine, i kaže mi“, ispričala je majka.

Mama, vidi, K!

A onda ga izrotira, pa će:

Mama, vidi, V!

To ju je u trenutku fasciniralo, ali je nakon toga malo zabrinulo, jer je tada već hodao, međutim govor se nije razvijao onako kako je očekivala. Posle toga je naučila da iskulira očekivanja u životu uopšte.

„A i to s jezicima u ovoj Vavilonskoj Kuli od porodice je bio cirkus. Ja s Bebom na srpskom, muž na ovom mutavom dijalektu koji ne podnosim, a muž i ja na engleskom, te nam je na nekoj redovnoj kontroli lekar rekao da je to možda u ovom konkretnom slučaju previše. Ali nije još došlo vreme za tu jezičku tematiku. Bar ne onako, kako je to lekar predlagao.“

S dve godine Beba je naučio da piše i čita latinicu i ćirilicu i bio je presrećan zbog toga. Za njega je to bilo otkrovenje. Čitao, pisao, igrao se znakovima, pravio od njih razne zezalice. Savladao sve računske operacije i računao preko hiljadu.

„Ono što nikako nije funkcionisalo je socijalizacija u vrtiću. Druga deca njegovog uzrasta ga nisu zanimala, a i odvajanje od mene je bilo strašno teško. Tada sam bila procenila da mu to treba, ali me danas zbog toga grize savest, jer je mrzeo vrtić. Naročito zbog toga, što je negde od treće godine prestao da jede gomilu namirnica, a tamo, u vrtiću, je morao. Recimo, danas sam sebi napravila voćnu salatu, on je namirisao bananu s vrata i pobegao u svoju sobu.“

„Vremenom su mi sve te pojave simpatične i smejem im se, a nekad su me dovodile do očaja.“

A Beba je rastao i dalje i dalje i dalje.

„Kako je došlo do toga da uopšte napišem ovu priču? Zbog škole vožnje.

Bebi je potrebna posebna dozvola da pohađa školu vožnje i zato sam juče morala da kopam po nekim starim lekarskim nalazima iz ONOG vremena i potpuno sam se nekako i raspala i raznežila i naježila, kada sam sve ono pročitala, koliko je bio drugačiji od ostale dece, koliko toga nije znao, nije mogao, i kako je divno, što smo toliko toga prešli zajedno i što je sada sve u redu.“

A tog dana, su se sjetili kod uvažene ljekarke, dječjeg neuropsihijatra, godina je 2008., ljeto. Beba im sjedi u krilu, ne gleda je i okreće prsten na njenoj ruci. Ona ga pita kako je u vrtiću , on ćuti. Pita ga opet nešto sasvim jednostavno, on opet ćuti. Pita ga koliko godina ima njegova baka, Beba k’o iz topa odgovara:

55!

Kog datuma su rođeni svi u porodici, Beba opet rafalnom paljbom.

Nakon opsežnog i dugog pregleda doktorka im saopštava, da je Beba u autističnom spektru, da ona ne može da nam da prognozu, ja plačem, pitam je šta da radim, ona ne zna neki savjet da joj da, osim da se prijavimo za Pomoć u razvoju kod dece. Ok.

Dolaze kući, slomljeni, više neprijatelji, nego bračni drugovi. Muž ne misli više da je paranoična zbog Bebe, a Beba je i dalje u svom svijetu.

Ja otvaram telefonski imenik i pronalazim sve vrste terapija koje je mogla da nađe u kraju:

Ergo,

Logo,

Muzikoterapija,

Terapija sa životinjama,

Razvojna senzorna terapija svake nedelje s jednom divnom Ingrid, koja je dolazila kod njih kući i s kojom je Beba mnogo toga naučio i prevazišao.

Ono što je bila njena uloga je razbijanje mantri. Naime, mnogi stoje kod toga, da su osobama s intelektualnim invaliditetom potrebne rutine i ustaljenost. Na primjer, u prodavnicu mogu ići samo jednim putem. Ako probam drugačije, kreće vrištanje. Nema veze, neka vrišti, da probamo. I tako, posle nekoliko dana, kada sam morala na silu da mu objasnim da nema razloga da se plaši drugačijeg puta, sve je postalo mnogo bolje.

Sledeća faza ,  strah od crkve. Ok, obilaze svaku crkvu koju vidimo, slušamo zvona, ona pjeva unutra, da ga smiri, priča, objašnjava, uđu na kratko, pa izađu, i tako svaki put malo duže, do konačne pobede.

Strah od plivanja. To je bila najbrža pobeda. Posle sat vremena vriske je ronio i pravio kolutove napred i nazad u bazenu. I uživao.

Strah se pobjeđuje razgovorom, osjećajem da je neko ko ti znači tu i, kad malo bolje razmisliš, da ništa loše ne može da ti se desi.

Možda još nešto gore od autizma, u to vrijeme, je bila naša porodična situacija. Naime, njen muž je imao stravičnih zdravstvenih problema godinama, nije više znala gdje udara, kome prije da pomogne, i da nije bilo njene majke, koja im je godinama nesebično i požrtvovano pomagala, vjerovatno bi odavno bila već tri metra ispod zemlje.

Ali majka je bila tu, a Beba je bio i ostao Babina Duša.

Dječak s bakom

I dan danas joj je žao što je bila toliko rastrzana, toliko pritisnuta sa svih strana i grize je savjest, što joj je bolesni suprug ponekad uzimao više vremena, nego što je imala. Trebalo je to vreme da posveti Bebi još više, trebalo je da Bebu još bolje čuva i poštedim mnogih stresova, ali tada nije umjela drugačije i to je, recimo, nešto zbog čega najviše žalim ,  nepravilno upotrebljeno vreme, a znaju da je vrijeme krhko i da se ne vraća.

I u cijeloj toj nesrećnoj situaciji mi je majka bila najveća podrška. I onda kada je bila najslabija, depresivna i anksiozna, ona je bila najjača. Apsolutno jedna prava majka.

Majka Zora je šetala s Bebom po šumama i gorama, „rrrrrrradila mu krrrrrompiriće”, nastavila s njim da priča na srpskom, jer ja taj luksuz posle dobijanja dijagnoze nije više mogla da im priuštim. Beba i ona su se negdje posle njegovog 3. rođendana prešaltali na nemački i to je bila odlična odluka, jer je Beba konačno progovorio. Doduše, prvo s eholalijom:

Hoćeš vodu?

Beba se izražavao u 2. licu jednine, kada bi nešto htio. Prosto je ponavljao njeno pitanje, tako se izražavao i učio, a učio je lako i brzo.

Beba je s majkom Zorom bio i mnogo puta u Srbiji i tamo je uvjek uživao.

Prvi veći pomak je bio sa šest godina, kada smo avanzovali iz autističnog spektra u Aspergerov sindrom i kada je ustanovljeno da je visoko inteligentan, a onda je došla i osnovna škola, gdje je Beba uvjek imao najviše ocjene, ali je takođe imao i dodatnu asistentkinju/nastavnicu, koja bi izašla s njim iz učionice, ako više nije mogao da sjedi ili bi bio uznemiren.

Možda najpametniji savjet koji su dobili od jednog dječjeg psihijatra je bio da s Bebom mnogo radimo na humoru. A Beba stvarno nije najbolje kapirao viceve, bukvalno je morala da mu ih objašnjava i nije mi bilo teško, jer je Beba danas apsolutno zabavan tip s veoma specifičnim humorom i često se smiju zajedno.

Ono najbolje što je Bebi moglo da se desi je da mu ona bude majka. Ne zato što je mnogo super, nego što tačno zna šta mu treba. Recimo, dok ranije nije pričao, tačno sam znala kojom intonacijom treba da mu se obrati, da bi je čuo. Ne mumlati, jasno, artikulisano. Ili, recimo, vježbali su kontakt pogledom uz igricu „ajkulino oko”, koju je ona izmislila, a sestra joj je bila inspiracija.

Inače, velika uloga u Bebinom životu pripada i njegovoj tetki, a mojoj sestri. On je zove majne Liblingstante , moja omiljena tetka.

Kao što je tetka, a njena sestra, bila tu za mene kad je bila mala, tako je tu i za Bebu sada. Neke uloge uvjek ostaju iste.

„A moja sestra ima stvarno taj neki poseban, opičen humor, pa je tako Bebi, između milion stvari koje mu je kupovala, poklonila  Borbenog Puža, a Beba je bio  —  Komandant Borbenih Puževa.
Tri dana smo se smejali oko toga, pazi, puž u borbi, a Beba je tu životinjicu mnogo voleo.“

Beba je izuzetno obrazovan, jer je tako htio. Beba razbija geografiju i istoriju, jer ga zanimaju. Sve prirodne nauke mu idu odlično. Beba se razumije i u politiku i trenutne svjetske događaje.

Beba je lijenj, ali na svu sreću uči brzo, ima odlično pamćenje, izuzetno je pravedan i alergičan na nepravdu. Beba hoće da pomogne, mada mora da mu se kaže tri do pet puta. Beba se deklariše kao agnostik i hoće da studira arktičku geologiju u Norveškoj.

Beba ima apsolutni sluh, pjevao je kao anđeo i onda batalio, jer je to blam, a ona nije htjela da insistiram, jer s Bebom ne može na silu.

I posle svih terapija i porodičnih užasa, sjedimo kod psihijatra. I kreće ona s pitanjem kako može da nam pomogne. Normalno, helikopter majka, to jest ona, kreće da melje, doktorka kao:
„Pustite ga, umije on i sam.“

I kreće Beba da priča priču o školi vožnje i zašto sada sjedi tu pred njom, i priča o Aspergeru, o gimnaziji, odgovara na pitanja, potpuno smiren, staložen. Ona sjedi pored njega i vidim kako je na kraju sve dobro ispalo, kako je Beba divan jedan mladić postao, a nije mu bilo lako i svašta je pregurao, mnogo toga naučio, a i oni s njim. Doktorka joj još traži da joj pošalje stare nalaze i gledam ih sinoć, došlo joj je da pjevam i igram i, evo, cijelog dana je presrećna i tako ponosna na veliku Bebu, na sve što je postigao, na to što je ispao dobar čovek. Neobičan, da, ali dobar. Povremeno nadrndani tinejdžer, ali divan. S malo prijatelja, ali ih ima.

Autizam je put kroz tunel, a tunel može da bude veoma mračan.

Međutim, putujući kroz tunel, srešćete prijatelje, oplemeniće vas nova iskustva. Naučićete da autizam nije bolest, već stanje, da je autistični spektar ogroman, da ne postoje dvije iste osobe s intelektualnim invaliditetom i da su razvojni putevi vrlo različiti i da pomoć postoji.

U ovoj kući nema tabua, nema straha od Drekavca iz tunela. Nema straha od autizma, od Boga, samo dobre namjere, samo ljubav, razgovor, humor i razumijevanje. Prihvatanje, da su svi različiti, da nas ima mnogo u spektru, a da to možda i ne znamo.

I nešto najlepše za kraj:

Beba reče prije neki dan, da ima baš kul roditelje.

Volim te, Bebo, zauvek, do neba i nazad!

Napomena urednice portala DisabilityINFO: Tekst je autorski zbog čega nije promijenjen ni naslov u duhu modela pristupa invaliditetu zasnovanom na ljudskim pravima osoba s invaliditetom. Naime, UMHCG ne koristi termin „autistični/og/a", već koristi pojmove: „iz spektra autizma" ili „autizam/a". 

Autorka: Anđelka Laube

Izvor: Portal Zelena Učionica

Pripremio: Ivan Čović

Zlatna medalja Predraga Nikača na prvoj tabli prve Šahovske olimpijade u Beogradu rezultat je za ponos Crne Gore i crnogorskog sporta, poručeno je sa zajedničke konferencije Šahovskog saveza i Paraolimpijskog komiteta Crne Gore (POKCG).

Nikač je proteklog vikenda u Beogradu osvojio zlatnu medalju za rezultat ostvaren na prvoj tabli.

Nastup je završio s četiri pobjede i dva remija i s pet poena došao do trećeg velikog odličja.

Ima i zlatnu medalju na Olimpijadi slijepih i slabovidih 2017. i titulu svjetskog prvaka u konkurenciji osoba s ošteećenjem vida šahista 2019.

Nikač, koji je i četvorostruki šampion Crne Gore i prvi šampion po sticanju nezavisnosti, govoreći o Olimpijadi kazao da je to bilo izuzetno kvalitetno takmičenje i sjajna organizacija.

Naglasio da je posebno srećan što je veliki uspjeh ostvario predvodeći crnogorsku reprezentaciju.

Komentarišući šampionat kazao je da se, nakon remija u trećem kolu u gotovo dobijenoj partiji, malo pokolebao i da bi tada bio zadovoljan i bilo kojoj medaljom.

„U prvom kolu odigrao sam dobru partiju s kolegom po tituli s Kube i remizirao, pa onda ostvario laku pobjedu protiv šahiste iz Kenije. U trećem kolu protiv predstavnika Srbije ispustio sam veliku prednost, a taj remi me je malo pokolebao. Poslije tog meča, da me je ko pitao, bio bih zadovoljan i bilo kojom medaljom", rekao je Nikač.

On je naglasio da je u nastavku takmičenja podigao nivo igre i uz malo sreće došao do zlatnog odličja.

„Za svaki veliki rezultat treba malo i sreće. U partiji protiv predstavnika Venecuele, u meču petog kola koji je naginjao remiju, kaznio sam grešku rivala i došao do pobjede. U posljednjem kolu istrpio sam pritisak, što moji rivali nijesu uspjeli. Podlegli su pritisku i omogućuli mi da pobjedom dođem do zlatne medalje", rekao je Nikač.

Ministar sporta i mladih Vasilije Lalošević kazao je da veliki šampion, kakav je Nikač, zaslužuje veliki respekt i podršku.

On je naglasio da je Nikač primjer kako se iz male Crne Gore uprnošću i radom može ostvariti veliki rezultat.

„Vjerujem da će uspjeh Nikača biti Pelcer svim crnogorskim sportistima koji budu nastupali ove godine. Nikač za ostvarene rezultat zaslužuje nacionalnu spotrtsku penziju. Nema dileme, samo je pitanje hoće li to biti za mjesec ili dva. To je tehničko pitanje. Zaslužujue je i Crna Gora mu se mora odužiti", rekao je Lalošević.

Predsjednik Šahovskog saveza Jovan Milović kazao je da je Nikač u Beogradu pokazao klasu i da ne sumnja da će slučno ponoviti i na Takmičenju domenu naučnih dostignuća (Scientific Products) u Grčkoj.

„Svi ostvareni rezultati, masovnost i tradicija koju šah ima u Crnoj Gori, idealna su podrška našem zahtjevu Ministarstvu sporta i Crnogorskom olimpijskom komitetu za promjenu kategorizacije", rekao je Milović.

Predsjednik Paraolimpijskog komiteta Crne Gore (POKCG) Igor Tomić kazao je da Nikač poslije svega ostvarenog u šahu nema potrebe da se bilo kome zahvaljuje.

„Iskreno se nadam da će Nikač u vremenu koje dolazi biti zadovoljniji od ljudi iz sistema sporta i da će ljudi s tih instanci učiniti sve da šah i šahisti dobiju status koji zaslužuju", rekao je Tomić.

Prema riječima Predsjednika Šahovskog kluba Zora Radovana Damjanović, čiji je Nikač i član, uspjeh u Beogradu rezultat je na ponos svih sportista s invaliditetom.

„Izvanredan rezultat, ali ne i prvi koji je Nikač ostvario. On u kontinitetu od 2017. dominira bez poraza. Siguran sam da je zaslužio zvanje vrhunskog sportiste Crne Gore", rekao je Damjanović.

Izvor: Portal Vijesti

Pripremio: Ivan Čović