Mnogi ljudi širom svijeta imaju poteškoća s kretanjem od posljedica povrede kičme ili stanja kao što je cerebralna paraliza. 

Invalidska kolica mogu biti opcija, ali mogu dovesti do gubitka mišićne mase uslijed neaktivnosti.

Ali u Japanu su osmislili specijalna kolica koja pomažu u vježbanju i nekim ljudima su promijenila živote.

Pogledajte video o ovome:

Izvor: Portal BBC NEWS NA SRPSKOM

Pripremio: Ivan Čović

„Roditeljima nije dozvoljeno da budu bolesni, ne smijemo jer ko će tada brinuti o našoj djeci“, ističe Aleksandar Guzina.

„Plačemo, vrištimo, udaramo i lomimo stvari. Ali ipak, ne želimo da odustanete od nas. Molim vas, nastavite se boriti uz nas“, zapisao je Naoki Higašida (Naoki Higashida) koji je kao trinaestogodišnjak objavio knjigu Zašto skačem.

„To što ne mogu govoriti ne znači da nemam šta reći”, kaže Naoki u knjizi za koju, oni koji su je pročitali, ističu da je bila pravo otkrovenje, dobili su mnoge odgovore šta njihovo dijete, brat, sestra, prijatelj, šta osoba koju dobro ili površno znaju, želi.

Danas je 2. april, Dan osoba s autizmom. Tada se, uglavnom, svi sjetimo njih, pokažemo empatiju, pružimo im ruku, napišemo tekst ili uradimo prilog, damo poneko obećanje, a već sjutra ih zaboravimo.

Ostaju oni, njihovi roditelji, koji žive autizam, koje ne interesuje ono juče, ali ih brine ono sjutra. Ovo je priča o njima, velikim usamljenim borcima koji nijesu odustali od svoje djece.

Roditeljima nije dozvoljeno da budu bolesni.

Kada su Aleksandar Guzina iz Nikšića i njegova supruga dobili Stefana, njihovoj sreći nije bilo kraja. Kao i svi roditelji maštali su o tome šta će njihov sin biti kada odraste, čime će se baviti. Maštali su, kaže Aleksandar, i pravili planove. To maštanje je trajalo godinu i po.

„A onda šok. Naš Stefan ima autizam”.

Mijenja im se život iz korijena. Počinju i oni da žive Stefanovim životom, da uče šta je to što on voli, šta ga nervira, koje su to stvari koje ga smiruju.

„Nailazimo na razne situacije. Čujete da je nešto dobro za dijete pa to probate, pa se onda pokajete i vidite da su to prevaranti koji svašta prodaju. Počinjemo s dijetama koje nam predlažu razni doktori. Sve što je moglo da se pokuša, pokušali smo. Onda smo shvatili da mora da se socijalizuje da bi mu pažnja i koncentracija bili bolji. Već 15 godina, svaki dan ga privatno vodimo kod logopeda. Može da bude miran pola sata i za nas su ti mali uspjesi, veliki uspjesi”.

Nakon sedam godina Aleksandar doživljava još jedan šok, supruga mu umire i njih dvojica ostaju sami.

„Borimo se koliko možemo. Radim sve kako bi mu donekle bilo bolje i da bi mogli ‘normalno’ da funkcionišemo. Stefan ima 19 godina. Djeca s autizmom imaju dvije osobine koje ih prate čitavog života, hiperaktivnost i hipersenzitivnost. Morate bukvalno 24 časa da ste fokusirani na njih. Ne smijete ih ni sekunde ostaviti same da ne bi došlo do povređivanja. Morate pokušavati da stanje u kojem se nalaze normalizujete da bi mogli funkcionisati kao porodica. Ako mu se šeta, mi moramo odmah izaći da šetamo da bi se on smirio. Ako komšija ima psa koji laje non-stop, a njemu to smeta, ako su Nova godina i Božić i okolo svi bacaju petarde, moramo vremenom nekako da uspostavimo da mu sve to manje smeta, jer ljudi pored vas žive drugačijim životom, a vi morate da spriječite napade koji nijesu nimalo lijepi, jer tada dolazi do lomova, samopovređivanja. U tim napadima moram da imam snage da ga savladam. Usisivač, mikser, sve to izbjegavam da uključim kad je kući, jer svi takvi zvukovi mu smetaju”.

Aleksandar je naučio da „kratko” spava, da mu trenutak ponekad bude dovoljan da odmori tijelo, jer dušu teško da može odmoriti.

„Nama roditeljima nije dozvoljeno da budemo bolesni. Jednostavno, ne smijemo, jer ko će tada brinuti o našoj djeci. Spavam u prekidima. Moram da zaspim brzo nakon njega jer se budi svako veče. Ako legne u devet sati, on se probudi u dva sata. Uzme da jede, šeta, da se igra. Ta djeca moraju stalno da se paze. Desilo mi se da me uveče u jedan sat zovu komšije i kažu mi da je Stefan došao kod njih. Izašao na balkonska vrata i otišao kod njih. Iz bezbjednosnih razloga morao sam da na svim prozorima stavim brave. Jednom nam se desilo, kad je manji bio, dok smo šetali, da se otrgne i pravo preko ulice. Moraš da trčiš za njim da ga auto ne bi udario, jer oni ne znaju za opasnost. Jednom smo otišli do pekare, zaključao sam zadnja vrata gdje je on bio i samo istrčao da kupim hljeb, a kada sam se vratio njega nema. Trčim, zovem ga, tražim. Srećom, neka žena ga vidjela i rekla mi da je otišao na autobusku”.

Kad zaboli duša i dijete i roditelja

Aleksandar kaže da je dan dobro prošao ako Stefan nije imao izlive nervoze, bijesa, a da mu je najteže kada je bolestan.

„Odvedete ga kod doktora, uradite nalaze, sve u redu, a vi ne znate šta ga boli, glava, zub, stomak, da li ga duša boli, da li je tužan. Morate svu ljubav i pažnju da mu pružite, a opet, ne mogu da sakrijem tugu što ga nešto boli, a ne znam šta. Ne mogu od njega sakriti ako sam tužan ili nervozan. To su djeca koja mnogo osjećaju. Pod broj jedan, osjećaju ljubav. On osjeća ko je dobra osoba”.

Stefan, kaže Aleksandar, kao i ostala djeca s autizmom, ima „sat” u glavi i on je taj koji okreće kazaljke, a vi morate da reagujete na svaki otkucaj.

„U tri sata mora da šeta, iako meni, u tom trenutku, duša spava. Za nas nema lijepog ili ružnog vremena. Svaki dan moramo da šetamo minimum deset kilometara. Imamo razne kombinezone da se puno ne skvasimo, jer kad je najveća oluja možete po gradu sresti nas dvojicu kako šetamo”.

Aleksandar je naučio da čita iz Stefanovog pogleda. Zahvalan je svima koji se trude da im pomognu, razumije i one koji zbog neznanja, a iz dobre namjere, urade nešto pogrešno. Oguglao je na sve slabo sakrivene poglede, na sva gurkanja, a odlazi samo kod prijatelja kojima ne mora da se izvinjava zbog Stefana.

„Bilo je pogleda, ali na to smo oguglali i to ne primjećujemo. Prošli smo te faze u početku. Imamo nekoliko kafana gdje smo slobodni, gdje i ako slomi nešto samo se nasmiju. Subotom ujutro idemo dva puta na kafu. To traje 15-20 minuta i ja se time zadovoljavam. Porodica koja ima dijete  s autizmom ima pravu braću, prijatelje, drugove. Imamo tri-četiri porodice gdje idemo u posjete, gdje Stefan može otvoriti frižider da sam uzme ako mu se nešto jede”.

Prije dvije godine i Aleksandar je imao razlog da se raduje.

„Radio sam razne poslove da bih mu obezbijedio sve što mu je potrebno. Najsrećniji sam bio kad sam prije dvije godine, u 48. godini, dobio posao i radno vrijeme od četiri sata. Sada sam najsrećniji čovjek na svijetu jer mogu s njim da funkcionišem. Dok je u Dnevnom centru, ja radim, a onda smo zajedno”.

Roditeljima koji imaju djecu s autizmom, personalni asistenti su prijeko potrebni. Potrebno im je i mnogo veće razumijevanje države i zajednice. A posebno im je potrebna sigurnost i obezbijeđena budućnost za njihovo dijete, jer ono što ih najviše brine je, gdje će oni sjutra.

„Negdje smo sami u svemu ovome. Nerazumijevanja ima dosta. Neophodni su personalni asistenti. U Nikšiću planiraju izgradnju Centra za osobe s autizmom, ali taj centar ne smije da bude ustanova koja će raditi od sedam do tri, već stacionar, mjesto gdje oni mogu, po potrebi, ostati nekoliko dana, mjeseci, ako treba i čitav život. O tome sada maštam. Da postoji takav neki prostor, gdje u slučaju da sam bolestan, da ne mogu da brinem o njemu, ili kada odem, jer meni je 50 godina, da postoji mjesto gdje će moj sin biti i ljudi koji će o njemu brinuti”.

Autizam iz vas izvuče ono najbolje

Nikšićanka Marina Bećirović ima troje djece. Kaže da je Matija „krivac” što je iz njih izvukao ono najbolje, što je porodicu učinio čvršćom, humanijom, što ih je još više vezao. Matija, koji ima 22 godine, ih je i naučio da se raduju malim stvarima, da gledaju na svijet njegovim očima. Svjesna je da za drugo dvoje djece ona i suprug nekada nijesu imali dovoljno vremena, ali ljubavi jesu. Možda samo nijesu uspjeli da im tu ljubav do kraja pokažu, jer su se njihovi životi pisali i pišu Matijinim imenom.

„Kćerka je starija od Matije i ona je svega bila svjesna. Sve to proživjela je zajedno s nama i s njim, i vjerovatno i danas nosi i nosiće, na neki poseban način, taj pečat. Svjesna sam da je vjerovatno bila zapostavljena u svemu tome, ali to su stvari koje ne birate. Dajete maksimum od sebe, a drugoj djeci možete pružiti samo mrvice. Oni nose tu tegobu čitav život i niko ih puno ne pita kakav je njihov doživljaj svega”.

Vjerovatno je Matija usmjerio i budući poziv dvije godine starijoj sestri Kseniji koja završava oligofrenologiju, disciplinu na kojoj se temelji defektologija i koja se bavi prevencijom, dijagnostikom, rehabilitacijom, obrazovanjem i socijalnom zaštitom osoba s invaliditetom.

Marina kaže da joj nije bilo lako da se odluče za treće dijete, ali da je u tome bila hrabrija od supruga.

„Ne zna se uzrok autizmu i onda je teško odlučiti se za još jedno dijete. Supruga je bilo strah više od mene. Bilo mi je žao da Ksenija ostane sama s Matijom i željela sam još jedno djete. Sjećam se da mi je doktor koji mi je vodio trudnoću, na prvom pregledu pružio ruku i čestitao na odluci. To nikada neću zaboraviti”.

Strah i grč koji traju tri-četiri godine, uključujući i period trudnoće, nemoguće je riječima opisati. Svaka igra djeluje drugačije, svaki pokret djeteta gledate drugačijim očima i tražite detalj koji opominje, upozorava.

„Matija je volio da se ljulja, tako se smirivao, a mlađi sin, gledajući njega, isto je radio. Gledali smo ga sa strahom jer nijesmo znali da li je to njegova igra ili neki znak. I tako stalno u grču dok nije napunio tri-četiri godine. Tek tada možete da budete mirni”.

Žele samo da postanu vidljivi i zaštićeni

Marina godinama vodi bitku za Matiju, ali i za sve druge Matije, jer, kako ističe, osobe koje imaju autizam i starije su od 18 godina, u našem sistemu su zapostavljene, nevidljive, a roditelji ne mogu da imaju miran san jer ih muči pitanje,  gdje će njihova djeca kada njih ne bude.

„Kada ukažete na te probleme, kažu vam da kritikujete sistem. Nije to kritika sistema, već realne stvari iz života. Da je sreće, svi bi bili na istoj strani jer samo saradnjom, koja je neminovna, i osluškivanjem problema koje roditelji imaju, stvari se mogu riješiti na najbolji i jedini ispravan način. Pokrenut je postupak deinstitucionalizacije zbog Evropske unije (EU), ali to je samo mrtvo slovo na papiru. Mi samo pišemo, a nema realnog sagledavanja stanja na terenu. Mi smo država socijalne pravde gdje je u tom omotu umotana socijalna nepravda”.

Ne žele roditelji da njihova djeca samo budu obilježena šifrom F84, jer su oni sve samo ne šifra. Oni su osobe koje osjećaju, vole, koje ne žele da budu same, zapostavljene. Oni ne žele da ih autizam definiše, već da oni definišu autizam, jer autizam nije definicija, nije bolest i nije kraj svijeta. Autizam je početak nekog novog svijeta, drugačijeg, ali ne i drugog.

„Imam autizam. To nije poremećaj ili bolest. Neznanje je poremećaj i bolest i to treba iskorijeniti”, stoji u jednom tekstu.

Marina, ali i ostali roditelji djece s autizmom, žele podršku, vidljivost i prihvaćenost. Žele da budu dio sistema, a ne izvan njega. I što je najvažnije, žele sigurnu budućnost za svoju djecu. Jer, 2. april je jednom godišnje. A oni žele život u kome su vidljivi 365 dana.

Izvor: Portal Vijesti

Pripremio: Ivan Čović

v

„Studentima s invaliditetom i dalje nijesu obezbijeđeni adekvatni uslovi za sticanje visokog obrazovanja, niti se u dovoljnoj mjeri radi na stvaranju mogućnosti za poboljšanje položaja osoba s invaliditetom. Prije svega, ustanove visokog obrazovanja nijesu ni dalje pristupačne studentima s invaliditetom u skladu sa Zakonom o uređenju prostora i izgradnji objekata i standardima pristupačnosti definisanim Pravilnikom o bližim uslovima i načinu prilagođavanja objekata za pristup i kretanje lica smanjene pokretljivosti i lica sa invaliditetom, posebno imajući u vidu da su svi novosagrađenhi javni objekti morali biti pristupačni u samoj fazi izgradnje još od 2008, a da su svi sagrađeni prije 2008. proces rekonstrukcije i prilagođavanja trebali završiti u roku od pet godina, odnosno do avgusta 2013.“ ukazuje Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG)  povodom 4. aprila, Dana studenata.

Prije mjesec dana je najavljena rekonstrukcija i dogradnja Arhitektonskog fakulteta, pa ovim putem apelujemo da se prilikom izvođenja najavljenih radova ispoštuju svi standardi pristupačnosti za osobe smanjene pokretljivosti i osobe s invaliditetom jer poštujući standarde Univerzitet Crne Gore, kao najbrojnija fakultetska jedinica, treba da radi na omogućavanju adekvatnih uslova za studente s invaliditetom, uzimajući u obzir već definisane zakonske norme. Osim toga, poštovanje stndarda pristupačnosti treba osigurati i prilikom najavljene izgradnje novog studentskog doma u Nikšiću, a kod već postojećih studentskih domova treba raditi na poboljšanju uslova pristupačnosti jer oni nijesu u potpunosti prilagođeni osobama s invaliditetom.

Pristupačnost je pravo osoba s invaliditetom (OSI), i njenim obezbjeđivanjem se utiče na to da studenti imaju veći izbor prilikom upisa na fakultet, što sada, nažalost, nije slučaj. Pritom, pristupačnost ne znači samo fizički pristup nekom objektu, ustanovi ili površini, već i brojne druge elemente za samostalno kretanje svih kategorija osoba s invaliditetom, zatim informacije i komunikacije, informaciono-komunikacione tehnologije, saobraćaj i usluge. 

I dalje imamo situaciju da studenti uče iz literature u kojoj se nalaze neadekvatni i omalovažavajući termini koji se odnose na osobe s invaliditetom, što odražava i odnos prema njima, a ne samo puke pojmove, i zbog toga je riječ o negativnim i neprihvatljivim praksama koje opstaju decenijama i ne mijenjaju se u skladu s duhom vremena koje se zasniva na ljudskim pravima. Navedenim se stvara loša slika i gradi negativan stav prema osobama s invaliditetom među onima koji rade s njima, ali i među onim OSI koje nijesu osnažene i edukovane, koje se na taj način obeshrabruju. 

Pored toga, važno je obezbijediti i pristupačnesadržaje i metode izvođenja nastave. To znači da je neophodno propisati i obavezu ustanova da obezbijede sredstva za pristupačnost u izvođenju nastave i nastavnih programa i sadržaja, poput znakovnog jezika jer su osobe s oštećenjem sluha skoro potpuno onemogućene da se obrazuju, što predstavlja jedan vid sistemske diskriminacije.

Nadalje, neophodno je asistenciju u nastavi propisati kao pravo studenata s invaliditetom. Naime, asistencija u nastavi propisana je na nivou osnovnog i srednjeg obrazovanja, iako ni na tim nivoima ne fukcioniše na zadovoljavajući način, dok ovaj servis podrške nije nikako zakonski regulisan na nivou visokog obrazovanja. Ovakav servis podrške, pored ostalog, je važan osobama s invaliditetom prilikom dolaska u novu sredinu, odnosno može doprinijeti prevazilaženju psiholoških barijera, posebno ako se radi o osobama s invaliditetom koje su znanje sticale u zatvorenim institucijama i segregišućim okruženjima, kakva su tzv. resursni centri i posebna odjeljenja u redovnim školama. Obezbijeđivanjem ovog servisa bi se spriječila praksa da studenti s invaliditetom nekada odustanu od školovanja. 

Iz godine u godinu ponavljamo iste stvari odnosno ukazujemo na iste probleme, dok dolaze nove generacije, koje žele da se usavršavaju, i stiču nova znanja u želji da budu stručnjaci u različitim oblastima, ali dok god imamo ovakve prakse sve ostaje na nivou prazne priče i tako sve do sljedećeg 4. aprila.

Pripremila: Anđela Miličić, koordinatorka Studentske savjetodavne kancelarije

Talenat i ljubav prema muzici mlada Kolašinka Helena Vuković minulih godina potvrdila je desetinama prvih i drugih nagrada na pijanističkim takmičenjima, a znanje i trud u oblasti prirodnih nauka te učenice devetog razreda OŠ Risto Manojlović ozvaničeni su nedavno osvojenim prvim mjestom na Državnom takmičenju iz biologije, kao i lani osvojenim prvim mjestom na Olimpijadi znanja iz biologije, u kategoriji osmog razreda osnovne škole. „Vježbala sam svakoga dana, a u periodu pred sama takmičenja i po pet i šest sati dnevno. Bilo je potrebno uložiti dosta truda, rada i vremena kako bi kompozicije doveli do savršenstva. Međutim, vježbanje klavira mi nikada nije predstavljalo teret, naprotiv uživala sam u zvuku svakog tona i to je nešto što me ispunjavalo", kaže Vuković.

Pored toga, Helena stiže da bude i uspješna članica Mreže zlatnih savjetnika Ombudsmana, pa je mnogo zanima i posvećena je edukaciji iz oblasti prava djeteta.

Helena je Školu za osnovno muzičko obrazovanje završila prošle godine. Svirala je klavir na mnogim međunarodnim i državnim takmičenjima pijanista i donijela 12 prvih i četiri druge nagrade.

„Posebno bih izdvojila osvojenu prvu nagradu, s maksimalnih 100 bodova na Festivalu Muzičko proleće, koji je održan u Smederevu. Za svako takmičenje sam se, zajedno s svojim nastavnikom, spremala po nekoliko mjeseci. Vježbala sam svakoga dana, a u periodu pred sama takmičenja i po pet i šest sati dnevno. Bilo je potrebno uložiti dosta truda, rada i vremena kako bi kompozicije doveli do savršenstva. Međutim, vježbanje klavira mi nikada nije predstavljalo teret, naprotiv uživala sam u zvuku svakog tona i to je nešto što me ispunjavalo", kaže Helena.

Muzika joj je, objašnjava, donijela dosta lijepih stvari i naučila je mnogo čemu. Zbog nagrada koje je osvojila na takmičenjima postala je i korisnica stipendije Ministarstva prosvjete, koja se svake godine dodjeljuje talentovanim učenicima osnovnih i srednjih škola. Pored toga, kaže, muzika je pomogla da razvije disciplinu, ali i podstakla da bude što istrajnija i upornija.

„Međutim, u osmom razredu osnovne škole javila se ljubav prema prirodnim naukama, pogotovo biologiji. Sticanje novih znanja iz ove grane prirodnih nauka, što podrazumijeva izučavanje postanka i evolucije različitih organizama, njihove građe, ponašanja, međusobnih odnosa, generalno svijeta koji nas okružuje, privlačilo mi je pažnju i bilo mi je jako zanimljivo. Imala sam želju da svoje kapacitete usmjerim ka izučavanju te nauke, što je i prepoznala moja profesorica biologije Danica Bulatović, koja mi je i predložila i dodatno motivisala da svoj talenat i znanje iskažem i na državnom takmičenju", objašnjava Helena.

Prema njenim riječima, zanimljiva je činjenica da je mnogo djece koje zanimaju prirodne nauke, istovremeno zainteresovano i talentovano za muziku. Tvrdi da su „nauka i muzika povezane". Helena bi voljela da njen budući poziv bude vezan za prirodne nauke, a naročito je zanima medicina „kao nauka u kojoj ljekari, pored ogromne količine znanja, treba da imaju i želju da pruže pomoć drugima". Preduslov da bi njeni vršnjaci i ona ostvarili svoje snove, kako kaže, je „kvalitetno obrazovanje u koje treba ulagati".

„Među mojim vršnjacima jedna od aktuelnih tema trenutno je upis u srednju školu. Složićemo se da u Kolašinu nema velikog izbora srednjih stručnih škola, kao ni smjerova u gimnaziji. Samim tim, mnogi se odlučuju da željenu školu upišu u nekom drugom gradu, što za sobom povlači život u učeničkom domu ili kod rodbine. Nažalost, većina djece nema uslove za takav način života i školovanja i zbog toga su prinuđeni da upišu neku školu u kojoj se ne pronalaze potpuno, što dovodi do sve slabijeg postignuća i uspjeha", kaže ona.

Helena objašnjava da joj fali to što u rodnom gradu ne postoji, recimo, Omladinski klub. Takav klub vidi kao „prostor koji će koristiti za edukaciju, druženje, predstavljanje ideja mladih, ali i organizovanje aktivnosti kroz koje će razvijati svoje vještine i znanja". Prema njenim riječima, u Kolašinu ima dosta kulturnih dešavanja, „ali da bi organizatori trebalo više da osluškuju interesovanja mladih i da sadržaje prilagođavaju u skladu s time".

Učestovala je na mnogim kampovima, seminarima. Iako je završila muzičku školu, kad god ima slobodnog vremena, rado se vraća sviranju klavira. Voli da istražuje i uči nove kompozicije iz različitih muzičkih epoha. Zanimaju je filmovi, naročito naučna fantastika. Privlače je i putovanja, jer, kako objašnjava Helena, to je prilika za „upoznavanje s kulturama i običajima drugih naroda".

Mnogo pažnje poklanja i neformalnom obrazovanju.

„Poklanjam mnogo pažnje neformalnom obrazovanju. Kao meni najdražu aktivnost, koju je organizovao Ombudsman, zajedno sa zlatnim savjetnicima, izdvojila bih Kamp Imam prava da znam svoja prava, koji se održao u oktobru prošle godine u Sutomoru. Glavna tema Kampa bila su prava djece i institucija Zaštitnika, u okviru kojih su se kreirali promotivni flajeri, kroz čiju smo se izradu podsjetili kome, kada i kako treba da se obratimo, ukoliko se nalazimo u situaciji koja ugrožava naša prava. Jedna od uloga zlatnih savjetnika je da vršnjacima u svojim sredinama prenose informacije o dječijim pravima i mogućnostima njihove zaštite, kao i o postojanju i ulozi institucije Ombudsman, ali zlatnih savjetnika", objašnjava Helena.

Bila je učesnica Naučnog kampa Igra znanja i vještina, koju organizuje NVO Cellula. Dopalo joj se što je glavna tema tog kampa bilo poznavanje ljekovitih, jestivih i otrovnih biljaka. Osvojila je i nagradu za najkreativniju fotopriču, na temu Ljekovite biljke Crne Gore. Kroz svoj rad „Ljekovita riznica sjevera" predstavila je ljekovite biljke karakteristične za sjever naše države, a koje se mogu pronaći u kolašinskoj Botaničkoj bašti. Pohađala je i Školu dječjih prava, koju je organizovalo Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG). Bila je nedavno i polaznica Zimske škola nauke, koju organizuje NVO Prona. To je bila prilika, kaže Helena, da se upozna s metodikom naučno-istraživačkog rada, i ta škola joj je, tvrdi, jedinstveno iskustvo.

Izvor: Portal Vijesti

Pripremio: Ivan Čović

Uoči drugog kruga predsjedničkih izbora koji će se održati u nedjelju, 2. aprila, Savez slijepih Crne Gore (SSCG) podsjeća na obavezu članova biračkih odbora da tokom izbornog dana omoguće svim osobama s invaliditetom da pravo glasa ostvare samostalno, tajno i dostojanstveno, na način koji sami odaberu. 

To znači, kako navode iz ove organiuzacije, da su članovi biračkih odbora dužni da, u skladu s važećim propisima i instrukcijama dobijenim od strane Državne izborne komisije (DIK), svakom biraču s invaliditetom dozvole da pravo glasa ostvari korišćenjem šablona za glasanje, ili uz pomoć asistenta na biračkom mjestu. Isto važi i kad je riječ o glasanju putem pisma, ukoliko birač nije u mogućnosti da dođe na biračko mjesto. 

„Budući da su u prvom izbornom krugu zabilježena kršenja izbornih pravila, na način da članovi biračkih odbora određenom broju osoba s invaliditetom nijesu dozvolili glasanje uz pomoć asistenta, već su od njih tražili da glasaju isključivo korišćenjem šablona, naglašavamo da se ovakva praksa ne bi smjela ponavljati tokom predstojećeg izbornog dana, te još jednom apelujemo na sve članove biračkih odbora da slijede dobijene instrukcije, kako bi osobama s invaliditetom bilo omogućeno ostvarivanje biračkog prava na jednakim i ravnopravnim osnovama, uz poštovanje njihovih elementarnih prava i urođenog dostojanstva. Podsjećamo i na obavezu obezbjeđivanja adekvatnih šablona za glasanje na svim biračkim mjestima, kao i brošura informativnog karaktera na Brajevom pismu, te njihovog ispravnog korišćenja od strane članova biračkih odbora, tako da budu postavljeni na stolovima, umjesto u kutijama ili paketima ili kovertama, što je bio slučaj u prethodnom izbornom krugu. Takođe, ponovo ističemo da je na svim biračkim mjestima neophodno postaviti etison trake koje olakšavaju samostalno kretanje osobama s oštećenjem vida unutar biračkog mjesta. U prethodnom izbornom krugu, etison trake bile su postavljene samo na određenim, ali ne na svim biračkim mjestima, uz česte slučajeve neadekvatnog postavljanja, tako da nijesu vodile od ulaznih vrata do stola za kojim sjedi birački odbor, zatim do kabine za glasanje i glasačke kutije. Ukazujemo i na neophodnost postojanja nižih polica u kabinama za glasanje, te nižih glasačkih kutija, kako bi im mogle pristupiti osobe niskog rasta i korisnici kolica.‟, navodi se u saopštenju. 

Iz Saveza slijepih Crne Gore zaključuju da se nadaju da će i na ovim izborima svjedočiti primjerima dobre prakse u obezbjeđivanju adekvatnih šablona i brošura na Brajevom pismu, iako ističu da kada je riječ o poboljšanju fizičke pristupačnosti i uslova za samostalno kretanje ne očekuju značajnije pomake, budući da su biračka mjesta ostala nepromijenjena u odnosu na prvi krug predsjedničkih izbora.

Izvor: Portal Savez slijepih Crne Gore

Pripremio: Ivan Čović

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) organizuje jednodnevnu Radionicu za pružaoce usluga o modelima pristupa invaliditetu i pružanju adekvatne i sveobuhvatne podrške ženama i djevojkama s invaliditetom koje su žrtve nasilja.  Radionica će biti organizovana u utorak, 4. aprila 2023, u Herceg Novom, u hotelu Palmon Bay, s početkom u 12.00 časova.

Cilj održavanja Radionice je unaprjeđenje načina komunikacije i pružanja usluga i zaštite žena s invaliditetom, kao i podizanje svijesti javnosti i zaposlenih u institucijama sistema o rodno-zasnovanom nasilju i višestrukoj diskriminaciji žena i djevojaka s invaliditetom. 

Planirano je da se na Radionici obuhvate neke od sljedećih tema: Modeli pristupa invaliditetu i njihov uticaj na garancije prava OSI, Garancije prava na mehanizme zaštite od nasilja u domaćem i međunarodnom zakonodavstvu, Višestruka i intersekcijska diskriminacija žena s invaliditetom, Obezbjeđivanje razumnih i proceduralnih adaptacija i druge. 

Radionica će se zasnivati na principima neformalnog učenja, i pored predavanja, sadržaće i diskusiju, razmjenu iskustava iz prakse, prezentacije i različite druge interaktivne metode.

Učešće na Radionici mogu uzeti zaposleni/e u centrima za socjalni rad, centrima bezbjednosti, tužilaštvu i sudu, kao i ostalim institucijama sistema koje se bave zaštitom od nasilja, predstavnici/e organizacija koje se bave zaštitom prava žena i prava osoba s invaliditetom, kao i predstavnici/e NVO koje se bave zaštitom žrtava od nasilja.

Ovim putem pozivamo sve zainteresovane da pošalju prijave za učešće na Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli. do 3. aprila do 14.00 časova, a za sva dodatna pitanja organizacione i tehničke prirode, informacije se mogu dobiti na telefone: 020/265-650; 067/801-761 i 069/385-981, u vrijeme od 8.30 do 16.00 časova.

Ovo je prva od ukupno dvije radionice koje sprovodimo u okviru projekta Prav(O) za žene (S) (I)nvaliditetom koji je finansijski podržan od strane Ministarstva ljudskih i manjinskih prava, u oblasti rodne ravnopravnosti. 

Bojim se da na nas i ne gledaju kao na ravnopravne učesnike u saobraćaju, i samim tim misle da ta mjesta nama ne trebaju.

Osobe s invaliditetom se konstantno suočavaju sa zloupotrebom parking mjesta koja su predviđena za njih, a glavni uzrok tome su nesavjesni vozači.

Sagovornik portala Primorski kaže da je većina vozača navikla da ne ostavljaju svoja vozila na označenim mjestima, ali da ima i onih kojima ne smeta da se parkiraju na istim, iako tamo postoje jasne žute linije, kao i velika tabla s natpisom kome je parking namijenjen osobama s invaliditetom. Vozačima koji ne poštuju „žutaˮ parking mjesta ne smeta ni to što je takvo nepropisno parkiranje kažnjivo zakonom.

„Bojim se da na nas i ne gledaju kao na ravnopravne učesnike u saobraćaju, i samim tim misle da ta mjesta nama ne trebaju. Ponekad je to stvar nekog neshvatljivog iskazivanja nadmoći, s obzirom da često vidimo kako su na tim mjestima najskuplje marke automobila, a ja bih rekao da je to obična bahatost“, kaže sagovornik ovoga portala.

Prema njegovim riječima, veoma često doživljavaju svakakve neprijatnosti u vezi s ovim problemom.

„Nedavno je čak čovjek htio fizički da me napadne jer sam ga opomenuo da se tu ne parkira. Kad se u kasnim časovima vraćam iz grada ne usuđujem se ni da opomenem ljude upravo iz razloga lične bezbjednosti. Takve večeri i situacije mi zaista izazovu neku gorčinu i tugu“, navodi on.

Inače, kazna za ovaj prekršaj je 60 evra, odnosno 30 odsto manja ukoliko se plati u roku do osam dana.

Izvor: Portal primorski.me

Pripremio: Ivan Čović

Izložba Pričam ti priču, u okviru koje će biti predstavljeno oko 30 umjetničkih radova osoba s autizmom, otvorena je juče u Skupštini Crne Gore. Događaj je organizovan u susret 2. aprilu, Svjetskom danu osoba s autizmom, u saradnji s NVO Niste sami, Fondacijom Ognjen Rakočević i Udruženjem AUTIZAM – NEVIDLJIVE OSOBE.

Na ovaj način, crnogorski Parlament, kao predstavnički dom svih građana, daje doprinos akciji čiji je cilj podizanje svijesti javnosti o svakodnevnim problemima s kojima se suočavaju osobe s autizmom i njihove porodice, a koji često ostaju nevidljivi za širu zajednicu, poručili su iz Skupštine Crne Gore.

Otvarajući izložbu, predsjednica Skupštine Crne Gore Danijela Đurović, kazala je da podaci za Crnu Goru govore da oko 4000 djece na nivou države ima neki oblik iz spektra autizma, podsjetivši da je Skupština Crne Gore 2016. donijela Zakon o dopunama zakona o zdravstvenoj zaštiti čime je definisana obaveza formiranja Nacionalnog Centra za autizam.

Predsjednica Skupštine je, ukazujući na problem i potrebu decentralizacije i otvaranja ekspozitura ovakvih centara i u drugim gradovima Crne Gore, istakla da je ponosna što je Skupština Crne Gore 27. saziva, usvojila Predlog zakona o dopuni zakona o zdravstvenoj zaštiti, kojim se predviđa formiranje Nacionalnog Registra za osobe sa autizmom.

„Registar će predstavljati sveobuhvatnu i cjelovitu, metodološki standardizovanu i kontinuirano ažuriranu evidenciju osoba s autizmom na teritoriji Crne Gore, a Zakonom su propisani nadležnost, način prikupljanja, vođenja i obrade podataka koji se koriste za osiguravanje transparentnosti postupka njihovog praćenja i liječenja. Ovo je prvi korak prema ostvarivanju brojnih prava za koja su osobe s autizmom do sada bile uskraćivane ili su ih ostvarivale djelimično i otežano, kazala je Đurović.

Ona je navela da je, ipak, evidentno da djeca i odrasli s autizmom od države ne dobijaju dovoljnu podršku, a svijest društva kao cjeline još uvijek nije toliko razvijena da bi ih prihvatila kao ravnopravne i jednako vrijedne članove zajednice, te iz tog razloga, kako je naglasila, nadležni organi u Crnoj Gori moraju posebnu pažnju posvetiti djeci s autizmom „jer se stepen demokratizacije jednog društva najbolje iskazuje kroz odnos države prema najranjivijim kategorijama stanovništva”.

„S ovog mjesta želim da poručim svoj djeci i odraslim osobama s autizmom da nisu sami i nevidljivi, da su dragocjeni članovi našeg društva i da će u Skupštini Crne Gore uvijek imati pouzdanog partnera i otvorena vrata za svaku vrstu pomoći i podrške. Misija svih nas mora biti traženje sistemskih rješenja za vaše probleme, s akcentom na one s kojima se suočavaju djeca prema kojoj imamo posebnu odgovornost“, zaključila je Đurović.

Predsjednica Fonadacije Ognjen Rakočević Valentina Rakočević kazala je da organizovanjem izložbe u svojim prostorijama, Skupština Crne Gore daje veliki doprinos obilježavanju Svjetskog dana osoba sa autizmom i pokazuje da „kao predstavnički dom svih građana stoji iza nas i naše djece”.

Ona je izrazila uvjerenje da će današnji  događaj podići svijest javnosti o problemima s kojima se susreću osobe s autizmom i njihove porodice, te da će im društvo  pružiti pomoć i podršku u borbi koju svakodnevno vode.

„Ovim putem pozivam javne ustanove i društveno odgovorne kompanije da učestvuju u dobrotvornoj akciji otkupa radova koje su naša djeca pripremila ovim povodom, a sva sredstva biće usmjerena za opstanak bjelopoljskog Udruženja roditelja Oaza, kako bi prodajom radova koje sami izrađuju obezbijedili sredstva za naredna tri mjeseca. Pokažimo im da ni oni nijesu nevidljivi i da nijesu sami“, kazala je Rakočević.

Izvor: Portal Skupstina.me

Pripremio: Ivan Čović

Dom naroda Bosne i Hercegovine (BiH) usvojio je juče Prijedlog zakona o dopuni zakona o osnovama bezbjednosti saobraćaja na putevima u BiH, koji se odnosi na pooštravanje novčanih kazni i uvođenje kaznenog boda za nepropisno parkiranje na mjesto predviđeno za parkiranje osoba s invaliditetom.

Tako će novim prijedlogom onaj ko počini ovaj prekršaj platiti 200 maraka kazne te će dobiti kazneni bod.

Poslanik Saša Magazinović, koji je ovaj prijedlog i uputio u parlamentarnu proceduru, rekao je na sjednici Doma da su policije oba entiteta i udruženja inicirale donošenje ovakvog zakonskog akta s obzirom na to da su postojeće kazne za zloupotrebe parking-mjesta za osobe s invaliditetom često jeftinije od plaćanja redovnog parking-mjesta.

Biljana Nedić, osobe s invaliditetom, koja se, kako kaže, konstantno suočava s ovim problemom, kaže da su nesavjesni vozači glavni problem.

„Nama su više problem bili nesavjesni vozači koji se parkiraju na mjesta označena za osobe s invaliditetom nego sam zakon, jer kad zakon postoji, tu je i mogućnost mijenjanja onoga što se u praksi ne pokaže kao dobro”, kazala je Nedićeva, dodajući da je raduje pooštravanje kazni, a kako kaže ujedno je i rastužuje jer, nažalost, razumijemo samo jezik sankcije. 

„Ljudi su navikli da se ne parkiraju na mjesta s oznakom rezervisan parking znajući da će biti kažnjeni, dok na našim mjestima postoje jasne žute linije, kao i velika tabla s natpisom kome je parking namijenjen i da je nepropisno parkiranje zakonom kažnjivo, ali to veoma mali broj ljudi poštuje. Bojim se da nas i ne gledaju kao na ravnopravne učesnike u saobraćaju i samim tim misle da ta mjesta nama ne trebaju. Ponekad je to stvar nadmoći jer ćemo češće vidjeti da su na takvim mjestima najskuplje marke vozila, a ja bih rekla da je to bahatost”, kazala je Nedićeva.

Prema njenim riječima, skoro da nema dana da se ne sretne s problemom u vezi s parking mjestom. 

„Svašta sam doživljavala, čak je čovjek htio fizički da me napadne jer sam ga opomenula da se tu ne parkira. Kada se vraćam u kasnim časovima iz grada ne usuđujem se ni opomenuti ljude iz sigurnosnih razloga. Takve večeri mi zaista izazovu neku gorčinu i tugu”, kazala je Nedićeva.

Dejan Trninić, izvršni direktor Udruženja žrtava saobraćajnih nezgoda Step, istakao je da bi pooštravanje koje je predviđeno zakonom i te kako moglo uticati na svijest vozača.

„Mislim da bi ovo moglo da podigne svijest naših vozača jer ako prevencija ne utiče, onda će svakako novčano kažnjavanje imati rezultata”, rekao je Trninić.

Kazna u Banjaluci skuplja 150 odsto
Grad Banjaluka planira da pooštri kaznenu politiku za nesavjesne vozače koji se parkiraju na mjestima rezervisanim za osobe s invaliditetom i taksi stajalištima, tako što će novčana kazna za ovaj prekršaj biti povećana sa 40 na 100 KM.

Osim toga, Komunalna policija će dobiti ovlaštenja da kontroliše stanje na privatnim parkinzima, odnosno biće u mogućnosti da kazni nesavjesne vozače koji parkiraju vozila na parking mjestima rezervisanim za osobe s invaliditetom koja se nalaze u tržnim centrima, što do sada nije bio slučaj.

Ove novine treba da budu regulisane kroz izmjenu Odluke o bezbjednosti saobraćaja na putevima grada Banjaluke, koja će se naći na dnevnom redu zasjedanja lokalnog parlamenta, koje će se održati 30. marta ove godine. (Capital.ba)

Izvor: Portal bizniscg.me

Pripremio: Ivan Čović

 U Osnovnoj školi Ratko Žarić u Nikšiću je obilježen Dan nediskriminacije pod sloganom RAZLIČITOSTI OBOGAĆUJU NAŠ SVIJET. Dan nediskriminacije, odnosno  aktivnosti odjeljenskih zajednica, na čelu s odjeljenskim starješinama, takođe i gostovanje koje je realizovano, predavanje i edukativna radionica, gdje je gošća bila Marina Vujačić, predstavnica Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG), doprinijeli su i imali  za cilj prihvatanje različitosti, promovisanje nediskriminišućeg stava, promovisanje jednakosti, atmosfere nediskriminacije, duha tolerancije, pozivanje na solidarnost i međusobno razumijevanje. 

O Marininim iskustvima u razgovoru s učenicima možete čitati na njenom sajtu, u tekstu: Samoprihvatanje je proces koji svi prolazimo. 

Izvor: Portal RatkoZaric

Pripremio: Ivan Čović