Disability

Disability

Dvadesetpetogodišnjem Asmiru Škrijelju iz Rožaja je život u opasnosti jer se od 12. maja ove godine pokušava ustanoviti i ispoštovati procedura pred zdravstvenim institucijama Crne Gore za pokriće troškova nabavke  ishrane Nutrison Energy Multifibre  i 1.5 i Isosource, kojom se jedino može  hraniti s obzirom na ugrađenu sondu na stomaku. Naime, Asmiru je 2015. godine u Švedskoj ugrađena sonda na stomaku koja mu omogućava hranjenje i u toj zemlji, gdje je boravio do 12. maja ove godine, mu je odbijen zahtijev za odobravanje azila jer je, kako porodica navodi, Ministarstvo zdravlja izjavilo da mu se u Crnoj Gori može obezbijediti dostojanstven život i nesmetana nabavke ishrane.


Krajem juna se UMHCG obratila Asmirova majka Hankija Škrijelj sa molbom da joj se pomogne u ostvarivanju osnovnog ljudskog prava njenog sina, prava na ishranu. Ona je, od kada se vratila sa sinom u Crnu Goru, upućivana od jedne zdravstvene ustanove do druge uvijek s istim obrazloženjem od strane svih službenika/ca da su nenadležni jer propisane ishrane nema na Osnovnoj Listi ljekova. Troškovi ove ishrane su 18,00€ dnevno, a s obzirom da je dodatak za njegu i pomoć i lična invalidnina za Asmira (nepunih 180€ mjesečno) jedino primanje porodice, ona iste nije u mogućnosti da pokrije. Nakon pisanog obraćanja UMHCG-a  Ministarstvu zdravlja i Fondu za zdravstveno osiguranje od 28. juna i više telefonskih razgovora s predstavnicima/cama  ovih institucija i Kliničko bolničkog centra Crne Gore, Konzilijum ljekara specijalista interne medicine KBC-a  je konačno 12. jula prihvatio da da Nalaz i Mišljenje kojim preporučuje Fondu za zdravstveno osiguranje odobrenje pokrića troškova nabavke ishrane za Asmira Škrijelja za period od 30 dana. Gospođa Škrijelj je zahtijev i potrebnu dokumentaciju predala filijali Fonda za zdravstveno osiguranje 17. jula, gde su je usmeno obavijestili da će procedura u najboljem trajati mjesec dana. Za dalju nabavku ishrane nakon isteka odobrenih zaliha, situacija je neizvjesna.


Iz Ministarstva zdravlja su usmeno UMHCG obavijestili da ova institucija i Fond za zdravstveno osiguranje moraju ispoštovati proceduru i da nemaju raspoloživa sredstva za jednokratne pomoći građanima/kama, te da se u smislu prelaznog rješenja u ovom slučaju treba obratiti Ministarstvu rada i socijalnog staranja, a da dopunu Osnovne Liste ljekova predložimo pisanim putem Ministarstvu zdravlja, te da se tek na osnovu Dopisa NVO i /ili građana/ke može inicirati dopuna ove Liste. 

Iako dato obrazloženje smatramo krajnje besmislenim u navedenoj situaciji, danas smo uputili novi dopis Ministarstvu zdravlja i Fondu za zdravstveno osiguranje tražeći od njih iniciranje dopune Osnovne Liste ljekova po hitnom postupku  i preduzimanje svih potrebnih mjera, uz saradnju s drugim nadležnim institucijama, u cilju pokrivanja troškova ishrane za Asmira Škrijelja do momenta donošenja konačnog Rješenja po Zahtijevu od 17. jula i dopune Osnovne Liste ljekova.


UMHCG ovim putem izražava zabrinutost činjenicom da se institucije zdravstvenog sistema pozivaju na procedure, samo onda kada su one navodno otežavajuća okolnost za njih same, svjesno ugrožavajući život Asmira Škrijelja, samo zato što proceduru propisanu podzakonskih aktima smatraju važnijom od života jednog mladića, i svih ustavnih i međunarodnih normi.


U slučaju da se navedena situacija ne riješi u najkraćem i ne spriječe sve buduće potencijalne, pokrenućemo  dalje postupke pred pravosudnim organima, imajući u vidu da smatramo da smo iscrpili sva sredstva i načine komunikacije koju kao organizacija preduzimamo.

CEDAW Komitet je Crnoj Gori nakon razmatranja izvještaja o primjeni Konvencije o eliminisanju svih oblika diskriminacije žena uputio preporuke koje se odnose na eliminaciju diskriminacije žena, odnosno zaštitu rodne ravnopravnosti i prava žena. Među preporukama se nalazi i preporuka u odnosu na žene s invaliditetom.

Komitet navodi da je zabrinut što su žene s invaliditetom izložene visokom nivou diskriminacije u državi članici. To se naročito odnosi na:

(A) Nedovoljno razmatranje specifičnih potreba žena i devojaka s invaliditetom u zakonima i politikama za promovisanje rodne ravnopravnosti, kao i u zakonima i politikama za osobe s invaliditetom, kao što je Strategija za integraciju osoba sa invaliditetom 2016 - 2020;

(B) to da su žene s invaliditetom često lišene pristupa seksualnom i reproduktivnom zdravlju i pravima, kao i roditeljstvu i da im se mogu oduzeti njihova djeca; i

(C) nesrazmerno visok rizik od siromaštva među ženama s  invaliditetom usled njihove veoma niske stope zaposlenosti,i zbog toga što  njihove zarade i/ili naknade  koje primaju često dijele ili u potpunosti ostavljaju na raspolaganju svojim porodicama.

41. Komitet preporučuje državi članici da:

(a) Obezbijediti da se specifične potrebe žena i djevojčica s invaliditetom sistematski uzimaju u obzir, npr. kroz procjenu uticaja, u formulisanju i primjeni zakona i politika za promovisanje rodne ravnopravnosti i onih za osobe s invaliditetom;

(b) U skladu s Akcionim programom Međunarodne konferencije za populaciju i Razvojnim programom akcije, kao i sa Pekinškom platformom za akciju i dokumentima proisteklim na konferencijama za njihovo preispitivanje, osigurajte da žene s invaliditetom imaju pravo da biraju broj i razmake njihove djece, kao i pravo na kontrolu i slobodno i odgovorno odlučivanje o pitanjima vezanim za njihovu seksualnost, uključujući seksualno i reproduktivno zdravlje, bez prisile, diskriminacije i nasilja;

(c) Obezbijediti da djeca ne budu odvojena od svoje majke na osnovu majčine invalidnosti i da, ukoliko je potrebno, se pružaju usluge u zajednici koje će pomoći majci u uzgoju djece; i  

(d) Podići svijest o važnosti ekonomske autonomije za žene sa invaliditetom, uspostaviti odgovarajuće procedure koje omogućavaju ženama sa invaliditetom da traže svoju zaradu i /ili beneficije u slučaju da ih oduzimaju članovi porodice, i osiguraju da se naknade direktno prenose na žene sa invaliditetom, a ne na  članove njihovih porodica.

UMHCG je Komitetu preko Međunarodne alijanse osoba s invaliditetom (IDA) u junu podnio izvještaj u odnosu na žene s invaliditetom, kao i dopune preko predstavnica crnogorskih NVO (Centar za ženksa prava i Juventas) u toku razmatranja izvještaja u Ženevi u julu ove godine.

 

S engleskog prevela: Marina Vujačić

Nekoliko poboljšanja - šta još nedostaje?

Poslanici/ce Evropskog Parlamenta danas su na plenarnoj sjednici glasali o predloženim izmjenama i dopunama Akta o pristupačnosti. Parlament je odredio svoju krajnju poziciju pred početak pregovora sa Savjetom Evrope. EDF i njegove članice su vodile kampanju da ubijede poslanike/ce da čuju glas svojih građana i usvoje ambiciozan Akt o pristupačnosti. Uskoro će EDF analizirati dopune i finalni tekst i objaviti detaljnu analizu. U međuvremenu, ovo su novosti u vezi sa pet ljučnih prioriteta za koje se zalagao EDF:

1.       Primjena Akta o pristupačnosti na ostale dokumente Evropske Unije kao što su javne nabavke ili Evropski strukturni fondovi  (Član 1(3)).

Ova tačka je usvojena i njen obim je čak i proširen u poređenju sa inicijalnim zahtjevom Evropkse Komisije, tako da sada svo zakonodavstvo EU koje pominje pristupačnost mora biti usklađeno sa zahtjevima za pristupačnost Akta.

2.      Usvajanje jake, obavezujuće klauzule o izgrađenom okruženju (Član 3 (10)).

Ova tačka je usvojena na način da se zahtjevi za pristupačnost Akta o pristupačnosti neće primjenjivati samo na proizvode i usluge, već in a izgrađeno okruženje u vezi sa njima, npr. ne samo da će bankomat morati da bude pristupačan, već i zgrada banke u kojoj se taj bankomat nalazi. Međutim, ova odredba će se primjenjivati samo za nove i renovirane objekte u vezi sa uslugama u oblasti bankarstva, telefonije i prevoza.

3.      Primjena zahtjeva za pristupačnost od strane malih i srednjih preduzeća (Član 12)

Ova tačka je odbijena. Mikropreduzeća će biti izuzeta od Akta i neće biti u obavezi da svoje proizvode i usluge (kao što su e-trgovina i e-knjige) učine pristupačnim. Što se tiče malih i srednjih preduzeća, ona bi trebalo da obavijeste nadležne u slučaju da njihovi proizvodi i usluge nijesu pristupačni.

4.      Pristupačnost prevoza

U ovoj oblasti postoje izvjesna poboljšanja, mada su neki važni zahtjevi vezani za definicije odbijeni. To znači da važni vidovi prevoza, kao što su metroi, tramvaji i lokalni autobusi i dalje nijesu uvršteni u Akt. Međutim, zahtjevi vezani za prevoz u Aneksu I su unaprijeđeni u odnosu na inicijalni izvještaj Komiteta za unutrašnje tržište i zaštitu potrošača (IMCO) i potvrđeno je da će ključni zahtjevi pristupačnosti prevoza ostati u Aktu.

5.      Uključivanje zahtjeva za pristupačnost za specifične sektore u Aneks I

I u vezi sa ovom tečkom su napravljena izvjesna poboljšanja. Više informacija će EDF obezbijediti nakon analize izmjena i dopuna.

Finalni izvještaj je usvojen sa 537 glasova za, 89 uzdržanih i 12 protiv. Plenum parlamenta je dao mandat izvještaču o Aktu o pristupačnosti, poslaniku Mortenu Lokegardu da započne pregovore sa Savjetom Evrope što prije.

EDF zahvaljuje na podršci svim poslanicima koji su glasali za izmjene i dopune koje su ojačale tekst Akta.

EDF žali što su neke od ključnih tačaka izostavljene i najavljuje da će dalje sarađivati sa članovima u daljem procesu da bi Akt učinili jačim. Proces će se nastaviti u Savjetu Evrope, ali i kroz pregovore Evropskog Parlamenta, Savjeta Evrope i Evropske Komisije u toku narednih mjeseci.

Sve novosti se mogu pratitit na nalozima na Twitteru @MyEDF i @EDFaccess preko heštega: #AccessibilityAct 



Prevela i pripremila: Anđela Radovanović

Savez slijepih Crne Gore uputio je saopštenje za javnost sa ciljem da ukaže na negativne posljedice  izmjena i dopuna Zakona o parničnom postupku na osobe s invaliditetom i njihovu borbu za ostvarivanje prava i nediskriminaciju.

U saopštenju se navodi da se članom 150-b predviđa da Zastupnik imovinsko-pravnih interesa države ima pravo na nadoknadu sudskih troškova u postupku u skladu sa iznosima u advokatskoj tarifi, čime se obeshrabruju osobe s invaliditetom da kroz sudsku zaštitu ostvaruju svoja ljudska i građanska prava, odnosno da se pravnim sredstvima bore protiv diskriminacije.

Dodaju da su predali Inicijativu za ocjenu ustavnosti i zakonitosti Pravilnika o medicinskim indikacijama za ostvarivanje prava na ličnu invalidninu Ustavnom sudu Crne Gore još prije tri godine, a koju je ovaj sud ignorisao, kršeći propisane rokove i pravila struke, uprkos započetim postupcima koje vode osobe oštećenog vida za ostvarivanje prava na ličnu invalidninu.

"Izmjene i dopune ZPP-a dovele su do obeshrabrivanja sedam osoba s invaliditetom, da nakon donošenja člana 150-b, povuku svoje tužbene zahtjeve zbog diskriminacije države i mjesnih centara za socijalni rad, koji se odnosio na odbijanje priznavanja prava na ličnu invalidninu. Ove osobe su visokim finansijskim opterećenjem, koji bi im se tokom postupka pojavio, sasvim obeshrabrene da se dalje bore za svoja zakonska prava, jer im materijalne prilike ne dopuštaju da nastave dalje sa borbom za pravdu i pravičnost", kazali su iz Saveza.

Na kraju su izrazili žaljenje što je razlog za povlačenje ovih tužbi finansijski momenat, odnosno negativne posljedice novog Zakona o parničnom postupku, dodajući da su ovih sedam osoba s invaliditetom dodatno diskriminisane i oštećene, Zakonom koji je izuzetno nepovoljan po građane i njihova prava.

 

Pripremila: Anđela Miličić

Izvor: Saopštenje za javnost Saveza slijepih Crne Gore

Svjetski dan cerebralne paralize, 6. oktobar, globalni je pokret osoba s cerebralnom paralizom, njihovih porodica i organizacija koje ih podržavaju, u više od 50 zemalja svijeta.

S tim u vezi, Udruženje osoba s invaliditetom Križevci iz Hrvatske već šestu godinu za redom uključuje se u obilježavanje Svjetskog dana cerebralne paralize. Ovogodišnja tema pokreta pod sloganom “Ja sam ovdje” posvećena je podizanju znanja i javne svijesti o cerebralnoj paralizi u okviru koje su učenici Osnovne škole “Ljudevita Modeca”jedna osoba s cerebralnom paralizom iz Udruženja osoba s invaliditetom Križevci ispričaće svoju priču.

"Senzibilizacijom učenika i nastavnika pokazujemo da su osobe s cerebralnom paralizom ravnopravni članovi društva koji imaju pravo ostvariti svoj puni potencijal", istakao je predsjednik udruženja Petar Gatarić, napomenuvši šest područja na kojima se može napraviti promjena na bolje: javna svijest, građanska prava, dostupnost medicinskih i terapeutskih usluga, kvaliteta života, obrazovanje te doprinos društvu, uključujući i zapošljavanje.

 

Pripremila: Svetlana Cicvarić

Izvor: www.krizevci.info

Film crnogorske rediteljke Marije Perović "Opet pakujemo majmune" u verziji prilagođenoj za osobe sa oštećenjem vida biće premijerno emitovan na prvom programu Televizije Crne Gore, večeras u 20:05 h.

Opet pakujemo majmune je urbana prica o odnosu mladog para koji već izgubljenu komunikaciju pokušava ponovo da uspostavi useljenjem u - opet - iznajmljeni stan.

Junaci filma su Nebojša, prezaposleni novinar i Jelena, student književnosti, koji iznajmljuju potkrovlje kod porodice Nikolić. Osim što neprestano zadiru u njihov životni prostor Nikolići ubrzo u sve svoje porodične probleme upliću i mladi par. Jelena i Nebojša uskoro izgube svoju intimu i zapadnu u krizu.

Adaptacija filma urađena je Kuturnom centru "Homer" uz finansijsku podršku Javnog servisa.

 

Pripremila: Anđela Miličić

Izvor: Saopštenje za javnost NVO Kulrurni centar "Homer"

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore poziva Skupštinsku Radnu grupu da prilikom primjene preporuka OEBSA/ODIHR izmijeni i Zakon o izboru odbornika i poslanika u dijelu garantovanja prava osobama s invaliditetom da biraju i budu birane.

Podsjećamo, Ustavni sud je postupajući po inicijativi UMHCG donio Odluku kojom je proglasio neustavnom odredbu Zakona o izboru odbornika i poslanika koja je na neprecizan, nezadovoljavajući i deklarativan način propisivala pristupačnost biračkih mjesta.

22. septembra ove godine ovaj sud je ukinuo odredbu Člana 65, Stava 5, Zakona o izboru odbornika i poslanika, koja je propisivala da: „Prilikom određivanja biračkih mjesta opštinska izboma komisija je dužna da vodi računa da olakšapristup biračkom mjestu licima sa invaliditetom“.

Ustavni sud Crne Gore u obrazloženju ove odluke, između ostalog je naveo da: „Iz sadržine osporene odredbe Člana 65, Stav 5 Zakona proizilazi da Zakonom nijesi definisani uslovi pristupa biračkom mjestu licima s invaliditetom u odnosu na vrstu i stepen njihovog invaliditeta, već je diskreciona procjena tih okolnosti data članovima opštinske izborne komisije, odnosno da se radi o odredbi deklarativnog karaktera.“

Iako smo još 2014 upozoravali i ukazivali poslanicima da data norma nema imperativni karakter, te da je u potpunosti neprimjenljiva, tadašnji poslanici crnogorske Skupštine, kako oni iz pozicije, tako jednako i poslanici opozicije su smatrali da je preciznije definisanje i obavezivanje pristupačnosti biračkih mjesta nerealan zahtjev UMHCG.

Pošto je „nerealnost“ naših zahtjeva potvrdio Ustavni sud, a ljetos i Komitet UN o pravima osoba s invaliditetom u okviru svojih Zaključnih razmatranja, to pozivamo Radnu grupu da prilikom izmjena izbornog zakonodastva konačno uskladi Zakon o izboru odbornika i poslanika s Konvencijom i Ustavom. Podsjećamo, ovaj Zakon potpuno diskriminiše ne samo osobe s fizičkim invaliditetom, već i osobe s mentalnim i psihosocijalnim invaliditetom, odnosno osobe kojima je oduzeta poslovna sposobnost uskraćujući im pravo da biraju i budu birani.

Sa žaljenjem konstatujemo da je ovakva inicijativa izostala od strane Ministarstva za ljudska i manjinska prava, i Vlade Crne Gore u čijoj je Analizi usklađenosti propisa Crne Gore sa Zakonom o zabrani diskriminacije lica sa invaliditetom konstatovano da je Zakon o izboru odbornika i poslanika samo djelimično usklađen s Konvencijom.

Ipak, iako su se i Vlada i Skupština oglušile o inicijativu Ustavnog suda i izostavile da se izjasne o navodima UMHCG u Inicijativi, očekujemo da će Skupština ovog puta postupiti po Odluci Usttavnog suda i izmijeniti Zakon na način koji garantuje prava i dostojanstvo osoba s invaliditetom. U tom smislu Radnoj grupi stojimo na raspolaganju u cilju adekvatnog definisanja normi, odnosno garancije prava osobama s invaliditetom.

 

Izvršna direktorica UMHCG, Aleksandra Pavićević

DisABILITYinfo: Ukratko se predstavite našim čitaocima. 

BN: Biljana Nedić (29). Diplomirani novinar. Košarkašica u košarkaškom klubu invalida Vrbas (KKI Vrbas). Živim u Banja Luci. Zaposlena u tvornici obuće Bema.


DisABILITYinfo: Kako je proticalo Vaše djetinjstvo? Kada ste počeli da uočavate da se na neki način razlikujete od druge djece?

BN: Ja sam imala jako lijepo i ispunjeno djetinjstvo. Ne stvarima, emocijama i mislim da je to najvažnije. Živjela sam sa roditeljima u selu Ćorkovići kod Vlašića. Gore sam išla u školu do petog razreda osnovne škole. Moja majka je vješto znala prikriti ako nešto ne mogu i nadomjestiti sa nekim stvarima koje mogu da uradim kako bi se uvijek osjećala korisnom. Tada to nisam mogla da uočim, danas shvatam. Oduševljavala se svemu što ja uradim i pokazivala kako nešto može bolje. Dani su mi bili bezbrižni, ispunjeni igrom, kasnije obavezama u školi. Iako je kod nas bio rat, vrijeme poslije rata, neimaština, ali smo opet bili zadovoljni. Bili smo zdravi, svi na okupu i to je bilo dovoljno. Djeca su se uglavnom prilagođavala meni, pa smo grudvali svi sjedeći na sankama jer ja nisam mogla da trčim. Fudbal se igrao sa mnom na golu, ali se šutalo samo u visini koja meni paše i sl. Školovanje sam morala nastaviti u gradu. Škole su bile nepristupačne za nekog ko koristi kolica za kretanje, a moji roditelji nisu imali sredstva da se presele pa sam morala biti u specijalizovanoj ustanovi. To mi je teško palo i trebalo je mnogo vremena da se naviknem. Tada sam prvi put čula da smo mi „djeca sa posebnim potrebama“, do tada sam se samo zvala Biljana Nedić.

DisABILITYinfo: Svjesni smo da djeca, naročito u periodu puberteta, mogu biti okrutna i na neki način nipodaštavati sve one koji se na bilo koji način izdvajaju. Kako ste se nosili sa tim?


BN: Imala sam neki svoj stav oduvijek. Nisam sebe smatrala drugačijom i onda to nisu u velikoj mjeri osjećali ni oni oko mene. Nije da se to nije dešavalo, ali me nije mnogo doticalo. Ipak, imala sam nekih ružnih iskustva u srednjoj školi u tom baš nekom nezgodnom prediodu kada nisi ni djevojčica ni žena. Kada su me u kafiću svi zagledali i nekako sam osjećala po sebi te poglede i kada mi je jedan dječak sa kojim sam se dopisivala rekao da mu se više nikad ne smijem javiti ni bilo šta slično onog momenta kada sam mu rekla da sam u kolicima. Tada sam donijela veoma važnu odluku, a to je da ne želim plakati nego se probijati kroz život i biti što snažnija. Plakala sam ja mnogo, ali te suze su me osnažile. Kao kad biljku zalijevate, a ona raste. Sve moje patnje tokom srednjoškolskih dana su bile kao kiša u proljeće kada tek treba sve da probehara.


DisABILITYinfo: Kako su proticali Vaši studentski dani? Šta je opredijelilo Vaš izbor studija?

BN: Poslije srednje škole upisla sam pravni fakultet jer je bio jedini u Banjaluci u koji sam mogla samostalno da uđem sa kolicima. Imala sam namjeru prebaciti se na akademiju, volim da slikam. Iako su mi obećali da će riješiti taj problem, Akademija umjetnosti je i dalje sva u stepenicama. Shvatila sam to kao znak da nisam na pravom mjestu. Napustila sam pravo, zaposlila se (da bih imala od čega da živim), osamostalila se, riješila neka druga pitanja (vozački, hobije, počela trenirati). Jedne prilike dok su snimali neki prilog o meni rekla sam nešto nepravilno što je paralo uši. Nikako mi se to nije svidjelo. Onda sam počela da razmišljam o tome koliko veliku moć imaju mediji i kako bi se to moglo iskoristiti i da se naprave neke dobre stvari. Upisala sam novinarstvo da bih lijepo pričala i pokušala onaj medijski prostor koji dobijem usmjeriti u svoju korist, u korist onoga što želim da poručim. Uporedu sam radila i studirala pa je to na početku išlo jako teško. Pored toga nisam zapustila slikarstvo, treninge i bilo je dana kada sam bila na rubu nerava, energije, ali nisam ni pomišljala da stanem. Počela sam da volim novinarstvo i onda je sve krenulo na bolje. Nekoliko divnih profesora vidjelo je potencijal i oni su dosta zaslužni za moju ljubav prema toj profesiji.


DisABILITYinfo: Kada ste prihvatili invaliditet kao dio svog identiteta i kako je tekao taj proces?

BN: Mislim da nisam nikada imala ozbiljan problem sa tim prihvatanjem sebe. Bilo je tu malih trzavica (dese se i danas) kada ne volim svoje nesavršeno tijelo i onda shvatim da je ono upravo takvo baš savršeno. Ako ga ja ne volim neće niko drugi. Uvijek se našalim kako sam ja zahvaljujući mojim crvenim kolicima uvijek primjećena bez da se trudim.


DisABILITYinfo: Gdje ste i od koga dobijali informacije o prirodi Vašeg oštećenja?

BN: Nisam se nikada tim pitanjem mnogo bavila. Bilo mi je bitno da znam kako da se nosim sa urinarnim problemima, dekubitusima, stvarima koje su propratne koje mogu biti ozbiljne i štetne po zdravlje. Najviše informacija dobijete od drugih ljudi, razmjenom iskustava. U tome mi je mnogo pomoglo to što putujem i košarka jer sam kroz nju upoznala mnogo ljudi koji imaju slične situacije. Počela sam i prema ostalima da se otvaram i shvatila da se ne desi samo meni da se ponekad upiškim, da se to desi i ljudima koji nemaju invaliditet ili oslabljene osjećaje i to mi je mnogo pomoglo da se psihički izborim sa tim nekim sitnicama.


DisABILITYinfo: Kako je tekao Vaš proces osamostaljivanja? Od koga ste dobijali najveću podršku?

BN: Roditelji su bili moj prvi korak time što me nisu sputavali, nisu mi ništa branili, samo su vjerovali. Jesu se oni brinuli, ali mi to nikada nisu pokazali. Vjerujem da noćima nisu spavali i da im je zalogaj mnogo puta zastao u grlu misleći da li ja imam šta da jedem (kada sam živjela sama). Prije par godina vratila sam se da živim sa roditeljima jer su kupili kuću u Banjaluci. Tu je i moj brat koji ima 17 godina i koji vjeruje mnogo u mene ponekad više nego i ja sama. Pa često zna reći kada se ja kolebam da bih i na Mjesec otišla kada bi to htjela. Tu su naravno i moji prijatelji koji svakodnevno paze da moje baterije budu pune.


DisABILITYinfo: Pošto se ove godine Svjetski dan svijesti o Spina Bifidi i hidrocefalusu obilježava uz isticanje važnosti mentalnog zdravlja, koliko je prihvatanje sopstvenog invaliditeta i prihvaćenost od strane sredine važna za mentalno zdravlje ličnosti?

BN: Mislim da nije važno da li neko ima invaliditet ili ne, svi mi imamo svoj dan D. Ili više takvih dana. Naš karakter i osobnost naše ličnosti je nešto što nas određuje da li ćemo umjeti nositi svoje breme kroz život. To što je moje breme vidljivije okom ne znači da je teže od nečijeg čije se ne vidi i obrnuto. Okolina je bitna, ali nije presudna, jee opet sve kreće od nas samih. Ja ću uvijek naći nešto što ne štima i što me žulja ako to tražim, ali ako tražim dobre svari koji znaju da potaknu onda ću ove loše zanemariti i neću im dozvoliti da me sputavaju. Ne možemo svi biti neki aktivisti koji nešto mijenjaju. Ukazuju, svi imamo različite afinitete, ali oni koji to jesu, oni rade za bolje sutra ovih drugih.


DisABILITYinfo: Pišete svoj blog. Koji su bili razlozi za njegovo pokretanje, koje su glavne poruke koje želite da pošaljete svojim pisanjem?

BN: Happy Be je zaista duga priča. Nastala je od dvije riječi „Happy“ da podsjeća prvo mene pa i druge da trebamo biti srećni jer tako se lakše savladavaju i nedaće. Onda shvatimo da to možda i nisu nedaće nego spas od nečega goreg. „Be“ je od glagola „biti“ jesam, tu sam, živim i radujem se. Takođe to je nadimak koji sam dobila i koji niko osim moje najbolje prijateljice, mene i toga ko mi je taj nadimak dao, ne zna. Željela sam svoj prostor koji neće biti ograničen temama. Gdje neću biti cenzurisana i gdje ću moći o invaliditetu pričati na malo drugačiji način. Pišem o svemu, ali zaista o svemu. Svojim iskustvima (putovanjima, ljubavi, odrastanju, stvarima koje me ljute), pišem o stvarima koje me inspirišu. U nekim tekstovima priznajem ono što nemam  hrabrosti reći. Ima šaljivih momenata, ali i ozbiljnih koji nude neke nove informacije. Šareno je i biće još šarenije.


DisABILITYinfo: U javnosti je malo društveno aktivnih osoba s Spina Bifidom. Koja bi bila Vaša poruka za njih?

BN: Mislim da sam to već odogovorila kroz neko od predhodnih pitanja, ali evo ponoviću. Nismo svi aktivisti i ne možemo biti. Neko ne želi, a neko prosto nije za to. Postoje i ljudi koji su na neki drugi način spriječeni (npr. zdravstveno), zato smo mi tu da utabamo staze onima koji dolaze. Da bude bolje nego nama, dostupnije.

Moja poruka svima je da vole sebe, sa svim što jesu i nisu. Da žive, jer život teče i neće čekati da mi odrastemo, oslobodimo se svojih strahova, kompleksa... Zato požurite da živite. Svaki dan je NOV i jedinstven, radujte se stvarima i ljudima koje ćete sresti i neka nedaće budu vaše lekcije ne porazi ili nešto što će vas u bilo čemu nazadovati.


Intervju vodila Anđela Radovanović

Foto: Borislav Zdrinja

Međunarodni aerodrom "Sarajevo" nabavio je "Ambolift" najsavremenije vozilo za transport osoba s invaliditetom u avion. Riječ je o posebnom vozilu namijenjenom za ukrcavanje i iskrcavanje korisnika kolica prilikom transporta, a koje nudi siguran i udoban pristup u putničku kabinu svih tipova aviona.

Uspješno je sprovedena obuka aerodromskog osoblja za rukovanje ovim vozilom. Ambulift ima pričvršćene sisteme koji koriste šine da bi se osigurala invalidska kolica i niz sjedišta koja se sklapaju tako da i pratioci putnika mogu da putuju.

Infrastruktura Međunarodnog aerodroma "Sarajevo" prilagođena je osobama s invaliditetom, a nabavkom ovog vozila biće im pružena potpuna usluga u skladu s najboljim svjetskim standardima, saopšteno je iz Međunarodnog aerodroma "Sarajevo".

 

Pripremila: Anđela Miličić

Izvor: www.fokus.ba

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) izražava razočaranje zbog nespremnosti Ministarstva pravde da, i nakon sedam godina od ratifikacije Konvencije UN-a o pravima osoba sa invaliditetom od strane Crne Gore, započne preduzimanje ključnih koraka i reformu krivično-pravnog zakonodavstva radi usklađivanja s Ustavom Crne Gore i međunarodnim standardima u oblasti ljudskih prava i sloboda osoba s invaliditetom.

Naime, UMHCG je, u okviru javnih konsultacija u februaru 2016. godine i tokom javne rasprave prošlog mjeseca, Ministarstvu pravde uputilo Predloge i Komentare za unapređenje teksta Krivičnog zakonika Crne Gore radi ispunjenja obaveza Crne Gore, preuzetim ratifikacijom Konvencije UN-a o pravima osoba sa invaliditetom. Samo mali broj njih je usvojen, dok oni, koji zaista podrazumijevaju prve korake na usklađivanju ovog Zakonika s međunarodnim standardima, nijesu prihvaćeni.

Podsjećamo da po Članu 9 Ustava Crne Gore odredbe Konvencije imaju primat nad domaćim zakonodavstvom, uključujući i Krivični zakonik, te bi se morale neposredno primjenjivati dok se domaći propisi ne usklade s ovim aktom. Kako bi se obaveze propisane Konvencijom konačno inkorporirale u Krivični zakonik, UMHCG je Ministarstvu pravde uputilo Predloge i Komentare, od kojih su prihvaćeni samo oni koji su se ticali uvršćivanja invaliditeta u osnove po kojima se vrše: krivična djela iz mržnje (Član 42a Krivičnog zakonika), povreda ravnopravnosti (Član 159 Krivičnog zakonika), i rasna i druga diskriminacija (Član 443 Krivičnog zakonika), i krivičnog gonjenja od strane tužilaštva po službenoj dužnosti za sva krivična djela protiv sloboda i prava čovjeka i građanina, kada je njihova žrtva lice koje pripada posebno ranjivoj kategoriji lica (Član 183 Krivičnog zakonika). Najveći broj Predloga i Komentara, koji je predlagao konkretne norme za unapređenje i usklađivanje ovog Zakonika s Konvencijom UN-a o pravima osoba sa invaliditetom, nije prihvaćen.

UMHCG je u svojim Komentarima predložilo Ministarstvu pravde da se u definisanju pojma i različitih stepena neuračunljivosti zastarjeli, diskriminatorni i omalovažavajući termini „duševne bolesti, privremene duševne poremećenosti, zaostalog duševnog razvoja ili druge teže duševne poremećenosti” zamijene adekvatnom terminologijom, koja ne vrijeđa ljudsko dostojanstvo, a koja istovremeno precizira i jasnije definiše uzroke koji mogu dovesti do ovakvih stanja ("privremenog, povremenog ili trajnog mentalnog oboljenja, afektivnog stanja, intelektualnog invaliditeta ili drugog teškog mentalnog ili intelektualnog oštećenja˝). Ministarstvo nije prihvatilo ovo unapređenje iz razloga što: „svaka, pa i najmanja izmjena dovela bi do konfuzije i problema u primjeni˝, kako se navodi u Izvještaju s javne rasprave.

Trajanje mjera bezbjednosti zabrana vršenja poziva, djelatnosti i dužnosti, zabrana približavanja i udaljenje iz stana ili drugog prostora za stanovanje žrtvama s invaliditetom ne osigurava punu i efektivnu zaštitu njihove bezbjednosti i sigurnosti. Pri tom, nepostojanje nikakvih servisa podrške ovim osobama onemogućava prijavu izvršioca/teljke krivičnih djela, s obzirom da najčešće zavise od pomoći koju im oni pružaju. Predlozi UMHCG-a da se ove mjere bezbjednosti mogu izreći u dužem trajanju od onog koje je trenutno propisano Krivičnim zakonikom, kada je krivično djelo učinjeno iz mrženje ili prema pripadniku/ci posebno ranjive kategorije lica (djeca, lica sa invaliditetom, trudne žene, starija lica, izbjeglice) nijesu prihvaćeni, zbog toga „što bi produženje roka trajanja navedenih mjera bezbjednosti vodilo neodređenosti krivičnih sankcija, što je u krivičnom pravu neprihvatljivo˝, kako se ističe u Izvještaju s javne rasprave. Dodatno, nije prihvaćen ni predlog da se državni organi obavežu na preduzimanje svih neophodnih mjera, uključujući i pružanje usluga podrške za život u zajednici, kako bi se ovim žrtvama osigurala bezbjednost. Neprihvatanje ovog Predloga nije obrazloženo.

Pripadnici/e posebno ranjivih kategorija lica, a posebno osobe s invaliditetom se, zbog dominantnog odnosa društva prema njima baziranom na konstantnoj diskriminaciji i protivpravnom uskraćivanju ili ograničavanju njihovih prava i sloboda, neprestano nalaze u ulozi žrtve različitih krivičnih djela. Tu su prije svega: krivična djela protiv sloboda i prava čovjeka i građanina (povreda prava upotrebe jezika i pisma, protivpravno lišenje slobode, povreda slobode kretanja i nastanjivanja, zlostavljanje, mučenje, povreda tajnosti pisma i drugih pošiljki, povreda prava na podnošenje pravnog sredstva), krivična djela protiv izbornih prava (povreda prava glasanja, povreda slobode opredeljenja pri glasanju, zloupotreba prava glasanja, povreda tajnosti glasanja), krivična djela protiv braka i porodice (zapuštanje i zlostavljanje maloljetnog lica, nasilje u porodici ili porodičnoj zajednici, kršenje porodičnih obaveza), krivična djela protiv zdravlja ljudi (nesavjesno pružanje ljekarske pomoći, nadriljekarstvo), i druga. Do sada pravosudne institucije nijesu preduzimale skoro nikakve aktivnosti da se izvršioci/teljke krivičnih djela nad osobama s invaliditetom kazne, a osobe s invaliditetom zbog nepristupačnosti, straha i zavisnosti od izvršioca/teljke, malih propisanih kazni,  imaju prepreke da prijave učinioce. Dodatno, ove osobe mnoga krivična djela doživljavaju kao logičnu kaznu za njihov invaliditet. Sve ovo rezultira potpunoj toleranciji prema vršenju krivičnih djela nad ovim osobama, prihvatanju kao potpuno normalne situacije da se ne preduzimaju nikakve mjere procesuiranja izvršilaca/teljki i doživljavanju ovog strahovitog kršenja Krivičnog zakonika kao redovnog slijeda stvari. Kako bi se obezbjedila veća zaštita osoba s invaliditetom i drugih posebno ranjivih kategorija lica UMHCG je predložilo propisivanje kvalifikovanih oblika krivičnih djela kada su žrtve ove osobe. Međutim, Ministarstvo pravde nije prihvatilo ni ovaj Predlog, jer kako navode: „kada se radi o licima sa invaliditetom, sud tu okolnost može cijeniti kao otežavajuću u svakom konkretnom slučaju, a imajući u vidu stepen invaliditeta tog lica˝.

Još jedan Predlog UMHCG-a, koji Ministarstvo pravde nije prihvatilo, se odnosio na brisanje krivičnog djela obljube nad nemoćnim licem, koje podrazumijeva obljubu ili sa njom izjednačen čin iskorišćavanjem invaliditeta ili kakvog drugog stanja žrtve usljed kojeg ona nije sposobna za otpor, s obzirom da se pojam (biće) krivičnog djela silovanja Nacrtom zakona o izmjenama i dopunama  Krivičnog zakonika proširuje i na slučajeve kada osoba nije pružila otpor ali je polni čin učinjen bez njenog pristanka. Naime, ovom izmjenom silovanje obuhvata i  slučajeve kada osoba nije u mogućnosti da pruži otpor i/ili da da saglasnost za polno opštenje, tako da krivično djelo obljuba nad nemoćnim licem može jedino da služi nezakonitom miješanju u privatni život osobe s invaliditetom.

Neprihvatanje navedenih Predloga i Komentara UMHCG-a od strane Ministarstva pravde jasno i nedvosmisleno pokazuje nerazumijevanje obaveza i/li nedostatak volje i spremnosti nadležnih organa da primijene potvrđene međunarodne standarde i kvalitetno se posvete zaštiti ljudskih prava i sloboda osoba s invaliditetom.

Strana 18 od 35

Back to top