Marina

Marina

sreda, 20 mart 2019 20:53

Priča o nasmijanom Rajliu

Danas (20. mart) se obilježava Međunarodni dan sreće. Tim povodom vam donosimo pricu o četvorogodišnjem dječaku Rajli Baksteru (Riley Baxter) iz Kenta u Velikoj Britaniji. Rili polako ali sigurno gradi karijeru modela. Maleni Britanac ima prirodni šarm koji su prepoznali stručnjaci u modnoj industriji pa je potpisao ugovore za brendove poput Maderkeria (Mothercarea), poznatog britanskog lanca prodavnica s opremom za djecu. Osoba je s Daun sindromom, a s okolinom komunicira pomoću Makaton znakovnog jezika. Roditelji ga od milja zovu „Nasmijni Rajli“ (Smiley Riley“).

“Nazvali smo ga Nasmijani Rajli još kada je bio jako mali jer ljude čini srećnima. Kada vide njegov osmijeh, to im uljepša loš dan” rekao je njegov otac Stjuart.

Prisjetio se koliko su bili zabrinuti kada su im nakon njegovog rođenja saopštili da je Rajliju identifikovan Daun sindrom.

 “Plakao sam. Ne zato što bih ga manje volio, već zato što znam u kako okrutnom svijetu živimo i brinuo sam kako će se ponašati prema njemu. To je bilo prvo što mi je prošlo kroz glavu, ali očigledno da nisam bio u pravu. Sada znam da je to bio strah od nepoznatog“.

“Rajli iz života izvlači ono najbolje. Sada se bavi modelingom i voli kameru. On uživa u svemu što radi i sve što radi, radi s osmijehom, a na snimanjima vole kada su djeca prirodna“, dodao je Stuart.

Zbog vrlo slabih mišića dugo mu je trebalo da samostalno prohoda, do treće godine to nije mogao bez hodalice. Brže se umara od ostale djece, ali ima jaku volju da nastavi dalje. Vrlo je odlučan, kažu roditelji.

U vrtiću ga, kažu, djeca obožavaju - uvijek je u središtu njihove pažnje.

„Jednom smo malo zakasnili na jednu dječiju zabavu na kojoj je bilo dvadesetak mališana. Bili su okupljeni oko žene obučene u kostim vile, ali kada su vidjeli Rajlija, počeli su da uzvikuju njegovo ime i svi su pojurili prema njemu“,  kaže Stjuart.

Pripremila: Anđela Miličić

Izvor: 24sata.hr

 

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore će narednih mjeseci sprovoditi monitoring pristupačnosti srednjih škola na području Crne Gore, preciznije u  srednjim školama u Podgorici, Nikšiću, Budvi, Baru, Beranama i Bijelom Polju.

Prije početka sprovođenja monitoringa formiran je monitoring tim koji će obilaziti srednje škole, i tom prilikom popunjavati unaprijed pripremmljeni Vodič o pristupačnosti srednjih škola u navedenim gradovima.

Vodič se sastoji od seta pitanja koja su pripremljena u skladu s Pravilnikom o bližim uslovima i načinu prilagođavanja objekata za pristup i kretanje lica smanjene pokretljivosti i lica sa invaliditetom kao podzakonskog akta Zakona o planiranju i gradnji. Formiran je u namjeri da omogući potpunije i preciznije dobijnje podataka o pristupačnosti srednjih škola.

Dobijeni podaci će se nakon sistematizcije nači u Priručniku o pristupu djeci s invaliditetom u srednjem inkluzivnom obrazovanju u Crnoj Gori, a koji će sadržati sledeće teme: terminologiju, modele pristupa invaliditetu, servise podrške, pregled zakonodavne i strateške dokumentacije u oblasti inkluzivnog obrazovanja.

Monitoringom će biti obuhvaćene 23 srednje škole u navedenim gradovima i u svakoj od škola će monitoring tim održati sastanak s predstavnikom/com iz uprave škole, odnosno zaposlenima, kako bi ih oni upoznali s nastavnim procesom u školi i uslovima za održavanje nastave.

Navedena aktivnost je dio projekta „Jednako obrazovanje za sve – Tiče nas se“ koji je podržan kroz konkurs „Inkluzija na djelu” za finansiranje projekata/programa za NVO u oblasti insitucionalnog i vaninstitucionalnog obrazovanja – podoblast podrška inklutivnom obrazovanju za 2018.

Pripremila: Anđela Miličić

Zaposleni u instituciji Zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore priključili su se globalnoj kampanji „Leave no one behind“, u susret Međunarodnom danu osoba s Daun sindromom (21. mart), s ciljem promocije njihovih prava na jednakost i uključenost u zajednicu.

Ljudi širom svijeta nosiće šarene ili rasparene čarape, koje predstavljaju simbol ovog Dana, a akciju u Crnoj Gori promoviše NVO Udruženje mladih sa hendikepom (UMHCG).

Svjetski dan osoba sa Daun sindromom ustanovljen je 2006, a 21. mart simbolično je izabran jer je u osnovi sindromaprisutnost tri (3) umjesto dva (2) hromozoma, na 21. hromozomskom paru.

Prava osoba s invaliditetom u stalnom su fokusu pažnje Zaštitnika, a ovom još jednom ukazujemo na važnost da svi, kao sistem i pojedinci, damo maksimalan doprinos kako bi im omogućili ravnopravnost i ostvarivanje garantovanih prava i sloboda.

Podsjećamo i na zahtjeve organizacija osoba s invaliditetom da nijedna osoba s Daun sindromom ne smije biti lišena mogućnosti za cjeloživotni razvoj, obrazovanje, međuljudske odnose, zdravstvenu zaštitu, dostojanstveno življenje, rekreaciju, slobodno vrijeme i učešće u javnom životu, na jednakim osnovama s drugim članovima zajednice.

Svi zainteresovani da na ovaj način daju doprinos kampanji treba da objave fotografiju na društvenim mrežama uz hashtag #LeaveNoOneBehind #WorldDownSyndromeDay #WDS19

 

Saopštenje za javnost Zaštitnika

Vlada Japana obezbijedila je Savezu slijepih opremu za Brajevo pismo vrijednu 80.385 eura da bi podržala unapređenje socijalne zaštite u lokalnoj zajednici. Ceremonija primopredaje donacije „Projekat opremanja Saveza slijepih Crne Gore opremom za Brajevo pismo” održaće se u utorak, 19. marta, u prostorijama te organizacije u Podgorici. U pitanju je grant koji ima za cilj da podrži društveni razvoj kroz projekte za osnovne potrebe stanovništva.

"Za taj novac smo nabavili pet novih, modernih Brajeviš štampača na kojima ćemo štampati materijale za potrebe naše ciljne grupe", kazao je Macanović. 

Izvor. Saopštenje za javnost Saveza slijepih

Ministarka javne uprave, Suzana Pribilović, i izvršni direktor Saveza slijepih Crne Gore, Goran Macanović, potpisali su Memorandum o saradnji u okviru nedjelje Partnerstva za otvorenu upravu “Globalni poziv na akciju - uprava u službi građana”. Memorandum je potpisan i na Brajevom pismu. 

„Savremeno digitalno društvo mora se graditi na vrijednostima ravnopravnosti, inkluzivnosti, otvorenosti. Sve institucije treba da obezbijede jednake šanse svim građanima, a Ministarstvo javne uprave mora to da omogući u digitalnom svijetu“ – kazala je ministarka Pribilović nakon potpisivanja Memoranduma. 

Ona je saopštila da saradnja Saveza slijepih Crne Gore i Ministarstva javne uprave nije od danas i postoji od formiranja ovog ministarstva, od izrade prvih smjernica za e-pristupačnost. „Spaja nas jasna i iskrena želja, da sve osobe s invaliditetom, a, prije svega, osobe oštećenog vida, pod jednakim uslovima, koriste sadržaje koje kreira javna administracija u Crnoj Gori. U želji da ovo partnerstvo dodatno ojačamo, te da odgovornim i transparentnim odnosom stvorimo dodatnu vrijednost danas potpisujemo ovaj Memorandum o saradnji, u nadi da ćemo odmah nakon potpisivanja započeti zajedničke aktivnosti. Ovim Memorandumom obavezujemo se na saradnju koja, između ostalog, podrazumijeva inicijative u svim oblastima od zajedničkog interesa, otvoren i konstruktivan dijalog koji treba da rezultira uspješnim projektima i razmjenom iskustva“, kazala je ministarka Pribilović. 

„Potpisivanje Memoranduma o saradnji s Ministarstvom javne uprave i činjenica da se to dešava u okviru nedjelje obilježavanja Partnerstva za otvorenu upravu, siguran sam da je samo okvir kroz koji ćemo u narednom periodu realizacijom različitih inicijativa i aktivnosti, zajedničkim radom doći do inkluzivnijeg društva u Crnoj Gori i doprinijeti poboljšanju kvaliteta života osoba s oštećenim vidom, ali i osoba s invaliditetom uopšte“, kazao je Macanović. 

On je istakao da je pristupačnost informacija i, u okviru nje e-pristupačnost, jedna od prioritetnih oblasti u radu Saveza slijepih Crne Gore, te da vjeruje da će vrlo brzo imati dosta inicijativa i aktivnosti koji će podrazumijevati konkretizaciju onoga što je danas potpisano. 

„Podsjetiću da smo zajedničkom inicijativom i radom došli do dva važna dokumenta, a to su smjernice za e-pristupačnost web sadržaja i pristupačnost dokumenata. Vjerujem, i da ćemo kroz realizaciju ovog Memoranduma uspjeti da te smjernice vidimo i u praksi ne samo u okviru ostalih ministarstva, nego u okviru cijele javne uprave“ – kazao je Macanović. 

On je izrazio nadu da će se kroz realizaciju ovog memoranduma unapređivati zakonodavni okviru u funkcionisanju NVO, kako bi Savez slijepih i ostale organizacije osoba s invaliditetom mogle što lakše da realizuju svoje aktivnosti, a samim tim utiču na poboljšanje kvaliteta života svojih ciljnih grupa. 

Macanović je zaključio da potpisivanje Memoranduma treba da bude primjer drugim ministarstvima i drugim državnim organima, na koji način može i treba javna uprava da sarađuje sa civilnim sektorom i i organizacijama osoba s invaliditetom.

Izvor: http://www.mju.gov.me

 

 

Vitni Bartel, blogerka i mama tri dječaka, odlučila je da na originalan i dirljiv način odgovori svim trudnicama koje nose bebe s Daun sindromom na pitanje šta da očekuju. Ovo je priča o njenom dječaku Danijelu...

Kako Bartelova objašnjava, jedne večeri je na Internetu naišla na članak kojim se buduća mama pita kakva je budućnost pred njom, budući da nosi bebu s ovim sindromom. I sama Vitni je, priznaje, radila isto prije tri godine - provodila je sate na raznim sajtovima, listajući forume, čitajući različita mišljenja i iskustva o mnogim roditeljskim pitanjima kada je odgajanje djeteta s Daun sindromom u pitanju: neonatalnoj brizi, terapijama, navikavanju na nošu...

"Spisak je bio beskrajan", objašnjava Vitni.

Zbog toga shvata koliko je mamama koje su u trudnoći čule ovu dijagnozu svoje dece važno da otkriju kako zaista izgleda život s djecom s DS A kako Vitni vidi svoj život s Danijelom?

Ona smatra da su riječi ponekad suvišne, zbog čega rado objavljuje fotografije njenog dječaka i to je učinila i ovog puta, kako bi pomogla svim budućim majkama beba s ovim sindromom da otkriju kakva ih budućnost čeka. Predivna, veruje mama Vitni.

Izvor: YUMAMA

https://www.yumama.com/porodica/zivot-porodice/11239-kako-zaista-izgleda-zivot-s-detetom-s-daunovim-sindromom-foto.html

 

 

Vrijeme je da probudimo proljeće. Zato vam predlažemo da obujete šarene i rasparene čarape i da zajedno s nama obojite ovaj mart podrškom raznolikosti. 

21. mart je Svjetski dan osoba s Daun sindromom. Simbol ovog dana su šarene ili rasparene čarape jer se tvrdi da ih osobe s Daun sindromom ne mogu upariti. Ipak, nijesmo sigurno da li je ovo pravilo, ima li izuzetaka koji ga potvrđuju ili je samo riječ o ljudskoj potrebi da sve istraži i opravda/objasni. Brojevi 21/3 predstavljaju 3 kopije hromozoma 21, koji je jedinstven za osobe s Daun sindromom.

Tim povodom Udruženje mladih sa hendikepom u saradnji s Prvim udruženjem djece i omladine s Daunovim sindromom i ove godine obilježiće Svjetski dan osoba s Daun sindromom. Događaj organizujemo u Podgorici, na Trgu nezavisnosti 21. marta s početkom u 11.00 časova. Planiran je prigodan program, a nakon toga i šetnja u šarenim i rasparenim čarapama. 

Takođe, i ove  godine se priključujemo globalnoj kampanji međunarodnih organizacija koje su pokrenule različite inicijative, a jedna od njih pod sloganom: "Leave no one behind" (Ne ostavimo nikoga na margini) ima za cilj da upozna javnost s ciljevima održivog razvoja UN i činjenicom da nijedna osoba s Daun sindromom ne smije biti lišena mogućnosti za cjeloživotni razvoj, obrazovanje, međuljudske odnose, zdravstvenu zaštitu, rad, dostojanstveno življenje, rekreaciju, slobodno vrijeme i učešće u javnom životu na jednakim osnovama sa svim drugim osobama. Kampanja se sprovodi uz korišćenje heštegova #LeaveNoOneBehind #WorldDownSyndromeDay #WDSD19 

U cilju osnaživanja osoba s Daun sindromom i njihovih porodica, kao i promovisanja različitosti, kampanju sprovodimo i posredstvom fejsbuk stranice i instagram naloga, objavljivanjem fotografija u šarenim i/ili rasparenim čarapama i propratnog teksta o osobama s Daun sindromom. U skladu s tim, pozivamo i javnost, prije svega javne ličnosti, da nam se pridruže u kampanji tako što će obuti šarene čarape, poslati nam fotografiju ili je objaviti na svom profilu uz haštagove #awareness #DownSyndrome. 

Pozivamo i porodice da nam šalju slike svoje djece, braće i sestara s Daun sindromom, ili priče o njima i njihovom životu.

Čekamo vas 21. marta na Trgu u šarenim ili rasprarenim čarapama u znak podrke za različitost, jednaka prava i ravnopravnost.

Pozivamo i medije da svojim prisustvom isprate ovaj događaj.

Pripremila: Anđela Radovanović 

 

 

 

Medijsko izvještavanje je ključna alatka za promjenu javnog diskursa prema fenomenu invaliditeta, čime ono ujedno predstavlja važan segment borbe za prava osoba s invaliditetom i koncept izjednačavanja mogućnosti. Novinari u procesu formalnog obrazovanja nemaju pristup edukacijama i literaturi koja na adekvatan i savremen način tretira pitanja invaliditeta, a uređivačka politika medija mora biti podržana od strane države za produkciju, proizvodnju, pripremu i izvještavanje o sadržajima koji s aspekta ljudskih prava tretiraju pitanja invaliditeta i osoba s invaliditetom. Ovo je ključna poruka radionice organizovane s predstavnicima crnogorskih medija o učešću osoba s invaliditetom u javnom i političkom životu.

Jezik i terminologija i modeli pristupa invaliditetu su jedna od ključnih tema za razumijevanje pojma invaliditeta i adekvatnog pristupa i izvještavanja o osobama s invaliditetom, zbog čega je predstavnicima crnogorskih medija prezentovan istorijat borbe za prava osoba s invaliditetom, te pojmovi, značenja i razlike koji se koriste kada se govori i izvještava o osobama s invaliditetom uključujući i specifične kategorije OSI.

Na taj način riječi je bilo o preprekama u stavovima, okruženju, administraciji, pravnom nasleđu i informacijama i komunikacijama, koje dovode do onemogućavanja, otežavanja ili sprječavanja osoba s invaliditetom da se bore, ostvaruju i uživaju svoja prava na dostojanstven način.

Novinarima i urednicima su prezentovani primjeri pravnih i administrativnih barijera, odnosno ograničavajućih i diskriminatornih pravnih normi i procedura za ostvarivanje prava osoba s invaliditetom u konkretnim oblastima života, koji su upravo posljedica društvenih stavova i odnosa institucija prema tumačenju invaliditeta kao problema, troška, tragedije, ili loše sreće.

U tom kontekstu kao posebno izvdojeni primjeri navedeni su institut oduzimanja poslovne sposobnosti koji dovodi do uskraćivanja ljudskih prava i dostojanstva pod oreolom zaštite i brige, te nemogućnosti dostojanstvenog i samostalnog ostvarivanja biračkog prava.

Istaknut je značaj samoprihvatanja invaliditeta kao identiteta osobe, te prihvatanja invaliditeta od strane porodica, vršnjaka, zajednice i institucija što sve treba dovesti do samopoštovanja i poštovanja ljudskog dostojanstva vrijednosti i različitosti osoba s invaliditetom. Osobama s invaliditetom treba omogućiti izražavanje svojih stavova,, interesa i potreba i omogućiti da samostalno i/li uz podršku donose odluke o sopstvenom životu, kako ne bi bili zavisni od porodice i sistema. Na taj način osobe s invaliditetom neće neopravdano i nepotrebno osjećati grižu savjesti, krivice i odgovornosti za situaciju u kojoj se nalaze, zbog čega svoj invaliditet vide kao problem i prepreku za normalno odrastanje i život, odnosno uspjeh i individualnu sreću.

Kao posebno značajan proces i period samoprihvatanja i prihvatanja invaliditeta naznačen je period ranog djetinjstva i adolescencije, kroz podršku vršnjaka i socijalne sredine, te istaknut proces obrazovanja i socijalizacije kao ključan za međusobno razumijevanje.

Da djeca s invaliditetom i odrasle OSI ne bi ostale samo savršeni objekti milosrđa, odnosno slika s plakata u humanitarnim akcijama, već da bi postali aktivni subjekti i nosioci prava i obaveza potrebna je promjena svijesti koja će dovesti do transformacije društva koje uvažava različitost i podstiče na dostojanstvo. U tom kontekstu mediji su instrument za iniciranje pozitivnih sistemskih promjena, a njihovo izvještavanje ogledalo društva.

Aktivnost je dio projekta Dostojanstveno omogućeno glasanje (Dignified Enabled Voting - DEVOTING) podržanog od strane Britanske ambasade u Podgorici. 

 

Pripremila: Dragana Sokić

 

sreda, 13 mart 2019 08:25

Samo minut!

Žurim s jednog sastanka, u Udruženje na drugi sastanak. Prohladan jesenji dan. Dok se truckam u kolicima po neravnom trotoaru, s izbočinama i udubljenjima, razmišljam kuda da najbrže stignem. Odjednom, preko spuštenog ivičnjaka, pravo ispred mene zaustavlja se auto. Čovjek s vozačevog  mjesta nonšalantno iskače i kreće put obližnje trafike. Nije me ni (ili nije htio) „registrovao“.

„Alo, čovječe!“ zavapim preneraženo!

On se malo trznu i bezličnom mirnoćom, kao da je to najnormalnije na svijetu reče: „Samo minut“.

U tom trenu, kao da se upališe sva ona auta parkirana na trotoarima zbog kojih sam morao da se vraćam kilometrima, zbog kojih sam morao, da po kolovozima, „stavljam glavu u torbu“, zbog kojih su me auta pet puta do sada udarala.

U trenutku mi zabljeskaše flešbekovi svih trotoara bez spuštenih ivičnjaka, svih barijera koje treba jedan korisnik kolica da savlada da bi obavljao neke uobičajene svakodnevne posliće. Sva jed koja se skuplja u meni zbog svakodnevne diskriminacije koju trpimo u ovakvim i sličnim situacijama kao da se ulila u naizgled mirno izgovorenu rečenicu

„A moj minut? Imam li ja pravo na jedan minut u ovom životu? Zar je tvoj minut toliko važniji od mog?“ Samo me je zaprepašteno pogledao, bez riječi ušao u auto, i parkirao ga par metara dalje na parking.

Sad više ni trotoarske neravnine ne osjećam od ljutitog razmišljanja. Čitav odnos društva naročito u saobraćaju prema OSI je sadržan ili je posljedično proistekao iz takvog odnosa prema našem minutu života. On izgleda još uvijek za većinu nije važan. Ponekad predstavlja iznenađenje, ako se pobunimo i zatražimo poštovanje i naših životnih minuta. A kolika sam baš minuta izgubio zbog onih koji su me pozivali na čekanje i strpljenje.

Ovakvo bezosjećajno, nezakonito ponašanje s kojim sam svakodnevno i vrlo često suočen, navodi me na razmišljanje o mojim mogućnostima i pravu kao građanina u oblasti saobraćaja

Ako izuzmem nesigurne željezničke linije na liniji Nikšić – Podgorica, o kakvim jednakim mogućnostima govorimo, ako se nikad nijesam vozio nijednim pristupačnim prevoznim sredstvom koje se koristi u javnom saobraćaju?  UMHCG i još neka udruženja OSI imaju pristupačna kombi vozila, međutim, to nije sredstvo javnog sobraćaja i ono ne može biti na raspolaganju uvijek i svima kojima je potrebno. A i ovakav alternativni vid usluge država ne nalazi za shodno da podrži.

Oblast pristupačnih usluga u saobraćaja regulisana je uglavnom anti-diskriminacionim zakonima, posebno Zakonom o zabrani diskriminacije lica sa invaliditetom, a UN Konvencija o pravima osoba sa invaliditetom, koja je dio crnogorskoh pravnog sistema, propisuje da sve oblasti života i usluge moraju biti dostupne OSI. Ipak naši sistemski zakoni u ovoj oblasti, Zakon o prevozu u drumskom saobraćaju i Zakon o bezbjednosti saobraćaja na putavima ne garantuju, pa time i ne obezbjeđuju pristupačnost sredstava javnog prevoza.

 

Najmanje sudskih sporova ima u ovoj oblasti i najsporije se mijenja ova oblast u praksi. Sporno je što u zakonskom okviru ne postoji ni rok u kojem prevoznici moraju imati određeni procenat vozila pristupačnih za OSI, niti je pristupačnost uslov za licenciranje pružalaca usluga saobraćaja, iako sam se zdušno zalagao za to, kao član Radne grupe za izradu Nacrta Zakona o drumskom saobraćaju.

Vrlo je slična situacija u željezničkom i avio saobraćaju. I tamo nas čupaju i nnose, nekada iz razvlače uz sve dobre namjere. U današnjem, savremenom svijetu gdje sve na dugme funkcioniše nas još ljudske ruke ne puštaju.

Ponekad je tako malo potrebno da se postigne priličan rezultat. U Podgiričkom gradskom saobraćaju su uglavnom u upotrebi niskopodni autobusi koji su nabavljeni kao pristupačni. Samo ih je nemar, nebriga i nepostojanje procedura dovelo u stanje da su nepristupačni za korisnike kolica. Potrebno je reaktivirati (popraviti) rampe gdje su i bile na srednjim vratima niskopodnih autobusa. Potrebno je ustanoviti procedure usluge: gdje i kako autobusi treba tačno da stanu i obavezu osoblja (vozača) da spusti rampu i eventualno pomogne korisniku kolica koji hoće da koristi uslugu gradskog prevoza. Sve ovo bi bilo značajno i za roditelje s malom djecom u dječijim kolicima, starije ljude. Pri tome ovo ustanovljavanje procedura skoro da i ne bi iziskivalo troškove iz budžetskih sredstava lokalne zajednice.

Zar bi za Podgoricu, grad u kome živi jedna trećina stanovnika države, bio preveliki izdatak da ustanovi službu usluge pristupačnog prevoza koja u većim gradovima okruženja (Beograd, Zagreb...) funkcioniše kao „Prevoz od vrata do vrata“? To je 5-6 pristupačnih vozila (obično kombi) koji su na raspolaganje OSI, koji ne mogu da koriste usluge redovnog saobraćajnog sistema. To može biti u okviru redovne prevozne službe organa gradskih vlasti ili kao sporazum s nekom NVO (npr. UMHCG) koja ima pristupačna vozila

Nadalje, zar bi za jednu tako veliku državnu firmu kao što je Željeznički prevoz bio preveliki trošak da u nekolko najvećih željezničkih stanica ima po jednu pokretnu podiznu platformu. Time bi najveći broj prevoznih sredstava željezničkog saobraćaja postao upotrebljiv za OSI, prvenstveno korisnike kolica.

Na kraju, ni zakonska obaveza iz Zakona o drumskom saobraćaju da lokalne uprave u svojim Odlukama o taxi prevozu, moraju ustanoviti da taxi prevoznici, 5% ukupnih taxi vozila moraju imati pristupačnih za OSI, još nije zaživjela.

Društvo (i institucije i nevladine organizacije, ali i mi kao aktivnisti, pojedinci), moramo raditi na podizanju svijesti. Institucije moraju sprovoditi i nadzor i sankcionisati one koji krše zakone, ali i osobe s invaliditetom moraju preuzeti dio odgovornosti i biti glasnije i upornije, što podrazumijeva i pokretanje postupaka za zaštitu od diskriminacije.

Svaki put kad prođemo pored nepropisno parkiranog automobila, kada se vraćamo po 500 metara jer ne možemo se spuštiti s trotoara, svaki put kad ne možemo koristiti javni saobraćaj, ako ćutimo i ljutimo se, a ništa ne uradimo i mi smo krivi.  Ali s druge strane, to nikako ne oslobađa državu odgovornosti i akcije, i država mora da se zapita zašto nema prekršajnih prijava i tužbi za zaštitu od diskriminacije po osnovu invaliditeta.

Državni organi, organi lokalne samouprave i druga pravna lica moraju sprovoditi mjere i propise za ostvarivanje prava osoba s invaliditetom.

Pored nadležnosti ovih institucija posebno je važna uloga saobraćajne policije, komunalne inspekcije i komunalne policije u segmentu poštovanja propisa, odnosno prava osoba s invaliditetom u praksi, te sprečavanja kršenja njihovih prava i sankcionisanja onih kojih ih nemarom, neznanjem ili iz drugih razloga krše. Naročito ovakvih, kao sa početka priče, kojima je njihov minut važniji od bilo čijeg drugo, koji svu ovu priču između „Samo minut“ i ovog trenutka ne razumiju i ne znaju.

Ako sam kao građanin spriječen da obavim svoj posao usljed prepreka,  to je višestruko skuplje za duštvo od obezbjeđivanja uslova da mogu ravnopravno i jednako da zadovoljavam svoje potrebe za kretanjem i obavljam svoje građanske dužnosti i obaveze.

Diskriminacija koju svakodnevno trpimo, skoro da nas privikne da je prihvatimo kao nešto normalno. Stalno nas uče da trebamo biti strpljivi da je sve u procesu..., a životi prolaze u strpljenju. Ponekad pretjeranom i samouništavajućem.

Dužnost je građana da utiču da ova država bolje funkcioniše. Moramo djelovati kao građani, tj. zahtijevati da budemo u istom položaju kao i drugi građani jer ćemo u suprotnom biti spriječeni da, zbog barijera, radimo posao koji znamo, obrazujemo se gdje i kako želimo i živimo s kim želimo.

Zbog svega i dalje ću se beskompromisno boriti za integritet svakog minuta mog života, kao i minuta života svih osoba s invaliditetom.

Pisac ovih redova je osoba s invaliditetom, korisnik kolica, koga su automobili udarali do sada pet puta, zbog nepristupačnosti javnih površina i bezobzirnosti ostalih učesnika u saobraćaju i neobezbjeđivanju jednakih prava i mogućnosti u saobraćaju od strane države.

 

Milenko Vojičić

Koordinator programa za pristupačnost UMHCG-a

 

 

Napomena: Tekst je pisan u okviru projekta Ovo su (i) naša mjesta! kojeg UMHCG sprovodi u okviru Javnog konkursa Ministarstva saobraćaja i pomorstva za finansiranje projekata NVO za 2018. u prioritetnoj oblasti zaštite lica sa invaliditetom. 

 

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore poziva sve zainteresovane predstavnike institucija na državnom i lokalnom nivou, angažovane na poslovima planiranja, i primjene javnih politika i/li direktnu komunikaciju s građanima s invaliditetom i njihovim predstavnicima u organizacijama da se prijave za učešće u Školi ljudskih prava OSI. 

Škola će biti organizovana u trajanju od 4 dana, i to u periodu između 15. i 30. aprila 2019. i obuhvatiće, između ostalog, sledeće teme: Istorijat ljudskih prava OSI; Modeli pristupa invaliditetu, odnos medija i društvena slika prema invaliditetu; Domaći i međunarodni instrumenti za ostvarivanje/zaštitu ljudskih prava OSI; Filozofija samostalnog života; Antidiskriminacija, institucionalni mehanizmi za zaštitu od diskriminacije; Sudska zaštita ljudskih prava u Crnoj Gori, s posebnim akcentom na prava osoba s invaliditetom i dr.

Osim predavanja u okviru Škole biće korištene metode studije slučaja, igranja uloga, diskusija (posebno nakon planiranih filmova), simulacija i dr. Nakon Škole je planirano testiranje, a uspješni kandidati će dobiti sertifikate o završenoj školi.

Škola se sprovodi u okviru projekta (Sa)učesnici u ostvarivanju prava OSI, koji je podržan od strane Ministarstva za ljudska i manjinska prava kroz konkurs za NVO u 2018. u oblasti zaštite prava lica sa invaliditetom.

Zainteresovani kandidati se mogu prijaviti dostavljanjem motivacionog pisma i biografije najkasnije do 1. aprila na mejl adresu Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli. s naznakom: Prijava za Školu ljudskih prava OSI. Za detaljnije informacije možete se obratiti putem iste mejl adrese.

Molimo sve zainteresovane kandidate/kinje da prilikom prijave naznače u kom periodu od ponuđena dva (period od 16. do 19. aprila ili period od 19. do 22. aprila) im odgovara održavanje Škole. 

Predviđeni broj učesnika u Školi je 20. UMHCG pokriva troškove smještaja i ishrane tokom trajanja Škole. 

Strana 6 od 29

Back to top