Medijsko izvještavanje je ključna alatka za promjenu javnog diskursa prema fenomenu invaliditeta, čime ono ujedno predstavlja važan segment borbe za prava osoba s invaliditetom i koncept izjednačavanja mogućnosti. Novinari u procesu formalnog obrazovanja nemaju pristup edukacijama i literaturi koja na adekvatan i savremen način tretira pitanja invaliditeta, a uređivačka politika medija mora biti podržana od strane države za produkciju, proizvodnju, pripremu i izvještavanje o sadržajima koji s aspekta ljudskih prava tretiraju pitanja invaliditeta i osoba s invaliditetom. Ovo je ključna poruka radionice organizovane s predstavnicima crnogorskih medija o učešću osoba s invaliditetom u javnom i političkom životu.
Jezik i terminologija i modeli pristupa invaliditetu su jedna od ključnih tema za razumijevanje pojma invaliditeta i adekvatnog pristupa i izvještavanja o osobama s invaliditetom, zbog čega je predstavnicima crnogorskih medija prezentovan istorijat borbe za prava osoba s invaliditetom, te pojmovi, značenja i razlike koji se koriste kada se govori i izvještava o osobama s invaliditetom uključujući i specifične kategorije OSI.
Na taj način riječi je bilo o preprekama u stavovima, okruženju, administraciji, pravnom nasleđu i informacijama i komunikacijama, koje dovode do onemogućavanja, otežavanja ili sprječavanja osoba s invaliditetom da se bore, ostvaruju i uživaju svoja prava na dostojanstven način.
Novinarima i urednicima su prezentovani primjeri pravnih i administrativnih barijera, odnosno ograničavajućih i diskriminatornih pravnih normi i procedura za ostvarivanje prava osoba s invaliditetom u konkretnim oblastima života, koji su upravo posljedica društvenih stavova i odnosa institucija prema tumačenju invaliditeta kao problema, troška, tragedije, ili loše sreće.
U tom kontekstu kao posebno izvdojeni primjeri navedeni su institut oduzimanja poslovne sposobnosti koji dovodi do uskraćivanja ljudskih prava i dostojanstva pod oreolom zaštite i brige, te nemogućnosti dostojanstvenog i samostalnog ostvarivanja biračkog prava.
Istaknut je značaj samoprihvatanja invaliditeta kao identiteta osobe, te prihvatanja invaliditeta od strane porodica, vršnjaka, zajednice i institucija što sve treba dovesti do samopoštovanja i poštovanja ljudskog dostojanstva vrijednosti i različitosti osoba s invaliditetom. Osobama s invaliditetom treba omogućiti izražavanje svojih stavova,, interesa i potreba i omogućiti da samostalno i/li uz podršku donose odluke o sopstvenom životu, kako ne bi bili zavisni od porodice i sistema. Na taj način osobe s invaliditetom neće neopravdano i nepotrebno osjećati grižu savjesti, krivice i odgovornosti za situaciju u kojoj se nalaze, zbog čega svoj invaliditet vide kao problem i prepreku za normalno odrastanje i život, odnosno uspjeh i individualnu sreću.
Kao posebno značajan proces i period samoprihvatanja i prihvatanja invaliditeta naznačen je period ranog djetinjstva i adolescencije, kroz podršku vršnjaka i socijalne sredine, te istaknut proces obrazovanja i socijalizacije kao ključan za međusobno razumijevanje.
Da djeca s invaliditetom i odrasle OSI ne bi ostale samo savršeni objekti milosrđa, odnosno slika s plakata u humanitarnim akcijama, već da bi postali aktivni subjekti i nosioci prava i obaveza potrebna je promjena svijesti koja će dovesti do transformacije društva koje uvažava različitost i podstiče na dostojanstvo. U tom kontekstu mediji su instrument za iniciranje pozitivnih sistemskih promjena, a njihovo izvještavanje ogledalo društva.
Aktivnost je dio projekta Dostojanstveno omogućeno glasanje (Dignified Enabled Voting - DEVOTING) podržanog od strane Britanske ambasade u Podgorici.
Pripremila: Dragana Sokić