Već smo mnogo naučili o ovom opakom virusu, što od doktora, stručnih lica, što od tudjih iskustava a što iz svog ličnog iskustva. Naravno, mi koji smo to prebolovali. Nezahvalno je bilo šta pretpostavljati ili prognozirati šta će se dalje dešavati.

Kako čujemo na televiziji pojavljuju se sve neki novi sojevi i čak i mi koji smo prebolovali i mislili da imamo antitijela, nismo opet zaštićeni. Ja ću pisati o tome šta sam ja doživio, i šta su moje pretpostavke da će se dešavati posle korone. Meni je život ionako težak. Sad su se dodali još strah, nervoza, briga, samoća i još mnogo toga. Sa mukom sam prolazio neke prepreke u životu, a u toku korone su mi te prepreke još teže pale zbog izolacije i zabrane okupljanja.

Koronu sam dobio u avgustu i jedva sam se „izvukao“. Ne mogu da podnesem tu riječ korona, jer me podsjeća na najgori doživljaj u mom životu. Preživio sam užasnu diskriminaciju u O.Š. Dzafer Nikočević baš u toku korone. Izbacili su me sa polumature! Izdešavale su mi se toliko ružne stvari tako da sam u podsvijesti za sve okrivio koronu. Za moju nervozu, za veliku napetost i razočarenje ja sam rekao: možda bi bilo drugačije da nije bilo korone. A onda, kad sam sagledao sve stvari pomislio sam: kako nije jos korona. Onda ne bi niko mogao da ide na tu proslavu. Ali, tada smo bili free-zona i svi su otišli. Mene ta riječ više podsjeća na to vrijeme nego na zarazu. Taman kad sam pošao u drugu srednju školu opet je došlo zatvaranje. Baš tad sam našao novo društvo i počeo zaboravljati te nemile dogadjaje. Kad smo prošle godine u avgustu bili free-zona to je bilo vrijeme posle korone. Svi smo jedva čekali da izadjemo, da ˝izmilimo˝ iz kuće, medjutim, primijetio sam da opet narod radi po istom. Nekako svi jure za novcem, najviše oni što ga već imaju. Valjda nas je korona trebala opametiti da se više družimo, izlazimo sa prijateljima ,i provodimo više vremena u prirodi. Umjesto toga, mi sve više vremena provodimo u jurnjavi za parama zaboravljajući na ono sto se zove život. Ali, korona je učinila svoje da se tako i mora. Ne mogu da ne pomenem,da će posle korone situacija kod svih nas biti veoma teška. U cijelom svijetu će biti veoma teška situacija ali ja ću se fokusirati na našu zemlju.

U Crnoj Gori se svakako teško živjelo a sad posle korone će biti još teže.

Osobe sa invaliditetom posle korone će još teže funkcionisati. Postoje osobe koje su npr.bolesne od plućnih bolesti i njima je teško i bez maske da dišu i da se kreću a sada će im biti još teže.

Ja sam na primjer, pokretan i intelektualno očuvan, ali osjećam da gubim orijentaciju u prostoru kad sam na nekom većem mjestu. Potrebno mi je više vremena da se snadjem, i više prostora u apoteci, prodavnici ili ispred neke ustanove. Zato mi se mnogo dopada distanca. Negdje sam pročitao lijep citat ˝Distanca je najbolja ljudska osobina ˝. Znam da se nije mislilo na fizičku distancu ali mene i  na tu posjeća. Jer ja jesam pokretan ali sam dezorjentisan tako da mi baš treba prostora kad sam, recimo u prodavnici, i ta distanca mi odgovara.

Sad svi nosimo maske, rukavice, ne pitamo se, ne dodirujumo jedni druge. To i nije neki problem. Veći problem je to sto smo dugo bili zatvoreni. Televizija, telefon pa opet televizija pa opet telefon.

Sreća pa ja živim u maloj sredini i imam kuću u prirodi, na selu ali nedaleko od grada, pa sam mnogo lakše podnio zatvaranje. Posle korone ću život voditi na drugačiji način, ako budem u mogućnosti zbog mjera.

Vodiću računa o svakom provedenom minutu. Nadam se da će me zdravi ljudi bolje shvatiti.

Imali su ograničenje pa će razumjeti kako je nama što smo u nečemu ograničeni.

Penzioneri posle korone će takodje biti nervozni i teško će se prilagoditi. To su starije osobe koje često sretnemo da zajedno šetaju po parkovima, voze unučad ili ih zajedno vode u park za djecu. To je sada teže jer je zabranjeno okupljanje i pogotovo dječja igrališta moraju biti pod kontrolom. Na njih je pretpostavljam, izolacija mnogo uticala.

Oni su od ovog virusa najugroženiji, kako su objavile zdravstvene organizacije, tako da se najviše i plaše. Čak i posle korone i vakcinacije penzioneri i stare osobe moraju biti uvijek oprezne.

Radnici posle korone su ti koji su najviše oštećeni. I u toku korone su bili najviše izloženi infekciji. Što se tiče virusa i bolesti to su osobe sa invaliditetom i stara lica, ali što se tiče zarade to su definitivno radnici. Mnogima su smanjene zarade, a mnogi su čak ostali bez posla.

Djaci posle korone su shvatili da to nije onaj odmor kome su se nadali. Oni su koronu dočekali nekako najopuštenije. Mislili su da će to što neće ići u školu biti dobro i da će se ˝odmarati˝.

Medjutim, svo to gradivo je postalo prenatrpano tako da su shvatili da je to, u stvari teže po njih.

Da ne pričam o društvu koje im neizmjerno nedostaje. Posle korone, broj djaka u učionici je ograničen, tako da je opet sve nekako drugačije. Radi se u grupama, radi se u dvije smjene tako da odjeljenje nije potpuno. Na času se nose maske, na ulazu dezinfikuju ruke i mogu se približiti samo po dvoje.

Studenti posle korone moraju i dalje poštovati pravila i mjere u studentskim domovima. Teško će biti i što se nastave tiče da ispune sve propušteno jer je i za njih nastava bila on-line.

Majke sa malom djecom takodje su osjetile veliki teret korone. Teško je smiriti dvoje ili troje, pa čak i jedno dijete kod kuće, u zatvorenom prostoru i objasniti mu da ne smije da izlazi, da je ono u opasnosti od virusa. Posle korone one nose isti teret. Kako objasniti malom djetetu da ne dodiruje stvari na igralištu? Da ne govorim o djeci sa posebnim potrebama. Posle virusa se jednako moraju čuvati kao i u toku virusa. Mnogima od  njih smetaju maske, a distancu da ne pominjem jer djeca najviše vole da se igraju u grupi, šta više, jedva čekaju da se sastanu.

Trudnice-posle korone im je sigurno ostao strah, od korone su se plašile za svoju trudnoću a posle korone za svoju bebu.

U cijelom svijetu posle korone su sve oblasti osjetile značajne gubitke.

Saobraćaj posle korone-što se tiče ove oblasti tu je prepoznatljiv veliki gubitak. Ljudi slabo putuju, mnogo manje nego ranije, granice su bile zatvorene. Avio-linije su imale slab promet. Posle korone će sigurno biti veći ali ipak nije to ono na šta smo mi navikli.

Mnogo naših ljudi koji žive u inostranstvu imali su odmore pa su dolazili čak i po dva puta godišnje. Posle korone je  veliki strah i opasnost od nove infekcije koja je i njih zabrinula tako da su mnogi odustali od putovanja.

Opet se moram osvrnuti na finansijsko pitanje. Manje gostiju-manje novca, manje turista-manje prometa.

Kod nas, na primjer vozači autobusa štrajkuju, ali njihov posao je pokvarila baš korona i posle nje će se osjećati dugo gubitak u tom poslu. Ljudi se plaše da se opet ne zaraze te izbjegavaju voznju autobusima i taxijem i javna mjesta. I oni što nisu bolovali čuli su iskustva oboljelih pa sad prezaju. Sve to utiče umnogome na život ljudi u cijelom svijetu. Sa smanjivanjem broja zaraženih biće vjerovatno bolje.

Trgovina, posle korone su, po mom misljenju radnici u trgovini trebali biti prioritet u vakcinisanju. Oni su mnogo izloženi zarazi. Njihov strah je opravdan i nadam se da će u budućnosti oni biti prioritet. Tu je najviše šanse da se čovjek inficira jer ima najviše i prometa.

Ugostiteljstvo-prema istraživanjima u cijelom svijetu najvise od svih grana je zbog korone pogodjeno ugostiteljstvo. Šta onda reći za našu zemlju? Iskreno, mi smo u Crnoj Gori takav narod da ne možemo bez kafana, kafića,     uopšte bez druženja uz kafu. Mjere koje se donose svakog dana najviše se odnose na rad ugostiteljskih objekata. I u ovoj grani su mnogi radnici ostali  bez posla. Ugostitelji su kod nas iz par navrata štrajkovali, mnogi su čak i zatvorili svoje kafane i restorane. Posle korone je teško organizovati rad jer moraju se pratiti gosti kako sjede za stolovima. Posle korone ugostiteljima će biti vrlo teško da povrate promet koji su imali ranije.

Poljoprivreda posle korone je takodje ugrožena. Samim zatvaranjem granica mnogi poljoprivredni proizvodi se nisu mogli izvoziti i oni su se i štetili. Vidim u mom kraju da poljoprivrednici siju manje njiva nego prethodnih godina. Naveo bih primjer čovjeka iz Gusinja koji je poklonio 2 tone krompira nekoj školi u Podgorici jer nije mogao prodati. Ali je dobro što se krompir nije pokvario već će se iskoristiti. Sa otvaranjem granica i izvozom poljoprivrednih proizvoda po mom skromnom mišljenju, poljoprivrednici će nastaviti sa radom i zaradom.

Privreda posle korone, vrijedi li je uopšte i pominjati? Šta reći? Svjetska privreda je u kolapsu. Kod nas je takvo stanje bilo loše, a tek sad posle korone? Čak i ovi mali privrednici što su zapošljavali mali broj radnika i oni su u velikim gubicima. I ti radnici su mahom ostali bez posla.

Turizam u svijetu posle korone je najviše pomenut u svim  zemljama. Već sam rekao da ću fokus staviti na našu zemlju. Mi smo turistička destinacija , naša zemlja ima najviše prihoda od turizma. U jednom periodu smo imali veoma visoku stopu zaraženosti što turiste naravno, plaši.

Posle korone će sigurno taj strah ostati, ako ne kod svih, a ono kod odredjenog broja ljudi sigurno hoće.

Rade se testovi koji su dosta skupi, i ako neko želi da dodje na ljetovanje sa porodicom više koštaju testovi nego samo ljetovanje.

Posle korone će naša zemlja biti još više ugrožena što se turizma tiče. Nadam se da će biti malo bolji seoski turizam jer svi će željeti možda da dodju na čist vazduh i osjete planinsku svježinu.

Na sjeveru ima manje ljudi tako da je i manje kontakata a samim tim i manje straha od zaraze. Iskreno se nadam da će se ljudi u velikom  broju vakcinisati jer će za sve biti to sigurnije, pa i za turiste što posjećuju našu zemlju.

Posle korone u cijelom svijetu će maske postati modni trend. Moramo se privikavati na to da će i posle vakcinacije one biti obavezne. Zato će vjerovatno mnoge od modnih kuća to iskoristiti i uvrstiti ih u modni detalj. Već su počele da se nose na vjenčanjima, da ih uparuju sa odijelom i vjenčanicama. Dizajneri će sigurno zaraditi jer će praviti razno-razne maske. Najviše će ih kupovati djevojke jer one su uvijek više pratile modu od nas dječaka. Posle korone se više nećemo rukovati, izmislićemo nove pozdrave, a neke smo već izmislili: pozdrav boksom, pozdrav laktom, pozdrav nogom-takozvani „patika o patiku“, mada je taj pozdrav za sada zastupljen samo kod mladjih osoba i to samo čini mi se kod dječaka srednjoškolaca. Djevojke se najviše pozdravljaju mahanjem i ako su jedna blizu druge. Nekako elegantno skupe prste, kažu ˝ćao˝ i dva-tri puta ih otvore i zatvore. Sve su to nova pravila ponašanja posle korone. Ranije je bilo sramota da nekom ne pružimo ruku. Posle korone sam primijetio da mnogi koji se sretnu kažu „Nećemo se pitati“. Ili kažu: „Mi se ne pitamo“. A neki pitaju: „Pružate li ruku“ ili „pitate li se“? To je najizraženije kod starijih osoba jer se one, sa razlogom, najviše i plaše. Najviše smo upozorenja preko medija za njih i dobili. Da sačuvamo starije jer su najviše skloni tome da dobiju virus. U cijelom svijetu posle korone se apeluje da higijena bude mnogo veća. Uslovi života sad su takvi da je skoro svuda čisto, ali pranje ruku da bude češće. Pogotovo kod djece.

Slušao sam u jednoj emisiji da su djeca najveći prenosioci. Odredjen je broj djaka u učionici, broj putnika u autobusu, broj potrošača u prodavnici, svuda je broj ljudi odredjen. Ne znam jesam li u ovom sastavu obuhvatio sve oblasti i sve ljude ali su posle korone njen teret osjetili i oni koje sam,   nenamjerno izostavio. Svi su nekako ˝oštećeni˝. Najviše oni koji su zbog virusa izgubili svoje najdraže.

Iskreno se nadam da ćemo se svi više okrenuti životu jer smo svi shvatili šta je izolacija. Tada smo svi bili isti, i bogati i siromašni, i djaci i penzioneri, i radnici i funkcioneri. Hej svijete-vidjeli smo što je korona. Družimo se posle nje. Ali, pazimo sebe od drugoga i drugoga od sebe.

Nosite masku, poštujte distancu i držite do sebe-higijena je glavna. Čistoća je pola zdravlja.

Autor: Ivan Mitrović, učenik drugog razreda Srednje mješovite škole Baćo Bašić

*Tekst je napisan u okviru Javnog poziva za takmičenje za djecu i adolescente s invaliditetom u pisanju sastava i crtanju na temu: Svijet poslije epidemije COVID-19 u okviru projekta Osnaživanje i kvalitetno uključivanje kroz pomoć, pravne informacije i podršku (EQUALIS – Empowerment and Quality inclUsion through Assistance and Legal Information and Support) koji UMHCG sprovodi uz finansijsku podršku UNICEF-a (Predstavništvo u Crnoj Gori).

Napomena: UMHCG je navedeni tekst objavilo uz saglasnost roditelja/porodica. 

Na početku želim da se predstavim. Zovem se Borjana Radulović i lice sam bez ostataka vida. Učenica sam osmog razreda Osnovne škole ,,Resursnog centra za djecu i mlade Podgorica“. Živim sa majkom u iznajmljenom stanu u blizini svoje škole. Svoje rano djetinjstvo sam provela  kod bake u Tivtu, ali s obzirom na to da nije bilo mogućnosti za moje školovanje u tom gradu mi smo se preselili. Taj novi početak života u nepoznatoj sredini je bio donekle stresan, ali opet  s druge strane  sam prva četiri razreda imala jako dobru učiteljicu Jelisavku, pa mi je zbog toga bilo lakše. Uz nju sam brzo savladala Brajevo pismo, a sa tim svojim opismenjavanjem  bilo mi je mnogo lakše. Uporedo sa osnovnom sam upisala i muzičku školu u kojoj sam  izabrala odsjek violine.

Zašto vam sve ovo govorim? Zato što sam bez obzira na moj problem sa vidom i čestog osjećanja usamljenosti prije ove epidemije u suštini bila srećna djevojčica. Srećnom se nisam svakako osjećala ako pored cijelog odjeljenja u muzičkoj školi baš pored mene bude prazna stolica ili čak  i ako tu sjedne neka djevojčica, a čas nam prođe bez ijedne izgovorene riječi. Možda je to zbog toga što se ostala djeca poznaju iz drugih škola, a samo smo moj drugar Radovan i ja među njima djeca koja dolaze iz škole za „djecu sa posebnim potrebama“. Vremenom su se izmjenile neke stvari pa vidim da me ponekad na orkestru djeca uključe u razgovor i tada sam zaista veoma srećna. Za nastavnike mogu da kažem sve najbolje, jer me nikada ne izdvajaju, već uvijek imaju razumijevanja za mene. Što se tiče naše osnovne škole u petom razredu smo dobili izvarednog razrednog starješinu zbog koga sa radošću idemo u školu. Ona se zove Dara i predaje nam italijanski jezik. Taj jezik sam uz nju jako zavoljela. Pored razredne imamo zaista još nekoliko divnih nastavnika koji su mene i moju drugaricu Anastasiju znali srdačno i prijateljski zagrliti na kraju časa. Vjerovatno  je to meni uvijek značilo i više nego mojim drugarima, jer sam u našem odjeljenju jedina osoba sa kompletnim oštećenjem vida. Neki ljudi prosto ne razumiju potrebu slijepih ili slabovidih ljudi za prijateljskim dodirom ruke. 

U martu 2020. godine sam uvidjela da svijet može biti mnogo gori nego što je bio do tada. U početku nijesam nikako mogla shvatiti o čemu se tu radi samo sam bila veoma uplašena i tužna što ne možemo ići čak ni u školu. I to malo druženja koje smo imali odjednom je stalo. Svakodnevne vijesti na televiziji i brojke oboljelih ljudi kao na žalost i onih kojih više nema su me jako potresle. U početku su najviše govorili o nesrećnim ljudima iz Kine i Italije. S`obzirom na to da posebno volim italijanski jezik i imam veliku želju da u budućnosti posjetim tu zemlju to me je ponavljam baš učinilo tužnom. To ne znači da mi nije podjednako žao bilo i svih ostalih zemalja u kojima se virus širio. Ne treba da vam naglašavam koliko je teško saznanje da je virus stigao i u našu zemlju i da ljudi uveliko oboljevaju, pa i umiru. Odjednom se više ne družimo ni sa kim. Odjednom ne smijemo nikoga da dodirnemo. Strogo moramo paziti da ne dodirnemo čak ni komšije iz ulaza u prolazu, niti oni nas. Imaš onaj grozni osjećaj da se svak svakoga boji. Neko vrijeme je Ministarstvo dalo dozvolu za rad naše škole, ali to nije više ono što je bilo. Moramo držati strogo propisanu distancu, druge paziti od sebe, a i sebe od drugih. Sada smo ponovo na onlajn nastavi  i sada ponovo najveći dio vremena provodimo u kući. Prekinute su veze sa okolinim gradovima tako da ne mogu sići čak ni kod svoje bake u Tivtu. Ovo je prvi put da je nijesam posjetila puna tri mjeseca, a s obzirom na to da ona ima osamdeset godina, pa spada u rizične grupe možda je i bolje da za sada ne idem. 

Stalno mi je isto pitanje u glavi, a to je do kada će sve ovo trajati?! Unazad nekoliko mjeseci mi je ova neizvjesnost postala toliko teška da sam počela voditi svoj lični dnevnik. U njemu iskazujem sva svoja osjećanja, a zamišljam ga kao najboljeg prijatelja kome mogu reći sve. Što se tiče mog razmišljanja  o budućnosti nakon ove epidemije, znam da nikada više neće biti onako bezbrižno vrijeme kao što je nekada bilo. Nadam se  samo  da će poslije kolektivne vakcinacije ili već nekih  drugih preventivnih mjera biti mnogo više dječijih osmijeha, druženja, bliskosti i empatije među ljudima. Smatram da za ljude nikako nije život pun sterilnosti i bojazni, jer život pod staklenim zvonom i ne može da se nazove pravim životom. 

Znam da je ovo 21. vijek  i da je tehnika  jako napredovala, ali mi ipak nijesmo roboti već najitelegentnija bića na planeti Zemlji, pa se nadam da ćemo ipak uskoro preuzeti kontrolu naših života i sudbina u svoje ruke. Ova pandemija već predugo traje i ja se nadam zaista od srca da će se u nekoliko narednih mjeseci zvati prošlošću i to jako ružnom. Za sada smo još uvijek svi u sličnoj i zapravo neizvjesnoj situaciji, gdje nema mnogo naglašavanja kakve su čije potrebe, već mi se čini da cijelo čovječanstvo ima jednu jedinstvenu potrebu. Ta potreba je da se cijela Zemlja oporavi i virus nestane, tako da svi napokon živimo „punim plućima“ bez strahovanja za svoju budućnost. 

 Autorka: Borjana Radulović, učenica 8. razreda Osnovne škole Resursnog centra za djecu i mlade „Podgorica“

*Tekst je napisan u okviru Javnog poziva za takmičenje za djecu i adolescente s invaliditetom u pisanju sastava i crtanju na temu: Svijet poslije epidemije COVID-19 u okviru projekta Osnaživanje i kvalitetno uključivanje kroz pomoć, pravne informacije i podršku (EQUALIS – Empowerment and Quality inclUsion through Assistance and Legal Information and Support) koji UMHCG sprovodi uz finansijsku podršku UNICEF-a (Predstavništvo u Crnoj Gori).

Napomena: UMHCG je navedeni tekst objavilo uz saglasnost roditelja/porodica.

Život sa koronom mi je bio strašno loš, nijesam mogao da idem u školu, da se igram sa drugarima, idem na druženje, već sam stalno bio zatvoren u kući. Bio sam nervozan dok sam bio zatvoren. Jer ja volim puno da putujem, idem na izlete sa roditeljima i drugarima. 

Život poslije korone je super, ja se ponovo družim sa svojim drugarima. Volim da kampujem, igram sa drugarima i drugaricama lopte, radim vježbe, idem sa bratom u bioskop i puno se ljepše osjećam nego kada sam bio zatvoren u kući.

Autor: Luka Sekulić, JU Centar za dnevni boravak djece sa smetnjama u razvoju i odraslh lica sa invaliditetom u Opštini Danilovgrad

*Tekst je napisan u okviru Javnog poziva za takmičenje za djecu i adolescente s invaliditetom u pisanju sastava i crtanju na temu: Svijet poslije epidemije COVID-19 u okviru projekta Osnaživanje i kvalitetno uključivanje kroz pomoć, pravne informacije i podršku (EQUALIS – Empowerment and Quality inclUsion through Assistance and Legal Information and Support) koji UMHCG sprovodi uz finansijsku podršku UNICEF-a (Predstavništvo u Crnoj Gori).

Napomena: UMHCG je navedeni tekst objavilo uz saglasnost roditelja/porodica.

U prostorijama Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG), u srijedu 16. juna 2021. upriličena je dodjela nagrada pobjednicima  u okviru Javnog poziva za takmičenje za djecu i adolescente s invaliditetom u pisanju sastava i crtanju na temu: Svijet poslije epidemije COVID-19, raspisanog 30. marta 2021. 

Prema pravilima takmičenja takmičari su mogli da pošalju jedan rad - ili sastav ili crtež. Nazivi tekstova i pojedinačne teme u okviru njih mogle su se odnositi na lična razmišljanja, iskustva i doživljaje i sl. Pristiglo je ukupno deset sastava i deset crteža od kojih je tročlana Komisija UMHCG-a izabrala po tri najbolja u obje kategorije.

Tako su dobitnici nagrada za najbolje sastave:

1. Ivan Mitrović, učenik drugog razreda Srednje mješovite škole Baćo Bašić iz Gusinja,
2. Borjana Radulović, učenica sedmog razreda Resursnog centra za djecu i mlade u Podgorici i 
3. Luka Sekulić, učenik sedmog razreda Osnovne škole Vuko Jovović iz Danilovgrada.

Za najbolje crteže izabrani su radovi:

1. Mirjane Jeknić, učenice šestog razreda Osnovne škole Božidar Vuković Podgoričanin iz Podgorice,  
2. Sava Ćalova, učenika  petog razreda Osnovne škole Pavle Rovinski iz Podgorice i
3. Veljka Milatovića, učenika drugog razreda Osnovne škole Olga Golović iz Nikšića.

Pobjednici/ce su nagrađeni novčanom nagradom i priznanjem, a uručenju nagrada osim djece prisustvovali su i članovi porodice.

Napomena: UMHCG je navedeni sadržaj objavilo uz saglasnost roditelja/porodica. 

Mirjana Jeknić

Veljko Milatović

Savo Ćalov

U nastavku možete pogledati crteže ostalih takmičara koji su učestvovali na pomenutom Takmičenju. 

Aleksa Burić

Duško Lazović

Katarina Krkotić

Kristina Đonković

Marko Popović

Pavle Jovićević

Ova aktivnost realizovana je u okviru projekta Osnaživanje i kvalitetno uključivanje kroz pomoć, pravne informacije i podršku (EQUALIS – Empowerment and Quality inclUsion through Assistance and Legal Information and Support) koji UMHCG sprovodi uz finansijsku podršku UNICEF-a (Predstavništvo u Crnoj Gori).

Pripremila: Aleksandra Pavićević

Prvi put sam čula za koronu u martu prošle godine. Moji majka i tata su imali koronu. Loše sam se osjećala kad sam čula da imaju koronu. Brinula sam hoće li ostati živi. Mjesec dana je trajalo. Na kraju je dobro prošlo. Svi su sad dobro. Sad mi roditelji idu na posao.  Sestre su počele da idu u školu i na fakultet. Posle je bio Vaskrs, kucali smo se jajima, jeli bombice. Počeli smo da pričamo sa komšijama, počeli su da nam dolaze. Počela sam da idem opet u Dnevni centar. Mislim da treba primiti vakcinu, to samo pec i kraj. Kao kad te komarac ujede isto tako. Dva puta se prima. Komšinica je probala, kaže da ništa ne boli.

Autorka: Zara Gužvić, Dnevni centar za djecu i omladinu sa smetnjama i teškoćama u razvoju Podgorica

*Tekst je napisan u okviru Javnog poziva za takmičenje za djecu i adolescente s invaliditetom u pisanju sastava i crtanju na temu: Svijet poslije epidemije COVID-19 u okviru projekta Osnaživanje i kvalitetno uključivanje kroz pomoć, pravne informacije i podršku (EQUALIS – Empowerment and Quality inclUsion through Assistance and Legal Information and Support) koji UMHCG sprovodi uz finansijsku podršku UNICEF-a (Predstavništvo u Crnoj Gori).

Napomena: UMHCG je navedeni tekst objavilo uz saglasnost roditelja/porodica.

Slušajući vijesti i čitajući po internetu saznao sam da se pojavio neki novi virus u Kini. U početku me to nije mnogo interesovalo. Mislio sam da je prolazno i da će brzo nestati. Prateći svakodnevne  informacije vezane za virus, počela je da me brine globalna situacija. Pitao sam se da li će se pojaviti i kod nas? Nije dugo vremena prošlo epidemija COVIDA-19  počela je da se širi po svijetu.

Kada sam čuo da se virus brzo širi, razmišljao sam o tome kako će se širenje virusa zaustaviti, hoće li se brzo pronaći lijek, kako ćemo se mi zaštititi, kako će raditi škole i ostale ustanove? Bio sam u školi kada su nam rekli da moramo da idemo kući zbog toga što se škole zatvaraju, jer se epidemija iz dana u dan širi sve intenzivnije... Samo sam mislio o tome kako prebroditi ovakvu situaciju. Pred nama je bio težak period, jer se do sada nikad nijesmo sreli sa takvim virusom. Osim škola počelo je sve postepeno da se zatvara. Sloboda kretanja takođe nam je bila ograničena. Zatvorili su međugradski saobraćaj. Prešli smo na novi način učenja, učenje na daljinu. Bilo mi je teže, ali sam se trudio kao i svi drugi da pratim redovno nastavu, koliko sam mogao. Ova pandemija je ostavila veoma loš trag na čovječanstvo. Ljudi su se udaljili jedni od drugih. Mnogi su izgubili članove porodice i prijatelje. Imajući u vidu da se epidemija brzo širila uvedene su mjere kako bi se usporilo širenje virusa. Ipak mnogi ne poštuju i ne pridržavaju se preporučenih mjera i tako stvaraju veću mogućnost širenja virusa. Samim tim ugrožavaju ne samo svoj život već i živote drugih i ne štite svoju okolinu. Ovo je takođe ostavilo traga na ekonomiju. Došlo je do velike nezaposlenosti, države nijesu u mogućnosti da pruže pomoć. Sva ova situacija je ostavila velike posledice i na mene i na moje vršnjake, zbog učenja na daljinu, nemogućnosti druženja, redovnog pohađanja nastave i ograničenja slobode kretanja. Jedino što je ostalo je komunikacija putem telefona sa dragim osobama i drugovima. Nauka napreduje iz dana u dan, brzo se pronašla vakcina koja može da se suprostavi ovom virusu i spasi čovječanstvo. Posljedice ove pandemije će se osjetiti na sve nas učenike, omladinu, a i starije osobe zbog sveukupne situacije koja je pogodila čitav svijet. Zahvaljujući pronalasku vakcina i poštovanju mjera, od skoro smo počeli  da se vraćamo u neki normalan život. Danas vidimo da broj zaraženih od virusa je svakim danom manji. Srećan sam zbog toga. Da bismo se vratili nekom normalnom životu potrebno je da prođe mnogo godina kako bi ljudi ovo zaboravili i razmišljali o tome šta će dalje da rade, kako se ovo ne bi više ponovilo. Osim toga ljudi više neće biti isti kao prije, neće biti srećni. Dok traje ovaj period moraćemo da nosimo maske i da se čuvamo koliko možemo, da poštujemo sve mjere. Nećemo više moći da budemo skroz opušteni, da prisustvujemo nekim dešavanjima, koncertima, raznim svečanostima, manifestacijama, utakmicama, sportskim takmičenjima itd. Naučnici iako  su naslućivali da postoji ovaj virus nijesu mogli vjerovati da se ovako brzo širi i prenosi.  Nastojali bi da pronađu vakcine i ljekove. Međutim, desilo se iznenada i brzo i nijesu mogli odmah da suzbiju pandemiju. Sve sam više slušao o koroni i zainteresovalo me je kada se i gdje tačno pojavio virus. Istaraživajući po internetu dolazim do saznanja da se virus prvi put pojavio 2002. godine, a zatim 2012. godine i sad u ovom periodu krajem 2019.godine u Kini. Moja očekivanja u skorijoj budućnosti su da ćemo se vratiti nekom normalnom životu, ne baš istom kao prije ali da bude sličan. Kao što sam i prije naveo da se  možemo  družiti, slobodno kretati i pratiti sve događaje koji nas interesuju bez ograničenja. Nadam se da nošenje maski neće biti obavezno, da će se poštovati propisane mjere. Osim toga volio bih da se organizuju putovanja, ekskurzije, u skladu sa mogućnostima, da budemo opušteniji i raspoloženiji. Želio bih da turistička sezona bude što bolja i uspješnija, jer bi za sve nas to bilo dobro, za naš bolji život. Nadam se da će vakcinacijom planeta dostići imuni sistem i da ćemo se brzo vratiti normalnom životu.

Čuvajte prirodu i zdravlje, pomozite drugima koliko možete, jer ćete tako sačuvati sebe i druge.

 Autor: Ranko Magovčević, učenik III razreda srednje škole JU Resursni centar za djecu i mlade „Podgorica“

*Tekst je napisan u okviru Javnog poziva za takmičenje za djecu i adolescente s invaliditetom u pisanju sastava i crtanju na temu: Svijet poslije epidemije COVID-19 u okviru projekta Osnaživanje i kvalitetno uključivanje kroz pomoć, pravne informacije i podršku (EQUALIS – Empowerment and Quality inclUsion through Assistance and Legal Information and Support) koji UMHCG sprovodi uz finansijsku podršku UNICEF-a (Predstavništvo u Crnoj Gori).

Napomena: UMHCG je navedeni tekst objavilo uz saglasnost roditelja/porodica.

Evidentno je da će svijet nakon završetka pandemije Covid-a 19 biti drugačiji. Ali, kako će on zaista izgledati, pitanje je na koje već godinu dana naučnici i drugi ljudi planete pokušavaju pronaći adekvatan odgovor. 

Možda će neki od nas zazirati da iskuse znanja života poslije ove pošasti.

Međutim, htjeli ili ne, moraćemo da uđemo u novo izazovno vrijeme. Budućnost će predstavljati znatno sporiji životni ritam, kao i preporod čovječanstva. Naše navike biće iz korjena promijenjene, maska ruke i distanca, faktori su koji će nas često vraćati u prošlost. Ipak, desocijalizacija može postati dio ljudske svakodnevice. Na to nam ukazuje činjenica koja govori da, nažalost, nećemo vidjeti grupu osoba koja bez određene brige stoji i radosno se osmjehuje, ne držeći odstojanje. Svakodnevne aktivnosti na neki način ispuniće neopisiva praznina, koju je vrlo teško nadomjestiti.

Kada bismo budućnost sagledavali očima jednog slikara, u duši pomenutog stvaraoca bi se naziralo snažno razočaranje, sa dubokom naglašenom poentom. Na takvoj slici, s jedne strane, gledamo svojevrsni vatromet boja, koje su označene kao simbol sreće, dok, s druge strane, imamo svijet obojen ozbiljnim velom tame, koji prikazuje zabrinutost i ozbiljnost pojedinaca. Za neke će taj period biti sagledan kao vrijeme iskorišćeno za ispravak sopstvenih postupaka. Naravno, on je u najmanju ruku otrežnjujući  udarac za one čija su djela pokazala bezobzirnost za društvo i samoživost. Ne smijemo zaboraviti da je važniji nego onaj kojim bokser ošamuti protivnika. Takvog čovjeka vrijeme će primorati da razmišlja prije učinjenog. Ovi privilegovani pojedinci bili su uslovno rečeno slijepi. Pri čemu je od presudnog značaja reći da ta riječ definitivno nije upotrijebljena u bukvalnom smislu. Ovdje je u pitanju pojam sljepila kao znak neosviješćenosti i faktor koji ukazuje da ustvari, ne vidi osoba koja nema mogućnosti niti hrabrosti da shvati svoje nedostatke.

Široki pogledi na svijet omogućavaju da na bolji način uvidimo greške, i time zaustavimo suludost pojedinaca, da pošalju jasnu poruku i ukažu na prave vrijednosti života.

Sofija Ivanović, 12 godina

*Tekst je napisan u okviru Javnog poziva za takmičenje za djecu i adolescente s invaliditetom u pisanju sastava i crtanju na temu: Svijet poslije epidemije COVID-19 u okviru projekta Osnaživanje i kvalitetno uključivanje kroz pomoć, pravne informacije i podršku (EQUALIS – Empowerment and Quality inclUsion through Assistance and Legal Information and Support) koji UMHCG sprovodi uz finansijsku podršku UNICEF-a (Predstavništvo u Crnoj Gori).

Napomena: UMHCG je navedeni tekst objavilo uz saglasnost roditelja/porodica.

Prije epidemije nijesam razmišljala ni o kakvim sitnicama i detaljima. Sve mi je bilo svejedno. Svuda sam žurila, a pitanje je đe sam stigla uopšte. Sjećam se kako ni slobodnog vremena nijesam imala. A zašto? Ubijedih sebe da nemam slobodnog vremena od škole i gotovo. 

A onda je došao 13. mart 2020.godine, petak. Situacija nealarmantna a đaci prelaze na online nastavu. Mislila sam da će biti lakše, da ću se naspavati i da nas profesori neće gnjaviti. Sa gorčinom ću se sjećati perioda kada smo prešli na online nastavu, online predavanja, online projekte i najteže sam podnijela virtuelne zagrljaje sa društvom i članovima svoje porodice, baš one koje nijesam vidjela duže vrijeme. Moja prva godina srednje škole nije trebala izgledati  tako, ili sam ja možda imala velika očekivanja i ciljeve, pa sam je drugačije i zamišljala. Čovjek je biće koje ne cijeni prave vrijednosti dok ih ne izgubi. Epidemija mi je poklonila vrijeme za razmišljanje o novom početku. Ali pravo pitanje je bilo odakle početi? Nek’ nas je pandemija naučila da trebamo cijeniti svaki trenutak. I da, sjećam se da ni u školi nije bilo lakše, nijesam se ni naspavala od straha sa ne zakasnim na predavanja, a o ostalom ne želim ni pisati. Ne jer ne zaslužuje biti spomenuto, već što ne znam koje riječi upotrijebiti, ili one baš prave rečenice. Virus nije birao ni boju kože, ni vjeru, ni nacionalnost... baš ništa od toga. Moji prijatelji i profesori doktori rizikuju svoje živote, dok sam ja imala priliku da čujem od nekih ljudi da virus uopšte ne postoji i da je sve ovo laž, jedna velika laž. Pišem dnevnik i čudim se kako jedan papir može toliko izdržati. Mi Crnogorci smo malo čudan narod, znate. Prije epidemije nijesmo imali nekih obaveza, a i ako smo ih imali odlagali smo ih što smo duže mogli, da ne zaboravim, spavali smo do podne i nije nam predstavljao problem ni preći nekoliko kilometara da bi popili dojč. Eto, toliko smo bili zauzeti, šteta. Kad je epidemija počela da hara, ne samo kod nas već svijetom uopšte, sve se promijenilo. Kao da je epidemija sa sobom donijela i neodložive obaveze, i baš tad smo se počeli buditi iz zimskog sna. Od početka epidemije žurimo, a nažalost niđe ne stižemo. Sada smo u istom čamcu. Ako jedan pogriješi, na sve ostale se odrazi.

Poslije epidemije hoću da zagrlim one koje volim i one koje „manje“ volim. Hoću da otvoreno razgovaramo o problemima koje su nam nametnuli neki nebitni ljudi. Hoću da se volimo. Hoću da više ne bude važno ko smo i šta smo. Izdržah da ne vidim i zagrlim članove svoje porodice duže vremena nego što sam mislila da mogu izdržati. Hoću da više čitamo, više razmišljamo i da više cijenimo jedni druge. Hoću da cijenimo prave vrijednosti, baš one sitnice koje nam uljepšavaju živote. Zar smo zaboravili da ima strašnijih epidemija od ove? Zašto se ne govori o epidemiji nepoštovanja i epidemiji zavisti i ljubomore? Hoću da poslije svega ne govorimo previše o ekonomskoj krizi, već da ispravimo greške koje smo pravili, svjesno ili nesvjesno. Žao mi je što sam ja, a i meni dragi ljudi izgubili nekog dragog. Hoću da ih čuvamo od zaborava. Hoću da očistimo svoje unutrašnje carstvo-srce od svega što ne pripada tu. Hoću pravdu i boriću se za nju, iako znam da će jedna osoba teško ispraviti „krivu Drinu“. Hoću da se ujedinimo i da napravimo nešto zbog čega nas zajednica neće zaboraviti. Istoriju pišu pobjednici. Hoću da živimo u svijetu slobodno, bez straha da se ne zarazimo. Nek’ svijet živi u boljem ritmu. 

Autorka: Lejla Srdanović, volonterka Mreža za mlade

*Tekst je napisan u okviru Javnog poziva za takmičenje za djecu i adolescente s invaliditetom u pisanju sastava i crtanju na temu: Svijet poslije epidemije COVID-19 u okviru projekta Osnaživanje i kvalitetno uključivanje kroz pomoć, pravne informacije i podršku (EQUALIS – Empowerment and Quality inclUsion through Assistance and Legal Information and Support) koji UMHCG sprovodi uz finansijsku podršku UNICEF-a (Predstavništvo u Crnoj Gori).

Napomena: UMHCG je navedeni tekst objavilo uz saglasnost roditelja/porodica.

Od 11. marta 2020. ako sam zapamtio datum, i proglašenja pandemije, svijet se značajno izmijenio, a posljedice žestoko variraju od zemlje do zemlje.

Pošto je virus prvo došao iz Kine, logično je da su se oni prvi postarali da pomognu u borbi protiv misteriozne bolesti. Dok je panika rasla u svijetu, sve oči su bile uprte u italijanski Bergamo. Pandemija je tada proglašena, a na internetu se pojavila bujica snimaka iz tog grada, prizor koji nikog nije ostavio ravnodušnm – prevoz stotina lešava u krematorijume.

Crna Gora se dobro držala i posljednja „bila zaražena“ u Evropi. Početkom juna je postala i prva „corona-free“ destinacija u svijetu. Hvala Bogu što je baš nas to zadesilo.

Kako je vrijeme odmicalo pojavile su se brojne teorije zavjere da je virus napravljen ljudskom rukom, a na meti su bili najbogatiji ljudi svijeta. To je dovelo do raznih protesta širom planete, dok određene zemlje nisu zabranile da se o tome priča, te da bi narod gledao svoja posla.

Krajem ljeta i početkom jeseni 2020. najveće sile svijeta, koliko god se mrzjele međusobno, ujedinile su se da pronađe lijek protiv virusa. To je samo još jedan dokaz da smo svi ljudska bića koja imaju zajedničkog neprijatelja, nevidljivog  golim okom.

Nakon što su došle vakcine, mnogi narodi širom svijeta su pružili otpor vakcini „Astrazeneka“ zbog navodnog izazivanja zgrušavanja krvi. To je bilo kratkog daha, jer je Svjetska zdravstvena organizacija potvrdila da su vakcine bezbjedne.

Širom svijeta je počela i masovna imunizacija, tako i kod nas. Međutim dok se mi u Evropi opuštamo treba nekako Indiji da se pomogne, pošto je za mjesec dana tamo umrlo više od 10 hiljada ljudi. Uz to, pojavio se i indijski soj koronavirusa.

Kad sam već kod sojeva, da ispričam kako je virus hronološki mutirao: na jesen 2020. pojavio se britanski soj, nekoliko mjeseci kasnije brazilski soj i danas taj indijski soj koji je „napravio pokolj“ u Indiji.

Da se vratim na teorije zavjere: neki ljudi koji nisu imali kontakt sa spoljnim svijetom su uspjeli da se zaraze i neki koji su ostvarivali kontakte sa drugim ljudima (kao npr. ja) su ostali netaknuti. Tu se već radi o imunitetu osobe, ništa drugo.

Naravno, nakon što se pokazalo da nije sve u vakcinama ljudi su ponovo probudili svoj skepticizam i mišljenje da se vakcinama čipuju ljudi. Nisam sigurna da je to 100% tačno, ali ne treba vjerovati svemu što nađemo na internetu, te da ne poštujemo mjere zbog drugih već zbog sebe.

Što se mene tiče, ja sam mnogo teško podnio sve „lokdaune“, do te mjere da sam na Instagramu podsticao pratioce da se i oni bune, ali kako se stanje u zemlji poboljšalo smirio sam hormone.

Međutim i pored toga ja smatram da je ovo samo neki od načina da se uvede novi svjetski poredak pošto varijacija broja zaraženih govori dovoljno za sebe.

Crna Gora je ponovo na dobrom putu i ako Bog da bićemo ponovo „corona-free“ država. Čim je broj slučajeva pao za preko 10 hiljada u samo par mjeseci, to mi djeluje obećavajuće. Ukoliko je virus napravljen ljudskom rukom nadam se da će završiti kao promašena investicija, a ako je nastao prirodno znači da je po Božijoj volji .

The end. 

Autor: Matija Blagojević

*Tekst je napisan u okviru Javnog poziva za takmičenje za djecu i adolescente s invaliditetom u pisanju sastava i crtanju na temu: Svijet poslije epidemije COVID-19 u okviru projekta Osnaživanje i kvalitetno uključivanje kroz pomoć, pravne informacije i podršku (EQUALIS – Empowerment and Quality inclUsion through Assistance and Legal Information and Support) koji UMHCG sprovodi uz finansijsku podršku UNICEF-a (Predstavništvo u Crnoj Gori).

Napomena: UMHCG je navedeni tekst objavilo uz saglasnost roditelja/porodica.

Bio je lijep i sunčan dan. Sa braćom sam se igrala na polju. Tog dana sam čula vijest da se pojavila korona. Nijesam znala šta je to. Poslije sam saznala da je to neki virus koji može da bude jako opasan.

 Ubrzo se sve promjenilo. Počeli smo da nosimo maske i da češće peremo ruke. Škole su se ubrzo zatvorile. Bila sam tužna. Nedostajali su mi drugari. Onda je počela škola, ali smo sjedjeli razdvojeno. Jako sam bila srećna zbog škole i što ću da se družim sa drugarima. Želim da korona što prije nestane i da sve bude kao nekad.

Autorka: Andrea Rakonjac VI1, JU Centar za dnevni boravak djece sa smetnjama u razvoju i odraslih lica sa invaliditetom u Opštini Danilovgrad

*Tekst je napisan u okviru Javnog poziva za takmičenje za djecu i adolescente s invaliditetom u pisanju sastava i crtanju na temu: Svijet poslije epidemije COVID-19 u okviru projekta Osnaživanje i kvalitetno uključivanje kroz pomoć, pravne informacije i podršku (EQUALIS – Empowerment and Quality inclUsion through Assistance and Legal Information and Support) koji UMHCG sprovodi uz finansijsku podršku UNICEF-a (Predstavništvo u Crnoj Gori).

Napomena: UMHCG je navedeni tekst objavilo uz saglasnost roditelja/porodica.