Projekat Od pasivnih korisnika do aktivnih građana sprovodi Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore, uz podršku norveške organizacije Uloba.

Projektom se želi doprinijeti poboljšanju nivoa znanja i svijesti OSI i šire javnosti o fenomenima invaliditeta, nezavisnog života i ljudskih prava i to kroz podizanje nivoa svijesti šire javnosti o važnosti aktivizma za ostvarivanje prava OSI na nezavisan život.

Ovi ciljevi se namjeravaju dostići realizacijom sljedećih aktivnosti: kampanjom - Mjesec podizanja svijesti o samostalnom životu i objavljivanja novog broja časopisa DisabilityINFO, koji će se tematski baviti razvojem pokreta za samostalni život u Crnoj Gori. .

Projektom će biti obuhvaćene osobe s invaliditetom i šira društvena zajednica.

Aktivnosti projekta realizuju se uz finansijsku podršku organizacije ULOBA posredstvom Bente Skansgards Fonda za samostalni život (Bente Skansgård’s Independent Living Fund).

Aktivnosti će se realizovati u septembru i oktobru 2021. u susret obilježavanju 20 godina od osnivanja UMHCG.

Pripremila: Dragana Đokić

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) poziva zainteresovane mlade s invaliditetom, uzrasta od 15 do 30 godina, koji žive, borave i rade u Podgorici, da se prijave za učešće u Školi aktivizma koja će biti održana u Podgorici u periodu od 1. novembra 2021. do 31. januara 2022. Okupljanja će se organizovati dva puta mjesečno, a sadržaće, osim teorijskog i praktični dio, a pratiće je i radionice, vježbe i rad u grupama.

Namjera je da se kroz Školu aktivizma mladi s invaliditetom upoznaju sa filozofijom i osnovnim principima samostalnog života, komunikacionim vještinama, procesima učešća u donošenju odluka i omladinskom aktivizmu, vršnjačkom nasilju i borbi protiv nasilja, samoprihvatanju i osnaživanju, što će u krajnjem doprinijeti njihovoj većoj samostalnosti, kao i većoj spremnosti i motivisanosti mladih za učešće u donošenju odluka i aktivizmu.

Zainteresovani kandidati/kinje se mogu prijaviti dostavljanjem motivacionog pisma i biografije najkasnije do 22. oktobra 2021. na mejl adresu: Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli. s naznakom Prijava za Školu aktivizma. 

Broj mjesta je ograničen.

Škola će se sprovoditi u okviru projekta ZA JEDNakO učešće OSI! koji je podržan od strane Glavnog grada Podgorica kroz konkurs za raspodjelu sredstava za projekte nevladinim organizacijama za 2021.

Pripremila: Aleksandra Pavićević, koordinatorka projekta

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) započinje realizaciju programa Transformacija za efikasno učešće (Transformation for Efficient participation – TEN). 

Programom je planirana organizacija regionalnog panela na temu Mladi s invaliditetom kao lideri promjena: perspektive regiona, u kom će učešće uzeti predstavnici organizacija osoba s invaliditetom iz Crne Gore, Srbije, Bosne i Hercegovine, Kosova i Albanije, nakon čega će biti organizovan četvorodnevni trening za trenere o Konvenciji UN o pravima osoba s invaliditetom. 

Trening program ima za cilj da doprinese razvoju kapaciteta organizacija civilnog društva za aktivnu promociju i zagovaranje prava osoba s invaliditetom (OSI) u Crnoj Gori kroz doprinos razvoju trenerskih kapaciteta i znanja minimum 10 aktivista/kinja organizacija osoba s invaliditetom, unapređenje znanja i vještina organizacija osoba s invaliditetom o adekvatnim načinima promocije prava OSI i Konvencije UN o pravima osoba s invaliditetom i doprinos unapređivanju međusobne komunikacije i razmjene znanja između OOSI u regionu. 

Program se sprovodi u septembru i oktobru 2021, uz podršku Evropske unije kroz EU TACSO 3 P2P Program tehničke podrške organizacijama civilnog društva na Zapadnom Balkanu i u Turskoj, koji sprovode konzorcijum GDSI Limited i LDK Consultants, s ciljem podrške organizacijama civilnog društva iz IPA regiona kako bi proširili svoje znanje o EU i evropskim integracijama, i stvaranje mogućnosti za međunarodno i regionalno umrežavanje i podršku izgradnji kapaciteta i sinergiji djelovanja OCD.

Projekat ZA JEDNakO učešće OSI! sprovodi Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore, uz finansijsku podršku Glavnog grada Podgorice kroz Javni konkurs za raspodjelu sredstava za finansiranje projekata i programa nevladinih organizacija za 2021.

Projekat ima za cilj doprinijeti poboljšanju položaja mladih s invaliditetom i njihovom aktivnijem učešću i uključenosti u svim sferama društvenog života Glavnog grada kroz specifične ciljeve i to: Osnaživanje, edukaciju i motivaciju najmanje deset OSI za uključivanje u društveni život u Glavnom gradu, kao i doprinijeti povećanju samostalnosti mladih s invaliditetom kroz edukaciju o ličnom razvoju i učešću u društvu, i to kroz sprovođenje aktivnosti koje podrazumijevaju: psihološko savjetovanje, Školu aktivizma za mlade s invaliditetom i medijsku kampanju. 

Projektom će direktno biti obuhvaćeni mladi s invaliditetom uzrasta od 15 do 30 godina, oba pola, s različitim vrstama invalidnosti koji žive u Podgorici, Glavni grad, porodice, prijatelji osoba s invaliditetom, organizacije OSI, omladinske organizacije, mediji i društvo u cjelini. 

Realizacija projekta traje šest mjeseci počev od 7. septembra 2021, a odobrena sredstva za njegovu realizaciju iznose 9.600,00€.

Pripremila: Aleksandra Pavićević, koordinatorka projekta

Najmanje oko hiljadu osoba kojima je oduzeta poslovna sposobnost, biće vraćene u birački spisak i one će na narednim izborima imati pravo glasa. Takva odluka Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) uslijedila je nakon inicijative Udruženja mladih sa hendikepom (UMHCG) i pošto je Ustavni sud u novembru 2020. proglasio neustavnim odredbe u Zakonu o izboru odbornika i poslanika, koje su kao uslov za ostvarivanje biračkog prava predviđale poslovnu sposobnost.

Marina Vujačić iz UMHCG Vijestima je kazala da je odluka da ta lica budu vraćena u birački spisak značajna jer se na taj način stvara prvi preduslov za uživanje biračkih prava.

Da ove osobe nisu vraćene u birački spisak, ne bi ispunjavale administrativne i formalne uslove za uživanje biračkog prava, bez obzira na to što je u novembru 2020. norma o poslovnoj sposobnosti kao preduslovu ostvarivanja biračkih prava proglašena neustavnom, kazala je ona.

Iz UMHCG su, podsjeća ona, godinama upozoravali da je odredba neustavna i diskriminatorna, te da poslovna sposobnost ne smije da bude preduslov za uživanje biračkog prava.

„Ni aktivnog (prava da budu birani), a kamoli pasivnog (prava da biraju). Nažalost, poslanici nikada nisu izrazili volju, niti razumijevanje da navedenu odredbu izmijene, sve do višegodišnjeg ukazivanja OEBS-a,odnosno ODIHR misije, koja je i sama to problematizovala u svojim izvještajima, kada su u prethodnom sazivu parlamenta bili planirali navedeno izmjenama zakona, koji je ostao u formi nekog nacrta, jer nije postojao kvorum za njegovo razmatranje zbog bojkota tadašnje opozicije“, rekla je Vujačić.

Inicijativu Ustavnom sudu podnio je aktivista Demir Hodžić.

Vujačić je kazala da je "zanimljivo, a ustvari neprihvatljivo, da ni Vlada ni Skupština nisu dostavile svoje odgovore na navode inicijative.

Što nije prvi put kada je riječ o neustavnim odredbama, pa i onima koje direktno pogađaju osobe s invaliditetom. Bilo je prosto i nezamislivo da se poslovna sposobnost postavlja kao preduslov uživanja biračkog prava, kada je ovo pravo, može se reći, subjektivno, a što i većina političkih teorija glasanja potvrđuje, dok istraživanja pokazuju da u Crnoj Gori najmanji procenat birača svoju izbornu odluku donosi na osnovu programa partija, već dominantno na osnovu identitetskog poistovjećivanja i pripadnosti partijama ili liderima. Na ovaj način vršena je sistemska diskriminacija osoba s invaliditetom zbog pretpostavke da jedino oni ne mogu donijeti ispravnu,racionalnu i korisnu odluku za sebe, kazala je ona.

Šta znači biti lišen poslovne sposobnosti

Institut lišavanja ili oduzimanja poslovne sposobnosti propisan je Porodičnim zakonom, dok procedure i postupak oduzimanja reguliše Zakon o vanparničnom postupku, pojašnjava Vujačić.

Oba ta propisa u nadležnosti su Ministarstva pravde, ljudskih i manjinskih prava i oba, kaže ona, zahtijevaju ozbiljnu reformu. "Prvo, ovi zakoni poistovjećuju stanje zdravlja i stanje invaliditeta, odnosno invalidnosti (oštećenja osobe), dok, takođe, pretpostavljaju da je prisustvo pretpostavljene ili stvarne invalidnosti preduslov za 'nesposobnost rasuđivanja',odnosno nemogućnost brige o svojim pravima i interesima. S druge strane, Konvencija ne predviđa 'interese' kao osnov uživanja poslovne sposobnosti, već volju i želje osobe, ukazuje na obavezu osiguranja pristupa podršci i proporcionalnost mjera, kazala je Vujačić.

Dodatno, kako je dodala, crnogorski propisi ne prave jasnu razliku između intelektualnog i psihosocijalnog (mentalnog) invaliditeta.

I koriste jako degradirajuću terminologiju kao što je duševno obolio, i duševno zaostao, ali između ostalog navode i 'druge uzroke', zbog kojih neka osoba nije u stanju da brine o svojim pravima i interesima, čime ostavljaju jako široko polje tumačenja i zloupotreba. Podaci iz prakse govore da je poslovna sposobnost oduzimana i osobama s fizičkim invaliditetom, ili oštećenjem vida.

U Porodičnom zakonu, dodaje ona, navodi se da ‘punoljetno lice koje zbog duševne bolesti, duševne zaostalosti ili kojeg drugog uzroka nije sposobno da se samo brine o svojim pravima i interesima potpuno se lišava poslovne sposobnosti. Punoljetno lice koje svojim postupcima ugrožava svoja prava i interese ili prava i interese drugih lica zbog duševne bolesti, duševne zaostalosti, prekomjernog uživanja alkohola ili opojnih sredstava, senilnosti ili drugih sličnih razloga djelimično se lišava poslovne sposobnosti.

Odluku o oduzimanju poslovne sposobnosti donosi sud, uz mišljenje vještaka medicinske struke, a organ starateljstva, odnosno centar za socijalni rad, nakon toga donosi rješenje o starateljstvu. Na ovaj način, takođe, centri za socijalni rad imaju spornu ulogu, i potpuno suprotnu svojoj svrsi da osiguraju samostalan život. U praksi, osim što donose rješenje o starateljstvu, a pritom ne garantuju usluge socijalne i dječje zaštite, što im je jedna od osnovnih obaveza, oni se pojavljuju i u ulozi predlagača i sami iniciraju postupke za oduzimanje poslovne sposobnosti, a njihovi zaposleni se pojavljuju u ulozi staratelja, kaže Vujačić i dodaje da sva ta praksa ne samo da je diskriminatorna, nego i opasna.

"Jer sistem nije predvidio podršku za odlučivanje, i ne tretira invaliditet kao odgovornost društva, već problem vidi u pojedincima, odnosno sve osobe s invaliditetom potencijalno vidi kao homogenu skupinu, jer jedno svojstvo vidi kao dominantno odlučujuće za sposobnost donošenja ‘ispravnih' odluka, čime ih dodatno marginalizuje, isključuje i zanemaruje. Tako većina njih i jeste za društvo nevidljiva i jednostavno ograničena za bilo koje mogućnosti, kazala je ona.

Prema njenim riječima, tek od 2020. postoji obaveza da se ta rješenja preispituju i reviduju pred sudom i to u slučaju potpunog oduzimanja poslovne sposobnosti u periodu od pet godina.

U slučaju djelimičnog oduzimanja poslovne sposobnosti, odluka se preispituje u roku od tri godine, a rješenje se mijenja ukoliko se ‘stanje mentalnog zdravlja popravilo ili pogoršalo', što potvrđuje jednu od teza da pravni sistem u ovom segmentu ne razlikuje zdravlje od invaliditeta,niti oštećenja kao ličnog svojstva, kaže ona.

Iako sudovi imaju zakonski rok da ranija rješenja preispitaju u roku od 24 mjeseca, dodaje Vujačić, jako mali broj takvih postupaka su pokrenuli do kraja decembra 2020. godine, 152, po službenoj dužnosti. To, kaže Vujačić, potvrđuju odgovori koje je su u UMHCG dobili na zahtjev za slobodan pristup informaciji.

Statistika na nivou pretpostavki

Ne postoje evidencije i javno dostupni podaci o tome za koliko osoba su sudovi donosili rješenje o oduzimanju poslovne sposobnosti djelimične ili potpuno.

U UMHCG procjenjuju da je poslovne spobnosti lišeno više od 1.000 građana. Vujačić je kazala da su podaci dostupni isključivo zahtjevom za slobodan pristup informacijama.

"Ranije su sudovi, a i drugi organi odbijali zahtjev navodeći da nijesu u posjedu informacija. U 2017. smo tako dobili neki podatak da je oko 720 osoba potpuno lišeno poslovne sposobnosti, dok podatke o broju osoba koje su djelimično lišene poslovne sposobnosti nismo imali. U međuvremenu, od septembra 2017. zaključno sa 2020, sudovi su donijeli rješenje za oduzimanje poslovne sposobnosti za 335 osoba. Pritom, ovdje nisu uračunati podaci za Berane jer, nažalost, nismo dobili informaciju o ishodima za 24 pokrenuta postupka pred ovim sudom, što znači da brojka od 335 može biti veća za ovih 24 predmeta, kazala je ona.

Takva praksa je, prema njenim riječima, izuzetno sporna.

Jer je Komitet UN o pravima osoba s invaliditetom prilikom razmatranja crnogorskog Inicijalnog izvještaja o sprovođenju Konvencije konstatovao zabrinutost zbog rastućeg broja osoba kojima se oduzima poslovna sposobnost i to dominantno zbog pretpostavljene ili stvarne invalidnosti i ukazao Crnoj Gori da mora preći s instituta zamjenskog odlučivanja, na institut podržanog donošenja odluka, što Crna Gora nažalost ni dalje ne radi, iako je Konvenciju ratifikovala 2009. i uprkos tome što konstantno dobija upozorenja da je ovako uređen pravni sistem kod nas jako diskriminatoran i nepravedan, rekla je Vujačić.

Prema riječima Vujačić, jednako priznanje pred zakonom,koje podrazumijeva pravnu i poslovnu sposobnost, preduslov je svih ostalih ljudskih prava.

Tako, nažalost, osobe lišene poslovne sposobnosti ni dalje u Crnoj Gori ne mogu ostvariti brojna prava, odnosno ne mogu biti nosioci prava, već postaju ‘objekti zaštite' jer im se postavlja staratelj koji odlučuje o njihovim pravima i interesima. S druge strane, ove osobe zbog toga ne uživaju pravo na rad i zaposlenje, samostalni život, ne mogu biti korisnici usluga podrške za život u zajednici, već isključlivo onih koje podrazumijevaju smještaj i boravak u institucijama, a upravo im se često prethodno i oduzme poslovna sposobnost kao preduslov smještaja, ne mogu ostvariti pravo braka, niti zasnovati porodicu, ne mogu biti donori organa, ne mogu uz svoju volju i svojom saglasnošću primiti organ, imati nasljedstvo, nekretnine, kredit, stan ili drugu imovinu, a takođe mogu biti prisilno smještene u zdravstvenu ili socijalnu ustanovu, i mogu biti i liječene bez informisanog pristanka, ukazuje Vujačić.

Dodaje i da institucije nikada ne informišu porodice osoba s invaliditetom o posljedicama takvih odluka i često im i ne daju izbor.

Stoga je, kaže, neophodna hitna promjena propisa.

Što, nažalost, Crna Gora i njeni resori odbijaju učiniti već godinama.

Komentarišući vijest da će lica lišena poslovne sposobnosti biti vraćena u birački spisak, Vujačić je toga dana na Fejsbuku napisala i da neće odustati dok Ministarstvo pravde, ljudskih i manjinskih prava "potpuno ne reformiše odredbe o poslovnoj sposobnosti.

Na način što pretpostavljena ili stvarna invalidnost neće biti dominantan razlog oduzimanja poslovne sposobnosti i postavljanja staratelja. Hoćemo odlučivanje uz podršku, a ne građansku smrt, poručila je ona.

Zbog ograničenja u propisima, osobe lišene poslovne sposobnosti ne uživaju pravo na rad i zaposlenje, samostalni život, ne mogu ostvariti pravo braka, zasnovati porodicu, ne mogu biti donori organa, ni uz svoju volju i saglasnost primiti organ, imati nasljedstvo, nekretnine, kredit, stan ili drugu imovinu. Mogu biti prisilno smještene u zdravstvenu ili socijalnu ustanovu i biti i liječene bez informisanog pristanka, kaže Vujačić.

Izvor: Vijesti

Pripremila: Anđela Miličić

Udruženje mladih sa henndikepom Crne Gore krajem juna predalo je Program obuke za nastavno osoblje pod nazivom Obuka za nastavno osoblje o osnovnim temama invaliditeta i inkluzivnog obrazovanja: Nauči - primijeni – promijeni za akreditaciju kod Zavoda za školstvo. 

Ovaj Program ima za cilj da nastavno osoblje stekne određena znanja u radu s osobama s invaliditetom, prije svega upotrebu adekvatne terminologije i modele pristupa invaliditetu, ali i ulogu i značaj upotrebe adekvatnih servisa podrške za učenike s invaliditetom (usluga dostupnog prevoza, asistencija u nastavi, prilagođavanje literature za osobe oštećenog vida), kako bi na pravi način učenici sticali znanja i vještine i ista usvajali u što većoj mjeri. Na ovaj način učenici će biti motivisani da nastave dalje školovanje odnoso upišu fakultet. 

Na osnovu dugogodišnjeg iskustva u radu s nastavnim osobljem možemo konstatovati da ono pokazuje bojazan, a često i strah u radu s učenicima s invaliditetom, zbog čega ima niska očekivanja od njih. Pa tako, ovaj Program ima za cilj da doprinese kvalitetnijem sticanju obrazovanja za učenike s invaliditetom na način što se u prvi plan stavlja individualizovan pristup u radu s učenicima, kako bi na pravi način mogli da govorimo o kvalitetnijem inkluzivnom obrazovanju, kako bi se smanjila razlika između učenika koji upisuju osnovno i srednje obrazovanje i onih učenika koji se odlučluju da upišu fakultet. 

Pored navedenog, značaj ovog Programa se ogleda u tome što on promoviše pitanje invaliditeta kao fenomena, i pitanja ljudskih prava, a ne prikazuje pojedinca kao problem, što je još uvijek dominantno slučaj s literaturom i pristupom zastupljenim u formalnom obrazovanju i za mlade nastavnike/ce.

Programom su obuhvaćene sljedeće teme: 

• Invaliditet i modeli pristupa invaliditetu; koja u okviru sesije obuhvata i podteme: Jezik, terminologija i modeli pristupa invaliditetu, i Terminologija i modeli pristupa invaliditetu u obrazovnom sistemu; zatim

• Servisi podrške za učenike s invaliditetom; s podtemama Uloga škole i nastavnika u obezbjeđivanju servisa podrške za učenike s invaliditetom; i 

• sesija Inkluzija i inkluzivno obrazovanje kao pojam i pravo OSI; s podtemama Analiza statusa inkluzivnog obrazovanja u Crnoj Gori; i IROP i ITP kao osnova izjednačavanja mogućnosti u obrazovanju.

Ovaj Program smo predali za akreditaciju i kod Centra za stručno obrazovanje na osnovu prethodno objavljenog javnog poziva u martu tekuće godine. Na ovaj način po dobijenoj potvrdi da je Program akreditovan imaćemo mogućnost da ga izvodimo i nastavnom osoblju u srednjim školama, upravo tamo, gdje smo u skladu sa Analizom  nastavnog procesa i uslova srednjih škola konstatovali da najveći broj učenika strane Komisije za usmjeravanje u obrazovni proces bude upućeno da pohađa srednje škole. 

Ova aktivnost se trenutno sprovodi u okviru projekta Nauči – primijeni promijeni, koji je finansijski podržan od strane Ministarstva prosvjete, nauke, kulture i sporta, kroz konkurs Inkluzija na djelu za finansiranje projekata/programa za NVO u oblasti institucionalnog i vaninstitucionalnog obrazovanja-podoblast podrška inkluzivnom obrazovanju za 2020.

Nakon što akreditujemo Program kod Zavoda za školstvo biće organizovane po tri dvogdnevne radionice za nastavno osoblje (po jedna u centalnoj, sjevernoj i južnoj regiji) što je takođe jedna od aktivnosti pomenutog projekta.

Pripremila: Anđela Miličić, koordinatorka projekta

Predsjednik Milo Đukanović potpisao je nedavno odluku o pomilovanju Boškovića, oca maloljetnog dječaka i djevojčice, koji je osuđen na 30 dana zatvora jer nije poštovao odluku suda i nije dozvolio bivšoj ženi da viđa djecu.

Đukanović je odluku potpisao nakon što je mišljenje o tome predhodno potpisao ministar unutrašnjih poslova i rukovodilac Ministarstva pravde, ljudskih i manjinskih prava Sergej Sekulović.

Zbog takve odluke, ispred zgrade predsjednika u Podgorici juče je organizovan protest u kojem su učestvovali aktivisti i aktivistkinje više nevladinih organizacija.

Raičević je kazala da nisu zabrinuti zbog „lažne slike” koja je o cijelom slučaju stvorena u javnosti, već da brinu institucije koje to nasilje otvoreno podržavaju.

„Da su zaista željeli da detaljno uđu u osnove predmeta, trebalo je da pogledaju ogroman broj prijava u policiji koje svjedoče da je Tomaš Bošković nasilnik, da je osuđivan za nasilje u porodici”, rekla je ona.

Dodala je da niko nije protiv da djeca, kad god je to u njihovom interesu, imaju oba roditelja.

„Ali ako jedan roditelj zloupotrebljava skoro tri godine roditeljsko pravo i vrši nasilje time i nad svojom djecom i nad bivšom partnerkom, tu nema govora ni o čemu drugom, osim o nasilju u porodici, koje su naše institucije dužne da prepoznaju. Država Crna Gora ovim činom pomilovanja prekršila je međunarodne standarde koje je sama potpisala i ratifikovala, u prvom redu član 5 Istanbulske konvencije, koji traži od države da se uzdrži od svakog čina nasilja nad ženama”, rekla je Raičević.

Prema njenim riječima, odluka koju je Đukanović donio na osnovu mišljenja Sekulovića ”već ima svoje posljedice na sve slučajeve koji se u ovom trenutku nalaze u procesu”.

„A u kojima učestvuju oni roditelji kojima je osporen kontakt s djecom i koji se bore da imaju kontakt sa svojom djecom. Ovo je obeshrabrenje za sve koji poštuju sudske odluke, koji sarađuju sa državnim organima. Ovakav gest oglušavanja o saopštenje Ombudsmana, Osnovnog suda u Podgorici, veliki broj evidencija o nasilju u porodici... nije ništa drugo nego državno nasilje prema ženama i djeci”, rekla je Raičević.

Organizacije okupljene oko jučerašnjeg protesta, zahtijevaće zakazivanje posebne sjednice Vlade na kojoj bi bio razmatran ovaj i slični slučajevi. Sjednicom će, kako je rekla Raičević, predsjedavati potpredsjednik Vlade Dritan Abazović, ujedno predsjednik Savjeta za prava djeteta i potpredsjednik za bezbjednost.

„U državi nema bezbjednosti ako nema bezbjednosti žena i djece. Očekujemo da sjednica bude zakazana u što kraćem roku”, rekla je Raičević i dodala da od Đukanovića nemaju očekivanja, a da od Skupštine zahtijevaju da preuzme kontrolnu ulogu kad je nasilje nad ženama i djecom u pitanju.

„Da obave kontrolna saslušanja svih predstavnika institucija koji su na bilo koji način uticali na to da se jedan osuđivani nasilnik podrži na ovaj način”, kazala je ona.

Prema njenim riječima, sličnih slučajeva je mnogo, ali se o njima u javnosti ne govori, jer se želi zaštititi privatnost žrtava.

Dodala je i da ovaj slučaj pokazuje da su nasilnici skloni manipulacijama.

„Ako su u stanju da izmanipulišu profesionalce u institucijama, ministra unutrašnjih poslova, rukovodicoca resora pravde i ljudskih prava, predsjednika države i njegov pravni tim, onda ne treba da se čudimo što su izmanipulisali cijelu javnost”, kazala je Raičević.

Dodala je i da je Bošković 2018. osuđen za nasilje u porodici, da su mu izrečene zaštitne mjere, da je, kada je slučaj dospio u javnost, Osnovni sud objavio saopštenje u kojem su do detalja pojasnili kada se sve Bošković oglušio o odluku suda i da je Boškoviću kazna od 30 dana određena jer nije poštovao sudsku odluku u više navrata.

„A sami čin pomilovanja ohrabruje takve ljude da ne poštuju sudske odluke, stvara se situacija pravne nesigurnosti, koja će imati ogromne posljedice po sve slične slučajeve koji se budu dešavali. Ako ovo prođe, možemo da računamo na bezakonje i nastavak nasilja nad ženama i djecom”, rekla je Raičević i poručila da će o svemu obavijestiti i međunarodne organizacije i Evropsku komisiju.

Izvor: potrtal Vijesti

Priredila: Anđela Miličić

Nevladine organizacije koje se bave ljudskim pravima i zaštitom od nasilja nad ženama i nasilja u porodici izrazile su oštar protest zbog odluke predsjednika Crne Gore Mila Đukanovića, donijete  na osnovu Mišljenja koje je potpisao rukovodilac Ministarstva pravde, ljudskih i manjinskih prava i ministar unutrašnjih poslova Sergej Sekulović,  da pomiluje osuđivanog nasilnika u porodici Tomaša Boškovića, koji u kontinuitetu grubo zloupotrebljava roditeljsko pravo, ne poštuje zakon i sudske odluke i radi protiv interesa svoje maloljetne djece, kojima već tri godine nastoji da onemogući kontakt sa majkom.  

Tim povodom one su danas s početkom u 13.00 časova zakazale protest ispred zgrade Predsjedništva u Podgorici, u Bulevaru Svetog Petra Cetinjskog br. 12, pozivajući građane i građanke, predstavnike institucija, poslanike i poslanice i donosioce odluka koji ne pristaju na bezakonje i državno nasilje nad ženama i djecom da im pridruže na protestu.

Kako se navodi u saopštenju koje potpisuju Centar za ženska prava, Centar za romske inicijative, Ikre Rožaje, Sigurna ženska kuća, SOS Telefon za žene i djecu Berane, SOS Telefon za žene i djecu Nikšić, SOS Telefon za žene i djecu Podgorica, SOS Telefon za žene i djecu Plav, SOS Telefon za žene i djecu Ulcinj, Akcija za ljudska prava, ADAMAS, Anima, Asocijacija Spektra, Centar za građansko obrazovanje, Evropska Asocijacija za pravo i finansije (EALF), Inicijativa mladih s invaliditetom Boke - IMI Boke, Juventas, Queer Montenegro, Savez slijepih Crne Gore, i Udruženje mladih sa hendikepom (UMHCG) predsjednik je ovom odlukom ohrabrio protivpravno ponašanje i nepoštovanje sudskih odluka na štetu djece, a obeshrabrio sve roditelje koji se bore da ostvare kontakt sa svojom decom, u skladu sa sudskim odlukama.

„Ovim činom je država Crna Gora počinila nečuvenu institucionalnu diskriminaciju žena i djece žrtava nasilja i prekršila pravno obavezujuće međunarodne standarde, u prvom redu standarde Konvencije o pravima djeteta i Istanbulske konvencije“, navodi se u saopštenju.

Ove NVO smatraju da su predsjednik i ministar ovim činom mnogim žrtvama koje se u ovom trenutku mukotrpno bore da zaštite sebe i svoju djecu od nasilja, poslali nedvosmislenu poruku da država Crna Gora podržava nasilje i da njeno postupanje ne vode važeći zakoni, već oni koji danima  zloupotrebljavaju javni prostor, nekažnjeno šire govor mržnje prema ženama i kreiraju ambijent linča i mizoginije. 

„Ova odluka nanosi nemjerljivu štetu višedecenijskim naporima da se žrtvama nasilja nad ženama i nasilja u porodici omogući zaštita i pristup pravdi, a nasilnike ohrabruje da krše zakon, da ne poštuju sudske odluke i da bespovratno kontaminiraju javni prostor neistinama i mržnjom prema ženama. Predsjednik je ovim činom kreirao atmosferu pravne nesigurnosti, ugrozio princip vladavine prava, a institucijama poručio da njihove odluke nisu obavezujuće za nasilnike“, objašnjavaju u saopštenju.

Pripremila: Anđela Miličić

Već smo mnogo naučili o ovom opakom virusu, što od doktora, stručnih lica, što od tudjih iskustava a što iz svog ličnog iskustva. Naravno, mi koji smo to prebolovali. Nezahvalno je bilo šta pretpostavljati ili prognozirati šta će se dalje dešavati.

Kako čujemo na televiziji pojavljuju se sve neki novi sojevi i čak i mi koji smo prebolovali i mislili da imamo antitijela, nismo opet zaštićeni. Ja ću pisati o tome šta sam ja doživio, i šta su moje pretpostavke da će se dešavati posle korone. Meni je život ionako težak. Sad su se dodali još strah, nervoza, briga, samoća i još mnogo toga. Sa mukom sam prolazio neke prepreke u životu, a u toku korone su mi te prepreke još teže pale zbog izolacije i zabrane okupljanja.

Koronu sam dobio u avgustu i jedva sam se „izvukao“. Ne mogu da podnesem tu riječ korona, jer me podsjeća na najgori doživljaj u mom životu. Preživio sam užasnu diskriminaciju u O.Š. Dzafer Nikočević baš u toku korone. Izbacili su me sa polumature! Izdešavale su mi se toliko ružne stvari tako da sam u podsvijesti za sve okrivio koronu. Za moju nervozu, za veliku napetost i razočarenje ja sam rekao: možda bi bilo drugačije da nije bilo korone. A onda, kad sam sagledao sve stvari pomislio sam: kako nije jos korona. Onda ne bi niko mogao da ide na tu proslavu. Ali, tada smo bili free-zona i svi su otišli. Mene ta riječ više podsjeća na to vrijeme nego na zarazu. Taman kad sam pošao u drugu srednju školu opet je došlo zatvaranje. Baš tad sam našao novo društvo i počeo zaboravljati te nemile dogadjaje. Kad smo prošle godine u avgustu bili free-zona to je bilo vrijeme posle korone. Svi smo jedva čekali da izadjemo, da ˝izmilimo˝ iz kuće, medjutim, primijetio sam da opet narod radi po istom. Nekako svi jure za novcem, najviše oni što ga već imaju. Valjda nas je korona trebala opametiti da se više družimo, izlazimo sa prijateljima ,i provodimo više vremena u prirodi. Umjesto toga, mi sve više vremena provodimo u jurnjavi za parama zaboravljajući na ono sto se zove život. Ali, korona je učinila svoje da se tako i mora. Ne mogu da ne pomenem,da će posle korone situacija kod svih nas biti veoma teška. U cijelom svijetu će biti veoma teška situacija ali ja ću se fokusirati na našu zemlju.

U Crnoj Gori se svakako teško živjelo a sad posle korone će biti još teže.

Osobe sa invaliditetom posle korone će još teže funkcionisati. Postoje osobe koje su npr.bolesne od plućnih bolesti i njima je teško i bez maske da dišu i da se kreću a sada će im biti još teže.

Ja sam na primjer, pokretan i intelektualno očuvan, ali osjećam da gubim orijentaciju u prostoru kad sam na nekom većem mjestu. Potrebno mi je više vremena da se snadjem, i više prostora u apoteci, prodavnici ili ispred neke ustanove. Zato mi se mnogo dopada distanca. Negdje sam pročitao lijep citat ˝Distanca je najbolja ljudska osobina ˝. Znam da se nije mislilo na fizičku distancu ali mene i  na tu posjeća. Jer ja jesam pokretan ali sam dezorjentisan tako da mi baš treba prostora kad sam, recimo u prodavnici, i ta distanca mi odgovara.

Sad svi nosimo maske, rukavice, ne pitamo se, ne dodirujumo jedni druge. To i nije neki problem. Veći problem je to sto smo dugo bili zatvoreni. Televizija, telefon pa opet televizija pa opet telefon.

Sreća pa ja živim u maloj sredini i imam kuću u prirodi, na selu ali nedaleko od grada, pa sam mnogo lakše podnio zatvaranje. Posle korone ću život voditi na drugačiji način, ako budem u mogućnosti zbog mjera.

Vodiću računa o svakom provedenom minutu. Nadam se da će me zdravi ljudi bolje shvatiti.

Imali su ograničenje pa će razumjeti kako je nama što smo u nečemu ograničeni.

Penzioneri posle korone će takodje biti nervozni i teško će se prilagoditi. To su starije osobe koje često sretnemo da zajedno šetaju po parkovima, voze unučad ili ih zajedno vode u park za djecu. To je sada teže jer je zabranjeno okupljanje i pogotovo dječja igrališta moraju biti pod kontrolom. Na njih je pretpostavljam, izolacija mnogo uticala.

Oni su od ovog virusa najugroženiji, kako su objavile zdravstvene organizacije, tako da se najviše i plaše. Čak i posle korone i vakcinacije penzioneri i stare osobe moraju biti uvijek oprezne.

Radnici posle korone su ti koji su najviše oštećeni. I u toku korone su bili najviše izloženi infekciji. Što se tiče virusa i bolesti to su osobe sa invaliditetom i stara lica, ali što se tiče zarade to su definitivno radnici. Mnogima su smanjene zarade, a mnogi su čak ostali bez posla.

Djaci posle korone su shvatili da to nije onaj odmor kome su se nadali. Oni su koronu dočekali nekako najopuštenije. Mislili su da će to što neće ići u školu biti dobro i da će se ˝odmarati˝.

Medjutim, svo to gradivo je postalo prenatrpano tako da su shvatili da je to, u stvari teže po njih.

Da ne pričam o društvu koje im neizmjerno nedostaje. Posle korone, broj djaka u učionici je ograničen, tako da je opet sve nekako drugačije. Radi se u grupama, radi se u dvije smjene tako da odjeljenje nije potpuno. Na času se nose maske, na ulazu dezinfikuju ruke i mogu se približiti samo po dvoje.

Studenti posle korone moraju i dalje poštovati pravila i mjere u studentskim domovima. Teško će biti i što se nastave tiče da ispune sve propušteno jer je i za njih nastava bila on-line.

Majke sa malom djecom takodje su osjetile veliki teret korone. Teško je smiriti dvoje ili troje, pa čak i jedno dijete kod kuće, u zatvorenom prostoru i objasniti mu da ne smije da izlazi, da je ono u opasnosti od virusa. Posle korone one nose isti teret. Kako objasniti malom djetetu da ne dodiruje stvari na igralištu? Da ne govorim o djeci sa posebnim potrebama. Posle virusa se jednako moraju čuvati kao i u toku virusa. Mnogima od  njih smetaju maske, a distancu da ne pominjem jer djeca najviše vole da se igraju u grupi, šta više, jedva čekaju da se sastanu.

Trudnice-posle korone im je sigurno ostao strah, od korone su se plašile za svoju trudnoću a posle korone za svoju bebu.

U cijelom svijetu posle korone su sve oblasti osjetile značajne gubitke.

Saobraćaj posle korone-što se tiče ove oblasti tu je prepoznatljiv veliki gubitak. Ljudi slabo putuju, mnogo manje nego ranije, granice su bile zatvorene. Avio-linije su imale slab promet. Posle korone će sigurno biti veći ali ipak nije to ono na šta smo mi navikli.

Mnogo naših ljudi koji žive u inostranstvu imali su odmore pa su dolazili čak i po dva puta godišnje. Posle korone je  veliki strah i opasnost od nove infekcije koja je i njih zabrinula tako da su mnogi odustali od putovanja.

Opet se moram osvrnuti na finansijsko pitanje. Manje gostiju-manje novca, manje turista-manje prometa.

Kod nas, na primjer vozači autobusa štrajkuju, ali njihov posao je pokvarila baš korona i posle nje će se osjećati dugo gubitak u tom poslu. Ljudi se plaše da se opet ne zaraze te izbjegavaju voznju autobusima i taxijem i javna mjesta. I oni što nisu bolovali čuli su iskustva oboljelih pa sad prezaju. Sve to utiče umnogome na život ljudi u cijelom svijetu. Sa smanjivanjem broja zaraženih biće vjerovatno bolje.

Trgovina, posle korone su, po mom misljenju radnici u trgovini trebali biti prioritet u vakcinisanju. Oni su mnogo izloženi zarazi. Njihov strah je opravdan i nadam se da će u budućnosti oni biti prioritet. Tu je najviše šanse da se čovjek inficira jer ima najviše i prometa.

Ugostiteljstvo-prema istraživanjima u cijelom svijetu najvise od svih grana je zbog korone pogodjeno ugostiteljstvo. Šta onda reći za našu zemlju? Iskreno, mi smo u Crnoj Gori takav narod da ne možemo bez kafana, kafića,     uopšte bez druženja uz kafu. Mjere koje se donose svakog dana najviše se odnose na rad ugostiteljskih objekata. I u ovoj grani su mnogi radnici ostali  bez posla. Ugostitelji su kod nas iz par navrata štrajkovali, mnogi su čak i zatvorili svoje kafane i restorane. Posle korone je teško organizovati rad jer moraju se pratiti gosti kako sjede za stolovima. Posle korone ugostiteljima će biti vrlo teško da povrate promet koji su imali ranije.

Poljoprivreda posle korone je takodje ugrožena. Samim zatvaranjem granica mnogi poljoprivredni proizvodi se nisu mogli izvoziti i oni su se i štetili. Vidim u mom kraju da poljoprivrednici siju manje njiva nego prethodnih godina. Naveo bih primjer čovjeka iz Gusinja koji je poklonio 2 tone krompira nekoj školi u Podgorici jer nije mogao prodati. Ali je dobro što se krompir nije pokvario već će se iskoristiti. Sa otvaranjem granica i izvozom poljoprivrednih proizvoda po mom skromnom mišljenju, poljoprivrednici će nastaviti sa radom i zaradom.

Privreda posle korone, vrijedi li je uopšte i pominjati? Šta reći? Svjetska privreda je u kolapsu. Kod nas je takvo stanje bilo loše, a tek sad posle korone? Čak i ovi mali privrednici što su zapošljavali mali broj radnika i oni su u velikim gubicima. I ti radnici su mahom ostali bez posla.

Turizam u svijetu posle korone je najviše pomenut u svim  zemljama. Već sam rekao da ću fokus staviti na našu zemlju. Mi smo turistička destinacija , naša zemlja ima najviše prihoda od turizma. U jednom periodu smo imali veoma visoku stopu zaraženosti što turiste naravno, plaši.

Posle korone će sigurno taj strah ostati, ako ne kod svih, a ono kod odredjenog broja ljudi sigurno hoće.

Rade se testovi koji su dosta skupi, i ako neko želi da dodje na ljetovanje sa porodicom više koštaju testovi nego samo ljetovanje.

Posle korone će naša zemlja biti još više ugrožena što se turizma tiče. Nadam se da će biti malo bolji seoski turizam jer svi će željeti možda da dodju na čist vazduh i osjete planinsku svježinu.

Na sjeveru ima manje ljudi tako da je i manje kontakata a samim tim i manje straha od zaraze. Iskreno se nadam da će se ljudi u velikom  broju vakcinisati jer će za sve biti to sigurnije, pa i za turiste što posjećuju našu zemlju.

Posle korone u cijelom svijetu će maske postati modni trend. Moramo se privikavati na to da će i posle vakcinacije one biti obavezne. Zato će vjerovatno mnoge od modnih kuća to iskoristiti i uvrstiti ih u modni detalj. Već su počele da se nose na vjenčanjima, da ih uparuju sa odijelom i vjenčanicama. Dizajneri će sigurno zaraditi jer će praviti razno-razne maske. Najviše će ih kupovati djevojke jer one su uvijek više pratile modu od nas dječaka. Posle korone se više nećemo rukovati, izmislićemo nove pozdrave, a neke smo već izmislili: pozdrav boksom, pozdrav laktom, pozdrav nogom-takozvani „patika o patiku“, mada je taj pozdrav za sada zastupljen samo kod mladjih osoba i to samo čini mi se kod dječaka srednjoškolaca. Djevojke se najviše pozdravljaju mahanjem i ako su jedna blizu druge. Nekako elegantno skupe prste, kažu ˝ćao˝ i dva-tri puta ih otvore i zatvore. Sve su to nova pravila ponašanja posle korone. Ranije je bilo sramota da nekom ne pružimo ruku. Posle korone sam primijetio da mnogi koji se sretnu kažu „Nećemo se pitati“. Ili kažu: „Mi se ne pitamo“. A neki pitaju: „Pružate li ruku“ ili „pitate li se“? To je najizraženije kod starijih osoba jer se one, sa razlogom, najviše i plaše. Najviše smo upozorenja preko medija za njih i dobili. Da sačuvamo starije jer su najviše skloni tome da dobiju virus. U cijelom svijetu posle korone se apeluje da higijena bude mnogo veća. Uslovi života sad su takvi da je skoro svuda čisto, ali pranje ruku da bude češće. Pogotovo kod djece.

Slušao sam u jednoj emisiji da su djeca najveći prenosioci. Odredjen je broj djaka u učionici, broj putnika u autobusu, broj potrošača u prodavnici, svuda je broj ljudi odredjen. Ne znam jesam li u ovom sastavu obuhvatio sve oblasti i sve ljude ali su posle korone njen teret osjetili i oni koje sam,   nenamjerno izostavio. Svi su nekako ˝oštećeni˝. Najviše oni koji su zbog virusa izgubili svoje najdraže.

Iskreno se nadam da ćemo se svi više okrenuti životu jer smo svi shvatili šta je izolacija. Tada smo svi bili isti, i bogati i siromašni, i djaci i penzioneri, i radnici i funkcioneri. Hej svijete-vidjeli smo što je korona. Družimo se posle nje. Ali, pazimo sebe od drugoga i drugoga od sebe.

Nosite masku, poštujte distancu i držite do sebe-higijena je glavna. Čistoća je pola zdravlja.

Autor: Ivan Mitrović, učenik drugog razreda Srednje mješovite škole Baćo Bašić

*Tekst je napisan u okviru Javnog poziva za takmičenje za djecu i adolescente s invaliditetom u pisanju sastava i crtanju na temu: Svijet poslije epidemije COVID-19 u okviru projekta Osnaživanje i kvalitetno uključivanje kroz pomoć, pravne informacije i podršku (EQUALIS – Empowerment and Quality inclUsion through Assistance and Legal Information and Support) koji UMHCG sprovodi uz finansijsku podršku UNICEF-a (Predstavništvo u Crnoj Gori).

Napomena: UMHCG je navedeni tekst objavilo uz saglasnost roditelja/porodica. 

Na početku želim da se predstavim. Zovem se Borjana Radulović i lice sam bez ostataka vida. Učenica sam osmog razreda Osnovne škole ,,Resursnog centra za djecu i mlade Podgorica“. Živim sa majkom u iznajmljenom stanu u blizini svoje škole. Svoje rano djetinjstvo sam provela  kod bake u Tivtu, ali s obzirom na to da nije bilo mogućnosti za moje školovanje u tom gradu mi smo se preselili. Taj novi početak života u nepoznatoj sredini je bio donekle stresan, ali opet  s druge strane  sam prva četiri razreda imala jako dobru učiteljicu Jelisavku, pa mi je zbog toga bilo lakše. Uz nju sam brzo savladala Brajevo pismo, a sa tim svojim opismenjavanjem  bilo mi je mnogo lakše. Uporedo sa osnovnom sam upisala i muzičku školu u kojoj sam  izabrala odsjek violine.

Zašto vam sve ovo govorim? Zato što sam bez obzira na moj problem sa vidom i čestog osjećanja usamljenosti prije ove epidemije u suštini bila srećna djevojčica. Srećnom se nisam svakako osjećala ako pored cijelog odjeljenja u muzičkoj školi baš pored mene bude prazna stolica ili čak  i ako tu sjedne neka djevojčica, a čas nam prođe bez ijedne izgovorene riječi. Možda je to zbog toga što se ostala djeca poznaju iz drugih škola, a samo smo moj drugar Radovan i ja među njima djeca koja dolaze iz škole za „djecu sa posebnim potrebama“. Vremenom su se izmjenile neke stvari pa vidim da me ponekad na orkestru djeca uključe u razgovor i tada sam zaista veoma srećna. Za nastavnike mogu da kažem sve najbolje, jer me nikada ne izdvajaju, već uvijek imaju razumijevanja za mene. Što se tiče naše osnovne škole u petom razredu smo dobili izvarednog razrednog starješinu zbog koga sa radošću idemo u školu. Ona se zove Dara i predaje nam italijanski jezik. Taj jezik sam uz nju jako zavoljela. Pored razredne imamo zaista još nekoliko divnih nastavnika koji su mene i moju drugaricu Anastasiju znali srdačno i prijateljski zagrliti na kraju časa. Vjerovatno  je to meni uvijek značilo i više nego mojim drugarima, jer sam u našem odjeljenju jedina osoba sa kompletnim oštećenjem vida. Neki ljudi prosto ne razumiju potrebu slijepih ili slabovidih ljudi za prijateljskim dodirom ruke. 

U martu 2020. godine sam uvidjela da svijet može biti mnogo gori nego što je bio do tada. U početku nijesam nikako mogla shvatiti o čemu se tu radi samo sam bila veoma uplašena i tužna što ne možemo ići čak ni u školu. I to malo druženja koje smo imali odjednom je stalo. Svakodnevne vijesti na televiziji i brojke oboljelih ljudi kao na žalost i onih kojih više nema su me jako potresle. U početku su najviše govorili o nesrećnim ljudima iz Kine i Italije. S`obzirom na to da posebno volim italijanski jezik i imam veliku želju da u budućnosti posjetim tu zemlju to me je ponavljam baš učinilo tužnom. To ne znači da mi nije podjednako žao bilo i svih ostalih zemalja u kojima se virus širio. Ne treba da vam naglašavam koliko je teško saznanje da je virus stigao i u našu zemlju i da ljudi uveliko oboljevaju, pa i umiru. Odjednom se više ne družimo ni sa kim. Odjednom ne smijemo nikoga da dodirnemo. Strogo moramo paziti da ne dodirnemo čak ni komšije iz ulaza u prolazu, niti oni nas. Imaš onaj grozni osjećaj da se svak svakoga boji. Neko vrijeme je Ministarstvo dalo dozvolu za rad naše škole, ali to nije više ono što je bilo. Moramo držati strogo propisanu distancu, druge paziti od sebe, a i sebe od drugih. Sada smo ponovo na onlajn nastavi  i sada ponovo najveći dio vremena provodimo u kući. Prekinute su veze sa okolinim gradovima tako da ne mogu sići čak ni kod svoje bake u Tivtu. Ovo je prvi put da je nijesam posjetila puna tri mjeseca, a s obzirom na to da ona ima osamdeset godina, pa spada u rizične grupe možda je i bolje da za sada ne idem. 

Stalno mi je isto pitanje u glavi, a to je do kada će sve ovo trajati?! Unazad nekoliko mjeseci mi je ova neizvjesnost postala toliko teška da sam počela voditi svoj lični dnevnik. U njemu iskazujem sva svoja osjećanja, a zamišljam ga kao najboljeg prijatelja kome mogu reći sve. Što se tiče mog razmišljanja  o budućnosti nakon ove epidemije, znam da nikada više neće biti onako bezbrižno vrijeme kao što je nekada bilo. Nadam se  samo  da će poslije kolektivne vakcinacije ili već nekih  drugih preventivnih mjera biti mnogo više dječijih osmijeha, druženja, bliskosti i empatije među ljudima. Smatram da za ljude nikako nije život pun sterilnosti i bojazni, jer život pod staklenim zvonom i ne može da se nazove pravim životom. 

Znam da je ovo 21. vijek  i da je tehnika  jako napredovala, ali mi ipak nijesmo roboti već najitelegentnija bića na planeti Zemlji, pa se nadam da ćemo ipak uskoro preuzeti kontrolu naših života i sudbina u svoje ruke. Ova pandemija već predugo traje i ja se nadam zaista od srca da će se u nekoliko narednih mjeseci zvati prošlošću i to jako ružnom. Za sada smo još uvijek svi u sličnoj i zapravo neizvjesnoj situaciji, gdje nema mnogo naglašavanja kakve su čije potrebe, već mi se čini da cijelo čovječanstvo ima jednu jedinstvenu potrebu. Ta potreba je da se cijela Zemlja oporavi i virus nestane, tako da svi napokon živimo „punim plućima“ bez strahovanja za svoju budućnost. 

 Autorka: Borjana Radulović, učenica 8. razreda Osnovne škole Resursnog centra za djecu i mlade „Podgorica“

*Tekst je napisan u okviru Javnog poziva za takmičenje za djecu i adolescente s invaliditetom u pisanju sastava i crtanju na temu: Svijet poslije epidemije COVID-19 u okviru projekta Osnaživanje i kvalitetno uključivanje kroz pomoć, pravne informacije i podršku (EQUALIS – Empowerment and Quality inclUsion through Assistance and Legal Information and Support) koji UMHCG sprovodi uz finansijsku podršku UNICEF-a (Predstavništvo u Crnoj Gori).

Napomena: UMHCG je navedeni tekst objavilo uz saglasnost roditelja/porodica.