Marijana Goranović, djevojka rođena 3. januara 1989. u Nikšiću, nedavno je proglašena za najbolju sportistkinju u izboru Paraolimpijskog komiteta Crne Gore.
Marijana je atletičarka čije se ime s poštovanjem izgovara širom planete. Dva puta je učestvovala na Paraolimpijskim igrama, u vlasništvu ima dvije srebrne medalje sa šampionata Evrope u Grosetu 2016. i s Evropskog prvenstva u Berlinu 2018. Sjajna i komunikativna Marijana je mogla da osvoji još jednu medalju u Berlinu, ali je u bacanju diska zauzela četvrto mjesto. Bila je učesnica u dva finala na Svjetskom prvenstvu 2017, ali nije uspjela da stigne do odličja.
“Definitivno je teže odbraniti titulu nego je osvojiti. Nevjerovatan je osjećaj stići do pobjedničkog postolja drugi put uzastopno na takmičenju kakvo je Evropsko prvenstvo. Spremala sam se dugo, kako fizički tako i psihički. Mnogo sam uložila rada i truda, i na kraju se sve isplatilo. Ono što je, takođe, bilo jako bitno je da sam vjerovala da mogu do medalje. Za mene ne postoji nemoguća misija”, rekla je Marijana za Sport Klub i nastavila:
“Ono što me je učinilo malo tužnom posle Evropskog prvenstva u Berlinu je činjenica da nismo imali nimalo sreće. Radmilo Baranin, koji je na prošlom evropskom šampionatu osvojio zlato u bacanju koplja i srebro u bacanju kugle, imao je hitac preko 23 metra, što je bilo dovoljno za osvajanje srebrnog odličja. Ali, na njegovu žalost i na žalost ljubitelja sporta u Crnoj Gori, koplje nije ostavilo trag na terenu, pa je pokušaj proglašen nevažećim. Na pragu osvajanja bronzanog odličja bila je i Maja Rajković. Debitantkinja na velikim takmičenja je uoči poslednje serije imala bronzanu medalju u rukama, ali je poslednjim hicem usjpela da je pretekne Ukrajinka Lebedeva, pa je Rajković završila na četvrtom mjestu. Odlični su bili Miloš Ranitović koji je osvojio sedmo mjesto u skoku u dalj, Mirnes Ramović koji je bio sedmi u bacanju diska i Danilo Gojković koji je osvojio deseto mjesto u bacanju koplja”.
Članovi Upravnog odbora Paraolimpijskog komiteta Crne Gore su imali težak zadatak kao i prošle godine. Na kraju, za najbolju je izabrana Marijana Goranović, a najbolji mladi sportista Crne Gore je stonoteniser Filip Radović koji je prošle godine bio laureat POKCG.
“Mi smo jedna složna porodica tako da čelnici Upravnog odbora nisu bili u problemu, naprotiv. Bili su kao i prošle godine na slatkim mukama, da od najboljih izaberu jednog. Ovoga puta je ta čast pripala meni. Naravno da sam ponosna i srećna, ali sam rekla da smo mi jedna velika porodica koja zajedno proslavlja uspjehe, a zajedno tuguje i traži izlaz iz neuspjeha i teških situacija."
Slijede dvije godine u kojima će stići mnogo važnija odluka, u kojima će stići odgovor na pitanje koliko će sportista učestvovati na Paraolimpijskim igrama u Japanu. U Londonu je to bila Marijana Goranović, u Riju je društvo Marijani pravio plivač Ilija Tadić. Kako sada stvari stoje, Crna Gora će imati brojnu ekspediciju na Igrama u Japanu. Mjestu u Tokiju mogu da se nadaju Marijana Goranović, Radmilo Baranin, Maja Rajković, Miloš Ranitović, Ilija Tadić, Filip Radović.
“Moja želja za Novu godinu je da svi zajedno krenemo na Olimpijske igre. Biće teško, ali ne i neostvarivo. Već sam rekla da za mene, kao i za ostale sportiste koje ste spomenuli ne postoje nemoguće misije. Ono što treba naglasiti je da mi ne možemo da ostvarimo normu za sebe. Mi normu donosimo Paraolimpijskom komitetu Crne Gore, a posle toga u zavisnosti od odluke Međunarodnog paraolimpijskog komiteta zavisi koliko će Crna Gora učesnika imati na Igrama. Međutim, sada nije vrijeme da se bavimo matematikom, nego da se borimo da svi ostvarimo norme, a onda da se nadamo da ćemo svi putovati u Japan, jer smatram da je u interesu MOK koji se odnosi na paraolimpizam, da širi bazu, da ispoštuje uspjehe zemlje kakva je Crna Gora, koja je mala u odnosu na mnoge zemlje na planeti, ali ima ljude sa srcem i dušom koji ne priznaju granice i koji sa ponosom nose dres s državnim grbom, šireći olimpijski duh širom planete na način na koji mogu da budu ponosni svi, od Crne Gore od čelnika Međunarodnog paraolimpijskog komiteta”, poručila je Marijana Goranović.
Marijana Goranović je posle priče o uspjesima na sportskom polju odlučila da se vrati u djetinjstvo..
“Ja sam peto od sedmoro djece koliko ima porodica Goranović. Moji roditelji me nikada nisu odvajali od ostale djece. Ako sam zaslužila batine dobila sam ih. Ako sam zaslužila čokoladu, ona je bila na mom stolu. Nikakvih problema nisam imala tokom odrastanja. Bila sam hiperaktivno dijete koje je lako uspostavljalo komunikaciju s drugom djecom. … Tada je bilo drugo vrijeme, djeca nisu sedela kući i igrala se sa mobilnim telefonima i gledala u TV, nego smo svi zajedno odrastali na ulici. Željela sam kao dijete da se bavim rukometom. Obožavala sam taj sport, a obožavam ga i sada. Ne propuštam ni jednu utakmicu koju mogu da pogledam, posebno ne reprezentacije i Budućnosti. Međutim, u periodu puberteta sam shvatila da ipak postoje neki limiti i da ne mogu da se bavim baš svime što poželim. U ovom slučaju to je bio rukomet. Kada sam razmišljala šta i kako dalje, pojavio se Igor Tomić”, rekla je Marijana i nastavila u dahu:
“Tomić je tada bio trener atletičara u Paraolimpijskom komitetu, a sada je predsjednik. On me je ubijedio da treba da se posvetim bacačkim disciplinama i da mogu da postanem čudo. Nisam baš vjerovala u to da mogu da postanem čudo, ali sam odlučila da probam. I evo postala sam čudo. Igor je bio u pravu. U međuvremenu, Igor se povukao s mjesta trenera, prije četiri godine je stigao Veljko Čegar koji se i sam bavio bacačkim disciplinama i krenuo je period nevjerovatnih rezultata. Period u kojem smo medalje na velikim evropskim takmičenjima osvajali u nizu, gdje smo bili učesnici finala na svjetskim šampionatima, dva puta bili na Paraolimpijskim igrama. Ako bog da zdravlja i sreće, učestvovaćemo i treći put. Ono što sigurno raduje trenera Čegara i nas atletičare je da prostora za napredak ima i to mnogo, baš mnogo”.
Atletičari su lokomotiva paraolimpizma u Crnoj Gori, ali se situacija iz godine u godinu na radost Marijane Goranović i čelnika POKCG mijenja. Pojavili su se plivač Ilija Tadić, stonoteniser Filip Radović, formirana je golbal reprezentacija, aktivni su šahisti...
“Okruženje? Vršnjaci? Nikada nijesam spustila pogled zato što sam niža rastom. To ne znači da sam lošiji čovjek ili da je neko bolji od mene zato što je visočiji. Naprotiv, uvijek sam išla uzdignute glave i svakoga bez straha gledala u oči jer sam ponosna na sebe i na svoje kvalitete. To me je naučila porodica, a samopouzdanje je naravno poraslo u novoj porodici koju sam stekla u Paraolimpijskom komitetu Crne Gore, među mojim atletičarima i ostalim sportistima. Još jednom pozivam svu djecu s invaliditetom, da shvate da je nebo granica i da ne dozvole da im drugačije mišljenje, stereotipi ili neka vrsta sažaljenja slome volju i želju jer je bitno samo da izađu iz mraka, da vjeruju u sebe, a svijetlo postoji. Čovjek se vrednuje na osnovu djela, na osnovu srca, a ne na osnovu fizičkog izgleda”, naglasila je Marijana Goranović.
Godina koja slijedi, će biti godina velikog rada, truda i odricanja. Na programu je mnogo izuzetno jakih međunarodnih mitinga, a kruna sezone će biti Svjetsko prvenstvo koje će biti održano u Dubaiju krajem 2019.
“Rad, rad i samo rad. To je ono što nas očekuje u godini koja slijedi. Svi smo svjesni da imamo mnogo prostora za napredak. Imamo jednog od najboljih trenera na planeti uz nas. Na nama je da slušamo sajvete, da napredujemo iz dana u dan i da stignemo do normi za Paraolimpijske igre. Uvjerena sam da će broj predstavnika iz Crne Gore biti mnogo veći nego što je to bio slučaj u Brazilu. Tada smo ugled Crne Gore branili Ilija Tadić i ja, a sada će na svečanom otvaranju i defileu, delegacija Crne Gore biti brojnija. Uvjerena sam u to, kao što sam uvjerena i silno motivisana da treći put uzastopno izborim plasman na Olimpijske igre”.
Paraolimpijci iz Crne Gore su definitvno ponos države. Uz sjajne rezultate koje ostvaruju na sportskim borilištama, nastoje da budu svijetlo, da pomognu svima kojima imaju slične probleme sa kojima su se i sami suočavali da shvate da ne postoje granice, da vjerom, voljom, srcem i dušom možete da ostvarite sve što poželite.
Nama ostaje da Marijani i njenim “članovima porodice” iz POKCG poželimo mnogo uspjeha i da u što većem broju odu na Paraolimpijske igre u Japanu.
Izvor: Sportski klub.rs