,,Ljudi, ja ću ovo danas da uradim. Ja ću ovo danas da uradim. Moj najveći strah je strah od visine. Šta je jače? Želja ili strah? Nije stvar u tome šta je jače, jer ovo nije takmičenje. I nije stvar u tome da se ja više neću plašiti visine posleg ovoga. Ja ne idem tamo da se borim sa strahom. To nije borba. Ja se predajem strahu. Osjećam strah, svjesna da emocija ne ubija. S druge strane, postoji ono ,,zašto raditi nešto protiv sebe“ ali ne radim ništa protiv sebe, radim ono što želim, svjesna da ću se vjerovatno i posle ovoga plašiti. Možda ću se plašiti više, možda ću se plašiti manje, možda jednako...nije važno, baš nije važno...“ Nisam uspjela da završim snimanje svog videa, prekinuo me je momak koji je tog dana skupio sav moj strah i rasuo u vazduh, poput sjemenki maslačka koje čekaju da budu oduvane i raznesene vjetrom. Potrčala sam i poletjela. Kao mnogo puta do sada! Svaki let je bio takav od kada znam za sebe.
Kada čovjeku daš mogućnost da bira, on zapravo stvara svoju mini istoriju. Pravi izbore i ti izbori utiču na njegovu budućnost. Čovjek želi da bira. Čovjek se plaši da izabere. Evolucijski gledano, nismo oduvijek imali privilegiju da previše biramo, bili smo ili lovac ili plijen. Savremenom čovjeku je data privilegija da izabere gdje će da živi, sa kim će da živi i kako će da živi. To je tako velika stvar! U svakom trenutku možemo da pravimo izbore i da biramo od ovog trenutka kako će se odvijati naš dalji život na Zemlji. Ja sam odlučila da je ova godina, moja godina izbora! Desile su se stvari koje nisam mogla da biram i na koje nisam mogla da utičem. Suočena sa informacijom koja izvrće čitav tvoj svijet i tvoj smisao pretvara u običnu kašu, bez ukusa, bez mirisa, bez boje i oblika. Jedno ništavilo, duplo golo, statistička greška. Suočena s mogućnošću da jednu noć mogu zaspati, sa svim svojim planovima za sjutra, sa svim svojim snovima, s toliko toga što treba da uradim, ne sluteći da ću se 7 ili 8 sati kasnije probuditi i da ništa neće biti važno. Da će nastupiti tama i da će se moj život okrenuti za 180 stepeni. Trenutak nakon dobijanje te informacije ništa više nije isto. Srce se bori da brže kuca, šire se zjenice, disanje postaje ubrzano, oslobađaju se veće količine adrenalina i noradrenalina, tijelo je spremno za bijeg! Ali, nemaš gdje da pobjegneš. To je šta je, takvo kakvo je i jedino to imaš u tom trenutku. Misliš kako ti je neko ukinuo mogućnost izbora, ti ne možeš da biraš i svi tvoji napori su beznačajni. Nakon toga, nalaziš se u stanju šoka, pa pokušavaš da negiraš situaciju, da je odbacuješ i da misliš ako tome ne razmišljaš – pa to je isto kao da ona ne postoji. Sa svakim novim danom se sve više adaptiraš, da bi preživio... tu se završava ova tužna saga! Neću da preživljavam, hoću da živim!
Od tada ja koristim privilegiju i pravim izbor. Pravim mnogo izbora, koje nikada ranije nisam napravila. Biram da neću da se samosažalijevam, da neću da čekam dan koji nigdje nije zakazan, koji niko ne može da predvidi. Ne želim da mi život prođe čekajući katastrofu, koja možda nikada neće ni doći. Biram da iskustvo koje otvara oči iskoristim u svoju korist i da živim smislen život, u skladu sa svojim životnim vrijednostima. Odlučila sam da vidim najviše što mogu vidjeti, da osjetim i doživim sve što je u skladu sa mogućnostima, da planiram i da se nadam. Da radim stvari kojih sam se oduvijek plašila, da probam sve što sam željela da probam, a nikad nisam imala vremena. Sad biram da uradim sve to. Biram da imam vrijeme za sebe. Da radim stvari koje volim, da ispunjavam svoje želje i da se svemu tome posvetim kao da su najvažnije stvari u mom životu. Skijanje, ronjenje, paraglajding, motori, plivanje, trčanje... sve što mi padne na um. Biram sve i sve to bira mene. Ne znam da li je ovo samo početak i gdje će me sve to odvesti, i ne želim ni da znam. Prepuštam se životu koji za mene ima smisla i polijećem u nove životne avanture. Od svega na svijetu, nema ništa ljepše nego raditi nešto prvi put. Još ako se plašiš toga! To je iksutvo za sva vremena! Dio tebe i tvog postojanja! Za sami kraj moram da ponovim: Ljudi, ja ću ovo danas da uradim! Šta god požel
Tekst je objavljen u UMHCG Časopisu DISABILITYinfo, izdanju posvećenom djeci i dječjim pravima.
Autorka: Dragana Đokić