sreda, 03 maj 2023 08:00

Djeci s invaliditetom potrebna podrška kakvu ja nisam imala

Written by

Za Senaidu Sarajlić iz Gračanice (Bosna i Hercegovina) život je borba iz koje ona nasreću izlazi kao pobjednica. Korisnica je kolica, aktivna mlada žena. Aktivistkinja je Informativnog centra Lotos iz Tuzle, članica Centra za djecu i mlade s višestrukim smetnjama Koraci nade, završila je obuku za grafičku dizajnericu, svojevremeno je bila angažirana i u Vijeću mladih Federacije BiH, a piše i poeziju.

Prva zbirka poezije Senaide Sarajlić nosi naziv Govor tužnog srca. Izbor stihova iz te zbirke objavljen je u časopisu za kulturnu istoriju Gračanički glasnik, a njena pjesma i u knjizi Naša vizija budućnosti profesorica zdravstvenih studija Univerziteta u Sarajevu Emire Švraka i Dijane Avdić.

Ima 23 godine, a uskoro će završiti srednju školu. Nije to mogla učiniti ranije jer u školi nisu imali razumijevanja za njene potrebe, kao korisnici kolica.

„Tadašnji direktor škole u Gračanici odbio je omogućiti odvijanje nastave u prizemlju školske zgrade. Kazao je da je to kabinetska nastava, ne može se mijenjati zbog jednog učenika“, naglasila je u razgovoru.

Osnovnu školu završila je redovno, ali ni to nije bilo bez problema. Uz arhitektonske barijere, često je bila diskriminirana i od drugara iz razreda.

„Nastava se odvijala u kabinetima, u zgradi na tri sprata. Nisam imala adekvatnu podršku. Drugari iz razreda pomagali su mi rijetko ili nevoljko“, naglasila je.

Nakon što se informirala o svojim pravima, sad se nada da će uskoro postati studentica psihologije.

„Djeci s invaliditetom potrebna je podrška kakvu ja nisam imala. U Informativnom centru Lotos iz Tuzle saznala sam za prava, za koja ranije nisam znala. Nedostatak informacija možda je otežao moj put. Ipak, sad više vjerujem u sebe“, poručila je Sarajlić.

Uvjerena je da bi svaka mlada osoba s invaliditetom trebalo da ima u sebi aktivistički duh kojim će doprinijeti razvoju društva te da to treba i pokazati. Ona to, kaže, čini, a pomaže i drugima da shvate važnost takvog razmišljanja.

„Aktivizam mi je mnogo pomogao. Izgradila sam jednu novu sebe. Više vjerujem u sebe. Pružila mi se prilika da pokažem šta to ja mogu“, poručila je.

Svjesna je činjenice da je za osobe s invaliditetom samostalan život otežan, ali ipak moguć.

„Težak je, posebno stoga što u našoj državi ne postoji servis personalne asistencije. Uvijek kažem, velika je razlika između onoga šta mogu i moram“, istaknula je.

Izvršni direktor u Informativnom centru Lotos Suvad Zahirović, čovjek s oštećenjem vida i dugogodišnji aktivista i borac za prava osoba s invaliditetom kaže da Senaida Sarajlić dolazi često u Tuzlu iz Gračanice autobusom.

„To je oko četrdesetak kilometara udaljenosti. Da bi to uradila ona moli mnoge ljude da joj pomognu, da sklopi kolica, uđe i izađe iz autobusa. I to je samostalan život“, naglasio je.

Članove Lotosa opisao je kao uzore u koje se mogu ugledati druge osobe s invaliditetom i tako sami sebi potvrditi šta je sve moguće da postignu. Međutim, smatra da Lotos kao nevladina organizacija nema dovoljno kapaciteta da podrži sve osobe s invaliditetom kojima bi minimalna podrška i ukazivanje na njihove mogućnosti mnogo značila.

„Mladi ljudi i njihove obitelji, okupljeni oko Lotosovog programa, ustvari su najbolji pokazatelj kako malo podrške je potrebno osobama s invaliditetom da bi spoznale koje su im mogućnosti i kako da nastave borbu za svoja prava i nađu mjesto u društvu“, naglasio je Zahirović.

Izvor: Portal fokus.ba

Pripremio: Ivan Čović

Pročitano 415 put(a)

Back to top