Željko

Željko

Izvršna direktorica Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) Marina Vujačić kazala je u emisiji Svjetlost zvuka Radio Kotora da je Direktorat za zaštitu od diskriminacije lica sa invaliditetom koji je radio u okviru Ministarstva za ljudska i manjinska prava ukinut, a da nemaju informaciju ”ko će koordinirati sprovođenjem strategija za zaštitu diskriminacije i promociju jednakosti osoba sa invaliditetom (OSI)”.

“Delegacija Evropske unije prvenstveno Evropska komisija u svom izvještaju o stanju u Crnoj Gori za ovu godinu, istakla je nezadovoljstvo u brojnim oblastima, visok stepen diskriminacije osoba s invaliditetom, socijalnu isključenost, te konstatovala da naša država nije uspjela da uskladi svoje zakonodavstvo sa Konvencijom Ujedinjenih nacija o pravima osoba sa invaliditetom, što je bila u obavezi još 2005. kada je i ratifikovana Konvencija. Država je odustala u nekom trenutku od usvajanja akcionog plana iako je on bio u nacrtu. Imajući u vidu da strategije, nažalost, ne definišu neke oblasti, kao što je na primjer zaštita od nasilja, eksploatacija svih oblika zlostavljanja osoba s invaliditetom, pa se čak ni u oblasti koja tretira žene sa invaliditetom, ne prepoznaje da su one izložene dvostruko ili čak trostruko više svim oblicima nasilja, što dokazuju sva istraživanja, a naročito ona koje sprovode Ujedinjene nacije”, navodi Vujačić.

Kako ističe, UMHCG trenutno radi na 15 projekata.

“Moramo vrijedno raditi na projektima kako bismo nesmetano funkcionisali, pružali usluge osobama s invaliditetom i isplaćivali zaradu zaposlenima, a za sve to na godišnjem nivou neophodno nam je pola miliona eura. Sprovodimo 15 projekata od kojih su neki podržani od strane ministarstava kroz konkurse za NVO, neki se realizuju saradnji sa ambasadama i EU fondovima, poput Fonda zapadni Balkan i raznih konkursa regionalnih organizacija koje su umrežne u velike evropske projekte. Projekti se prvenstveno odnose se na žene s invaliditetom u različitim oblastima, bilo da je riječ o pristupu pravdi ili zapošljavanju. Kroz nekoliko projekata kroz različite ciljne grupe sprovodimo besplatnu pravno savjetovalište i besplatnu pravnu pomoć. U prethodnom periodu smo razvili džepni vodič za žene s invaliditetom, koji sadrži objašnjenje kako da se  prepozna nasilje, kome i na koji način se može prijaviti, kao i mehanizme zaštite od nasilja. Vodič je tek izašao iz štampe i slijedi njigova distribudija. Urađen je kroz projekat Ćutanje nije opcija , koji je finansiralo Ministarstvo rada i socijalnog staranja. Taj projekat je veoma značajan jer smo kroz njega nastavljamo aktivnosti na kojima smo radili prethodne godine”, objašnjava Vujačić. Kada je u pitanju oblast nasilja osoba s invaliditetom, dodaje, sve više se osnažuju da barem govore o njemu.

“Nažalost, OSI u malom broju prijavljuju nasilje, što nikako ne znači da ga ne trpe i da nisu izloženi. Žene uglavnom ne prijavljuju nasilje zbog nepovjerenja institucija, a s druge strane možemo govoriti o nepristupačnosti relevantnih institucija kao što su centri za socijalni rad, uprava policije, tužilaštvo, pa i sklonište za žene žrtve nasilja, dok s druge strane nemamo kontinuirane aktivnosti koje se odnose na ovu oblast da bi se žene sa invaliditetom dodatno podstakle, zbog čega je ono uglavnom tabu tema. U prethodnom periodu sproveli smo i školu dječjih prava kroz projekat koji podržava predstavništvo UNICEF-a u Crnoj Gori,  tako da ćemo u narednom periodu sprovesti kampanju o samostalnom životu djece s invaliditetom, a planirana je i izrada posebnog broja časopisa Disabilityinfo, posvećenog samostalnom životu mladih s invaliditetom”, najavljuje Vujačić.

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) organizuje i brojne obuke za osobe s invaliditetom i uskoro će biti organizovan kurs za korišćenje računara.

U Udruženju radi 24 zaposlenih i 54 volontera.

“Prije tri godine formirali smo Mrežu volontera koji pružaju podršku djeci i mladima s invaliditetom. Aplikacija je dostupna na platformi vrsnjackapodrska.me. Osim za povezivanje sa volonterima na platformi, takođe postoji mogućnost da nam se obraćaju korisnici usluga i pišu nam koje su njihove potrebe, način na koji ih zadovoljavaju, kako bi voljeli da provode slobodno vrijeme, da li i koje prepreke imaju u procesu obrazovanja ili drustvenog života. Kada dobijemo predlog korisnika usluga, povezujemo ga sa volonterima  iz njegovog grada ili mjesta stanovanja. Mreža obuhvata volontera iz skoro svih gradova Crne Gore” zaključila je Vujačić.

Izvor: Radio Kotor

Priredila: Anđela Miličić

Upotpuniti uobičajen dan posjetom pozorištu, muzeju ili galeriji. Provesti veče uz film ili seriju. Ili jednostavno uživati u bilo kojem drugom kulturnom sadržaju kada za tim imamo potrebu. Ništa neobično, pitanje je samo vašeg izbora, zar ne?

Za osobe s invaliditetom, međutim, takvi izbori ne postoje. Za njih je uživanje u kulturi otežano ili potpuno onemogućeno brojnim barijerama, o čemu najbolje svjedoči podatak da im je čak 85% ustanova kulture djelimično ili potpuno nepristupačno.

„Sećam se da sam još od detinjstva, kada god bi moja porodica na televiziji gledala neki film, odlazila u svoju sobu i uzimala neku knjigu da čitam ili bavila se nekom drugom aktivnošću jer mi je bilo dosadno da pokušam da pratim nešto što ne razumem i što mi niko ne objašnjava. Do svog punoletstva „pogledala” sam tek nekoliko filmova inostrane kinematografije, mada ne mogu ni da se pohvalim da su domaći filmovi bili moj česti izbor. Oduvek su mi knjige bile draže jer je u njima sve tako lepo opisano, ljudi, predeli, osećanja i likovi. S junacima knjiga sam mogla da se saživim, da na nekoliko sati odem u njihov svet. U društvu sam ćutala kada god bi neko započeo razgovor o filmu.

Onda je došao upis na fakultet i test opšte informisanosti. Jasno se sećam trenutka kada mi profesor na prijemnom čita pitanje: „Ko glumi u mjuziklu Njujork, Njujork?", i navodi ponuđene odgovore. Kroz glavu mi je prošla misao: Ovoga sam se plašila, pitanje iz oblasti filma.” S obzirom na to da mi je među ponuđenim odgovorima Sofija Loren bila jedina poznata glumica rekla sam da mi zaokruži njeno ime, a onda je usledio komentar: „Ona možda peva u svom kupatilu, ali na filmu ne.”

Na testu su se pojavilla još dva pitanja iz oblasti filma, a ja sam razmišljala o izuzetnoj konkurenciji među kandidatima i kako mi upravo ta tri boda mogu biti presudna za upis željenih studija. Tada nije bilo upisa po afirmativnim merama za studente s hendikepom i zaista, umalo da mi ne tri, nego 0,25 bodova bude presudno za studiranje na budžetu. Nakon nekoliko godina od mog upisa studija titlove na filmovima u DVD formatu je postalo moguće čitati pomoću čitača ekrana za računare. Ipak, mogućnost čitanja titla nije dovoljna za praćenje filmova, naročito onih koji sadrže puno neverbalnih scena.

Za to je neophodna audio deskripcija, koja podrazumeva opisivanje vizuelnog sadržaja. U filmovima i u pozorištu se koristi za opisivanje neverbalnih scena, glavnih likova i prostora u kojima se odigrava radnja. Ona može obuhvatati sinhronizaciju. Osnovno pravilo je da se opisi umeću između dijaloga, da moraju biti kratki i jasni i da su, osim u crtanim filmovima, u trećem licu.

Izostanak audio deskripcije ostavlja osobi s oštećenjem vida puno prostora za interpretaciju. Na primer, u filmu Kazablanka dijalog između muškarca i žene završava se rečima žene: „Ti ćeš to uraditi”, nakon čega je potegla pištolj. Ukoliko taj detalj nije opisan audio deskripcijom, osoba s oštećenjem vida bi mogla pomisliti da se muškarac njoj ruga, da razmišlja ili nešto sasvim treće.

Zato, primera radi, provesti veče uz film ili bindžovanje serija za mnoge predstavlja odličan način da upotpune svoje slobodno vreme. Ipak, ukoliko ste osoba s oštećenjem vida, koja živi u Srbiji, verovatno ćete često na ovakav predlog odmahnuti glavom i predložiti neku drugu vama zabavniju aktivnost. Zašto? Zar osobe s oštećenjem vida ne uživaju u sedmoj umetnosti, zar nemaju potrebu da idu u bioskop ili su oni ipak ljudi s nekim svojim specijalnim potrebama? Naravno da nisu, ali njihova potreba da zavire u svet filma biće teže zadovoljena jer većina filmova i serija, osim ukoliko se ne pretplatite na Netflix i ne odaberete engleski ili neki drugi strani jezik, nema audio deskripciju“, rekao je autor.

Minimalno prilagođavanje filmova za osobe s invaliditetom

Razvoj audio deskripcije u Srbiji započeo je pokretanjem prvog festivala adaptiranih filmova za osobe s oštećenjem vida 2007. u Beogradu, a festival je gostovao i u Subotici i Užicu. Od jula 2011. na drugom programu Radio televizije Srbije (RTS) jednom mjesečno prikazivani su filmovi iz inostrane i domaće kinematografije s audio deskripcijom, koje je adaptiralo Udruženje slepih Homer. To su ujedno inicijalni koraci u razvoju audio deskripcije u Stbiji.

U Zakonu o kulturi kao jedan od opštih interesa u oblasti kulture navodi se podsticanje kulturnog i umjetničkog stvaralaštva osoba s invaliditetom i dostupnost kulturnih sadržaja osobama s invaliditetom, bez bližih odredbi o načinima njegovog ostvarivanja. S druge strane, Zakon o kinematografiji uopšte ne prepoznaje osobe s invaliditetom, kao dio populacije kojem je potrebno učiniti pristupačnim ostvarenja iz ove oblasti. Kada je riječ o prikazivanju programa iz oblasti kulture i umjetnosti u elektronskim medijima, zakonodavac navodi da je dužnost pružaoca medijskih usluga da svoj program učini pristupačnim za osobe s oštećenjem vida i sluha, ne navodeći dodatne odredbe, kvote ili eventualne sankcije za one koji ne ispoštuju ovu odredbu.

U Evropi u teorijskom proučavanju, ali i u primjeni, audio deskripcija je najviše zastupljena u Velikoj Britaniji, nešto manje u Španiji, Francuskoj, Njemačkoj i Belgiji, dok su u zemljama u okruženju najveće pomake u ovoj oblasti načinile, prije svega, Slovenija, a zatim i Hrvatska.

Danas se u Srbiji audio deskripcijom bavi udruženje Digitus 24, a u okviru njega i članica ovog udruženja Violeta Vlaški. „Moje bavljenje audio deskripcijom je, kao i kod većine ljudi koji se njom bave u svetu, započelo zbog lične povezanosti s osobom s oštećenjem vida. Još kada je moja ćerka imala dve i po godine opisivala sam joj scene iz crtanih filmova kako bih joj pomogla da ih razume. Pre nekoliko godina, na obuci za prevodioce u Ruskoj školi audio-vizuelnog prevoda, upoznala sam ljude koji se bave audio deskripcijom, ne samo kroz praktični, već i kroz naučni rad, a u međuvremenu sam upoznala i Branka Matića iz Udruženja Homer i tako je sve počelo”, pojašnjava svoju motivaciju Violeta Vlaški.

Tehnologija je napredovala, pa se titlovi za filmove na maternjem jeziku, kako bi bili pristupačni osobama s oštećenjem sluha, ili audio deskripcija, mogu aktivirati uključivanjem posebne opcije u meniju u zemljama u kojima je to omogućeno. U Srbiji, iako tehnički postoji ovakva mogućnost, ova opcija nije dostupna za audio deskripciju, dok je situacija bolja kada je o titlovanju riječ.

Na RTS planeti gledaoci mogu pogledati seriju Koreni koja sadrži audio deskripciju, kao i seriju Nečista krv, čije je prikazivanje počelo od 15. oktobra ove godine.

U Novom Sadu se održava regionalni festival dokumentarnih kratkometražnih filmova Uhvati film koji govore o životu osoba s invaliditetom, ili čiji su autori osobe s invaliditetom, a od kojih su ove godine svi bili titlovani i sadržali audio deskripciju. Na ovogodišnjem festivalu prikazano je 28 filmova, a festival je imao i prateći program u okviru kojeg se govorilo na temu pristupačnosti filmske umjetnosti.

„Prvih nekoliko godina festival je postojao kao manifestacija o životu, aktivnostima i dostignućima osoba s invaliditetom”, kaže izvršna direktorka novosadskog Uhvati film festivala Milesa Milinković. „Danas smo festival koji menja perspektive o invalidnosti. Cilj festivala je u neku ruku ostao isti: smanjenje socijalne distance prema osobama s invaliditetom i posredno uticaj na poboljšanje položaja osoba s invaliditetom. Ali u proteklih desetak godina to radimo tako što kroz filmove i prateći program menjamo perspektivu društva o invalidnosti, tu neku predrasudu da je invaliditet bolest, tragedija, otvaramo mnoga podpitanja i podteme koje čine život osoba s invaliditetom i promovišemo rešenja, sistemsku-društvenu i individualnu odgovornost pojedinaca. Nekako nam se i s tom promenom i publika promenila, pa sad u publici imamo i one koje ne zanimaju samo prava i položaj osoba s invaliditetom, već i one koje zanima društveni aktivizam uopšte, ali i umetnost po sebi”, ističe Milinković.

Festival organizuje i karavane po Srbiji koji uključuju prikazivanje filmova s održanih festivala, što je planirano i za kraj ove godine.

Audio deskripcija u pozorištu tek u začetku

„U narodnom pozorištu u Nišu gledala sam predstavu Drita koja govori o ženi iz Srbije koja, kako bi omogućila prelazak vojnika za vrijeme povlačenja preko Albanije, odlazi u albansku porodicu. Rat se završio, njen suprug je preživeo i vraća se s ratišta, a ona se u međuvremenu zaljubila u Albanca. Predstava se završava scenom u kojoj je žena stavljena pred izbor i čuje se pucanj. Zavesa se spušta i sledi aplauz publike. Ko je pucao? Da li je neko ranjen ili ubijen? Nastavila bih da se pitam da nisam bila u društvu prijatelja koji su mi opisali scenu.

Da bi se uradila audio deskripcija pozorišne predstave potrebno je da osoba, koja piše tekst za deskripciju, više puta pogleda predstavu kako bi deskripcija bila usklađena sa scenarijom predstave i dijalogom između glumaca. Ovo je najzahtevniji oblik audio deskripcije s obzirom na to da se predstave u pozorištu igraju uživo, pa se u trenutku neka scena može improvizovati."

Violeta Vlaški, deskriptor iz udruženja Digitus 24, kaže da je putem međunarodnih projekata za „Plavo pozorište” iz Beograda radila deskripciju dvije predstave i da su se izvođenja iste predstave uvjek po nečemu razlikovala, što zahtjeva izuzetnu snalažljivost i vještinu naratora koji bi trebalo da bude glumac iz pozorišta za čiju predstavu se deskripcija radi. Po pravilu narator u posebnoj kabini čita tekst koji je deskriptor prethodno pripremio, dok ga osobe s oštećenjem vida u publici slušaju putem slušalica.

Povremeno su se na velikoj i sceni Raša Plaović u Narodnom pozorištu u Beogradu igrale predstave koje su praćene audio deskripcijom, dok ljubitelji pozorišta iz drugih gradova u Srbiji nisu imali prilike da u svojim mjestima pogledaju predstave s audio opisima.

Muzejske postavke i izložbe po pravilu nedostupne

Pored filma i pozorišta, audio deskripcija se koristi i u približavanju muzejskih postavki i galerijskih izložbi osobama s oštećenjem vida.

„Često se postavlja pitanje boja, da li ih treba opisati ili ne, ne samo u filmu, nego čak i u likovnoj umetnosti.  Ja sam mišljenja da treba, a u slikarstvu pogotovo. Iako je čovek slep od rođenja, boje imaju svoju simboliku i nisu tek tako prisutne u određenom likovnom, filmskom ili bilo kom umetničkom delu”, objašnjava Violeta Vlaški.

Pored audio opisa, dijela iz oblasti slikarstva se mogu predstaviti i u vidu reljefnih ili 3D crteža, kako bi putem čula dodira osoba s oštećenjem vida mogla da ih u potpunosti doživi. Primjer dobre prakse je izložba koja je 7. oktobra ove godine otvorena u galeriji Matice srpske i koja će trajati do 31. januara 2023. Na izložbi su predstavljena djela Uroša Predića u 3D formatu, do slika vode taktilne staze, izložbu prati i katalog štampan na Brajevom pismu, a izložba je pristupačna osobama i s ostalim vrstama invaliditeta.

Kada se osoba s invaliditetom uređajem u rukama i slušalicama u ušima približi određenoj slici ili eksponatu ona čuje naratora koji ga opisuje, govori o njegovoj istoriji i značaju. Ovo je već odavno postala praksa u muzejima širom Evrope, ali ne i u Srbiji.

Po svojoj pristupačnosti za osobe s invaliditetom posebno se ističe Narodni muzej u Leskovcu. Muzej savremene umjetnosti u Beogradu je svoj prostor postavljanjem pristupnih rampi, lifta i platforme učinio pristupačnim za osobe s fizičkim invaliditetom, a tokom 2019. organizovana je izložba „U dodiru sa” koja je bila pristupačna i za osobe s oštećenjem vida. Projekat koji se odnosio na izradu pristupačnih audio-vizuelnih vođenja kroz postavku za osobe s oštećenjem vida i sluha realizovali su Zavičajni muzej u Knjaževcu i Narodni muzej u Zrenjaninu, dok se na sajtu Muzeja afričke umjetnosti, ali i u prostoru ovog muzeja, može poslušati audio vodič kroz stalnu postavku. Spomen kompleks Šumarice pored eksponata, takođe, ima natpise i panoe na Brajevom pismu, kao i reljefnu mapu na ulazu u kompleks.

U istraživanju čije je rezultate u publikaciji „Kultura pristupačnosti” 2022. objavio Zavod za proučavanje kulturnog razvitka navodi se da se 61,4% ustanova kulture izjasnilo da su u arhitektonskom i programskom smislu djelimično pristupačni za osobe s invaliditetom, dok je njih 24% sebe procijenilo kao potpuno nepristupačnim za ovaj dio populacije.

Kako bi se pristupačnost kulture podigla na viši nivo u Srbiji i da odlazak u muzeje, galerije i bioskope ne bi bio događaj koji je jednom ili nekoliko puta godišnje pristupačan osobama s invaliditetom, potrebno je donijeti jasniju zakonsku regulativu o obavezama prilagođavanja, ali i s postojećim propisima upoznati veći broj radnika u ustanovama kulture s obzirom na to da je prošlogodišnje istraživanje o pristupačnosti muzeja i galerija pokazalo da je tek 18,2% ustanova kulture u potpunosti upoznato s Pravilnikom o obezbeđivanju digitalne i fizičke pristupačnosti.

Pristupačnost u oblasti kulture bila bi unaprijeđena i kroz dodatnu finansijsku podršku, kao i organizovanjem dodatnih obuka na temu pronalaženja novih izvora finansiranja. Većina ustanova kulture pojam pristupačnosti povezuje s arhitektonskom pristupačnošću, te je potrebno organizovati dodatne seminare na kojima bi se ukazalo i na ostale aspekte ovog pojma i na načine njihovog praktičnog sprovođenja.

S druge strane, veoma važno bi bilo i da se udruženja i kulturne institucije iz Evrope međusobno povezuju, ne samo u domenu razmene iskustava, već i da se poput Marakeškog sporazuma koji omogućava prekograničnu razmjenu knjiga, koje su pristupačne osobama s invaliditetom, donese i deklaracija o razmjeni pristupačnih kulturnih sadržaja, naročito među zemljama s područja nekadašnje Jugoslavije u kojima većina ljudi govori sličnim jezikom.

Izvor: portal Danas.rs

Autirski tekst Marije Milanović

Pripremio: Ivan Čović



Evropska svemirska agencija (ESA) imenovala je u srijedu prvog parastronauta ikad u velikom koraku ka omogućavanju osobama s fizičkim invaliditetom da rade i žive u svemiru.

Agencija od 22 zemlje saopštila je da je odabrala bivšeg britanskog paraolimpijskog sprintera Džona Mekfala (John McFall) u sklopu nove generacije od 17 regruta odabranih za obuku astronauta.

On će učestvovati u studiji izvodljivosti koja je osmišljena da omogući ESA-i da procijeni uslove potrebne za osobe s invaliditetom da učestvuju u budućim misijama.

„Bilo je to prilično burno iskustvo, s obzirom na to da kao osoba s invaliditetom nikada nisam pomislio da je biti astronaut mogućnost, tako da je uzbuđenje veliko”, rekao je Mekfašl u intervjuu objavljenom na ESA-inoj web stranici.

Izvor: portal N1

Pripremio: Ivan Čović

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG), Udruženje Roditelji, Savez slijepih Crne Gore i Fondacija ”Ognjen Rakočević” iskazuju zabrinutost zbog odluke Ministarstva prosvjete da ne da saglasnost za nastavak angažmana asistenta u nastavi djeci s invaliditetom, odnosno djeci sa smetnjama u razvoju u sred školske 2022/2023. bez obzira na navode Ministarstva da škole nijesu uspunile prethodne uslove, odnosno sistematizovale dovoljan broj radnih mjesta. Tim povodom danas smo Ministarstvu uputili dopis u kojem tražimo da omogući dovoljan broj asistenata djeci s invaliditetom, odnosno djeci sa smetnjama u razvoju, i da što hitnije preispita navedenu situaciju i spriječi dalje posljedice, kako se ne bi dalje urušavao kvalitet obrazovanja djece. 

Ovo bi značilo, da mnoga djeca s invaliditetom, odnosno djeca sa smetnjama u razvoju, neće imati osobu koja će im pomoći da prate nastavu i budu uključena u obrazovni proces kako je i zamišljeno inkluzijom. Broj asistenata u nastavi nikada nije odgovarao potrebama djece i onome što piše u njihovim rješenjima o usmjeravanju na šta smo godinama ukazivali, a o čemu svjedoče brojni mediji i medijski izvještaji. Asistencija za rezultat, ukoliko se ispune ostali uslovi za djecu, ne može i neće dovesti do izolacije i segregacije, već upravo naprotiv do inkluzije. 

Ukazali smo da nam se čini da se sada prebacuje odgovornost na uprave škola, koje su angažovale asistente u skladu sa potrebama učenika, a na osnovu kontradiktornih upustva koje su dobijali prethodnih mjeseci iz Ministarstva prosvjete. 

Nijesmo iznenađeni objašnjenjem Ministarstva „da Zakon jasno ukazuje da asistenti u nastavi imaju ulogu tehničke podrške u pogledu obezbjeđivanja pristupa obrazovanju i obrazovnom postignuću za djecu sa teškim tjelesnim smetnjama, umjerenim intelektualnim smetnjama, bez ostatka vida, potpunim gubitkom sluha i iz spektra autizma”. To ne znači da smo saglasni sa tumačenjem Ministarstva u vezi s ulogom asistenata i njihove odgovornosti, koje uporno ukazuje da ne treba da se miješaju sa poslovima stručnih saradnika i nastavnika, ali su asistenti upravo podrška nastavnicima, pa onda posredno djeci. Dakle, asistent pomaže djetetu zato što nastavnik ne može da obezbijedi individualizovan pristup. 

Po stavovima Ministarstva bi se dalo zaključiti da asistent samo treba da dovede dijete do klupe i pusti ga da samo prati nastavu u toku časa. Jedino to i može uraditi ukoliko je „tehnička podrška” i to većem broju djece u ustanovi! 

Smatramo izuzetno problematičnim to što u nekim školama jedan asistent pruža asistenciju većem broju djece, što je ukoliko jedan asistent istovremeno provodi vrijeme s više učenika s invaliditetom u učionici, potpuno suprotno principu individualizacije koji garantuje Konvencija UN o pravima osoba s invaliditetom, posebno imajuću u vidu da se radi o usluzi koja podrazumijeva pružanje podrške djetetu s invaliditetom prilikom obavljanja školskih obaveza (pomoć prilikom pisanja, hvatanja bilješki na času, izrada kontrolnih i domaćih zadataka, odlazak do toaleta, zajedničko vrijeme tokom školskih odmora i slično), što svakako zahtijeva više sati potrebne asistencije ili tokom trajanja svih časova, a ne samo par sati, ili i kraći vremenski period, kako se u praksi dešava, imajući u vidu da ostatak radnih sati asistent provodi pružajući asistenciju drugom učeniku.

Podsjetili smo I Ministarstvo da u Opštem komentaru 4 O pravu na inkluzivno obrazovanje Komitet UN o pravima osoba s invaliditetom naglašava potrebu za obezbjeđivanjem individualizovanih obrazovnih planova, koji mogu prepoznati potrebne razumne adaptacije i specifičnu podršku, koja je potrebna pojedinačnom učeniku, uključujući i obezbjeđivanje pomagala, specifičnih nastavnih materijala u alternativnim/pristupačnim formatima, načinima i sredstvima komunikacije, i komunikacijska pomagala i asistivne i informacione tehnologije. Podršku, takođe, može predstavljati i kvalifikovani asistent u nastavi, bilo zajednički ili po principu jedan-na-jedan, zavisno od potreba učenika.

Dakle, asistencija u nastavi je pravo svakog djeteta s invaliditetom ukoliko se procjenom utvrdi da im je potrebna, i kao takva mora biti obezbijeđena svakome djetetu.

Osobama s invaliditetom u Nišu gradske institucije su i dalje nepristupačne, ulaz je otežan i nema lifta, požalila se odbornica Jasmina Barać Perović na prošloj sjednici gradske Skupštine. Smatra i da više novca treba da izdvajati za udruženja osoba s invaliditetom, dok je zamjenica gradonačelnice Dušica Davidović rekla da neki taj novac zloupotrebljavaju. Polemisale su i oko toga da li Barać Perović ima dva personalna asistenta.

Iako je Niš nedavno dobio pohvalu zaštitnika građana „za unapređen pristup uslugama Gradske uprave”, odbornica Barać Perović požalila se da joj je i sama skupštinska govornica nepristupačna, kao i da je do sale uz stepenice unose brat ili drugi odbornici.

„Mi nemamo lift u Centru za socijalni rad, nemamo lift u Gradskoj kući, ni u Skupštini. Ne mora lift, može i platforma koju ima svaka ustanova u Beogradu. Mene ovde iznose do govornice“, kaže Barać Perović.

Tokom rasprave o novoj Strategiji socijalne zaštite ona je navela niz problema s kojima se u Nišu suočavaju osobe s invaliditetom. Između ostalog, govorila je o nepristupačnosti javnih preduzeća i ustanova, o nedostatku ličnih pratilaca, personalnih asistenata i gerontodomaćica, kao i o tome da se budžet namijenjen OSI udruženjima dijeli onima koji to nisu.

„Pojedini ljudi na funkciji ubacuju neka udruženja koja uopšte nisu udruženja osoba s invaliditetom. Slušamo o nekim zloupotrebama, neka kažu koje je to udruženje, a ne da se svi osećamo prozvano“, navodi Barać Perović.

Kada je riječ o gerontodomaćicama, ističe da ih Niš nema dovoljno, da ih u Beogradu i Novom Sadu ima znatno više i da primaju veće plate, ali i da ih neki gradovi na jugu Srbije, poput Surdulice, Vlasotinca i Bele Palanke imaju dovoljno.

Zamjenica gradonačelnice Dušica Davidović rekla je da strategija, o kojoj se raspravljalo, treba da se dopuni novim uslugama ako je potrebno i da je strategijom predviđeno povećanje broja gerontodomaćica. Novac koji je ranijih godina izdvajan za lične pratioce i personalne asistente bio je dovoljan, zaključila je.

„Svi koji su imali potrebu za takvom vrstom usluge, imali su uslugu na osam sati i potpuno predviđena sredstva u bužetu Grada za tu uslugu, odnosno za angažovanje ličnih pratilaca“, kaže Davidović.

Najavljuje da će naredne godine nastojati da povećaju sredstva za usluge ličnih pratilaca i personalnih asistenata, a kada je riječ o udruženjima, tvrdi da su neka od njih zloupotrebljavala novac koji im je dat iz budžeta.

Barać Perović poručila je da treba precizirati koje udruženje je zloupotrebljavalo novac, da je trebalo sankcionisati ga i skinuti s budžeta.

Polemika oko toga da li Barać Perović ima dva asistenta i da li je tu da bi „klimala glavom i dizala ruku”.

Zamjenica gradonačelnice podsetila je odbornicu Barać Perović da su joj „izašli u susret” i omogućili joj dva personalna asistenta.

„Naša odbornica sama zna da smo njoj izašli u susret, da ona ima i ličnog pratioca za svoje potrebe kretanja u gradu i gerontodomaćicu i da smo mi kao Skupština, odnosno kao Odbor, doneli da ona ima i ličnog pratioca za vreme zasedanja Skupštine, koji će biti angažovan i koji je plaćen da pruži uslugu našoj odbornici“, poručuje Davidović

Barać Perović je demantovala da ima dva asistenta i poručila da nije jedina osoba s invaliditetom u gradu, pa da je zato „ružno da se proziva”.

„Nemam dva personalna asistenta, a mislim da treba da ih imam tri u stanju svojih potreba. Imam jednog. Neistina je da imam dva personalna asistenta, to je negde i u Južnim vestima pisalo, a to nije tačno“, kaže odbornica.

Rekla je ostalima u sali da je obaveste ako je tu „samo da bi klimala glavom i dizala ruku” i ako ne smije „da iznese istinu”, dok joj je predsednik Skupštine Boban Džunić odgovorio da uvjek može da kaže šta misli, kao i svi ostali.

Davidović je na kraju rekla da nije imala lošu nameru, dok je odbornik Srpske napredne stranke (SNS-a) Miloš Banđur njeno obraćanje ocijenio kao neprimjereno i kao „perfidan pokušaj kompromitacije svega što je Jasmina Barać Perović rekla”.

Izvor: portal Južne vesti

Pripremio: Ivan Čović

Novoizabrani zastupnik u Skupštini Kantona Sarajevo Irfan Čengić je zatražio od Doma naroda Federacija Bosne i Hercegovine (FBiH) da sada konačno usvoji njegov prijedlog izmjena i dopuna zakona o povećanju ličnih invalidnina, u skladu s rokovima koje je nametnuo Kristijan Šmit (Christian Schmidt).

On je naveo da je Vlada Federacije BiH u nacrtu novog zakona uključila izmjene i dopune zakona o povećanu ličnih invalidnina, koje je on predložio, a koje su ranije usvojene u Predstavničkom domu Parlamenta FBiH, ali ne i u Domu naroda.

Čengić je predložio da osnovica u smislu povećanja ličnih invalidnina bude 80 posto minimalne zarade, a ne nominalni iznos.

„Meni je drago da je Vlada Federacije BiH uvidjela da su pogriješili osnovicu od 80 posto i kad su nominalnim iznosom fiksirali iznose prava osoba s invaliditetom", rekao je Čengić.

Međutim, kako to još nije usvojeno zatražio je reakciju predsjedavajućeg Doma naroda i Kristijana Šmita, koji je nametnuo rok od 30 dana za usvajanje zakona u Domu naroda, nakon što bude usvojeno u Predstavničkom domu.

„Te moje izmjene su usvojene u Predstavničkom domu FBiH i čekaju se na Domu naroda FBiH i pozivam Tomislava Martinovića predsjedavajućeg Doma naroda FBiH da ima mrvu empatije prema osobama s invaliditetom i da stavi na dnevni red u skladu s novim nametnutim ustavom Kristijana Šmita jer je prošlo stotinu dana od kada je on usvojen u Predstavničkom domu. Pa čak je prošlo i 45 dana od dana nametanja", kazao je Čengić.

S tim u vezi, pozvao je visokog predstavnika da reaguje.

„Ukoliko to ne učini onda će pokazati da su snage koje ga ismijavaju kao diplomatu i političara potpuno u pravu. A da njegove izmjene koje imaju za cilj prolaznost zakona kroz Parlament apsolutno ne funkcionišu", rekao je Čengić.

Izvor: portal Klix.ba

Pripremio: Ivan Čović

utorak, 22 novembar 2022 08:41

Još jednom o rodnoj ravnopravnosti

Žena nije žrtva nikakve tajanstvene fatalnosti osobenosti koje je određuju zavise od značaja koji im se pridaje;
one će biti prevaziđene čim ih budemo posmatrali u novim perspektivama‟
- Simon de Bovoar

 

Rodna ravnopravnost podrazumijeva pravo na jednakost i pravo na različitost, i jedna je od temeljnih vrijednosti modernih demokratskih društava. Bazira se na ideji o jednakosti ljudskih bića kao pripadnica/pripadnika ljudske zajednice. „Koncept rodne ravnopravnosti polazi od toga da sva ljudska bića imaju pravo da razvijaju svoje sposobnosti, usavršavaju i realizuju lične kapacitete i da niko nema pravo da ih u tome onemogućava gurajući ih u unapred zadane rodne uloge” (Rečnik osnovnih feminističkih pojmova, 1999:45). Često se ističe da rodna jednakost podrazumijeva jednaku vidljivost, jednako osnaživanje ili jačanje, jednaku participaciju oba pola u svim sferama društvenog i privatnog života. Rodna jednakost ne može biti sinonim za istovjetnost. Naprotiv, s uvođenjem kategorije rodnosti insistira se na prihvatanju i jednakom vrednovanju razlika između muškaraca i žena i njihovih različitih društvenih uloga. Borba za ravnopravnost nije borba za moć, već za mogućnost iskazivanja pojedinaca koji polaze sa ravnopravnih pozicija, bez obzira na pol (S. Wolbi, 2005).

Da bi se princip rodne jednakosti uspješno ostvario i postao suštinski element dinamike razvoja crnogorskog društva, pokrenut je čitav niz institucionalnih mehanizama i zakonodavnih mjera u tom pravcu.[1] Pored navedenih zakonskih i institucionalnih elemenata vidljivi su, istina ne tako brojni, ali u sadržinskom smislu značajni naučno istraživački napori u prikupljanju, analizi i interpretaciji relevantnih podataka iz oblasti roda i rodne jednakosti na području pojedinih nauka, kao što su sociologija, medicina, politikologija. U ovom kontekstu bitno je napomenuti istraživanja koja su sprovodile aktivistkinje NVO sektora, u okviru problematike roda koja se odnose na nasilje, siromaštvo, rodne stereotipe, političku angažovanost, analizu obrazovnih sadržaja na određenim nivoima obrazovanja.

Evidentno je da danas ne postoji ni jedan poznatiji sociolog/sociološkinja koji se nije bavio ili ne bavi kategorijom roda - pored P. Burdijea, tu su i E. Gidens, Ž. Derida, A.Turen, U. Bek, M. Fuko. Problematika roda postaje sastavni i neraskidivi dio, društvenih, ali i prirodnih nauka.    

Društveni položaj crnogorske žene definišu elementi koji su čvrsto upleteni, kako u tradicionalnu strukturu crnogorskog društva, tako i u savremene globalizacijske trendove, koji neminovno, nekada i neselektivno dekonstruišu postojeće društveno-kulturne matrice i rađaju „nove’’ obrasce koji se i dalje „pune’’ sadržajima na osnovu kojih se uloga i položaj žene još uvijek poimaju kroz prizmu patrijarhalnosti.

Kao naročito slikovit primjer možemo navesti praksu korišćenja jezika. Problem odnosa pola i(ili) roda i jezika nije proistekao iz savremenog postmodernističkog društva. Rasprava o odnosu pol/rod i jezik započela je još u 17. vijeku, „tačnije 1664. kada Breton u svom rečniku Dictionnaire Caraibe Francaise govori o razlici između govora muškaraca i žena” (R. Glušica, 2006:8). Kasnije se o ovoj problematici govori kod Rošefora i Jespersena, da bi puni teorijski zamah diskurs o međuzavisnosti jezika, pola i društva dobio s feminističkim pokretom, koji je u prvi plan istakao sljedeće probleme: da li muškarac i žena govore različito, kako žena govori, kako se o ženi govori?

Da se žena kroz jezik predstavlja na jednostran i vrednosno negativan način u odnosu na muškarca konstatuje i Zaharijevski zapažajući da „nije retkost da se ženin položaj u ljudskoj zajednici tretira kao ženina "položenost" (Zaharijevski, 1999:100), iz čega „logički sledi i društveni stereotip o ženi kao nižem biću, odnosno o biću čija je uloga biološki determinisana’’. Ženina priroda se tako povezuje s prirodom „nasuprot muškarcima koji se povezuju sa kulturom’’ (Ž. Papić; 1989: 69). Papić u ovom kontekstu ističe još jedan bitan momenat, a to je da se društveni odnos polova tumači kao odnos koji je determinisan strogim pravilima biologije, pa je imajući u vidu pretdhodno, transformacija društvenog odnosa polova nemoguća jer je biologija, odnosno prirodno je ono što je konstantno i nepromjenjivo. „Zahvaljujući’’ ovoj ideji, ističe Ž. Papić, kulturni sterotip utemeljen je „na patrijarhalnom sistemu vrednosti o tradicionalnoj porodici kao "prirodnom" obliku ljudske zajednice, u koji je smeštena žena sa reproduktivnom ulogom, koja se onda uzima kao merilo njenih kulturnih i društvenih mogućnosti’’ (M. Blagojević, 1991:207, G. Zaharijevska, 1999:107). Osnovni „cilj’’ kulture ističe Š. Ortner, jeste da prirodu potčini i prilagodi sebi i svojim potrebama (Š. Ortner, 1983:161). Sličnu ideju plasira S. de Bovoar, ističući da je tijelo žene i njegove funkcije povezane s prirodom odnosno „životom vrste’’. Zato je poziciniranje polova u različitim društvenim prostorima (javnom i privatnom) i različitim sferama aktivnosti koje su se najčešće tumačile biologijom potrebno sagledati kao društvene nejednakosti, koje kao osnovnu posljedicu imaju različite društvene položaje (M. Blagojević, 1991).

Društveni položaj žene, ali i muškarca se posmatra kroz njihovu zastupljenost u strukturama zaposlenosti, sistemima društvenog odlučivanja, novim profesijama ili u sistemu visokog obrazovanja. Kako je univerzitetsko obrazovanje jedan od moćnijih instrumenata društvenog razvoja, za postizanje rodne ravnopravnosti neophodno je postići integrisanje rodne perspektive u nastavne planove i programe, ali i promovisanje žena u sferi visokog obrazovanja. Jedan od važnih dokumenata koji insistira na implementaciji rodne perspektive u obrazovanju na svim nivoima, a naročito na nivou visokog obrazovanja jeste Preporuka o rodnoj jednakosti u obrazovanju, koju je 1995. usvojila Parlamentarna skupština Savjeta Evrope.

„Za generacije istoričara, arheologa, antroploga i biologa, jedina zvezda priče o praskozorju čovečanstva bio je muškarac. Muškarac Lovac, Muškarac Oruđar, Muškarac Gospodar hodi iskonskom savanom u samotnom sjaju u svakoj poznatoj verziji porekla naše vrste’’ - slikovito opisuje R. Majls preovlađujuću, mušku interpretaciju „početka’’ kojoj ravnopravno moramo dodati i žensku verziju istorije koju je prema mišljenju A. Mišel potrebno učiniti vidljivom. Jer „istorija žena pre svega znači javno otkriti da je ona ugnjetavana i da je istina o njoj prikrivena. Jer, prikrivanje je deo ugnjetavanja: ništa nije slučajno, a neutralna nauka ne postoji’’. „Ženska istorija mora nastaviti da diže glas protiv opstanka brutalnosti prošlosti, odevenih u novo ruho’’ (R. Majls, 2012:16).

Istinska istorija žena počinje u trenutku „kada su feministkinje Severne Amerike i Evrope, kojima su se pridružile feministkinje Trećeg Sveta pokušale da razbiju zid tišine kojim je obavijena istina o njima i da istraže prošlost koja ne prestaje da nas iznenađuje’’ (A. Mišel, 1997: 52).

Mirjana Popović

 

Blagojević, M. (1991): Žene izvan kruga, profesija i porodica, Institut za sociološka istraživanja Filozofskog fakulteta u Beogradu, Beograd

Glušica, R. (2006): Upotreba rodnosenzitivnog jezika - On je rekla, Kancelarija za ravnopravnost polova Vlada republike Crne Gore, Podgorica.

Majls, R. (2012): Ko je spremio Tajnu večeru? Ženska istorija sveta, Geopolitika, Beograd

Michel, A. (1997): Feminizam, Plato, Beograd.

Mrščević, Z. i dr. (1999): Rečnik osnovnih feminističkih pojmova, IP Žarko Arbulj, Beograd

Na putu ka Evropskoj uniji, Izvještaj o monitoringu jednakih mogućnosti za žene i muškarce u oblasti rada i zapošljavanja u Crnoj Gori, Fond za otvoreno društvo, 2007, Podgorica.

Ortner, Š. (1983); Žena spram muškarca kao priroda spram kulture, Antropologija žene, Beograd

Papić, Ž. i Sklevicky, L. (2003): Antropologija žene, XX vek, Beograd.

Wolbi, S. (2005): Rodne preobrazbe, Ženska infoteka, Zagreb.

Zaharijević, A. (2008): Neko je rekao feminizam, Građanske inicijative, Beograd.

Zbornik radova U odbranu Univerziteta, (1997): Beogradski krug br.3-4, Beograd.



[1]Ustavom Crne Gore utvrđeno je da država jemči ravnopravnost žene i muškarca i razvija politiku jednakih mogućnosti. Za ostvarivanje rodne ravnopravnosti značajno je ustavno određenje po kojem su potvrđeni i objavljeni međunarodni ugovori i opšteprihvaćena pravila međunarodnog prava: Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima (1948), Konvencije o političkim pravima žena (1952), Konvencije protiv diskriminacije u obrazovanju (1960), Konvencije o eliminaciji svih oblika diskriminacije žena (1979), Pekinška deklaracija i Platforma za akciju (1995), Milenijumski razvojni ciljevi (2000-2015). U Crnoj Gori osnovana su dva institucionalna mehanizma za postizanje rodne ravnopravnosti: Odbor za ravnopravnost polova Skupštine Republike Crne Gore (2001) i Kancelarija za ravnopravnost polova (2003) a,  Zakon o rodnoj ravnopravnosti usvojen je 2007. (Sl. List RCG. Br. 46/07)

Najčešće žrtve seksualnog zlostavljanja su djevojčice, a počinioci su u 80 odsto slučajeva muški članovi porodice, saopšteno je iz  Centara za nestalu i zlostavljanu decu iz Hrvatske, povodom evropskog Dana borbe protiv seksualne eksploatacije djece (19. novembar).

Istraživanje je pokazalo da krivično djelo seksualno zlostavljanje djece najčešće čine muškarci, i to čak 92 odsto. Zlostavljač je u 100 odsto slučajeva djetetu poznat, a u 81,24 odsto slučajeva je u pitanju muški član porodice, navodi se u saopštenju. Najčešći vid incesta je kada otac učini obljubu nad ćerkom.

Rezultati analiza svih prijava seksualnog zlostavljanja djece pokazali su da je počinilac u 43 odsto slučajeva biološki otac ili figura oca. Istraživanja su pokazala da se seksualno zlostavljanje djece dešava i u više i u manje razvijenim sredinama, s tim da se u urbanijim sredinama ova tajna duže čuva, odnosno, mnogo se duže čeka na prijavu nasilja nad djetetom.

Žrtve seksualnog zlostavljanja, kada su djeca u pitanju, u više od 80 odsto slučajeva su djevojčice. Najranjivije grupe su djevojčice s invaliditetom, bilo fizičkim ili psihosocijalnim, ali to nije pravilo, žrtva može da bude bilo koje dijete ženskog pola.

Žrtve u početku nisu svjesne da trpe nasilje, majka je često i sama žrtva partnerskog nasilja pa zlostavljanje ne prijavljuje, a u samo četiri odsto slučajeva zlostavljanje prijavi neka osoba van porodice u kojoj se nasilje dešava.

Centar za nestalu i zlostavljanu decu ističe da nasilje uvijek treba prijaviti, a s djetetom treba razgovarati, treba mu vjerovati i pružiti utočište i podršku.

Tekst je pripremljen u okviru kampanje Šesnaest dana ativizma protiv nasilja nad ženama koju pokreće UMHCG i na taj način se pridružuje globalism naporima u borbi protiv svih oblika nasilja nad djevojčicama, djevojkama i ženama. 

Pripremila: Anđela Miličić

Izvor: N1 info

četvrtak, 17 novembar 2022 13:13

Tijelo kao arhiva

Prva iskustva nas ljudi jesu tjelesna. Prvo smo postali svjesni svog tijela, a kasnije polako shvatamo da je zapravo bitna energija, a da naše tijelo, za razliku od duha iliti duše, ne nastavlja da živi vječno.

Naše tijelo možemo opisati kao zaštitnika energije, tj. skupa emocija, koji nas u potpunosti opisuju. Tijelo predstavlja fizičku sliku pojedinca, pritom trebamo znati da fizičke karakteristike bivaju individualne, to znači da sama suština nije otkrivena ako malo dublje ne upoznamo čovjeka, pa tako osim fizičkog opisa i same estetike osobe imamo donekle kompletni doživljaj o nekoj osobi.

Tijelo trebamo doživljavati kao stan u kojem živimo. Zato je jako važno da ga čuvamo na adekvatan način i da pazimo šta konzumiramo, misleći na hranu, piće, informacije itd… Taj dio je jako važan jer podsvijest sama radi na mislima, što znači da šta god razmišljali odmah se razrađuje i ostvaruje. Sve što mislimo, desiće se bez imalo napora, a potrebno je samo vjerovanje. Možemo razumjeti da zavisno od emocija reagujemo, doživljavamo i odgovaramo i prihvatamo određene situacije.

Neke na izgled loše emocije jesu veoma zdrave, ukoliko su u granicama normale. Na primjer, strah, osim što nam stvara nelagodu, često djeluje kao zaštita. Ljudi koji prevazilaze strahove jesu hrabri. Zaključili smo da se tijelo ponaša u skladu s emocijama, pokazivanje unutrašnje radosti, odnosno bola, se prikazuje vidno. Često smo u prilici kada se osjećamo spremno da stavimo sebe u situaciji osobe koja ima neka osjećanja, pa kako bi mogli da razumijemo ,,ubacimo sebe u koži druge osobe’’ i onda lakše shvatimo ili opravdamo emocije drugog. Empatija nas povezuje s drugim ljudima. Djeluje blaže od ličnih emocija, ali dovoljno da se arhivira u našu podsvijest, koja će stvarati razna uvjerenja.

Ljudi odišu emocijama i tako djeluje na okolinu i tijelo. Moramo naglasiti najvaznije uvjerenje i afirmaciju: ,,tijelo je stan u kojem živi kompletna masa nas’’. Dobro oblikovanje tijela zavisi od uvjerenja i afirmacija koje možemo da poslužimo svojoj unutrašnjosti.

Tijelo posmatramo kao emotivni predmet u umjetnosti. Transformacija tijela nam pokazuje koliko su neki performansi uticali na nas. Tijelo u ovim slučajevima postaje sredstvo i nosilac ideja umjetnosti koje umjetnik ima potrebu da ispolji. Potrebno je da se shvati činjenica da čovjek nije u svijetu, već je svijet u čovjeku. Tako tijelo postaje nosilac događaja i objekat umjetničkog rada. Performeri imaju stalnu potrebu za komunikacijom sa ljudima.
Ako bi u 21. vijeku rekli pojedincu da okarakteriše samo tijelo kao subjekt, opisne riječi bi bile: umjestnost, objekat, simbol… Na tijelo gledamo kao utočište ljudskog identiteta. Osim ličnim iskazom, rodnost se moze fizički definisati. Ekspresijom i estetikom tijela, možemo prepoznati umjetnost ili djelo kojim umjetnik želi da se izrazi.

U novijim i savremenim istraživanjima čovjek ima potrebu za slobodnim izražavanjem i predstavljanjem raznim tjelasnim ekspresijama. Tako se normalizuje odnos umjetnika sa svijetom. Što više komunikacije ovog tipa, podstiče sve više umjetnika na apstraktnije ekspresije, koje idu do same srži svrhe predstave. Često ovi umjetnici imaju publiku koji negativno reaguju na ovu vrstu umjetnosti jer njihova svijest nije toliko otvorena da razumije ovaj vid umjetnosti.
Ovaj vid savremene umjetnosti može biti režiran ili nerežiran, ali je bitna sama komunikacija i izražavanje emocija koje nas otvaraju za nova iskustva.

Zato želim da istaknem da je osim tijela, pokret taj koji nas vodi i pokazuje koliko smo mi kao energetsko biće motivisani da se izrazimo na način koji želimo.

Rado se prisjetim umjetnice Dragane Žarevac i njenog performansa ,,Još jedan okret'', koji je na mene ostavio poseban utisak, činjenica da se Dragana zbog otežanog kretanja, inspirisala svojim problemom, te tako, uz izvedbu plesa, oko sebe imala bočice lijeka, koji pije kako bi se održala u svojoj svakodnevnici. Mislim da su ljudi posebno doživjeli ovaj potez i indetifikovali se s istim. Ponekad je potrebno da se svi zajedno ujedinimo u nekoj priči jer mi smo ti, koji kad tad ulažemo napore i borimo se neumorno za ljepšim sjutra.

Ova priča je bazirana na estetiku i tjelasnu ekspresiju koju mi kao pojedinci ispoljavamo.

Tako nam se fokus s unutrašnjih kvaliteta i nedostataka ispolji i uskladi sa tijelom jer se emocije izraze na tijelo u kojem živimo.

Tihana Prelević

Marina Vujačić, izvršna direktorica Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) za Radio Titograd govorila je na temu  govora mržnje u našem društvu.

Ona kaže „Osim što sam aktivistkinja za ljudska prava i sociološkinja po struci, ta mi je tema nekako bliska i inspirativna ne samo za komentarisanje nego i aktivizam.“

Vujačić dalje navodi: „Najvažnije od svega je da se borimo protiv svih oblika govora mržnje  prema bilo kome, bilo da su zastupljeni  na internetu ili van interneta, jer danas u svakodnevnom životu se susrećemo s govorom mržnje. 

Ako nijesmo njegove žrtve, i nijesmo direktno pogođeni, ne znači da nijesu oni oko nas i to nikako ne znači da to ne trebamo primjećivati i vidjeti. 

Žene jesu svakako mnogo pogođenije govorom mržnje jer se smatra da su žene nekako slabije. Pokušava se diskreditovati njihova ličnost, pokušavaju se  na neki način obeshrabriti i demotivisati da se bave nekim aktivnim poslovima.

Na udaru su, prije svega, one žene koje su u javnoj sferi i javnom životu, bilo da su u pitanju političarke ili aktivistkinje,  na primjer, u nevladinom sektoru smo itekako njih imali za žrtve, ali na kraju krajeva i novinarke ili one koje su „dostupne javnosti”, koje oni mogu negdje vidjeti ili pratiti”.

„Ja nikada neću zaboraviti situaciju kada je u Skupštini Crne Gore jedan poslanik, svoju koleginicu iz druge partije, snimao telefonom s leđa dok je ona govorila u plenumu i što je najgore od svega njegov kolega, koji je iz iste partije kao i ova poslanica, se s podsmjehom odnosio prema tome, a ne s kritikom. Ja ću apsulutno reći da su političari i funkcioneri ti koji podstiču govor mržnje i da je on prvo od njih krenuo u onoj mjeri u kojoj je danas zastupljen. Govor mržnje ne bi bio zastupljen da nije bilo političara koji su ga na neki način podhranjivali. Čini mi se da se to počelo dešavati zato što su oni pokušali obeshrabiti svoje koleginice, koje se bave istim poslovima kao i oni. S druge strane, ja moram podijeliti s vama utisak da u Crnoj Gori, u društvu koje je još uvijek, nažalost, patrijarhalno, očuvane su osobine i karakteristike koje nijesu toliko dobre za današnje vrijeme i društvo i za razvijenost kojoj bismo trebali težiti. Naravno i patrijahat je imao svojih dobrih strana, kao i na kraju krajeva i bilo koji društveni fenomen, međutim, nekako se kod nas mnogo teže iskorjenjuju one negativne stvari. Vrlo često su baš ti političari bili razmaženi od svojih majki, koje su ih negdje na takav način podizale da oni jednostavno ne prihvataju da se osjećaju ugroženim, posebno ne od svojih koleginica odnosno od ženskog pola i roda jer ne smatraju da su im one konkurencija i da njima ne pripadaju iste vrijednosti, i isti poslovi kojima se bave muškarci. Kao što rekoh, osim na internetu, govor mržnje je zastupljen itekako i u drugim sferama od ulice, škole, institucija, ali i u medijima itekako jer neki mediji se ne bave fenomenom govora mržnje na način da ga žele rasvijetliti i pronaći adekvatna rješenja za govor mržnje, nego samo kao temu kojom se bave da bi nekako popunili svoj program, na šta je, opet negdje, isforsirala komercijalizacija i masovni mediji. Međutim, kažem ne traže rješenja, ne traže saveznike i ne prozivaju one koji su najodgovorniji, a to su institucije, koje ne smiju nikako da ćute i da budu pasivne“, kaže Marina

Zbog sve učestalije upotrebe govora mržnje i među najranjivijima, djecom, imamo i porast vršnjačkog nasilja u školama.

„Djeca jesu svakako na udaru. U najvećoj mjeri vršnjačkom nasilju u školama doprinio je internet, koji je djeci itekako dostupan. Danas svako dijete u ranom uzrastu koristi mobilni telefon jer roditelji u svojoj zauzetosti pokušavaju skrenuti pažnju i dati im neko zanimanje. Djeca u prvim razredima osnovne škole imaju telefon i dostupne su im mnoge aplikacije i programi zbog čega imamo porast govora mržnje u školama. U školama nemamo predmet koji bi se u dovoljnoj mjeri time bavio, a neprihvatljivo je da građansko obrazovanje, kako u osnovnim, tako u srednjim školama, bude samo izborni predmet. Dodatno, ne primjećujem da se neki prosvjetni radnici bave govorom mržnje i ukoliko to čine ne rade to kroz debate, koje bi bile jako zanimljive i korisne djeci. Tako bi naučili kritički da razmišljaju, da argumentuju, da pronalaze zajednička rješenja i načine za prevazilazenje govora mržnje. Mi kao društvo nijesmo svjesni da je govor mržnje jednako opasan, bilo da je upućen prema nama ili prema nekom drugom i moramo biti jednako odgovorni da ga prijavimo i procesuiramo kome god da je upućen“, ističe Vujačić.

Na pitanje kako se u našim školama prihvataju djeca s hendikepom i da li su oni često na meti svojih vršnjaka, Marina kaže sljedeće: „U zadnjoj deceniji imamo itekako pozitivnih pomaka i promjena, kada je ova tema u pitanju, odnosno kada je generalno u pitanju prihvatanje djece s bilo kojom vrstom invaliditeta. Naravno „djeca s hendikepom“ je isto korektan pojam, ali je on mnogo širi i obuhvata neke druge kategorije, tako da u zadnje vrijeme koristimo termin „invaliditet“ koji je prihvatljiv društveno, politički i jezički i nije negativan kao što neki smatraju. Ono što je negdje okarakterisalo taj fenomen neprihvatanja i dijelom govora mržnje prema djeci s invaliditetom jeste činjenica da su oni kroz istoriju bili izdvojeni od druge djece. Nijesu su se zajedno školovali, nijesu zajedno odrastali, družili se, negdje su bili potpuno zatvoreni, često u segregaciji, dakle, gdje su samo djeca s invaliditetom. Mi i danas imamo takvih situacija, postoje resursni centri, postoje takozvana specijalna odjeljenja u redovnim školama, dnevni centri i druge ustanove socijalne zaštite, gdje su samo djeca s invaliditetom, i potpuno je logično da u takvoj atmosferi postoji socijalna distanca i negdje taj strah djece bez invaliditeta da stupe u komunikaciju i druže se s djecom s invaliditetom. Želim da kažem da svi mi kao djeca s invaliditetom doživljavamo neke situacije koje su negdje neprikladne, neprimjerene, koje nas povrjeđuju i udaljavaju od drugih i čine da se sramimo i stidimo. Zato ja kažem da djeca s invaliditetom, kad budu zastupljena u onoj mjeri koliko ih generalno postoji u životu i u nekom društvu, neće imati problem da budu prihvaćena u bilo kojoj sredini. Mi svake godine držimo časove u nekim osnovnim i sredinim školama, i iz iskustva mogu reći da djeca najlakše prihvataju da promijene mišljenje i najbrže ga mijenjaju i to najdugoročnije kod njih ostaje.“

Na pitanje kako je izlazila na kraj s ljudima koji su joj tokom odrastanja upućivali „otrovne riječi“ Marina kaže „Naravno bilo je i toga, to nije nešto što treba skrivati i nešto o čemu ne treba govoriti. Često govorim o tome da je moja privatnost ugrožena zbog posla kojim se bavim. Međutim, važno je o tome govoriti zato što smatram da nijedna osoba s invaliditetom nije prihvatila sebe ukoliko nije u stanju da o tome govori. Moram reći da javni život i djelovanje ima i pozitivnih strana, tako da se meni već godinama unazad ne dešavaju neprijatne situacije, makar ne u javnoj sferi. Međutim, kad sam odrastala bilo je jako puno tih situacija. Ljudi su nekada imali jako ružne i negativne komentare, da ne govorim da su me toliko podcjenjivali da su znali da me pitaju najobičnija pitanja, da vide da li znam da odgovorim. Vrlo često sam bila žrtva seksizma i seksualnog uznemiravanja. Na sreću, ne ničeg više i opasnije od toga, mada ni to nije bezopasno, ni najmanje. Ja to tada, nažalost, nijesam prijavljivala zato što sam se stidjela i bila jako povučena. Od 15 godine sam počela da živim samostalno i već sam tada shvatila da je obrazovanje ključ i ako se mnogo danas ne cijeni. Bilo je jako neprijatnih i neprimjerenih situacija, uznemiravanja putem telefona, ali ja sam se ohrabrila, kada sam počela da se bavim aktivizmom, tako da sam neke situacije prijavljivala policiji. Nisam to radila iz straha i osjećaja ugroženosti, koliko zbog namjere da osnažim i druge žene, djecu, pa čak i muškarce, i tada se to počelo dešavati u manjoj mjeri i iskorjenjivati. Jedan moj prijatelj, koji je, nažalost, preminuo od posljedica koronavirusa, je govorio da kada ga na ulici pitaju da li mu je potrebna pomoć on uvijek kaže da jeste, ne zato što mu je stvarno uvijek potrebna, već zbog toga što postoji veliki broj osoba s invaliditetom, kojima je potrebna pomoć, ali se ne usuđuju sami da je potraže, pa nekada ni da je prihvate kada im je ponuđena, a ljudi se osjećaju mnogo bolje i korisnije kada nekom pomognu.“  

       Govor mržnje je ponekad sakriven i postavlja se pitanje možemo li govor mržnje razlikovali od šale i zadirkivanja.

„U društvu gdje se mnogo ne uči u formalnom sistemu obrazovanja o govoru mržnje to nije baš jednostavno, i tu moramo imati slobodu da sami procijenimo šta je govor mržnje, a šta šala. Šala i zadirkivanje nemaju namjeru da nas uvrijede, omalovaže, diskredituju, diskvalifikuju i isključe, što govor mržnje zasigurno ima. Govor mržnje se smišlja i ciljano usmjerava da bi nekog ugrozio i nanio mu štetu. Dužnost je svih nas koji znamo o tome da o govoru mržnje govorimo i komuniciramo, i to nije nešto što smijemo prepustiti slučaju i smatrati ga bezopasnim“, rekla je Marina Vujačić.

Svjesni smo da su netolerantan govor u javnom diskursu i govor  mržnje i dalje problem za koji nema efikasnog odgovora u našoj zemlji posebno u onlajn (online) sferi, i kako to internet doprinosi zapravo govoru mržnje i šta to institucije i korisnici treba da učine da se tome suprotstave?

„Internet itekako doprinosi, iako on ima i svojih dobrih strana. Danas bi život bio nezamisljiv bez njega. Međutim, internet ima i negativnih doprinosa, zato što je on društveni fenomen, koji se najbrže razvija i opstaje u ovim podnebljima. Naše govorno područije je bogato jezički, tako da niko na svijetu od nas ne može smisliti veći broj uvreda i negativnih pojmova i termina. Međutim, ono što je problematično osim sfere obrazovanja jesu i neke institucije, koje nedovoljno rade ili ne rade ništa. Ja sam godinama prozivala Ministarstvo za ljudska i manjinska prava da se javno oglasi, iskritikuje i prozove sve one koji šire govor mržnje prema osobama s invaliditetom. To su najčešće bili političari, kada u nekim žučnijim raspravama jedni druge žele uvrijediti, onda koriste termine koji asociraju na osobe s invaliditetom, a koji su jako nekorektni. Jutros sam se sjetila jedne situacije, kada je na internetu jedan čovjek napisao da svi političari trebaju da prođu psihološki test i razgovor s psihijatrom prije nego uđu u sferu politike. Percepcija o tome da se neko  ponaša „društveno neprihvatljivo“ jer ima psihosocijalni invaliditet je apsolutno neprihvatljiva. Osobe s psihosocijalnim invaliditetom, zbog ogromnog broja pretpostavki i stereotipa o njima su bile godinama, a i danas su zatvorene u nekim psihijatriskim ustanovama, u domovima za smještaj ili kućama, što je u današnjem svijetu i životu nezamislivo, ali se i dalje dešava zbog stavova drugih koji odlučuju o njima. Osim Ministarstva za ljudska i manjinska prava, koje nikada nije reagovalo, ne reaguje ni policija, ni tužilaštvo jer sam ja u jednom periodu imala prijave i, nažalost, sve su odbačene, dok su, na primjer, upravo kada su neki funkcioneri i političari vrijeđani na Fejsbuku (Facebook) javno, ti ljudi privođeni, saslušavani i zadržavani, samo zbog toga što je na meti bila javna ličnost i funkcioner, a ne zato što je neko bio stvarno ugožen.“

Puno se govori o značaju neformalnog obrazovanja, spominju se i kampanje, a na pitanje koliko one pomažu u podizanju svijesti o prihvatanju različitosti i tolerancije, i kako da masovnost na internetu okrenemo u nekom boljem smjeru Marina je rekla „Kampanje jesu jedna od metoda u podizanju svijesti i pozitivnijih stavova o društvenim fenomenima i ljudima. Njih u zadnje vrijeme ima, ali opet ne sigurno sistematski, niti su one kontinuirne tokom godine. Ne možemo mi tretirati da će neki fenomeni, problemi i pitanja biti riješeni ukoliko se neka kampanja sprovodi neko određeno vrijeme, a ne u kontinuitetu, zato i institucije moraju da opredjeljuju sredstva za kampanje, a ne samo da mi pronalazimo strane donatore, koji mogu biti jedan period zainteresovani, ali zasigurno neće nijedan donator deset godina finansirati nekog da bi se on bavio nekom temom, ma koliko ona bila društveno značajna. Donatori očekuju da institucije u nekom trenutku preuzmu finansiranje, što je negdje i njihov posao, posebno gdje postoje zakoni, kao što i postoje kod nas u brojnim sferama. Kampanje jesu potrebne, a značajnu ulogu imaju mediji i nevladine organizacije i mogu doprinijeti i promjeni svijesti i prihvatanju adekvatnih vrijednosti. Međutim, bez institucija sigurno ovo pitanje ne može biti konačno, tako da koristim ovu priliku da prozovem i pozovem upravo institucije na adekvatniju borbu i aktivizam na polju govora mržnje u odnosu na dosadašnja iskustva i praksu.“    

 

Izvor: portal Radio Titograd

Priredio: Ivan Čović

Strana 1 od 41

Back to top