Disability
Luj Braj – tvorac pisma za osobe sa oštećenim vidom Featured
Luj Braj je rođen 4. januara 1809. godine u mjestu Kupvre, nedaleko od Pariza.
Nesrećnim slučajem potpuno je izgubio vid već u trećoj godini, tako da je u početku sticao znanje samo usmenim putem. Među svojim drugovima izdvajao se po lakom i brzom učenju, tako da je sa deset godina dobio stipendiju od Kraljevskog Udruženja za slijepu omladinu u Parizu, gde nastavlja školovanje. U novoj školi većina nastavnika se samo usmeno obraćala đacima i učila ih čitanju ispupčenih slova po metodi koju je uveo osnivač škole Valentin Oi. Pošto su se ispupčena slova dobijala otiskivanjem bakarne žice na papiru, ovaj sistem nije omogućavao studentima da nauče da pišu.
Pored ovog metoda postojao je i sistem za „noćno pisanje”, koji je izmislio kapetan francuske armije Šarl Barbije. Ovaj sistem od 12 ispupčenih tačaka koristili su vojnici na bojnom polju za prenošenje tajnih informacija jer nije podrazumevao usmenu komunikaciju.
Dostignuća
Luj Braj se sa sistemom “noćnog pisanja” upoznao 1821. godine kada je kapetan Barbije posjetio školu za djecu sa oštećenim vidom u Parizu.
Za nepune tri godine Luj Braj je stvorio novi sistem za pisanje namijenjen osobama sa oštećenim vidom time što je sveo dvanaest Barbijeovih tačaka na šest i izvršio popravke koje su omogućile brže čitanje. Po njemu je ovaj novi sistem dobio naziv “Brajevo pismo - Brajeva azbuka".
Brajeva azbuka se sastoji od šest tačaka, koje su raspoređene u dvije kolone po tri tačke. Kombinacijom ispupčenih tačaka, kojih ukupno ima 63, dobijaju se pojedina slova. Znaci interpunkcije, kao što su zapete, tačke, znakovi pitanja, uzvika i slično, raspoređeni su u dvije kolone po dvije tačke. Znakovi za brojeve i matematičke funkcije doživjele su nekoliko modifikacija. Osobe oštećenog vida pomoću čula dodira, jabučicom desnog kažiprsta, čitaju slijeva nadesno, a pišu zdesna nalijevo.
Svoju prvu knjigu na Brajevoj azbuci objavio je 1829. godine pod nazivom „Metod za pisanje riječi, muzike i višeglasja uz pomoć tačaka”, namijenjenu i priređenu osobama sa oštećenim vidom. Godine 1837. svojoj azbuci pridodaje simbole za matematiku i muziku. Međutim, javnost je bila skeptična prema njegovoj azbuci, pa su đaci sami morali da uče Brajevu azbuku. Njegov sistem pisanja za osobe sa oštećenim vidom u Francuskoj je zvanično priznat 1854. dvije godine posle njegove smrti. Danas se koriste pisaće i elektronske mašine za Brajevu azbuku.
Nakon završetka studija Luj Braj je predavao na Kraljevskom institutu u Parizu. Pored toga bio je vrstan violončelista i orguljaš, pa je svirao orgulje u crkvama širom Francuske. Braj je umro od tuberkuloze u Parizu 1852. godine. Na stogodišnjicu smrti, 1952. godine, njegovo tijelo je ekshumirano i sa počastima ponovo sahranjeno u Panteonu u Parizu.
Opširnije na: http://www.unilib.bg.ac.rs/zajednica01/izdanja/visokoskolske_biblioteke/god6/br2/4.php
Priredila: Marina Vujačić
Izvori:
http://www.politika.rs/rubrike/sharena-strana/U-chast-tvorca-Brajeve-azbuke.lt.html
http://www.invalidnost.net/baza-znanja/biografije-poznatih-licnosti-sa-invaliditetom/braj-tvorac-pisma-za-slepe
Hoakin Rodrigo
Gitara dugo vremena nije bila smatrana „ozbiljnim“ koncertnim nstrumentom. Mada u klasicizmu (doba Mocarta, Hajdna, Betovena), postoje djela Đulijana Maura, gitarski repertoar, kao i priprema mandolinskih djela za izvođenje na gitari Antonia Vivaldia, zatim priličan broj transkripcija Bahovih djela prilagođenih gitari. Manje je poznata činjenica da je Paganini bio, takođe, i vrstan gitarista, u njegovom opusu postoje dua za violinu i gitaru.
A onda se pojavio Hoakín Rodrigo (Joaquin Rodrigo) i napisao čuveno djelo „Concierto de Aranjuez“ (Koncert za Aranhues), jednu od najljepših klasičnih kompozicija za gitaru i orkestar, inspirisan vrtovima palate „Real de Aranjuez“ na kojem su španski kraljevi imali svoje dvorce i božanstvene parkove.
Hoakin Rodrigo je rođen u Saguntu, mjestu u okolini Valensije, 22. novembra 1901. godine. U trećoj godini je ostao bez vida, nakon što je obolio od difterije. Po njegovim riječima, upravo ga je oštećenje vida usmjerio ka muzici.
Prije Rodriga veliki broj djela za gitaru ostavili su Španci: Francisko Tarega, Isak Albeniz i Enrike Granados.
Pored njih veliki i interesantan opus ostavio je i Brazilac Hejtor Vila-Lobos, ali tek dolaskom Hoakína Rodriga i njegovim djelima komponovanim za gitaru, gitara konačno stiče pravo građanstva.
Hoakin Rodrigo je koncert Aranhuez komponovao u Parizu 1939. godine. Tamo je studirao muzikologiju, a uporedo se bavio komponovanjem. Zanimljiv je podatak da on zapravo nije svirao gitaru. U dvadeset trećoj godini dobio je špansku nacionalnu nagradu za kompoziciju Pet komada za djecu.
Koncert za Aranhues se sastoji iz tri stava, čuven je i mnogo puta obrađivan njegov drugi stav – adagio, za čije komponovanje ga je nadahnulo bombardovanje Gernike 1937. godine.
Španski kralj Huan Karlos I proglasio ga je 1991. markizom od vrtova Aranhueza.
Hoakin Rodrigo (Joaquín Rodrigo Vidre) je bio španski kompozitor i pijanista. Njegovo najpoznatije muzičko djelo je Koncert za Aranhues (Concierto de Aranjuez).
U Barseloni je 1940. godine premijerno izvedeno njegovo najpoznatije djelo, Koncert za Aranhues, za gitaru i orkestar, primjer ličnog muzičkog izraza i djelo koje je steklo međunarodnu slavu.
Hoakin Rodrigo je umro u Madridu 6. jula 1999., dvije godine nakon smrti svoje žene. Viktorija Kami je bila njegova nerazdvojna saputnica i najvažnija saradnica na svim poljima kompozitorskog rada.
Rej Čаrls
Rej Čarls Robinson rođen je 23. septembra 1930. u Albaniju, u Džordžiji. Rej Čаrls Robinson ili jednostаvno - Rej Čаrls je često govorio dа su zvuk i muzikа njegov život. U stvаri, čаk je tvrdio dа ne bi mijenjаo svoj muzički dаr zа vid koji je izgubio u djetinjstvu. Muzičаr je imаo enormаn uticаj nа аmeričku pop muziku. Bio je jednаko uticаjаn među džezerimа, rokerimа i kаntri muzičаrimа.
Numera Let's Go Get Stoned (Hajde da se drogiramo) odličаn je primjer muzike tipične zа Rejа Čаrlsа. Niko prije njegа nije nа tаko dobаr nаčin povezаo crnаčku crkvenu muziku, bluz i rokenrol. Tаj zvuk gа je proslаvio, 1950-tih njegove ploče su se prodаvаle u milionimа primerаkа. Istovremeno, Rej Čаrls je snimаo džez, koji se, tаkođe, dobro prodаvаo. Kritičаri su njegove pjesme opisivаli kаo nove i uzbudljive.
Rej Čаrls je bio populаrаn, jer je mogаo dа svirа i bluz i rok i džez, аli je tаkođe volio i druge vrste muzike. Svojim izdаvаčimа je sаopštio dа želi dа snimi i аlbum kаntri i vestern muzike, nа što mu je predsjednik diskogrаfske kuće kаzаo dа bi to bilа greškа, jer njegovi obožаvаoci ne bi kupili tu ploču. Čаrls to nije prihvаtio. Vjerovаo je dа bi dobio novu publiku, kojа bi zаmijenilа neznаtаn broj izgubljenih. Producirаo je аlbum pod nаzivom Modern Sounds in Country and Western Music, koji je bio momentаlni hit. Mnoge od numerа nа tom аlbumu bile su megа hitovi, а jednа od nаjpopulаrnijih je I Can't Stop Loving You (Ne mogu da prestanem d ate volim), kаntri-vestern song uz prizvuke bluzа i crnаčke crkvene muzike.
Rej Čаrls je živio u svijetu zvukа. Šest mjeseci godišnje on je putovаo nаstupаjući sа svojim orkestrom. Ostаtаk godine je stvаrаo u svom studiju u Los Anđelesu, u Kаliforniji. Često je govorio dа je muzikа njegov život i dа svoj muzički tаlenаt ne bi minjаo zа vid. Shvаtаte štа mu je muzikа znаčilа tek kаd sаznаte dа je osnovаo i podržаvаo Robinson fondаciju zа oštećenje sluhа, kojа ljudimа pomаže dа se nose sа gubitkom sluhа. Pomislili biste dа bi on dаvаo novаc zа pomoć osobama oštećenog vida. To nije bio slučаj. Jednom je rekаo: “Moj hendikep je što sаm slijep, аli mi je sluh otvorio svа vrаtа u životu.” Govorio je i dа bi gubitаk sluhа zа njegа znаčio krаj životа. Rej Čаrls je imаo dug i komplikovаn život. Jedno vrijeme je uživаo zаbrаnjene opojne droge. Ženio se i rаzvodio nekoliko putа. Pа ipаk, njegovа muzikа je nаdživelа sve probleme. Dobitnik je 12 Gremi nаgrаdа i bio je jedаn od prvih muzičаrа koji je ušаo u Rokenrol hol slаvnih. Nekoliko univerzitetа mu je dаlo počаsne diplome, а posebnu čаst su mu ukаzаle i frаncuskа i аmeričkа vlаdа. Njegovа rodnа sаveznа držаvа Džordžijа je pjesmu Georgiа on My Mind (Džordžija u mojim mislima) proglаsilа svojom zvаničnom himnom. Pijre nekoliko godinа, Rejа Čаrlsа su zаmolili dа nаstupi nа jednoj političkoj konvenciji. Tаdа je izveo pjesmu Americа the beаutiful (Lijepa Amerika). Mnogi vjeruju dа je to njegovа nаjboljа pjesmа.
Rej Čаrls je uvijek govorio dа nаjveće zаsluge zа uspjeh imа njegovа mаjkа. Kаo dječаku, reklа mu je dа «može postići sve što želi, dа ne može vidjeti, аli dа može vrijedno rаditi i koristiti svoj mozаk.» Rej Čаrls je umro 10. junа 2004.godine u sedаmdeset četvrtoj godini. Muzički stručnjаci kаžu dа je učinio više no iko u dvаdesetom vijeku zа uobličenje аmeričke pop muzike. Prije više od stotinu godinа Alis Keri je nаpisаlа pjesmu kojа je moglа biti spjevаnа zа Rejа Čаrlsа.
Dušа prepunа šаputаnih pesаmа, slepilo je moj vid; Senke kojih sаm se plаšio prepune su životа i svetlа.
Tekst objavljen povodom njegove smrti Čuveni bluz i džez kantautor Rej Čarls preminuo je juče u svom domu u 73. godini, prenijele su agencije. Njegov portparol Džeri Digni rekao je da je Čarls preminuo u svojoj kući na Beverli Hilsu okružen porodicom i prijateljima, prenosi agencija Asosijeted pres. Pjevač i pijanista poslednji put se u javnosti pojavio 30. aprila, pored holivudskog glumca Klinta Istvuda, kada je grad Los Anđeles pjevačev studio, izgrađen prije 40 godina, proglasio za istorijski spomenik.
Iako bez ostatka vida od svoje sedme godine i siroče od 15, Čarls je svoj vijek proveo pomjerajući granice u raznim muzičkim pravcima - džezu, bluzu, gospelu, kantriju - utiskujući trag svog dubokog, ali nježnog glasa.
"Njegov zvuk je bio neverovatan - to je bio bluz, ritam i bluz, bio je to gospel, bio je to sving - to je bilo sve to što sam i ranije slušao samo sakupljeno u jednu čudesnu i duševnu stvar", rekao je muzičar Van Morison za aprilski broj magazina "Roling stoun".
Čarls je od 1960. do 1966. dobio devet od svojih 12 muzičkih nagrada "Gremi", među kojima i za najbolju pjesmu tri puta za redom - za "Hit the Road Jack", "I Can't Stop Loving You" i "Busted". Široj javnosti poznato je i njegovo izvođenje pjesama drugih muzičara, numera kao što su "Makin' Njhoopee" i "America the Beautiful". Mada je napisana jos 1931, pesma "Georgia on My Mind" postala je himna američke savezne države Džordžija tek 1979, puno godina nakon što ju je Čarls učinio standardom.
"Rođen sam sa osjećanjem za muziku. To je jedino objašnjenje koje znam", napisao je Čarls 1978. u svojoj autobiografiji "Brother Ray".
"Muzika je dio mene... kao krv. Ta snaga je već bila u meni prije nego sam stigao na scenu. Za mene je to bila osnovna potreba, kao hrana ili voda".
Prema riječima njemu bliskih ljudi, Rej Čarls je bio najsrećniji dok je sjedjeo za klavirom, njišući se i udarajući ritam nogama. Nastupao je sa muzičarima iz različitih pravaca, među kojima i sa Vilijem Nelsonom, Čakom Kan i Erikom Kleptonom, a pojavio se u većem broju filmova, od kojih je posebno bila zapažena uloga u "Braći bluz" (Blues Brothers).
Opširnije na linkovima:
http://www.seecult.org/node/4552
http://www.voanews.com/serbian/news/a-34-2008-07-02-voa7-86905082.html?rss=social+issues
http://www.vesti.rs/Drustvo/Slepi-muzicar-Rej-Carls-kreirao-zvuk-koji-je-imao-uticaj-na-citavu-pop-muziku.html
Tomas Edison
U ranoj mladosti, Thomas Alva Edison je pokazao fascinantnu zainteresovanost za mehaničke stvari i hemijske eksperimente.
U prtljažniku automobila, podesio je laboratoriju za svoje hemijske eksperimente i mašinu za štampu, mada ga je slučajni požar primorao da trenutno zaustavi svoje eksperimente.
U 12. godini, Edison je izgubio gotovo sav sluh, vjerovatno zbog šarlaha ili, kako je vjerovao, kao rezultat incidenta u kojem je bio uhvaćen za uši i podignut na voz u pokretu.
Njegov invaliditet ga nije obeshrabrio, a on je često govorio kako je baš invaliditet sredstvo koje mu je omogućilo da se skoncentriše na svoje eksperimente i istraživanja.
Do svoje 84 godine, Edison je napravio 1.093 patenta, rekord za svoje vreme.
Njegovu laboratoriju u Menlo Parku često su nazivali “fabrika izuma”. Tu je on izumio fonograf, motivisan da pravi materijal koristan za osobe oštećenog vida, baš kao današnje "zvučne knjige."
Sa svojim pronalaskom sijalice 1879. godine nastojao je da bude inženjer čitavog električnog sistema osvetljenja, koji bi mogao biti podržan u gradu. Prvi komercijalni električni svetlosni sistem je instaliran na Perl ulici u finansijskom distriktu donjeg Menhetna 1882. godine.
Nakon prelaska u veću laboratoriju u West Orange, namjestio je jednu opremljenu mašinsku radionicu, fonograf i fotografije odjeljenja, biblioteku i prateće objekte za metalurgiju, hemiju, obradu drveta i galvanometar ispitivanja, i počeo da radi na snimanju svog filma.
Tokom 1920. godine Edison je proveo dosta vremena u kući, gdje je nastavio da eksperimentiše. 14. oktobra, 1931. godine, upao je u komu, a umro četiri dana kasnije na svom imanju, Glenmont, u West Orange.
U toku svog života, Edison je uspio da postane ne samo poznati pronalazač, nego i istaknuti proizvođač i privrednik.
Život Stivena Hokinga
Stiven Hoking (Stephen Hawking) rođen je 8. januara 1942. godine, tačno 300 godina poslije smrti Galileja. Odrastao je u Sent Albaniju. Bio je jako nestašan i radoznao. Pravio je vatromete i pokušavao da napravi računar prespajajući žice radija i televizora.
Još kao dječak nije htio da bude kao ostali. Izdvojio se od ostale dece u misaonom pogledu, a kasnije i u fizičkom.
“Moji školski zadaci bili su neuredni, a rukopis je nastavnike bacao u očaj. Ali, drugovi su me prozvali Ajnštajnom, videći u meni, vjerovatno, i nagoveštaje nečeg boljeg” zapisao je kasnije.
Stiven je, prateći očeve korake, u svojoj 17-oj godini upisao University Collage (Oxford). Pošto Oxford nije nudio matematiku, odlučio je da se oproba u fizici. Zanimljivo je da dok je bio student nikada nije išao na predavanja. On kaže da je shvatio da je intelektualno bolji od svojih predavača i da mu je na predavanjima bilo dosadno. Tokom poslednje godine studija primetio je da mu pokreti postaju sve usporeniji i nespretniji. Ljekari su ustanovili da boluje od motoričke nervne bolesti ( Lu Gerigova bolest) i prognozirali mu da neće živjeti duže od dvije godine.
“Saznanje da bolujem od neizlečive boljke koja će me usmrtiti za nekoliko godina, zaprepastilo me je”, priseća se Hoking.
Počeo je da očajava. Iz tog očaja ga je izvukla Džejn Vajld. Džejn je upoznao na novogodišnjoj proslavi 1962 godine, kada je bolest već počela da uzima maha. Tri godine nakon toga se oženio njome i dobio troje djece.
Sve teže se pokretao, a to mu je predstavljalo veliki problem u ispisivanju matematičkih jednačina. Zbog toga je počeo da dočarava kosmos u svojoj glavi.
Prisustvovao je skupu u Kraljevskom naučnom društvu na kome je dobacio, u to vreme najčuvenijem astrofizičaru, Fredu Hojlu da je načinio grešku u sredini veoma dugog proračuna. Fred ga je upitao kako to zna, a Stiven mu je odgorio: “Izračunao sam to u svojoj glavi“.
Sedamdesetih godina je došao do svoj najvećeg otkrića – Hokingovog zračenja, kojim „crne rupe“ isparavaju i iščezavaju.
1979 godine je izabran za profesora matemtike na Kembridžu i tada je zasjeo u stolicu Isaka Njutna.
Napisao je knjigu „Kratka istorija vremena“ koja je prodata u 25 miliona primjeraka.
Nakon nekoliko godina se razveo i oženio se medicinskom sestrom i njegovom negovateljicom, Ilejn Mejson. Zanimljivo je da je sintisajzer koji je Stivenu odmijenio glasne žice izradio bivši Ilejnin suprug.
Imao je veoma neobičan smisao za humor. Evo i jedne anegdote: Jedan američki turista, dok je razgledao Kembridž, ugledao je Stivena, uperio je prstom u njega i rekao: „Pa to je Stephen Hawking!“ Stiven je na to odgovorio: „Uvijek me miješaju sa tim čovjekom“.
Pojavio se i u jednoj epizodi serije „Simpsonovi”.
Kasnije je napisao i djelo „Kosmos u orahovoj ljusci“ koje je jedno od najtraženijih na svim meridijanima.
Mnogi ga porede sa Albertom Ajnštajnom!
“Morao sam od nečega živjeti, a da bih dobio posao, morao sam dovršiti doktorsku disertaciju. I tako sam prvi put u životu počeo nešto ozbiljno raditi. Na svoje čuđenje, utvrdio sam da mi se to čak i sviđa. Možda to nije ni fer zvati radom – neko je davno kazao da su naučnici i prostitutke plaćeni za ono što im donosi zadovoljstvo.“
Ovakvim humorom Stiven Hoking objasnio je svoj preobražaj iz vječitog studenta u naučnika. Na isti takav način ovaj Kembridžski profesor piše o crnim rupama, velikom bumu, vremensko-prostornim singularijima.
I to je, takođe, jedan od razloga zašto su njegove knjige svjetski bestseleri, iako se u njima govori o naizgled teško razumljivim i hiperapstraktnim stvarima, a jedan je od razloga i zašto on, kao teorijski fizičar, spada u planetarno popularne ličnosti, među koje se probijaju samo glumci, pjevači, sportisti...
Kad je nedavno hospitalizovan zbog ozbiljnih komplikacija sa disanjem, njegov je web-site kolabirao pod navalom zabrinutih ljudi. U tim danima svima je najednom postalo jasnije ko je i šta nam znači Stiven Hoking.
Hokingova popularnost ne odleda se samo u kultnim sci-fi sagama kao što su Star Trek i Crveni patuljak, nego i kao lik u crtanim serijama Futurama, Dilbert i besmrtnim Simpsonima. “Zaintrigirala me je tvoja teorija da je svemir u obliku uštipka“, kaže u jednoj epizodi Homeru. “Mislim da ću ti je ukrasti.“
Hokingova slava ima i dimenziju koja nema veze sa naukom. Za mnoge ljude, koje svemir uopšte ne zanima, Hoking je, prije svega, simbol borbe protiv neizlječive bolesti. Dokaz je da se uprkos invaliditetu može živjeti bogat i plodan život. I kada bi sve ono što je u nauci učinio bilo prevaziđeno ili pobijeno (što je u nauci uobičajeno), ostaje ta poruka iz Hokingova života.
‘Mobilni android’
“Stivhen Hoking je mobilni android i pronalazač gravitacije“, tvrdi Anciklopedia, sve popularnija parodija na Wikipediju. Ostali izvori nešto su ozbiljniji. Prema njima, rodio se 8-og januara 1942., u porodici roditelja obrazovanih na Oxfordu, rastao je s dvjema sestrama i jednim usvojenim bratom. Počeci njegovog školovanja, međutim, nisu bili slavni.
Dugo se kolebao u izboru studija, odlučivši se konačno za fiziku. “Fizika i astronomija nude šansu da razumijemo odakle smo došli i zašto smo tu. Želio sam istraživati dubinu vremena.“
Ta želja, međutim, barem u prvo vrijeme nije bila tako jaka: prve godine na Oxfordu Stiven se posvetio više sportu i zabavi nego studijama. Nakon godinu-dvije prešao je na Kembridž, gdje se počeo baviti kosmologijom, odnosno teorijom o nastanku svemira. Ali, ni tada nije u tome pokazivao poseban dar.
Upravo tada doktori su kod njega otkrili prve simptome malo poznate i dosta rijetke nervne bolesti − amiotrofske lateralne skleroze, koja obično završava oduzetošću i smrću. Najprije su mu davali samo dvije godine života, na šta je on reagovao gubitkom zanimanja za studije i bacio se na to da proživi to malo što mu je ostalo. Bolest je, međutim, napredovala znatno sporije od prognoze. Upravo tada upoznao se s Džejn Wild, koja mu je postala supruga.
Ostavio je buran život, obranio doktorsku disertaciju, oženio se i krenuo u naučnu karijeru. Uspio je u vrhunskom naučnom radu, putovao na kongrese, pisao radove, knjige, nastupao na televiziji... Sve to uprkos napredovanju bolesti zbog koje je 1974. počeo koristiti invalidska kolica; 1985. nije mogao bez nekoliko njegovateljica, a pet godina poslije, nakon jedne upale pluća i provedene traheotomije, ostao je bez glasa.
S okolinom je počeo komunicirati uz pomoć računara i zvučnog sintisajzera kojim upravlja gotovo neprimjetnim pokretima prsta. Nije to, međutim, nimalo laka komunikacija, uobičajene riječi traži kursorom na računaru, ostale sastavlja po slovima....
Svoju prvu ženu napustio je nakon 26 godina braka zbog veze s Elaine Mason, jednom od svojih njegovateljica. S Elaine se oženio 1995. godine.
Pažnju javnosti privukao je i 2007. simuliranim boravkom u bestežinskom stanju na specijalno prilagođenom boeingu 777. Prividni gubitak težine na tim letovima nastaje kad se letjelica kreće na gore po lučnoj putanji iznutra zakrenutoj. Hawking je još prije najavio da namjerava putovati na granicu svemirskim brodom SpaceShipTwo, koji priprema kompanija Virgina Galactic.
Troškove od 100 hiljada funti obećao je platiti poznati avanturista, bogataš, vlasnik kompanije Virginia Galactic Richard Branson. “Činim to da bih izazvao interes javnosti za svemir“, izjavio je nakon slijetanja sa boeinga. Na tom je letu prvi put poslije 40 godina napustio invalidska kolica.
Bog baca kockicu
Dok mu je tijelo paralizovano, njegov mozak već decenijama radi na turbopogon. Mnogi smatraju da je, zbog svog tjelesnog invaliditeta koji mu nije dopuštao da se rasplinjava u banalnim problemima, zadobio sposobnost da vidi dublje i dalje. “Uspio je na poseban način iskoristiti činjenicu da njegovo tijelo ne funkcioniše. Mišljenje nema, međutim, nikakve limite i tako on čini ono što najbolje umije – sjedi i razmišlja“, kaže koautor Hokingove biografije Džon Gribin.
Nema sumnje da Hoking razmišlja veoma efektivno. Njegov je interes usmjeren u prvom redu na najveće tajne svemira – gravitaciju, crne rupe i početak svega. U njegova najveća otkrića spada teorija bijeljenja crnih rupa, koja tvrdi da te rupe nijesu tako moćne kao što to izgleda. Ovaj naučnik bavio se, takođe, problemom takozvanih crvljivih rupa, koje mogu biti neka vrsta prečaca između vrlo udaljenih područja svemira.
Najviše ga, ipak, zanima kvantna fizika, njen odnos prema gravitaciji i prije svega mogućnost stvaranja “teorije za sve“ − modela koji će rasvijetliti sve osobine svemira. Upravo je zato i smatran nasljednikom Alberta Ajnštajna, koji je takođe tome težio. Razlika između njih je, međutim, velika. Suprotno od Hokinga, Ajnštajn je potpuno odbacivao kvantnu fiziku, tvrdeći da se mikrosvijet upravlja prema posve drugim zakonima od makrosvijeta.
Nije mu se sviđalo to što ti zakoni dopuštaju često naizgled apsurdne stvari, na primjer da se bude na dva mjesta istodobno ili da se postigne brzina veća od brzine svjetlosti. Vjerovao je da se može precizno izračunati ono što je rado izražavao rečenicom: “Bog se ne igra kockicama.“ Prema kvantnoj teoriji, ne samo da se igra, nego to čini − zavezanih očiju! Crne rupe, veliki bum, gravitacija, kvantna mehanika... to su riječi koje kod običnih ljudi izazivaju odbojnost zbog kombinacije nerazumljivosti i dosade.
I tu je barijeru Hoing uspio svladati, slično onom čudu s bolešću (od koje je odavno morao biti mrtav): njegova knjiga “Kratka istorija vremena izašla je u mnogim zemljama svijeta; tiraž se procjenjuje na više od devet miliona primjeraka. U SAD-u se nakon izlaska na tržište 1983. više mjeseci održala kao apsolutni bestseler. Uspješne su bile i druge njegove popularizatorske publikacije, kao što su Svemir u kocki, Ilustrovana teorija svega...
To su vjerovatno najuspješnije knjige koje populariziraju nauku svih vremena. Putem popularizacije nauke krenula je i njegova kći Lusi Hoking. Zajedno s ocem napisala je knjigu za djecu “Georgeov tajni ključ svemira”, često označavanu “Harry Potterom bez magije“. “Uspio je na popularan način prenijeti osnovna znanja iz kosmologije najširoj publici“, rezimira Hokingove uspjehe njegov kolega, profesor Ian Halliday.
Čuju se i glasovi koji tvrde da postoje manje poznati fizičari koji su za nauku istog značaja kao Hoking i da njegova popularnost proističe iz njegovog oboljenja. Može se reći i da nije riječ o Hokingu samom, koliko o njemu kao simbolu. Ne treba da čudi to što je za mnoge ljude postao neka vrsta savremenog proroka. “Htio sam spoznati svemir, a možda sam u tome ponešto i uspio“, rekao je. “I dalje ostaje toliko mnogo stvari koje bih rado spoznao.“
Iris Halmšo-mala slikarka
Iris Halmšo (Iris Halmshaw) je trogodišnja djevojčica sa autizmom iz Velike Britanije koja voli da slika, a njene apstraktne i impresionističke slike oduševile su svijet i kritičare umjetnosti.
Iris ne može govoriti, druga djeca je nerviraju i uznemiravaju, dok je ostatak svijeta ispunjava strahom i panikom. Umjetnost je smiruje i djeluje poput terapije.
"Kada je Iris dijagnosticiran autizam, ključno je bilo pronaći nešto što voli da radi. Odvela sam je u igraonicu, ali se to pokazalo katastrofalnim potezom. Nakon niza pokušaja i traganja, jednog dana sam nacrtala neke figure i Iris su bile veoma smiješne. Kupili smo boju i počeli slikati", ispričala je Arabela Karter-Džonson (Arabella Carter-Johnson), djevojčicina majka.
Iris se na slikanje fokusira poput iskusnog umjetnika i pažljivo planira sljedeći potez kistom. Koristi čitav niz slikarskih alata, od spužvi, pečata, kistova, pa do plastičnih viljuški.
"Ona bi slikala i po pet sati dnevno, ali je moram nekako uvjeriti da vježba i druge stvari, poput slaganja slagalica ili pritiskanja dugmadi. Ona shvata da je to što radi vrijedno divljenja", kaže Karter-Džonson.
Iako ne može ostvariti kontakt očima ili se igrati igračkama, Iris posjeduje nevjerovatnu vizualnu memoriju. U stanju je pogledati sobu i zapamtiti položaj svakog predmeta u njoj. Ukoliko se neki pomjeri, to na Iris djeluje uznemiravajuće.
Kuća njenih roditelja sada izgleda poput slikarskog studija, kutije i zidovi su ispunjeni njenim djelima, dok je kuhinja postala skladište za slikarske materijale.
Djevojčicinu prvu sliku njena majka je nazvala "Strpljenje", a zahvaljujući društvenim mrežama, Iris je vrlo brzo postala poznata te bi uskoro trebala imati i izložbu svojih radova u Londonu.
Pripremio: Velibor Bošković
Izvor: www.klix.ba
Stiven Hoking: Ljekari su htjeli da me isključe sa aparata za održavanje života
Čuveni fizičar, profesor Stiven Hoking (71), otkrio je da se tokom pisanja “Kratke istorije vremena” u jednom trenutku bio razbolio toliko da su ljekari predlagali da ga isključe sa aparata za održavanje života, ali je njegova prva supruga to odbila.
Naime, kako piše “Blic”, ovaj renomirani fizičar je u novom dokumentarnom filmu koji je o njemu ispričao da je vjerovao da će ga zapaljenje pluća koje je dobio 1985. spriječiti da dovrši čuvenu knjigu,koja je kasnije prodata u 10 miliona primeraka.
Kada su ljekari predložili da ga isključe sa aparata za održavanje života, njegova prva supruga je to odbila, i zahtijevala je od ljekara u Švajcarskoj da ga vrate u Kembridž.
Nakon dugog i iscrpljujućeg liječenja, Hoking je izgubio moć govora, ali je ipak uspio da objavi knjigu koja mu je donijela svjetsku slavu. Kako saznaje “Blic”, u novom dokumentarcu Hoking otvoreno govori o svoja dva propala braka, o tome da su mu dvije nedjelje koje je proveo na intenzivnoj njezi bile najteže u životu i kako mu se zdravlje stalno pogoršava zbog oboljenja motoričkih neurona.
Dokumentarni film o Hokingu poklapa se sa objavljivanjem njegove biografije, a čuveni profesor, koji je već poživio duže nego što se iko od njegovih ljekara usuđivao da prognozira, nada se da će doživjeti još i to da otputuje u svemir s “Virdžin galaktikom”, kompanijom Ser Ričarda Brensona za svemirski turizam, navodi “Blic”.
Izvor: www.blic.rs
Pripremila: Sandra Nedović
Suzan Bojl ima neku vrstu autizma
Proslavljena Britanska pjevačica Suzan Bojl javno je saopštila da ima Aspergerov sindrom, što je neki oblik autizma. Ova 52-godišnja pjevačica postala je popularna širom svijeta nakon izvedbe "I Dreamed a Dream" iz filma Les Miserables u showu "Britanija ima talenat".
Bojl je za "Observer" kazala da su joj ljekari prije godinu rekli da u stvari boluje od Aspergerovog sindroma, ali i da ima natprosječan koeficijent inteligencije. "Uvijek sam osjećala da sam nepravedno etiketirana. Sada već bolje razumijem o čemu se radi, osjećam olakšanje i mnogo sam opuštenija nakon tog saznanja", kazala je Bojl.
Bojl nije uvijek nailazila na razumijevanje kod ljudi, a naročito je imala problema u školi gdje su smatrali da ima nervnu iscrpljenost.
Njenu izvedbu pjesme I dreamed a dream možete poslušati ovdje.
Pripremila: Marina Vujačić
Izvor: Portal Analitika
Najava: Okrugli sto „Unapređenje uslova za zapošljavanje OSI na otvorenom tržištu rada”
Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore organizuje Okrugli sto „Unapređenje uslova za zapošljavanje OSI na otvorenom tržištu rada” u četvrtak 9. novembra u PR Centru (Bulevar Josipa Broza 23A), Podgorica, s početkom u 10h.
Okrugli sto je posljednja aktivnost koja se organizuje u okviru projekta "Od obrazovanja ka zaposlenju – Trans2Work 3", koji sprovodimo u saradnji s Fakultetom vizuelnih umjetnosti, a koji je finansijski podržan od strane Zavoda za zapošljavanje Crne Gore. Cilj ovog projekta je da doprinese prevenciji socijalne isključenosti i poveća zaposlenost osoba s invaliditetom.
Pomenuta aktivnost se organizuje da bi se osobama s invaliditetom unaprijedili uslovi za zapošljavanje na tržištu rada, kao i da bi se ukazalo na značaj zapošljavanja osoba s invaliditetom. Takođe, i u cilju promjene svijesti o sposobnostima osoba s invaliditetom i pokretanja novih inicijativa za unapređenje uslova za zapošljavanje OSI na otvorenom tržištu rada.
Pripremila: Anđela Miličić
UMHCG: I dalje nepovoljan položaj studenata s invaliditetom u Crnoj Gori
Povodom Međunarodnog dana studenata koji se obilježava 17. novembra, Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) ukazuje na nepovoljan položaj studenata s invaliditetom u Crnoj Gori. Institucije sistema, osim zakonodavnog okvira u oblasti visokog obrazovanja, ne preduzimaju nijednu mjeru, program ili servis podrške koji bi studentima s invaliditetom omogućio ravnopravno učešće u procesu visokog obrazovanja. Država, takođe, u Strategiji za integraciju osoba sa invaliditetom u oblasti visokog obrazovanja definiše mjere koje, inače, u praksi sprovodi UMHCG, ali bez finansijske podrške Ministarstva prosvjete ili obrazovnih insdtitucija. U poslednjih godinu dana nijedan zahtjev, molba i inicijativa koja bi po ocjeni Ministarstva prosvjete predstavljala "kršenje zakona" se ne uvažava. Tako već dviije godine za redom studenti s invaliditetom ostaju bez smještaja u studentskom domu, i prava na kredit, odnosno stipendiju.
Bilo da su se dešavali tehnički propusti izazvani novim sistemom podnođenja zahtjeva posredstvom portala E-uprave, bilo da studenti nijesu imali zadovoljavajući prosjek Ministarstvo prosvjete nijednom nije odgovorilo pozitivno. Osim toga, iako se konstantno s pohvalama govori o reformama ova institucija nikada nije razmislila da snizi kriterijume za ostvarivanje prava na kredit, stipendiju i studentski dom, za studente s invaliditetom primjenom principa afirmativne akcije i izjednačavanjem mogućnosti.
Nakon prošle godine, nažalost, i ove godine ista praksa se nastavlja. Tako dvoje korisnika usluga UMHCG nije ostvarilo pravo na smještaj u studentskom domu u Nikšiću.
Država ničim ne sprečava napuštanje procesa visokog obrazovanja, naprotiv, ona ga podstiče kada su u pitanju studenti s invaliditetom. Uz to, država ne preduzima mjere kako bi studenti s invaliditetom imali nesmetan pristup školama/fakultetima, nastavnim programima, planovima i literaturi, i ne pruža podršku potrebnu OSI u cilju obezbjeđivanja, ravnopravnosti i potpune inkluzije, što ima za posljedicu diskriminaciju i isključenost OSI.
Ovakav zabrinjavajući trend nedostatka podrške institucija sistema, i nesprovođenje politika dovodi do potpune demotivacije studenata s invaliditetom, i dodatne segregacije u društvu.
Pripremila: Anđela Miličić