Konvencija UN o pravima osoba s invaliditetom, kao i Opšti komentar Komiteta broj 7 propisuju obavezu države da prepozna reprezentativne organizacije osoba s invaliditetom, kako bi ih razlikovala od organizacija za osobe s invaliditetom i od drugih organizacija civilnog društva, koje se mogu baviti i osobama s invaliditetom, kako bi uredila njihov pravni status, na valjan način, i obezbijedila njihovu održivost, kroz finansijsku podršku za njihov redovan rad, ali i kroz aktivnosti koje će ojačati njihove kapacitete, kako bi one mogle ispunjavati svrhu koju im je dala Konvencija, ali i kako bi bile konkurentne drugim organizacijama. Navedeno zbog činjenice da su osobe s invaliditetom istorijski u neravnopravnom položaju, pa samim tim nemaju ni izjednačene mogućnosti kako bi nesmetano djelovale. Naime, veliki broj osoba s invaliditetom, zbog mnogobrojnih prepreka u formalnom obrazovanju, na vrijeme ne stekne sva potrebna znanja i vještine, već upravo koriste nevladine organizacije kako bi se osnažile, ali i postigle sva propuštena znanja iz formalnog sistema obrazovanja.

Da država treba podržavati organizacije osoba s invaliditetom ukazao je i Komitet o pravima osoba s invaliditetom 2017. u toku konstruktivnog dijaloga s državom Crnom Gorom, u okviru kojeg je razmatran Inicijalni izvještaj o sprovođenju Konvencije. Međutim, bez obzira što je i ranije Savez slijepih Crne Gore upućivao formalnu inicijativu za usvajanje Zakona o statusu i finansiranju organizacija osoba s invaliditetom nikada nije stigao zvanični odgovor institucija, niti informacija da li je Inicijativa razmatrana od strane resornih iz ministarstava i Vlade Crne Gore.

Činjenica nepostojanja ovog zakonskog rješenja za posljedicu ima i to da svi resori nadležni za prava osoba s invaliditetom, na temeljan i potpun način, ne uključuju reprezentativne organizacije osoba s invaliditetom u procesima planiranja, pripreme, usvajanja, sprovođenja, i praćena primjene različitih politika, mjera i aktivnosti, pa samim tim im ne omogućavaju ni svrsishodno uključivanje i učešće u procesima donošenja odluka koje ih se tiču.

Organizacije osoba s invaliditetom u Crnoj Gori, u najširem mogućem opsegu, se bave pravima osoba s invaliditetom i veoma često pokreću pitanja kojima se ne bavi država, zbog čega ih je potrebno prepoznati kao važne aktere u saradnji i iniciranju promjena za unaprijeđenje prava osoba s invaliditetom. 

S druge strane, problem dolazi do izražaja i zbog načina na koji se primjenjuje Zakon o nevladinim organizacijama, posebno u dijelu finansiranja projekata nevladinih organizacija iz državnog budžeta. Naime, važeći Zakon o nevladinim organizacijama, između ostalog, propisuje obavezu planiranja i opredjeljivanja 0,1% državnog budžeta za projekte nevladinih organizacija, koje djeluju u oblasti zaštite lica sa invaliditetom, u skladu s ovim Zakonom. Međutim, navedeno ne znači da su sve organizacije koje dobiju finansijsku podršku registrovane u oblasti zaštite lica sa invaliditetom, već je dovoljno da u svojim statutima imaju i ciljeve i/li djelatnosti u kojima se pominju osobe s invaliditetom. Upravo višegodišnja raspodjela sredstava, od strane resora koji programiraju odnosno traže od Ministarstva javne uprave planiranje sredstava u oblastima iz njihove nadležnosti, na najbolji način potvrđuje prethodno iznijete tvrdnje. Tako, na primjer, u okviru većine oblasti veći broj projekata bude upravo podržan onim organizacijama koje ne spadaju u organizacije osoba s invaliditetom, a nekada ne spadaju ni u kategoriju organizacija za osobe s invaliditetom.

Država, takođe, odnosno resori koji raspisuju konkurse, na adekvatan način ne prate sprovođenje ovih projekata, zbog čega nekada nema ni dokaza o tome da su ove organizacije zaista na terenu radile s osobama s invaliditetom. Dodatno, iako se ove organizacije ne pojavljuju, odnosno ne rade redovno i aktivno u oblasti prava osoba s invaliditetom, a nekada primjenjuju i vrlo negativne prakse, posebno kada je riječ o primjeni prevaziđenih modela pristupa invaliditetu, koji degradiraju, omalovažavaju i potcjenjuju ili nekada osobe s invaliditetom predstavljaju kao heroje Ministarstva ne rade apsolutno ništa da ublaže, da minimizuju, ili da dovedu do prekidanja ovih praksi. Navedenom nema samo za posljedicu trošenje finansijskih sredstava na način koji nije u potpunosti svrsishodan, već mnogo veću i dalekosežniju štetu proizvodi kada je riječ o odnosu prema osobama s invaliditetom, koji dominantno prevlađuje u javnosti jer su potrebne godine rada i zalaganja da bi se takve prakse popravile.

Namjera zakonskog riješenja, koje treba da definiše reprezentativnost organizacije osoba s invaliditetom i da propiše finansijsku podršku za njih nije da se ograniči, niti onemogući djelovanje i rad drugih organizacija, već isključivo da se osigura izjednačavanje mogućnosti za organizacije osoba s invaliditetom, kako bi one pružale adekvatnu podršku svojim članovima, korisnicima usluga i/ili ciljnoj grupi, u zavisnosti od toga kako je navedeno propisano njihovim statutima, ali i državi u primjeni i praćenju primjene Konvencije.

Osim navedenog, već godinama je primjetan trend kašnjenja prilikom raspisivanja konkursa, a posebno donošenje odluka koje nekada budu objavljene tek u decembru, tako da se projekti sprovode u narednoj godini, odnosno godinu kasnije od definisanja prioriteta za riješavanje ključnih problema u oblastima u kojima su definisane sektorske analize. Do ovakve situacije u praksi dijelom je došlo i zbog činjenice da u Zakonu o nevladinim organizacijama nije propisan rok za donošenje odluka, već je samo propisan rok u kojem je potrebno raspisati konkurse. 

Smatram da bi sistem morao prepoznati i podržati one NVO koje djeluju u cilju njegovog korigovanja i poboljšanja. Takođe, važno bi bilo propisati obavezu praćenja nivoa redovnog aktivizma svih nevladinih organizacija, imajući u vidu da neaktivnost organizacije nije propisana zakonom kao razlog za brisanje iz registra.

Tekst je objavljen u UMHCG Časopisu DISABILITYinfo, izdanju posvećenom djeci i dječjim pravima. 

Marina Vujačić