Ne tražimo da se prirodno okruženje ruši, tražimo da ono izgrađeno bude jednako naše, kao i svih drugih u Crnoj Gori. 

Danas, na ovaj važan datum za cijelo crnogorsko društvo, uz čestitku svim crnogorskim građankama i građanima, želimo podsjetiti i na još jedan važan dan, koji se obilježava svakog trećeg četvrtka u maju, pa tako ove godine upravo 21. maja, a to je Globalni dan podizanja svijesti o pristupačnosti.  Osim nezavisnosti države potrebna nam je i nezavisnost svakog pojedinca i stvorene mogućnosti za njegov svrsishodan i ispunjen život. To je moguće samo ukoliko država stvori uslove za život u zajednici osoba s invaliditetom, bez prepreka, bile one infrastrukturne, administrativne, odnosile se na informacije i komunikacije, ili na tehnologiije, usluge, servise i saobraćaj. Sve su ovo posebni, značajni i neodvojivi segmenti pristupačnost. 

Zajedničko ovim važnim datumima, crnogorskom Danu nezavisnosti i Globalnom danu podizanja svijesti o pristupačnosti, je proklamovanje slobode, dostojanstva, slavljenje i podržavanje različitosti, jednakosti, nezavisnost, slobodno i samostalno kretanje, život u svojoj zajednici, jake i nezavisne institucije i osnaženi pojedinci, i u krajnjem izjednačavanje mogućnosti. 

Globalno, danas se ovaj dan obilježava s akcentom na digitalnu pristupačnost (tehnologije i internet), dok mi i posle toliko godina još govorimo o osnovnim aspektima pristupačnosti, kaskajući tako za modernim dostignućima i svijetlim primjerima na nivou svijeta i Evropske unije.  Prebrajamo, a ne znamo broj, nepristupačnih institucija, pa ni onih novosagrađenih nakon usvajanja Zakona o uređenju prostora i igradnji objekata, kojim je definisana obaveza i standardi pristupačnosti još od 2008. I dalje objašnjavamo da pristupačnost nijesu samo rampe i liftovi, te da je univerzalni dizajn blagodet cijelog društva. Na kraju, i dalje se borimo za pravilno definisanje i primjenu koncepta razumnih adaptacija, koji se u Crnoj Gori potpuno zloupotrebljava. Razumne adaptacije podrazumijevaju prilagođavanja za pojedince u konkretnim situacijama, koja pritom nijesu definisana kao standard za zajednicu, a ne nikako kao ekonomsku isplativnost za onoga ko treba da ih omogući, kako to cnorogsrke institucije pa i Zakon o zabrani diskriminacije tretiraju. 

Ne smije biti skupo pristupačno okruženje, proizvodi i usluge, saobraćaj, informacije i komunikacije. Ne smije biti nedostižno obrazovanje, niti posao ili stanovanje. 

Da bismo imali iole izjednačene mogućnosti potrebno je da postoji pristupačna sredina, objekti, prevoz, mogućnost za razmjenu informacija, odgovarajuće asistivne tehnologije i sredstva. Zato je pristupačnost pravo osoba s invaliditetom. 

Da bi se svakom pojedincu omogućilo da samostalno živi i učestvuje u svim aspektima života, na jednakoj osnovi, potrebno je obezbijediti sve ono što pristupačnost podrazumijeva. Neke od prepreka, koje su suprotnost pristupačnosti, se u nekim situacijama, ne i uvijek, mogu ukloniti aktivnošću same osobe (npr. neinformisanost), neke se mogu ukloniti promjenom ponašanja ljudi u okruženju (socijalna distanca, predrasude, diskriminacija, administrativne prepreke), ali fizičke prepreke u okruženju se mogu ukloniti samo planskim, pažljivo osmišljenim djelovanjem svih onih koji grade i izgrađuju to okruženje. Da bi se to postiglo, neophodno je uspostavljene standarde, koje izgrađeno okruženje treba da ima, primjenjivati u praksi, bez izuzetka. 

Nepristupačno okruženje, objekti, saobraćaj, usluge, informacije, komunikacije i tehnologije su posljedica društvenog pristupa prema osobama s invaliditetom, onog koji nas vidi kao pasivne, bespomoćne, ili manje važne za jednu društvenu zajednicu.  Ne tražimo da se prirodno okruženje ruši, tražimo da ono izgrađeno bude jednako naše, kao i svih drugih u Crnoj Gori. 

Tražimo da ono što ljudska ruka stvara ne bude samo u korist većine,  da sve što dizajniraju i stvaraju ljudi da bi koristilo ljudima – mora da bude pristupačno, pogodno za upotrebu za svakog člana društva, da može da se prilagodi ljudskoj raznolikosti, a prije svega da omogući slobodu nesmetanog kretanja svim ljudima u bilo kom prostoru (za stanovanje, na ulici, u javnom prevozu, u javnim zgradama, objektima opšte namjene, onima u kojima se pružaju usluge...).

Zato očekujemo od premijera Markovića da nas, nakon skoro pola godine od kada je naložio inspekcijsku kontrolu u dijelu stambeno-poslovnih objekata, obavijesti o rezultatima i ishodima navedenih kontrola, ali i da, kako smo i tada tražili, naloži ovakvu vrstu kontrola i u javnim objektima i objektima u vlasništvu države. Ovo su pritom jedine, javnosti poznate, kontrole koje su najavljene ili sprovedene u dijelu obaveznih elemenata pristupačnosti, dok su na drugoj strani, samo osobe s invaliditetom pokretale postupke za zaštitu od diskriminacije po osnovu invaliditeta zbog nepristupačnosti javnih površina i objekata u javnoj upotrebi. Zar ta činjenica nije dovoljna za državu i njene institucije kao pokazatelj opšte svijesti ali i odnosa i odgovornosti prema osobama s ivaliditetom? 

Svako kršenje standarda pristupačnosti od strane investitora, projektanata, izvođača radova, revidenata ili inspekcije mora se sankcionisati, ali i svi oni u nizu, u zavisnosti od odgovornosti, obavezati da sopstvenim sredstvima i izvorima isprave propuste u dijelu standarda i obaveznih elemenata pristupačnosti. Tek tada ćemo imati sistem odgovornosti i želljeno stanje - „zrelo“ za sankcije i nagrade za pristupačnost. 

Saopštenje za javnost Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore 

Fotografija je Ilustracija

Ketlin Dobrov (Kaitlyn Dobrow) dvadesetpetogodišnjakinja iz Južne Kalifornije je uspješna influenserka. Naime, nakon što je preboljela meningitis bila je podvrgnuta brojnim operacijama, odstranjeno joj je više od polovine kože i amputirani su joj udovi. 

Ketlin je svoju energiju preusmjerila u šminkanje kao jednu od rijetkih aktivnosti koje može raditi uz pomoć protetike. „Sama sam naučila sve o šminkanju. Mislim da mi to pomaže promijeniti način na koji razmišljam o sebi i kako se osjećam. Htjela sam pokrenuti svoj youtube kanal. Gledala sam puno edukativnih videa, pa sam postala opsjednuta šminkanjem“, ističe Ketlin. 

Ona je sada uspješna influenserka i zaštitnica prava osoba s invaliditetom. Na svom youtube kanalu ima 235.000 pretplatnika, a na instagram profilu 132.000 pratioca. Ketlin ističe da je šminkanje usrećuje i čini je korisnom. Voli da pomaže ljudima koji su možda u sličnoj situaciji kao ona. 

Pripremila: Dalida Rastoder                 
Izvor: IN Portal

Ijanu Burkhartu (Ian Burkhart) (28), nakon povrede leđne moždine, prilikom koje je nestala funkcija desne ruke, vraćen je osjećaj dodira pomoću čipa i računara jer mu je mozak spojen na računar putem interfejsa mozak-računar (BCI). Ekipa istraživača iz Battellea i Medicinskog centra Univerziteta Ohio State vratili su osjećaj dodira u ruku učesnika istraživanja nakon povrede kičmene moždine. Tehnologija koristi neuronske signale koji su toliko sitni da se ne mogu uočiti i pojačava ih vještačkim senzornim povratnim informacijama, što rezultira izuzetno obogaćenom motoričkom funkcijom. Uređaj koji su razvili djeluje kroz mrežu elektroda na njegovoj koži i čipa ugrađenog u motorni korteks. Žice za usmjeravanje signala pokreta od mozga do mišića zaobilaze povrede leđne moždine. To Burkhartu omogućava dovoljno kontrole nad rukom da podigne šoljicu kafe, provuče kreditnu karticu i svira Guitar Hero.

Istraživači su otkrili da neuronski signal toliko malen, da ga mozak nije mogao uočiti i dalje dolazi do mozga, mada Burkhart u ruci nije osjećao gotovo ništa. Ali i za osobe  poput Burkharta, koji imaju 'klinički potpunu' povredu leđne moždine, gotovo uvijek postoji nekoliko netaknutih živčanih vlakana. Trebalo je samo pojačati te signale do nivoa da mozak reaguje na njih. Ti, subperceptivni dodirni signali, vještački su poslati nazad koristeći haptičke povratne informacije. Riječ je o osjećaju koji podsjeća na vibracije mobilnog telefona ili kontrolera koji igraču pruža osjećaj da radi nešto. objašnjavaju istraživači. 

Napredna tehnologija - BCI omogućila je Burkhartu da pouzdano detektuje stvari dodirom: u budućnosti će se to koristiti za pronalaženje i podizanje predmeta koje ne vidi. To je ujedno prvi BCI koji omogućuje istovremeno obnavljanje pokreta i osjećaja dodira, što pruža bolji osjećaj kontrole i ubrzava pokrete. Ta poboljšanja omogućavaju sistemu BCI da pravilno procijeni koliki pritisak treba da se koristi pri rukovanju predmetom ili uzimanju u ruku; lagan dodir za hvatanje krhkih predmeta i čvršći stisak kad se rukom uzima nešto teško.

Naučnici sad pokušavaju razviti sistem koji će jednako dobro funkcionisati u laboratorijskim uslovima i u svakodnevnom životu. Rade i na sistemu sljedeće generacije u kojem će se potrebne elektrode i senzori lako moći staviti i skinuti. Ideja im je sve to povezati s tabletom, a ne samo sa stolnim računarom, kako bi uređaj bio što mobilniji.

Video možete pogledati ispod teksta:

Pripremila: Dalida Rastoder

Izvor: portal Analitika

Kajla Argeta rođena je bez lijeve podlaktice, a oduvijek je željela postati violončelistica. Direktorica srednje škole „Austin“ koju pohađa Kajla, nakon što je čula o čemu ova djevojka sanja,  odlučila se da pomogne Kajli kako bi joj obezbedijeila adekvatnu protezu za ruku. „Kada vidite da se dijete bori za sebe i svoje snove, jednostavno morate nešto poduzeti“, istakla je direktorica.

Istražujući muzičare koji su imali slične priče, direktorica Adison je pronašla besplatan dizajn i uputstvo kako napraviti protetsku ruku koja je jednom srednjoškolcu pomogla da nauči svirati violončelo. Nakon toga se za pomoć obratila jednom profesoru mašinstva iz obližnje srednje škole. Učenici inžinjerskog dijela ove škole dobrovoljno su se javili da izrade protezu, a nakon što su uzeli Kajline mjere uspješno su odradili  zadatak. Proteza je mnogo uticala na sampouzdanje Kajle Argete koja kaže da joj je pomogla da se osjeća odlično. Nada se da će njena priča inspirisati i motivisati ostale studente da ostvare svoje snove bez obzira na invaliditet. „U redu je biti drugačiji, život jeste izazovan, ali ljudi su voljni pomoći i voljeti vas zbog onoga što jeste“, odgovorila je Kajla.

Pripremila: Dalida Rastoder
Izvor: klix.ba magazin

Zeničanka Sajra Poljo (korisnica kolica) koja se uspješno bavi streljaštvom, odlučila je da nastavi svoj put napretka i nizanja uspjeha. Sajra każe osim što voli puške, taj sport nas uči kako pravilno rukovati oružjem, uči nas strpljenju, preciznosti. „Ovaj sport zahtijeva jaku koncentraciju, te samim tim odvlači pažnju od svakodnevnice", ističe ona i dodaje da su je članovi streljačkog kluba osoba s invaliditetom prihvatili srdačno. 

Kroz treninge Sajra je naučila da invaliditet nije prepreka te da svi oni funkcionišu kao jedna velika porodica. Prvi dodir sa vazdušnom puškom za precizno gađanje dao joj je osjećaj moći, uspjeha i snage kroz koji može kontrolisati svoju budućnost. „Na turnirima mi nije bilo bitno koje mjesto sam uzela, bilo mi je bitno da sam postigla nešto u životu, da napokon ljudi koji me vide, da me ne vide kao „djevojčicu iz saobraćajke“, već nekoga ko je uspio u životu, napokon sam osjetila zadovoljsvo i ispunjenost u srcu“, izjavila je Sajra. 

U početku je samo željela da se zabavi i zaboravi na sva dešavanja oko sebe. Međutim, s prvom medaljom srce je počelo ubrzano kucati, a ni sama nije mogla vjerovati da je uspjela. "Konačno mogu da kažem svima koji su mi rekli da nešto ne mogu, da ja to mogu“, rekla je Sajra. 

U protekloj sezoni sa streljačkim klubom osoba s invaliditetom osvojila je državno prvenstvo, federalnu premijer ligu i kup Bosne i Hercegovine, dok je individualno osvojila 2. mjesto u ligi FBiH i zlatnu medalju na kupu BiH. Međutim, osim streljaštva Sajra je aktivna i u atletici gdje je osvojila 3. mjesto u disciplini bacanja kugle i 2. mjesto u disciplini bacanja diska zbog čega je proglašena najperspektivnijim mladim sportistom BiH u Sarajevu. „Ja sam još dijete i imam mnogo toga za naučiti“, skromno kaže Sajra.

„Naučila sam da invaliditet nije bolest, da me ne definiše kao osobu koja ne može ništa. Samo zato što sam korisnica kolica ne znači da ne mogu dati koš, držati pušku, slikati, svirati ili govoriti tri strana jezika. Čak ni stepenice mi više nisu prepreka“, poručuje Sajra. Na kraju je istakla da na budućnost ne može puno uticati, ali da će se truditi ostati dobra osoba i što bolja u sportu. Djeci koja su korisnici kolica, poručila je da se bave sportom, da se ne stide i da se svaki dan druže i uživaju, jer život može biti mnogo lijep.

Pripremila: Dalida Rastoder
Izvor: Klix.ba

Osobe s invaliditetom nailaze na mnoge prepreke i probleme u svakodnevnom životu, ali im jedan proizvod pruža mogućnost relaksiranja i uživanja u video igrama. Eksboks (Xbox) je napravio prilagodljiv kontroler koji olakšava igranje video igara osobama s invaliditetom.

Uređaj se može koristiti za dodatno unaprjeđenje invalidskih kolica i njihovo povezivanje s konzolom.

Kompanija „Fondacija za pristupačne igre“(„AbleGamers Charity“) radi na rješenjima koja će poboljšati iskustvo igranja gejmerima s invaliditetom. Od palice koja reguliše smjer kretanja kolica stvorili su džojstik kompatibilan s EksBoks jedan (Xbox One) konzolom.

Poseban adapter omogućuje komunikaciju džojstika na kolicima s adaptivnim upravljačem EksBoks-a (Xbox). Rezultati su stvarno fenomenalni. Video prikazuje kako se džojstik na kolicima može koristiti za igranje igre Roket Lig (Rocket League).

Pomenuta kompanija je počela s izradom adaptera zahvaljujući donacijama. Procjenjuje se da bi cijena ovog uređaja mogla biti između 30 i 35 dolara, (okvirno 35 eura) bez troškova kupovine EksBoks (Xbox) adaptivnog kontrolera. 

Izvor: www.geek.hr 

Plivač Ilija Tadić upisao je Univerzitet Notr Dam, u blizini Čikaga i karijeru će nastaviti u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD), sapšteno je iz Paraolimpijskog komiteta.

Barjaktar sa Paraolimpijskih igara u Rio de Žaneiru bio je na dvije stotinke od novog nastupa na Igrama i vize za Igre u Tokiju.

“Dobio sam punu stipendiju koja pokriva troškove školarine i boravka u internatu. Izuzetno sam zadovoljan i srećan”, rekao je Tadić.

On kazao da je rijetkost je da Univerzitet u svoj tim primi paraolimpijca zbog razlike u vremenima.

“Trenutno u SAD postoji samo jedna američka paraplivačica na Rajs Univerzitetu. Ta situacija se polako mijenja. Prošle godine Univerziteska sportska asocijacija (NCAA) formirala je radnu grupu u cilju postepenog integrisanja paraolimpijaca u takmičarski program u atletici i plivanju. Na taj način će se omogućiti da paraolimpijci dobiju mogućnost treniranja i školovanja na najvišem nivou”, kazao je Tadić.

On je istakao još nije odlučio koji će smjer pohađati, ali da će najvjerovatnije to biti finansije sa specijalizacijom u finansijskoj analitici. Tadić je kazao da bi po programu krajem avgusta trebao da se preseli u SAD.

“Plivački tim Univerziteta Notr Dam takmiči se u elitnoj NCAA diviziji. U prošloj sezoni zauzeo je 11 mjesto pod vođstvom trenera Majkla Licingera koji je već šest sezona na čelu plivačkog tima”, rekao je Tadić.

Univerzitet Notr Dam je privatni istraživački univerzitet u gradu Sout Bend, u saveznoj državi Indijana.

Osnovan je 1842. godine, a među najpoznatijim studentima su legendarni kvoterberk NFL lige Džo Montana i Kondoliza Rajs, nekadašnji državni sekretar SAD.

Izvor: portal Agencije Mina

Koliko odstupanje od dnevne rutine i ograničavanje kretanja otežava svakodnevno funkcionisanje porodicama djece koja imaju autizam, za emisiju „Boje jutra“ je govorila Dejana Stanić, majka osmogodišnjeg dječaka koji ima  autizam. 

„Prva nedjelja nam je najteže pala, jer nema škole i u početku je bilo naporno, ali sada smo se već nekako navikli“, kaže Stanić i dodaje da je velika prednost što žive u kući i imaju dvorište. „Izlazak u dvorište je važna dnevna aktivnost, ali dalje od kapije ne izlazimo“, kaže ona i ističe da je djetetu bilo najteže objasniti nagli prestanak škole i odsustvo drugara. 

Ona objašnjava da slobodno vrijeme sa djetetom provodi u izvršavanju školskih obaveza i da nailazi na razumijevanje učiteljice, a vrijeme takođe usmjerava i na igru. „Preporučujem da se djeci koja žive u stanovima obezbijedi vrijeme za izlazak vani, jer je to jako važno, ali i da se što više slobodnog vremena usmjeri na igru sa djetetom“, zaključuje ona.

Pripremila: Dalida Rastoder

Izvor: TV Vijesti

Danijel Stanković ima svoj Jutjub kanal Anđeoske oči,  (Angel Eyes) gdje postavlja svoje video snimke kojima, kako kaže želi da motiviše ljude na pozitivne stvari.

Primijetio sam da u poslednje vrijeme ima mnogo lijenjih ljudi. Želim svojim radom da ih motivišem.

Najveća podrška, ističe Danijel, mu je porodica, ali na prvom mjestu je sam sebi.

„Porodica je uvijek bila tu kraj mene, ali sam najveća podrška sam sebi. Mnogo je bitno da ljudi shvate, ako ne pomogneš sam sebi, niko drugi neće moći da ti pomogne“, poručuje Danijel.

Kulinarstvo mu je velika ljubav, pa se na njegovom Jutjub kanalu često nađu snimci na kojima sprema razne specijalitete i dijeli recepte.

„Kuvanje mi je velika ljubav, ali takođe mnogo volim da radim i poljoprivredu. Trenutno sam i zaposlen, radim u jednoj fabrici u magacinu gotovih proizvoda“, kaže Danijel.

Pored želje da motiviše druge želi i da poruči svima da ne treba da imaju predrasude prema osobama s invaliditetom.

„Moja poruka je ljudima da vole svoj život, da imaju mnogo volje i da nikada ne upadaju u depresiju. Šta god da im se desi da pređu preko toga i nastave dalje, jer u krajnjoj situaciji ima i gorih stvari. Samo glavu gore i nastavite dalje“, poručuje Danijel Stanković.

Izvor: www.niskevesti.rs

Novo, dopunjeno izdanje audio-vodiča Muzeja afričke umjetnosti sada uključuje priče o 28 predmeta sa stalne postavke i to na 4 jezika: srpskom, engleskom, francuskom i italijanskom.

Audio-vodič Muzeja afričke umjetnosti je kao besplatan sadržaj i prvenstveno je osmišljen kao dodatni sadržaj koji samostalnim posjetiocima stalne postavke Muzeja afričke  umjetnosti nudi i jedan vid animacije u vidu kraćih, interesantnih priča o odabranim eksponatima.

"U situaciji kada smo prinuđeni da ostanemo kod kuće, ova platforma omogućuje nam da, barem virtuelno, otputujemo, odlutamo, „izmjestimo” se u neku drugu dimenziju i uživamo. U svakoj priči, glas naratora praćen je i odgovarajućom muzičkom podlogom i fotografijom, a dati su i transkripti ovih priča o predmetima kako bismo, između ostalog, i osobama s invaliditetom pružili mogućnost "udaljenog pristupa" Muzeju afričke umjetnosti", objasnjavaju iz ovog Muzeja.

Pored toga što nudi jednu cjelovitu sliku o reprezentativnim primjercima afričke umjetnosti koji se nalaze na stalnoj postavci Muzeja, objavljen audio-vodič omogućuje različitim edukatorima solidan izvor informacija o istorijatu zbirke, uvid u materijalnu kulturu etničkih grupa Zapadne Afrike odakle ovi predmeti potiču, a u širem smislu, audio-vodič Muzeja afričke umjetnosti predstavlja nepresušan izvor inspiracije za sve one pojedince zainteresovane za univerzalne mitološke teme i motive, koji se tek u jednom mogućem obliku materijalizuju u neponovljivim primercima klasičnog zapadnoafričkog umetničkog izraza.

Izvor: www.blic.rs