Komesarka Savjeta Evrope za ljudska prava Dunja Mijatović, obratila se državama s preporukama mjera koje je potrebno preduzeti u odnosu na OSI tokom trenutne pandemije.
“Dok evropske vlade reaguju na naglo širenje koronavirusa sveobuhvatnim mjerama, ne smiju zaboraviti na to da veliki dio stanovništva živi s nekim oblikom invaliditeta. Osobe s invaliditetom nijesu samo u riziku od ozbiljnih zdravstvenih komplikacija, već imaju specifične potrebe za podrškom u ovom izazovnom vremenu. Ove potrebe se moraju uzeti u obzir od samog početka priikom planiranja odgovora na pandemiju.
Iako je trenutna kriza jedinstvena, poštovanje međunarodnih standarda ljudskih prava mora biti u srži državnog odgovora na nju. U vezi s tim, treba podsjetiti na član 11 Konvencije UN o pravima osoba s invaliditetom (CRPD), koju je ratifikovalo 46 od 47 zemalja članica Savjeta Evrope, a koji navodi da države treba “da preduzmu sve neophodne mjere da osiguraju zaštitu i bezbjednost osoba s invaliditetom u situacijama rizika, uključujući situacije oružanih sukoba, humanitarnih kriza i prirodnih katastrofa”.
Većina zemalja članica je uvela mjere socijalnog distanciranja da bi se spriječilo širenje virusa, ali one nijesu sistemski adekvatne za specifične uslove i potrebe osoba s invaliditetom. Kako je navela Specijalna izvjestiteljka UN za prava OSI, “mjere prevencije, kao što su socijalno distanciranje i samoizolacija mogu biti nemoguće za one kojima je potrebna podrška drugih da se hrane, oblače i kupaju".
U vezi s ovim, jako sam zabrinuta zbog rastućeg rizika od prekida ključnih servisa podrške za osobe s invaliditetom. Širom Evrope, pružaoci usluga i socijalni radnici izvještavaju o ozbiljnim problemima koji ugrožavaju kontinuitet usluga, uključujući nedostatak osoblja zbog bolesti ili ograničavajućih mjera, kao i opšti nedostatak lične zaštitne opreme, koje dovodi i njih i korisnike usluga u rizik. Države treba da preduzmu sve potrebne aktivnosti da bi riješile ove probleme, uključujući i ako je potrebno dodatne mjere kao što su olakšane procedure zapošljavanja, stavljanje ključnih usluga u prvi plan, obezbjeđivanje finansijske pomoći osobama s invaliditetom za pokrivanje dodatnih troškova uzrokovanih situacijom i uključivanje pružalaca usluga, uključujući i neformalnih za osobe s invaliditetom u planove za odgovor na vanredne situacije koji se odnose na nabavku lične zaštitne opreme i obuku.
Kada se adekvatne mjere kreiraju, evaluiraju ili redefinišu, ključno je da države obezbijede da osobe s invaliditetom preko svojih zastupničkih organizacija takođe budu za stolom, zajedno s pružaocima servisa podrške.
Mnoge osobe s invaliditetom u Evropi su i dalje lišene slobode u velikim rezidencijalnim okruženjima, uključujući institucije i psihijatrijske bolnice, nasuprot međunarodnim obavezama država definisanim Konvencijom i dugogodišnjim pozivima međunarodnih tijela za ljudska prava, uključujući i našu Kancelariju (u najskorije vrijeme u Bosni i Hercegovini, Rumuniji i Jermeniji). Dok se oni koji borave u ovim institucijama često suočavaju s zanemarivanjem i neadekvatnom zdravstvenom zaštitom i u najbolja vremena, pandemija je, nažalost, istakla u prvi plan ozbiljne zdravstvene rizike kojima su OSI izložene u ovakvim okruženjima, kao što to ističe Visoka komesarka UN za ljudska prava “trpajući u ovakve institucije izuzetno ranjivu populaciju”.
U najkraćem mogućem roku, države moraju kao svoj prioritet uticati na smanjenje ovih rizika, uključujući i obustavu prijema novih korisnika, izmještanjem osoba s invaliditetom iz ovih institucija što je više moguće i preduzimanje svih neophodnih mjera prevencije da se zaštite njihovi korisnici. Kada je riječ o prijemu novih korisnika, zabrinjavajuće je što hitne mjere, suprotno ovome, pojednostavljuju pravila za prijem u institucije zatvorenog tipa, poput onih koje su uvedene u Velikoj Britaniji. U skladu s ovim, mjere koje države moraju preduzeti da zaštite korisnike ovih institucija od infekcije, nesumnjivo će prouzrokovati povećanu izolaciju osoba s invaliditetom i žrtvovanje osoblja koje se u mnogim zemljama zaključava zajedno s korisnicima. Ova izolacija mora biti izbjegnuta u najvećoj mogućoj mjeri, na primjer, kroz povećanje upotrebe pristupačnih oblika elektronske komunikacije.
Takođe, povećana je i zabrinutost osoba s invaliditetom da su raspoloživi resursi za spasavanje života pod sve većim pritiskom usljed pandemije, te da će oni oni biti zapostavljeni u pristupu intervencijama. Prvenstvena je obaveza svih država članica da osiguraju da do ovoga ne dođe i da uvjere osobe s invaliditetom da nijesu u riziku od diskriminacije po osnovu invaliditeta u pristupu zdravstvenoj zaštiti, te da će na njihove potrebe biti adekvatno odgovoreno.
Najprije, ističem kao neophodnu potrebu za transparentnim i pristupačnim informacijama u vezi s pandemijom i mjerama koje se preduzimaju u borbi s njom, u situaciji kad se informacije koje mogu potencijalno spasiti živote pojavljuju nevjerovatnom brzinom, i dok se takođe pojavljuju lažne i neprovjerene informacije. U vezi s ovim, osobe s invaliditetom imaju niz različitih potreba koje nijesu zadovoljene u različitim okolnostima. Pozdravljam činjenicu da su neke vlade, poput francuske, preduzele mjere da kreiraju informacije za osobe s invaliditetom na njihovoj glavnoj stranici o koronavirusu, i mnoge vlade ulažu napore da obezbijede informacije u lako razumljivom formatu ili na znakovnom jeziku, kao što je to slučaj u Njemačkoj, Italiji, Rumuniji i Francuskoj, gdje su dostupne i lako razumljive forme dozvola za izlazak iz kuće. Izuzetan rad koji su nacionalne NVO u ovom sektoru uradile takođe mora biti pozdravljen i raširen kroz sve moguće kanale komunikacije.”
Prevela s engleskog: Anđela Radovanović