Sofija Korać, članica američke misije pri Ujedinjenim nacijama u Njujorku, primjer je uspjeha i požrtvovanja, uprkos preprekama o kojim većina ljudi ne mora ni da razmišlja. Ostvarila je diplomatsku karijeru, uspješna je sportistkinja i nevladina aktivistkinja.

Prema izboru časopisa Karijere i osobe s invaliditetom (CAREERS & the disABLED) proglašena je za najboljeg zaposlenog u 2023, između ostalog, i zbog toga što barijere uklanja čak i u sjedištu Ujedinjenih nacija (UN), kako za sebe i svoje kolege, tako i za mnogobrojne posjetioce svjetske organizacije.

„Borac – borkinja, ne prihvatam NE kao odgovor. Ne postoji nijedna prepreka u životu. Uvek sam pozitivna, šta god bilo u životu „pozitivnost je najbitnija“. Zbog toga sam prebrodila svaku prepreku. Ljubitelj sam ljudi, oni su mi najbitniji u životu (porodica, prijatelji). Šta god da radim je zbog ljudi", tako sebe opisuje savjetnica za spoljnu politiku i ljudska prava američke misije pri UN-u i rođena Beograđanka, na početku razgovora u sjedištu svjetske organizacije na Istočnoj rijeci (Ist River) u Njujorku.

Sofija je rođena sa sakralnom agenezom, što je stanje koje se ogleda u nedovoljnoj razvijenosti donjeg dijela kičme i uzrokuje otežano kretanje. Ova sagovornica Glasa Amerike ruši barijere i predrasude na svakom koraku, čime daje primjer svima.

„Za sada ne postoji granica. Vidjećemo. Kao što kažem, što više neko kaže NE ja kažem DA. I nađem način", ističe i više nego uvjerljivo sagovornica Glasa Amerike.

U Sjedinjene Države (USA) je sa roditeljima došla kada je imala osam godina. Posle redovnog školovanja (akademsko obrazovanje) sticala je na univerzitetima Džons Hopkins i Tafts, i to u oblastima međunarodnog i ljudskih prava.

„Najveće barijere su u glavama ljudi. Nisu fizičke, već psihičke barijere. Ljudi su uvek smatrali da treba da se bavim određenom karijerom. Zašto se bavim sportovima, takođe sam se dosta bavila pozorištem, sa strane, u gimnaziji i na fakultetu. Svako je imao neku ideju čime je trebalo da se bavim. Imam dosta prijatelja u Srbiji i po Balkanu koji su isto osobe s invaliditetom, svima su govorili da idu na informatiku, to je jedini fakultet koji je dostupan. Tako je bilo i ovde. Ja sam tako naučena i zahvaljujući porodici, kad neko kaže NE, ja onda počnem još više da se trudim. Studirala sam i radila sve što sam htela i prevazišla barijere“, kaže Sofija Korać.

Snazi i određenosti, razvijenim uz porodicu, kao važan faktor svog uspjeha pridodaje i spremnost američkog društva da, za ravnopravne članove, prihvati i podrži osobe s invaliditetom.

„Moji roditelji su našli udruženje osoba s invaliditetom koji je sličan mom. Bio je neki piknik i bukvalno posle dva sata smo upoznali toliko porodica i ljudi. Oni su nas uputili na sportove i rekli da je to najbolji način da upoznamo druge ljude i porodice. Ne znam nijednu drugu zemlju gde imaš mogućnost sa 8, 9 ili 10 godina da se baviš sportovima na isti način kao i osobe koje nemaju invaliditet. Iako ima i postoje prepreke, ovo je velika zemlja i ima različitih ljudi, ali generalno mogla sam sve da postignem na isti način kao i drugi. Od karijere do privatnih stvari“, ističe ona.

Dio svega toga nastojala je da vrati zajednici kroz rad s mladima u raznim sportskim disciplinama. Takođe, svakodnevno radi na poboljšanju životnih i radnih uslova, kako za svoje kolege iz UN-a, tako i za hiljade posjetilaca koji svjetsku organizaciju obiđu tokom godine.

Sve to uticalo je da u 2023. bude proglašena za najboljeg zaposlenog prema izboru američkog časopisa Karijere i osobe s invaliditetom (CAREERS & the disABLED).

„Generalna skupština, ona čuvena sala što svi znaju svake godine kad dođu svetski lideri je sada zatvorena. Zato što će biti postavljen prvi lift ikada gde mogu osobe s invaliditetom, koja koriste kolica, da se kreću i da govore. Kao svi drugi svetski lideri, što do sada nije bilo moguće. Gledamo da isto učinimo i za slepe osobe, da primenimo ceo elektronski sistem. Kada radimo ovde do 4-5 ujutru bio je samo jedan način da se izađe koji nije bio dostupan za osobe s invaliditetom, tako da sam ja gurala da sad može bilo ko da izađe. Bez obzira na to da li je reč o osobi u kolicima, sa psom pratiocem, koristi štap za slepe, slomljenu nogu ili kofer“, ukazuje Sofija Korać.

Napominje da ju je priznanje oduševilo, ali i zateklo.

„Pošto sam rođena s invaliditetom, uvek mi je cilj bio da ostavim ovaj svet da bude ravnopravan za sve. Još sam relativno mlada da mi bude ukazana takva čast, pošto sam nagrađena u konkurenciji svih zaposlenih u vladi, privatnom i nevladinom sektoru. Ne mogu da verujem, mislila sam da bih takvu priliku i čast imala za nekih 15, 20 godina. U ovim godinama i povodom svega, naročito onoga što smo stekli ovde u UN-u, ne mogu da opišem“, zaključuje za Glas Amerike savjetnica za spoljnu politiku i ljudska prava američke misije pri UN-u.

Sofija Korać primjer je snage, čvrstine i stremljenja koju niti jedna prepreka, objektivna ili subjektivna, nije spriječila da pojuri i sustigne svoje snove.

Iz dana u dan, sa podjednakim žarom, nastoji da napravi razliku u onome u čemu je najbolja, da pomaže ljudima i ruši predrasude i stereotipe.

Izvor: Portal VOA

Pripremio: Ivan Čović