Na Svjetski dan teatra, 27. marta, u Sarajevskom ratnom teatru otvorena je izložba fotografija Damira Salkića Moj put. Izložba se sastoji od niza fotografija nastalih kao omaž Damirovom prijatelju, prerano preminulom, Jasminu Džemidžiću i svim osobama s invaliditetom. One ujedno predstavljaju i refleksiju autora na vlastitu borbu sa svakodnevnim preprekama u sistemu za osobe s invaliditetom.
Damiru Salkiću, fotografu i autoru izložbe Moj put je prije devet godina dijagnostifikovana multiplaskleroza. Nakon toga se njegov život značajno promijenio te je bio primoran suočiti se s problemima s kojim se svakodnevno suočavaju osobe s invaliditetom koje žive u Bosni i Hercegovini. S tim istim problemima se suočavao i njegov prijatelj i sit-daun komičar Jasmin Džemidžić koji se uprkos preprekama svaki dan pokušavao kretati sasvim samostalno.
„Ustanovilo se da je to stvarno bio čovjek koji je nevjerovatan pokretač mnogih promjena, čak među osobama s invaliditetom, i sad po prvi put kada sam ja izložio te fotografije, nakon deset godina od fotografiranja, javljaju mi se ljudi koji su u sličnom problemu kao ja, koji su i u manjem problemu, koji su manje bolesni od mene, da kažu „hej, Jasmin nam je valjao“. Pa onda se javljaju paraplegičari i kvadriplegičari, javljaju se ljudi s autoimunim oboljenjima, poput mene, kojima je jednostavno on bio prostor i mjesto u kojem su mogli da kažu nešto o sebi. Jasmin je imao takvu dušu da je jednostavno bio zanimljiv za razgovor i bio je jako dobar drug”, kaže Salkić.
Govoreći o Jasminovoj borbi koja je bila cjeloživotna, Damir je istaknuo da je Jasmin bio nedovoljno medicinski pregledan te da je malo ko znao za njegove životne probleme.
„Ali sam ih ja u potpunosti osvijestio i vidio na vlastitom primjeru. Sada mi postaje mnogo jasnije kako osobe s invaliditetom, pogotovo s težim oblicima invaliditeta, uopšte nisu vidljiva iz razloga što nemaju dovoljno prostora ni sredstava da budu vidljivi, da izađu iz kuće i da bilo ko govori o njima. Glas tih ljudi, tj. nas se tek nedavno počeo formirati kroz Uniju osoba i organizacija osoba s Invaliditetom Federacija Bosne i Hercegovine (FBiH), koja sad direktno ulazi u diskusiju s vladama, kantonalnim i Federalnom, zato što kad predstavljate 50-ak hiljada ljudi imenom i prezimenom, bitni ste. Ranije to nije bio slučaj jer su postojala neka rješenja koja nama nisu pogodovala, ali su pogodovala nekim drugim ljudima. Ne bih sad da špekuliram o čemu je riječ, ali tu smo gdje smo, na nama je da se borimo.”
Sistem se mora pobrinuti za sve pojedince s invaliditetom
Autor izložbe Damir Salkić osvrnuo se i na vlastitu borbu koju je vodio kroz protekli period istaknuvši da se osobe s invaliditetom zapravo bore s cijelim sistemom te im je prijeko potrebna sistemska podrška.
„Pravo pojedinca je zagarantirano tek u onom trenutku kad svi imamo jednaka prava, to je moja lična maksima. Smatram da je jako bezobrazno da neko ko tek obolijeva treba da se nosi s cijelim sistemom kao što sam morao ja. Sada kada vidim nekoga ko je potencijalno bolestan od mog oboljenja, ja već unaprijed znam šta će mu se desiti. Prvo će mu reći da će sve biti uredu, pa će mu govoriti da je super, pa će mu govoriti da hoda, da ne treba da ide na procjenu invaliditeta i da to nije za njega, pa će mu isto tako reći da može da vozi i dalje te da ne treba da razmišlja o budućnosti i uporno će se ponavljati rečenicama „bit će to sve ok ako Bog da“, a to nije nešto što je, nažalost, istina. To je kao lijepa, kulturna utjeha koju vam govore ljudi oko vas koji su pravi zdravi. Žao mi je što ovako teško zvučim na ovo jutro, ali sistem mora da se pobrine za sve s invaliditetom”, kaže Salkić.
Ilustracija jednog dana u pokretu
Prisjećajući se perioda kada su nastale fotografije, koje su nedavno izložene u SARTR-u, i svakodnevnih borbi koje je Jasmin vodio „na putu od kuće do škole”, Salkić je rekao.
„Jasmin Džemidžić je stjecajem okolnosti cijeli život „socijalni slučaj i nikada nije dopustio da bude oteta njegova ljudskost. Kad je dobio tu kuću koja je zapravo montažna, čini mi se preko svog Udruženja kvadriplegičara, bilo je jako lijepo vidjeti prijatelja po prvi put u njegovoj kući da ima krevet, da ima dom, da se ne seli od jedne do druge adrese i bilo je divno vidjeti tu kućnu atmosferu gdje on pravi kafu sam sebi. Meni je bila želja da ga napokon otpratim do njegovog fakulteta, pošto je ta kuća na Aneksu, to je brdo i morate shvatiti da za nekoga ko je korisnik kolica, ko nije okretan, je noćna mora. On je to sve uspijevao. Iz te foto seanse od nekih 400 fotografija, izabrao sam 14 koje su završile na izložbi. I fascinantno je koliko nije prepoznato ni to da je on u specijaliziranom prostoru osobe s invaliditetom, pa mu prvi komšija zagradi jedini izlaz iz dvorišta i parkira auto. A on je imao taj nivo blagosti u sebi da kaže „ma ok, nazvat ću ja čovjeka“, pa ga on nazove, pa on pomjetri auto. Meni je već bilo krivo, jer 20 minuta smo izgubili, nismo se makli ni metar. Pa sići niz Aneks i doći preko Otoke, pa su tu auta koja su najnormalnije parkirana na trotoaru, a Jasmin se mora spustiti na cestu. Naravno, kao vozač isto tako mogu reći da mene na ovoj visini niko živ ne vidi. Jedno auto, jedan kombi i mene nema.”
Naglasio je kako njegovi sugrađani imaju jako nizak nivo senzibiliteta prema osobama s invaliditetom te je ukazao na poteze kojima građani svakodnevno otežavaju život tih osoba.
„Volio bih kad bi ljudi vodili malo više računa gdje parkiraju svoje automobile, krenimo od toga. Pogotovo kada parkiraju na mjesto za, a nisu osobe s invaliditetom. Ima ona jedna žuta traka između dva mjesta za osobe s invaliditetom koja postoji s razlogom i koja nije parking mjesto. Poenta priče je da se otvore vrata i da mene moj asistent ili neko ko me prati, pošto sam ja samostalno, da me izvadi s putničkog sjedišta, jer ja više ne mogu voziti. Eto, samo o tome da vodimo računa i stvarno kad vidimo da neko parkira na mjesto za osobe s invaliditetom da kažemo „hej, pomakni se, to nije za tebe.“ Jer u onom momentu kad vi meni otmete parking mjesto, vi ste meni oteli i pola dnevnice osobi koju moram platiti da ja taj dan izađem iz kuće, oteli ste mi moj mir i smirenost za taj dan i pitanje je samo do kojeg trenutka mi možemo tolerirati neki nivo nepravde”, zaključuje Salkić.
Izvor: Portal N1
Pripremio: Ivan Čović