Problem nasilja nad djecom s invaliditetom je nedovoljno istražen, zvanični statistički podaci ne postoje, o ovom problemu se i ne govori, tako da je nepoznanica u kojoj mjeri i kroz koje oblike su djeca s invaliditetom izložena nasilju u našoj društvenoj zajednici. Pisati o ovoj temi nije ni malo lako, posebno ako se ima u vidu činjenica o izuzetno ranjivoj populaciji, koja je pored nasilja u porodici može i najčešće jeste izložena institucionalnom i društvenom nasilju. 

Možda bi na početku bilo od značaja upoznati se sa činjenicama do kojih se došlo različitim međunarodnim istraživanjima ovog fenomena, a koje bi svakako mogle biti polazne tačke za kreiranje nacionalnog istraživanja ove pojave.

Podaci sprovedenih međunarodnih istraživanja govore da je:

*Nasilje nad djecom s invaliditetom kontraverzna tema, naročito u društvima tradicionalnističko patrijarhalnim strukturama;

*Stigmatizacija, marginalizacja, izolacija, zavisnost od sistema (institucija), staratelja i roditelja povećava rizik da djeca s invaliditetom budu izložena nasilju;

*Nasilje nad djecom s invaliditetom može se javiti kroz različite oblike, u različitim okruženjima (u institucijama, porodici) i na različitim nivoima, 

*Situacija se dodatno pogoršava ukoliko prethodnim činjenicama dodamo elemenat roda/pola, etničke pripadnosti, socijalnog statusa, mjesto življenja (selo/grad);

*Procjenjuje se da će djeca s invaliditetom tri do četiri puta vjerovatnije češće doživjeti fizičko ili seksualno nasilje ili zanemarivanje nego djeca bez invaliditeta (UNICEF);

*Djeca s invaliditetom se kod prijavljivanja nasilja često sreću sa preprekama različite vrste od institiucionalnih do ličnih;

*Sistemi za zaštitu djece često nijesu prilagođeni potrebama djece s invaliditetom i slučajevima nasilja nad djecom s invaliditetom čime se dodatno otvara prostor za marginalizaciju i izolaciju odnosno za pojavu svojevrsnog institucionalnog nasilja nad ovom osjetljivom grupom;

*Neformalni sektor često ne posjeduje ni u strukturalnom, ni u ljudskom smislu, dovoljne kapacitete da adekvatno odgovori na potrebe djece s invaliditetom, koje su pretrpjele nasilje; 

*Sistem je u obavezi da sagleda višestruke rizike sa kojima se suočavaju djeca s invaliditetom, kada je u pitanju nasilje i djeluje primjenjujući holistički pristup i međusektorsku saradnju na svim nivoima djelovanja, od kreiranja strategija i smjernica javnih politika do njihove neposredne implementacije;

*Djeca s invaliditetom se u porodičnom okruženju suočavaju sa nasiljem zbog nedovoljne i neadekvatne podrške društvenog sistema ukupnoj porodičnoj zajednici djeteta s invaliditetom;

*Nedostatak finansijske, emocionalno psihološke i uopšte društvene podrške porodici djeteta s invaliditetom rezultira stvaranjem osjećanja nemoći, usamljenosti, neshvaćenosti, izolacije  porodice u cjelini;

*Činjenica je i da djeca s invaliditetom u nekim slučajevima ne posjeduju kapacitete da procjene određeni oblik ponašanja drugih osoba nasilnim odnosno djeca s invaliditetom često nijesu svjesna da je neki oblik ponašanja neprihvatljiv;

*U društvima u kojima postoje stereotipi, predrasude i stigma prema djeci s invaliditetom roditelji mogu da u odnosu na dijete i zadovoljenje njegovih potreba odgovore nasiljem, koje je proizvod srama ili nedostatka adekvatne podrške.

Mr Mirjana Popović