Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) na Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama poziva nadležne institucije da pristupe izmjenama zakonodavstva, kako bi se na adekvatan način garantovala žaštita žena, djevojaka i djevojčica s invaliditetom koje su žrtve nasilja, ali i da pristupi primjeni drugih sistemskih politika, kako se ove kategorije žrtvi nasilja ne bi suočavale s fizičkim, administrativnim i proceduralnim preprekama prilikom prijave nasilja. Iako se često u javnom diskursu čuju ocjene da je zakonodavstvo u oblasti zaštite žena od nasilja dobro, ali je praksa neadekvatna, odnosno sistem nedjelotvoran, to nije slučaj kada su u pitanju žene s invaliditetom koje su žrtve nasilja jer je praksa dodatno pogoršana upravo neadekvatnim zakonskim rješenjima i odsustvom specijalizovanih obuka za nadležne institucije i pružaoce usluga. Pritom, ovdje mislimo i na Zakon o zaštiti od nasilja u porodici, na Krivični zakonik, Porodični zakon, i u krajnjem na Zakon o socijalnoj i dječjoj zaštiti, dok politike u oblasti invaliditeta uopšte i ne tretiraju nasilje nad osobama s invaliditetom kao fenomen i neusklađene su s Konvencijom UN o pravima osoba s invaliditetom, koju je još 2009. ratifikovala Crna Gora. Jedini dokument koji direktno prepoznaje žene s invaliditetom je Strategija za zaštitu od diskriminacije lica sa invaliditetom i promociju njihove jednakosti, ali ni on ne prepoznaje, niti tretira pitanje nasilja nad njima.
Naime, institucije moraju uspostaviti adekvatniji sistem za prepoznavanje, procesuiranje i zaštitu žrtava s invaliditetom, kao i evidencije i statistiku o nasilju nad njima u okviru jedinstvene statistike o nasilju nad djevojčicama i ženama. Institucije ne shvataju ozbiljno, ne prihvataju i često i negiraju nasilje koje se dešava nad ženama s invaliditetom, pa ga dovoljno i ne istražuju, niti pružaju adekvatnu pomoć ženama s iskustvom nasilja ili njihovoj djeci koja su svjedočila nasilju, ili često i sama bila žrtve, zbog čega oni nerijetko dugotrajno trpe nasilje i bivaju i viktimizovani.
Istraživanja sugerišu da su žene s invaliditetom vjerovatnije izložene nasilju u porodici, emocionalnom zlostavljanju i seksualnom nasilju od žena bez invaliditeta. Takođe, neke studije pokazuju da žene s invaliditetom mogu vjerovatnije doživjeti nasilje ili zlostavljanje od strane sadašnjeg ili bivšeg partnera u poređenju sa ženama bez invaliditeta. Žene s invaliditetom, takođe, se mogu osjećati izolovanije i osjećati se kao da nijesu u mogućnosti da prijave zlostavljanje ili mogu živjeti u uvjerenju, ili zaista biti zavisne od nasilnika zbog njege koju od njih dobijaju.
Međutim, i žene s invaliditetom, ali i sve druge kategorije OSI, posebno one s fizički uočljivim oštećenjima, ili psihosocijalnim i intelektualnim invaliditetom mogu, i od šire sredine i društva, trpjeti neke oblike nasilja, posebno psihičkog i emotivnog, odnosno vrijeđanja, omalovažavanja, degradiranja i osporavanja različitih uloga, kako zbog rasprostranjenosti negativnog jezika i terminologije, a koji asocira ili se direktno odnosi na invalidnost, kao lično svojstvo, često ga poistovjećujući s umanjenom sposobnošću ilii nesposobnošću, tako i drugih vidova degradirajućeg postupanja, omalovažavanja i kazne. Dakle, može se zaključiti da djevojčice i žene s invaliditetom nijesu “pošteđene” nijednog oblika nasilja, već neki od “standardnih” oblika kada su ove kategorije u pitanju poprimaju specifične manifestacije i načine ispoljavanja (omalovažavanje i vrijeđanje zasnovano na negativnom jeziku invalidnosti, zanemarivanje ili zadržavanje pružanja pomoći/podrške, manipulacija medikamentima, ekonomska eksploatacija i uskraćivanje prihoda i imovine, ograničavanje kretanja između ostalog i kroz uništavanje ili ograničavanje pristupa opremi i pomagalima, ali i sredstvima komunikacije, i ličnim dokumentima i dr), te samim tim zahtijevaju specifična znanja u cilju prepoznavanja i pružanja podrške žrtvi i svjedocima nasilja od strane nadležnih službi i institucija.
Dodatno, one često i u primarnoj porodici budu maltretirane, zapostavljene i zanemarene. Pored navedenih, posebno specifična vrsta nasilja prema ženama s invaliditetom je prisilna medikalizacija, sterilizacija i prisilni abortusi, dok neke žene i steknu invalidnost kao posljedicu nasilja. Međutim, sistem ukoliko i sam ne podržava ovakve radnje prećutno ih odobrava usljed jako negativnog odnosa prema ženama s invaliditetom, i brojnih predrasuda zasnovanih na njihovom polu, rodu i invaliditetu, odnosno kombinaciji ovih ličnih karakteristika.
Dakle, dodatno otežavajuća okolnost prepoznavanja i svjesnosti o nasilju, pa i prijave nasilja, leži u činjenici pogrešnog odnosa prema invaliditetu, kako od strane same žrtve nasilja, tako i od strane počinioca ili počinilaca nasilja, ali i što je dodatno opasno pružalaca usluga u oblasti zaštite od nasilja, nadležnih institucija, i cijele javnosti. Takođe, žene s invaliditetom su posebno ugrožene i zbog činjenice da su često zavisne od pomoći i podrške nasilnika, i da se plaše ostati na ulici ukoliko ga napušte, dok država ostaje pasivna i bez adekvatnih sistema podrške: skloništa, kriznih centara, specijalizovanih usluga i dr. One ga ne prijavljuju i zbog straha od gubitka povjerenja, osude okoline i česte viktimizacije i marginalizacije, ali i usljed ekonomske zavisnosti od nasilnika i nedostatka usluga podrške za život u zajednici u oblasti socijalne zaštite.
Procedura prijave nasilja od strane osoba s invaliditetom, pa svakako i djevojčica i žena s invaliditetom često je otežana zbog nepristupačnosti fizičkog okruženja i institucija: centara za socijalni rad, policije, tužilaštva i sudova, zatim nepristupačnih procedura i mehanizama prijave, a onda i neprimjenjivanja proceduralnih adaptacija u postupku od strane nadležnih službi. S jedne strane u postupcima se invalidnost često ne razmatra kao otežavajuća okolnost, i ne kvalifikuje počinjeno djelo na adekvatan način, dok se s druge strane prema žrtvi s invaliditetom predstavnici nekih institucija ponašaju na način što omalovažavaju žrtvu, njen iskaz i vjerodostojnost iskaza, često vrijeđaju žrtvu načinom obraćanja i diskriminišu je i na druge načine čak i do nivoa zastrašivanja žrtve.
U tom smislu, želimo ohrabriti žrtve i osobe koje svjedoče nasilju, posebno djevojčice i žene s invaliditetom da nam se obrate za psihološku i pravnu pomoć koju UMHCG pruža, dok ćemo u narednih 16 dana sprovoditi i kampanju na društvenim mrežama i u direktnoj komunikaciji s korisnicama usluga. UMHCG je u okviru projekta Ćutanje nije opcija! Izradilo i distribuiralo i Džepni vodič za žene s invaliditetom s iskustvom nasilja, koji je dostupan in a linku. Aktivnost je podržana kroz projekat koji je finansijski podržalo Ministarstvo rada i socijalnog staranja kroz konkurs za NVO.
S druge strane, pozivamo državu da umjesto pasivne uloge, preuzme aktivnu ulogu, a sve nadležne intitucije i pojedince na jačanje svijesti i kapaciteta, ali i promjenu pristupa i jačanje mehanizama zaštite, i podrške žrtvama nasilja.
Dakle, zaštita od nasilja nad ženama i zaštita od nasilja u porodici je višestruk i jako složen proces kojem mora adekvatno odgovoriti cijelo društvo i sistem: adekvatnim politikama i sankcijama, snažnim zagovaračkim aktivnostima i podizanjem i promjenom svijesti, osudom nasilja i osnaživanjem žrtava da isto prepoznaju, da ga ne prihvataju kao logičan i jedini slijed stvari, da ga ne trpe zbog straha od posljedica, i potencijalno oštećenih strana (djece), i da isto prijave, kao i rehabilitacijom i reintegracijom žrtava nasilja, i svjedoka nasilja, odnosno onih s iskustvom nasilja, ali i počinilaca nasilja.
Marina Vujačić