četvrtak, 20 maj 2021 12:58

Pojam, osnovi, oblici, oblasti i područja diskriminacije, i mehanizmi zaštite od diskriminacije djece i mladih s invaliditetom i članova njihovih porodica

Autor:

Pojam diskriminacije

 Prije nego pređemo direktno na pojašnjavanje pojma, osnova, oblika i područja diskriminacije želim napomenuti da je diskriminacija fenomen koji je relativno novijeg datuma kada je u pitanju pravno definisanje i uređivanje. Iako u svakodnevnom govoru mnogo slušamo o diskriminaciji želim napomenuti da nije sve što je u praksi negativno i loše diskriminacija, samo po sebi. Neke od tih loših pojava jednostavno ne predstavljaju ugrožavanje ili kršenje prava nekih pojedinaca ili grupa zbog njihovih ličnih svojstava. Često može biti riječ o nekim drugim povredama zakona, ili jednostavno o nepravdi u širem smislu. Zato ćemo danas pokušati da objasnimo fenomen diskriminacije, kako da je prepoznajemo i kako da se borimo protiv nje.  

Naime, riječ „diskriminacija“ je latinskog porijekla i potiče od riječi discriminare, što znači: razlikovati, odvajati, obespravljivati. Dakle, diskriminacija predstavlja svako pravljenje razlike, isključivanje, uskraćivanje prava pojedincu ili grupi osoba u istoj, sličnoj ili uporedivoj situaciji zbog nekog ličnog svojstva te osobe ili upravo zbog pripadnosti nekoj grupi.

Pod pojmom diskriminacija može se označavati više različih termina: pravljenje razlike, nejednak tretman u odnosu na lična svojstva pojedinca, povredu načela jednakosti, nejednako postupanje, isključivanje, ograničavanje, stavljanje u povoljniji, odnosno nepovoljniji položaj, privilegovanje, povlašćivanje, i sl. Diskriminacijom se smatra i podsticanje, pomaganje, davanje instrukcija, kao i namjera da se određeno lice ili grupa lica diskriminišu po nekom od pravno zaštićenih osnova. Važno je razumjeti da svaka nemogućnost ili neostvarivanje prava nije istovremeno i diskriminacija. Jednako kao što svaka nepravda nije istovremeno i diskriminacija. Posebno je važno razumjeti da ako nije prekršeno neko konkretno načelo ili pravo nije riječ o diskriminaciji nego nekoj drugoj društvenoj ili pravnoj pojavi. 

Zakon određuje diskriminaciju kao pravljenje razlike, nejednako postupanje ili propuštanje postupanja (isključivanje, ograničavanje i davanje prvenstva) prema jednom licu ili grupi lica, u odnosu na druge pojedince ili grupe koje nemaju isto lično svojstv ili lična svojstva koja imaju pojedinci i grupe koje su dovedene u taj nepovoljniji položaj. Dakle, diskriminacija nije samo činjenje i postupanje, nego i nečinjenje odnosno propuštanje da se nešto učini kako se ne bi desilo kršenje nekog prava ili načela, kao što su ravnopravnost, poštovanje različitosti, poštovanje urođenog dostojanstva i integriteta i td. 

Primjer 1: Ograničavanje usluge ili prava postoji ako se osobi s invaliditetom zdravstvena usluga u domu zdravlja ne pruži prioritetno, odnosno onda kada ona dođe na red, već tek na kraju, kada više nema nikog drugog u redu jer je na taj način zdravstveni radnik ili saradnik propustio da postupi u skladu sa zakonom i procedurama. Ovakva situacija inače se često dešava osobama s oštećenim sluhom, usljed nepostojanja servisa tumača za znakovni jezik i drugih alternativnih i pristupačnih vidova komunikacije. 

Prema Zakonu o zabrani diskriminacije (član 2) diskriminacija predstavlja „svako pravno ili faktičko pravljenje razlike ili nejednako postupanje, odnosno propuštanje postupanja prema jednom licu, odnosno grupi lica u odnosu na druga lica, kao i isključivanje, ograničavanje ili davanje prvenstva nekom licu u odnosu na druga lica, koje se zasniva na rasi, boji kože, nacionalnoj pripadnosti, društvenom ili etničkom porijeklu, vezi sa nekim manjinskim narodom ili manjinskom nacionalnom zajednicom, jeziku, vjeri ili uvjerenju, političkom ili drugom mišljenju, polu, promjeni pola, rodnom identitetu, seksualnoj orijentaciji i/ili interseksualnim karakteristikama, zdravstvenom stanju, invaliditetu, starosnoj dobi, imovnom stanju, bračnom ili porodičnom stanju, pripadnosti grupi ili pretpostavci o pripadnosti grupi, političkoj partiji ili drugoj organizaciji, kao i drugim ličnim svojstvima“.

Odredbama Ustava Crne Gore garantuje se zaštita od dikriminacije, pa je prema tome, zabranjena svaka neposredna ili posredna diskriminacija, po bilo kom osnovu. Osim Ustavom, zabrana i zaštita od diskriminacije kao i promocija jednakosti ostvaruje se i na temelju odredbi Zakona o zabrani diskriminacije, Zakona o rodnoj ravnopravnosti ali i na odredbama drugih zakona kojima se uređuje zabrana i zaštita od diskriminacije po pojedinim osnovama ili u vezi s ostvarivanjem pojedinih prava. Shodno tome, za oblast diskriminacije osoba s invaliditetom važan  je i Zakon o zabrani diskriminacije lica s invaliditetom koji predstavlja lex specijalis, kojim se preciznije uređuje oblast zabrane od diskriminacije osoba s invaliditetom.

U kontekstu diskriminacije važno je razlikovati osnove, vrste, oblike, oblasti i područja diskriminacije. 

Osnovi diskriminacije su brojni i uključuju diskriminaciju po osnovu godina (ejdžizam), rase (rasizam), pola (seksizam), invaliditeta (abilizam), te po osnovu rodnog identiteta, seksualne orijentacije i/ili interseksualnih karakteristika, vjere ili uvjerenja, zdravstvenog stanja, jezika, nacionalne pripadnosti i sl. Osnov diskriminacije je upravo neko od ličnih svojstava osobe nad kojom se vrši diskriminacija, odnosno nejednak tretman. Pravljenje razlike ili nejednako postupanje, odnosno propuštanje postupanja prema osobi može biti zasnovano na jednom ili pak više njenih ličnih svojstava. Ako je riječ o više ličnih svojstava istovremeno, npr. invaliditetu i zdravstvenom stanju, ili invaliditetu i polu onda je i riječ o višestrukoj diskriminaciji, odnosno diskriminaciji po više osnova istovremeno, što se smatra težim oblikom diskriminacije u skladu sa Zakonom. Uzroci diskriminacije mogu biti različiti, a obično nastaje zbog jakog prisustva predrasuda i stereotipa, ubjeđenja o nekoj osobi ili grupi i njenim svojstvima, na pr. ubjeđenja o manjim (umanjenim) sposobnostima i vrijednosti ličnosti neke osobe samo zato što je riječ o osobi s invaliditetom.

Što se vrste diskriminacije tiče, razlikujemo posrednu (indirektnu) i neposrednu (direktnu), dok se pod težim oblicima podrazumijeva višestruka, intersekcijska (kao poseban oblik višestruke), ponovljena, produžena diskriminacija i sl:

Tako je, kao što smo rekli, višestruka diskriminacija ona koja je učinjena prema istom licu ili grupi lica po više osnova – ličnih svojstava istovremeno;

2) ponovljena diskriminacija je diskriminacija koja je učinjena više puta prema istom licu ili grupi lica u određenom vremenskom razdoblju;

3) produžena diskriminacija je diskriminacija učinjena u dužem vremenskom periodu prema istom licu ili grupi lica;

Pored navedenog, težim oblicima se smatraju i oni oblici koji su izvršeni propagiranjem putem javnih glasila, kao i ispisivanjem i isticanjem sadržaja i simbola diskriminatorske sadržine na javnim mjestima, kao i diskriminacija koja ima naročito teške posljedice po diskriminisano lice, grupu lica ili po njihovu bezbjednost i imovinu.

Zakon o zabrani diskriminacije prepoznaje posebne oblike diskriminacije, i to: uznemiravanje i seksualno uznemiravanje (čl. 7); segregaciju (čl. 9); govor mržnje (čl. 9a); diskriminaciju u korišćenju objekata i površina u javnoj upotrebi (čl. 10); diskriminaciju u pristupu dobrima, uslugama u javnom i privatnom sektoru i robi (čl. 11); diskriminaciju po osnovu zdravstvenog stanja (čl. 12); diskriminaciju po osnovu starosne dobi (čl. 13); diskriminaciju po osnovu pripadnosti političkoj, sindikalnoj ili drugoj organizaciji (čl. 14); diskriminaciju u oblasti vaspitanja, obrazovanja i stručnog osposobljavanja (čl. 15); diskriminaciju u oblasti rada (čl. 16); rasnu diskriminaciju (čl. 17); diskriminaciju po osnovu vjere i uvjerenja (čl. 17a); diskriminaciju lica sa invaliditetom (čl. 18) i diskriminaciju po osnovu rodnog identiteta, seksualne orijentacije i/ili interseksualnih karakteristika (čl. 19).

Specifičan oblik diskriminacije prema osobama s invaliditetom je govor mržnje i omalovažavanje, kao i segregacija i grupisanje. Oba ova oblika definisana su Zakonom o zabrani diskriminacije LSI. Primjere koje možemo navesti za govor mržnje i omalovažavanje je korišćenje neprikladne, degradirajuće i omalovažavajuće terminologije kojom se oslovljavaju OSI, dok segregaciju i grupisanje predstavljaju pojave u oblasti obrazovanja i socijalne zaštite kao što su posebna odjeljenja u redovnim školama, ili usmjeravanje grupe djece s invaliditetom u isto odjeljenje, smještaj OSI u ustanovama i sl.

Jasno je na se diskriminacija može vršiti u različitim oblastima društvenog života i djelovanja, kao što su: obrazovanje; rad i zapošljavanje; socijalna zaštita; zdravstvena zaštita; stanovanje; pristup dobrima, uslugama u javnom i privatnom sektoru i robi; penzijsko - invalidsko osiguranje; imovinsko - pravni odnosi; javni diskurs i mediji; postupci pred organima javne vlasti i druge oblasti u kojima se manifestuje.

Područje diskriminacije predstavlja uži pojam od oblasti, tako npr. područje diskriminacije u oblasti rada i zapošljavanja može se odnositi na radne odnose, ili sam proces zapošljavanja, na uslove rada - zaštita i zdravlje na radu ili npr. područje diskriminacije u oblasti zdravstvene zaštite može se odnositi na segment koji se odnosi na medicinsku rehabilitaciju ili medicinsko-tehnička pomagala i sl.

U nastavku dajemo osvrt na posrednu i neposrednu diskriminaciju kao vrste, i višestruku diskriminaciju kao oblik diskriminacije u okviru ovih vrsta diskriminacije.

 

Neposredna diskriminacija

Neposredna (direktna) diskriminacija predstavlja neposredno, otvoreno pravljenje razlike, isključivanje ili uskraćivanje prava zbog toga što nekoga karakteriše određeno lično svojstvo. Neposredna diskriminacija je tipičan i učestaliji oblik diskriminacije. Ona je neposredno ili direktno vidljiva jer oni koji diskriminatorski postupaju ne kriju svoj postupak, iako ga nekada nijesu svjesni i pokušajavaju najčešće diskriminaciju „opravdati“ svojom dobrom namjerom. U slučaju neposredne diskriminacije mora postojati razlika u postupanju sa pojedincima u istoj ili relevantno sličnoj situaciji koja se zasniva na prepoznatljivoj karakteristici lica ili grupe lica.

Primjeri ove vrste diskriminatorskog ponašanja:

Primjer 1: Poslodavac odbije da zaposli kandidatkinju s cerebralnom paralizom, birajući kandidatkinju bez invaliditeta, a pravdajući to njenim prethodnim iskustvom u istoj oblasti, iako kandidatkinja s invaliditetom posjeduje ukupno mnogo veće iskustvo i ima bolje rezultate sprovedenog testiranja. Pritom, poslodavac prethodno nije ispoštovao zakonsku obavezu koja se odnosi na kvotni sistem zapošljavanja osoba s invaliditetom i među zaposlenima nema (dovoljan broj) osoba s invaliditetom.

Primjer 2: Kada se u sudskim postupcima, na primjer u postupku razvoda braka, odbijaju svjedočenja žena s intelektualnim ili psihosocijalnim invaliditetom zbog poslovne sposobnosti, odnosno pretpostavke u „sposobnost rasuđivanja”, čime se ženama kao žrtvama nasilja uskraćuju pravda i djelotvorni pravni ljekovi.

 

Posredna diskriminacija 

Posredna (indirektna) diskriminacija podrazumijeva svaku situaciju u kojoj naizgled neutralna okolnost ima učinak dovođenja neke osobe u nepovoljniji i nejednak položaj u odnosu na neke druge osobe. Po pravilu je skrivena (jer onaj koji diskriminiše ne želi da njegovo diskriminatorsko postupanje bude vidljivo), pa se pojedinac ili grupa lica stavljaju u nepovoljniji položaj aktom ili radnjom (činjenjem ili nečinjenjem) koji su prividno neutralni, odnosno zasnovani na načelu jednakosti. O posrednoj diskriminaciji govorimo kada je opšta politika ili mjera na prvi pogled neutralna, ali u praksi dovodi do nesrazmjerno štetnog uticaja u odnosu na određenu grupu ili pojedinca. Ovo znači da indirektna diskriminacija postoji onda kada neka politika ili praksa koja se na isti način primjenjuje za sve ali na taj način grupu ljudi ili pojedinca zbog njihovog ličnog svojstva dovodi u nepovoljan položaj. Da bi se izbjeglo da osoba ili grupa koja je inače u nepovoljnijem položaju od drugih koji ne dijele to lično svojstvo bude indirektno diskriminisana potrebno izbjeći odredbe i prakse koje bi dovele do diskriminacije. Međutim, nekada ni to neće biti dovoljno da bi se postigla ravnopravnost osoba koje se nalaze istorijski i društveno u nepovoljnijem položaju, zbog čega je potrebno primijeniti princip afirmativne akcije. 

Indirektna diskriminacija može biti definisana i u nekom zakonu, ali i politici ili praksi, odnosno u procedurama prilikom sprovođenja nekog zakona. 

Primjeri ove vrste diskriminatorskog ponašanja mogu biti sljedeći:

Primjer 1: Direktorica preduzeća uvela je ocjenjivanje zaposlenih na kraju godine kao uslov za napredovanje na poslu, s tim što je donijela odluku da će se ocjenjivati samo zaposleni koji su u prethodnoj godini radili duže od šest mjeseci neprekidno. Na ovaj način mogu biti diskriminisane zaposlene žene s invaliditetom koje su bile na trudničkom ili porodiljskom odsustvu, ili koje su zbog drugih razloga bile privremeno spriječene za rad (bolovanje) tokom prethodne godine, ali i druge kategorije OSI koje su odustvovale s posla na primjer zbog rehabilitacije i sl.

Primjer 2: Ukoliko neki organ propiše proceduru ili zahtijeva praksu prijave nasilja pisanim i usmenim putem to može dovesti u nepovoljan položaj žrtve nasilja koje komuniciraju isključivo znakovnim jezikom, iako je odredba/praksa na prvi pogled neutralna, odnosno daje više načina prijave nasilja. 

Dakle, da bismo razlikovali posrednu od neposredne diskriminacije trebamo imati u vidu da se kod neposredne diskriminacije radi o različitom postupanju prema licima u istoj, sličnoj ili uporedivoj situaciji, a kod posredne diskriminacije radi se o istom postupanju prema osobama koje se nalaze u različitoj situaciji, odnosno položaju. 

 

Višestruka diskriminacija

Višestruka diskriminacija predstavlja diskriminaciju učinjenu prema istom licu ili grupi lica po više osnova, odnosno više ličnih svojstava istovremeno. Odnosi se na situaciju u kojoj osoba doživljava diskriminaciju po dva ili više osnova, što kao posljedicu ima diskriminaciju koja je složena ili pogoršana. Višestruka diskriminacija se zasniva na kumulativnim ličnim svojstvima lica ili grupe lica prema kojima se ispoljava. Ipak, lična svojstva ne moraju biti međusobno zavisna kao što je to slučaj s intersekcijskom diskriminacijom u kojoj se višestruki identiteti pojedinca međusobno prepliću tako da se ne mogu posmatrati odvojeno jedni od drugih.

Neke tipične primjere takvih oblika diskriminacije nalazimo u sljedećim primjerima: 1. odbijanje mogućnosti napredovanja ženi, pripadnici etničke manjine, koja je zaposlena u sistemu odbrane ili zaštite 2. žena koja je pripadnica islamske vjeroispovijesti kojoj se zabranjuje nošenje marame tokom radnog vremena 3. kada se djeci koja pripadaju drugoj rasi zabranjuje pohađanje određenih škola i sl.  Karakterističan primjer višestruke diskriminacije prema ženama s invaliditetom bi bio u situaciji kada je ona manje plaćena za isti rad ili rad iste vrijednosti u odnosu na koleginicu bez invaliditeta.

Primjer 4: Činjenica je da su mnoge djevojke s invaliditetom vaspitane da vjeruju da ne mogu da očekuju da imaju odnos s partnerom, a još manje da imaju djecu i zasnuju porodicu zbog čega su često sputavane i zanemarivane. Suprotno tome, prečesto se djevojke i žene s invaliditetom koriste za kućni rad u porodici bez najmanjeg priznavanja njihovog statusa i vrijednosti, odnosno pružanja mogućnosti za učešće u drugim oblastima.

Intersekcijska diskriminacija je poseban oblik višestruke diskriminacije, koja se događa zbog nekoliko različitih osobina, karakteristika ili identiteta, koji su međusobno povezani, preklapaju se i neodvojivi su jedan od drugog. Višestruka i intersekcijska diskriminacija često se upotrebljavaju kao sinonimi, što nije sasvim ispravno s obzirom na to da je intersekcijska diskriminacija samo vrsta višestruke diskriminacije u kojoj se višestruki identiteti pojedinca  (osobine, karakteristike, identitet, etnička pripadnost) međusobno preplijeću i ukrštaju tako da se ne mogu posmatrati odvojeno. Osnovi ovog oblika diskriminacije uključuju starosnu dob, invaliditet, etničko, autohtono, nacionalno ili društveno porijeklo, rodni identitet, političko ili drugo mišljenje, rasu, status izbjeglice, migranta ili tražioca azila, religiju, pol i seksualnu orijentaciju.

Primjer 1: ove vrste diskriminatornog postupanja bi bio npr. da se ženi s invaliditetom uskrati pravo na posao po više osnova. Poslodavac zaposli muškog kandidata iako ženska kandidatkinja, koja se, takođe, prijavila za to radno mjesto, daleko bolje ispunjava uslove za posao. Kada kandidatkinja zatraži poslodavcu objašnjenje zašto je njena prijava odbijena, poslodavac joj kaže kako je ne može zaposliti jer smatra da će osoba muškog pola biti brža i efikasnija u obavljaju radnih zadataka na terenu, a on u tom slučaju neće biti primoran angažovati još jednu osobu, kao asistenta. Kao dodatno obrazloženje navodi da je njena prijava odbijena i zbog toga što smatra da će ona biti na bolovanju mnogo češće nego muškarac kojeg je zaposlio.

Primjer 2: Žene i djevojke s invaliditetom koje su zbog invaliditeta i pogrešnog postupanja članova porodice i institucija sistema „smještene u ustanove”, višestruko su diskriminisane – zbog svog pola, invaliditeta i činjenice da žive u instituciji. Dakle, u ovom slučaju, žene i djevojke s invaliditetom izložene su različitim oblicima nasilja, od fizičkog sputavanja, prekomjerne upotrebe ljekova i izolacije, do lišenja slobode i ograničenja kretanja. S druge strane, žene u institucijama su izložene i specifičnim oblicima rodno zasnovanog nasilja, kao što su prisilne sterilizacije, abortusi bez pristanka žene, uzimanje kontraceptivnih sredstava bez pristanka, seksualno uznemiravanje i seksualno nasilje, ili prisilna medikalizacija.  

Marginalizacija ili društveno isključivanjepredstavlja isključenost osobe ili grupe iz društva koja je nastala kao proizvod diskriminacije, odnosno umanjivanja vrijednosti osobe ili grupe. Pod marginalizovanim grupama podrazumijevamo grupe koje su na periferiji, (o)stavljene sa strane, i koje su uskraćene za pristup socijalnim, ekonomskim, političkim i kulturnim pravima koja su dostupna drugima.

Primjer 1: U odnosu na osobe s invaliditetom, marginalizacija se ogleda prvenstveno u tome što ih drugi zbog invaliditeta automatski smatraju onima koje po svojoj prirodi (nešto) ne mogu. Iz toga odmah slijedi zaključak da su OSI zbog svog invaliditeta sigurno zavisne od nekoga i neće im biti pružene iste mogućnosti/šanse i podrška kao drugima.

Primjer 2: Narušavanje zdravlja žena s invaliditetom dešava se često zbog onemogućavanja ostvarivanja prava na preventivne godišnje ginekološke preglede u državnoj zdravstvenoj ustanovi jer zdravstvena ustanova nema odgovarajuću opremu, npr. sto za ginekološke preglede ili dovoljno stručne ginekologe koji imaju iskustva u radu sa ženama s invaliditetom, što osim potencijalne ugroženosti zdravlja dovodi do zapostavljanja i marginalizacije, a nekada i samoizolacije žene s invaliditetom.

Viktimizacija predstavlja oblik diskriminacije u kojem određene osobe postaju žrtve zbog nekog ljudskog djelovanja. Radi se o posebnom obliku diskriminacije i procesu nastanka određenog stanja kod pojedinih osoba, koje postaju žrtve posredstvom određenog ljudskog djelovanja koje može biti izazvano namjernom ili nenamjernom ljudskom radnjom. Viktimizacija ima dva vida, prvi kada je usmjerena na žrtvu diskriminacije i drugi kada je usmjerena na druga lica koja nijesu sama pretrpjela diskriminatorsko postupanje. Predstavlja proces koji uključuje set događaja s vremenom, prirodom i obilježjima koji utiču na naredne događaje i iskustva. Viktimizacija se može definisati i kao neodgovarajuća reakcija ili kao izostanak odgovarajuće reakcije društvene sredine, suda, policije, socijalnih službi, usljed čega se položaj žrtve dodatno otežava. Viktimizacija na žrtve ostavlja brojne psihičke posljedice – na žene žrtve često se gleda sa sažaljenjem, a njihove lične osobine se umanjuju. Sekundarna viktimizacija postoji kada žrtva nasilja ili diskriminacije doživljava osudu zbog toga što je pretrpjela, a ne podršku da se oporavi.

Primjer 1: U kontekstu zaštite prava žena, sekundarna viktimizacija naročito je izražena u oblasti krivičnih djela protiv polnog integriteta, ali i nasilja bilo koje vrste, posebno kada je riječ  o partnerskom i porodičnom nasilju.

Primjer 2: Žene i djeca s invaliditetom, pripadnici romske nacionalnosti, svakodnevno trpe nasilje od strane grupe ljudi jer i nakon prijavljivanja nasilja (fizičkog napada na djecu) nadležne institucije ne preduzimaju mjere i aktivnosti kako bi se spriječilo ponavljanje napada i zastrašivanja djece.

 

Pregled pravnih mehanizama za zaštitu od diskrininacije

Za utvrđivanje diskriminacije u građanskim postupcima, te nezavisnim tijelima za zaštitu ljudskih prava, neophodno je ispitati da li posmatrani slučaj sadrži konstitutivne elemente diskriminacije, što pretpostavlja odgovore na sljedeća pitanja:

  1. da li slučaj spada u oblast zaštićenu propisima o zabrani diskriminacije;
  2. da li je prekršena neka materijalno pravna odredba koja sadrži pravo zasnovano na zakonu;
  3. da li postoji razlika u tretmanu u uporedivim činjenično - pravnim situacijama;
  4. da li je razlika u postupanju zasnovana na pravno zaštićenom ličnom svojstvu;
  5. da li postoji objektivno i razumno opravdanje za nejednako postupanje, odnosno da li postoji legitimni cilj i da li su primijenjena sredstva razumno srazmjerna legitimnom cilju koji se nastoji ostvariti.

Kao i druge države, i naša država je ustanovila različite pravne mehanizme koji se mogu koristiti u slučajevima diskriminacije. 

Svaki pravni mehanizam zaštite od diskriminacije regulisan je zakonom i svaki ima svoj poseban cilj i svrhu. Neki se koriste radi zaštite samog diskriminisanog lica, da bi se spriječilo ponavljanje diskriminacije i otklonile posljedice diskriminacije, a neki se koriste da bi diskriminator bio kažnjen za ono što je učinio. U nekim slučajevima diskriminacije dovoljno je da se upotrebi samo jedan mehanizam, ali je ponekad potrebno upotrebiti više mehanizama jer se samo tako može spriječiti dalje ispoljavanje diskriminacije. 

Koji se pravni mehanizam u konkretnom slučaju diskriminacije može upotrebiti, zavisi od mnogih okolnosti: od toga ko je i kako izvršio diskriminaciju, koji je oblik diskriminacije, od toga da li je izvršena prema pojedincu ili prema grupi lica, koje je lično svojstvo bilo osnov diskriminacije, kakve su posljedice diskriminacije i sl. Zato je neophodno da se u svakom pojedinačnom slučaju diskriminacije, na osnovu svih okolnosti, utvrdi kojim putem treba krenuti, koju radnju preduzeti kako bi se ostvarila zaštita od diskriminacije. Ne može se unaprijed predvidjeti koji se pravni mehanizmi mogu upotrijebiti za zaštitu od diskriminacije jer se to procjenjuje u svakom pojedinačnom slučaju. Pravni mehanizmi koji su namijenjeni suzbijanju, sprečavanju i zaštiti od diskriminacije mogu se podijeliti u četiri grupe:

  1. Zaštita od diskriminacije pred institucijom Zaštitnika ljudskih prava i sloboda;
  2. Parnica za zaštitu od diskriminacije - postupak pred redovnim sudovima;
  3. Krivično-pravna zaštita od diskriminacije,
  4. Prekršajno-pravna zaštita.

 

  1. Zaštita od diskriminacije pred institucijom Zaštitnika ljudskih prava i sloboda

 

Zaštitnik ljudskih prava i sloboda Crne Gore (Ombudsman) je nezavisna i samostalna institucija, čiji je zadatak da preduzima mjere za zaštitu ljudskih prava i sloboda, kad su povrijeđena aktom, radnjom ili nepostupanjem državnih organa, organa državne uprave, organa lokalne samouprave i lokalne uprave, javnih službi i drugih nosilaca javnih ovlašćenja kao i mjere za sprječavanje mučenja i drugih oblika nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja i kažnjavanja i mjere za zaštitu od diskriminacije. Zaštitnik je institucionalni mehanizam za zaštitu od diskriminacije.

Zaštitnik, uz saglasnost diskriminisanog lica, postupa i preduzima mjere za zaštitu od diskriminacije, u skladu sa  Zakonom o Zaštitniku i posebnim zakonom kojim je uređena zabrana diskriminacije, odnosno Zakonom o zabrani diskriminacije ili Zakonom o zabrani diskriminacije LSI. Svojim radom treba da doprinese sprečavanju svih oblika i vidova diskriminacije, otklanjanju posljedica diskriminacije, i ostvarivanju i zaštiti ravnopravnosti u svim sferama društvenog života. U svom radu Zaštitnik primjenjuje međunarodne propise u oblasti ljudskih prava i zaštite od diskriminacije, kao i ustavne i zakonske norme o zabrani diskriminacije.

 

Rok za podnošenje pritužbe:

Pritužba se podnosi u roku od šest mjeseci od dana saznanja za učinjenu povredu ljudskih prava i sloboda, odnosno u roku od jedne godine od dana učinjene povrede. Izuzetno, Zaštitnik/ca može postupati i po isteku roka ukoliko ocijeni da značaj slučaja to zahtijeva.

Na sajtu Zaštitnika: ombudsman.co.me možete preuzeti obrazac pritužbe (pojašnjenje i prikaz pritužbe)

 

Kako Zaštitnik postupa po vašoj pritužbi?

Zaštitnik sprovodi postupak po pritužbama zbog diskriminacije, koju može da podnese svako ko je diskriminisan, kao i nevladine organizacije koje se bave ljudskim pravima i druga lica, svakako uz saglasnost diskriminisane osobe.

Zaštitnik će obustaviti postupak i obavijestiti podnosioca pritužbe, ukoliko:

  • utvrdi da je nakon podnošenja pritužbe pokrenut sudski postupak;
  • podnosilac pritužbe ne sarađuje u postupku;
  • podnosilac povuče pritužbu;
  • organ u međuvremenu otkloni učinjenu povredu,
  • podnosilac pritužbe umre, osim ako nasljednici zatraže da se postupak nastavi.

Nakon razmatranja podnijete pritužbe, odnosno završetka ispitivanja povrede ljudskih prava i sloboda Zaštitnik/ca daje mišljenje o tome da li je, na koji način i u kojoj mjeri došlo do povrede ljudskih prava i sloboda. Kad Zaštitnik/ca utvrdi da je došlo do povrede ljudskih prava i sloboda, mišljenje sadrži i preporuku o tome šta treba preduzeti da bi se povreda otklonila, kao i rok za njeno otklanjanje.

Izvještaj s mišljenjem, preporukom ili upozorenjem Zaštitnik/ca dostavlja organu, ustanovi ili organizaciji u kojem/joj je povreda utvrđena. O rezultatima ispitivanja povrede ljudskih prava i sloboda Zaštitnik/ca obavještava podnosioca/teljku pritužbe dostavljanjem mišljenja.

Starješina/ka, odnosno lice koje rukovodi organom na čiji rad se preporuka odnosi obavezan je da, u ostavljenom roku, dostavi izvještaj o preduzetim radnjama za izvršenje preporuke. Ukoliko starješina/ka, odnosno lice koje rukovodi organom ne postupi po preporuci u određenom roku, Zaštitnik/ca može upoznati neposredno viši organ, podnijeti poseban izvještaj ili obavijestiti javnost.

Starješina/ka organa, ustanove ili organizacije kojem/joj je upućena preporuka ili upozorenje dužan/na je da u roku određenom aktom Zaštitnika/ce preduzme mjere povodom upozorenja ili preporuke Zaštitnika/ce i o preduzetim mjerama, bez odlaganja, obavijesti Zaštitnika/cu. Po dobijanju obavještenja, Zaštitnik/ca mora izvršiti kontrolni pregled u organu, ustanovi ili organizaciji, u kojem/joj je utvrđen slučaj mučenja ili drugog oblika surovog, nečovječjenog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja.

 

Napomena:

  • Zaštitnik nije ovlašćen da mijenja, ukida ili poništava akte organa;
  • Zaštitnik ne može da zastupa stranke u postupku, niti da u njihovo ime ulaže pravna sredstva,
  • Zaštitnik utvrđuje diskriminaciju i traži otklanjanje posljedica diskriminacije, ali Zaštitnik, za razliku od suda ne može dodijeliti nadoknadu za povredu ljudskih prava.

Ovlašćenje Zaštitnika u odnosu na rad sudova

Zaštitnik nema ovlašćenja u odnosu na rad sudova, osim u slučajevima:

  • odugovlačenja postupka;
  • zloupotrebe procesnih ovlašćenja;
  • ili neizvršavanja sudskih odluka.

 

  1. Parnica za zaštitu od diskriminacije

Zakonom o zabrani diskriminacije propisana je sudska zaštita od diskriminacije, tako što je definisano kako se zaštita traži, ko može da traži zaštitu, koji vid zaštite može da se traži i kako sud postupa kad je zatražena sudska zaštita od diskriminacije.

 

Kako se traži sudska zaštita od diskriminacije?

Sudska zaštita se traži podnošenjem tužbe nadležnom sudu, kojom se pokreće parnica za zaštitu od diskriminacije. Na postupak se shodno primjenjuju odredbe zakona kojim se uređuje parnični postupak (Zakon o parničnom postupku). Postupak je hitan. U sporu za zaštitu od diskriminacije revizija je uvijek dozvoljena.

Shodno Zakonu o sudovima, Osnovni sud, između ostalog, nadležan je u krivičnim, građanskim i radnopravnim predmetima, i ostalim pravnim stvarima (u prvom stepenu rješava u vanparničnim stvarima). Nadležan je da odlučuje u prvom stepenu i u drugim predmetima.

 

Ko može da pokrene parnicu za zaštitu od diskriminacije?

Parnični postupak može da pokrene svako ko za sebe tvrdi da je diskriminisan – svako fizičko, svako pravno lice i svaka grupa lica. Članom 24 Zakona o zabrani diskriminacije propisano je da svako ko smatra da je povrijeđen diskriminatorskim postupanjem organa, privrednog društva, drugog pravnog lica, preduzetnika i fizičkog lica ima pravo na zaštitu pred sudom, u skladu sa zakonom.

Tužbu u ime diskriminisanog lica ili grupe lica, mogu podnijeti i organizacije ili pojedinci/ke koji/e se bave zaštitom ljudskih prava, opet uz saglasnost te osobe ili grupe (član 30 ZZD). Zaštitnik ljudskih prava i sloboda takođe može pokrene postupak za zaštitu od diskriminacije pred sudom ili se u tom postupku pojaviti kao umješač/ica.

Tužbu može podnijeti i lice koje se, u namjeri da neposredno provjeri primjenu pravila o zabrani diskriminacije, na bilo koji način predstavi, odnosno stavi u poziciju lica koje može biti diskriminisano po nekom od osnova iz člana 2 Zakona o zabrani diskriminacije kojim se zabranjuje svaki oblik diskriminacije.

Primjer 1: Parnični postupak za zaštitu od diskriminacije po osnovu invaliditeta, pokrenut je u ime M. R. (OSI) i R. S. (osobe bez invaliditeta)  u oblasti pristupa objektima i površinama u javnoj upotrebi, protiv države Crne Gore i Državne izborne komisije, pred Osnovnim sudom u Podgorici. 

Naime, na Trgu nezavisnosti u Podgorici organizovano je obilježavanje Evropskog dana samostalnog života, a u okviru pomenutog događaja, organizovana je simulacija u kojoj su učestvovali kandidati za odbornike u Skupštini Glavnog grada, odnosno drugi politički predstavnici. U jednoj od grupa učesnici su bili M. R. i R. S. Zadatak je bio da se krene od Biblioteke ,,Radosav Ljumović'' do Državne izborne komisije, na način što se R. S našao u ulozi korisnika kolica, ne bi li na pravi način osjetio jedan od problema s kojima se susrijeću osobe s invaliditetom. Zbog stepenice na ulazu u Državnu izbornu komisiju učesnici simulacije su ostali ispred vrata, a portir koji ih je dočekao je naveo da ih niko ne može primiti jer navodno u to vrijeme nikog nema u objektu. Zbog svega navedenog učesnici simulacije odlučili su se za pokretanje parnice i u konkretnom slučaju utvrđena je diskriminacija.

 

Kakva se zaštita može tražiti?

Zakonom o zabrani diskriminacije (član 26) propisano je da se tužbom od suda može tražiti pružanje sljedećih vidova pravne zaštite:

1) utvrđenje da je tuženi/a diskriminatorski postupao/la prema tužiocu/teljki;

2) zabrana vršenja radnje od koje prijeti diskriminacija, odnosno zabrana ponavljanja radnje diskriminacije;

2a) uklanjanje posljedica diskriminatorskog postupanja;

3) naknada štete, u skladu sa zakonom;

4) objavljivanje presude kojom je utvrđena diskriminacija na trošak tuženog/e u medijima.

Primjer: Parnični postupak za zaštitu od diskriminacije po osnovu invaliditeta u oblasti pristupa objektima i površinama u javnoj upotrebi protiv banke tužioca M. T, pokrenut je pred Osnovnim sudom u Podgorici. Zbog postojanja arhitektonskih barijera i nemogućnosti ulaska u poslovnicu banke,  M. T. je lične poslove zbog kojih se uputio u banku, bio prinuđen obaviti na ulici, u kolima, ispred poslovnice banke.  

Tužbom je traženo

  • utvrđivanje diskriminacije (to znači da tužilac prvobitno treba da učini vjerovatnim da je do diskriminacije došlo – da je tuženi stavio tužioca u nepovoljniji položaj zbog njegovog ličnog svojstva (to se može učiniti prilaganjem fotografija, svjedočenjem asistenta ili osobe s kojom je diskriminisana osoba bila na dan kada se diskriminacija desila, prilaganjem ostale prateće dokumentacije); ako u tome uspije, onda postoji pretpostavka da je prekršeno načelo jednakosti; tada je tuženi diskriminator dužan da dokaže da tom radnjom ipak nije prekršeno ovo načelo, a ukoliko u tome ne uspije, sud će uzeti da je načelo jednakosti prekršeno, tj. da je izvršena diskriminacija)
  • zabrana ponavljanja radnje diskriminacije (to znači da je tužbom traženo da tuženi preduzme sve potrebne mjere kako se učinjena diskriminacija ne bi ponovila, u konkretnom to znači da se prilagodi prostor i objekat, a u slučaju da je organizator nekog događaja bio diskriminator, a da pritom on nije vlasnik objekta zabrana ponavljanja radnje diskriminacije bi značila da više ne smije organizovati događaje na nepristupačnim mjestima), i 
  • naknada nematerijalne štete u iznosu od 1.500€ (tužbom se traži isplata naknade zbog počinjene neposredne diskriminacije i povrede prava ličnosti – prava na čast, ugled i dostojanstvo. Iznos naknade nematerijalne štete se traži u različitom iznosu, zavisno od diskriminacije koja se dogodila u konkretnom slučaju).

  

Rok za podnošenje tužbe

Zakonom o zabrani diskriminacije (član 27) propisano je da se tužba može podnijeti u roku od godinu dana od dana saznanja za učinjenu diskriminaciju a najkasnije u roku od tri godine od dana učinjene diskriminacije.

 

Ko šta dokazuje?

Da bi se uspjelo u parnici, treba da se utvrde činjenice, a kada su one među strankama sporne, moraju se dokazati. Sud utvrđuje diskriminaciju, dok je onaj koji je tužen dužan da dokazuje da nije počinio diskriminaciju. Dakle, osoba koja je diskriminisana ne dokazuje diskriminaciju, već u postupku iznošenjem činjenica, uključujući i osjećanja proistekla iz tog postupka (na primjer. osjećaj manje vrijednosti, povreda dostojanstva, integriteta….) Najkraće rečeno, tužilac treba samo da učini vjerovatnim da je do diskriminacije došlo – da je tuženi stavio tužioca u nepovoljniji položaj zbog njegovog ličnog svojstva; ako u tome uspije, onda postoji pretpostavka da je prekršeno načelo jednakosti; tada je tuženi diskriminator dužan da dokaže da tom radnjom ipak nije prekršeno ovo načelo, a ako u tome ne uspije, sud će uzeti da je načelo jednakosti prekršeno, tj. da je izvršena diskriminacija.

Primjer: Zaposlena žena tvrdi da joj poslodavac isplaćuje zaradu koja je manja u odnosu na zaradu koju isplaćuje zaposlenom muškarcu iako rade iste poslove; ako ona dokaže da je njena zarada manja, postoji pretpostavka da je izvršena diskriminacija na osnovu pola. Tu pretpostavku poslodavac može da obori tako što će npr. dokazati da se poslovi koje oni obavljaju nisu isti, odnosno da vrijednost tih poslova nije ista, ili da je npr. muškarcu isplaćivao više novca, ali da ta razlika proističe iz činjenice da je muškarcu pored zarade isplaćivao i naknadu za smještaj u hotelu jer živi odvojeno od porodice koja je u drugom gradu.

Važno je i ovo zakonsko pravilo: ako je sud utvrdio da je izvršena diskriminacija ili je to među strankama nesporno, tuženi se ne može osloboditi od odgovornosti dokazivanjem da nije kriv. Konačno, treba imati u vidu da se ne dokazuju motivi i razlozi zbog kojih je neko izvršio diskriminaciju. Neki diskriminatori vrše diskriminaciju zbog svojih rasističkih stavova prema Romima, predrasuda koje imaju u odnosu na osobe s invaliditetom, LGBT populaciji i sl. S aspekta zakona to je nevažno, jer zakon ne može da zabrani stavove ljudi, već jedino radnje kojima se takvi stavovi ispoljavaju jer se u tom slučaju radi o govoru mržnje i omalovažavanju kao posebnom obliku diskriminacije.

Inspekcijski nadzor i uloga inspekcija 

Članom 32 Zakona o zabrani diskriminacije inspekcijski nadzor u odnosu na diskriminaciju u oblasti rada i zapošljavanja, zaštite na radu, zdravstvene zaštite, obrazovanja, građevinarstva, saobraćaja, turizma i u drugim oblastima vrše inspekcije nadležne za te oblasti, u skladu sa zakonom.

Kad se u postupku inspekcijskog nadzora utvrdi da je povrijeđen zakon ili drugi propis, pored ovlašćenja propisanih zakonom, inspektor/ka je ovlašćen/a da na zahtjev lica koje smatra da je diskriminisano, a koje je pokrenulo postupak za zaštitu od diskriminacije kod nadležnog suda, privremeno odloži izvršenje rješenja, drugog akta ili radnje subjekta nadzora, do donošenja pravosnažne odluke suda.

Zahtjev se može podnijeti u roku od osam dana od dana pokretanja postupka za zaštitu od diskriminacije kod nadležnog suda.

O zahtjevu iz stava inspektor/ka je dužan/a da odluči u roku od osam dana od dana podnošenja zahtjeva.

 

  1. Krivično-pravna zaštita od diskriminacije

Neki slučajevi diskriminacije veoma su opasni i štetni po društvo, pa je zato propisano da oni predstavljaju krivična djela, za čije se izvršenje počinioci kažnjavaju kaznom zatvora i/ili novčanom kaznom. 

U našem pravu krivičnopravna zaštita od diskriminacije uređena je Krivičnim zakonikom. Propisan je i čitav niz krivičnih djela protiv ljudskih prava i sloboda, kao što su: povreda prava upotrebe jezika i pisma; povreda ravnopravnosti; povreda slobode, izražavanja, nacionalne ili etničke pripadnosti; povreda slobode ispovijedanja vjere i vršenja vjerskih obreda; protivpravno lišenje slobode; povreda slobode kretanja i nastanjivanja; otmica; prinuda; iznuđivanje iskaza; zlostavljanje; mučenje; ugrožavanje sigurnosti; proganjanje; narušavanje nepovredivosti stana; protivzakonito pretresanje; neovlašćeno otkrivanje tajne; povreda tajnosti pisma i drugih pošiljki; neovlašćeno prisluškivanje i snimanje; neovlašćeno fotografisanje; neovlašćeno objavljivanje i prikazivanje tuđeg spisa, portreta i snimka; neovlašćeno prikupljanje i korišćenje ličnih podataka; povreda prava na podnošenje pravnog sredstva; povreda slobode govora i javnog istupanja; sprječavanje štampanja i rasturanja štampanih stvari i emitovanje programa; sprječavanje objavljivanja odgovora i ispravke; sprječavanje javnog skupa; sprječavanje političkog, sindikalnog i drugog organizovanja i djelovanja; gonjenje za krivična djela protiv sloboda i prava čovjeka i građanina.

Organi javne vlasti dužni su da prijave krivična djela koja se gone po službenoj dužnosti, ako za njih saznaju na bilo koji način. Ovu dužnost imaju i sva fizička i pravna lica, koja vrše neka javna ovlašćenja ili se profesionalno bave zaštitom i obezbjeđenjem ljudi i imovine, liječenjem i zdravstvenom zaštitom ljudi, čuvanjem, vaspitanjem ili obrazovanjem djece, ako su za krivično djelo saznala u vezi sa svojom djelatnošću. Krivično djelo za koje se goni po službenoj dužnosti može i treba da prijavi svako ko za njega sazna, a ako je djelo izvršeno prema maloljetnom licu, svako je dužan da ovo djelo prijavi!

Krivična djela se prijavljuju policiji ili javnom tužiocu podnošenjem krivične prijave u pisanom obliku ili usmeno. U otkrivanju i procesuiranju krivičnih djela učestvuju, u skladu sa svojim nadležnostima, policija, javni tužilac i sud. 

 

  1. Prekršajno-pravna zaštita

Zakonskim propisima su mnogi slučajevi diskriminacije, kao i nesprovođenje zakonom utvrđenih pоsеbnih (afirmativnih) mjеra, propisani kao prekršaji i utvrđene su prekršajne kazne. Neki od prekršaja utvrđeni su i Zakonom o zabrani diskriminacije i u dijelu kaznenih odredbi, a isto tako, i u mnogim drugim zakonima propisane su prekršajne kazne za akte diskriminacije i nesprovođenje posebnih mjera. Prekršajni postupak pokreće i sprovodi prekršajni sud, na osnovu zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka. Ovaj zahtjev podnose ovlašćeni organi ili oštećeno lice. Prekršajnu prijavu može da podnese i Zaštitnik ljudskih prava i sloboda.

 

NAPOMENE: 

  • Potrebno je imati u vidu da zaštita od diskriminacije, prije svega, podrazumijeva da su ljudi u stanju da je prepoznaju i, što je posebno važno, da imaju svijest o tome da je diskriminacija zakonom zabranjena i da se ne smije tolerisati.
  • Ukoliko ste riješili da tražite sudsku zaštitu od diskriminacije, morate računati da taj postupak iziskuje dosta truda, vremena, da mogu nastati situacije koje obeshrabruju i navode na pomisao da se od svega odustane, što se, nažalost, često i događa. Borba za pravo zahtijeva odlučnost i čvrstu riješenost da se savladaju sve prepreke na putu do pravde. 
  • Kad je u pitanju podnošenje pritužbe zbog diskriminacije Zaštitniku ljudskih prava i sloboda, nije potrebno neko posebno pravničko znanje jer je pritužbu lako napisati, a i sam postupak je veoma jednostavan.  Pritužbu možete podnijeti i posredstvom UMHCG-a. 
  • Ukoliko, međutim, želite da pokrenete sudski postupak, a niste pravnički obrazovani, najbolje je da zatražite pravni savjet i pomoć, a u tom slučaju možete se obratiti UMHCG, pri čemu ćete ostvariti pravo na zastupanje od strane advokatske kancelarije “Terzić-Živković” ukoliko se odlučite za pokretanje postupaka pred nadležnim institucijama, sudom, tužilaštvom..

Sadržina ovog teksta je nastala u okviru aktivnosti Onlajn pravno savjetovalište za djecu i mlade s invaliditetom kroz projekat Osnaživanje i kvalitetno uključivanje kroz pomoć, pravne informacije i podršku (EQUALIS – Empowerment and Quality inclUsion through Assistance and Legal Information and Support) koji UMHCG sprovodi uz finansijsku podršku UNICEF-a (Predstavništvo u Crnoj Gori).

 Pripremila: Dragana Sokić

Pročitano 6909 put(a)

Back to top