Stejt Dipartment (State Department) je 30. marta 2021. objavio svoj najnoviji izvještaj o Crnoj Gori za 2020. U nastavku možete pročitati dio izvještaja koji se odnosi na osobe s invaliditetom. 

OSOBE S INVALIDITETOM

Ustav i zakon zabranjuju diskriminaciju osoba sa fizičkim, senzornim, intelektualnim ili psihosocijalnim invaliditetom. Vlada je sprovodila Strategiju za integraciju osoba sa invaliditetom u periodu 2016 - 2020, ali su nevladine organizacije tvrdile da nije sprovođena efikasno. Tokom godine mreža od 10 nevladinih organizacija koje se bave pravima osoba s invaliditetom nastavila je da koordinira i nadgleda sprovođenje strategije. NVO Udruženje mladih sa hendikepom izvještavalo je da iako je Ministarstvo rada i socijalnog staranja nadležno za registar osoba s invaliditetom uspostavljen u skladu sa strategijom, bilo je problema s objedinjavanjem informacija o osobama s invaliditetom koje su prikupljale različite državne institucije kao i uključivanje novih podataka osoba koje se prethodno nijesu registrovale ni u jednoj instituciji.

Institucije su generalno sprovodile zahtjeve da nove zgrade budu dostupne osobama s invaliditetom, ali većina javnih objekata, uključujući zgrade kao i javni prevoz, je starija i nije im moguće pristupiti. Iako izborni zakoni izričito zahtijevaju pristupačna biračka mjesta, prema izvještaju NVO, približno 65 posto biračkih mjesta ostalo je nepristupačno tokom parlamentarnih izbora 30. avgusta. Pored toga, na 17 odsto biračkih mjesta nedostajali su šabloni za glasačke listiće za osobe s oštećenjem vida. Prijavljene su i pojedinačne zloupotrebe biračkog prava osoba koje su imale punomoćje.

Neke nedavne rekonstrukcije postojećih institucija uzele su u obzir pristupačnost, kao što je početak izgradnje centralnog lifta u Ministarstvu vanjskih poslova. Plan je, međutim, bio tek u početnoj fazi i tek je trebalo da realizuje i obuhvati potpunu pristupačnost zgrade.

Uprkos zakonskoj zaštiti, osobe s invaliditetom često su oklijevale da pokrenu pravne postupke protiv osoba ili institucija koje krše njihova prava. Posmatrači su ovo pripisali lošim ishodima prethodnih sudskih slučajeva ili, prema Ombudsmanu, nedovoljno razvijenoj svijesti javnosti o ljudskim pravima i mehanizmima zaštite u vezi s invaliditetom.

Nekoliko tužbi u slučaju diskriminacije je NVO Udruženje mladih sa hendikepom pokrenulo protiv Ministarstva finansija, doma zdravlja u Podgorici, Crnogorskog fonda za solidarnu stambenu izgradnju i centra za socijalni rad u Podgorici, Tivtu i Budvi i postupci su nastavljeni tokom godine, dok je slučaj diskriminacije po osnovu invaliditeta u oblasti pristupa objektima i površinama u javnoj upotrebi protiv Pošte Crne Gore okončan u korist diskriminisane osobe.

Savjet za brigu o licima sa invaliditetom, kojim predsjedava ministar rada i socijalnog staranja, odgovoran je za politike koje štite prava osoba s invaliditetom. Sastav Savjeta čine Ministarstavo zdravlja; Ministarstvo rada i socijalnog staranja; Ministartvo Prosvjete, Ministarstvo sport; Ministarstvo finansija; Ministarstvo pravde, Ministarstvo za ljudska i manjinska prava; Ministarstvo održivog razvoja i turizma, kao i Sekretarijat za zakonodavstvo, Zavod za zapošljavanje  i pet nevladinih organizacija, koje su tokom cijele godine pružale podršku i zaštitu u svojim oblastima.

Prema nevladinim organizacijama, usluge na lokalnom nivou za djecu sa psihosocijalnim i fizičkim invaliditetom i dalje su neadekvatne. Udruženja roditelja djece sa smetnjama u razvoju bila su primarni pružaoci ovih usluga. Zakon dozvoljava roditeljima ili starateljima osoba s invaliditetom da rade pola radnog vremena, ali poslodavci nisu poštovali ovo pravo.

Vlada je uložila napore da djeci s invaliditetom omogući pohađanje škola i univerziteta, ali kvalitet obrazovanja koje su stekli i mogućnosti prilagođavanja za njih ostali su neadekvatni na svim nivoima. U zemlji postoje tri modela obrazovanja za djecu s invaliditetom: redovne škole, posebna odjeljenja u redovnim školama i resursni centri - tri u državi. Zakoni koji regulišu obrazovanje takođe predviđaju da opštine formiraju posebne komisije koje će usmjeravati u obrazovni proces djecu s invalidtetom. Takva usmjeravanja se ne odnose na drugu djecu.

NVO Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore izjavilo je da posljednja dva modela predstavljaju segregaciju učenika s invaliditetom, što se prema zakonu smatra oblikom diskriminacije. Praćenje procesa obrazovanja djece i mladih osoba s invaliditetom pokazalo je da su ih komisije često u ograničenom broju upućivale u osnovne i srednje škole i da nijedno dijete s invaliditetom nije usmjereno u gimnaziju (priprema učenika koji će nastaviti obrazovanje na većem nivou), što je neprihvatljivo.

NVO su takođe izjavile da podrška za život u zajednici i slične usluge nijesu pružane porodicama i roditeljima djece s invaliditetom. Pandemija COVID-19 dodatno je zakomplikovala školovanje djece s invaliditetom, od kojih su mnoga ostala bez odgovarajuće pomoći tokom nastave/obrazovanja. Nekim roditeljima djece s invaliditetom nije obezbijeđeno ni plaćeno odsustvo.

Osobe s invaliditetom su često bile institucionalizovane ili obeshrabrene od strane institucija, što je produbljivalo stigmatizaciju. NVO Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore prijavilo je tokom godine dva slučaja kršenja ljudskih prava u ustanovama koje se bave brigom o osobama s invaliditetom. Kancelarija Ombudsmana potvrdila je kršenje ljudskih prava u oba slučaja.

U prvom slučaju radilo se o djetetu koje je koristilo usluge dnevnog centra u Nikšiću.

Zaposlenu u Dnevnom centru koristili su ljepljivu traku za vezivanje djeteta, a zatim su ga umotali u tepih, i tvrdili su da je ovo metoda za „smirivanje djeteta“. Roditelj je podnio zahtjev Dnevnom centru za dostavljanje video snimaka iz Dnevnog centra od dana incidenta, ali zaposleni u centru su tvrdili da kamera u tom trenutku nije radila.

Ombudsman je izdao mišljenje u kojem je povreda potvrđena, ali zbog osetljivosti podataka o djetetu sadržanih u tom mišljenju, izvještaj nije dostupan javnosti.

Osobe sa psihosocijalnim invaliditetom imale su teškoće u nabavci visokokvalitetnih medicinskih uređaja koji bi im olakšali mobilnost kroz zdravstveno i socijalno osiguranje.

D. DISKRIMINACIJA U ZAPOSLENJU I ZANIMANJU

Zakon zabranjuje diskriminaciju na osnovu rase, boje kože, pola, religije, političkog mišljenja ili druge pripadnosti, nacionalnog porijekla, državljanstva, invaliditeta, seksualne orijentacije, rodnog identiteta, starosti, jezika, trudnoće, bračnog statusa, socijalnog statusa ili porijekla, članstva u političkim i sindikalnim organizaciama, ili zdravlja, uključujući HIV pozitivan status i druge zarazne bolesti. Vlada nije efikasno sprovodila antidiskriminacione zakone i propise i bilo je slučajeva diskriminacije po tim osnovama.

Kazne za prekršaje nisu srazmjerne kaznama za druga krivična djela u vezi sa kršenjem građanskih prava.

Osobe s invaliditetom suočene su sa značajnom diskriminacijom u zapošljavanju uprkos programima afirmativne akcije koji su poslodavcima pružali značajne novčane podsticaje da zapošljavaju osobe s invaliditetom. Iako Zavod za zapošljavanje nije pratio stopu zapošljavanja osoba s invaliditetom, na Zavodu 25,6 % nezaposlenih čine osoba s invaliditetom. Pored toga, nevladina organizacija Udruženje mladih sa hendikepom izvijestila je da je svega oko 3.021 osoba s invaliditetom koje su zaposlene u državi.

Konstatovano je da je premalo programa za obuke za osobe s invaliditetom koji bi značajno doprinijeli njihovoj ekonomskoj integraciji. Ni institucije, ni privatni poslodavci nijesu raspoloženi da zaposle osobe s invaliditetom. NVO su izvijestile da se poslodavci češće odlučuju da plate novčanu kaznu, umjesto da zaposle osobu s invaliditetom.

Žene su takođe ponekad bile izložene diskriminaciji na osnovu bračnog statusa, trudnoće ili fizičkog izgleda. Poslodavci nijesu poštovali sve zakonske obaveze prema trudnicama i ponekad su umanjivali sopstvenu odgovornosti ili su ih otpuštali po povratku sa porodiljskog odsustva. Nesrazmjeran je udio žena koje obavljaju poslove na nižim pozicijama od muškaraca. Poslodavci su žene promovisali ređe od muškaraca. Neke najave za posao za žene izričito uključuju diskriminatorne kriterijume zapošljavanja, poput starosti i fizičkog izgleda. Poslodavci su povremeno kršili pravo žena na 40-časovnu radnu nedelju, prekovremeni rad, plaćeno odsustvo i porodiljsko odsustvo. Društvena očekivanja u vezi s obavezama žena prema porodici smanjile su im mogućnosti da se zaposle i napreduju na radnom mjestu. Ipak, sve veći broj žena služio je u profesionalnim oblastima, poput prava, nauke i medicine.

Zaposleni često nijesu prijavili kršenja u oblasti rada i zapošljavanja zbog straha od odmazde. Uobičajena je praksa da se radniku samo formalno isplaćuje minimalna zarada, čime se isplaćuju i niži doprinosi, a zaposlenima daje „novac na ruke“ kao dodatak. Takođe je bila uobičajena praksa potpisivanja kratkoročnih ugovora o radu ili dugotrajnog „probnog“ perioda za radnike umjesto da potpišu ugovore za stalno kako je propisano zakonom.

Nezvaničan prevod s engleskog: Nada Bošković i Marina Vujačić