Predstava Roko i Cicibela  odigrana je na Edukcijsko- rehabilitacijskom fakultetu Tuzli, a izvele su je osobe s Daun sindromom, članovi Down sindrom centra iz Banja Luke. Predstava govori o ljubavi, ali razbija i predrasude o osobama s invaliditetom.

Roka i Cicibelu je spojila ljubav na prvi pogled. Svojom ljubavlju, privrženošću i odanošću jedno drugome, pokazali su kako je za sreću potrebno tako malo.

Sandra Radinković: „Konkretno, igram Cicibelu, a Kićo je Roko. Hoću da naglasim da Kići i ja to radimo iz ljubavi i srca.”

Kristija Zeljković: „Ja sam Roko u Roko i Cicibela. Uvijek radim sa Zoranom Jelićem. Nas dvojica radimo to sve.”

Ova predstava nastala je kao rezultat škole glume, ekspresivne art terapije i psihodrame u Down Sindrom centru u Banja Luci, a kroz ovu predstavu pokušava se smanjiti socijalna distanca između osoba s Daun sindromom i društvene zajednice.

Zoran Jelić, direktor Centra za socijalnu rehabilitaciju osoba sa invaliditetom Down syndrom centar, Banja Luka je kazao:

„Tim hoćemo pokazati da je osnovni alat u našem centru ljubav. Ljubav je pokretač svega. Mi radimo sa populacijom na kojoj se diskriminacija vrši i prije nego se rodi, kada se u trudnoći ustanovi višak hromozoma, daje se nekome pravo da odluči da li da rodi ili ne. I kada se rode, te osobe obole od jedne najsloženije svjetske bolesti, a to je osjećaj odbačenosti”. 

Stoga, vrlo je bitna i uspostavljena saradnja Tuzlanskog Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta s centrom, ali i sa Specijalnom bolnicom za hronična psihijatrija iz Modriče, a sve kako bi se pomoglo osoba s invaliditetom.

Mirjana Pejičić, Specijalna bolnica za hroničnu psihijatriju Modriča: „Jedna Veoma razvijena metoda je radnookupaciona terapija. Pitamo kakve sklonosti pacijent ima, šta on voli, preporučimo likovnu, muzičku sekciju. Organizujemo takmičenje, biramo najboljeg pjevača, pravimo filmske predstave”. 

U međuvremenu, ovi glumci pokazuju da različitost ne smije biti prepreka, već šansa.

Ova antistigmatska predstava do sada je odigrana u Srbiji, Hrvatskoj, Grčkoj, Češkoj, Poljskoj i Austriji, a sve uz promovisanje inkluzije i jednakih prava za sve, bez obzira koliko hromozoma ko ima.

Izvor: Portal N1 info.ba

Pripremio: Ivan Čović

Mlade Nišlije, Aleksa Ranđelović i Aleksa Đošić, učenici osmog razreda Osnovne škole Sveti Sava za vrijeme školskog raspusta snimili su film edukativnog karaktera, s jasnom porukom o poštovanju i prihvatanju različitosti, empatiji i toleranciji.

Akteri filma, Andrej Radulović (korisnik kolica) i Nikola Radojlović (osoba s oštećenjem vida), prikazuju i skreću pažnju na probleme osoba s invaliditetom u njihovoj svakodnevnoj komunikaciji i kretanju, šta vole da rade i šta ih ispunjava, a šta im smeta.

Dva mjeseca školskog raspusta iskoristili su na najbolji mogući način i poslali važnu poruku.

Film će danas, 26. oktobra premijerno biti prikazan u svečanoj sali ove škole. Cio događaj je humanitarnog karaktera, gdje će učenici osmog razreda donirati sredstva za liječenje bivše učenice Jane Petrović i prikupiti plastične čepove za ČEPeNIng i kupovinu kolica.

Autor Aleksa Ranđelović na ideju da se „pozabavi“ ovom temom došao je slučajno vidjevši rijaliti program na društvenoj mreži u kome učestvuju korisnici kolica, što ga je navelo da pomisli kako je zapravo osobama s invaliditetom.

„Tek kada sam seo u kolica, shvatio sam da pored toga što je užasno teško da se tako krećeš i što ima puno fizičkih barijera, najteži osećaj je da zbog nebrige drugih ljudi, ti ne možeš da dođeš na neko mesto gde svi idu i osećaš se bespomoćno. I to je ono što moramo da promenimo i jedna od poruka filma.Nije dovoljno da se samo priča o toleranciji i empatiji, već je potrebno da se tako i ponašamo i to stvarno primenjujemo svaki dan. Da pomognemo kada možemo i da ne okrećemo glavu. Da slobodno upoznajemo ljude različite od sebe I da osobe s invaliditetom ne svrstavamo u neke grupe, jer je bitna osoba, a ne njen hendikep. Po mom mišljenju, tako se poštuje i prihvata različitost“, kazao je Aleksa.

Aleksa Đošić koji je sve zabilježio okom kamere, ističe da nije bilo zahtjevno.

„Snimali smo sa dva telefona, jednim za zvuk, drugim za video. Jedinu tehničku poteškoću koju smo imali bila je kada je  koji je telefon snimao zvuk ugasio, što je i naglašeno u videu.  Zadovoljni smo i mislimo da smo poslali pravu poruku“, poručuje on.

Prije nego što pogledate cio film, razmislite da li ste se zapitali nekad šta bi bilo „Da sam ja ti“?

Izvor: Portal Niskevesti

Pripremio: Ivan Čović

„Inkluzivnost društva, kada je riječ o osobama sa invaliditetom, u godinama za nama je napredovala, ali još uvijek smo daleko od toga da njen stepen bude na zadovoljavajućem nivou“, ocijenila je predsjednica Skupštine Glavnog grada Podgorice dr Jelena Borovinić Bojović, govoreći na manifestaciji Vožnja za slobodu (Freedom Drive), u organizaciji Udruženja mladih sa hendikepom (UMHCG), tokom koje se šetnjom kroz grad promovisala borba za slobodu osoba s invaliditetom.

Ona je izrazila zadovoljstvo što učestvuje na ovom značajnom događaju koji ima za cilj da kod naših sugrađana probudi ili produbi svijest o zajedništvu i neophodnosti da se o svakom članu zajednice brinemo u skladu s njegovim potrebama.

„Mnogo toga još može i mora da bude urađeno, a ovakvi događaji su odličan način da se svima nama koji smo na mjestima odlučivanja da podsticaj u tom pravcu, ali i da se svim pojedincima u društvu omogući bolje razmijevanje prepreka i problema sa kojima se njegovi članovi sa invaliditetom susrijeću. Podrška sistema i institucija neophodna je kako bi se stvari preobražavale i mijenjale nabolje, ali želim da istaknem da je zapravo najvažniji preobražaj onaj koji se događa unutar svakog pojedinca kada uspije da prevaziđe sopstvene predrasude i da razumije da je u njegovom ličnom interesu stvaranje zajednice u kojem svako ima pretpostavke za razvoj i napredak. Moj lični i politički cilj je upravo stvaranje društva jednakih šansi za razvijanje potencijala svih njegovih članova, bez obzira na naciju, vjeru, pol, kao i na fizičke ili kognitivne sposobnosti. Zato ja danas nisam ovdje samo da vam dam podršku, već i da se borim zajedno sa vama. Jer, vaši ciljevi su i moji ciljevi, i treba da budu ciljevi svakog čovjeka u ovom gradu”, poručila je Borovinić Bojović.

Ona je istakla da je UMHCG prepoznato kao veoma odlučno, proaktivno i agilno u svojoj borbi i saopštila da su i njima i drugim srodnim organizacijama vrata Skupštine Glavnog grada uvijek otvorena, posebno za predloge u pravcu normiranja novih rješenja koja bi mogla da pomognu uklanjanju barijera i doprinesu lakšem funkcionisanju osoba s invaliditetom u svakodnevnom životu.

„Unapređenje mogućnosti zapošljavanja, pristupačniji javni prevoz i dostupnije zdravstvene usluge svakako su oblasti u kojima će se Glavni grad u okviru svojih nadležnosti snažnije angažovati u narednom periodu. Vjerujem da ćemo tokom današnje šetnje imati priliku da se neposredno upoznamo sa izazovima sa kojima se pojedinci sa invaliditetom i dalje svakodnevno suočavaju i da će nam to biti od pomoći u naporima da zajedno stvaramo grad koji osnažuje svakog građanina i građanku da vodi ispunjen i nezavisan život”, rekla je Borovinić Bojović.

Izvor: Portal CDM

Pripremio: Ivan Čović

Djeca s invaliditetom često su neshvaćena od strane društva. I iako se nekada može razumjeti da je to zbog neznanja ili straha, roditelji sigurno ne bi očekivali da podrška izostane od onih koji su se posvetili (i zakleli) čuvanju života, ljekara. Međutim, nekada je baš to slučaj. Zato je majka male Emersin Fejt, jednoipogodišnje djevojčice s Daun sindromom, odlučila da napiše pismo svom ginekologu i da objasni čovjeku koji joj je trebao biti podrška kroz devet mjeseci trudnoće, zašto je strašno reći majci da treba da izvrši abortus, jer njeno dijete „nije u redu”.

Tako je krajem maja Kortni Bejker, ruku pod ruku sa svojom kćerkicom, napokon dostavila pismo ljekaru koji je tokom trudnoće uočio da će njeno dijete biti rođeno drugačije, a potom joj savjetovao da okonča trudnoću. Pritisak da ne treba da rodi nastavio se i kada je jasno rekla: „Ne, to je moje dijete”, i zato je sada odlučila da taj teret napokon skine riječima:

„Dragi doktore, nedavno mi je prijateljica ispričala kako bi prilikom svakog ultrazvuka njen ljekar rekao: „Savršen je.” Kada je rodila dječaka s Daun sindromom, otišla je kod istog ljekara i pogledala ga, a on je pogledao dječaka i rekao: „Rekao sam vam. Savršen je.”

Njena priča me je slomila. Iako sam bila zahvalna što sam saznala za njeno iskustvo, istovremeno sam osjetila neku gorčinu u ustima zbog onoga što sam ja prošla. Da ste bar, Vi, bili taj ljekar.

Došla sam kod Vas u najtežem momentu svog života. Bila sam prestrašena, zbunjena, očajna. Tada još nisam ni znala istinu o svom djetetu i baš ovakva podrška je ono što mi je trebalo. Ali umjesto toga, umjesto ohrabrenja, Vi ste predložili da abortiram. Rekla sam Vam njeno ime, a Vi ipak upitali da li sam svjesna kako nizak kvalitet života čeka dijete s Daun sindromom. Potom ste, iznova, predložili da još jednom razmotrim odluku da ne prekinem trudnoću.

Od te prve posjete, plašila sam se svakog termina za pregled, svakog sljedećeg susreta. Najteži period u mom životu je postao gotovo nesnošljivim, jer mi nikada niste rekli istinu: moje dijete je savršeno.

Ja nisam ljuta na Vas. Nisam ogorčena. Ja sam samo beskrajno tužna.

Tužna sam, jer Vas mala srca koja gledate svakoga dana ne ispunjavaju neprolaznom radošću. Tužna sam, jer ne zastanete uvijek u čudu posmatrajući taj splet preslatkih malih prstiju, pluća i očiju i ušiju. Tužna sam, jer ste toliko pogriješili govoreći da će dijete s Daun sindromom umanjiti naš kvalitet života. Srce mi se lomi pri pomisli da te iste riječi možda izgovarate nekoj majci danas, ponovo. Ali najtužnija sam zbog toga što nikada nećete imati tu čast da upoznate moju kćerku, Emersin.

A, vidite, Emersin ne samo da je naš život promijenila, poboljšala i učinila ga kvalitetnijim, već je dotakla srca hiljade drugih ljudi. Dala je svrhu našem životu i radost koju riječima nije moguće opisati. Poklonila nam je najveće osmijehe i više smijeha i poljubaca nego što smo ikada mogli zamisliti. Ona nam je otvorila oči za pravu ljepotu i najčistiju ljubav.

Sada se molim da nijedna majka ne prođe kroz ovo kroz što sam ja morala. Molim se da i Vi svakim ultrazvukom koji uslijedi, ugledate istinsku ljepotu i čistu ljubav.

I molim se da sljedeći put, kada ugledate bebu s Daun sindromom ušuškanu u majčinom stomaku,  pogledate tu ženu u oči i kažete joj istinu: „Vaše dijete je savršeno.”

Ovom rečenicom je Kurtni završila svoje pismo. Da li ga je doktor otvorio, vjerovatno nikada nećemo saznati. Ali ono što je sigurno jeste da je učinilo mnogo više od mijenjanja pogleda jedne osobe, dotakavši srca hiljada onih koji su podijelili pismo koje je ova žena postavila na Fejsbuk stranici.

Iako je dužnost svakog ljekara da ukaže ako uoči bilo kakva odstupanja prilikom pregleda, a pravo svake majke da odluči da li želi da dijete zadrži ili ne, jednom kada je odluka donesena, svaki ljekar, baš kao i svaka osoba, trebalo bi da odluku podrže i budu oslonac onoj kojoj je to potrebno.

Ako riječi mogu da mijenjaju ljude, onda ove vrijede svakog slova. A opet, kažu, djela govore više od riječi, a slika više od njih hiljadu. Zato pogledajte još jednom ova dva srećna lica i razmislite o svemu što je ova žena uradila. I kada vidite bilo koje dijete na ulici, osmijehnite mu se i učinite dan boljim. Vrijediće.

Izvor: Portal Lolamagazin

Pripremio: Ivan Čović

„Freedom Drive je događaj koji simbolizuje sve što radimo, ne samo kada direktno sprovodimo aktivnosti u oblasti samostalnog življenja, nego i sve što sprovodimo u drugim oblastima, ima za cilj upravo to: da upravljamo sopstvenim životom, da se pitamo.”, započela je svoje obraćanje Marina Vujačić, izvršna direktorica UMHCG. 

Kako je navela, ispred nje se nalaze transparenti s različitim porukama, od kojih bira jedan, kao motivaciju. 

„Na njemu piše: Institucije nisu rješenje. Možda se može jako raznoliko tumačiti. Nastao je iz prevoda s engleskog jezika: Institutions are no solutions, a njima je cilj bio u Briselu, da poruče kako, u stvari, rezidencijalne ustanove u kojima se, ne samo smještaju, nego i žive cijelog života osobe s invaliditetom, odlukama drugih, nijesu rješenje, jer je rješenje život u zajednici, u sopstvenim domovima i okruženjima, u kojima žive i drugi ljudi, odnosno osobe bez invaliditeta, na način što će se osobama s invaliditetom pružiti onaj stepen i ona vrsta podrške koja je potrebna. Međutim, kad još institucije nijesu rješenja? Može, zaista, dvosmisleno da se shvati, i neka bude da crnogorske institucije nijesu rješenje kada ne rade na način na koji treba, kada ne rade nikako, kada donose pogrešne odluke, kada ne konsultuju i ne uključuju osobe s invaliditetom, kada ne uključuju njihove reprezentativne predstavnice i predstavnike i kada sprovode savremene oblike onoga što su radili u Antičkoj Grčkoj i Hitlerovoj Njemačkoj.”, nastavila je Marina. 

Kako je dodala, tada su se osobe sa fizički vidljivim oštećenjima uništavale, za koje je bilo očigledno da su osobe s invaliditetom jer su se smatrale nevrijednima i nesposobnima, pa se društvo čistilo. Danas se sprovode savremene vrste zločina tako što se osobe s invaliditetom stihijski, odlukama koje se donose, ugrožavaju i njihovi životi ne mogu biti i nijesu dostojanstveni. 

Tako, kako je navela, ni crnogorske institucije, uključujući i Vladu Crne Gore, nijesu rješenje ako rade na takav način i „ovo je pravi trenutak, da poručimo narednoj Vladi da ćemo je rado dočekati s onim što su naši zahtjevi i što je naša principijelnost u borbi i zastupanju. U tom smislu, bićemo vrlo otvoreni za saradnju ukoliko budemo uvaženi i cijenjeni, ukoliko budemo pitani, konsultovani i pozivani. Ali ćemo isto tako svaku priliku koristiti da kritikujemo, pozivamo i prozivamo, kada ne budu radili na način na koji moraju i trebaju raditi. Jer su odgovorni za to. Ne zbog toga što je nama potrebna zaštita ili briga, ili humanost, nego upravo zbog toga što nam je potrebno ono što promovišu principi filozofije samostalnog žviljenja, a to je: izbor, samostalno donošenje odluka, kontrola nad sopstvenim životom, odgovornost i pravo na grešku.”, nastavila je svoje obraćanje.

Marina je dodala da se svi ti principi osobama s invaliditetom često osporavaju, a koliko se donose pogrešne odluke, ne samo u Crnoj Gori, nego i u svijetu i Evropi, govori jedna fotografija iza nje. Na njoj je Džejmi Boling, iz Švedske, jedna od osnivačica ENIL-a zatvorena u kavezu na kojem piše da je projekat finansirala Evropska unija. Zbog toga što i Evropska unija finansira zemlje članice za otvaranje novih institucija u kojima se smještaju i žive osobe s invaliditetom, bilo da je riječ o tzv. malim grupnim zajednicama ili drugim zatvorenim ustanovama rezidencijalnog tipa, a takve imamo i u Crnoj Gori i u njima boravi veliki broj ljudi. 

„Neke od njih su porodice napuštile, a ni crnogorske porodice ne dobijaju podršku društva i sistema da prihvate oštećenje, kao lično svojstvo, odnosno invaliditet, kao društveni fenomen (što on i jeste) jer on nastaje iz sadejstva oštećenja s okolinskim preprekama i iz nedostatka podrške koju je sistem dužan pružiti.”, dodala je. 

Nastavila je time da crnogorske institucije donose pogrešne odluke i kada podržavaju projekte nevladinih organizacija, izborom onih čije projekte finansiraju. 

Uvijek smo ih, kako je rekla, kritikovali i u onim situacijama kada je UMHCG podržan projekat jer smo smatrali da su takve odluke pogrešne jer uključuju ili pogrešan pristup prema osobama s invaliditetom ili organizacije koje su respektabilne i kredibilne i koje će na adekvatan način doprinijeti onome što je cilj konkursa, a to je podrška državnim organima da sprovedu javne politike u različitim oblastima. 

„Nama, na primjer, projekti u oblasti pristupačnosti ne prolaze. Znate zašto? Zbog toga što ne pristajemo da mi primjenjujemo Zakon o uređenju prostora i izgradnji objekata, koji su dužni primjenjivati vlasnici i korisnici objekata, pa i državne institucije i ustanove, odnosno sve koji pružaju usluge, dok upravo takvi projekti prolaze. Dakle, država nije u stanju ili neće da poštuje sopstveni zakon i da sankcioniše one koji imaju obaveze, već očekuje da joj nevladine organizacije prilagođavaju objekte, usluge, saobraćaj, informacije i komunikacije. Nećemo pristati na to, kao što nećemo pristati da u oblasti zaštite od diskriminacije, ili bilo kojoj drugoj, radimo ono što je posao državnih institucija. To bi značilo, kao da u oblasti zdravstva preuzmemo posao ljekara i liječimo ljude. Do tog nivoa je obesmišljen sistem finansiranja NVO i neka ovo čuju i trenutna i buduća Vlada jer je ovo praksa koja se sprovodi od 2018. 

Isto tako, dodala je, nećemo pristati da u oblasti zaštite od nasilja ćutimo i nekritikujemo odluku, bez obzira da li je nama podržan projekat ili ne, kada, u ovom slučaju, Ministarstvo rada i socijalnog staranja podrži organizaciju, čiji je osnivač osuđivani nasilnik. 

„Zbog toga smo tu da protestujemo i da ukažemo na nepravilnosti, makar nas to koštalo. A kako nas to košta? Na način što ne dobijamo finansijsku podršku i ne dobijamo podršku za jačanje kapaciteta i opstanak. Nema veze, ako je to izbor i cijena, ako crnogorskom društvu ne treba jedno UMHCG, ne zbog onoga što ono jeste, nego zbog onoga što ono radi i načina na koji to radi, onda ne treba ni da postojimo. A ono često mijenja i ulogu države i društva i radi dodatne stvari i ima višestruke uloge koje nema nijedna druga institucija organizacija ili pojedinac.‟, dalje je dodala.  

Završila je time da je ponosna i da se raduje protestnoj šetnji ili vožnji, koja ima za cilj i to da pokaže da su vidljivi, jer ako ih nema i ako ne govore, onda se mogu donijeti samo dva zaključka. 

„Prvi je taj da ne postojimo, što je netačno, drugi, koji je još pogubniji, je taj da nemamo prepreke i probleme. Zato je naša dužnost da javno govorimo, svi mi, koji možemo, hoćemo i smijemo jer je to nekada i hrabrost, a ne biti odbačen i potpuno negiran i da podržimo one koje nemaju dovoljno smjelosti i hrabrosti, prilika i mogućnosti, da kroz ono što zastupamo se i njihov glas čuje.”, zaključila je Marina Vujačić.  

Napomena: Freedom Drive – Vožnja za slobodu je aktivnost projekta Samostalno – aktivno – odgovorno! koji UMHCG realizuje uz podršku Ministarstva rada i socijalnog staranja, kroz Konkurs za NVO u 2022. 

Stavovi u ovom tekstu su isključiva odgovornost Marine Vujačić.

Podgorica, PR pres servis – Institucije nisu rješenje za osobe s invaliditetom, već život u zajednici i u sopstvenom domu i okruženju, a nadležni bi trebalo da donose odluke poštujući pravo na samostalan život, poručeno je na Freedom Drive - Vožnji za slobodu.

Učesnici događaja, koji je organizovalo Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) u cilju skretanja pažnje javnosti na samostalni život i značaj obezbjeđivanja uslova i sevisa podrške koji su važni za samostalnost, prošetali su od Trga nezavisnosti do Rimskog trga. 

Izvršna direktorica UMHCG Marina Vujačić istakla je da institucije nisu rješenje za osobe s invaliditetom, već život u zajednici, u sopstvenom domu i okruženju u kojima žive i drugi, na način što će se osobama s invaliditetom pružiti onaj stepen podrške koja je potrebna. 

„Crnogorske institucije nijesu rješenje kad ne rade na način na koji treba, kada ne rade nikako, kada donose pogrešne odluke, kada ne konsultuju i ne uključuju osobe s invaliditetom, kada ne uključuju njihove reprezentativne predstavnice i predstavnike i kada sprovode savremene oblike onoga što su radili u antičkoj Grčkoj i Hitlerovoj Njemačkoj. U tom periodu su se osobe s invaliditetom uništavale i to one koje su imale fizički vidljiva oštećenja, jer su se smatrale nervijednima pa se društvo čistilo“, navela je Vujačić. 

Ocijenila je da se danas sprovode „savremene vrste zločina tako što se osobe s invaliditetom stihijski, odlukama koje se donose, ugrožavaju i njihovi životi nijesu dostojanstveni“. 

„U tom smislu, ni crnogorske institucije, uključujući Vladu Crne Gore, nijesu rješenje ako rade na takav način i ovo je pravi trenutak da poručimo narednoj Vladi da ćemo je rado dočekati s onim što su naši zahtjevi i naša principijelnost u borbi i zastupanju“, rekla je Vujačić.  To znači, kako je navela, da su spremni na saradnju, ako ih vlast bude cijenila i uvažila, ako ih bude konsultovala i uključivala, ali i na kritiku ukoliko ne bude radila odgovorno i ispravno, odnosno ono što joj je posao.
 

Poručila je da je osobama s invaliditetom potrebno ono što promovišu principi filozofije samostalnog življenja – izbor, samostalno donošenje odluka, kontrola nad sopstvenim životom, odgovornost i pravo na grešku. 

„Svi ti principi se osobama s invaliditetom često osporavaju“, ukazala je Vujačić. 

Prema njenim riječima, kako je dodala, projekti koji se finansiraju od strane ministartava su vrlo često spornih odluka i rješenja. 

„Nama, na primjer, projekti u oblasti pristupačnosti ne prolaze zbog toga što ne prihvatamo da mi primjenjujemo Zakon o uređenju prostora i izgradnji objekata, da mi prilagođavamo objekte u javnoj upotrebi za koje su dužni to uraditi vlasnici ili korisnici prostora uključujući institucije i ustanove, kao i sve koji pružaju usluge, a takvi projekti prolaze“, navela je Vujačić. 

„Isto tako nije nam prihvatljivo da se u oblasti zaštite od diskriminacije bavimo svim i svačim jer bi na isti taj način mogli i u oblasti zdravstva da preuzmemo posao ljekara i da liječimo ljude. A to se ovakvim odlukama čini, preuzimanjem posla države i obesmišljavanjem svega“, zaključila je Vujačić. 

Predsjednica Skupštine Glavnog grada Jelena Borovinić Bojović ocijenila je da je inkuzivnost društva kada je riječ o OSI u godinama za nama napredovala, navodeći da smo još uvijek daleko da njen stepen bude na zadovoljavajućem nivou. 

„Mnogo toga još može i mora da bude urađeno, a ovakvi događaji su odličan način da se svima nama koji smo na mjestima odlučivanja da podsticaj u tom pravcu, ali i da se svim pojedincima u društvu omogući bolje razumijevanje prepreka i problema sa kojima se njegovi članovi sa invaliditetom susrijeću“, navela je Borovinić Bojović. 

Smatra da je podrška sistema i institucija neophodna kako bi se stvari preobražavale i mijenjale na bolje, ističući da je najvažniji preobražaj onaj koji se događa unutar svakog pojedinca kada uspije da prevaziđe sopstvene predrasude i da razumije da je u njegovom ličnom interesu stvaranje zajednice u kojoj svako ima pretpostavku za razvoj i napredak. 

„Moj lični i politički cilj je stvaranje društva jednakih šansi za razvijanje potencijala svih njegovih članova, bez obzira na naciju, vjeru, pol, kao i na fizičke i kognitivne sposobnosti“, rekla je Borovinić Bojović.

Poručila je da su vrata Skupštine Glavnog grada uvijek otvorena za organizacije civilnog društva u pravcu normiranja novih rješenja koja bi mogla da pomognu uklanjanju barijera i doprinesu lakšem funkcionisanju OSI u svakodnevnom životu. 

Državni sekretar Ministarstva rada i socijalnog staranja Darko Stojanović rekao je da u tom resoru čine sve kako bi poboljšali uslove života svih ranjivih grupa u Crnoj Gori. 

„Činimo sve da saradnju unaprijedimo i otvoreni smo za sve prijedloge i sugestije, posebno UMHCG kojeg smatramo pravim partnerom. Čini mi se da smo kao 43. Vlada uradili onoliko koliko su složene političke okolnosti to dozvoljavale, a uvijek se može više“, naveo je Stojanović. 

Rekao je da se od nove Vlade očekuje da nastavi rad na Zakonu o jedinstvenom tijelu vještačenja gdje bi sve komisije koje utvrđuju invaliditet i sva druga materijalna prava iz oblasti socijalne i dječije zaštite bila na jednom mjestu. 

„Takođe, potrebno je raditi na Strategiji deinstitucionalizacije, kojom će, kad bude donešena, biti sprovedene sve aktivnosti koje su danas pomenute, a prije svega veća uključenost OSI u život u zajednici kako bi institucionalno zbrinjavanje bilo samo na nivou prijeko potrebnog“, kazao je Stojanović.

Aktivista za prava osoba s invaliditetom Samir Guberinić rekao je da je pod utiskom jučerašnje Odluke Ministarstva za ljudska i manjinska prava u okviru koje udruženje koje se bavi pravima OSI preko 25 godina nije dobilo projekat, već Udruženje pčelara i voćara. 

„Oni će da se izbore da status OSI bude bolji. Oni imaju kapaciteta da se izbore sa tim, a mi nemamo. Oni će oko svojih košnica da se izbore da nama bude bolje. Ministarstvo za ljude, a ne za pčele. Ta odluka crta kakvo je stanje OSI u Crnoj Gori“, istakao je Guberinić. 

Prema njegovim riječima, OSI su grupacija čija prava su najviše ugrožena. 

„Meni je „zabranjeno“ da uđem u kancelariju predsjednika Bijelog Polja. Meni je „zabranjeno“ u bilo koju kancelariju bilo kog službenika u Opštini Bijelo Polje. Meni je „zabranjeno“ da pogledam predstavu u pozorištu u Bijelom Polju ili film u bioskopu“, rekao je Guberinić. 

Ocijenio je da se položaj OSI nije popravio u zadnjem mandatu Vlade. 

„Šta je uradio ministar za ljude u zadnjoj ili u predzadnjoj Vladi?“, upitao je Guberinić. 

Izvršni direktor Saveza slijepih Crne Gore Goran Macanović kazao je da, pored toga što je OSI zabranjen pristup i boravak u određenim institucijama, zabranjen im je i samostalan život. 

„Govorim o periodu prethodne tri godine i o aktivnostima ove i prethodne Vlade. Situacija i položaj OSI do 2020. godine nije bio dobar, bio je loš i mi smo na to svakodnevno ukazivali. Ni ove dvije Vlade, kao ni prethodne, nisu skoro ništa radile za samostalnost OSI“, ocijenio je Macanović. 

Prema njegovim riječima, u Crnoj Gori se samo deklarativno zalaže za „prava ljudi“. 

„Usvojili smo Konvenciju za prava OSI, krovni i najvažniji dokument za OSI, koji vrlo jasno govori o tome šta svaka država i društvo treba da urade da bi OSI bile ljudi, da bi živjele dostojanstveno i slobodno i imale jednake startne pozicije i mogućnosti kao svi drugi, ali ništa nismo uradili da bi je primjenili“, ukazao je Macanović. 

Pojasnio je da samostalni život ne podrazumijeva da OSI mogu i treba da urade sve same. 

„Samostalni život podrazumijeva mogućnost da OSI samostalno donose odluke kontrolišu njihovo sprovođenje, a društvo je dužno da im omogući servise podrške ili usluge za život u zajednici“, istakao je Macanović. 

Rekao je da pluralizam pružalaca usluga ne omogućava primjenu tog principa zato što očekuje da organizacije OSI realizuju i sprovode usluge za podršku za život u zajednici. 

Macanović je poručio predsjedniku države da u Crnoj Gori postoje OSI. 

„Pozivam i budućeg predsjednika Vlade i sve ministre da sa deklarativnog pređu na suštinsko zalaganje za prava OSI, da im među prioritetima bude donošenje i rješavanje statusa reprezentativnosti organizacija OSI kroz donošenje zakona o organizacijama OSI, na razgovor sa organizacijama OSI kako bi im pomogli da unaprijede oblast servisa podrške za OSI“, rekao je Macanović. 

Učesnici događaja su nosili transparente sa ispisima: Jaki, ponosni, vidljivi, Institucije nisu rješenje, Personalna asistencija je naša egzistencija, Samoodređenje je naše pravo. 

Događaj je održan u okviru projekta Samostalno - aktivno – odgovorno! koje sprovodi UMHCG uz finansijsku podršku Ministarstva rada i socijalnog staranja posredstvom Konkursa za NVO u 2022.

Paraolimpijski komitet Crne Gore  (POKCG) upriličio je u petak u podne, u Kući fudbala na Starom aerodromu, konferenciju povodom novog uspjeha šahiste Predraga Nikača.

Nikač je na Svjetskom pojedinačnom prvenstvu za osobe bez i sa smetnjama vida u grčkom Rodosu osvojio srebrnu medalju. Šampionat je završio sa sedam pobjeda i po jednim porazom i remijem.

Savladao je na Rodosu Marjana Štimeca iz Slovenije, Serika Maklušova iz Kazahstana, Španca Oskara Saeza Gabikagogeaskoa, Kuralbaja Đakašova iz Uzbekistana, Poljaka Jaceka Stašančika i Ukrajinca Vladislava Kolpakova, dok je remizirao s Aleksejom Strelcovim iz Izraela.

Jedini poraz doživio je od novog prvaka svijeta, Poljaka Marčina Tazbira, koji je šampionat završio s osam poena, pola poena više od Nikača.

Nikač, koji je branio zlato s prethodnog šampionata svijeta u Kaljariju 2019, na Rodosu osvojio je četvrto veliko odličje.

Ima i zlatne medalje na prvoj tabli Olimpijade slijepih i slabovidih 2017. i prvoj tabli prve Paraolimpijade početkom februara u Beogradu.

Prvi je seniorski šampion nezavisne Crne Gore, a četiri puta bio je državni prvak u redovnom programu.

Nikača je na Rodosu pratio majstor Svjetske šahovske federacije (FIDE)  Nenad Aleksić.

Izvor: Portal Vijesti.me

Pripremio: Ivan Čović

Predsjednik Crne Gore Jakov Milatović primio je predstavnike organizacija koje se bave pravima djece, obrazovanjem, inkluzijom i socijalnom zaštitom.

On je iskazao zadovoljstvo zbog održavanja sastanka i istakao značaj tema kojima se ove organizacije bave za sveukupan razvoj crnogorskog društva.

„Pitanja obrazovanja djece, unapređenja njihovog položaja i unapređenja sistema obrazovanja su među prioritetima mog djelovanja. U posebnom fokusu je i poboljšanje položaja mladih i lica s invaliditetom, i uspostavljanje punog koncepta inkluzivnog društva. Moj kabinet aktivno radi na aktivnostima koje su usmjerene na društvenu koheziju ali i borbu protiv siromaštva. U tom kontekstu povodom Međunarodnog dana borbe protiv siromaštva u saradnji s Crvenim krstom Crne Gore (CKCG) planiramo zajedničke aktivnosti”, saopštio je predsjednik Milatović.

Predstavnici nevladinog sektora istakli su da u praksi postoje brojni izazovi u ostvarivanju pomenutih prava i vidno odsustvo sistemskog pristupa u rješavanju kako problema položaja djece tako i u oblastima obrazovanja i borbi protiv siromaštva.

Kao jedan od najvećih izazova prepoznate su brojne slabosti unutar sistema obrazovanja počevši od nedovoljnog broja škola i vrtića, ekonomsko- socijalnog položaja nastavnika, nepripremljenosti nastavnog kadra za rad s djecom s invaliditetom, preko ukupnog kvaliteta nastave i znanja koje učenici usvajaju, što je prepoznato i lošim rezultatima Pisa testiranja. Takođe, ocijenjeno je da zabrinjava rast broja slučajeva vršnjačkog nasilja, delikvencije kao i složenost krivičnih djela za koja se terete maloljetnici. Predstavnici civilnog društva poručili su da je sistem obrazovanja zapostavljen, a socijalne zaštite i pravosuđa neefikasan da bi garantovao prava brojnim ranjivim grupama i da je neophodna veća pažnja s najviših adresa kako bi se problemi sistemski riješili.

Predsjednik Milatović je poručio da je sastanak uvod u tješnju komunikaciju i saradnju s organizacijama koje se bave socijalnom i dječijom zaštitom, inkluzijom i obrazovanjem, u formi redovnih sastanaka s konkretnim prijedlozima aktivnosti na poboljšanju stanja u ovim oblastima. Istakao je da civilni sektor u instituciji Predsjednika ima snažnog partnera spremnog da suštinski pomogne u rješavanju ovih važnih pitanja.

Sastanku s predsjednikom Milatovićem prisustvovali su predstavnici Udruženja Roditelji.me, Prosvjetne zajednice Crne Gore, Unije srednjoškolaca Crne Gore, Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore, Centra za prava djeteta Crne Gore, Pedagoškog centra Crne Gore,NVO SOS telefon za žene i djecu žrtve nasilja Podgorica i Ulcinj, Nacionalne asocijacije roditelja, djece i omladine sa smetnjama u razvoju Crne Gore, NVO Hrabro srce i NVO Niste sami.

Izvor: Portal Predsjednik.me

Pripremio: Ivan Čović

Kajl Mejnard (Kyle Maynard) je rođen 24. marta 1986. u Džordžiji.

Nije mogao da stoji, hoda ili da koristi ruke. Neko je morao da ga hrani svaki obrok. Ovo je trajalo nekoliko godina, dok jednog dana Kajlov otac nije objavio da porodica više neće da mu pomaže kada je u pitanju jelo.

Kajl je morao da nauči da sam jede. Razlog ove odluke njegovog oca je bio jednostavan: znao je da će jednog dana njegov sin živjeti sam i moraće da nauči da brine o sebi. I tako je Kajl naučio da jede samostalno, isprva koristeći protetičku kašiku a kasnije i regularni pribor za jelo. 

Prisjeća se svog vremena sa bakom kao nečega što mu je i najviše pomoglo u djetinjstvu: „Vodila me je svuda sa sobom i mnogo toga me je naučila o životu, lekcije koje nosim sa sobom već 19 godina.“

Kajlovi baka i deka kao i roditelji su ga tretirali kao i svako drugo dijete. Vodili su ga na igrališta i dozvoljavali mu da sprema večere, a najljepše Kajlove uspomene iz djetinjstva su sa djecom iz komšiluka.

„Moji drugovi iz djetinjstva su me tretirali kao jednakog i ravnopravnog kao što sva dobra djeca rade. Prihvatili su me. Igrali smo se planova i policajaca i pljačkaša. Igrali smo video igrice. Bilo je svakakve zabave“, rekao je Kajl.

Kada je bio u petom razredu, sjeća se da je pričao sa drugarima o omiljenim fudbalskim igračima i timovima i o utakmici koja se odigrala noć prije. 

Kajl je sanjao o tome da bude profesionalni sportista: „Zamišljao sam sebe kako spašavam situaciju u finalnoj utakmici hvatajući dodavanje u posljednjem trenutku. Želio sam da budem kvoterbek koji izlazi sa najljepšom navijačicom. Znate , kao i svako dijete“.

Kajl je ubijedio svoju majku da ga pusti da trenira uređeni fudbal po prvi put te jeseni. Majka mu je bila u nedoumici na početku, međutim on je molio da mu pruži priliku da trenira pravi sport u pravom timu. Kako je izjavio: „Ne postoji prepreka koja će me spriječiti da ostvarim svoje snove.“

Pričao je o poniženju koje je osjetio kada se našao u svlačionici okružen srednjoškolcima koji su mu saigrači. Kao srednjoškolac, težak svega 30 kg, Kajl  je počeo da trenira dižući tegove od 1 kg sa obje ruke.

Primarni cilj mu je bio da ojača mišiće ramena što je ujedno i razlog zašto nije imao ozbiljnijih povreda u karijeri rvanja i dizanja tegova. Igrao je na poziciji obarača u timu. Pošto je njegova težina bila upola manja od težine napadača iz protivničkog tima, patentirao je poteze poput kotrljanje (butt roll).

Takođe je iskoristio i svoju visinu, tj. nizak rast, primjećujući da igrači iz protivničkog tima ne mogu da se spuste dovoljno kako bi ga blokirali.

Kajl nije imao izgovore, govorio je: „Nisam odustao. Suočio sam se sa izazovom sa punom snagom. Želio sam da promjenim način na koji su me treneri i igrači gledali, ne kao igrača s inavliditetom, nego kao igrača odbrane koji bi mogao da doprinese više nego iko prije mene.“

Tokom sezone, SiEnEn - CNN (nacionalna televizija) je odlučio da intervjuiše Kajla uživo, iščekujući posljednju utakmicu sezone. Intervju je privukao  toliko javnog interesovanja da je direktor za odnose sa javnošću Atlanta Falkona pozvao njega i njegovu porodicu u svlačionicu prije utakmice kako bi upoznao čitav tim.

Kajl se prisjeća tog iskustva kao jednog od najuzbudljivijih u životu.

Pošto se sezona fudbalskih utakmica završila, odlučio je da se oproba u rvanju, čisto kako bi ostao u formi za  fudbal. Nije ni sumnjao koliko će to promijeniti njegov život.

Prisjeća se dolaska na prvi trening rvanja i uzbuđenja zbog skakanja na protivnike sa gornjih krugova ringa. Međutim, ubrzo je naučio da je rvanje u stvarnosti drugačije od rvanja na televiziji. 

Njegov trener Ramos je čovjek kojem je Kajl najviše zahvalan za pomoć koju mu je pružio. Izjavio je: „Od samog početka se svojevoljno posvetio tome da ja uspijem. Ugledao sam se na njega jer sam imao osjećaj da ga je rvanje pretvorilo u snažnog i hrabrog čovjeka uopšte u životu a ne samo u sportu“. 

Pošto je Kajl izgubio svoj prvi meč, njegov trener je izumio novi potez u rvanju koji je nazvao Keli (Kelly).

Potez je bio sličan poziciji tijela kao kada vatrogasac nosi onesviješćenu žrtvu u naručju. Potez je bio uspješan ali na kratko vrijeme. Kajl je završio prvu godinu rvanja bez pobjede. Sjeća se da je htio da odustane, ali je ostao u timu jer ga je njegov otac uvjerio da ni on sam nije dobio ni jedan meč u prvoj godini treninga. Tek kada je pisao očevu autobiografiju, saznao je da ga je otac lagao, samo kako bi ga motivisao, i uspjelo je. Rekao je da je njegova odluka da nastavi da trenira rvanje u sedmog razredu najbolja odluka koju je napravio u životu. 

Posle 35 uzastopnih poraza kojima je počeo karijeru rvanja, Kajl Mejnard se konačno pojavio kao šampion, sredinom sedmog razreda. 

Tokom godina, naučio je da drugačiji izgled njegovog tijela može iskoristiti kao psihičku prednost nad svojim protivnicima. 

Uz pomoć svog trenera, izumio je nekoliko neobičnih tehnika kojima bi pobijedio svoje protivnike, kao što su: lomljač vilice (jawbreaker)  i testera (buzz saw). Čak je izumio i potez igra sa konopcima (rope-a-dope), to je potez koji je koristio poznati bokser Muhamad Ali u sedamdesetim godinama, a koji je Kajl prilagodio rvanju. 

Nastavio je da trenira rvanje tokom školovanja. Završio je srednjoškolsku karijeru sa 35 pobjeda i 16 poraza. Bio je na 12-om mjestu na Nacionalnom Srednjoškolskom Rvačkom šampionatu u kategoriji težine od 46 kg. 

Nakon srednje škole upisao je Džordžija Univerzitet gdje je i nastavio svoju karijeru u rvanju. 

Napisao je knjigu pod naslovom Bez izgovora: Istinita priča o osobi sa kongenitalnom amputacijom koja je postala šampion u rvanju i uživo

Kajl je 2004. osvojio ESPY nagradu za najboljeg sportistu sa invaliditetom. Osvojio je nagradu za hrabrost od Dvorane slave za humanitarne doprinose u svijetu sporta. Zatim je 2005. oborio svjetski rekord u modifikovanom podizanju šipke u ležećem položaju, podignuvši 163 kg. Trenutno trenira mješovite borilačke vještine. 

Tokom treniranja rvanja Kajl je naučio važnost optimizma, bez obzira na prepreke ili neprijatelje. 

„Ja sam sportista kojeg pokreće takmičarski duh. Bez rvanja ne bih bio ovdje gdje sam danas. Toliko je problema i poteškoća koje nikada neću morati da trpim jer sam se razvio u osobu kakva jesam tokom bavljenja ovog sporta. To je moja disciplina i moja strast. Nikada se neću pojaviti na meču nespreman ili u gorem kardiovaskularnom stanju od protivnika, jer to je prednost koju ne smjem da izgubim. Vjerujem da me Bog stvorio ovakvog kako bi pokazao ljudima da ne postoji nedaća sa kojom čovjek ne može da se izbori ako vjeruje u sebe i u volju Isusa Hrista. Takođe, vremenom sam naučio da moram u potpunosti da vjerujem u sebe i još važnije da vjerujem u Gospoda Boga bez obzira na situaciju“, izjavio je.

Ispeo se 2012. na vrh planine Kilimandžaro, nadmorske visine 5894.832m bez prostetičkih pomagala. Četiri godine kasnije ispeo se na vrh argentinskog planinskog masiva Akonkagva. Sa visinom od 6961.0224m Akonkagva je najviši vrh kako u zapadnoj tako i u južnoj hemisferi.

Tekst je pripremljen u okviru projekta Samostalno - aktivno - odgovorno, a koji UMHCG realizuje uz finansijsku podršku od strane Ministarstva rada i socijalnog staranja posredstvom Konkursa za NVO u oblasti zaštita lica sa invaliditetom za 2022. 

Sadržaj ovog dokumenta isključiva je odgovornost UMHCG i autorki. 

Izvor : Bleacher Report

Prevod: Natalija Grujičić

Pripremile: Anđela Miličić i Natalija Grujičić

Krivokapić je trijumfovao u kategoriji šest, sa svih pet pobjeda. Bašanović je bio bronzani u kategoriji S10.

Član Podgoričkog stonoteniskog kluba osoba sa invaliditetom Luča, Đuro Krivokapić, osvojio je prvo mjesto, dok je Dejan Bašanović bio trećeplasirani na Tradicionalnom međunarodnom turniru u rumunskom Piteštiju.

Krivokapić je trijumfovao u kategoriji šest, sa svih pet pobjeda. Bašanović je bio bronzani u kategoriji S10.

U klasi sedam, Pjetro Paljušević je takmičenje završio kao trećeplasirani u grupi, s pobjedom i dva poraza. Isti učinak imala je Samra Kojić, u spojenim kategorijama 3-5 (korisnici kolica) dok je Milijana Ćirković u spojenim kategorijama 6-10 bila peta, s tri pobjede i četiri poraza.

Tradicionalni turnir u Piteštiju okupio je 47 takmičara iz Bugarske, Rumunije, Sjeverne Makedonije, Srbije i Crne Gore.

Organizator turnira bio je  Paraolimpijski komitet Rumunije (POKR).

Izvor: Portal Vijesti.me

Pripremio: Ivan Čović